Kristalna pepeljara 2020. i 2021. - Zbornik priča

Zbornik priča međunarodnog
književnog natječaja

„Kristalna pepeljara“

2020. i 2021. godine



Zbornik priča međunarodnog
književnog natječaja

„Kristalna pepeljara“

2020. i 2021. godine



Zbornik priča međunarodnog
književnog natječaja

„Kristalna pepeljara“

za najbolju kratku kriminalističku priču
2020. i 2021. godine

Virovitica, 2022.

Zbornik priča međunarodnog književnog natječaja
„Kristalna pepeljara“ za najbolju kratku kriminalističku

priču 2020. i 2021. godine

Za Ogranak Matice hrvatske u Virovitici
predsjednica Dubravka Sabolić

Uredili
Marina Mađarević i Josip Strija

Grafički oblikovao
Josip Strija

Stručno povjerenstvo 2020. godine
Vinko Brešić (predsjednik Povjerenstva), Vlasta Golub, Marina Mađarević, Ivana

Vidak i Mirjana Vodopić

Stručno povjerenstvo 2021. godine
Vinko Brešić (predsjednik Povjerenstva), Vlasta Golub, Marina Mađarević, Josip

Strija i Ivana Vidak

Virovitica, ožujak 2022. godine

Bilješka o Nikoliću

Da nije bilo poziva da se uključim u obilježavanje 750. godina prvoga spo-
mena Virovitice i da se tada nisam latio istraživanja života i djela prerano
preminulog pisca i lokalne legende Milana Nikolića (1924. – 1970.), čini
mi se da bih o njemu jedva ikad išta više znao od onoga što sam znao do
te, sada već davne, 1984. godine. A i to što sam tada doznao o
„Virovitičkom Simenonu“, koji je polako tonuo u zaborav, Nikoliću nije
bilo od velike pomoći, pa sam desetak godina poslije u zagrebačkom
„Vjesniku“ kazao baš to, naime, da je „Virovitički Simenon“ – pionir, prvi
i još uvijek najtiražniji naš profesionalni pisac krimića – jednostavno zabo-
ravljen, dakako – s nepravom. Nimalo si ne umišljajući da je to imalo ika-
kva odjeka, stvari su se ipak počele mijenjati jer se generalno mijenjao od-
nos prema trivijalnoj književnosti – tome, kako ju je mladi Krleža nazvao,
„parfemisanom smeću“. Na valu tih promjena profitirao je i naš Nikolić,
koji je polako zauzimao svoje mjesto u enciklopedijama, leksikonima,
književnopovijesnim sintezama, doktorskim disertacijama i raznim mo-
nografijama – od popularnih do znanstvenih. Sve to ohrabrivalo je i poti-
calo njegovu Viroviticu da u svoju kulturnu mapu upiše sve jasnijim i
krupnijim slovima i ime Milana Nikolića kao vlastite „dodane vrijednos-
ti“. Vidjelo se to po nekoliko nakladničkih projekata i prigodnih kolokvi-
ja, a posljednjih dviju godina i po nagradi za najbolju krimi-priču nazva-
nu po imenu jednoga od najboljih Nikolićevih kriminalističkih romana
Kristalna pepeljara. Da je to u svakome pogledu puni pogodak lokalnog
Ogranka Matice hrvatske, vidjelo se po odjecima – u prvom redu po broju
sudionika, domaćih i inozemnih, te po kvaliteti priča. I jedno i drugo po-
kazalo je svu vitalnost jednoga relativno donedavna preziranog (i opore-
zivanoga!) književnog oblika, a s njime i vitalnost djela Milana Nikolića.
Virovitica može biti ponosna, jer ovime pokazuje da zna ne samo stvarati,
nego i čuvati vlastite veličine.

Vinko Brešić
U Zagrebu 23. veljače 2022.



Nikolić - „Virovitički Simenon“

Jedno od najzagonetnijih i nepravedno najmanje valoriziranih imena hr-
vatske književnosti sredine 20. stoljeća jest ono Milana Nikolića.

Milan Nikolić rođen je u Osijeku 20. lipnja 1924. Bio je sin jedinac majke
Ane Dvoržak, zaposlenice na hotelskoj recepciji, i oca Franje, poručnika
Kraljevine Jugoslavije, kasnije visokoga časnika u vojsci NDH (igrom slu-
čaja, zbog očeve vojne funkcije bio je smatran pristašom Pavelićeve ideje,
a istovremeno negiran i zapostavljan radi imena i prezimena zbog kojih
mu se pripisivalo srpsko podrijetlo). U Osijeku završava osnovnu (pučku)
školu, a gimnaziju započinje u Beogradu. Ipak, maturirao je u zagrebačkoj
Drugoj muškoj realnoj gimnaziji 1943. godine. Nakon gimnazije okušao je
sreću i u vojnoj školi u Bugarskoj, ali nju nije završio. Iz Bugarske se vra-
tio u Zagreb i studirao na Pravnom fakultetu, ali ni njega nikad nije zavr-
šio. Umjesto studija, Nikolić je svoj život posvetio pisanju. S obzirom na
to da je tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao u antifašističkom pok-
retu, a potom radio u obavještajnoj službi na granici s Italijom (kod Trsta)
i poznavao niz jezika (njemački i francuski koje je naučio od majke, tali-
janski, bugarski, engleski, češki, ruski, mađarski i švedski), Nikolić je špi-
junsko iskustvo upotrijebio u stvaranju svojih kriminalističkih romana.
Kako se ni u ono poslijeratno vrijeme, baš kao ni danas, teško živjelo od
književnosti, Nikolić je obavljao poslove knjigovođe u Opatiji i Iloku te
djelovao kao novinar amater. Napustivši Ilok, završio je na liječenju u Za-
grebu. Kada se oporavio, svoj dom pronalazi u Virovitici gdje nastaju ne-
ka od njegovih najznačajnijih djela.

Svoj ozbiljniji književni put započinje pripovijetkom zapisanom 1956. go-
dine koju je dao na čitanje jednom virovitičkom profesoru. Pozitivan osvrt
na pripovijetku Nikoliću je ulio novu spisateljsku snagu i dao polet u pi-
sanju prvoga romana naslovljenoga „Prsten s ružom“. Tekst je nastao u
desetak dana, a objavljen je već 1957. godine u sarajevskoj Džepnoj knjizi

(odnosno Svjetlosti). Iako je roman htio objaviti pod pseudonimom Malin
(imenom kojim kasnije naziva književni lik agenta), na nagovor izdavača
objavljuje ga pod pravim imenom. Ova suradnja Nikolića i Džepne knjige
bila je izuzetno uspješna i rezultirala je Nikolićevim statusom jednoga od
najtiražnijih izdavača ove kuće u kojoj je objavljeno čak 16 njegovih djela.
U beogradskoj izdavačkoj kući „Duga“ Nikolić je objavio 11 književnih
djela, kao i svoj posljednji kriminalistički roman „Zeleni signal na prela-
zu“ (1970.) koji objavljuje pod pseudonimom Džon Smit. Svoje vestern
priče objavljivao je pod pseudonimom Milton S. Nikols, a treći roman
„Pošalji čovjeka u pola dva“ piše pod pseudonimom Norman Daniels.

Nikolićevi književni uzori sezali su daleko izvan granica Hrvatske, odno-
sno tadašnje Jugoslavije. Divio se Agathi Christie, Georgesu Simenonu i
Mickeyju Spillaneu, a sa svojim je idolima Nikolić pokušao stupiti i u
kontakt. Christie (majka Herculea Poirota i gospođice Marple) na njegova
je pisma i odgovorila, udijelivši mu, uz mnogo britanske pristojnosti, po-
koji savjet i ohrabrenje da nastavi pisati. Umjesto Georgesa Simenona, na
pismo mu je odgovorila gospođa Simenon koja u muževo ime, pomalo
grubo, odbija ikakvu suradnju i komunikaciju s navodom kako Simenonu
krimići predstavljaju tek dio ogromnog opusa. Ipak, zanimljivo je da se u
jednom Nikolićevu romanu u Dubrovniku susreću Simenonov lik Ma-
igret i Nikolićev novinar Milan (koji, Spillaneu u čast, nosi nadimak Miki)
što je, navodno ostvareno Simenonovim blagoslovom.

U većini romana koristi se pripovijedanjem u prvoj osobi, stvara angažira-
nog pripovjedača, a njegove priče traže punu koncentraciju čitatelja. Pre-
ma kraju tekstova pojačava napetost u pisanju, često prekidajući kad je
najnapetije. Kriminalističku napetost (cliffhanger) ipak je povremeno na-
puštao kako bi dotaknuo druge žanrove. Osim kriminalističkoga žanra,
Nikolić je pisao i vesterne, a okušao se i u pisanju znanstvenofantastičnih
tekstova. S obzirom na popularizaciju objavljivanja tekstova u nastavcima
koju su započeli Marija Jurić Zagorka (godine 1955. u Slobodnoj Dalmaciji

objavljuje Gričku vješticu u nastavcima) i Antun Šoljan (objavljuje krimi-
roman prije Nikolića), isti izdavački običaj prati i Nikolić.

Njegov kriminalistički roman „Nije bilo slučajno“ iz 1962. iste se godine
objavljuje u novinama „Glas Slavonije“, a i preostala djela ovoga su auto-
ra objavljena u obliku feljtona u Glasu Slavonije, zatim u Ljubljanskom
dnevniku, tjedniku „Tovarišev“, Virovitičkom listu, Oslobođenju. Nikoli-
ćeva najznačajnija djela su: „Prsten s ružom“ (1957.), „Špijun X jav-
lja“ (1958.), „Smrt traži drugoga“ (1958.), „Drug Pi“ (1961., 1964.),
„Kristalna pepeljara“ (1962.), „Tajna kanarinčeve krletke“ (1962.),
„Ulaznica za pakao“ (1964.), „Ulica večnog vetra“ (1965.), „Četiri pokojna
šerifa“ (1967.), „Mačak kroji pravdu“ (1968.), „Jastrebovo gnezdo“ (1970.).
S obzirom na to da su romani veću pozornost stekli izvan naših granica,
objavljivani su na hrvatskosrpskom jeziku. Neki romani izlaze mu u prije-
vodu na slovenskom jeziku („Mladinska knjiga“ iz Ljubljane prevodi i
objavljuje „Prsten z rožo“ 1959. I „Vohun X poroča“ 1960. godine), a ro-
man „Nije bilo slučajno“ iz 1962. objavljen prvo na slovenskom jeziku, a
zatim na hrvatskom (i to u osječkome Glasu Slavonije).

