Kristalna pepeljara 2020. i 2021. - Zbornik priča

579

Pritom se spotakao na mačku koja je ležala na stepenicama i prela.
Noć je bila topla i oko ulične svjetiljke skupljali su se noćni leptiri.

580

Stevan Šarčević, Subotica

O, KAKO TUŽNIH LJUBAVI IMA

B. K, izdanak imućne porodice, bio je visok, uzan u bokovima,
širok u ramenima, kovrčave tamne kose i prodorno plavih očiju. Noću
se nije smucao, nit' je pio i pušio, nit' su ga sa curama prečesto viđali.
Čim je objavio veridbu, otac mu je prepisao polovinu imanja i kupio
kuću u varoši.

Desilo se to dan, dva pre njegovog venčanja.

Nejasno je bilo sve. Vrata su bila zaključana, tragova provale
nije bilo, komšije ništa nisu čule. Pronađen je go k'o od majke rođen,
ruku i nogu vezanih pertlama, ustiju zapušenih gaćama.

Telo mu je bilo prepuno ozleda u vidu masnica, podliva i
dugačkih rasekotina. Patolog je tvrdio da je smrt nastala kao posledica
dugotrajnog šibanja. Pa opet, izuzev krvi i potrgane odeće u njegovoj
neposrednoj blizini, kuća je bila u savršenom redu. Nigde tragova
borbe, nigde pomerenog jastučeta ili naboranog tepiha. I ne samo to.
Nigde nijednog neopranog suda, skrivene paučine ili zrnceta prašine.
Neobična slika momačke kuće. Zalud su traženi otisci i tragovi. Nije ih
bilo. Svedoci nisu postojali, ili ih policija nije pronašla. Zalud ideje o
tragično svršenoj ljubavnoj raspravi; njegova je verenica u trenutku
zločina bila desetinama kilometara daleko, u poseti roditeljima.

Jedini trag predstavljao je zlatni prsten sa ugraviranim rečima
„zauvek zajedno“ na žrtvinom nožnom prstu. Poreklo prstena je ubrzo
otkriveno, ali uzalud. Gospođa Radivojević, kojoj je pripadao, bila je
težak bolesnik, mesecima vezana za bolničku postelju. Po njenim rečima
izgubila ga je pre dvadesetak godina u ćerkinoj školi, posle jednog
roditeljskog sastanka.

581

Tako je slučaj ostao nerešen i godine su prolazile.

***

Gospođa Radmila, penzioner, tog je jutra u dvorištu kuće u koju
se tek uselila, odlučila da posadi geranije. Otkad je njen, sad već bivši
suprug, u šestoj deceniji života izgubio razum i zablentucao se u trideset
godina mlađu ženu, život joj je krenuo nizbrdo. Kako ju je stan
neprijatno podsećao na spokojne dane, poklonila ga je sinu i preselila se
ovamo. Bilo je očito da se o bašti predugo niko nije brinuo, pa je bilo
ozbiljnog čupanja korova, žuljanja trave i grabuljanja zapuštene ledine.

Taraba komšijske kuće, na kojoj je već poodavno stajao natpis
„Na prodaju“, bila je ruinirana i gospođa Radmila je upravo razmišljala
da bi trebalo nešto preduzeti po tom pitanju, kad je zapazila neznanca
kako prolazi susednim dvorištem. Pošto je prethodno upoznala vlasnike
kuće, a stranac je ključem otključao vrata, gospođa Radmila je
poverovala da se našao kupac i da će se za oštećenu ogradu on
pobrinuti. Nekih sat vremena potom, kad je, zabavljena grabuljanjem,
već i zaboravila na došljaka, primeti da stranac odlazi, zapažajući
neobičan detalj: čovek je, uprkos poodmaklom proleću, nosio rukavice.
Gospođa Radmila ga je ubrzo potom izbacila iz glave.

Leto je uveliko odmaklo, susedna kuća je i nadalje zvrjala
prazna, kadli jednog vrelog četvrtka gospođa Radmila ponovo ugleda
došljaka. Uprkos vrelini, rukavice nisu izostale. Ovog puta radoznalost
je prevladala. Čim je stranac ušao u kuću, gospođa Radmila se provukla
kroz oštećenu tarabu i prišunjala do komšijskog prozora.

U prvi mah ništa neobično nije zapazila, da bi tek naknadno
shvatila šta je čudno. Kuća je bila u savršenom redu, iako u nju,
navodno, godinama niko nije zalazio. Nigde paučine, nigde prašine. A
onda je ugledala i zašto je to tako. Posetilac je, naoružan metlom i
pajalicom, detaljno čistio kuću. Pažljivije pogledavši, gospođa Radmila
zapazi da su strančeve oči prepune suza. Osetivši se neprijatno,
napustila je dvorište, a nedugo zatim je ugledala neznanca kako odlazi.

582

Sledeći dan je preko informacija saznala telefonski broj vlasnika
kuće. Smatrajući sebe lukavom, raspitivala se o nekretnini, pa je najzad,
kao nezainteresovano, postavila pitanje da li neko obilazi kuću. Kad joj
je odgovoreno da to već godinama niko ne čini, predstavila se i saopštila
im je svoje zapažanje.

Umesto vlasnika, na vrata je isti dan pokucao policijski
inspektor Brkić, koji ju je detaljno ispitao o čudnome svatu. Nažalost,
Gospođa Radmila nije umela da mu pruži nikakve informacije izuzev
onoga što je videla, a to zaista nije bilo od neke koristi. Nije se potrudila
ni da zapamti registarske tablice strančevog auta. Poseta se završila
dogovorom da će gospođa Radmila prijaviti svaku sledeću neznančevu
posetu.

***

Inspektor Brkić tog jutra nije bio u najboljem raspoloženju. Nije
u pitanju bila samo promena godišnjeg doba i njegova urođena
odbojnost prema jeseni. Rano izjutra posvađao se sa zvocavom
suprugom, otkrio je da mu je komšijsko pseto prekopalo ružičnjak,
potom je otkinuo retrovizor pokušavajući da se uparkira i najzad se
polio vrelom kafom čim je stigao na posao.

Kad je pozornik u kancelariju uveo čikicu u demodiranoj odeći i
saopštio kako ga je priveo po prijavi gospođe Rade, naročito
naglašavajući reč „gospođa“, nije mogao da se priseti o čemu se radi.
Tek kad je pozornik naveo odakle je pokupio to kukavno stvorenje, setio
se raskokodakane starice. Poseo je čikicu, otpustio pozornika i duboko
uzdahnuo. Čovek nije delovao kao kriminalac. Pa opet, pravila su
pravila.

- Kako se zovete? - postavi inspektor rutinsko pitanje.
- Miloje Maričić - odvrati privedeni.
- Šta ste radili u toj kući? - čovek podiže na Brkića teleće vlažne
oči.
- Pospremao – reče, kao da je to najprirodnija stvar na svetu.

583

- Odakle vam ključ? - pitao je inspektor tek reda radi.
- Dobio sam ga - odgovori čikica, ali se u njegovom izrazu
pojavio nemir.
- Od koga ste ga dobili? - naže se inspektor Brkić ka
sagovorniku koji je najednom spustio pogled. Odgovor nije dolazio.
Brkić ustade i poče da pretražuje vitrinu, odakle je najzad izvadio jedan
dosije.
- Znate li uopšte šta se dešavalo u toj kući? - reče položivši akte
na sto. Miloje Maričić je ćutao. Najzad Brkić otvori dosije i iz njega
ispade prsten koji se zakotrljao po patosu. Reakcija privedenog bila je
neočekivana. Podigao je prsten i najednom stao da rida.
- Uzeli ste mu ga! Uzeli ste mu ga! - ponavljao je neprestano.
- Kome smo ga uzeli? - Inspektor Brkić je iznenada podsećao na
pitbula koji je nanjušio krv.
- Njime sam ga prstenovao! - beše poslednje što je Miloje Maričić
rekao. Nisu pomagale ni pretnje ni obećanja. Nešto kasnije smestili su ga
u pritvor.

***

Sledeće jutro, Miloja Maričića zatekoše obešenog o pantalone.
Bio je mrtav već tri sata i čuvar je zaglavio disciplinsku zbog spavanja
na dužnosti. Istraga je pokazala da je Maričić pre penzionisanja bio
zaposlen kao učitelj u istoj školi koju je pohađao i pokojni B. K, ali to je
bila jedina, pouzdano utvrđena, veza.

Maričić je živeo sam poput psa. Svedoci, negdašnje kolege iz
odeljenja pokojnog B. K. potvrdili su da je u njihovom odeljenju Miloje
Maričić nekoliko puta držao časove kao zamena kad bi njihov učitelj
odsustvovao. Pamtili su ga kao veoma blagog čoveka. Slučaj je
zaključen, a skromna imovina Miloja Maričića prodana je na aukciji. Sve
što je posedovao bilo je nedovoljno da pokrije troškove sahrane, pa je
opština nadoknadila razliku.

***

584

Tek što su se duhovi u varošici smirili i razgovori vratili cenama
na pijaci, fudbalu i ogovaranju, novinar lokalnog nedeljnika je povodom
proslave dana škole intervjuisao gospođicu Svetlanu Radojković koja je
evocirala svoje uspomene iz vremena školovanja.

Međutim, intervju je krenuo nepredviđenim tokom i mlada
dama je ustvrdila kako je svojevremeno pokojni B. K. bio izraziti
vetropir i da je imao poseban pik na povučenog prosvetnog radnika
Miloja Maričića, te da ga je neprestano provocirao i ismejavao. Iako se
gospodin Miloje Maričić neprestano sklanjao, mlađani B.K. ga je
neprestano progonio. Kulminacija njihove netrepeljivosti usledila je na
času koji je pokojni ubica, tada učitelj na zameni, držao u odeljenju.

