Kristalna pepeljara 2020. i 2021. - Zbornik priča

129

- Ne, gospodine. Što sam trebao čuti? Je li sve u redu?– odgovori
Josip.

Gustavu ništa nije bilo jasno. Uzeo je bočicu iz džepa te je
progutao dvije-tri bijele tablete, a onda je nastavio dalje. Pozvao je
upravitelja ponovno na razgovor.

- Oprostite, gospodine Lugfuchs, možete li mi reći nešto o ovim
slikama i tko odlučuje koje slike će biti raspoređene na izložbi? – upita
Gustav.

- Ja ove slike prvi puta vidim, ako možete primijetiti…. – približi
se upravitelj slikama. - … nisu ni katalogizirane. Gospodin Mikloš je
odlučivao o izboru slika! Mnogo je slikara došlo s upitom da se njihove
slike postave na izložbu, a još više ih je odbijeno. Ne samo domaćih, već
iz drugih krajeva Monarhije, znate li vi to? Uglavnom, ove slike ne bi
trebale biti ovdje, u to sam siguran.

- Sve ja to znam, gospodine. Recite mi, je li gospodin Mikloš imao
neprijatelja, nekoga tko bi imao razloga, koristi da ga ubije? – upita
ponovno Gustav.

- Kažem Vam, gospodin Mikloš je imao vrlo važnu funkciju i moć
odlučivanja, barem na području umjetnosti. Međutim, držim da nema te
osobe koja bi počinila ubojstvo zbog toga. Niti su nam plaće bajne, niti
nam je položaj u društvu zavidan. Doista, gospodine, nitko od nas nema
nikakve koristi od njegove smrti, kunem vas se! Ionako su naše pozicije
privremene. Kada se ovo završi, mi ne radimo više!

- U redu, u redu… - zaustavi ga Gustav. – Možete se vratiti svom
poslu.

Gustav nije imao mira sa slikama. Tijelo je u potpunosti ignorirao,
vjerujući da se odgovor nalazi u samim slikama. Vrag mu nije dao mira
pa je odlučio okrenuti svaku sliku. Na njegovo čudo, ali i očekivanje, iza
svake slike bila je napisana jedna posveta, na njemačkom jeziku.

130

Posveta za sivog židovskog gospodina slijedi ovako: „ Za sve one koji
nisu uspjeli spriječiti pobjedu naše Domovine!“

Posveta za kišovitu, blatnjavu bitku u Francuskoj slijedi ovako: „Za sve
one koje sam iznevjerio, ne došavši na vrijeme!“

Posveta za dvije žene u raskošnim nošnjama slijedi ovako: „Za sve one
koje su pali u ralje i zagrljaj ovih nemani, izgubivši pri tome sve!“

Gustav je bio nemiran, razočaran i živčan. Sav se tresao jer po prvi puta
u životu nije mogao riješiti slučaj. Izašao je na trg i sjeo na obližnju
klupu. Progutao je još dvije tablete i zapalio cigaretu. Pred njim je stupio
obližnji komunalac koji je prepoznao inspektora te mu se obratio:

-Servus, gospon inspektore, ne znam kog tražite, al ak tražite nekog, taj
se sinoć muvao ovde. Jedan nizak čovjek, nisam mu vidijo lice, al imo je
čudno ošišane brkove. Nosijo je neku veliku torbu i neke drvene ploče.
Možda arbajter! Viđam ih često sad. Možda njega da pitate.

- Hvala Vam, gospodine, ali nijedan čovjek s takvim opisom ne radi
tamo. Sve sam ih pregledao! Hvala Vam još jednom.

Ubrzo je na mjesto zločina stigao ostatak žandarmerije, zajedno s šefom
postaje, preuzimajući stvar u svoje ruke. „Ah, trebao sam pucati,
gubitnička kukavico!“, promrmlja Gustav, izvadi pljosku i popije. „Tko
bi mogao biti taj zlotvor?“, upita se Gustav. Ne imajući odgovor na to
pitanje, Gustav je do kraja popio i uputio se prema lokalnoj krčmi, da
utopi tugu.

131

Julian Kovačić, Benkovac

RIBA NA SUHOM

Nisi ju vidio, a legao si kraj nje. Svojim praznim očima osudila te je.
Krevet je mokar, ali to nije ni voda ni krv. Što čuješ, to nisu kukci. Kad
se okreneš, začut će se vrisak ledenog glasa glave sirene.

- Inspektore Nunić, zovemo vas na dužnost.

- Sto mu gromova, koliko je sati uopće?

- Morate doći, ovo je vaš slučaj. Ako face iz druge kriminalne dođu prije
vas, pozdravite se sa slučajem. Zato požurite.

Bilo je tri sata ujutro. Mnogi su već spavali, a Zadar je tek tad išao na
počinak. Isijavali su zvučni valovi iz radija dok je Ivan Nunić gnječio
svoj opušak u pepeljari ispod volana, koji ga je vodio do stare luke,
napuštene prije mnogo godina. Poput crnokose žene koja te gleda u oči
dok izlazi iz kabrioleta, mjesec je skrivao sve svoje tajne. Slabo tinjajuća
brodska lampa otkrivala je ruku starog akademskog kolege.

- Taman na vrijeme Ivane.

- Što imaš za mene?

- Muškarac, 30 godina, u naponu snaga - zaklan i s rasporenom
utrobom.

Ugledao je žrtvu. Bio je to jeziv prizor, ali on, kao inspektor sa trideset
godina iskustva iza sebe, nije ni trepnuo. Pretpostavio je na prvi pogled
da je oružje nož, rezovi su čisti. Tad je ugledao nešto što nije nikad do
sad, lokva krvi koja ima zrake poput sunca.

- Ime?

- Šime Štegić poznatiji kao Stega.

132

- Zanimanje?

- Bauštela.

- Odavde je?

- Sezonski radnik.

- Pronađeno oružje?

- Nije.

Klimnuo je. Uživao je veliko poštovanje mlađih kolega iako on za to nije
mario.

Krenuo je na ispitivanje.

- Rezovi su svježiji od šunke u dućanu. Nisam primijetio neku bolesno
veliku patrolu pri dolasku.

- U tijeku je dolazak predsjednice. Znate kako to ide.

- Politika je bitnija od sigurnosti građana?

- Došli smo prije sat vremena, rane su stare 5 sati. Vjerujem da je krvnik
bio već jako daleko kad smo mi stigli.

- Ako želite vjerovati, onda odite na misu, a ne na mjesto zločina. Ali
kad ste već tako pametni, recite mi što je zanimljivo kod ovog slučaja.

- Nema ubojičinih tragova. Možda je zločin počinjen sajlom ili nekom
žicom.

- Možda trebaš povjerovat da je riječ o duhu.

Inspektor Nunić volio je raditi očevide potpuno sam, ali nije mogao
izbjeći poglede mlađih kolega koji su željeli toliko puno naučiti od njega.

- Miriše na pokvarenu ribu.

133

Uobičajeno bi u glavi mogao snimiti sve kutove kretanja koji bi napravili
rekonstrukciju zločina. Ovdje je tijelo bilo čudno postavljeno. U srcu
tame, daleko od svega, a opet točno pod svjetlom stare lampe.

- Ti si mi jedini svjedok.

Imao je osjećaj kao da je tijelo izbačeno od nikud. Kolege su ga
promatrale očekujući da im da korisne informacije. Promatrao je opet
lokvu krvi u obliku sunca, zatim crijeva pokraj njih. Nisu odgovarali
položaju trupla koje je bilo čudno postavljeno u odnosu na rozo-smeđu
kašu. Pogledao je rez na stomaku. Izmjerio ga je prstima na najiskusniji
način.

- Nešto poput savršeno oštre mačete?

Upitao ga je onaj isti vjerni kolega koji je sve pomno promatrao sa
strane.

- Mačeta bi sve izbacila na pod.

Pogledao je pod pokraj žrtve.

- Želim hitnu UV pretragu žrtvine okoline sa onim bojilima.

- To zna potrajati.

- Mislim da je tu bio stol, onaj radni sa kružnom pilom. Koristi se u
preradbi ribe.

- Mislite da je riječ o mučenju?

- Sumnjam. Ne mučite nekog tako da ga zakoljete i izbacite mu utrobu.

- Što želite reći?

- Netko je nešto tražio u utrobi. Daleko smo od svega, a inspektorski nos
mi govori da nemamo puno vremena.

- Dobra rekonstrukcija inspektore.

- Ako cijeli život gledaš isti film, smatraj se glumcem.

134

Pri povratku kući padala je kiša.
- Vražja kiša, kao da nikad ne misli stati.
To je bio isti onaj kolega koji je volio vjerovati.
- Kiša je prokleti blagoslov mali. Opere sve grijehe i kad se ponadaš se
da su nestali, prva zraka sunca ih obasja i budu sjajniji nego ikad.
Govorio je umornim tonom Nunić dok je istresao svoju pepeljaru kroz
prozor. Polako se budila zora.
- Inspektore Nunić, pronašli smo nešto.
- Govori.
- Snimak skrivene nadzorne kamere u blizini banke na bulevaru.
- Što se na njemu vidi?
- Poslan je na hitnu rekonstrukciju. Upravo dolazi obrađeni video.
- Što vidiš?
- Žrtva stoji.
- Opiši joj stav.
- Prkosit i ponosan.
- Kao dijete kad stavi ruku u pseća usta?
- Takonekako. Prilazi joj drugi čovjek. Obrada ga je prepoznala kao
državnog tajnog službenika. O moj Bože! Bili ste u pravu. Dao je žrtvi
nekakav čip i natjerao je da ga proguta. U sekundi su se razišli.
- Državne đukele. Jesi li još šta saznao o žrtvi?
- Kolege sa skela opisale su ga kao tihog i povučenog čovjeka. Na
pauzama je odlazio razgovarati sa djevojkom koja mu je donosila obrok.
- Jesi li doznao tko je ona?

135

- U najmanju ruku njegova cimerica. Viđeni su kako odlaze kući
zajedno.

- Znaš li gdje se tajni službenik trenutno nalazi?

- Da, imamo adresu - crvena kamp kućica na periferiji Vira.

- Krećem prema tamo. Pošalji pojačanje. Ti sa svojom ekipom provjeri tu
ženu.

- Dogovoreno.

- Ej mali.

- Recite.

- Dobar posao.

Mali se sa specijalcima uputio u okolicu Višnjika. Ekipa od dvadesetak
teško oružanih operativaca upala je u trošnu zgradu. Poput mrava koji
se brane od ljudske noge, disciplinirano i ubrzano su koračali prema
trećem katu. Nakon što su razvalili vrata i povikali - POLICIJA, imali su
šta vidjeti. Mali je povratio zajedno sa još nekoliko kolega. Na podu je
ležalo obezglavljeno truplo. Haljina sa cvjetnim uzorkom prekrivala je
vitko tijelo. Riječ je bila o mladoj ženi. Iz prazne rupe izlijevala se
nepomično krv zgrušana oko ogrlice koja je vjerojatno bila na vratu. Bila
je to jedna od jeftinih ogrlica sastavljena od bisera u obliku riba i školjki.
Velika slika morskog kralja stajala je na zidu, poprskana krvlju. U
žrtvinoj ruci ležao je kip sa glavom djevice, sa njim se vjerojatno htjela
obraniti.

- Kvragu! Zašto sam odabrao ovaj posao?

Kriknuo je mladi detektiv Andrija Pajkić dok je gledao plafon,
pokušavajući ne gledati scenu iz horor filma.

- Inspektore Pajkić!

- Recite šefe.

136

- Tim 3 se vratio sa Vira.

- Kako su prošli?

- Nikako. Tamo nema ničega.

- Izgleda da je naš zatajni službenik brže bolje zbrisao. Zar ga to ne čini
osumnjičenim?

- Da.Uprava me pritišće kao kompjuterskog miša. Mogu zamislit
njihove izraze lica kad optužim čovjeka iz vlade za ubojstvo.

- Ni ja nisam baš dobro prošao.

- Znam, čuo sam. Odrubljena glava i nikakvi tragovi.

- Težak slučaj.

- Gdje je onaj lisac Nunić?