Suradnja sa zagrebačkim izdavačima iz nejasnih je razloga slaba (za razli-
ku od bosanskog, srpskog i slovenskog tržišta), ali dobro surađuje sa za-
grebačkom televizijom (što dokazuje i činjenica da je 1959. snimljena prva
televizijska krimi-priča prema Nikolićevu tekstu – „Stakleni paravan“).
„Srest ćemo se večeras“ drugi je po redu Nikolićev film (nakon filma „X-
25“ koji je nastao prema romanu „Špijun X javlja“ iz 1958. godine i oprav-
dao Nikolićevu popularnost u krugovima jugoslavenske kinematografije),
sniman prema Nikolićevu scenariju, a film je zabavnog sadržaja i ima gla-
zbeni karakter. Riječ je o filmu snimljenom u crno-bijeloj tehnici u bosan-
sko-slovenskoj koprodukciji. Osim toga, njegove su priče zaokupljale paž-
nju i na drugi način. Naime, Nikolićeve detektivske priče 1961. godine
parodirane su u zabavno-glazbenoj emisiji Antona Martija. Valja napome-
nuti kako su Nikolićevi romani u moderno doba reizdani u zagrebačkoj

izdavačkoj kući „Vedis“ i pod uredništvom Veljka Krulčića.

Nikolić je bio izuzetno elegantan, markantan muškarac na tragu Jamesa
Bonda, zagonetan i hladan ljepotan s lulom i naočalama te oštrim crtama
lica (sjajno ga prikazuje portret profesorice Marije Karacsonyi koji se nala-
zi u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica). Njegov život obilježile su tri
žene: majka, zatim stanovita Talijanka i konačno supruga Ljubica.
Kad se iz majčina rodnog Iloka 1956. doselio u Viroviticu, nakratko je ži-
vio s Talijankom, no ona se navodno odselila u Englesku kamo joj je slao
svoje romane. Nakon prekinute romanse skrasio se i uplovio u bračnu
luku s Virovitičankom Ljubicom, bankovnom činovnicom koja je radila u
Fini, a ujedno Nikoliću obavljala i poslove daktilografkinje. Njegova sup-
ruga u jednom se pismu prisjeća muža i tvrdi da je pisao trijezan, a pio je
tijekom odmora od pisanja. U kući je morao vladati mir, a s njim je smio
biti samo jedan stari mačak koji je ležao na stolu, a zvao se Inspektor
Hönn.

Nikolić je iza sebe ostavio 32 djela, uglavnom detektivske romane, mada
neki tvrde da je riječ i o većem broju tekstova od četrdesetak romana i pri-
ča. Umro je 18. rujna 1970. u 47. godini (baš kao i njegov otac), pokopan je
na Gradskom groblju u Virovitici, a njegova je udovica veliku biblioteku
krimića darovala Gradskom muzeju Virovitica. Dio – uključujući i kristal-
nu pepeljaru pasioniranoga pušača Nikolića – naslijedio je profesor dr. sc.
Vinko Brešić koji je u listopadu 2021. godine muzeju donirao i ostatak vri-
jedne ostavštine velikoga književnika. Osim u muzeju, Virovitičani Niko-
lićevu ostavštinu čuvaju i na druge načine: čitateljski klub nosi naziv jed-
noga romana („Nije bilo slučajno“), a Ogranak Matice hrvatske u Viroviti-
ci traga za najboljom krimi-pričom u Međunarodnom književnom na-
tječaju „Kristalna pepeljara“ za najbolju kriminalističku priču (2020. i
2021.).

Kuća Milana Nikolića i Ljubice Nikolić i danas se nalazi iza Fine, a Ogra-

-nak Matice hrvatske u Virovitici 2022. godine predložio je da se na nave-
denu kuću postavi spomen-ploča. Nikolić u Virovitici baštini i ulicu sa
svojim imenom (nalazi se između Ulice Alojzija Stepinca i Ulice Ivana
Gundulića).

Joža Vlahović 1958. godine u časopisu „Borba“ Nikolića proglašava VI-
ROVITIČKIM SIMENONOM koji iz „turobne provincijske tišine zabavlja
cijelu zemlju“, a ovaj ga nadimak prati i danas, kada nam njegovi romani
djeluju arhaično, uzvišeno, nedovoljno napeto jer smo navikli na romane
Joa Nesboa, Paule Hawkins i drugih autora u čije se romane uvlači ele-
ment zazornog, jezovitog i neljudskog. Snagu i čar dvadesetostoljetnoga
kriminalističkog romana i danas čuvaju hrvatski književnici (osobito Pa-
vao Pavličić i Goran Tribuson) koji su naslijedili trag Nikolićeva pisma.

Marina Mađarević



Kako je sve započelo

Međunarodni književni natječaj Ogranka Matice hrvatske u Virovi-
tici Kristalna pepeljara za najbolju kriminalističku priču 2020. i
2021. godine

Kriminalistička priča oduvijek je golicala maštu čitatelja svojim za-
nimljivim zapletima i motivima. U sjajnoj povijesti kriminalističkih priča
upravo su intrige bile sjajan motivator za čitatelje. Ono skriveno, ono što
se tek treba istražiti oduvijek je privlačilo brojčano značajnu publiku (a
čini to i danas: dovoljno je pomisliti na kriminalističke romane jezivih na-
slovnica ili pak na nešto profanije kriminalističke filmove i televizijske
serije). Od Edgara Allana Poea, Sir Arthura Conana Doylea, Agathe Chri-
stie, Georgesa Simenona, Charlesa Dickensa, preko Patricije Highsmith,
Dashiella Hammeta, Raymonda Chandlera, Eda McBaina, Jamesa Ellroya,
Ruth Rendell, Frances Fyfield, Johna Dicksona Carra, Andree Camillerija,
Henninga Mankwella, Waltera Mosleyja, do Dorothy L. Sayers, Carla
Hiaasena i Mickexja Spillanea, kriminalističke priče obilovale su napetim
fabulama, zazornim zločinima i zločinom zaokupljenim likovima
(policijskim istražiteljima ili predanim pojedincima). Ovaj fabularni obra-
zac u svom književnom pismu poštuju i hrvatski književnici krimića, Ma-
rija Jurić Zagorka, Pavao Pavličić, Goran Tribuson, Nenad Brixy, a ponaj-
više jedan od najznačajnijih autora kriminalističkoga žanra – Milan Niko-
lić (Osijek, 20. VI. 1924 - Virovitica, 18. IX. 1970).

Riječ je o romanopiscu koji je svoju karijeru pokušavao zasnovati u
pravu, no srce i talent odveli su ga pisanoj riječi. Noseći nadimak
„Virovitičkog Simenona“, Nikolić je objavio četrdesetak romana i priča.
Svoj ozbiljniji književni put započeo je 1957. godine kriminalističkim ro-
manom Prsten s ružom, dok je njegov roman Špijun X javlja iz 1958. godine
poslužio redatelju Františeku Čápu kao tekstualni predložak za film X-25.
U razdoblju od 1962. do 1967. godine Nikolić je objavio niz zanimljivih
romana, poput Tajne kanarinčeve krletke, Ulaznice za pakao, Ulice večnog

vetra i Četiri pokojna šerifa, no zasigurno najzanimljiviji među njima jest
roman Kristalna pepeljara (1962.), čiji je naslov ujedno postao i naziv knji-
ževnoga natječaja Ogranka Matice hrvatske u Virovitici koji je nagradio
najbolju kriminalističku priču.

2020.

Od 4. kolovoza do 1. studenoga 2020. na Međunarodni književni
natječaj Kristalna pepeljara za najbolju kriminalističku priču 2020. pristig-
le su pedeset i dvije priče. Pristigle priče vrednovalo je, odlukom Predsje-
dništva Ogranka Matice hrvatske u Virovitici donesenoj na sastanku 4.
studenoga 2020. godine, stručno peteročlano povjerenstvo u sastavu: prof.
dr. Vinko Brešić, predsjednik i članice Vlasta Golub, prof., Marina
Mađarević, prof., Ivana Vidak, prof. i Mirjana Vodopić, prof.

Svaki član povjerenstva pročitao je regularno pristigle pedeset i
dvije priče. Nakon prvog čitanja u drugi krug povjerenstvo je izabralo se-
dam priča.

1. Damask (zaporka: rahatlokum)
2. Dragi dnevniče (zaporka: Jamie)
3. Krv s nebesa (zaporka: Ketsueki Sora)
4. Lice bez odraza (zaporka: Lice bez odraza)
5. Mišolovka (zaporka: MARINANO 1950)
6. Peta je presudila (zaporka: sami 18)
7. Vječna slava pripovjedača (zaporka: PRIPOVJEDAČ 23562)

Ponovnim čitanjem sedam ovako izabranih priča svaki član povje-
renstva predložio je po tri prema vlastitoj ocjeni najbolje priče s pripada-
jućim brojem bodova za svaku (prvoplasirana priča 10 bodova, drugopla-
sirana 5, a trećeplasirana 3 boda).