Pokojni B. K. je pustio na slobodu ko zna gde ulovljenu
beloušku, čime je izazvao haos među decom. Kad ga je učitelj prekoreo,
stao je da ga vređa. To je prevršilo svaku meru i učitelj je izgubio
strpljenje, pa ga je položio preko klupe i isprašio mu guzicu velikim
školskim lenjirom. Međutim, to mu nije bilo dovoljno, nego mu je
svukao pantalone i nastavio da vošti po goloj guzici sve dok nije
prokrvarila.

Članak je izazvao haos. Uskoro se još nekoliko mladih ljudi
prisetilo spomenutog događaja, ali oni su priču dopunili još nekim
činjenicama. Ta je kazna bila prelomna tačka u životu pokojnog B. K.
Posle toga se iz obesnog i razmaženog deteta pretvorio u uzornog i
mirnog učenika.

Duhovi su se ponovo razbuktali i mnogo se nepouzdanih
glasina pronosilo o tome da su Miloje Maričić i B. K. često viđani
zajedno. Čak su neki varošani počeli da tvrde da su po objavljivanju
veridbe pokojnog B. K, često viđali Miloja Maričića kako šeta kraj
njegove kuće.

Svakog čuda za tri dana dosta. Roditelji pokojnog B. K. su se
odselili iz varošice i meštani su ubrzo zaboravili na uznemirujući
događaj. Život se vratio u kolotečinu.

***

585

Neobični događaj je samo još jednom, mnogo godina kasnije, u
istom lokalnom glasilu spomenula izvesna gospođa Nadica
Milisavljević, udovica stražara ražalovanog zbog slučaja Maričić.
Navodno, iako to nikada nikom nije rekao, one večeri kad se Miloje
Maričić obesio, njen muž je razgovarao sa potištenim ubicom. Poslednje
reči Miloje Maričića bile su:

- To je bio jedini način na koji mi je dozvoljavao da ga dodirnem.
Znate, voleo sam ga.

586

Stjepan Crnić, Zagreb

KUTIJA CIGARETA

'Ma, tko to sada zvoni? Da nisu opet oni vodoinstalateri od jučer?'
razmišljala je Ružica dok je prilazila vratima.

„Poštar je! Poštar!“ javio se čovjek iz hodnika.
'Poštar?' razmišljala je: 'Dobro, sad ćemo vidjeti.'
Poštara je poznavala više od deset godina. Tu ne može biti
dileme.
'Možda nosi pismo za Martu.'
Pogledala je kroz špijunku. Pred vratima je zaista bio poštar.
„Dobar dan!“
„Dobar dan gospođo. Imam pismo za gospođu Martu pa kako
nije otvorila vrata, uobičajeno zvonim kod vas. Prije par dana mi je rekla
da očekuje preporučeno pismo i da će vama dati punomoć ako će
otputovati na odmor. “
„Ma nema problema! Ostavila je punomoć kao i uvijek. Ja ću
preuzeti pismo.“
„Eto vidite, nje nema, a meni se učinilo da je došla do vrata i
pogledala na špijunku. Bilo mi je čudno zašto ne otvara, a očekuje
pismo. Pozvonio sam opet, ali ništa.“
„A, ne! Nema je. Na moru je. Ja joj zalijevam cvijeće. Baš sam
jučer bila u stanu. Ma, zamislite što se dogodilo!“
„Što?“
„Došla su neka dvojica i zvonili prvo kod Marte, a onda kod
mene. Rekli su da su vodoinstalateri i da ih je Marta nazvala da dođu
zamijeniti slavinu na sudoperu jer stalno curi voda. Ja sam im rekla da je
to nemoguće jer Marte nema doma, a ja bih sigurno znala da je slavina u
kvaru jer brinem o cvijeću i ulazim u stan. Djelovali su zbunjeno. Tvrdili
su da su dobili poziv od Marte i da im je rekla da ju potraže kod mene,
ako je ne bude u stanu kada će doći. I sama sam se iznenadila jer mi
Marta ništa nije javila. Predložila sam da ju nazovemo. Jedan od njih je
rekao da su ju već zvali, ali se ne javlja. Izvadio je mobitel iz džepa i

587

nazvao. Nitko se nije javio. Htjela sam ih uvjeriti da je kod Marte sve u
redu sa slavinama pa sam ih uvela u stan. Pregledali su slavine i
zaključili da ih je Marta prevarila. Rekli su da će joj svakako naplatiti
dolazak. Otišli su ljuti. I zamislite što se onda dogodilo. Ušla sam u svoj
stan i nazvala Martu. Javila se i zaprepastila. Ona nikoga nije zvala.
Tada me uhvatila jeza i još sam sada u strahu. Tko zna tko su bila ta
dvojica i što su tražili. Možda su provjeravali u kojem stanu nema
nikoga kako bi ga kasnije opljačkali, a ja sam, glupača, otvorila stan i
ušla s njima unutra. Eto, vidite! I sada se tresem. Strah me uopće
pomisliti što se sve moglo dogoditi.“

„No eto, ništa se nije dogodilo. To je najvažnije. Sigurno je to neka
zabuna. Oni su sigurno nešto pomiješali. Možda ima još neka gospođa
Marta na nekom drugom katu pa su krivo došli. Puno je tu katova.“

„Ne, nema tu više niti jedne Marte. Moguće je da ima na
susjednom ulazu.“

„Pa da! Eto vidite! Očito su zvali na broj neke druge Marte.
Vjerojatno su se već čuli i riješili nesporazum. Ne brinite!“

„Znate, strah me je. Čitam svašta o provalama u stanove. Ljudi
dođu s ljetovanja i nađu prazan stan. Lopovi im sve odnesu.“

„Ma jest! Događa se to, ali ovo je velika zgrada i ne može se samo
tako opljačkati neki stan, a da nitko to ne primijeti.“

xxx
Sutradan, Ružica je poslije doručka pošla zaliti Martino cvijeće.
Ugurala je ključ u bravu. Vrata su bila otključana. Zaprepastila se i samu
sebe prekorila misleći kako je glupo od nje što prekjučer nije zaključala
stan kada je ispratila vodoinstalatere. Ipak, to joj je bilo jako čudno jer je
gotovo sto posto sigurna da je zaključala vrata. Ušla je u stan i
zaprepašteno stala na ulazu u dnevnu sobu. Ormar je bio otvoren i
stvari pobacane po sobi. Koljena su joj kleknula i umalo se srušila.
Uhvatila se za štok sobnih vrata.

xxx
Istražitelj Jura pokazao je Ružici nalog za pretres njena stana.
„Vi meni ne vjerujete! Zašto bih vam lagala? Marta i ja smo
dugogodišnje prijateljice i ja takva što nikada ne bih uradila.“

588

„Znate gospođo, ja još nisam sreo niti jednog lopova koji je za
sebe rekao da je lopov i priznao krađu. U stan je mogao provaliti
profesionalni lopov koji je znao što radi i što traži ili netko tko je imao
ključ.“

„Ne mogu vjerovati da sumnjate u mene. Pa ključ ima i njen
brat.“

„Bez brige gospođo. I njega ćemo provjeriti.“
„A oni vodoinstalateri?“
„Još nismo utvrdili tko su. Tu biste nam vi mogli pomoći ako ste
se u međuvremenu ipak sjetili nečeg po čemu bi ih mogli identificirati.“
„Već sam vam sve rekla. Imali su obična radna odijela na kojima
ništa nije pisalo. Ne sjećam se da su uopće rekli iz koje su firme.“
„Da, da. A jesu li oni, na primjer, pušili u stanu kad ste im
pokazali slavine?“
„Pušili u stanu?“
„Da, gospođa Marta je našla kutiju cigareta na stoliću u dnevnoj
sobi, a ona ne puši.“
„Ne znam! Ja nisam vidjela cigarete. Mislim, ne, sigurna sam da
ona dvojica nisu pušili kad smo bili u stanu. To bi sigurno zapamtila.“
„A vi? Pušite li vi?“
„Ja? Ja nikada nisam bila pušač kao ni Marta.“

xxx
Istražitelj Jura parkirao je auto ispred „Vodoinstalaterskog obrta
Pogačić“. Vjerovao je da je na pravom mjestu jer je ispod najlona na
kutiji cigareta koja je bila na stolu Martine sobe bio zataknut papirić s
telefonskim brojem za koji se utvrdilo da pripada upravo tom obrtu.
„Da, naši radnici su išli na intervenciju na navedenu lokaciju, ali
se utvrdilo da je poziv bio lažan. Ovih smo dana zvali nekoliko puta, ali
na taj se broj više nitko ne javlja. Provjerili smo telefonski imenik. Tog
broja nema, a nema ni broja na Martino ime. Očito je za te brojeve
aktivirana usluga „tajni broj“ pa nisu vidljivi u imeniku,“ potvrdio je
gospodin Pogačić.
„Znači, nije vas više zvala?“
„Ne, nije. Odlučili smo sačekati da se vrati s odmora pa ćemo ju
posjetiti s računom.“

589

„Molim vas, dajte mi taj broj!“
xxx

Iz telekoma je stiglo ime i adresa vlasnika SIM kartice broja koji je
zvao vodoinstalatere. Inspektor Jura posjetio je gospođu Sonju Martić.