- Nije se javljao?

- Ne, iako je timu dojavljeno da će nas on dočekati tamo.

- Baš čudno, Nunić nikad ne kasni.

Prošla su tri dana, a Nunić se i dalje nije javljao. Zaprimljena je prijava o
njegovom nestanku.

- Kad ste ga zadnji put vidjeli gospođo Nunić?

- U večer prije nego što ste ga zvali na dužnost. Rekao je da je imao
naporan dan i da mu pripremim pribor za pecanje kako bi ujutro otišao
na jezero odmoriti glavu. To je često radio. Onda je otišao na počinak pa
ste ga vi zvali.

- Nije ostavio nikakvu poruku?

- Ne, to me odmah zabrinulo. Znao je on nestajati, ali nikad bez
pozdrava.

137

- Hvala vam gospođo, učinit ćemo sve što je u našoj moći kako bi ga
našli.

- Inspektoru Pajkić?

- Recite!

- Obalna straža pronašla je truplo osumnjičenog državnog službenika.

- Utopljen ili?

- Znak na vratu ukazuje na davljenje.

- Dolazim odmah!

Ovaj put ga je tamo dočekao šef koji se pravdao nekim ljudima u
odjelima. Odvukao je Pajkića sa strane.

- Svima nam je glava u torbi. Moraš nešto pronaći!

- Napravit ću sve što je u mojoj moći.

Pajkić je u tišini promatrao truplo izvučeno na površinu. Slušao je
očevidnika kako monotono govori o tome da nema nikakvih tragova.
Nije znao što će, šef ga je nervozno gledao.

- Ajmo u njegovu kamp kućicu. Možda nađemo nekakve tragove na
putu ili nešto što nam je promaklo, možda nekakav tip oružja.

Želio je u tom trenutku da je inspektor Nunić sa svojom detektivskom
njuškom kraj njega.

Kad su kročili u kamp kućicu, ostali su zatečeni. Iskasapljeni inspektor
Nunić ležao je na krevetu. U jednoj ruci držao je odrubljenu glavu žene,
a u drugoj četiri iskopana oka, svoja i njena. Glave su im bile usmjerene
jedna ka drugoj, prazni pogledi su im se spajali poput vjere i istine. Na
zidu je krvavim slovima bilo ispisano:

„SVI MI SANJAMO, SAMO SE RIJETKI USPIJU PROBUDIT'.“

138

Dubravka Lerotić, Zagreb

SAMO POSAO

Rutina posla danima ga ubija. Potreban mu je odmor. Zato žuri obaviti
zadnji zadatak za ovaj tjedan.
Prijašnji posao odrađen je rutinski; sve već viđeno toliko puta.
Ugledavši žuti žeton frajer se, kao i obično, upišao. Kao i obično, skvičao
je kao svinja i već po njemu dobro znanoj špranci prvo mu nudio dupli
iznos da ga ostavi na životu, potom urlao, zatim plakao i na kraju
vrištao. Uvijek isto. Dok im oštrica katane ne prereže glasnice. Sve je
prošlo glatko, a njegova žuta, plastična posjetnica lijepo se isticala na
raskošnoj boji stola od mahagonija.

***
Protrese džepove; žetoni muklo zazvekeću. Popravi manžetu na rukavu
i prekrije oštar rub šarene tetovaže. Osvrne se po ulici. Vidi osrednju
kuću na osrednjem travnjaku. Već je sumrak. Unutra gori samo jedno
svjetlo. Ono u hodniku. Tiho obilazi kuću i ulazi na stražnji ulaz u
kuhinju. U polumraku za kuhinjskim stolom sjedi žena. Prste je savila
oko bijele šalice. Gleda ga praznim pogledom; starija je, umorna, a slabo
svjetlo koje dopire iz hodnika naglašava joj podočnjake na licu.

Katana šuštavo mrmori dok se korice taru o unutrašnju stranu
njegovog dugog kaputa.

– Dobra večer – pozdravi ga ona.
Trgnuo se, nije očekivao ovo, kao da ga je čekala. Oh, daj, idemo to
završiti pa da mogu doma, misli dok joj prilazi.
Vadi žeton i stavlja pred nju. Ona spušta pogled, ali ne miče šake sa
šalice.
– Znate zašto sam tu? – upita je.
Blago je kimnula i slegnula jednim ramenom. Gleda je, nešto je
drugačije, ona zna, ali svejedno ne reagira.
– Vidjeli ste već ovakav žeton? – pita, kako bi bio siguran da ona
zna što to znači.
– Jesam – odgovara i ponovo sliježe ramenom.

139

Nikada ne pita šefa za razlog zbog kojeg ga šalje da obavi posao.
Sad po prvi put želi znati.

– Što ste učinili?
Ovaj put ostaje bez odgovora, samo slijeganje.
– Ne bojite se? – pomalo je iznerviran njezinom reakcijom.
– Ne – ravnodušno kaže.
Isukao je katanu, ovo se predugo oteglo. Samo još nešto, još ga ta
sitnica kopka.
– Zašto se ne bojite?
Trebao joj je trenutak da razmisli. Podigla je pogled. Čak i u
polumraku vidio je da ima prelijepe, neobične oči; izrazito svijetle, plave
ili zelene, ali umorne, pomirene sa svime. Otpila je gutljaj iz šalice i
smireno odgovorila:
– Takav je život.
Rame se opet podiglo i spustilo u rezigniranom slijeganju.
Takav je život. Takav je život. Takav je život.
Da li je?
Stajao je skamenjen njenim odgovorom. Takav je život tupo mu je
bubnjalo pod sljepoočicama.
Čiji? Njezin? Moj? Kakav?
Posegnuo je prema stolu, nije se ni pomaknula. Žeton je nestao u
njegovoj ruci, onoj s tetovažama do zgloba.

***
Tako bijele, tako nevine.

Isamu je sjedio na trijemu laktova oslonjenih na koljena i promatrao
svoje ruke. Širokih dlanova, vitkih prstiju, mogle bi to biti ruke
računovođe ili brokera. Sve dok ne okrenu drugi obraz. Na jastučićima
ispod prstiju koče se stari, otvrdli, tamni žuljevi. A ispod njih cestice
tankih ožiljaka, posjekotina koje su zarasle. Ovo im je pravo lice.

Tim istim rukama umorno je prošao kroz kosu. Koliko već sjedi?
Mrak se zgusnuo oko njega zamagljujući vrijeme. No znao je da
vremena nema dovoljno. Takeshi ga možda ne kontrolira, ali prije ili
kasnije otkrit će izdaju. A time je osudio na smrt i svoj „posao“ i sebe.
Još se stigne vratiti u kuću i završiti što je započeo. Tromo je ustao usput

140

pipajući oko sebe. Same-hada oko drške katane bila je hladna, stisnuo ju
je u pokušaju da pronađe uporište.

Obišao je kuću i ponovo ušao na stražnji ulaz. Nije čak ni zaključala!
Provukao se kroz mračnu kuhinju i zašao u hodnik. Ispod jednih vrata
probijao se trak svjetla. Čvršće je stegnuo katanu, to oružje mladog,
napuhanog yakuze iza čijih leđa stoje stotine manje napuhanih ali
opasnijih.

Naglo je otvorio vrata. Na sekundu, samo na sekundu, vidio je strah
u njezinim očima u ogledalu. Potom je smireno odložila četkicu za zube
i okrenula se.

– Ipak ste došli završiti posao? – rekla je.
Stajala je u svijetloj spavaćici, ogoljenog vrata, bosa, sićušna žena
umornog lica, kao tisuće blagajnica, konobarica, službenica koje se
vraćaju s posla.
– U redu je, znam da nije ništa osobno, završite što ste započeli. Na
kraju krajeva lakše će biti počistiti krv iz kupaonice – nagovještaj
smiješka zategnuo joj je bore oko usta.
Stezao je i opuštao prste, zagrijavajući kožu na dršci. Mali grč
prošao mu je kroz mišiće ruke.
– Spremajte se! Samo najneophodnije za par dana. Kartice,
dokumente, iskaznice, sve ostavite. Imamo dan ili dva prednosti, ali
prije ili kasnije netko će otkriti – petljao je oko vraćanja mača u korice.
– Ali….
– Želite li živjeti? Zapravo, možda i ne želite, ali ja želim. Napravite
kako sam rekao. Čekam vas u kuhinji.
Poluprazna šalica još uvijek je stajala na stolu. Isamu je pokušavao
dovesti u red zbrkane osjećaje. Nije znao ništa o ženi, a upravo ona je
uzrokovala potpuno urušavanje njegovog svijeta. Ubio ih je toliko, a da
nije osjetio ništa, baš ništa. Čak i žene, lijepe i dotjerane, a sada je jedna
neugledna ženica okrenula sve naopačke.
– Gotova sam.
Ovo je bilo brzo. U kargo hlačama, debelom džemperu, s kosom
svezanom u labavi konjski rep djelovala je znatno mlađe. U rukama je
držala sportsku torbu.
– Ostavite mobitel – naredio joj je.

141

Bez pogovora ga je spustila na stol. Slijedila ga je do auta, ne
zapitkujući, šuteći cijelim putem.

– Možete sa mnom, – rekao je parkiravši ispred svoje kuće – ili pričekajte
u autu, brzo ću biti gotov.

– U redu je, čekat ću vas tu.
Dok je iz sefa izvlačio torbu s gotovinom i trpao je u već spakiran
ruksak s odjećom, lekcija koju je naučio u prvim danima „obuke“ –
uvijek imaj spreman uzmak – razmišljao je o njoj. Zašto je tako smireno
pošla s njim, iako je znala da ju je došao ubiti? Još uvijek bi to mogao
učiniti. Zasad nije razumio ni sebe, a kamoli nju.
Izvadio je mobitel iz džepa i ostavio ga u hodniku. Takeshi zna da
on nema nikakvih obaveza narednih dana, možda ga neće ni zvati. Za to
će vrijeme njih dvoje dovoljno odmaći da im bude teško ući u trag.
Ubacio je torbu u prtljažnik. Udarac poklopca odjeknuo je kroz
mračnu ulicu, tek tada se sjetio pogledati na sat. Pola jedan. Imaju dobru
prednost do zore.
Već neko vrijeme vozio je u tišini, nije znao što bi rekao, a očito ni
ona nije imala potrebu išta objašnjavati. Stao je na parkiralištu
trgovačkog centra.
– Prijeći ćemo u drugi auto. Ponesite svoju torbu – obratio joj se.
I dalje bez riječi, sama poslušnost. To ga je počelo nervirati, možda
da ipak završi sa svime.

***
Jurili su prema unutrašnjosti cijeli sat prije nego se oglasila:

– Zašto?
Nije bilo potrebe za objašnjenjima, znao je što ga pita.
– Ne znam. Niste se bojali, niste vrištali, niste me pokušali
podmititi. Zašto?
Oporo se nasmijala.
– Vjerujte, sve sam to pokušala prije vas. Ja sam samo upozorenje.
Nevažna u većoj slici. Čuli ste za Akiru? Pa… ja sam mu supruga. Nije
važno što više vremena provodi s kurvama, nijedna od njih nema papir,
nije važno što ga nisam vidjela već tjednima. Takeshi je zaključio da bi

142

se moj suprug strašno iznervirao kad bi mu netko ubio ženu. Pa bi više
razmišljao o vraćanju pod krilo svoje organizacije, nego o spletkama i
frakcijama.