Prema sveukupnom broju bodova, prva tri mjesta zauzimaju
priče:

1. Dragi dnevniče (Jamie) – 30 bodova
2. Krv s nebesa (Ketsueki Sora) – 25 bodova
3. Vječna slava pripovjedača (Pripovjedač 23562) – 11 bodova

Rezultati natječaj su sljedeći:

1. Dragi dnevniče, Marija Hardi, pod zaporkom Jamie, iz Vukovara, s u-
kupno 30 bodova prvonagrađena je priča i njoj pripada 1.000,00 kuna.

Riječ o napetoj, fino gradiranoj minimalističkoj krimi-priči pisanoj u formi
dnevnika u čijem je središtu jedan tek vjenčani par. Autorica dnevnika u
nepunu godinu bilježi svoja iskustva i
dojmove u braku koji prolazi kroz nekoliko faza: od ushićenja i sreće, pre-
ko čudnih zbivanja u susjedstvu i muževljevih noćnih izlazaka, pa glasina
o njemu i promjenama u ponašanju – sve do ženinih sumnji u druge i u
sebe, potom noćnih mora i straha za vlastiti život. Zadnji zapis, pisan sa-
da u prvom licu muškoga roda, otkriva muža kao počinitelja zločina, koji
odlukom da dnevnik sačuva da ne ponovi stare pogreške čini fatalnu po-
grešku. Naime, isti je trag, tj. dnevnik, dvosmjeran te razotkriva – implici-
ra priča – ne samo žrtvu i zločin, nego i počinitelja zločina. A dnevnik?
Ma koliko se činio intimnim, on je uvijek javna stvar.

2. Krv s nebesa, Željka Franov, pod zaporkom Ketsueki Sora, iz Križa, s
ukupno 25 bodova drugonagrađena je priča i njoj pripada 500,00 kuna.

Vještim i efektnim kolažiranjem raznih medija i dokumenata kao izvora
fragmentiranih i na prvi pogled nepovezanih informacija, pripovjedač
poput puzzlea slaže jedinstvenu priču da bi, rješavajući enigmu
„misterioznog tijela u visokoj travi“, ušao u trag dvostrukom ubojstvu u
čijoj pozadini je zapravo osveta za davno počinjeno pedofilsko nasilje.
Dokumentarističkim,modernim i lapidarnim stilom ova napeta slagalica
maksimalno uključuje čitatelja u potragu za dobro skrivenim zločinom u

bespućima društvenih mreža.

3. Vječna slava pripovjedača, Mario Šimudvarac, pod zaporkom Pripovjedač
23522, iz Oroslavja, s ukupno 11 bodova trećenagrađena je priča i njoj pri-
pada 300,00 kuna.

Jezgru ove priče čini sudbina bezimenoga slavnog Autora čiji je leš našla
čistačica dok je istragom utvrđeno da je ukraden dio njegovoga novog
rukopisa, pa se traži ne samo počinitelj zločina nego i motiv. Riječ o dvos-
trukoj klopki koju Sveznajući pripovjedač namješta detektivu
Petru, tj. svome liku, da bi ga ovaj otkrio u krađi Autorove kriminalističke
priče, koju ionako ne može zavrišti bez Pripovjedačeve pomoći. U ovoj
metafikcijskoj igri protagonisti su tri glavne pripovjedne instance
(pripovjedač, lik i autor) i njihov prijepor u duhu Barthesove teze o smrti
autora, tj. sve veće i važnije uloge Čitatelja kao izvantekstualnog čimbeni-
ka o kojemu ionako ovisi svaki tekst i svaka priča. Pa i ova!

Četvrtoplasiranu kriminalističku priču Peta je presudila, autorice Marice
Žanetić Malenica, pod zaporkom Sami 18 koja je osvojila 6 bodova, povje-
renstvo posebno pohvaljuje zbog njezinih upravo uzornih obilježja krimi-
nalističke priče.

Članovi povjerenstva bili su impresionirani velikim odazivom autora/ica
na ovaj (tek) prvi natječaj za kriminalističku priču, posebice poznavanjem,
vladanjem i poigravanjem inače vrlo strogim konvencijama jednoga knji-
ževnog žanra. Motivaciju povjerenstvo manje vidi u novčanim nagrada-
ma, koje su skromne, a više u sveopćoj popularnosti kratke priče, pogoto-
vu kada je upakirana u ruho dobro skrojene napetice.
Osim radova iz mnogih mjesta Hrvatske (od Vukovara, Čakovca, Zagre-
ba do Rijeke i Dubrovnika) po jedna priča stigla je iz BiH i Republike Srbi-
je. Tri prvoplasirane priče nagrađene su novčanom nagradom, a svi sudi-
onici zahvalnicom i promotivnim izdanjima o Virovitici i Virovitičko-

podravskoj županiji (u čemu su podršku pružile Turistička zajednica Gra-
da Virovitice i Turistička zajednica Virovitičko-podravske županije).

2021.

Od 1. kolovoza do 1. studenoga 2021. održano je drugo izdanje Međuna-
rodnoga književnoga natječaja „Kristalna pepeljara“ za najbolju kriminali-
stičku priču 2021. Odlukom Predsjedništva Ogranka Matice hrvatske u
Virovitici donesenom na sastanku 4. studenoga 2020. godine, svaki član
peteročlanoga stručnoga povjerenstva (dr. sc. Vinko Brešić, Vlasta Golub,
Ivana Vidak, Josip Strija, Marina Mađarević) pročitao je sedamdeset se-
dam (77) kriminalističkih priča pristiglih na natječaj. Priče su na e-adresu
Ogranka pristizale tijekom triju mjeseci. Prema rodovnoj raspodjeli, 48 je
autorica i 29 autora priča. Priče su pristigle iz sljedećih mjesta u RH i Eu-
ropi: Stobreč (1), Zagreb (22), Osijek (3), Rijeka (5), Koprivnica (2), Milano,
Italija (1), Kutina (1), Bjelovar (2), Buzet (1), Amsterdam, Nizozemska (1),
Orahovica (1), Virovitica (1), Slavonski Brod (1), Čakovec (5), Maribor,
Slovenija (1), Oroslavje (1), Varaždin (2), Split (2), Leutkirch, Njemačka
(1), Seona kod Srebrenika, BiH (1), Zaprešić (3), Ivanec (1), Sisak (1), Šibe-
nik (1), Samobor (1), Solin (1), Vukovar (1), Križevci (1), Zadar (1), Dugo
Selo (1), Cres (1), Donja Zelina (1), Inđija kod Novog Sada, Srbija (1), Pa-
zin (1), Labin (1), Lekenik (1), Subotica, Srbija (1), Latisana, Italija (1), Križ
(1), Rogoznica (1).

Odabrane su sljedeće priče:
1. mjesto (1000 kn) – Marko Maras, Krvave zvijezde u Virovitici
2. mjesto (500 kn) – Anja Maksić Japundžić, Dan velikih valova
3. mjesto (300 kn) – Mia Prović, Dušni dan
4. mjesto (posebna pohvala) – Goran Radiković, Nemesis

Marina Mađarević



„Kristalna pepeljara“ 2020.

Priče pristigle na međunarodni
književni natječaj za najbolju kratku
kriminalističku priču 2020. godine



1

Marija Hardi, Vukovar

1. nagrada – Kristalna pepeljara 2020.

DRAGI DNEVNIČE

12. kolovoza
Dragi dnevniče!
Vjenčanje je nešto najljepše što mi se dogodilo u životu!
Ne razumijem ljude kojima je dosadno u braku. Svaki dan se buditi
uz osobu koju volim najviše na svijetu. Svaki ju dan sve više
upoznavati… pretpostavljam da još toliko toga ne razumijem, ali želim
shvatiti. Sama pomisao da ću na tom putu cijelo vrijeme imati nekoga
pored sebe je očaravajuća. Ne želim da ovaj osjećaj ikada prođe. Ako baš
i mora, nadam se da ću ga se moći sjetiti kada dođu teška vremena.

27. kolovoza
Dragi dnevniče!
Danas smo oboje imali slobodan dan. To se rijetko događa, jer je
gospodin Najljepši Osmijeh poželjna faca u našem okrugu. Što se mene
tiče, nemam tako slatkih izlika, osim da me šef voli umarati. Ponekad
malo i smarati, stvarno zna puno pričati. No, to nije toliko ni bitno, sve
za pare.
Uglavnom, dan smo proveli prilično mirno. Pola smo prespavali,
zapravo, iako mi to nije ni najmanje smetalo. Nakon duge kave, pokušali
smo zajedno skuhati ručak. To mi je uvijek izgledalo kao nešto što je
ispalo ravno iz romantičnog filma. Iskreno, naš pokušaj je bio
tragikomičan, uz naglasak na prvi dio te riječi. Sve je završilo na
gospodinu Najsposobnije Ruke, kao i inače. Kad smo se nasitili, kako
hrane tako i filmova, odlučili smo se za neku kartašku igru. Nakon što
mi nije uspio objasniti kako igrati Tablić, odlučili smo se za Poker jer je to
nešto što oboje znamo. Kažem ti, nitko me u životu nije toliko prevario
kao moj divni suprug! Mislim da ću odsad sve pregovore prepustiti

2

njemu – kao da to već ne radim. Sve u svemu, prilično normalan dan,
osim što nama normalno inače nije na raspolaganju.

3. rujna
Dragi dnevniče!
Volim gospodina Ti Si Mi Jedina Potrebna!
To je sve, ništa ti drugo nemam za reći… mora da je to prava ljubav.
Ah, mogla bih ovako živjeti vječno!

18. rujna
Dragi dnevniče!
Danas smo oboje radili ujutro. Kad mi je gospodin Ne Brini Se rekao
za kampiranje, bila sam jako skeptična, osobito s obzirom na sve čudne
nestanke u našoj okolici ovih dana. Ali, samo da znaš, ovaj vikend mi je
bio nešto najbolje na svijetu! Moj dragi je definitivno najpametnija osoba
u prostoriji gdjegod pošao, ako još nekome nije jasno. Pokazao mi je sve
najljepše dijelove šume. Ima jedna šupljina u kamenu gdje, kad sjedneš,
možeš dočekati najljepši zalazak sunca ikada. Vjetar je raznosio lišće
kroz neuredne redove stabala, a roza, žuta i plava boja neba se
prelijevala posvuda… ma, ne mogu ti ni opisati! Jedina mana ovog
vikenda je što smo odlučili ne nositi mobitele sa sobom, pa nisam mogla
slikati. Drugi puta više sreće!