„Ja nikada nisam zvala vodoinstalatere.“
„Ne? Nije li ovo vaš broj mobitela?“
„Ne, nije!“
„Nije? Niste li vi sklopili ovaj ugovor prije osam dana, upravo za
ovaj broj?“
„A, da! Jesam! Ali to sam uzela za prijateljicu Silvu. Čisto sam
zaboravila na to.“

xxx
Ružica je otvorila vrata. Marta je bila vidno uzbuđena.
„Daj mi hitno jednu rakiju i kavu!“
„Bog s tobom! Rakiju?!“
„Da, onu jaku iz Dalmacije. Riješili su moj slučaj.“
„Uhvatili su lopove?“
„Jesu. Sad sam se vratila iz policije.“
„Ma daj?! Super! I našli su nakit i novac?“
„Jesu. Sve su našli. Kod njih u kući.“
„Kod koga?
„Znaš, nikad ne bih pomislila da je on to napravio.“
„Tko? Tvoj brat?“
„Ne, on je bio na službenom putu.“
„Pa tko onda?“
„Njegov sin Josip zajedno s curom.“
„Stvarno?“
„Da.“
„Pa kako su ih otkrili?“
„Daj da sjednem!“
„No, da! Vidi nas, stojimo tu k'o dvije tuke. Hajde! Evo sad će i
rakija. Baš me sad to jako zanima.“
„Znaš onu kutiju cigareta?“
„Onu koju si našla na stoliću?“

590

„Da. Tamo je bio papirić s brojem telefona. Mislila sam da je to
ostavio neki od policajaca pa sam dala istražitelju. On je provjerio broj.
Bio je to broj obrta gdje rade oni vodoinstalateri.“

„Isuse, znači oni su to s njima uradili!“
„Ne, nisu! Oni nemaju veze s provalom. Oni su pomogli
istražitelju. Dali su mu broj mobitela koji ih je zvao da dođu popraviti
slavinu.“
„Nemoj me zezati!“
„Da.“
„I čiji je to broj?“
„Dobili su podatke iz telekoma. Broj je kupila prijateljica Josipove
cure.“
„Ona je zvala vodoinstalatere?“
„Ne, zvala je Silva, Josipova cura.“
„Pa zašto ih je zvala?“
„Ona i Josip su htjeli zavarati policiju. Mislili su da će policija
povjerovati da su to bili profesionalni lopovi koji su ranije došli u izvid
kao vodoinstalateri. Karticu mobitela su bacili i mislili su da ih nitko
neće otkriti. Vrata nisu zaključali kako bi policija mislila da je to bio
pravi profesionalac koji otvara brave s nekakvim „češljem“.“
„A zašto su im rekli da zvone kod mene?“
„Ti si trebala biti svjedok da su vodoinstalateri bili tu kao
prerušeni lopovi koji su došli u izvidnicu.“
„Ma vidiš, a meni su na kraju i stvarno bili sumnjivi.“
„Da, a uopće nisu krivi. Još su i prevareni. Morat ću im dati
nagradu jer bez njih ne bi otkrili krivca. I poštaru ću dati nagradu.“
„Poštaru? Zašto njemu?“
„E vidiš, kako je Josip priznao, da nije naišao poštar oni bi izašli
iz stana i ne bi zapalili cigaretu čekajući da on ode. Tako im je ostala
kutija cigareta na stoliću.“
„Znači, oni su bili u stanu kada je poštar došao.“
„Da, baš su tada namjeravali otići.“
„Vidiš, rekao je on meni da mu se učinilo da je netko došao do
vrata i pogledao na špijunku.“

591

Tea Pavlović, Latisana

POZIV

I

Sjedila je za radnim stolom zadubljena u svoje misli, ne primjećujući
nikoga oko sebe. Unatoč ugodnoj sobnoj temperaturi, oblijevao ju je
hladan znoj. Iz svog novčanika izvadila je mali ključić kojim je potom
otvorila prvu – i jedinu ladicu svog radnog stola koja se mogla zaključati
i uzela iz nje već otvorenu, tanku žutu kovertu bez naznake pošiljatelja i
primatelja.

Glavom su joj prolazila dva pitanja – tko je pošiljatelj i je li koverta
ostavljena njoj sasvim slučajno ili joj je bila pripremljena
namještaljkazbog koje će izgubiti profesionalni dignitet.

Ruke su joj se tresle – stavila je kovertu u torbu, ladicu ostavila
otključanu s ključem u bravi i otišla, udarivši pritom koljenom u radni
stol.

II

U četvrtak, dana 23. rujna 2004. godine, u ulici Žabica u Rijeci, u napuštenoj
zgradi bez kućnog broja, koja se vodi kao vlasništvo likvidirane tvrtke
Jugoslavenske železnice, pravnog prednika tvrtke Hrvatske željeznice d.d.,
pronađeno je tijelo muške osobe.

Policija je navedenoga dana, u 06:23 dobila anonimni poziv, upućen s telefonske
govornice koja se nalazi u sklopu autobusne stanice Žabica. Pozivatelj je
uznemirenim glasom rekao da je pronašao mrtvaca na naprijed navedenoj
adresi, a na pitanje ima li saznanja o identitetu pokojnika te može li se
predstaviti, prekinuo je razgovor.

592

Odmah po zaprimljenoj dojavi na mjesto navodnog zločina uputili su se
policajci Marin Troskot i Dragan Brnelić. U blizini zgrade nisu zatekli nikoga
niti su pronašli eventualne tragove koji bi upućivali na to da se tamo dogodilo
ubojstvo.

U obilasku unutrašnjosti zgrade policijski službenici su uočili da je dio zgrade
pretvoren u stambeni prostor sastojeći od četiri spavaće sobe, hodnika,kuhinje i
WC-a. U kutu kuhinje smješten je mali četvrtasti stol i tri različite stolice,
nedaleko kojih se nalaze električni štednjak te hladnjak srednje visine i sudoper,
iznad kojeg su postavljene kukice za kuhinjski pribor i dvije drvene police. U
stanu je održavana higijena, s time da u zajedničkim prostorima nema osobnih
niti dekorativnih predmeta uređenja. Prozorska stakla prekrivena su kartonom.
Sobe su uređene komadima starog namještaja. Ormari su popunjeni odjećom,
obućom i drugim osobnim stvarima. Kreveti su nepospremljeni nakon
korištenja. U jednoj od soba pronađena je veća količina knjiga različitih
žanrova, a u druge dvije, zidova oblijepljenih posterima, glazbene ploče i kazete
te radio prijenosnik marke Sony. U ladici noćnog ormarića pronađeni su ostaci
neiskorištenog duhana.

Na podu četvrte sobe policajci su zatekli muškarca u položaju fetusa, koji nije
pokazivao znakove života, u lokvi krvi, zbog čega su zatražili dolazak detektiva i
mrtvozornika.

U međuvremenu su zgrada i pripadajuće dvorište osigurani policijskom trakom,
što je privuklo pažnju rijetkih šetača pasa. U prisustvu detektiva sačinjene su
fotografije žrtve te mjesta na kojem je ista pronađena. S obzirom na količinu
krvi pronađenu u sobi u kojoj se nalazila žrtva te imajući u vidu da nigdje nisu
pronađeni drugi tragovi, glavna pretpostavka bila je da je to mjesto na kojem se
dogodilo ubojstvo. U sobi su pronađeni osobni dokumenti, vrlo vjerojatno,
preminulog muškarca - Harisa Adžića, rođenog 1974. godine u Bosni i
Hercegovini.

Policijski mrtvozornik je pregledom žrtve na licu mjesta utvrdio da vrsta
ozlijeda te njihova brojnost, ali i činjenica da su pojedine kosti napukle na više
mjesta ukazuju da je žrtva brutalno pretučena te su tako zadobivene ozlijede

593

uzrok unutrašnjeg krvarenja, uslijed kojeg je, zbog nepružanja hitne medicinske
pomoći, došlo do smrtnog ishoda.

Prema uobičajenoj proceduri, nakon obavljenog pregleda od strane
mrtvozornika, detektiv je kontaktirao načelnika radi uputa oko daljnjeg
postupanja: zbog svih okolnosti slučaja utvrđeno je da ne postoje razlozi za
provođenje daljnje istrage te da, ukoliko se pojavi osoba zainteresirana za njezin
nastavak, ima mogućnost podnošenja takvog zahtjeva. Istoga dana trebao je
predati izvještaj o zaključenoj istrazi.

Iz policijskih evidencija razvidno je da je u Republiku Hrvatsku došao 1992.
godine kao izbjeglica jer se nije želio odazvati na zaprimljeni poziv za prijavak u
vojsku, a ostankom u domovini prijetilo mu je prisilno novačenje, odnosno
lišenje slobode.

Nadalje, iz spisa centra za socijalnu skrb proizlazi da je živio od socijalne
naknade te da je povremeno radio na crno, a stalni posao nije uspjevao pronaći.
Poznanici su mu, po svojim mogućnostima, pomagali. U strahu od osvete zbog
izbjegavanja vojne obveze nije imao kontakt s obitelji niti je znao jesu li živi.
Bez obitelji i prijatelja bio je usamljen te je osjećao da ne pripada nikamo.
Upoznao je grupu vršnjaka koji su svoje privremeno odredište, baš kao i on,
pronašli u Rijeci. Bili su protivnici politike koja je podržavala rat, zagovarajući
otvoreno pacifizam; u slobodno su vrijeme svirali, a dijelili su životni prostor
koji su pronašli u napuštenoj stambenoj zgradi na području grada.

Istom spisu prileži odluka MUP-a kojom je zahtjev Harisa Adžića za dobivanje
hrvatskog državljanstva odbačen zbog manjkavosti dokumentacije.

Naknadno se prijavio kao beskućnik s kontakt adresom riječkog Centra za
socijalnu skrb, ali kako na zakazane termine nije redovito dolazio ta je adresa u
evidencijama MUP-a odjavljena po službenoj dužnosti, pokrenutoj na
inicijativu CZSS-a.