– Niste pokušali pobjeći?
– Jesam. Svaki put bi me otkrili i vratili. Znala sam da će jednom
nekoga poslati, živjela sam dan po dan, išla na posao, navlačila masku
veselja i… čekala. Akira je u međuvremenu nestao. A kad ste se pojavili,
zapravo i meni je dosadilo čekanje. Ovo nisam očekivala. Zatekli ste me.
I što sad?
– Ne znam ni sam. Postoji mala minka u brdima, nitko ne zna za
nju. Sklonit ćemo se tamo, nestati, čekati da prođe prva hajka, a potom
pokušati otići iz Japana. Imate li išta gotovine?
Posegnula je na zadnje sjedište i dovukla tešku sportsku torbu.
Smjestila ju je sebi u krilo i otvorila zatvarač. Umjesto bluza i grudnjaka
unutrašnjost su ispunjavali snopovi zelenih i sivkastih novčanica, dolara
i jena.
– Zar ste samo to ponijeli? – začuđeno je upitao.
– „Samo“ to – rekla je i nasmijala se.
– Otkuda vam?
– Akira je podigao svu svoju gotovinu prije nego što je nestao.
Možda je i pobjegao iz zemlje, sasvim sigurno imao je dovoljno keša za
to – smiješak joj je i dalje titrao na licu.
– Gdje je? – kockice su se polako slagale u Isamuovoj glavi.
– Kao što rekoh, krv se lakše spere u kupaonici.
– Ahahaha – uhvatio ga je neobuzdani smijeh. – Sve ste isplanirali.
Iskoristili ste me. Što bi se dogodilo da sam zamahnuo katanom, tamo u
kuhinji?
– U rukavu trenirke imala sam pištolj. Vjerojatno ne bih bila
dovoljno brza, ali vrijedilo bi pokušati.
– A ja sam mislio kako su sve odluke moje. Kako se zovete? – upitao
ju je.
– Meiko.
– Meiko, mislim da ste nas doveli točno tamo gdje ste željeli.
Takeshi je grdno pogriješio, trebao je zaposliti vas, a ne Akiru.

143

– Nisam imala izbora, ali sad imamo. Dok vi vozite malo ću
odspavati – riješila se torbe i udobnije namjestila.

Isamu je vozio kroz mrak, povremeno pogledavajući prema usnuloj
ženi. Kako ju je gadno Takeshi podcijenio. Na sreću on nije.

Vratio je pogled na cestu i svoje ruke na volanu.
Tako bijele, tako nevine.

144

Anica Marcelić, Zaprešić

SLUČAJ BRANIMIRA B.

Karlo je bio najtalentiraniji učenik starog inspektora Tome koji je uvijek
govorio kako je sretan što će imati kome ostaviti Odjel kad dođe vrijeme
za mirovinu. Zlosretna sudbina mu je u međuvremenu na nekoj
sporednoj cesti poslala u susret pijanog kamiondžiju s čije je prikolice na
njegov automobil pao loše pričvršćen teret. Stoga je mirovinu započeo
neplanirano rano, provodeći vrijeme po bolnicama i raznim drugim
rehabilitacijskim ustanovama. Tako je Karlo, još poprilično nespreman,
morao preuzeti i odjel i, među inima, vrlo razglašen slučaj misterioznog
nestanka lokalnog tajkuna i plejboja Branimira B.

Iako je godinama na istrazi oko tog nestanka radio najjači županijski
tim, iako je uspostavljena suradnja na državnom nivou i angažiran
Interpol, pomaka nije bilo ni u milimetrima. Novac na Branimirovim
računima je ostao netaknut, automobili su bili u garaži, dokazi ili razlozi
za bijeg na neki drugi način nisu se ni po čemu mogli naslućivati. Nije
ostavio nikakvo oproštajno pismo niti su zatečeni tragovi borbe u vili ili
okolici. Tijela nije bilo da bi se počele razmatrati teorije o ubojstvu ili
samoubojstvu. Svaki krak istrage je dovodio do nekog zida.

Na izričitu Tominu molbu da ne prepusti taj slučaj zaboravu, Karlo se
jednog jutra zaputio prema impresivnoj vili okruženoj pažljivo
njegovanim zelenilom. Nadao se da bi iz sjećanja ucviljene moguće
udovice mogao izroniti kakav ranije potisnut detalj, koji bi slučaj
pokrenuo s mrtve točke. Pouzdavao se u svoje nadaleko poznate
kvalitete strpljivog psihoanalitičara.

Budući da se dan ranije telefonski najavio, Lili ga je dočekala u salonu za
prijem gostiju, obučena kao za modnu pistu. Visoka i vitka, suvereno je
vladala ekskluzivno uređenim prostorom, kao i krhkim kristalnim
čašama u koje je natočila šampanjac zvučnog naziva ispisanog na etiketi.

145

U zdjelicama su već bile jagode na podlozi od šlaga protkanog
paučinastom čokoladnom mrežicom.

-Ovo mi izgleda kao doručak nekih ljubavnika milijardera, -pomislio je
Karlo, gotovo promašivši ponuđenu, savršeno restauriranu, fotelju iz
doba kasnog baroka.

Naravno da tog trenutka nije slutio da će ovo biti tek prvi od njegovih
doručaka u visokom stilu, i da će, nakon što mu se Lili krokodilski
isplače na ramenu, zajedno završiti u nepojmljivo luksuznoj spavaonici,
kakve je viđao samo u BBC-ovim serijama o životu engleskih plemića.

Nije samo unutrašnjost bila uređena u povijesnom stilu. I park oko kuće
je imao slične naznake. Još u salonu, dok mu je ridala na ramenu, Lili je
govorila kako je njen Branimir, uz planinsko bicikliranje, najviše volio
rad u vrtu i proučavanje engleskih vrtova. Smatrao je da će mu tamošnji
lordovi jednoga dana slati svoje vrtlare na poduku o uzgoju travnjaka.
Nakon što je nestao, angažirala je povremeno stručnjake za hortikulturu,
ali ih je zbog nesuradljivosti brzo otpuštala. Nešto je uređivala sama, ali
ni blizu kako bi to on obavio.

-Kako će obaviti kad se vrati - dodala je brišući suze i odvodeći ga,
pokazalo se, u spavaonicu.

Nakon izuzetno uspješnog tješenja, Karlo se oprostio od Lili neobavljena
primarnog zadatka, ali obogaćen masom zbrkanih osjećaja ushita,
krivnje i mutnog dojma da je od ispitivača postao ispitanik, od
psihoanalitičara pacijent. Situaciju je ipak ublažavala činjenica da su
dogovorili novi susret i razgovor o temi koja ga je zanimala.

-Strašno si mi nedostajao ova dva dana, -bile su prve njene riječi kad je
stigao na idući razgovor.

Intermeco sa šampanjcem trajao je vrlo kratko. Spavaću sobu su
obasjavale samo mirisne svijeće i njihov odbljesak s brojnih ogledala.
Karlo je zaboravio sva pitanja kojima se naoružao prije dolaska.

146

-Tražit ću proglašenje supruga umrlim -rekla je par mjeseci kasnije,
nakon jednog od njihovih sad već gotovo svakodnevnih susreta. -Poslije
osam godina teško je vjerovati da će se Branimir vratiti. A to tvoje
istraživanje, čemu čeprkati po prošlosti koju nije moguće promijeniti?

Karlo tada nije znao da je navedeni zahtjev već urudžbiran u nadležnim
službama, ni da ga čeka udoban položaj ženidbenog kandidata
najbogatije udavače u državi. Zapustio je rad na slučaju, ne primjećujući
upitne poglede kolega i suradnika. Pasivno se prepuštao događajima
koji imali samo jedan cilj: javnu obznanu za sad još “tajne” ljubavne
veze.

Zaručnička zabava se odigravala u velikom salonu raskošne Liline vile.
Stotine nepojmljivih gastronomskih čuda preplavile su bogat švedski
stol, za miješanje koktela angažirani su barmeni iz hotela de luxe
kategorije. Karlovi skromni prihodi do tada mu nisu pružali mogućnost
uvida u ovakvu raskoš. Sve ga je to čekalo u budućem životu. Većinu
uzvanika nije poznavao. Bili su tu ljudi iz poslovnog i umjetničkog
svijeta, dosta Branimirovih nekadašnjih suradnika i poslovnih, pa i
privatnih prijatelja. Iako su se svi dobrohotno odnosili prema njemu,
Karlo se uglavnom držao malobrojnog kruga svojih vlastitih poznanika.

Pola sata prije ponoći u vili je nestalo električne struje. Glazba je prestala
svirati, a brz pogled kroz prozor pokazao je da je čitav taj dio grada u
mraku. Služeći se svojim profesionalnim vezama, Karlo je brzo saznao
da je došlo do kvara na obližnjoj trafostanici, te da se kroz tridesetak
minuta očekuje normalizacija. Zabava je nastavljena i u promijenjenim
okolnostima. Uzvanici su se grupirali u kružoke prema osobnim
preferencijama, zauzimajući mjesta pod izvorima panik-svjetala
raspoređenih po salonima. Kad je struja napokon došla, svi su se slili
nazad u veliki salon. Žamor se nastavio, ali osjetno manjim
intenzitetom.

Uskoro je bračni par starih Branimirovih prijatelja objavio da mora
krenuti kući. Javljeno im je da njihov mlađi sin ima temperaturu. Iza
toga je šefica marketinga važne partnerske firme kazala da odlazi jer joj

147

je teta s kojom živi u kući poslala poruku da se ne osjeća dobro i da će je
po svoj prilici još noćas voziti na dežurnu hitnu službu. Još nekolicinu
uzvanika uznemirili su pozivi s vijestima o pogoršanju zdravstvenog
stanja njihovih bližnjih i društvo se donekle osulo. Ostatak je nastavio
veselo partijati. Karlo je ipak na Lilinu licu primijetio lagan grč kojem
nije naslućivao uzrok.

U dva sata i četrdeset minuta, mirnu noć su proparale sirene policijskih
automobila. Pratila su ih dva velika vatrogasna vozila opremljena
moćnim tehničkim napravama. U hipu su opkolili vilu, a glas iz
megafona je zahtijevao da svi ostanu na svome mjestu, jer se imanje
smatra mjestom zločina. Sve su opasali policijskim trakama, a Karla, koji
je izišao informirati se kod kolega o čemu je riječ, uljudno su vratili
unutra dok ne bude ispitan kao i svi prisutni u kući. Kad se već sasvim
razdanilo, policiji i vatrogascima je u pomoć stiglo vozilo s velikom
dizalicom i opremom za rad na visinama. Petljali su nešto oko stabla u
vrtu na koje je, kao dio hortikulturnog pejsaža, bio naslonjen stilizirani
bicikl s košaricama cvijeća ispred upravljača i na blatobranu iza
sjedala… Bicikl su odvojili i polegli sa strane, a krošnju omotali čvrstim
pletenim trakama. Kad je dizalica snažnom čeljusti obuhvatila krošnju i
iščupala stablo, iz zemlje je izronilo korijenje isprepleteno oko velikog
predmeta šlampavo zamotanog u plastične vreće oblijepljene
samoljepljivom trakom.

Odmah je bilo jasno da je slučaj nestanka Branimira B. riješen. Lili je na
ispitivanju izjavila da ju je želio napustiti radi neke fifice iz komercijale,
a to nakon svog enormnog angažmana u zajedničkoj firmi nije mogla
dopustiti. Mlatnula ga je po glavi velikim čekićem kad je, sagnut nad
prostranom rupom pripremljenom za sadnju novog drveta u vrtu,
poravnavao hranjivu podlogu na njenom dnu. Zbog poštovanja prema
zajedničkim godinama i usprkos panici, potrudila se tijelo plastičnim
vrećama zaštiti od nečisti. Nakon toga je dovršila sadnju drveta. Nije
očekivala da će se netko upitati je li koje od dvadeset stabala u nizu
posadio itko osim Branimira, tim više sto je njegov plan uključivao još

148

jedan istovjetan niz brzo rastućeg drveća, koji bi zajedno s postojećim
tvorio ugodnu sjenovitu aleju.

Nakon kratkotrajne suspenzije, kada je utvrđeno da nije povezan sa
slučajem, Karlo se vratio na niže rangiran posao. Nije mu ni bilo do
šefovskog mjesta jer se razočarao u vlastite mogućnosti procjene
ljudskih karaktera. Često se bavio razmišljanjem o šefici marketinga
koju je navodna tetina bolest prije vremena odvukla sa fatalne zabave.