1. listopada
Dragi dnevniče!
Ovih dana slabo spavam. Nakon što sam vidjela u vijestima da se u
našoj okolici dogodilo ubojstvo, stalno mi na pamet dolaze prizori tijela,
ma koliko ga cenzuriranog pokazali. A gospodin Znam Što Je Najbolje
Za Tebe mi je lijepo rekao da ne gledam takve grozote. Ni ne čudi me da
je bio u pravu. Mislim da je sve ovo i njega bila potreslo, jer sam se neku
večer probudila, a njega nije bilo u krevetu. Kasnije mi je rekao da se
otišao prošetati jer nije mogao spavati. Sigurna sam da i on ima more od
svega ovoga, iako on to nikad ne bi naglas priznao. Ipak mora obraniti
svoju titulu macho muškarca. Najbolje od svega, svejedno je mislio na

3

mene i donio mi cvijet kao suvenir, kako to inače radi kada nenadano
mora otići.

Negdje sam pročitala da bi mi moglo pomoći ako zapišem što me
muči. Nadam se da će ovaj trik upaliti. Dobro pa imam svog najdražeg
uz sebe da mi radi toplu čokoladu u nemile sate. I da zajedno gledamo
komedije dok se ne onesvijestimo jedno na drugome.

25. prosinca
Dragi dnevniče!
Ovo mi je bio najslađi Božić ikada! Malo sam umorna jer mi je prvi
puta da sam sve sama radila, ali se totalno isplatilo!
Njegovi su mi, doduše, malo pokvarili raspoloženje. Nekako su
hladni, ali ne prema meni, već prema gospodinu Ništa Se Ne Brini.
Mora da iza svega stoji neka tužna priča. Možda ga nikad nisu
podržavali u poslu koji radi? Možda je bio zločesto dijete pa nikada nisu
uspjeli izgraditi odnos? Možda gledam previše sapunjara i čitam previše
ljubića pa mislim da je svačiji život isti?

12. veljače
Dragi dnevniče!
Opet nisam mogla spavati. Htjela sam čitati, ali moja polica s
knjigama već dugo nije ugledala novog prijatelja. Sve svoje znam
napamet, a trebalo mi je nešto novo, što će mi odvući pozornost od
strašnih misli. Znam da to nisam smjela napraviti, još uvijek ne znam
zašto sam njuškala bez pitanja i iza leđa… sigurna sam da gospodin Ti
Si Moje Sve nikada ne bi takvo nešto napravio meni. Iako, to nije najveći
razlog zašto paničarim. Gle, ovako… znam da moj dragi više voli
gledati akcijske filmove, i to mi ne smeta. Stvarno. Ali, ove knjige… u
početku sam mislila da su samo detektivske. Kriminalističke, znaš. Nisu
samo to. Svi ti slučajevi su toliko detaljno opisani. Meni je to toliko
stravično, sve to zamisliti i onda još s takvim mislima poći na spavanje.
Ne znam kako mu to polazi za rukom. Možda su muški otporniji na
takve scene. Ili sam ja previše mimoza. Kladim se da je ovo potonje.

20. veljače

4

Dragi dnevniče!
Danas je neka žena pokucala na naša vrata i raspitivala se za svoju
nestalu kćerku. Rekla je kako je uvjerena da je ovo kraj koji joj je opisala
preko mobitela. Navodno se bila izgubila, od nečega je bježala kada ju je
nazvala. Toliko me bilo strah nakon da sam otišla na svoje sigurno
mjesto, kraj ormara, podno radijatora. Nisam se micala sve dok
gospodin Ja Ću Te Štititi nije došao. Mogu ti reći kako je dao sve od sebe
da me razuvjeri kako mi se ništa neće dogoditi. Svejedno, ne znam kako
ću sutra uopće izići iz kuće na posao. Poželi mi sreću!

8. ožujka
Dragi dnevniče!
Čula sam neke čudne stvari o gospodinu Znaš Sve O Meni. Ne mogu
vjerovati da su ljudi sposobni ići do tih granica. Sve te izmišljotine!
Mislim da se to samo meni događa – taman nađem prijatelje, samo da bi
me odmah potom iznevjerili.

24. ožujka
Dragi dnevniče!
Danas me gospodin Ništa Ne Skrivam pitao jesam li čula nekakve
zvukove sinoć. Prvo sam pomislila da je bila oluja, ali nije. Kasnije sam
potražila tragove životinja u našem vrtu, ali ništa nisam našla. Još uvijek
ne znam na kakve je zvukove mislio, osobito po noći. Živimo na
mirnom i tihom mjestu, zbog toga smo se tu i uselili, zapravo. Meni je to
bilo malo čudno.

1. travnja
Dragi dnevniče!
Baš sam se radovala našem zajedničkom slobodnom danu. Nismo ga
imali od Božića. Već sam sve spremila, od čišćenja kuće do naručivanja
pizze. Čak sam našla film kojeg možemo oboje gledati, o špijunu koji se
zaljubio. Sve je trebalo biti savršeno. Ali, gospodin Imam Previše
Obveza ponašao se jako čudno. Više se ne smije kao nekada. Jako se
brinem da je naš brak bio pogreška. Što ako ovo nije bila zapravo

5

ljubav? Nije mi nikada djelovao kao netko tko bi me ostavio radi druge
žene. Ne znam što da radim.

3. svibnja
Dragi dnevniče!
Ovo ti pišem tek danas, ali… gospodin Ne Bih Te Nikada Prevario
sinoć je otišao iznijeti smeće. Inače bi bila slatka gesta. Trebala bih to
cijeniti. Samo što to nikada ne radi po noći. Gotovo već čitavu godinu
što živimo zajedno to radi ujutro kad ide na posao. Jer mu je usput. Jer
mrzi raditi nepotrebne korake. Uz to, nije ga bilo podulje vremena.
Opet. Jutros sam ga pitala zašto. Odgovorio mi je da se otišao prošetati.
Što bi inače bilo u redu. Ali, nije mi ništa donio. Pretpostavljam da je
cvijet bio za nekoga drugoga, ovog puta.

5. svibnja
Dragi dnevniče!
Strah me. Bojim se. Ne znam što da radim. Nemam više nikoga. Sve
sam prijatelje ostavila, ali bili su u pravu. Nešto nije u redu s
gospodinom Pričam Ti Najslađe Stvari.

7. svibnja

Dragi dnevniče!
Ne znam više kome vjerovati. Ne vjerujem više ni sebi.

11. svibnja
Dragi dnevniče!
Nadam se da će ovo ubrzo sve prestati. Ako me dovoljno jako
uštipneš, sigurno ću se probuditi, a moj gospodin Promijenit Ću Se
Zbog Tebe opet će biti onaj stari. Probudi me, molim te!

17. svibnja
Dragi dnevniče!
Nisam se probudila iz ove noćne more. Ovo je stvarnost.

29. svibnja

6

Ako netko ovo bude čitao, molim te, nemoj prilaziti. Ne prilazi ovoj
kući. Ostani dalje od ljudi koji se ovdje nalaze. Bio jedan čovjek, bili muž
i žena. Oboje su laž. Ostani negdje daleko i sigurno.

2. lipnja

Mislim da je to to. Gotovo je.

6. lipnja

Možda sam sve umislila?
Dragi dnevniče, ti znaš što je istina, zar ne?

10. lipnja
Dragi dnevniče!
Gospođa Prekasno Palim nažalost više nije s nama. Ali ti to
razumiješ, zar ne? Naposljetku, ti si jedini koji sve zna. Mislio sam te
spaliti. Htio sam te uništiti. Onda sam shvatio da bi me zapravo trebao
uvijek podsjećati na greške koje sam radio. Idući puta, uz tvoju pomoć,
mogu biti oprezniji. Drugi puta će sve ići po planu, jer ću te imati uza se
kako bih provjerio da nisam ostavio poneki trag. Stoga, možemo
zajedno započeti novi život. Što kažeš na to?

7

Željka Franov, Križ
2. nagrada – Kristalna pepeljara 2020.

KRV S NEBESA

Krvava kiša iz vedra neba. Gore, iznad bijelih rebara Arene, Mjesec je
sve mlađi i Venera uz njega sjaji.

Objava na Twitteru
Jedan od komentara:
napušena si ☺
Odgovor na komentar:
Nope. Nisam. Neke jeb... crvene kapljice mi na ekranu. Btw, izbacili me
iz kina jer sam tipkala po mobu. Seronje 

NACIONALNA EVIDENCIJA NESTALIH OSOBA

MIHOČEVIĆ-BUJIĆ, BILJANA
Datum nestanka: 2.10.2019.
Mjesto nestanka: Gospić

mirna-lika.com

Dragi sugrađani,
Nestala je naša draga učiteljica Bilja (Biljana Mihočević-Bujić), te vas
ovim putem molimo za pomoć. Svaka informacija je bitna. Ukoliko ste
nešto vidjeli ili nešto znate, nazovite...

PMF, Studij biologije, Opća ekologija

Utihnuli su, samo decibel ili dva, glasovi studenata druge godine kad je
u predavaonicu ušao prof. dr. sc. Mitja Konjević.
- Društvo, danas ćemo se zabavljat'! Ići ćemo na teren, a nećemo izać'
odavde.
Žamor se ponovo pojačao.