Analizirajući sadržaj dokaza, činjenicu da je pokojnik bio beskućnik koji je
preminuo od posljedica premlaćivanja na mjestu na kojem je boravio te da su o
tome imali saznanja i vrlo vjerojatno u slučaj inkriminirani drugi beskućnici s

594

kojima je dijelio prostor, zaključak je detektiva zaduženog za istragu da je u
navedenom slučaju došlo do njihovog međusobnog sukoba te da zbog
nepostojanja opasnosti za društvo nema potrebe nastaviti istražni postupak.

***

Nešto više od dvije godine nakon opisanog događaja zvali su me iz call centra
kako bi mi pustili snimku zaprimljenog anonimnog poziva: „Jesi pogledao
današnje izdanje Novog?”, pitao je muškarac.

Odmah sam se uputio u ured načelnika kako bih prelistao njegov primjerak
novina. Proučavajući naslovnicu sinulo mi je na što me poziv asocirao. Otvorio
sam prvu stranicu i pažljivo iščitavao sve naslove i podnaslove, brzo
procesuirajući imaju li navedene informacije kakvo značenje s aspekta mog
posla. Polako sam listao, a onda u rubrici „Rijeka i okolica” pronašao naslov
na koji je anonimni pozivatelj aludirao: „Stara dama Jugoslavenske
železnice dobiva novo ruho”.Novi vlasnik, tvrtka AM-Gradnja d.d.
započinje građevinske radove kojima će prenamijeniti zgradu koja je već
godinama okupljalište narkomana, alkoholičara i beskućnika, zbog čega su
stanovnici obližnjih ulica zabrinuti za vlastitu sigurnost. Za nekoliko mjeseci
grad će krasiti još jedna zgrada s poslovnim prostorima i luksuznim stanovima.
(...)

Predvođene bujicom nadirućih misli, noge su same krenule prema arhivu.
Slučaj ad acta. Beskućnik koji je bio skvoter. Cimeri skvoteri nestali onog
dana kada je on pronađen mrtav. Sasvim je sigurno da je jedan od njih
anonimni pozivatelj koji je obavijestio o ubojstvu. Isto je tako sasvim sigurno da
je on obavijestio ostale cimere da se više ne pojavljuju u blizini zgrade, ali s
druge strane, čak i da jesu, s obzirom na naredbu o obustavi istrage, policija bi
bila sasvim indiferentna naspram te činjenice.

Promjene u vlasničkoj strukturi zgrade, u mjesecima koji su uslijedili.
Slučajnost?! Zgrada je, s aspekta građevinske vrijednosti, bila bezvrijedna. Niti
nadležnim gradskim institucijama nije bila važna kao simbol gradske povijesti.
Uostalom, i sam vlasnik Hrvatske željeznice d.d. godinama je promatrao

595

njezino propadanje. Međutim, ono što je nesporno su vrijednost i potencijal
lokacije. Zemljište pripadajuće zgradi zasigurno vrijedi milijune. A s obzirom
na novi vlasnički list (u kojem se ne navodi način stjecanja vlasništva) i
povezanost osoba involviranih u slučaj (vlasnik tvrtke AM-Gradnja d.d. zet je
jednog od direktora tvrtke Hrvatske željeznice d.d., a obojicu povezuje
prijateljstvo s jednim moćnim političarem iz njihovog rodnog kraja), nameće se
kao logična pretpostavka da Harisa nije ubio cimer, već građevinska mafija.
Haris je bio slučajna žrtva jer je to mogao biti bilo koji od njegovih cimera. Cilj
je bio isprazniti i preuzeti zgradu prije nego što netko drugi u njoj prepozna
priliku za dobru zaradu.

III

Brzo je tipkala jer se bližio rok za predaju članka. Nesvjesno, svako malo
dizala je glavu u pravcu zidnog sata, ali nikako nije uspijevala vidjeti
koliko je sati i koliko još vremena ima na raspolaganju.

Kada je otipkala sve što je imala na umu, uzela je ispisane tekstove,
parafirajući ih u hodu prema uredu urednika, tzv. akvariju. Jednom
pokucavši, ušla je unutra bez riječi.

- Ana, jeste čuli da je jutros pronašeno beživotno tijelo detektivaPerićana
Velom vrhu? Objesio se o omču od električnog kabela, koju je postavio
na stablo.

Unatoč ugodnoj sobnoj temperaturi oblio ju je hladan znoj. Stavila je
ruku u džep hlača kako bi se uvjerila da je ključ unutra.

596

Tea Sertić Rogić, Zagreb

LJILJANA

Ubili su Ljilju. Kao da tek proriče umjesto reportira, magleni glas
dopuzaoje s dovratka. Nalakiranim noktima Davorka je grabila u teglu s
kiselim krastavcima i onakve mesnate nervozno ih trpala u usta.
- Kaj? – Fiksiram Podravka etiketu na tegli.
- Kaj „kaj“? Su ubili Ljilju. Mrtva je.
Ljilja. Treći kat, stan iznad. Živi s Ljubom, proćelav i trbušast lik.Viđala
bih ga u rebrastoj bijeloj potkošulji – wifebeaterici. Barem triput tjedno
udarala bih drškom metle o strop za pristojnu zamolbu dasmanje viku.
Ciljnik mi se vrati na Davorku. Davorka. Srednje četrdesete, frotirni
ogrtač, vikleri u suhoj kosi, nekoć pušačica, sad „kušačica“ (trpa u sebe
sve što stigne). Priučeni purgerski.
- Ljilja? Ljilja i Ljubo? Pa što se dogodilo?
- Ne zna se. Policija je bila, bil je mrtvački procjenitelj izaključili su

smrt. Htjela sam vam rećprije nego kajčujete iz druge ruke.
- Ok, fala… valjda. Ste dali neku izjavu ili nešto? Jesu pitali ko živi

ispod?
- E pa da znaš da jesu. – Pogledala je oprezno lijevo-desno i nastavila

proricati. – Sam im rekla da ste novinarka kaj traži posao i da ste sad
valjda negdje na putu. Budu vas nazvali.
- Aha, da… novinarka. Fala. – Bilo bi joj uzalud objašnjavati da sam ja
copywriter.
U ovoj zgradurini vrijeme je stalo.Kao da je zajedno sa svojim stanarima
zapela u nekom sluzavom limbu između proznog realizma i realnosti
post-potres, post-COVID, post-Gradonačelnik Zagreba. Di je itko od
ovih likova čuo za copywriting?
- A kaj budete im rekla? – Utrpala je još jednog kiselog kapitalca u
usta. – Buteim rekla da ju je Ljubo tuk'o?
- Davorka, dajte, molim vas. Nemojte me uvlačiti u gluposti.
S dna stepeništa još sam čula mutno ne bu nikad novinarke od tebe i onda
zakračunata vrata. Na otiraču stajala je obavijest da se javim kad mi

597

odgovara da me se dođe popisati ili da javim šifru. Bila sam sigurna da
sam post-it sa šifrom zalijepila na vrata. Možda ga je limb progutao.
U stanu se zadržao miris dezinficijensa od moje zadnje pred-putne
epizode maničnog ribanja. Ako mi se nešto, ne daj Bože, dogodi, da iza
sebe ostavim sve čisto. Odjednom pomislim na Ljilju i na to je li ona
stigla očistiti prije nego je otišla. Raširim nosnice prema nebu u
pokušaju da kroz tanki strop namirišem sedamdeset postotni alkohol ili
limun. Ili izbjeljivač kojim je Ljubo oprao svoju potkošulju u pokušaju
da ispere krv koja je šiknula iz Ljiljine glave kad ju je poslao na put
nešto duži od ovog moga u Rijeku. Na post-itzapišem „Nazovi policiju
trebaju ili izjavu“.
- Mala, bok.
Okrenem se prema otvorenim vratima stana. Ljubo. Ima kiruršku
masku. Ne bi da ga korona pošalje za Ljiljom.
- Gospon Ljubo! Ovaj, moje saučešće. Čula sam što se dogodilo.

Zapravo, čula sam za Ljilju. Mislim, ne znam što se dogodilo, samo
to da se nešto dogodilo. Da je mrtva. Primite moje saučešće. –
Baljezgam.
- Da. Došel sam po neki prilog. Ak imaš. Ljilji za vijenac i tak.
- Molim? – Tek sad zamijetim da je obučen u duge rukave. U „finoj“ je
odjeći za ovakvu prigodu.
- Ljilja mi je umrla. Moram je ukopat, ne?
- Oh. Pa ne znam… stanari daju priloge? Za ukop?
- E, to. Otkud meni? Ćerka nam se ne javlja.
Ljilja ima kćer? Poželim i to zapisati na post-it da promislim temu
kasnije kad mi se ovaj može bit' ubojica makne s praga. Zapravo, Ljubo
ima kćer? Da sam novinarka vjerojatno bih u podsjetnik dodala pitati
Davorku. Da sam novinarka možda bih lakše našla posao. U Rijeci,
Zagrebu, realizmu, moderni ili realnosti. Di god. Moderna… izvadim
post-itblok iz stražnjeg džepa i zapišem „Idi se cijepiti drugom dozom“.
- Ne bum mogel primiti zadužnicu. Radije mi daj kolko god imaš pri
sebi. Za Ljilju.
- Ha? Ah, da.Za Ljilju… GosponLjubo, ne mogu sad… mislim, valjda
će Ljilju još neko vrijeme zadržati… znate, dok ne utvrde… dok je
istraga… dok mrtvački procjenitelj…