Kad je nestalo struje, u grupici kojoj se dotična gospođica priključila,
neki je Branimirov kompanjon s offroad biciklističkih tura pričao kako se
Branimir znao šaliti da mu, kad umre, umjesto spomenika na grob
postave bicikl u punoj opremi. Ona se uključila primjedbom kako ju je
pri dolasku na zabavu oduševio cvjetnim aranžmanima opremljen
bicikl, naslonjen na stablo u vrtu. Tu je naglo zašutjela. Utihnuli su i
drugi. Članovima te grupe su uskoro počele stizati, naravno izmišljene,
poruke zbog kojih su ubrzano napuštali zabavu.

Umjesto k „bolesnoj“ teti, šefica marketinga je otišla ravno u policijsku
postaju.

149

Mateo Marelja, Baška

ULJEZ

Max se trljao sapunom dok je mlaz vruće vode ispirao pjenu s njegova
mišićava tijela. Tuš mu je baš godio. Osjetio je nečiju ruku na svojim
leđima. Valerija se ušuljala u kabinu. Svoje grudi mazno je prislonila uz
njegova leđa. Miluje mu guzu, provlači ruku između njegovih nogu,
dlanom lagano masira kurac koji je već kao koplje. Uzbuđenje prekine
zvonki zvuk razbijene čaše.

„Koji je to kurac?“ zabrinuto reče Max.

„Idem provjeriti, pričekaj me ovdje.“ Izjuri iz kupaonice… u kuhinji
ugleda krhotine stakla.

Provjerava ima li koga. Tad vidi Timora na prozoru, njihovog debelog
mačka.

“Blesane debeli, baš si me prestrašio”, kaže i vrati se u kupaonicu.

Valerija zabrinuto upita: „Što je bilo?“

„Ma ništa, ona svinja od mačka razbila je čašu.“

Valerija se nasmije s olakšanjem te pruži ruku prema Maxu, uhvati ga za
kitu i stavi je u usta. Dok je usnama klizila po kožici, on je mislio da će
eksplodirati od zadovoljstva.

Max i Valerija su već dugo u vezi. Odlučili su živjeti zajedno. Kupili su
kuću u elitnom dijelu grada i u njoj žive tek dva tjedna. Max je bio
odvjetnik, a Valerija komercijalist. Ta protekla dva tjedna sve se činilo,
naizgled, uobičajeno. Uživali su u svojoj novoj, luksuznoj vili. Poslije
uzbudljivog tuširanja, večerali su i otišli na spavanje. Max, s rukom na
njenom dupetu, spavao je kao malo dijete. No, u jednom trenutku
Valerija se trgne iz sna. Imala je osjećaj da je netko promatra, da je netko

150

s njima u sobi. Preplašena probudi Maxa. Mislim da nismo sami. On,
bunovan od sna, uhvati bejzbol palicu i krene provjeriti je li netko
stvarno tu ili ona umišlja.

Pomno provjerivši sve kutove njihova doma, vrati se i reče: „Nema
nikog, opusti se, samo si zabrijala.“

„Ti misliš da sam luda. Jebi se. Nisam luda. Osjećam da je netko ovdje.

Sljedećeg jutra Max ode na posao. Valerija se nije osjećala dobro i ostala
je kod kuće. Pospremala je kuću. Počela je od kupaonice. Bilo joj je
sumnjivo što je košara za prljavo rublje otvorena, a na podu par njezinih
nošenih gaćica.

Kad je Max došao kući s posla, nije mu ništa rekla o tome, ionako ju je
optužio da je luda. Spustila se noć. Ona stoji pored kreveta, Max joj se
približi s leđa. Uhvati je za dupe, okrene je, uzima njene

obraze među svoje ruke i poljubi je. Lagano joj dodiruje sise. Bradavice
su joj od silnog uzbuđenja ukrućene. Max ih uzima u usta, liže, gricka...
spusti je na krevet. Širi joj noge, nježno ulazi u nju. Ševe se. Kad se
približavala vrhuncu, ugledala je neku tamnu siluetu pored vrata i
počela vrištati.

Max je zbunjen upita: Što je?“

„Netko je ovdje!“ uplašeno je promucala.

Max ode opet provjeriti i ubrzo se vrati.

„Nema nikog, umislila si.“

„Nisam luda, vidjela sam nekog“, odgovara Valerija, već pomalo ljuta
što joj ne vjeruje. Nervozno ode pripremati večeru. U tom trenutku
zazvonio je telefon.

„Halo, tko je?“ S druge strane nema odgovora, samo muk. Opet upita:
„Tko je?“

S druge strane šutnja. Jeziva šutnja...

151

Ujutro Max ode na posao. Valerija nazove svoju tvrtku i zatraži nekoliko
dana neplaćenog odsustva s posla. Stvarno se nije osjećala dobro.
Natočila si je konjak i otišla u drugu sobu po cigarete.

Vratila se, zapalila cigaretu, povukla duboko dim, uzela čašu... tekućina
u njoj se pjenila. U djeliću sekunde pomislila je da joj je nešto ubačeno u
piće.

Ne budi paranoična, jebote, stvarno ludiš“, rekla je glasno samoj sebi.
Nije bila svjesna koliko je bila u pravu. Piće ju je pomalo omamilo... ili
ipak nešto u piću... Omamljena ode malo prileći. Sanjala je ili je mislila
da sanja. Bespomoćna leži na krevetu, ulazi neki tip s velikim ožiljkom
na licu. Grubo joj podere gaćice i uvali joj kurac duboko u nju.
Životinjski ju jebe... Valerija se budi, otvara oči, vidi lice s ožiljkom kako
se zabija u nju...Otvara oči drugi put, nema nikog. Više nije ni sama
znala je li san ili java...je li uopće san. Hodala je iz sobe u sobu kao avet.
Cijelo vrijeme je razmišljala što se zapravo dogodilo, iako je imala gadan
osjećaj da je silovana. Debeli mačak Timor ponašao se čudno. Stalno je
stajao ispred vrata podruma i buljio u njih. Neka nevidljiva sila tjerala ju
je da uporno istražuje kuću, a ni sama nije znala što zapravo traži.

„Timore, ti debela mačketino, što stalno buljiš dolje?“ Spustila se u
podrum i uživjela se u ulogu istražiteljice. Na zidu lopata, ispod veliki
ormar, stari bicikl i nekoliko vreća krumpira. Valerija i dalje nema pojma
što traži, na prvi pogled u podrumu je sve izgledalo normalno. Iza
ormara ugleda zasun, pipa po zidovima, gura ih, tapka po njima.
Odjednom se otvaraju vrata za koja nije znala da postoje. To je bila neka
dobro skrivena prostorija. Ulazi, tapka po zidu ne bi li uključila svjetlo.

Napipa prekidač i upali se neka jeftina, prašna, žuta žarulja koja je
visjela na kabelu. Pogleda po prostoriji i zaprepasti se:

„Što je ovo, jebote?“ Zid je bio velik i prekriven njenim fotografijama.
Ona kako kuha, kako se tušira, kako jede, kao se jebe, čak i slika nje i
Maxa kada su jučer ispod tuša vodili ljubav.

„Koji je ovo kurac? To je tako bolesno, perverzno!!! Iako neopisivo

152

preplašena, provjerava dalje... Ispod prostorije nalazili su se tuneli...
ispod cijele kuće bili su tuneli... Ulazi u jedan od njih, polako hoda,
neprestano se ogledavajući, kad osjeti dah na svom vratu. Okrene se i
ugleda onog istog čovjeka iz njenih vizija, čovjeka s ogromnim ožiljkom
na licu. Želi pobjeći. Spotakne se i padne.

Uljez ju je već prikliještio svom svojom težinom. Pokuša se otrgnuti iz
ralja tog manijaka, ali bio je presnažan za nju. Zavezao ju je i zatvorio u
neki kavez u kojem su bile ljudske kosti, ženske kosti...

Max se vratio s posla, zove Valeriju. Ne javlja se. Nema je.

„U pizdu materinu, gdje je?“ Nema je do večeri. Nema je ni sljedeće
jutro. Sad, već ozbiljno zabrinut, pozove policiju. Oni ne nalaze ništa
sumnjivo, zaključuju da ga je vjerojatno ostavila i otišla. On u to ne
vjeruje.

„Što to pričaju? Znam ju, ne bi ona nikad otišla bez riječi.“ Dok je Max
uporno tražio ženu svoga života, Valerija je bila tako blizu, izranjavana
u kavezu, izjebana psihički i fizički, bez ikakve nade da će se izvući iz
toga pakla. Nema snage ni vrištati. Ionako ju nitko ne čuje. Nakon
nekoliko mjeseci shrvani Max odluči prodati kuću. Nije mogao boraviti
u kući u kojoj ga je

sve podsjećalo na njegovu jedinu i nezamjenjivu Valeriju. Bešćutan,
nesvjestan okoline, Max se opijao svakoga dana, nije se mogao pomiriti
s tim da ga je Valerija ostavila, iako je baš sve upućivalo na to. Jedne
večeri, dok je novi vlasnik kuće bio pod tušem, pridružila mu se njegova
bolja polovica. U trenutku kad ga je primila za kurac, čuo se zvonki
zvuk razbijene čaše...

153

Zvonimir Markić, Samobor

ANTARES

Kišna je proljetna noć u Budimpešti. Lijeva kao da je Dunav zamijenio
mjesto s nebeskim svodom. Rotirajuća svjetla odbijaju se od mokrog
asfalta. Glavni policijski inspektor Esterhazy probija se između
policijskih automobila uskom ulicom u gradskom središtu. Dva tijela
leže uz tamni skupocjeni Mercedes čiji motor još uvijek zlokobno tiho
bruji u tamnoj noći.

Ovo će biti velika stvar - ozbiljno će tihim glasom, puhnuvši u žlicu s
koje je kapao gulaš - Odjeknut će glasno i daleko. Mislim da je pravi
trenutak - položio je dlan na moje zapešće. Izvadio je nekoliko
fotografija koje sam odmah pospremio.
Velika je njuška, treba vrlo oprezno s njim - dodao je - Ali pogriješio je,
jako je pogriješio.

Kiša je pojačala kao da ovu noć želi izbrisati. Esterhazy se izobličio od
ljutnje.
Eksploatacija materijalnih tragova, kreteni! – vikao je na policajce koji su
se okupili oko tijela.
Operativni plan obrade terena, idioti! Mičite se! – urlao je.
Ovo, ovo je naš premijer. – promucao je netko iz gužve.

Našli smo mu slabost. Malu glumicu s kojom se sve češće sastaje pa si je
uzeo stan u centru.
Koliko dugo se sastaju? – bio sam znatiželjan.
Oko mjesec dana, barem dva puta tjedno, nedjeljom uvijek. - dobio sam
papir s dvije adrese i ključ. Unutra je sve spremno - dodao je žvačući.
Ispod stola stigao je još jedan papirić, nagnuo se prema meni - Ovdje
sam ja, provjeri večeras. Kimnuo sam.
Ako ovo izvučemo, idemo u penziju - pogledao me u oči.

154

Naravno, nemoj zaspati - namignuo sam ustajući od stola.

Što govoriš? – iskusni je policijski inspektor potpuno izgubio kontrolu
nad situacijom. Načas je poželio nestati, sakriti tijela, izbrisati ovu noć.
Nema pomoći, mrtvi su – iz tame se probijao glas. – I on i vozač.

Širokim carskim avenijama krenuo sam prema ljubavnom gnijezdu.
Digao se i noćni vjetar raznoseći sitne papiriće, pokoji list i latice divljeg
kestena. Ušao sam u usku jednosmjernu ulicu. Odmah sam opazio
svijetlog mladića četvrtaste glave na vozačkom sjedalu skupocjenog
tamnog Mercedesa. Prošao sam pored njega. Nije se, hipnotiziran
igricom, pomicao. Na zaslonu mobitela bio je kokpit aviona. Zapamtio
sam registracijske tablice.

Zatvori sve, neću nikoga ovdje, razumijete? – vikao je Esterhazy.
Nagledao se svega, ali u trenutku se osjetio potpuno nedoraslim.
Prostor, vremenski svjedoci! Imamo li ih? – teško se kontrolirao
kleknuvši nad tijelo u sivom baloneru.
Snajper sigurno, ulazi u zgrade, blokirajte ih sve! – naredbe su letjele
posvuda.