8

- Nemojte se toliko čudit'. U ovo vrijeme napredne tehnologije… - prof.
dr. sc. M. K. se nasmijao kroz nos. – Svi ste čuli za donacije i što smo
nabavili s tom lovom…
Okrenuo je leđa svojim studentima. Bijelo platno pričvršćeno na zid iza
katedre povukao je prema dolje i tako ga razmotao u veliki ekran.
- Gdje smo ono stali? Ah, da… Našlo se nešto novca za ovo!
Uključio je projektor i osvijetlio platno. Ne sjedajući, nagnuo se nad
laptop i kliknuo nekoliko puta mišem. Na platnu se prvo pojavilo polje
visoke trave žutog cvata.
- Naši vrijedni asistenti na terenu su za vas i koriste novi dron. Ako ne
znate, ovo je solidago canadiens, jedna od invazivnih-
Prigušeni vriskovi i glasni uzdasi pokrenuli su prof. dr. sc. M. K. da
podigne pogled. Izbuljene oči studenata natjerale su ga da se okrene
prema platnu.
- Jebemt--

MISTERIOZNO TIJELO U VISOKOJ TRAVI

Piše Roko Pintur, četvrtak, 10.10.2019 u 11:08
Na za sada još neutvrđenoj lokaciji uočeno je tijelo mrtvog muškarca. Iz
priloženih fotografija (slike su nejasne jer je čitatelj fotografirao
projekciju snimke drona na bijelo platno) vidljivo je da je riječ o odrasloj,
muškoj osobi koja leži u travi. Položaj tijela pokazuje da su udovi
slomljeni, a na odjeći se vide velike tamne mrlje, najvjerojatnije od krvi.
Policija je obaviještena te ćemo, s obzirom na neobičan način otkrića
tijela, s velikim interesom pratiti tijek istrage.
Foto: čitatelj 24sata

net.hr

12:00 10.10.2019 Autor: W.C.F.
JOŠ JEDAN DOKAZ O OTMICAMA VANZEMALJACA?
Iako to možda zvuči nevjerojatno, danas otkriveno tijelo usred polja
visoke trave, moglo bi biti dokaz da su otmice vanzemaljaca istina te da

9

se otmice ne događaju samo u Sjedinjenim državama već i u našem
susjedstvu.
Na još neutvrđenoj lokaciji u okolici Zagreba, pronađeno je tijelo te se iz
snimke dobivene dronom (moja je slobodna procjena da je visina drona
bila oko 30 metara) vidi da tijelo leži usred polja guste, visoke trave.
Kako ne postoje tragovi vozila ili ljudskog kretanja već su visoke i jake
biljke netaknute, logično je objašnjenje da je tijelo bačeno iz zraka. Sa
koje visine, teško je reći, no izvori bliski autoru potvrđuju da zadnjih
nekoliko dana nije bilo prijavljenih letova u okolici Zagreba (izuzev
komercijalnih letova s kojih, sa sigurnošću, nije izbačen niti jedan od
putnika).

ZAVOD ZA SUDSKU MEDICINU I KRIMINALISTIKU, DNA
laboratorij

Na odmorištu požarnih stepenica, dvije mlade žene u bijelim kutama,
zapalile cigarete. Nina opali selfie, no nezadovoljna, izbriše ga. Morena,
isto s mobitelom u ruci, prekine tišinu.
- Điz, znaš kaj mi buraz javio? Al nikome još ni riječi, kužiš? Veli da je
bio kod Westgatea-
- Koji buraz? Mislav?
- Da, on. Tu, gore, s PMFa… Čuj ovo; veli, bio je na terenu, s dronom,
digo ga, snimao neko vrijeme, kad ga panično zove docent i urla na
njega da ima mrtvaca na ekranu… Mislavu niš jasno, kaj ovaj brije, a
kad je pogledo… veli da se zasro ko grlica. Sad je tam s murjom, i… Ne
buš nikom rekla?
- Ne budem, ne brini.
- Taj mrtvac je onaj seksi saborski zastupnik.
- Meni ni jedan političar nije seksi tak da--
Na odmorište izađe starija žena s cigaretom u jednoj i kavom u drugoj
ruci.
- Cure, potvrđeno je. Tijelo žene koje su našli u pješčari je Biljana. DNK
se poklapa.
Sve tri su ugasile cigarete i vratile se u unutrašnjost zgrade.

10

LABORATORIJ ZA ISTRAŽIVANJE MJESTA DOGAĐAJA

Asistentica ravnatelja tipka bilješke:
Žrtva: MIHOČEVIĆ-BUJIĆ, BILJANA. Preliminarno izvješće: u
tijelu žrtve pronađen metak. Analizom i usporedbom s bazom
podataka utvrđeno da se zrno kalibra .357 podudara sa zrnom iz
slučaja - (Predmet 18/2016, Virovitica) - koje je izvađeno iz tijela
Jelenović Branka.

- A vid' na! I taj Jelenović je pronađen u pješčari, al' u Slavoniji. Nima
šanse da je to slučajnost.

TV DNEVNIK

Dobro veče. U još nerazjašnjenim okolnostima, tragično je preminuo
saborski zastupnik Darko Gavran. Više o tome pogledajte u večerašnjoj
emisiji Otvoreno gdje će nam gosti biti…

GAJNICE, ZAPADNI ZAGREB

obiteljska kuća
muž i žena
tavanska soba njihovog sina
žena krenula prati krovni prozor
velika crvena mrlja na staklu
čini joj se da je krv
pozove muža policajca
muž zove prijatelja iz kriminalistike
pošalju uzorak na analizu
analiza pokaže da to jest ljudska krv
analiza pokaže da je to DNK zastupnika

From: Zavod za sudsku medicinu
Sent: 17. listopada 2019. 11:51
To: Goran.Bach

11

Subject: Obdukcijsko izvješće; veza: predmet - 529/2019-zg
Attachments: 529.pdf
Importance: High

Poštovani,
Nalaz u prilogu.
Lp,
mr. sc. Smiljan Kapović-Rudež, dr. med.

URED KRIMINALISTIČKE POLICIJE ZAGREB

Goran Bach se uvalio u duboki uredski stolac s visokim naslonom.
Glavu je zabacio unatrag pogleda uprta u nebo puno bijelih oblaka.
- Čitaj mi, molim te, ovaj jebeni nalaz i prevodi ga. Ispizde me s tim
izrazima rigor mortis i ostalim sranjima. Preumoran sam, jebemu sve.
Preskoči nebitno. Ti, mali, uleti ako Draž zapne.
Mali, pravim imenom Petar, samo je kimnuo u znak tihog prihvaćanja.
Draž, pravim imenom Dražen, čitao je i prevodio suhim glasom.
- … metak je zapeo između dva kralješka … postoji mogućnost da je
došlo do djelomične paralize … ulazna rana je u području crijeva …
najvjerojatnije je živio i nekoliko sati nakon što je nastrijeljen … umro od
fatalnog gubitka krvi … na tijelu vidljivi tragovi vezivanja; oko struka te
oba zapešća … na desnoj ruci tragovi baruta …
- Tragovi baruta. Ulazna rana – prekinuo ga je Goran, - mora da je
nastala uslijed hrvanja što znači da bi oružje moglo biti Gavranovo. Sva
se tri metka poklapaju. Jebeni seronja je možda serijski ubojica. Prvo
Jelenović, pa učiteljica. No tko ga je dokrajčio? Kako je dospio na onu
livadu? Koji se đavo ovdje dogodio?
Mali i Draž su šutjeli. Goran nije očekivao da bilo što kažu. Samo je
razmišljao naglas.

ISPRED JEDNOG ZAGREBAČKOG NEBODERA

12

Grupica mladih, ambicioznih ljudi okupila se ispred ulaza. U rukama im
mobiteli, u očima nestrpljivost. Razgovaraju međusobno.
Iz zgrade izađe muškarac u ranim četrdesetima. Na čelu mu duboka,
okomita bora. Mladi i ambiciozni, novinari mu guraju mobitele u lice;
fotografiraju ga bez dozvole.
- Gospodine Jelenović! Smatrate li da je zastupnik Gavran ubio vašeg
brata?
- Mislite li da će pravda napokon biti zadovoljena?
- Kako je vaš brat bio povezan sa saborskim zastupnikom?
Jelenović Božidar bez riječi okrene lice. Najbliži novinar s usana mu
pročita gonite se!

PREPISKA NA WHATSAPPU

sve je ok vidio sam da su ti lešinari priredili sačekušu
kako si?

ne vjerujem ti
dođem za pol sata

Petar, zvan Mali, uđe u zamračen stan i baci se na kauč. Božidar je sjedio
za stolom na kojem su bila četiri monitora. No gledao je u zid.
- Počni. Duguješ mi to – reče Petar.
- Ok. – Šutio je nekoliko sekundi. - Branko je imao dvanaest kad su ga
silovali. Gavran i njegov prijatelj. Bili su desetak godina stariji. Kad je
Branko nađen u...
- Pješčari – pomogne Petar.
- …Gavran je bio u Slavoniji na nekom političkom okupljanju. Bit će da
se brat suočio s njim.
- A odakle znaš Biljanu?
Božidar se trgne.
- Iz studentske menze. Malo smo se zafrkavali, napili na par brucošijada,
no nikad nismo bili skupa. Ostali smo u kontaktu i kad je ljetos došla u
Zagreb našli smo se u centru. Pojavio se taj gnom Gavran, slučajno, a

13

nas dvoje smo imali istu reakciju - jak nagon za povraćanjem. Rekla mi
je da je bila u nekom omladinskom kampu te da je iz njene grupe jedan
dječak silovan. Da ti ne duljim, sumnjala je na Gavrana, no nikad ništa
nije dokazano.
- I ti si joj ispričao za brata?
- Da. I tako sam je ubio.
- Nisi je ti ubio. Ali tko je ubio Gavrana?
Božidar stegne usne.
- Ti znaš? – zinuo je Petar.
- Mislim da ga je sredio ćaća... od tog malog koji je silovan. Znam da je
sportaš i… paraglajderist.
Petar se nasmiješio.
- Da. Sad kužiš – nasmiješio se i Božidar. - Paraglajder je očito imao
motor. Čak bih rekao da je bio usmjeren prema Bosni. No kada se gorivo
potrošilo, vjetar ga je okrenuo. Gnom je očito u nekom trenu ispao, a
gdje je završila letjelica...
- U Sloveniji? – Petar podigne desnu obrvu.
- Najvjerojatnije – Božidar lupi dlanom o dlan. Okrene se prema
računalu i utipka nekoliko riječi.
Prvi je pao. Drugi će pasti.
Ctrl+S

14

Mario Šimudvarac, Oroslavlje

3. nagrada – Kristalna pepeljara 2020.