598

Iznad kirurške maske i ispuhane kože donjih kapaka zasuzile su
očiwifebeatera. Debelim palcem i kažiprstom pritisnuo je nos da
neprobojnim filterom maske obriše što god je izašlo iznjega. Bitno da se
ništa virusno ne probije s vanjske strane – jer 'ćerka se ne javlja, ne bi
imao tko skupljati za njegov ukop.
- Ljubo, stvarno mi je žao… evo… dvadeset kuna. – Priđem vratima i

pružim mu novčanicu na jednom dijelu zalijepljenu selotejpom.
Sigurno je približiti mu se. Nemoguće da je Ljubo ubojica jer ima
gusti sloj crnog pod noktima. Da je prao potkošulju, i nokti bi bili
čisti.
- Fala. Budu mi primili ovak potrganu?
- Gospon Ljubo, hoćete mi reći što se dogodilo? S Ljiljom, mislim?
Kako je… što se dogodilo?
- A, to. Pa ja nisam videl. Spaval sam.
- Aha. A kako je uopće…?
- Naredil sam Ljilji da me zbudi samo akbumo se morali popisati.
Nam je država dala stan. Moraš se bar popisat onda ak tak traže.
- Da, da… jasno. Niste ništa čuli? Samo ste je našli… mrtvu?
- Je, Ljilja mi je mrtva. Nisam mislil da bum to doživel.
- Niste ništa čuli? Je li možda pala? Je li… je li srčani?
- Ne, mala, ne. Niš takvoga. Moja Ljilja ti je bila čvrsta kak ova zgrada.
Mogel sam je i lupiti, pomakla se ne bi.
Primim kvaku, lagano pomaknem vrata prema zacakljenim
bjeloočnicama za signal da je vrijeme da odu. Ciljnik mi ponovno
proradi. Ljubo. Ljiljin muž. Pedesete. Nezaposlen. Ne pere se. Bijela
rebrasta potkošulja. Obiteljsko nasilje.
- Čul sam nekakvu viku, stvari kaj padaju i kad sam izašel… Ljilja mi
leži na podu, niš se ne miče, a od ispod glave ide krv. Lokva. Nazval
bih policiju. Ili nek je dojdu s kolima doktori pogledati. Al kad
nemam za platiti telefon. Otkud mi? Nam je država dala stan.
- Da, da… jasno. Još jednom, žao mi je, gospon Ljubo. Držite se, kaj
drugo… - vrata su mu već skoro na čelu.
- Sa stuba sam viknul za pomoć. I tad sam videl mangupa kakbeži van
na cestu.
- Koga?

599

- Ne znam. Neki dečec. Ni masku nije imal ni niš.
- Oh. Onda nešto je… dobro… budete vidli kaj će vam policija reći…
Široka leđa u kariranoj košulji tromo su odmicala. Da mu barem nisam
dala tu potrganu dvadeseticu.
- GosponLjubo. Ljiljana je bila divna žena. – Floskule jučer, floskule

danas. A država više nema stanova za nas, sve je izglednije, trajno
nezaposlene.
- Alia.
- Molim?
Spustio je masku tek toliko da se baritonlakše probije.
- Alia. Ne Ljiljana. Tak se moja Ljilja zvala.

***
- Jeste dala izjavu?
- Jesam, Davorka. Sve pet.
- Jeste rekla da je Ljubo…?
- Davorka, žurim. Žao mi je.
Zarila je zube bez ikakvog traga duhanskim danima na njima u meso
jabuke koju je prije toga samo kratko istrljala o frotirni ogrtač. Idared,
balkanska kraljica jabuka. Još jedan tagline koji nije izašao iz moga pera ili,
točnije,sišao s mog post-ita.
Pogled mi se zadrži na metli pored prozora i gotovo pa zažalim što njen
držak više neće Lj&Lj s druge strane stropa pisati molbe da se
zlostavljaju tiše. Zvono na vratima, nadam se da nije Ljubo u finoj
odjeći. Niti danas nemam keša.
- Dobar dan, stan 203, je li tako? Popisivač je.
- A, ok… ostavila sam vam šifru neki dan. Pričekajte malo…Ne mogu

sad naći di mi je… a, čovječe.
- Samo polako, ne žurim.
Popisivač je samo-pozvan ušao u stan, ciljnik radi. Popisivač 2021.
Nema masku. Nije se identificirao. Kasne dvadesete, dečec. Mangup.
- Ovaj, nije mi sad zapravo zgodno. Dajte… ostavite mi kontakt pa ću

vam javiti šifru kad nađem gdje sam je zapisala. – Pokazujem mu
prema izlazu.
- Aha. Pa ne znam. Već sam bio tu prošli tjedan.

600

- Prošli tjedan? Ovdje vam je bilo napeto prošli tjedan. Policija i to…
- A jel'? Dajte vidite da vam nije negdje u sobi taj papir. Šifra. Ili di

vam je mobitel?
- Jeste već popisali susjede gore?
- Ne, ne… evo vas čekam.
- Pa dajte odite sad, taman ja pronađem što treba.
- A ne, ove iznad jesam. Baš prošli tjedan.
- Onda ste razgovarali s Ljiljom. Ona je ubijena.
- Oh. Ma znaš šta…
- Ljiljanom, ne? Popisali ste Ljiljanu?
- Da, da, jesam. Ljiljana, stan iznad vašeg.
- Ali ona se ne zove…
Iz džepa podstavljene teksasjakne popisivač izvadi uzak nož, sličan
onome kakvim je jednom Davorka uz dnevnu reportažu mazala pekmez
na kruh. Nimalo oštar, kuhinjski pribor.
- Zašuti, da nisi pisnula, i daj mi lovu. Brzo!
- Kaj? Ali nemam keša. Zadnjih dvadeset sam dala Ljubi.
- Brzo! – Graknulo je iz mladog grla.
- Okej, okej. Nemam keš, evo ti kartica, pin, sve… evo uzmi laptop.

Tak ionak mi ne treba.
Teksašanin me gurnuo na pod i krenuo grabiti stvari iz jebenog limba. A
onda Ljubo. Šakom je s leđa udario ono što se sada čini kao
nenamjernog Ljiljinog ubojicu, zgrabio metlu molbo-pisalicu i drškom
nastavio udarati na podu prostrtog nesretnika ravno u lice.
- Alia. Ona se zove Alia. Jebal ti vrag mater narkomansku.Ubilsi moju

Ljilju.

Krv je šiknula po Ljubinoj rebrastoj bijeloj potkošulji. Wifebeaterica:Nije
samo za po doma!

601

Tihomir Mraović, Križ

UPOZNAJ SAMOGA SEBE

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka
koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi,
mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je
govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi
se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni
čamaca…

Nisam se ničeg sjećao. Naprezao sam se i naprezao, ali ni jedna misao
mi nije dolazila da bi mi dala na znanje tko sam ja, otkuda ja ovdje i što
ja to ovdje radim. Već dugo vremena nisam bio na moru i trebao sam
uživati, trebao sam se opustiti. A s druge strane nešto u meni, normalno,
željelo je znati gdje se nalazim, željelo je znati tko sam ja.

Postojati, a ne sjećati se vlastitog identiteta je neobično. Pokušao sam
se sjetiti kako se zovem, kako mi je ime, ali nisam mogao. Možda ću se
vremenom sjetiti tko sam i što radim ovdje, no, međutim, zabrinjavala
me je jedna posve druga činjenica.

Opipao sam glavu i na njoj sam imao veliku kvrgu. Netko me je
udario ili sam možda pao. Bilo kako bilo, uslijed tog udarca očito sam
izgubio pamćenje. Sva sreća udareno mjesto nije krvarilo. Znači toliko je
postojano naše sjećanje? Dovoljno je da nas nešto udari, očito na
posebno mjesto na našoj glavi, pa da sve zaboravimo. Pa čak i naš
identitet. Nezgodno, vrlo nezgodno. Olakotna okolnost u svemu tome,
svakako je ta da nisam zaboravio misliti. A moglo se je, ne daj bože, i to
dogoditi.

Osvrnuo sam se oko sebe. Oko mene nije bilo živog čovjeka. Nije bilo
ljudi, nije bilo kuća. Samo priroda. A čini mi se kao da je sve to još do
maloprije postojalo oko mene? U ustima sam još osjećao okrjepljujući

602

okus kave. Ali više nije bilo stolića s kojeg sam pio kavu, nije bilo šalice.
Nije bilo ničeg. Samo priroda, more i ja. Što se događa?

Intuicija mi je govorila da bih se trebao opustiti i uživati. Rijetko se
danas pruža nekom čovjeku prilika da bude toliko izdvojen i izoliran od
drugih ljudi. Mi smo društvena bića i trebali bi svakako uživati u
društvu velikog broja ljudi, ali s druge strane treba nam privatnost,
treba nam samoća, s vremena na vrijeme, kako bi osnažili vlastiti
identitet.

Je li se to dogodilo meni? Jesam li poželio u samoći nekog našeg
domaćeg otoka doprijeti do samoga sebe? Uživati u samoći vlastite
intime? Ali kada sam to napravio i ostvario, možda se je dogodilo nešto
nepredviđeno? A kao rezultat toga moja su sjećanja iz nekog razloga
posve izbrisana? I sada se krećem svijetom baš kao „prazna ploča“ koja
se tek treba napuniti informacijama. No, ne krećem u svemu od početka.
Svjestan sam da neka od sjećanja posjedujem. Ali očito ne ona ključna.

Neke stvari mi ipak nisu jasne. Sjećam se da sam pio kavu u staroj
kamenoj kućici na obali. Ali tog mjesta više nema. U hipu se sve
promijenilo. Oko mene je priroda i more koje me zove da skočim u
njega, da uživam. Ali ne mogu to učiniti. Moram se prisjetiti, kako sam
dospio ovdje. Zar sam nesvjestan okoline i događanja oko sebe samo
došetao dovde? Ili su neka druga događanja na djelu?