Na mokrom se asfaltu ispred mene ukazao tanki trag neonskog svjetla.
Uvukao sam bradu u ovratnik jakne i skrenuo pogled. To je ta tablica!
Automobil je stao pred ulazom. Sve se probudilo u meni. Laganim se
trkom krećem suprotnom stranom nogostupa. Stao sam uz parkirani
terenac kod ulaza u park. Mercedes već dvije minute stoji nasred ulice.
Nazirem upaljeno svjetlo u zgradi. Otvaraju se vrata. Moj čovjek u
sivom kišnom kaputu pogledava u nebo. Oprezno s praga promatra
gdje bi spustio prvi korak pa zakorači. Motor automobila se pokreće dok
ga zaobilazi. Pokrećem se i ja.

Šefe, ovo je iz blizine. U čelo obojica. Čudno, nisu izrešetani. Ovo nije
normalno! – vikao je mladi službenik u policijskoj kabanici.
Makni se otuda! – pobjesnio je Esterhazy.

155

Jesu stigli oni u bijelom? – zabrinuto je obišao automobil i nagnuo se
nad tijelom mladog muškarca koje je ostalo sjediti zaglavljeno između
dva automobila.
Kakav jedan metak! Ne pričajte gluposti! – rukom je pokazivao svima da
se odmaknu.

Prije mnogo godina snimao sam plesno natjecanje u sportskoj dvorani.
Odjednom se pored mene pojavila mlada djevojka sa skupim bijelim
objektivom. Svaki nastup snimala je u rafalima. Bolio me taj zvuk. Stala
bi povremeno tek kada kamera to više nije mogla podnijeti. Ja radim
drugačije. Čekam. Koliko god treba za jedan hitac. Samo jedan. Računati
na sreću znači prihvaćati i nesreću. To si ne smijem priuštiti.

Nikakve medije i gužvu ne želim! Gdje su reflektori? Blokirajte cijeli
grad! – tijelom iskusnog kriminalista strujala je jeza. Ovo je strašan
udarac, sve je srušeno, obuzimala ga je malodušnost. Sve što je prošao u
dugom stažu, ovdje ne vrijedi. S ovim se još nije susreo. Tko je mogao
ovako nešto tako tiho i neprimjetno učiniti?

Ja nemam imena ni povijesti. Djetinjstvo i mladost nekrotična su tkiva
mojega života. Mrtve ćelije sjećanja. Oca slabo pamtim, bio je nasilnik i
sebičnjak. Majci lijep život nije bio suđen. Čak i kada je otac nestao, nije
pokazala nikakvu želju za životom. Brzo sam ostao sâm i bez ičega. Bol
me raskolila na dva dijela koja nisam znao sastaviti pa sam ih oba
odbacio i otišao ostavivši sve svoje. Znao sam da se nikada neću vratiti.

Nema sumnje, profesionalno ubojstvo. – naišao je drugi inspektor.
Sačekuša. Podbacili su, i on i osiguranje. Nastradat ćemo svi. Razapet će
nas sada. Mala gore ništa ne zna, u šoku je. Ide obrada. Nitko ništa nije
vidio niti čuo. – slijevala mu se voda s oboda šešira koju je Esterhazy
tupo promatrao.
Netko je vidio i čuo, uvijek netko vidi i čuje – odvratio mu je hrabreći
sebe. Nitko neće izaći iz ovih zgrada bez obavijesnog razgovora.
Nemamo valjda posla s duhom!

156

U poslu sam najbolji i imam cijenu. Dobro opažam i hrabar sam. Moja
hrabrost nije iz srca jer nemam što braniti. To zapravo nije ispravno
nazivati hrabrošću. To je stanje dubokog i mračnog ponora u kojemu
nema ništa pa ni straha. Uz to sam naučio biti nevidljiv. Socijalni
anksiozni poremećaj, hladno su odrezali krajem osnovne škole.

Nitko ovo ne može napraviti sam. Motiv treba naći. Traži ga gore kod
male, baš me briga. Tražit će ga cijela Europa, ovo nisu klošari napravili,
ovdje postoji potpis! – Esterhazy je nepovezano naglas razmišljao. Pratili
su ga, sve im ide u prilog – podigao je pogled prema nebu s kojega curi
sve jače, kao da netko nejak, gore u gustim oblacima, pomalo odvrće
tešku slavinu.
Ovo je terorizam, organizirana skupina, duge cijevi treba po cijeloj
zemlji postaviti! – bijes i nemoć izmjenjivali su se u pravilnim
razmacima.

Radim s još dvojicom. Prvog nikada nisam upoznao, komuniciram samo
s Drugim. Prije dva tjedna stigao sam u Budimpeštu. Našli smo se u
restoranu kod glavne tržnice. Sjedio je za stolom uvučenim između dvije
hrastove bačve. Na kariranom je stolnjaku stajao maleni kotao na
tronošcu iz kojeg je izvirala vrućina. Volim raditi s njim jer nikad ne
moram postavljati pitanja. Kod nas pitanja ne postoje. Samo odgovori.

Planinski lav je napao. Nečujno kao sjena. Nitko ništa nije vidio ni čuo.
Već vidim naslove. Briga me što je ovaj bio preljubnik, ali sada će svi
svojatati ovoga koji ga je poslao u pakao. Islamisti, džihadisti, aktivisti,
Rusi, Englezi, možda i Cigani...bit će njihov – odmaknuo se Esterhazy
par koraka s mjesta zločina. Od jutra počinje svijet kakvog nismo znali –
nemirno je uzdahnuo. Uskoro će u mirovinu. Volio bih samo znati tko je
u ovoj kišnoj noći izvršio zadatak.

Ja sam Antares, velika zvijezda blistavog sazviježđa!

Napipao sam hladan čelik češkog škorpiona i uhvatio ga za drvenu
dršku.

157

Ja sam najsjajnija zvijezda ubojitog uličnog teatra!

Pucanj je potmulo odjeknuo u kišnoj noći. Čovjek se srušio ne stigavši
primiti kvaku suvozačkih vrata. Tjelohranitelj se naglo digao iz auta
vičući na ruskom. Drugi pucanj odmah ga je utišao. Ostao je zaglavljen
između vrata i vozila. Ne znam je li stigao izvući pištolj. Nisam ovjerio
Mađara koji je ležao na tlu. Jedan hitac, rekao sam već. Regulator paljbe
bio je na jedinici. Trčim. Iza mojih leđa stoji tišina.

158

Erik Matejak, Zagreb

ET DIMITTE NOBIS DEBITA NOSTRA

U zatvorenoj prostoriji u kojoj ne bijaše otvoren prozor, nalazilo se tijelo
prečasnog Dominika Kusića. Ležalo je nepomično u lokvi krvi. Ležalo je
trupom okrenutim prema podu, a leđima je gledalo strop. Oči su mu
bile širom otvorene i gotovo da ih se svatko mogao uplašiti. Iz usta mu
je virio jezik, i ona su bila otvorena i već crna od krvi što je na njih
izlazila. Evidentno je imao prerezan grkljan. Osim tijela prečasnog
Dominika čija je duša već odavno napustila dom ovozemaljskoga
boravka, nalazio se jedan krevet, lijep francuski ležaj. Posteljina je bila
čista i mirisna, vjerojatno ju je istoga jutra bio promijenio. Pokraj kreveta
nalazilo se jedno skromno klecalo, a iznad klecala jedno raspelo. Na
suprotnoj strani od kreveta nalazio se radni stol te police, dvije, s
knjigama (što teološkim, što filozofskim). Jedna knjiga, možda brevijar
ili kakav molitvenik, bijaše otvoren na radnom stolu. Stolica je bila
odmaknuta, a tepih koji je bio ispod radnoga stola i stolice bio je blago
naporan na samom lijevom kraju. Prečasni se bio zapleo kada je ustao?
Zavjese su bile bijele sa zlatnim uzorcima na obrubu. Prozor je smješten
tako da je prostorija mogla u potpunosti iskoristiti svaku zraku
svijetlosti što se nalazila napolju. Svakako da je tu bio još jedan mali
okrugli mahagonijski stolić s dvije stolice, a tik do njih jedna komada na
kojoj je bio čajnik i nekoliko obiteljskih slika. Fin ukus, ali pomalo
staromodan. Imao je prečasni Dominik više od sedamdeset godina,
točno koliko ne bi se znalo reći. Svoj odgojni put započeo je sa četrnaest
godina, inillotempore smatrao se kasnim zvanjem. Bio je sklon studiju te
su mu filozofija i teologija išle vrlo dobro, štoviše izvrsno. Nije to prošlo
neopaženo ni kod njegovim odgojitelja. Jedan od njih zapisao je u
izvještaju s kojim je bio poslan u Rim na daljnji studiji „da je dječak
nevjerojatnog intelektualnog kapaciteta. Uvijek otvoren zdravoj
diskusiji. Grčki i latinski jezik svladavao je odmah i bez muke te uz njih
njemački i talijanski, što mu neće biti problem za daljnji studij u Rimu.

159

Njegova duhovnost bila je zdrava, redovito je dolazio na molitve časova,
a k tome ga se moglo naći i u vremenu izvan zajedničke molitve u
kapelici. U razgovoru uvijek pristojan, ton mu je bio odmjeren i uvijek je
poznavao granice preko kojih ne smije ili ne bi trebao prijeći… Na kraju
predragi oče Lenti ja ga povjeravam u vaše ruke s najvišim
preporukama.“ Po završetku studija vratio se u domovinu i stacionirao
u jednoj malenoj župi kojoj je bio duhovni pomoćnik, a prvotno se bavio
predavanjem na fakultetu. U jednom trenutku njegova života pomislio
se da bi mogao postati biskup, ali nepotkrijepljene priče brzo su se
rasplinule. Tako je nastavio sa svojim profesorskim i svećeničkim
životom sve do sada. Ali što se zapravo dogodilo? Tko ga je pronašao?
Zašto bi netko želio ubiti prečasnog Dominika, profesora i duhovnog
pomoćnika? Što se zapravo dogodilo i zašto se ovo dogodilo možda kraj
same ove priče razjasni, a tko ga je pronašao? Pronašla ga je njegova
kućna pomoćnica koja je dolazila kod prečasnog Dominika kako bi mu
namjestila krevet, skuhala ručak, oprala odjeću i tako… Uglavnom
radila je što je trebalo. Atmosfera u kojoj je našla pokojnikovo tijelo bila
je dostojanstveno odvratna. To vam je kao jedan od onih rituala u
kojima se proglašava smrt pape. U toj atmosferi kao da je negdje u zraku
lebdio onaj trostruki zaziv krsnoga imena i pitanja spavaš li? Odnosno
igraš li se to s nama ili ne? Jesi li nas zaista ostavio ili se pretvaraš?
Nakon nade u kojoj ne postoji nada, onaj smijeh iščekivanja i onoga
možda? preobrati se u onaj tužni uzvik Vere Papa mortuusest. No i u tom
tužnom uzviku koji odjekuje prostorijom u kojoj se uvijek nađe nekoliko
kardinala koji su se nekim slučajem našli u Vatikanu u trenutku smrti
Svetoga Oca, naiđe se na već dobro poznati trzaj usnice ulijevu stranu.
Skriveni osmijeh je sada nova nada. Mortoun papa se ne fa unaltro.
Njegova pomoćnica Željka došla je po običaju u stan prečasnoga u osam
sati ujutro. Prvo što učini kada otvori vrata jest da odloži vreću s
kruhom i mlijekom na pod. Dok svlači sa sebe svoj teški kaput,
pozdravlja prečasnog u svojoj radnoj i spavaćoj sobi. No toga jutra
prečasni nije odgovorio. Već joj je to bilo čudno, ali brže-bolje otišla je do
kuhinje kako bi odložila mlijeko u hladnjak. U kuhinji, nakon što je
odložila mlijeko, pali štednjak i pristavlja kavu, zatim reže kruh i vadi
namirnice za doručak. Ne traje do dugo, a već je bio ustaljeni običaj.