VJEČNA SLAVA PRIPOVJEDAČA

Iznenađen, prijatelju! Kako i ne bi bio, da? Uđi, kroči u sobu,
Perice… Vidiš, u ovoj je prašnoj i jeftinoj sobici zapravo sve počelo.
Jedino je svjetlost svijeće obasjavala ovaj mračan prostor. Prozori nude
samo tamu. Hajde, priđi, ne boj se… Zatvori vrata. Škripe, znam… Ta bi
me škripa i bila odala… Petre, zatvori ih. Tako, prijatelju… Hvala! Bijaše
noć, dakako. Za drvenim stolom sjedi Autor. Bijaše to veličanstven,
ponosit starac raščupane bijele brade i gustih spojenih obrva. Ne znam
razumiješ li, mili Perice, kakav je to bistar um, znalac i stvoritelj,
nadareni kreativac i istinski mudrac.

Neustrašivi i nepokolebljivi Pero, stijeno tvrda detektivska!
Izvrsno si proučio sve dokaze i činjenice, razmotrio razloge i
proturazloge. Hoda širokim korakom debela spremačica kako bi se
izvikala na neurednoga i neotesanoga staroga jarca zato što baca čikove
po njezinu uređenu dvorištu. Začude je poluotvorena škripava vrata.
Urlik! Dolaziš brzo na mjesto zločina kada te mjesni policajci probude
usred noći. Gledaš sneno i mutno, umoran u kasni noćni sat, leži leš
bezimena Autora izvaljen na izlizanu drvenu podu. Ne isključuješ ni to
da je i pretila čistačica upletena u ovaj slučaj iako joj migolje hladne
slane suze po nevinom blijedom ugojenom licu. Jeca stara i otire nos o
bijeli izvezeni rubac… Nikada ne dopusti da te zavedu nijanse osjećaja
očigledno nevinih osumnjičenika i suprotna, naizgled logična stajališta
tvojih suradnika.
– Smrt je nastupila prije pola sata – kratko te obavijeste – Srce…
Samac bez djece, očito umirovljeni intelektualac, osamdesetak godina…
Na prvi pogled skitnica i beskućnik, siromašan i bijedan, neuhranjen i
neuredan u dotrajalom kućnom ogrtaču koji smrdi na dim cigarete…

15

– Prirodna smrt, gospodine detektive Petre, infarkt – postavi
mrtvozornik tebi ruku na desno rame u znak pozdrava, ili suosjećanja,
ili krivice…

Istina, da si povjerovao u to što su ti onda rekli, do ovoga
nenadanog susreta sa mnom sada uopće ne bi došlo, slavni bucmasti
Perice. Požutjeli prsti od duhana, crno ispod nokta i na kažiprstu
Autora… Na srednjaku desne ruke pokraj nokta… udubina… od
prekomjerna i nerazumna pisanja. Bočica je crne sipine tinte s
umočenom pisaljkom skoro prazna. Crnilo se na listu bijela papira
polako osušilo, voštana svijeća na drvenu stolu dogorijeva. Razbacani
vrijedni papiri… Skupi, bistri Perice, razbacane spise, znaš već svoj
posao. Trebat će ti oni kao dokaz, a meni su prijekor i osuda.
Nenumerirane stranice skupi s poda, jednu po jednu, snalažljivče… Na
spisima je sigurno nešto važno, za mene izuzetno važno. Inače, ne bi
završili na podu. Svini ih u rolu i stavi pod desni pazuh.

Od nerazvrstanoga mozaika riječi na zgužvanim papirima za
svojim detektivskim stolom u samoći svojih moždanih stanica, lukavče,
složi uzbudljivu i neponovljivu priču. Neke su riječi i rečenice
ispravljane, podcrtane ili precrtane. Pazi na strukturu rečenice,
gramatiku i pravopis, sintaksu i stil, fabulu i siže. Ta išao si, inteligentni
Pero moj, u školu. Skupljajući sitne dokaze, čitajući i slažući neobrojčane
listove koji su ostali nakon što ih je Autor razbacao na sve strane u ovom
sobičku, shvatio si ubrzo da središnji dio radnje njegova kratkoga uratka
nedostaje. Nema ga. Promotri povećalom još i oštar Autorov rukopis.
Debela crta uglatih slova utisnuta je jakim stiskom Autorove ruke u
papir. Za ovo tebi bezvrijedno piskaranje književni kritičari potvrđuju ti
da se radi o vrhunskom književnom djelcu napete i zanimljive radnje za
koje je doista nezamisliva šteta što je nezavršeno, krnje. Budi li to
sumnju na mene?
– Teško je pretpostaviti što bi se našlo još u tom štivu… – mudruju
književni povjesničari. – Svakako bi bilo poželjno pronaći izgubljeno. I
objaviti… makar anonimno…

Konačno, slavni detektive Petre, ostatak spisa nalazi se u mojem
kaputu, u mojim njedrima. Našao si ih sada. Hoćeš li ih uzeti i objaviti? I
pod čijim imenom? Svojim ili mojim, Autorovim? Dakle, ispravno si

16

tada pretpostavio i zaključio. Bijaše ovako, Pero… Ulazim u ovu sobu.
Vrata zaječe. Stanem. Autora nema. Pripremio sam i kratak govor
isprike koji bih održao da sam u ovoj sobi zatekao slabokrvnu žrtvu
pogrbljenu o svoje spise. Svijeća na stolu neumoljivo gori ocrtavajući
likove na zidovima ove jazbine, a Autora u njoj nema. Bio je nasreću
izašao iz sobe. Znaš da je izišao pušiti u dvorište. Autor pušta kolute
duhanskoga dima, a ja pružam ruku prema njegovim spisima. Primijetio
si da u sobi pepeljare nema, osjetio si miris Autorova ogrtača, a ispred
kuće na popločanom dvorištu našao si njegove zgnječene čikove zbog
kojih se gojazna čistačica uvijek ljutila. Podne se daske u hodniku
najednom uvinu. Vraća se Autor u brlog. Grabim samo jedan dio spisa
koji otvoren leži preda mnom na njegovu osvijetljenom stolu. Zgrabim
srce djelca. Iščupam ga. Uvijanje podnih dasaka sve je zvonkije, i jasnije.
Izlazim kroz prozor u tminu… Ostaju samo početak i kraj Autorove
vrijedne književne tvorevine. Autor je razbacuje bijesno na sve strane.
Odbacio bi Autor u agoniji preostale listove, samo da nađe ono nestalo,
ono ukradeno. Znoji se Autor, traži zauvijek izgubljeno, srce mu kuca,
lupa, kuca, puca… I tu je hladnu noć bijesna spremačica bila spremna
izgraditi i ozlojediti jadnoga starca ne znajući da će zateći u sobi tek
njegovo beživotno truplo kako leži izvaljeno na podu. Gledao si kako ga
iznose pokrivena mrtvačkom bijelom plahtom. Ukočena stvoriteljeva
ruka ni reda više napisati neće, uvenule mudračeve oči svoje rečenice
neće više čitati, umrtvljen je njegov um i raspuknuto srce.

Detektive Petre, sada znaš da sam ja krivac za hladnokrvno
umorstvo počinjeno otimačinom književnih spisa jer sam sada upao u
tvoju klopku vrativši se po ostatak Autorova rukopisa. Nisam u uzeo
obzir da si ih skupio kao dokaz i da ćeš me uloviti u ovoj uskoj
prostoriji. Greško moja nepopravljiva… I ja katkada previdim nešto u
svojem vlastitom tekstu. Rekoh ti prije koji trenutak da skupiš spise kao
dokaz, da ih saviješ u rolu i staviš pod desni pazuh… Evo ti doslovno
motiv ubojstva: vjerujem da se smrću autora može steći književna slava,
da dobri pisci kradu i da se može objaviti ukradeno…

Tako mi te žao, jadni Petre. Greška možda nije bila slučajna.
Vjerojatno znaš da sam ti zapravo svjesno pomogao da otkriješ moje
zlodjelo. Zašto se čudiš? Siguran sam i da znaš da sam ti pomogao da

17

dovršiš radnju Autorove kriminalističke priče. No, ti si ipak samo lik u
mojoj uzbudljivoj pripovijesti, prijatelju.
Tko je sada zapravo autor, moj Perice?
Otkrivaš tko sam ja…

sveznajući Pripovjedač

18

Marica Žanetić Malenica, Split

Pohvaljena priča (4. mjesto)

PETA JE PRESUDILA

„Konačno si se rashladio, više ti neće bit vruće“, mrmljala je sebi u
bradu stojeći kraj njegova lijesa prije nego što rodbina, prijatelji i znanci
ne počnu, polako poput kolone mrava, prilaziti i stiskati joj ruku, grliti
je, sliniti po njezinu licu, govoriti joj ofucane sućutne riječi.