Trebao bih se svakako prošetati i pogledati malo unaokolo. Možda
naiđem na neko živo biće, možda naiđem na nekog tko me zna i možda
mi taj susret u hipu vrati sjećanje?

Još jednom sam pogledao oko sebe. Čini se kako mi okolina i šetnja po
njoj ipak neće dati zadovoljavajući odgovor. Barem ne za sada. Sunce je
peklo. Trebao bih stati u neki hlad i prošetati se okolinom i otkrivati je
kada malo popusti podnevna vrućina.

Sjetio sam se nečeg drugog što bi mi moglo pomoći. Možda imam
nešto uza se što mi može dati odgovor na pitanje – tko sam ja? U to ime
počeo sam prekapati po vlastitim džepovima. Bio sam obučen u
svijetloplave hlače, majicu s kratkim rukavima.

603

Pretraga po vlastitim džepovima urodila je plodom. Našao sam
spravu koja se danas bez ikakve konkurencije prometnula u jedan od
neizostavnih simbola današnjice…

Mobitel!
Upalio sam ga s nestrpljenjem. Nije imao previše energije u sebi, ali
dostajat će. Poželio sam nekoga nazvati, bilo koga tko će mi možda
razjasniti ovu situaciju. Pod kontaktima našao sam dosta imena, ali
nijedno ime mi nije značilo ništa. Sva imena bila su mi nepoznata. No da
sam i poželio nekoga nazvati nisam mogao. Mobitel je pokazivao da
nema signala.
Pokušao sam drugačije. Možda će pretraga fotografija, ako ih ima na
mobitelu, donijeti neki rezultat? Otvorio sam galeriju s fotografijama.
Na njima su se nalazili ljudi koji mi nisu bili poznati, ali ipak na
nekolicini fotografija nalazio se i netko tko bih mogao biti ja. Otišao sam
do mora. Ogledao sam se u vodi i našao sam sličnost s osobom na
nekolicini fotografija. Očito je da sam na njima bio ja. Ali što mi to
vrijedi? Mogu li mi fotografije bilo što razjasniti? Mogu li rekonstruirati
moj život? Mogu li učiniti da se prisjetim tko sam?
I dok sam ja tako očajavao iznenada sam naišao na nešto što bi možda
moglo razjasniti čitavu situaciju. Na jednoj od fotografija „moj dvojnik“
nalazio se ispred ureda na kojem je nešto pisalo sitnim slovima. Povećao
sam segment fotografije, kako bih mogao pročitati o čemu se radi. Na
natpisu, pored ulaznih vrata nekakvog ureda, zlaćanim slovima pisalo
je „Detektivska agencija Luna“. Znači, ja sam napravio selfie ispred
detektivske agencije? S kojim razlogom? Bio sam klijent agencije? Za
nekim ili nečim sam tragao i trebao sam pomoć detektiva? Ili…? Postoji i
ta opcija…
Bio sam detektiv sam?
Znači, ako je to istina, ako sam nekakav detektiv, pa ja onda upravo
tragam sam za sobom?! Odnosno, tragam za vlastitim identitetom… Za
potvrdom tog identiteta… Znači, sada mi pada na pamet… Možda sam
samome sebi namijenio jednu takvu bizarnost? Ulogu detektiva koji
traga sam za sobom… Ili se možda ipak radi o višoj sili? Odnosno o
udarcu nepoznatog napadača, koji je prouzročio jednu ovakvu naizgled
bezizlaznu situaciju u kojoj se trenutno nalazim…

604

No, nikada ne treba klonuti duhom. Situacija će se već razjasniti.
Samo ako se sjetim nekog suvislog detalja svog prijašnjeg života. Jer ova
praznina u mojoj vlastitoj glavi je poražavajuća, zbunjujuća, te
nevjerojatan generator osjećaja konfuzije i nemoći.

Iznenada uočio sam jedan detalj koji bi mi sasvim neočekivano mogao
priskočiti u pomoć. Naime, uočio sam kako „moj nasmiješeni lik“ na
fotografiji u svojim rukama drži neki tekst okrenut prema oku kamere.
Ponovo sam uvećao fotografiju, a kada sam pročitao tekst kojeg sam u
trenutku fotografiranja držao u rukama, ostao sam nemalo iznenađen i
šokiran. Bio sam blizu onog izraza kada ljudi govore, „umalo da se
nisam šlogirao“, ili nešto slično. Naime, tekst s fotografije, od riječi do
riječi, glasio je:

„Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka
koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi,
mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je
govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi
se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni
čamaca…“

Ostao sam iznenađen. Sve što se je navodilo u tekstu, meni se je
stvarno događalo. Ovo nije bio samo puki tekst, barem za mene ne. Ali
otkuda je moj prijašnji „ja“ znao što će se dogoditi budućem „ja“, pa je
čak o tome napisao i suvisli tekst? Ili sam se ja u međuvremenu prisjetio
davno napisanog teksta, i u mislima sam ga proživio kao nešto stvarno,
kao nešto što mi se je uistinu dogodilo? I to može biti… Ali kako je to
moguće? Otkud tolika determinacija događanja? Zar je moguće da život
bude determiniran od bilo koga? Pa i od mene samog…

Čini se kako ključ rješenja i odgovor na sva moja pitanja ipak leži u
tekstu, kojeg drži moj prijašnji „ja“, u nekom nedefiniranom segmentu
prošlog vremena. Očito sam napravio fotografiju teksta iz razloga da bi
ona meni samom, odnosno budućem „ja“, služila kao neka vrst
podsjetnika. Podsjetnika za što? Podsjetnika za moj identitet? Kada sam
napravio ovu fotografiju, pretpostavka je da nisam znao da ću izgubiti
identitet, odnosno sjećanje na vlastiti identitet, i vjerojatno je tekst s

605

fotografije bio samo neka vrst podsjetnika na ono što sam trebao
napraviti u budućnosti. Odnosno, ono što se očekivalo od mene samog
da bih trebao napraviti za vlastito opuštanje. A to je otići negdje na
more, negdje na osamu… To sve navedeno sam očito i napravio. A što
se je poslije toga događalo, to samo dragi Bog zna…

Iznenada, začuo se zvuk motornog čamca koji pristaje uz obalu. Iz
čamca su izašli muškarac i žena kojih se tek trebam prisjetiti i ugledavši
me, brižno su rekli: „Luna, tu si… Već smo se zabrinuli… Gdje si samo
nestao?“

Nasmiješio sam se. Krenuo sam prema njima…
Očito je da ne postoji veća potraga od one koju provodimo unutar nas
samih, unutar naših misli…
Znao sam samo jedno - moje putovanje ka budućnosti treba se
nastaviti…
„111“

606

Vivien Karlović, Rijeka

VEČERNJA ŠETNJA

Svaku večer šetam. Sinoć kada sam izašao u svoju uobičajenu šetnju,
dogodio se maleni incident. Naime, dok sam hodao desnom stranom
ulice, neka djevojka je hodala u istom smjeru samo lijevom stranom, a
nekoliko metara ispred mene primijetio sam velikog štakora kako
prelazi preko ceste. Djevojka je u ušima imala slušalice pa sam počeo
mahati, upirati prstom u debelog štakora i glasno vikati „miš, miš!“
Djevojka je pogledom slijedila moj prst, pa kada je ugledala glodavca,
počela vrištati. Štakora je njen glasni vrisak očito trgnuo iz lijene
večernje šetnje pa se ustrašeno okrenuo i stao trčati prema meni.
Tada sam pak ja počeo vrištati, ali muževno, pa se štakor izbezumljeno
okrenuo i počeo trčati natrag prema djevojci. Ona je na to opet krenula
vriskati, štakor je počeo glavinjati čas amo čas tamo, a mi smo se tako
naizmjence derali.
Uto se cestom iz suprotnog smjera na jednom od onih električnih
romobila spuštao neki mladić, i čuvši nas dvoje, počeo vriskati i on.
„Šta se ti dereš?“, pitao sam ga derući se, a on je odgovorio da ne zna, ali
da ako neko urla na ulici u mraku, da sigurno ima dobar razlog. Možda
ste vidjeli nekog bez glave, dodao je, a nato mu je malo kolo električnog
romobila naišlo na rupu i on je pao na što smo mi krenuli još glasnije
zapomagati jer smo mislili da se ubio.
Baš tada je odnekud doletio auto, i vidjevši na cesti mladića i romobil,
naglo skrenuo. Ja sam tada, pomalo preplavljen od svega, pao u
nesvijest.
Kada sam se probudio, vozač auta činio se zabrinut, momak je pridigao
i sebe i romobil a na koljenima i laktovima imao je oguljenu kožu, a ona
djevojka je tiho jecala. Pitao sam ih što se dogodilo, ali svi su samo
prazno gledali i šutjeli.
Tada sam spazio da dolje na asfaltu nešto leži, ali nisam mogao vidjeti
što jer je bilo prekriveno nekakvom, čini mi se, ceradom.