160

Ionako je prečasni stalno radio, pisao i ispravljao u svojoj radnoj sobi.
No u jednom zamahu, kada se brzo okrenula kada je čula kako je voda
proključala, kao da je osjetila smrad. Uskomešao joj se nos, a želudac
iziritirano želio povraćati. Malko se uplaši. I počinje dozivati sve jačim i
jačim glasom ime svoga poslodavca. Ovaj se ne odaziva. Sada se prepala
i laganim korakom, kao da hoda po jajima, krenula je prema sobi
prečasnoga Dominika. Ušavši u sobu i ugledavši truplo vrisnu, a zatim
makinalno prekri usta rukama i brizne u plač. Kako su joj se noge bile
odsjekle, našla se na podu. Otpuzala je do štoka, podigla se, pobjegla i
nazvala policiju. Policija je stigla poprilično brzo, nekoliko vozila stiglo
je kako bi napravili očevid. Trajalo je to nekoliko sati. Biskup biskupije
kojoj je pripadao prečasni Dominik bio je obaviješten te se pod hitno
uputio prema njegovu stanu. U međuvremenu policijski inspektori, njih
dvojica, ispitivali su Željku. „A jadna li sam ti ja. Jadna sam ti ja.“ šmrc,
šmrc. Govorila je plačući. Policijski inspektori pokušavali su je smiriti,
nudili su joj vodu i kocku šećera, a ona ih je konstantno odbijala i
govorila da je u redu. Kad su se ovi već bili umorili od ženskog
histeriziranja odlučili su iz onoga što su našli u prostoriji rekonstruirati
događaj. Posteljina čista, prozori zatvoreni, prerezan grkljan, nož kraj
unesrećenoga, stolica odmaknut od radnoga stola i blagi nabori na
tepihu na njegovu lijevu kraju.

„Danas je ponedjeljak“ govorio je prvi inspektor drugome.
„Jest, zašto?“
„Ako Željka radi do subote i subotom mijenja posteljinu znači da
prečasni u nju nikada nije legao.“
„Tako je!“, arhimedovski je uzviknuo drugi.
„Jednako tako nismo naišli na tragove provale, čak su i svi prozori
zatvoreni.“, nastavio je prvi.
„Daj pogledaj knjigu što je na stolu. Jesi li našao nešto?“ i dalje je
govorio prvi.
„Izgleda da je to knjiga s molitvama, ali na samom vrhu piše NEDJELJA,
PRVA VEČERNJE.“, dobacuje drugi.
„Znači ubijen je u subotu navečer?“, zaključio je prvi.
„A što ako je suicid?“, sumnjičavo kaže drugi.

161

„Ovo je katolički svećenik.“ (prvi je imao ženu praktičnu katolkinju te se
nešto malo razumio u vjeru).
„I?“ (drugi je bio mlad, sam i bez stalne partnerice).
„Što i? Zar misliš da bi to mogao počiniti?“, govorio je prvi iz
pristojnosti i uvjerenja.
„Pa zar ti misliš da domoljub neće opljačkati svoju zemlju?“ (drugi je
vjerojatno bio apolitičan).
„U pravu si!“, povlađivao mu je prvi.
„Da zaključimo slučaj?“, molećivim glasom prozbori drugi.
„Zaključimo ga!“ ,obojica se složiše.

Na zaključenju slučaja u stan prečasnoga Dominika ulazi njegov biskup
Petar. Bio je otužnog lica i nije mu bilo do ničega. U svojoj desnoj ruci
imao je aktovku i kišobran. Dvojica inspektora, nakon što ga je prvi
pristojno pozdravio, a drugi samo zato što je morao, su mu rekla kako je
slučaj zatvoren te se zasigurno radi o suicidu. No biskup se samo
podsmjehne te im reče kako bi volio popričati s njima. Izgleda da se
radilo o nečemu važnom. U kuhinji još uvijek je bila uplakana Željka.
Ispred nje se nalazila čaša vode i dvije kocke šećera. Ugledavši biskupa
počela je još više plakati. Gospoda su ipak odlučila da će si reći ono što
trebaju na nogama i to u hodniku. Iz njihova razgovara u hodniku
Željka je razabirala riječi poput novac u kući, spremačica, zaljubljenost je
ljudska i svi griješe, ovo nije suicid. Ovdje se sigurno nije radilo o suicidu,
već o ubojstvu. Dok su tako gospoda razgovarala, čuo se lom stakla u
kuhinji. Požurili su se kako bi vidjeli što se događa. Tamo više nije bilo
Željke, a čaša se bila razbila. Biskup je sve shvatio. Policijski službenici
odjurili su prema sobi u kojoj se nalazio mrtvac. No tamo nije bilo
nikoga. Još jednom čuo se krik. Ponovno su policijski službenici otišli u
kuhinju i tamo su našli uzoritoga biskupa sa zabijenim nožem u leđa. I
jedan i drugi shvatili su tko je počinitelj, ali motiv im je ostao skriven.
Drugi inspektor priskočio je u pomoć biskupu, a prvi je zvao hitnu
pomoć i pojačanje. Biskup nije preživio, no prije nego što je izdahnuo
izvadio je iz unutarnjeg džepa svoga sakoa još jedno pismo i uručio ga
drugom inspektoru. Nakon što je zvao u pomoć, prvi inspektor krenuo
je u potragu za Željkom. Bio ju je našao uz truplo prečasnog Dominika.

162

Grlila ga je. Taj mrtvac bio je Željkin biološki otac, a ona je to znala te ga
je u isto vrijeme i voljela i mrzila, ali svakako je htjela uzeti njegovu
životnu ušteđevinu. Sve se to bilo odigralo u subotu navečer i bila bi
uspjela u svemu, u svojem planu da njegovu smrt prikaže kao suicid bez
jasno određenog motiv, a dugo je razmišljala da mu prišije gubitak vjere
kao motiv suicida, da se nije pojavio biskup sa pismima. Ona za ta
pisma nije ni znala. Ali izgleda da se katolički svećenik povjerio svome
biskupu, no ne u formi ispovijedi, te je tako izmiren otišao s ovoga
svijeta. Njoj ništa drugo nije preostalo nego da počini suicid. To je i
učinila. Toga ponedjeljka iz stana prečasnoga Dominika, umjesto
jednoga leša kako su mi bili prvotno rekli, morao sam iznijeti njih tri.

163

Jadranka Jagoda Matić, Drniš

UVIJEK JE SUPRUG

Vito se igrao u stražnjem dvorištu dvokatnice netom useljene, tik do
Martininih balkonskih vrata dnevne sobe kroz koja je svako jutro
izlazila vani popiti prvu jutarnju kavu. Kad je čuo udarac, zaboravio je
loptu i odjurio do otvorenih vrata, ukipio se na ulazu u dnevnu sobu i
ostao tako stajati nekoliko trenutaka. U sobi je bilo mračno, zavjese na
prozorima su još bile navučene, a vani je bio sunčan dan. Matko je ležao
između polica s knjigama i radnog stola, a metalne ljestve su stršale
iznad njega.

- Što se dogodilo? – pitala je njegova žena povišenim tonom
dok je žurno ulazila u dnevnu sobu iz kuhinje iz koje je
dječaku mirisalo pecivo i kava.

Podigla je ljestve i naslonila ih na policu malo dalje od muškarca koji je i
dalje ležao na podu.

- Zovi tatu! – naredila je dječaku i on je odmah otrčao.
- Striko Koržinek je pao s ljestava, - viknuo je tati koji je iznosio

smeće.

Vozilo Hitne pomoći je stiglo deset minuta kasnije, a Vito se sakrio iza
stabla mlade jabuke i sve promatrao. Iznijeli su muškarca iz stana na
nosilima i odvezli se s njim kroz otvorena vrata stražnjeg dvorišta niz
glavnu ulicu.

Matko se probudio u bolnici, taman kad je medicinska sestra izlazila iz
sobe.

Minutu kasnije u sobu su ušli prosijedi muškarac u farmerkama i
pamučnoj košulji škotskog uzorka dugih rukava i mlada žena u
maslinastim hlačama i smeđoj majici. Ona je u desnoj ruci nosila bijelu
plastičnu fasciklu.

164

- Krim policija, - rekla je držeći značku u lijevoj ruci. – Ja sam
Svilan, a kolega je Petković. Ovdje smo zbog vašeg pada...

- ...u dnevnoj sobi, - prisjetio se. – Još sam bio pospan kad sam se
popeo uzeti novu knjigu. Bio sam neoprezan, previše sam se
nagnuo. Malo sam nespretan, a to nije zločin.

- Nije, povlađivala je mlada žena, - ali mi smo pozvani, kotačić na
ljestvama je bio potpuno odvijen...pozvali su nas iz bolnice, takav
je protokol.

- Kad je netko šlampav i tresne u vlastitom boravku, običaj je zvati
policiju?! – čudio se.

- Možda i ne bi da prije pola godine niste završili u bolnici jer je na
vas pala teška kristalna pepeljara.

- Koju sam ostavio na polici uz knjige dok sam stajao na petoj
prečki aluminijskih ljestvi, pušio dok sam tražio knjigu i onda
zaboravio na pepeljaru.

- Da, ali na medenom mjesecu prije pola godine ste pali sa stijene...

Vrata su se otvorila i u sobu je bučno ušao doktor u pratnji medicinske
sestra.

- Bilo je dosta za danas, - rekao je kratko i autoritativno pokazujući
inspektorima vrata.

- Knjigu je tražio u mraku! Glup i štiti ženu - zaključila je Svilanica
dok se išli preko bolničkog parkirališta prema službenom autu.

- Ma, uvijek je žena, - poklopio je Petković.
- Svaki put je bila u blizini, a ima i motiv. Stan je platio prije braka,

a sestra mu kaže da ima i životno osiguranje.
- Da, a bakina kristalna pepeljara je jedino što je gospođa Koržinek

donijela u brak.
- Kladim se da baba nije znala što je kristal.
- Mislim da je tu pepeljaru spomenuo i bivši suprug gospođe

Koržinek, - prisjećao se Petković. – Samo što se tada pepeljara
razbila...
- Sretan je što je sve završilo samo razvodom.

165

- Baš i nije, - poklopio je Petković. - Martinić je ostao bez pola
imovine koju je stekao u pet godina braka. Kažem ti, uvijek je
supruga.

Kad je Martina Koržinek puštena iz istražnog zatvora, njen suprug je
angažirao dva odvjetnika. Svilanica i Petković su ih već zaboravili,
dolazili su novi slučajevi. Te subote njih dvoje su bili dežurni kad su ih
pozvali na uviđaj prometne nesreće.

Na samom prilazu grada uz rub županijske ceste šetači su našli
pregaženu ženu.

- Vozač se nije ni zaustavio, - tvrdio je očevidac. – Dojurio je iz
pravca grada, ona je šetala izvan ceste, vozilo je prešlo na
travnjak i vozilo za njom dok je nije pregazilo. Onda se vratio
unatrag i još jednom je pregazio.

- Vrlo osobno, - gunđao je Petković. - Ma suprug je, uvijek je
suprug.

Kad su došli do tijela, Petković je zastao, pogledao kratko u lice mrtve
žene, raširio ruke i okrenuo se prema Svilanici.

- A što sam ti rekao?! Uvijek je suprug.
- Bože, Martina Koržinek - iznenadila se inspektorica.

Koržineka su priveli u postaju pola sata kasnije.

- Nisam pregazio ženu, rekao je nervozno sjedeći podalje od stola
u sobi za razgovore dok su mu koljena vidno podrhtavala. – Bio
sam sam na poslu, mnogi to mogu potvrditi.

- Mogli ste nekog i platiti.
- Ali, nisam...Zašto bi?
- Vaša žena je prije nekoliko godina uplatila policu životnog

osiguranja.
- Prije no što smo se upoznali, - protestirao je.
- To za motiv nije bitno, - zaključila je inspektorica.

166

- Istina, - priznao je, - puno je to novca, ali nisam imao razloga
ubiti ženu da bi se dočepao osiguranja koje je vinkulirala u moju
korist. Zašto bi je ubio mjesec dva prije smrti?

Svilanica i Petković su se zbunjeno pogledali.