Ivan je bio košarkaš u klubu u kojemu je i ona trenirala, pa se visina
podrazumijevala. Ali lijepe plave oči i šarm koji obara s nogu zapravo
su presudili pri njihovu prvom susretu. Njezino uspaljeno tijelo podalo
mu se prije no što se glava razbistrila nakon dva mojita na prazan
želudac. Mjesec i pol poslije sve je ukazivalo na trudnoću. Vjenčali su se
na brzinu, ali pred oltar nisu stali. Njemu se nekako žurilo, a i ona je
htjela u lijepoj, uz tijelo pripijenoj vjenčanici boje šampanjca, preduhitriti
trudnički trbuh i tračeve. Bila je zaljubljena i sretna otprilike prva dva-tri
mjeseca. A onda je shvatila da je tek žrtva osvete njegovoj dugogodišnjoj
djevojci koja je, usprkos njegovu neslaganju, otišla u Španjolsku sa
svojom ženskom ekipom. Doznala je također da je i ona zatrudnjela tek
koji dan prije nje i odlučila roditi. Bivša je rodila sina kojeg je priznao,
ona mu je rodila kći. I tako su sestra i brat po ocu odrastali odvojeno,
njihova kći uz oca, njegov sin uz poočima.

Nakon desetak podnošljivih bračnih godina Ivan se preselio u
drugu sobu, tobož zbog vrućine. Njemu je pasalo da spava uz upaljenu
klimu, što je bilo pogubno za njezine dišne organe. A kad se jednom
napusti bračna postelja teško se više u nju vraća. A i da mu nije bilo
vruće, vjerojatno bi izmislio nešto drugo kako bi joj uskratio ono malo
meda što ženi brakom pripada. Jer, on se i nadalje ponašao poput
slobodna muškarca koji je tek zabunom vezan bračnim zavjetom. Veru
ionako nije nosio.

19

Znala je ona da šara okolo i nije oko toga pravila problem, bila je
ravnodušna, kakve znaju postati iznevjerene žene. Svoja učestala
izbivanja iz kuće pravdao je rekreativnim igranjem u ekipi veterana i
treniranjem djece u klubu. Na kraju ništa više nije niti pitala, osim
novca, a oko toga on nije pravio problem. Utjehu je nalazila u novim
cipelama, torbici ili finom i skupom komadu odjeće. I u svojoj kćeri.

„Ona je jedino dobro koje si mi dao“, bile su zadnje riječi koje je
uputila svojemu mužu prije no što se odmakla od lijesa prekrivenog
vijencem od njih dvije.

I dok su joj poznati i nepoznati prilazili, a ona poput lutke kimala
glavom i izgovarala „hvala“, razmišljala je o trenutku kada je konačno
pukla.

Bilo je to pola godine nakon što je od posljedica nesretnog slučaja
umro njihov prijatelj i susjed Marko. Iza njega je ostala udovica Senka s
odraslim sinom i u još uvijek dobrim ženskim godinama. Družili su se
godinama, nerijetko zajedno blagovali. Imala je razumijevanja za
njegove pozive Senki u kojima ju je tješio i nudio pomoć. I ona ju je
nazivala i učestalo odlazila do nje sve dok nije primijetila da je Senka
nekako živnula. Radovala se što više ne kuka i ne plače kao prvih
mjeseci, pripisivala je to njezinu vedrom duhu i optimističnoj naravi
koja će joj, hvala Bogu, održati „glavu iznad vode“. A onda je, jedne od
onih besanih noći, vidjela s prozora kako Ivan izlazi iz zgrade u kojoj
Senka živi u neke ure neprimjerene za posjet. Vrlo brzo je zbrojila dva i
dva. Čula ga je kad je ušao u stan i izišla u spavaćici iz sobe.

„Još si budna?! Trening se otegao. Baš je neka sparna noć, mogla si
mi, dok se istuširam, napravit limunadu da se rashladim, presušio sam,
jezero bi popio.“

Nije ništa rekla, samo ga je okrznula pogledom koji od te noći više
nije bio isti. Prvo je prešla granicu između ljubavi i ravnodušnosti, a
noćas je prešla onu između ravnodušnosti i mržnje. I dok je prešutno
tolerirala njegove avanture s nepoznatim ženama, Senku mu nikako ne

20

može oprostiti. Niti će Senki oprostiti njega. Od toga dana oboje je
prekrižila dvostrukom crtom, za nju su bili mrtvi.

„Kako je nije sram? Učas se od ucviljene pretvorila u veselu
udovicu. I od svih muškaraca baš njega je našla da je tješi u krevetu.
Bože kako su ljudi prijetvorni i kvarni“, pomislila je praveći limunadu s
vodom iz frižidera. I dok je on veselo pjevušio ispod tuša zadovoljstvom
zadovoljena mužjaka stavila je njegovu omiljenu kriglu na stol i vratila
se u krevet.

Sad je barem znala s kim je, mogla ih je zamisliti. Većina žena bi
Senku s osobitim užitkom počupala za kosu i svašta joj izgovorila,
većina žena bi i s njim zakrvila, moguće i razvod tražila. Ona nije učinila
ništa od toga. Zbog sebe i kćeri. Htjela ju je pri kraju studija sačuvati od
stresne situacije koju bi njihov razvod izazvao. Svoje postupke i riječi je
još i mogla kontrolirati, ali osjećaj mržnje baš i nije. Bujala je u njoj kao
dizano tijesto.

Onda je, u nekim novinama pročitala vijest o smrti mladog
peruanskog nogometaša: „Dvadesetsedmogodišnji Ludvin Florez Nol iz
Perua završio je meč nakon čega se osjetio loše. Prema riječima njegove
žene Flores, popio je čašu vode s ledom i “nedugo nakon toga osjetio
jaku bol u grudima”. U bolnici je preminuo“.

Sinulo joj je. Od toga dana mu je, svaki put kad bi pravila
limunadu, koju je onako znojan ispijao u nekoliko halapljivih gutljaja,
stavljala po tri kocke leda. A onda je dodala i četvrtu. Kao da je tim
čašama limunade igrala s njim ruski rulet. Nije znala hoće li i koja po
redu kocka leda za njega biti kobna, ali priželjkivala je da jedna to bude.

I bila je. Ona peta, prije tri dana. Kad je rekao da je bio na treningu
čak mu je i povjerovala. Imao je drugi izraz lica nego kada bi dolazio iz
krivolova. Svejedno, po uhodanoj navici, digla se s kauča, seriju koju je
gledala stavila je na pauzu i otvorila frižider. Nije ni trebao reći da mu
napravi limunadu. Uzela je limun i bocu ledene vode. Kad je limunada
bila gotova zastala je s rukom na frižideru kraj dijela koji je bljuvao led.

21

Kockice su krenule jedna za drugom. Jedan, dva, tri, četiri. Pustila je i
petoj da im se pridruži.

Dok je on, žedan čim prijeđe kućni prag, ispijao kriglu u nekoliko
gutljaja ona se vratila u položaj gledateljice s daljinskim u ruci.
Odjednom je, preko oka, primijetila da se s njim nešto događa.

„Nije mi dobro, boli me u grudima“, uspio je reći prije nego što se
stropoštao na pod. Digla se, prišla mu okamenjena lica. Shvatila je da je
situacija ozbiljna i nazvala Prvu pomoć. Došli su brzo. Tražili su joj broj
mobitela i rekli da će joj se javiti. Poziv je stigao oko ponoći.

„Je li gospođa Levicki?“, pitao ju je službeni ženski glas.

„Da, ja sam.“

„Zovem vas iz bolnice. Žao mi je gospođo Levicki, vaš suprug je
preminuo prije pola sata. Došlo je do srčanog zastoja. Zagrijano tijelo je
doživjelo šok, ledena tekućina koju je popio bila je okidač vrlo rijetkog
kardiovaskularnog refleksa. Primite moju sućut“, rekla je sestra s Odjela
intenzivne njege.

„Mora da je ona peta presudila“, pomisli i odloži mobitel na stol.
Popila je apaurin i otišla u krevet. Kćer će nazvati ujutro.

22

Marijana B. Parazajda, Križevci

DOBRA OBITELJ

Prazna kuća glasno govori, odzvanja jače. Zvuk telefona širio se
dnevnim boravkom.

Rasuti keksi po stoliću, zagaženi štapići u čupavom tepihu i zvuk.
Poziv. Neodgovoren zvoni u prazno.

Petljanje po bravi ulaznih vrata, pa uz nestrpljivu psovku i tresak,
ženske balerinke ulijeću u hodnik. Goni ih žurba, osjećaj, strepnja

-Petre, k vragu! Zvala sam te tri puta-govoreći otvarala je vrata.
Kuhinja, kupaona, dječje sobe.

-Zamolila sam te jednu stvar i ni to nisi mogao učiniti. Zar stvarno
misliš da moram sve sama?-otvorila je vrata svoje spavaće sobe. Od šoka
ispala joj je torbica.

-Upomoć! –izletjela je teturajući iz kuće. Nešto je grizlo njezine
obraze, gorjeli su. Suze u zapekle.

-Upomoć-vrišteći glas oteo joj se iz grla.-Zovite hitnu-obamrla
stropoštala se na zemlju.

Nekoliko trenutaka sjedio je u automobilu. Prožimao ga je osjećaj
dužnosti. Gledao je prema kući. Oćutio je strah koji se širio od žene koja
je slomljena sjedila na stepenicama. Izvana kuća je izgledala nevino.

-Gospođo- izvadio je značku-Ja sam inspektor Stjepan Bjelobrk.-
govorio je smirenim jednoličnim tonom. Želio je smiriti njene iskrzane
živce.-Ne trebate se ništa brinuti. Mi ćemo svoje odraditi, i brzo otići. To
je standardni proces.

U nevolji premoreno lice, vodene oči zure kroz njega. Zamjećuje
izrast sjede kose ispod apšisale plave boje, naborane crte lica. Brige

23

bacale su sjenu. Suočavanje sa smrtnošću bližnjega nepovratno te
promjeni.

Vani se okupilo nekoliko radoznalih susjeda . Loše vijesti ljudi žele
podijeliti.

Nemarno odjeven, kratka brada prošarana sjedinama, inspektor je
bio muškarac na pragu šezdesetih. S dovratka još na hodniku dohvatio
ga je smrad. Slatkast miris alkohola pomiješan sa mokraćom grizao je
nosnice.