607

Ponovio sam svoje pitanje, ali oni su samo tupo buljili u ceradu. Htio
sam otići do tamo i sam pogledati što je, ali nekako sam bio sav lelujav i
slab, i valjda još nisam posve bio došao sebi od nesvjestice.
„Mrtav je“, napokon je progovorio dečko sa romobilom. Izgledao je
potresen, ali nisam mogao razlučiti je li to zbog toga što je pao ili jer je
netko pred nama mrtav.
„Ubijen.“, tiho je dodao ovaj iz auta. „Nema sumnje, to je ubojstvo.“
Djevojka je zajecala i svi su opet ušutjeli. Znači, da nisam pao u
nesvijest, mogao sam se spotaknuti o truplo. Kako bih li tek tada vrištao,
ne želim niti pomišljati.
„Tko je on?“, pitao je mladić s romobilom, klimajući glavom prema
pokrivenom truplu.
„Pojma nemam“, odgovorila je djevojka.
Svi smo kratko mislili, a onda je vozač automobila rekao: „Možda da
pogledamo dokumente?“
„Da diramo mrtvi leš?“, pitao je mladić s romobilom, iako se u tonu
jasno čulo da je to više odbijanje ideje nego li je zapravo pitanje. Očito
mu se nije svidio prijedlog, a neću lagati, ni ja nisam bio oduševljen, ali
više onako na herojski način neoduševljen.
„Nema šanse.“, dodao sam tako ja.
„Nema šanse.“, ponovila je djevojka.
Zaista, ukoliko je netko bio ubijen, najbolje je ništa ne dirati. Ne zbog
straha, jer ne treba se bojati mrtvog čovjeka već živog, već zbog
eventualnih dokaza. Najgore bi bilo da se ubojica izvuče jer smo mi
nešto oko žrtve petljali.
„Šta mislite, zašto je ubijen?“, pitao sam ali oni su samo gledali u ceradu
i vrtjeli glavama. Izgleda da nisu imali pojma, a kako i bi. Svi skupa smo
se slučajno našli ovdje, i da nije bilo onog štakora, pitanje je da li bi nas
pola sada stajalo ovdje. Nekada naizgled mala stvar pokrene velike
događaje, siguran sam da postoje dobri primjeri za tu tvrdnju ali ništa
mi sada ne pada na pamet, valjda sam još potresen od svega. Ali ni ne
treba bolji primjer od ovoga; krenuo sam u svoju uobičajenu večernju
šetnju radi krvožilnog sustava, srca, kolesterola i općeg zdravlja, naišao
na štakora kako prelazi cestu, upozorio nepoznatu djevojku, na to je
došao momak na romobilu i pao, a vozač automobila bi bio prešao

608

preko njega da nije naglo skrenuo. Ja sam uslijed svega pao u nesvijest a
netko je bio ubijen. Zašto, kako i od koga nismo znali.
„Šta ćemo sad?“, pitala je djevojka.
Moje mišljenje je bilo da bismo trebali pozvati policiju pa neka oni to
dalje preuzmu, i to sam i rekao.
„Kada bi znali tko je, mogao bih nazvati njegovu obitelj“, rekao je vozač
auta. „To je najmanje što se može…“, dodao je i utihnuo.
Kako smo već odbili ideju da pretražimo mrtvačevo tijelo ne bi li
doznali tko je, još jednom sam ponovio da bismo trebali pozvati policiju.
„Ne vidim smisao u tome da se mi ovdje zadržavamo“, rekao je momak
sa romobilom. „On je mrtav i tu se ništa ne može. A ako nema pomoći, a
nema, kakvog bi bilo smisla u tome da se netko od nas optuži?“
Razmislio sam malo o tome. Netko je ubijen a mi smo ga našli. Prirodno
je da bi policija prvo sumnjičila nas, jer kolika je šansa da krenete u
svoju večernju šetnju u kakvu krećete svaki dan, i onda od jednog
odvratnog debelog pacova dođete do ubijenog čovjeka? Reći ću vam da
ne morate računati, zanemariva. Tako bi stvar vjerojatno vidjela i
policija. Male su šanse, mislili bi oni, da ga je ubio netko nepoznat i iz
čista mira. I prema kome bi se onda okrenuli? Prema onima koji tu stoje
i tvrde da ne znaju ubijenoga, i kojima treba vjerovati na riječ da su se
ovdje našli slučajno.
Izgleda da su jednako razmišljali i ostali jer onda se javila djevojka i
rekla: „Čitava ova stvar se čini kao noćna mora. Ja samo želim otići u
svoj krevet, pokriti se preko glave i zaboraviti na sve ovo.“
„A njegova obitelj?“, pitao je vozač.
„Javiti će im već policija.“, odgovorio je dečko sa romobilom.
„Znači mi…možemo otići?“, rekla je djevojka. „Samo tako?“
„Nije neki red…“, počeo sam ja, ali ubacio se onaj sa romobilom.
„Neka se time bavi onaj čiji je to posao pa što bude.“, dovršio je mladić.
Ali bez svjedoka policija će teško naći krivca, rekao sam. A svjedoci smo
mi. Doduše, ja sam bio bez svijesti kada su ga oni našli, i sjećam se samo
štakora, a to ne znam od kolike bi pomoći bilo za policiju. Međutim,
ostali se nisu obazirali na moje riječi, oni su već donijeli odluku da će
otići. Momak je stao na svoj romobil i spustio se niz ulicu bez pozdrava,
djevojka je pognula glavu i krenula svojim putem, a vozač je još kratko

609

gledao u ceradu pa oko sebe, a onda je i on bez pozdrava, kao da ja
uopće ne postojim, sjeo u auto i nestao. Ljudi danas uopće više nemaju
manire.
Ostao sam sam, i iako nisam bio kriv za ubojstvo neznanca što je ležao
ispred mene, ipak sam i ja odlučio otići, ali kulturno i nekako ljudski a
ne kao da bježim. Zaista, od mene nikakve pomoći niti sam išta znao.
Jednog trena sam šetao kao i obično, drugog sam bio u nesvijesti a
trećega bi mogao završiti u policiji i davati odgovore na pitanja na koja
odgovor nisam znao. I taman kada sam mislio krenuti, pojavila su
policija.
Dvojica policajaca su izašla iz auta i došla do prekrivenog trupla. Jedan
je čučnuo i gurnuo ruku pod ceradu, koja u stvari nije bila cerada nego
nekakva tamna vreća, ali to sad nije bitno, bitno je da je rekao kolegi
kako je čovjek mrtav. To sam im i ja mogao reći. Umjesto toga rekao sam
im da sam ja samo u šetnji, srce, žile, zdravlje i tako, i da nemam pojma
o ničemu osim da je tu bio jedan dobro ugojeni srednje veliki štakor.
Oni na mene nisu obraćali naročitu pažnju već su preko onih svojih
stanica zvali mrtvozornika. Zatim su trakom ogradili truplo i gledali po
cesti, a ja sam samo stajao. Osjećao sam se preplavljeno osjećajima i
nesposoban da se pomaknem. Noge su mi bile kao želatina i sav sam
treperio. Ipak se ovako nešto ne događa svaki dan.
Nekako istovremeno pojavila se starija gospođa koja je šetala psa, i
mrtvozornik. On je izvadio kolica ili nosila, ne znam kako se to zove, a
ona je pitala što se ovdje dogodilo.
„Netko je ubijen.“, rekao sam ja, a policajac je rekao, „Gospođo, stojte
gdje jeste“.
Ona je gledala kako je mrtvozornik stavio leš ubijenoga na ona kolica.
„Jadan čovjek.“; rekla je gospođa.
„Vjerojatno je odmah umro“, odgovorio je mrtvozornik.
„Nije ni znao što ga je snašlo kada ga je auto udario“, nadovezao se
policajac „jer nema nikakvih tragova kočenja. Čini se kao da je vozač iz
čista mira naglo skrenuo i udario u nesretnika.“
U taj tren zapuhao je lagani vjetar i podignuo vreću kojom je preminuli
bio pokriven. Ne moram vam ni reći koliko sam se iznenadio kada sam
ugledao čovjeka koji je izgledao isti ja! Prišao sam blizu u dva hitra

610

koraka i spazio svoj sat, svoje čarape i svoju jaknu za večernju šetnju.
Počeo sam vikati „Pa ja sam samo izašao u svoju večernju šetnju kako
bih bio zdrav, a sad sam odjednom završio mrtvozorniku na nosilima!
Kakve su ovo bedastoće, prekinite s time istog trena!“
Međutim, čini se da sam za druge bio potpuno nevidljiv.
„Nažalost“, zaključio je drugi policajac, „nema nikakvih očevidaca i
mala je vjerojatnost da ćemo naći vozača“, a onda je ugledao onog
štakora i sa osmjehom pitao „Hej mali, jesi ti nešto vidio?“
Najradije bih bio zavrištao od pravedničke muke, ali ionako me nitko ne
bi čuo.

611

Zdenka Čavić, Koprivnica

OSUJEĆENA NAKANA

Odluku o odlasku u New York je donionaglo. Spakirao se na brzinu. U
omanji kofer stavio je nešto odjeće i par stručnih knjiga.Među njima i
knjigu Oskara Wilda Slika Doriana Graya. Kao ručnu prtljagu prijavio je
uz to samolaptop. Karta kupljena u zadnji tren bila je za odjeljak
ekonomske klase, pa baš i nije bio oduševljen. Spomenutu knjigu, od
kad ju je pročitao, nosio je sa sobom kao amanet. Mislio je o tome kako
ona utječe na njega, baš kao što je slika bila povezana s vlasnikom
portreta. Najčudnije u svemu je bilo to što se i on preziva Gray, kao i
glavni lik knjige. Samo je ime bilo drugo. Zvao se Emil.
U domovini je ostavio oca i majku, te mlađu sestru Marion. U brzini se
nije stigao ni oprostiti s njima. Znao je da im neće nedostajati. Često je
bio kamen smutnje u obitelji. Iako je u Londonu svašta moguće, njegovo
šminkanje i odijevanje bilo je vrlo uočljivo i čudno za jednog muškarca.
Bio je ljepuškast, smeđokos i stasit. Bademastih očiju, koje su počesto
sakrivale tamne naočale. Zadovoljan sobom i poprilično tašt. Ponosan
na svoje obrazovanje i britak um.Do dvadeset pete godine završio je
pravo, ali i fakultet informatike. Oboružao se znanjem, pa je njegova
samouvjerenost bila na mjestu.
A razlog tako nagle odluke o odlasku bio je prekid veze s Tonijem.
Zatekao ga je u njihovu stanu na djelu s Derekom. Sumnjao je već
stanovito vrijeme da ovaj u njihovo ljubavno gnijezdo dovodi i druge
ljubavnike. Nije mogao olako preči preko toga. Počeo ga je kontrolirati.
Sve više mu jeišao na živce. Polagao je jednako pravo na sve što je on
zaradio radeći kao konzultant u omanjoj firmi KOI, koja se bavila
proizvodnjom elektroničkih sklopova za strojeve u tekstilnoj industriji,
kao da je novac njegov. Kad je to popodne ušao u garsonijeru i
zatekaoga s drugim u krevetu, zamračilo mu se pred očima.Uhvatio je
prvo što mu je dopalo ruke, staklenu pepeljaru, prišao krevetu i na
zaprepaštenje ljubavnika, tresnuo Tonija svom snagom par putapoglavi.
Krvi je bilo posvuda. Staklo se zarilo u obraz i lijevi dio glave. Kad je