- Imala je rak, dva puta ga je pobijedila, ali ovog puta se ništa više
nije moglo učiniti. Kad se udala za bivšeg, trebao joj je novac za
liječenje, ali Martinić to nije razumio. Novac mu je značio više od
nje. Da, još se nadala. Molila je majku koja se po treći put udala,
da joj pomogne. Platila bi joj još jednu operaciju, ali baba nije
imala dovoljno novaca.

- A kristalna pepeljara? Što je slučajno pala na njegovu glavu?! Pa
na vašu?

- Moja žena je ovdje žrtva, ona je ubijena – odgovorio je tiho prije
nego je otišao.

Martinić je priznao kako je nakon razvoda pokušao pronaći bivšu
suprugu i tražiti novac natrag, ali je ona jednostavno nestala. Onda je
jednog dana pročitao vijest o osumnjičenoj ženi koja je kristalnom
pepeljarom pokušala ubiti supruga. Tek je isplatio dugove za kartice
koje mu je ostavila nakon razvoda. I taman je saznao još nešto o Martini,
ali nije htio reći što.

- Novac mi u zatvoru neće trebati.

Dva mjeseca kasnije, Koržinek je pozvan javnom bilježniku na
ostavinsku raspravu. U hodniku je čekao samo jedan muškarac koji je
sjedio na tapeciranoj stolici s medicinskom maskom na licu. Bio je
obučen u sivo odijelo i bijelu košulju, skupe kožne cipele. Istog trena
službenica je izišla u hodnik i prozvala ga.

- Ne možete ući bez maske, gospodine Koržinek!

Kad se vratio s maskom iz auta i ušao u ured javnog bilježnika,
muškarac u sivom odijelu je sjedio na mjestu za stranke, a Koržinek je

167

sjeo dva metra od njega. Na stolu je vidio muškarčevu osobnu iskaznicu
i još neke dokumente.

- Pretpostavljam da je gospodin odvjetnik moje punice koja živi u
Americi, - rekao je smireno stavljajući svoje dokumente na stol.

- Gospodin Treben je također nasljednik po oporuci gospođe
Koržinek, - pojasnio je bilježnik otvarajući predmet. - Životno
osiguranje, kuću i gotovinu ostavlja svom suprugu, a vjenčani
prsten ostavlja, kako je ona naglasila, svom prijatelju i ljubavniku.

Kad su muškarci izišli u čekaonicu, Koržinek je potapšao Trebena po
ramenu.

- Sve sam dobro isplanirao i provjerio, ali za ljubavnika nisam znao
– rekao je.

- Što ste provjerili?
- Naravno da mi je krila kako je bolesna kad smo se upoznali.

Međutim, znao sam za policu i kuću, znao sam i da joj treba
novac za operaciju te sam natuknuo kako bi i ja trebao platiti
životno osiguranje, kuću već imam, a i druge nekretnine. Pa onda
stan i slike. Ništa nisam imao, sve je u vlasništvu moje sestre, a ni
policu nisam imao čime platiti. Krivotvorio sam je i donio kući i
onda sam trebao čekati da umre. I paziti da me ne ubije. Znao
sam da to planira čim je dovukla onu tešku pepeljaru. Sva tri
pokušaja sam predvidio. Nisam pao u boravku, ljestve sam bacio
čim sam vidio kako je olabavila kotačić, a namjerno udario
glavom u rub stola...Lako sam izbjegao i pepeljaru. Glumio sam
zaljubljenu i slijepu budalu. Ali, za ljubavnika nisam znao.
- Vi ste pokušali prevariti nju, a ona vas. - osmjehnuo se Treben.-
Bolji je pobijedio.

Mjesec dana kasnije, držeći rješenje o nasljeđivanju u ruci, Koržinek je
upao u bilježnički ured bez kucanja i najave. Službenica se bunila.

- Maska, gospodine!

168

- Sve ste krivo napisali, – grmio je na bilježnika. – Umjesto moje
ime, upisali ste ime ljubavnika moje žene. Ispada da sam ja
naslijedio oranicu...i prsten.

- Pa i jeste, gospodine. Gospodin Treben je prvi suprug gospođe
Koržinek koja je u međuvremenu dva puta promijenila prezime,
ali se nikada nije razvela.

- Mi smo se vjenčali u matičnom uredu!
- Onda je počinila bigamiju.
- U rodnom listu bi pisalo da je udana.
- Očito nije! A oporukom je ostavila sve svom suprugu, nije bilo

imena...Zakonski je njen suprug Treben.

Sjeo je na stolicu na kojoj je i prvi put sjedio.

- Taj Treben? Je li on odvjetnik? – upitao je na kraju.
- Gospodin Treben je matičar.

Naravno, Koržinek matičara nije prijavio. Kad je jednog dana u
samoposluzi slučajno sreo inspektora Petkovića, skoro se razveselio.

- Čuo sam da ste naslijedili oranicu i na njoj posadili ruže?
- Jesam, za moju voljenu suprugu. Taj čin je ganuo moju susjedu,

parcela do...udovicu. Tugujemo zajedno. Već mi je kupila auto. E
da, pročitao sam u novinama da je Martinić osuđen...
- A što sam vam ja rekao?! Ma, uvijek je suprug!

169

Josip Mlakić, Uskoplje

SLOVENAC

To se dogodilo posljednjih dana rata, negdje oko Jajca, u jednom selu
visoko iznad Vrbasa, gdje smo u to vrijeme bili na položajima. U
Daytonu, u Americi, trajali su pregovoru o završetku rata. Stvar se činila
ozbiljnom, i mi smo već pomalo razmišljali o vremenima koja dolaze.
Donedavno se činilo kako rat nikada neće prestati, a onda se preko noći
sve promijenilo. Bili smo smješteni u klimavim, napuštenim srpskim
kućama u kojima već duže vrijeme nitko nije boravio. Borbe su već
odavno bile prestale. Bili smo tu za svaki slučaj, jer je u blizini bila
granica razgraničenja sa Srbima. Jednom dnevno prošli bi ispred
nevidljive crte razgraničenja sa svoje strane, a ponekad bi zastali i
porazgovarali sa srpskim vojnicima ako bi ih kojim slučajem susreli, jer
su i oni rijetko obilazili crte. Veći dio dana smo se dosađivali, uglavnom
smo pili, hvatali zalutalu stoku i po cijeli dan roštiljali. Ili smo iz dosade
gađali vrane koje su se povremeno skupljale po žicama dalekovoda koji
je prolazio pored sela. Bili su to najljepši dani rata, rata koji to više nije
bio. Vodili smo neki besmisleni rat bez rata u kojemu više nije bilo
pobjednika i gubitnika.

Slovenac je jednu večer, negdje iza ponoći, izišao iz kuće s puškom u
ruci. Na glavi je nosio šljem. Koji tren kasnije rafalno je ispucao u noć
svu municiju koju je imao, pet okvira od po trideset metaka.

Slovenac je bio Hrvat. Zvali smo ga tako jer je nekoliko godina prije rata
radio u Sloveniji, odakle se vratio nakon što je tamo započeo onaj
smiješni, operetni rat koji je trajao nekoliko dana. Mislio je da će tu, kod
kuće, biti sigurniji. Imao je četrdesetak godina i nije bio oženjen. Bio je to
sitan i neugledan čovjek, bojažljiv i pun nekih strahova. Ili se to nama
samo tako činilo, pošto je bio desetak godina stariji od većine nas? Neke
stvari, možda, što tada nismo znali, dođu s godinama? Možda je to kod
njega bio samo oprez? Sada, nakon svega, to je bilo teško procijeniti.

170

Istrčali smo iz kuća s oružjem, misleći da se radi o napadu, a onda je iz
mraka pred nas izišao Slovenac s visoko podignutim rukama u kojima je
držao pušku.

"Sve je u redu", rekao je. "Ja sam puco."

"Zašto?" upitao sam.

"Tako mi došlo", rekao je, prošao pored nas i ušao u kuću u kojoj je bio
smješten.

Mislili smo da je malo više popio i da će sve na tome završiti, ali nije bilo
tako. Odmah ujutro, čim se probudio, Slovenac je s praznom plastičnom
vrećicom u rukama otišao do mjesta s kojeg je pucao prethodnu noć i
pažljivo kupio čahure sa zemlje. Sve se to odvijalo pred našim očima, na
zaravni između kuća u selu, kao na kakvoj kazališnoj sceni. Mi smo ga
jedno vrijeme pažljivo promatrali s prôzora kuća. Sve nam je to bilo
čudno i neobično, iako smo mislili da ne postoji više ništa što nas može
iznenaditi.

"Koji mu je kurac?" upitao je Krava.

Slegnuo sam ramenima i nastavio promatrati taj nesvakidašnji prizor.
Čekao sam što će se dogoditi.

Slovenac je predano kupio čahure, kao da je to najvažnija stvar na
svijetu. Mi smo u međuvremenu izišli iz kuća. Sjedili smo na nekim
balvanima, koji su zaostali tu od prije rata, i promatrali ga. Kad je
pobrao čahure, krenuo je prema nama, pa prošao pored nas u kuću,
nikome ništa ne govoreći. Ubrzo je izišao noseći u ruci kratku tesarsku
sjekiru. Zaputio se van sela, stotinjak metara niže, gdje je protjecao
potok po čijim su obalama rasle johe. Čuli smo kako sjekirom nešto
sječe. Vratio se vukući za sobom granu johe s koje je najprije okresao
grančice, pa je presjekao s jednog kraja na dužinu od oko sedamdesetak
centimetara. Jedno je vrijeme zamahivao tim komadom drveta oko sebe,
kao da vitla mačem. Potom je pažljivo skinuo s njega koru, pa ga dugo
sjekirom obrađivao. Kad je završio, isprobao je batinu koju je istesao,

171

bjesomučno zamahujući njome oko sebe. Podsjećala je na bejzbolsku
palicu.

Zatim je sat-dva, sjedeći na zemlji, nešto kuckao sjekirom okrenutom na
onu stranu gdje su ušice, sav posvećen poslu. Kad je napokon završio s
tim, jedno vrijeme se u nedoumici okretao oko sebe, pa krenuo prema
kući. Ušao je unutra i vratio se s puškom u ruci. Došao je do nas.

"Ima li mi ko posudit okvir municije?" upitao je.

Đole je dohvatio svoju pušku, izvukao okvir iz nje i dao mu ga.
Promatrali smo što će se dogoditi.

Slovenac je otišao desetak metara dalje, ubacio poklonjeni okvir u
pušku, okrenuo cijev uvis, pa ispucao sve metke. Potom je pažljivo
pobrao čahure, pa se vratio do mjesta na kojem je cijeli taj dan sjedio.

Bero je, koji tren kasnije, kad je prestalo kuckanje koje je dopiralo s
mjesta na kojem je Slovenac sjedio, dohvatio svoju pušku, repetirao je i
ispucao sve metke iz okvira. Slovenac je zastao s poslom, došao potom
do nas, pokupio čahure sa zemlje i vratio se natrag.

S te udaljenosti nismo mogli točno vidjeti što radi, jer nam nije dopuštao
da mu se približimo. Kad god bi tko od nas krenuo prema njemu,
Slovenac je zastajao s poslom, pokazujući nam rukom da mu se ne
približavamo.

Pokušavali smo odgonetnuti o čemu je riječ. Jedino što nam je palo na
pamet bilo je to da Slovenac, možda, izrađuje kakav suvenir. Viđali smo
saksije za cvijeće ili držače za kišobrane izrađene od tenkovskih granata.
A većina nâs je početkom rata sakupljala gelere, kao neku vrstu ratnih
suvenira, a onda smo nakon određenog vremena zaboravili na njih.

"Možda će na onom drvetu čahurama napisati svoje ime", rekao je Đole.

To nam se učinilo najlogičnijim. Slovenac se zvao Ilija Ivić.

"Što će mu onda onlike čahure?" rekao je Bero. "Za Ilija Ivić treba mu
najviše sto čahura."

172

"Više", rekao je Đole, nakon što je na zapešću lijeve ruke, kao da u nju
zabija nevidljive čahure, kažiprstom desne ruke istočkao Slovenčevo
ime i prezime. "Treba mu samo za i deset komada, za el i j otprilike
petnest, a za a, v i ć oko dvadeset."