-Dobar dan.-pozdravlja okupljene što su poput dobro ugođena
stroja marljivo sakupljali djeliće nečijeg života. Na krevetu po prijeko, na
leđima ležao je muškarac. Noge su visjele ne dotičući pod. Papuče su
bile uredno složene uz postelju. U donjem rublju i potkošulji sa sitno
izgriženim rupicama od pranja. Velika pivska trbušina zastirala mu je
lice.

Zdepast, izraubanih ruku obraslim žutim dlakama, šaka poput
zaimača, žuljevitih natečenih prstiju. Inspektor je morao obići krevet a
nepodnošljivi smrad udarao ga je po nosu. Muškarčevo lice prekriveno
je neurednom bradom i skorenom bljuvotinom. Posteljina ispod njega
sakrivala je mokru mrlju od mokraće.

-Izgleda da mu je viski posljednji obrok-prema noćnom ormariću
glavom je klimnuo jedan od tehničara.

-I?- pita inspektor s podignutim reverom preko nosa.

-Srčani udar, rekla bih na prvu

-Znači ništa za nas?

-Pretio, puši, pije. Tako to ide. Život uvijek naplati svoje. Obaviti
ćemo obdukciju.

-Dobro-sporazumno razmijeni pogled sa mrtvozornicom.
Trenutak osvrnuo se po prostoriji. Ljudi ponekad biježe od sebe i
sakrivaju se iza i u stvarima kojima se okruže.

24

Koračao je dugim korakom i gazio čvrsto tlo kao da na sve ovo ima
pravo. Ulazi u dnevni boravak gdje zatječe uplakanu obitelj. Neutješnu
majku i dvoje starijih tinejdžera. Iz njihovih očiju grizao je prijekor.

Na trenutak u njoj vidi žal, drugi tren nepreglednu odbojnost.
Govorila je o mužu kao o bliskom suprugu, dalekom susjedu, gorkom
neprijatelju. Nijanse u njezinom glasu miješale su se u inspektorovoj
glavi, kao kad pomiješaš dvije boje i dobiješ neku novu. Njezin govor
oblikovao je neki novi. Svaka riječ truje a nepoznata zabrinutost bora joj
čelo. Brada joj sve više svojim vrškom pika prsa .

Kćer je bila tiha i nevidljiva, dok sin ostavlja dojam da nešto
zamjera. Možda ocu, možda majci, možda cijeloj ovoj situaciji.

Život se pomalo kotrljao i on ga je pratio bez neke prevelike želje
da ga usmjeri. Inspektor Bjelobrk živi sam u stančiću od pedesetak
kvadrata. Od kad mu je žena umrla pred dvije godine njegov životni
prostor odaje stanje duha. Pohaban i izlizan. Izljev krvi u mozak dok je
gledala televiziju. Bez ženske ruke stanu bi dobro došlo generalno
čišćenje. Skorene masnoće u kuhinji, wc koji treba pošteno oribati i
staviti svježi miris, zavjese paučine.

Noći često provodi osluškujući svijet. Promatra sjene uličnih lampi.
Utvare prošlih života okružuju ga. Razmišlja o mrtvoj supruzi, praćen
budnim okom njenog mačka. On i životinja cijelo su vrijeme na
raskoraku.

Razmišlja o svom tijelu stranom i ostarjelom, o sinu koji živi svoj
život u nekom dalekom gradu, o slučajevima i prolaznosti. Nema sna,
ne uspijeva ga od sanjati.

Ujutro u sobi, samo se sunce loptalo sjenama, a onda je zazvonio
inspektorov mobitel.

-Molim?-govor mu je bio sumračan.

25

-Oprostite što zovem ovako rano-po titranju riječi kolege, shvaća
stanje zagonetne uznemirenosti sugovornika.

-Upravo su pristigli nalazi obdukcije preminuloga Petra Kuzmića

-I?-ramena su mu se objesila, slutio je da nešto slijedi.

-Potvrdile su se vaše sumnje. Ekipa je otišla po cijelu obitelj.

-Dobro-silina ovoga otkrića stvarala je napetost u njegovim
prstima.

-Smjestite ih svakog zasebno u svoju prostoriju i ne dozvolite im da
međusobno komuniciraju.

-U redu.

-Još samo nešto. Jesu li pokopali gospodina?

-Ne. Obitelj, odnosno supruga želi kremaciju. Nisu im dali prije
nalaza.

-I bolje. Za kremaciju imaju vraški dobar razlog.

Kad je kročio u prostoriju u koju je bila smještena gospođa Verica
Kuzmić žena preminuloga, sudario se s njenim optužujućim pogledom.

-Recite mi molim vas, zašto ne dozvolite da dostojno pokopam
muža?-njen zlovoljan glas imao je čudnu boju.

-Takva je procedura.-njegov prodoran pogled ležao je na njoj.
Žuljao ju je.

-Gospođo Verice, kakav je bio vaš brak?-oparila ga je pogledom
umjesto odgovora.

-Mislim, slagali ste se. Vaš sin dijete je iz prvoga braka? Kako su se
oni slagali?

26

-Pa, kao i ostale obitelji. Nekad je bilo razmirica više nekad manje-
govori skrušena

-Ljudi se mijenjaju, okolnosti se mijenjaju, potrebe. Na početku
braka dobijemo obećanje ali nitko od nas ne zna kud će nas vrtuljak
odvesti.-pokušavala je sakriti vrućicu što se razmilila po njoj.

-Recite mi neslaganja između vašega sina Dine i pokojnika, jesu li
ikad poprimale žešće konotacije?

-Inspektore-nagnula se preko stola s povjerenjem-Moj suprug je
pio. Puno i često. I nismo imali savršeni život. Istina, često se
sukobljavao sa Dinom, ali to bi kroz nekoliko dana izgladili.-odgovara
ravnim tonom bez emocionalne ponesenosti.

-Mislite da mu je to vaš sin zamjerao?

-Ne znam. Istina, čudna je atmosfera vladala između njih dvojice.-
tiho je izdahnula.

-Možete li mi objasniti jednu čudnu koincidenciju . I prvoga
supruga ste kremirali, koji je prema izvješću također umro pod
sumnjivim okolnostima.

-Nisu bile sumnjive-odreže-Imao je slabo srce.

Nakon jake kave inspektor se pripremio za razgovor sa sinom koji
je sjedio u susjednoj prostoriji, zabavljen mobitelom.

-Ja sam inspektor Stjepan, i postaviti ću ti nekoliko pitanja. Ako se
slažeš. Sjeo je preko puta devetnaesto godišnjeg mladića.

Obrazi rumeni, pomalo odvažan prepun mladenačkog
entuzijazma. Dječačkog mota.

-Znaš li što je etilen glikol?

-Ne. Trebao bi?-odmahne nadmeno.

Inspektor skupi obrve, trenutak razmisli.

27

-Rekli su nam da nisi bio u najboljim odnosima sa očuhom. Imali
ste česte sukobe.

-Istina. U kojoj obitelji ih nema. No, kod nas malo češće.-
mladenački polet jenjava.

-Sad je s time završeno?-pokušava shvatiti što se dešava u glavi
mladića.

-Pa, ne znam. Vi tako kažete.-titralo mu je preneraženo lice

-Dobro.-inspektor je nešto zapisao u svoj blok pa nastavi

-Kakav je u stvari bio vaš očuh?

-Mislite kad nije bio alkoholiziran, i teturao po kući?-inspektor je
klimanjem potvrdio putanju odgovora.

-Ne sjećam se tih dana, pogotovo u zadnje vrijeme. Klatio se
sumanuto, govorio besmislice, bio je mrk i sumnjičav prema nama.

-Vaš očuh je otrovan.

-Kako to mislite?-zapita mladić zabrinuto i uznemireno.

-S njegovom smrću ti si najviše profitirao.-ova konstatacija nikako
mu nije sjela.

-Dovraga-promuca zbunjen, jedva susprežući poriv da brizne u
plač.

-S čime mogu profitirati?-cinizam mu izobliči lice- Osim što će sada
nastati mir. Istina, nismo se baš najbolje slagali. Gdje god bio u kući
uvijek sam mu smetao. Mami je predbacivao što me dovela u njegov
život.-dok je govorio podrhtavala mu je ruka, tresao ga je strah.

-I onako nakanio sam otići i zaposliti se. Ako negdje nisi poželjan,
jednostavno se makneš.

-A majka, što je ona rekla na to?

28

-Ništa. Ona puno radi i pokušava obitelj držati na okupu. Kaže da
se žrtvuje za nas.

Uronjen u misli, prelazeći hodnik inspektor ulazi u prostoriju
preko puta . Djevojka u noj bila je mirna i tiha. Ničeg na njoj nije bilo,
što bi navodilo na definiciju ljepote. Klonulost i nepomičnost, tup
pogled u prazno. Šok joj je oduzeo većinu životnih funkcija.

-Gospođice Ana-pogledala ga je bojažljivo vodenog pogleda preko
stola.

-Želim naglasiti da vas za ništa ne okrivljavamo. Od vas trebam
samo iskrene odgovore. Možete li to?-odsutno klimanje glave umjesto
odgovora.

-Kakav je bio odnos između vašega brata i oca?

-Uobičavan-glas prigušen

-Kakav je bio s vama?

-Pomalo odsutan. Nikada se nije miješao u naše dječje živote.
Smrknutost je bila njegova stalna postava. Ali Dinu je uvijek nekako
podcjenjivao. Nikada po njegovim parametrima nije bio na visini
zadatka, ni blizu vršnjacima i često smo mislili da mu smeta u kući.

-Mi? Na koga mislite?

-Na našu majku.

-Je li se ona miješala u njihov odnos?

Odmahnula je glavom. I dodala kako su njihove svađe njihova
stvar.

Inspektor je shvaćao. Majka ih je iskorištavala. Gmizavi traci njene
pohlepe, taštine, zavisti nadvila se nad djecu. Kao da je visoko drvo a
njena tamna i hladna sjena sve više guta svijetlu dječju pamet.