"To ti je sve skupa oko sto trideset metaka", rekao sam. "A on je ispuco
preko dvjesto metaka?"

Slovenac je napokon završio i krenuo prema nama. Tek tad smo vidjeli
što je cijelo vrijeme radio. Preko ramena je nosio pravi pravcati
buzdovan. Slovenac je, naime, svuda po batini koju je istesao od grane
johe, sjekirom pozabijao, jednu do druge, sve one čahure koje je prije
toga nakupio, osim na jednom kraju koji mu je služio kao drška.

Mi smo sjedili i u čudu ga promatrali. Nosio je buzdovan preko ramena,
pa je potom, kao na straži, dugo kružio tako. Prošao bi nekim svečanim
koracima ispred nas, pa nestao iza naših leđa, s druge strane kuće ispred
koje smo sjedili, pa ponovo, kao duh, prošao pored nas. Bilo nam je to
zanimljivo jedno vrijeme, a onda, kako je to trajalo, kad smo shvatili da
to nije nimalo smiješno, nazvali smo sanitet. Došli su po njega i odvezli
ga, skupa s buzdovanom kojega nijednog trenutka nije ispuštao iz ruku.

173

Magdalena Mrčela, Split

MIŠOLOVKA

„Više je razloga da zaposlite mene.“

„Slušam“, pogleda me s mješavinom interesa i podrugljivosti.

„Mrzim djecu.“

„Pa to i nije neka kvalifikacija za posao novinara“, grohotom se nasmije.
Prostrijelim ga pogledom. Gutnuo je slinu.

„Prestanimo sa sranjima, Jadrane. Ti si privatnik. Firma ti je puna
mladih žena, pišu pizdarije poput šoubiznisa i kulture, stalno ti ostaju
trudne, a ti zbog toga moraš snižavati plaće muškim urednicima jer da
kojoj daš otkaz, sutra bi bio bivši.“

„Otkud...“ uspuhano krene uzvratiti, no na kraju samo obriše čelo i
pričeka da nastavim. Izgledao je kao da će puknuti.

„Ja sam istraživačka novinarka. Sve doznam. Kao što rekoh, mrzim
djecu. Jajnici su mi podvezani, tako da moje eventualne seksualne
aktivnosti neće utjecati na tvoj budžet. Nadalje“, nastavim važno,
uživajući u njegovu meškoljenju, „ja nemam život. Drugi koji su ti slali
životopise seru o otvorenosti i sjajnom radu u grupi. Amaterizam
brucoša komunikologije. Ja nisam otvorena i radim sama. Kod mene
neće biti oboljelih ukućana, iznenadnih vjenčanja, krizmi, temperatura i
čuvanja djedova. Ja stvarno nemam život izvan novinarstva, a tebi treba
posvećen radnik. To što ne radim u grupi smatraj bonusom. Dok sam na
terenu, sama radim sve. Tako da tvoja potrčkala mogu fotografirati
droljice po rivi i panjeve pred Banovinom dok ja ozbiljno radim. Još
nešto. Ja imam nos za zločin, Jadrane. Nema tog CSI sranja koje nisam
skužila na prvu. I znam što ti sad misliš. Pazi luđakinje, hvali se žicom
za rasplete krimi-serija. Ali ja radim 24 sata dnevno. Moj mozak traži
zločine i kad jedem kokice pred TV-om. A ti radiš u medijskoj kući koja

174

video ubojice koji dva sata trči po gradu dobije sutradan. Iz kćerine
WhatsApp grupe.“

Znala sam da ga imam.

*

„Silvana, što imaš?“

„Pobogu... Kako si ovo nabavila“, unezvijereno izvrti stotinjak noćnih
fotografija s mjesta zločina. Bile su dobre. Stručno kadrirane, jasnih
kontura. Upotrebljive.

„Noću trčim po kvartu. Svašta se zanimljivo događa dok vi spavate.“

*

[BIZARNO Goli muškarac na gradskom groblju!] Sustipan je noćas imao
neobičnog posjetitelja. Iako je prostor nekadašnjeg groblja između 23 i 6
h zaključan, goli je muškarac oko ponoći sumanuto trčao oko crkve i
vikao da kraj dolazi (VIDEO)

[NEVJEROJATNA BEŠĆUTNOST Nepoznati počinitelj okrutno
dokrajčio psa] Čitatelji su nam dojavili da su tijekom večeri na zabačenoj
gradskoj plaži uočili lešinu retrivera. Nesretna je životinja dokrajčena u
plićaku, s kamenom svezanim oko vrata. Policija je obaviještena, za
počiniteljem se traga.

[POKUŠAJ SUICIDA Rastrojeni mladić prijetio skokom s ruševne
hotelske zgrade] 20-godišnjak iz Splita uočen je na vrhu ruševnog dijela
gradskog hotela kako zapomaže i sjedi na rubu. Kad je uočio novinarku,
počeo je prijetiti skokom, no ona mu je rekla da samo želi pomoći,
udaljila se i pozvala policiju. Nakon daljnje obrade i terapije bit će
pušten.

*

„Materijali su ti grozni, ali sjajni“, s poštovanjem mi je govorio noćni
urednik. „Ovo će se čitati kao ludo, koliko god odvratno bilo.“

175

„Ponekad treba malo uprljati ruke za dobru priču.“

„Drago mi je što konačno imamo nekoga tko to misli. Mrzim one koje
plastičnim noktima lupaju po tastaturi. I članci im odzvanjaju tim
glupim zvukom. Kiča i neradništva“, izlane, a zatim se ugrize za usnu.
Sigurno inače ne govori protiv kolega.

„Čitatelji su glupi miševi“, tiho zaključim, a on me upitno pogleda.
„Ulete u mišolovku čim im sir zamiriše. A unutra može biti i komad
plastike s mirisom sira. Njima ne treba lijepo. Njima treba ekskluziva.“

Čula sam kako je uzdahnuo. Bilo mi je fascinantno koliko ljude pogađa
istina. Pogotovo novinare koji se, tobože, bore za istinu. Sve dok je to
njihova istina. A prozirni su. Gradska je rubrika puna otpadaka koji su
zbačeni s drugih pozicija. Politiku rade oni koji su u rodbinsko-
kumskim vezama sa središnjicom. Urednica stila i mode svoj je privatni
stol zaradila klečeći ispod stola glavnog urednika. To je sad već javna
tajna. Javna tajna. Oksimoron. Nitko ništa ne govori jer nitko nije čist.
Njezine dvije potrčkalice (kako je zgodno što zvuče kao proljev!) također
su zadnji škart. Jedna je toliko glupa da na redakcijskom mailu ima
prepisku s mentorom završnog rada koji joj je rekao da je nesposobna i
da ne zna citirati. Platila je 500 kuna nekoj sirotici da joj ga napiše. 500
kuna. I sad se tim kartonom busa u prsa. Prsatu kolegicu prekoputa
bolje je ne komentirati. Ta nije dala samo onome tko nije pitao. Ja nisam
pitala. Djeluje mi prljavo.

Unijela sam posljednju priču u Story Editor, izrezala fotografiju i
prelomila tekst. Zadovoljno otpijem gutljaj kave.

„Da stavim na top 3?“ kolega me tiho upita.

„Ti si urednik“, rezignirano odvratim i otpijem gutljaj kave.

„Neće ti biti problem zaspati?“

Zjenice mi se rašire. Zašto bi bilo? Zašto bi ispodprosječno inteligentan
štreberko pitao takvo što?

176

„Mislim, zbog kave“, objasni kao da se ispričava.

„Ma kakvi. Sve je u glavi“, kucnem se po sljepoočnici. „Ako ja odlučim
da je ovo toplo mlijeko, pijem je kao toplo mlijeko.“

Kimne glavom onako kako rade oni koji duboko ne razumiju, ali ne žele
dalje razgovarati.

„Jesam gotova za danas?“

„Jesi. Bila si odlična. Odmori se.“

Veselo primijetim da je još mrkli mrak. Doći ću doma, skuhati kapučino
i ispeći ogromnu zdjelu kokica. Odgledat ću tri kriminalističke serije
prije nego što na prvim zrakama sunca miševi izmile na ulicu, a moje tri
top vijesti ugledaju svjetlo dana.

„Hoću, hvala. Vidimo se.“

*

Narkića nije trebalo puno nagovarati. Pitala sam koliko mu treba za 2
grama kokaina. Rekao je „iljadu“. Skoro sam se nasmijala. Mali očito
šmrče neko trećerazredno smeće. Izvadila sam novčanicu i rekla neka se
skine. Pitao me gdje će onda s novčanicom. Rekla sam mu da je ostavi u
jakni na ulazu na groblje, mrtvima neće trebati. Bilo je prohladno, ali
otrčao je dva poštena kruga. Čak je i podviknuo kao Tarzan. Beskućnik
je bio zeznutiji zalogaj. Ipak je imao pseto skoro deset godina. Ionako ti
je pothranjen, rekoh, a i star. Crknut će od gladi, a i ti s njim. Ja ti nudim
izlaz. Mjesec dana imat ćeš što jesti i nećeš morati dijeliti. Naposljetku je
pristao. Cvilio je dok mu je lubanja pucala. Ridao kad ga je s kamenom
oko vrata bacao u more. Skoro je obrisao nos novčanicom. Na odlasku
mi je rekao – pokvarena kučko. Svejedno je uzeo novac. Mali pored
hotela nije imao mnogo izbora. Upravo se krenuo bosti. A mjesecima je
bio čist, tvrdi. Usrao se čim sam rekla da sam novinarka i da ću zvati
policiju. Učinit ću sve, rekao je. Rekla sam mu da se popne na vrh
zgrade i prijeti da će se baciti. Čim čuje moj glas i vidi bljeskalicu,
predstava je gotova. Policija će doći, ali samo da ga odvede do bolnice.

177

Ondje će mu otkriti depresiju pa će uredno dobivati nešto što će ga
šlagirati. I to na recept. Prošlo je besprijekorno.

*

Pijani je starac teturao posred ceste. Fascinantno. Nekoliko metara lijevo,
bio bi na pločniku. Nekoliko desno, opet pločnik. A on po sredini, kao u
jeftinim spotovima pop-zvjezdica, pokušava hodati po zamišljenoj
središnjoj crti, nogu pred nogu.

„Hej! Mičite se s ceste!“ zatrubim iz daljine i blicnem svjetlima. On se
okrene i iskesi prema meni trulo zubalo, raširivši ruke kao albatros.

„Miči se, pijana budalo, opasno je!“

Kao malo dijete koje je gurnulo prste u staklenku kremaste čokolade,
shvatio je da nema smisla da se ispričava. Zapackane face tjerao je inat.
Nije on kriv. Ja sam kriva jer ometam njegov performans.

Ok, kad je tako, stajem na autobusnoj, vadim mobitel i snimam kretena.
Sto ću mu puta ponoviti da se makne, a on neće slušati. Neka svi vide
da savjesni građani nemaju ništa protiv pijanaca. Ali netko ih, pobogu,
mora maknuti s ulice. A novinari su korektiv društva.

Stavim mobitel ispred vjetrobranskog stakla i upalim snimanje. Opet
žustro zatrubim. Idiot ni makac. Otklipsao je možda dva centimetra u
lijevu traku. Čvršće uhvatim volan. Moram skrenuti, budali se ne da
ovako objasniti.

„Idiote, netko će poginuti!“

Stari mi pokaže srednji prst.

Krasno. Bahati cirkusanti koji psuju i lamataju rukama. Ovakvim
miševima ujutro dajemo klikove i pitamo se gdje je sustav zakazao.
Tako ćemo i sutra.

Naglo skrenem ulijevo.

*

178

Šokirano zovem policiju. Smiruju me. Tješe. Kažu da je bilo pitanje
trenutka kad će neki pijani idiot sjebati vozača. Neka se ništa ne brinem,
nisam kriva. Sam pao, sam se ubio. Jadran me pita trebam li godišnji.
Ma kakvi, rekoh. Nisam kriva. Ja radim 24 sata na dan. Čak sam i slikala
mjesto nesreće. Prvi smo imali članak.

Taj sam dan postala urednica crne kronike.