612

vidio što je napravio, još u šoku, strelovito je izjurioiz stana. Nije znao
da li je Toni ostao živ.
Derek se nije snašao, pozvao je policiju i na kraju ostao kriv za ubojstvo.
Emil je to ubrzo saznao s pojedinih portala i žutog tiska.Dereka nije
poznavao. Toni mu nikad nije pričao ni o njemu, ni o svojim drugim
ljubavnicima. „Kako je živio, tako je i umro“, bio je njegov komentar bez
imalo kajanja. Samo da se tragovi dobro zametu. Kanio je i onako kad
tad otići u Ameriku. Ovo s Tonijem je samo ubrzalo stvar.
Derek se branio da nije ubio svog ljubavnika, već da je u garsonijeru
došao čudno odjeveni muškarac ili žena, ne bi se zakleo kojeg je osoba
bila spola, pobjesnio i bez vidnog razloga prišao krevetu i izudarao
Tonija. Potom je hitro pobjegao. Priča je bila toliko nevjerojatna da
policija nije mogla nikako uvesti treću osobu u događaj, tim više što nije
bilo otisaka prstiju. Emil je uvijek nosio rukavice. Nije podnosio dodire
golom rukom. A to da Derek nije znao da li se radi o muškarcu ili ženi,
njegovu je priču učinilo nevjerojatnom. Garsonijera koju su Toni i Emil
dijelili, bila mu je samo za povremeno druženje, bez njegovih osobnih
stvari. Time je bila još nevjerojatnija priča da je netko treći ubio Tonija.
To je sad iza njega. Vrijedi čim prije zaboraviti nemili događaj.
Po dolasku u New York, našao je skroman hotel na periferiji u kojoj je
većinom bilo siromašnog svijeta. “Brzo ću otići odavde“, promrmljao je
sam sebi u bradu. Kanio je pohvatati konce, pronaći par tvrtki koje bi
trebale pravne savjete ili neki drugi vid njegova znanja i tako otpočeti
novi život. I početi se uspinjati točno zacrtanim pravcem. A isplanirao je
svoj život još pred par godina. Doduše, ne do u tančine, samo ono bitno.
Postati bogat i slavan!
Za to će se morati ponašati i oblačiti kao muškarac. Tako će lakše doći u
kontakt s ljudima s kojima je kanio surađivati. Ipak se još uvijek u
svijetu puno lakše snaći i probiti kao osoba muškog roda Brižno je
prišao ostvarenju svojihnakana. Preostalu je ušteđevinu mahom
potrošio na kupovinu par skupocjenih sivih odjela od tvida, bijelih
svilenih košulja, dvije izuzetno efektne kravate, nešto finog donjeg
rublja i čarapa, trenirku za jogging, majice, patike i dvoje kožne cipele.
Sive i crne. I obavezno par tuceta rukavica. Da, i ostavio si je točno
toliko novaca, da plati stanarinu za tri mjeseca i da ne gladuje.

613

Prije surfanja po Internetu, opet je uzeo u ruke omiljenu knjigu i osjetio
dobro poznatu energiju kako mu preko ruku počinje strujati čitavim
tijelom. Znao je da pošto je ponovo uzme u ruke, nakon što smiri um i
počne meditirati kreće već dobro poznata igra njega i knjige. Rješenje
njegovih nakana bit će mutad na dohvat ruku. Umirio se, zavukao u
uski neudoban hotelski krevet, stavio dva jastuka sumnjive kvalitete
pod glavu i počeo meditirati. Pred zoru je zaspao, no tek pošto je dobio
poruku kako dalje.
Drugo je jutro ipak ostao po malo zbunjen. U vizijama koje je imao,
vidio je u par navrata Tonija kako se ceri i nešto pokušava reći. Odagnao
je brzo te misli i rekao sam sebi: „Mora da ipak imam, nečistu savjest.
Nisam ga smio tako jako zviznuti, samo ga zaplašiti.“
No krv mu je uzavrelai nije dobro procijenio jačinu udaraca. Nadao se
da uskoro izblijedjeti sjećanja na nemili događaj. I da se više neće javljati
u njegovim meditativnim stanjima.
Brižno se obrijao, obukao i krenuo u obilazak grada, bliže centru
višemilijunskog New Yorka koji ga je očarao već na prvi pogled. Volio je
vrevu i miris velegrada.
Prometna povezanost bila je iznenađujuće dobra, no gužve su bile
nemoguće. Potraga za poslom bila mu je tog dana uzaludna. Poslije
podne se zaustavio u bistrou s brzom hranom, popio najprije duplu
kavu a potom pojeo hamburger s puretinom i sirom i zalio ga sokom od
marelica.Potom je krenuo natrag u svoj stan. Putem je kupio i nešto
pilećih narezaka, staklenku krastavaca i par peciva sa makom za večeru.
Imao je dosta posla na kompjuteru i kanio je tako provesti vrijeme. I
konačno se naspavati, jer prošlu noć je do pred jutro bio budan. No
koliko god da je to htio misao o Toniju ga nije napuštala. Predbacivao si
je tu putenu slabost prema njemu, iako ga je od samog početka
procijenio kao ljigavca. To u budućnosti sigurno neće ponoviti. Ni s kim.
Bila mu je to životna škola. Emocije samo zamućuju zdrav razum.Kanio
ih je ubuduće staviti pod kontrolu. Ne sasvim odbaciti, alipokušati
kontrolirati.
Prošao je tako već mjesec dana a da mu se prava i dobra prilika za posao
nije ukazala. Smatrao je to sasvim normalnim, jer je već i ranije odlučio
da neće prihvatiti bilo kakav posao, već čekati pravu priliku.

614

U njegovoj se domovini ipak na zahtjev uglednog odvjetnika koji se
prihvatio Derekovog slučaja, nije stavila ad akta smrt njegovog
ljubavnika. Derek je naime bio podosta imućan i mogao si je priuštiti
dobru obranu. Tim više što se pojavio navodni svjedok koji je vidio
lijepuškastu ženu čudnog hoda, poput muškarca, sa šeširom i svilenim
rukavicama, kako ponekad dolazi u stan u kom je živio Toni. I tog je
dana došla, odjevena u sivi komplet s hlačama i svilenom bijelom
košuljom. Bujnu smeđu kosu joj je dobrim dijelom sakrivao šešir od
tvida. Do sada, mjesec i pol nakon ubojstva, nikakav trag nije vodio do
eventualno drugog počinitelja. Pročešljani su bili svi navodi, išlo se za
svakim mogućim, čak i kad se radilo o natruhu nečega što bi mogla biti
poveznica s brutalnim ubojstvom. Da li se radilo o planiranom ubojstvu,
ili o ubojstvu iz nehaja? Da li je počinitelj bio Derek u nastupu bijesa
prema ljubavniku ili je čovjek nevin, kriv samo zato što se upustio u
vezu s promiskuitetnom,sumnjivom osobom, koja nije birala ljubavnike
ni po dobi ni po spolu. Derek je naime bio nezasitan biseksualac.
Tamo u Americi, Emilu su sve manje dolazile Tonijeve slike. Našao je
već par dobrih prilika za posao. Pošto je bio temeljit i sve radio s
predumišljajem, još se ni za jednu nije odlučio. Nastojao je najprije
snimiti i procijeniti karakter i stanje bankovnog računa potencijalnih
vlasnika tvrtki koje su mu zapele za oko i koje bi mogle postati njegovo
radno okruženje.
Danas je bio osobito zadovoljan. Bio je na domak kraja svoje potrage za
poslom. U malom restoranu blizu Pete avenije, počastio se stejkom od
junetine i hrpom pečenih krumpira. Čak je popio i čašu bijelog vina. Pa
zaslužio je. Došao je u svoju hotelsku sobu zadovoljan i sit. Odlučio se
malo odmoriti, potom još jednom dobro provjeriti snimak osiguravajuće
kuće START i sutra se javiti direktoru na konačan razgovor za posao.
Prilegao je, protivno svom običaju da se skine, još onako u hlačama i
košulji i odmah zadrijemao. Prenulo ga je kucanje na vratima. Pa nije
valjda sobarica nešto zaboravila napraviti, ili staviti čiste ručnike. Kad se
kucanje ponovilo već treći put, odlučio je otvoriti vrata. Na njegovo
zaprepaštenje, dva su policijska službenika stajala na vratima i upitala
ga: „Da li ste vi gospodin Emil Gray?“

615

Zlatko Živković, Rogoznica

TAXI

Petar je sjedio na ogradi i promatrao kako u kadru prozora promiču
njihova polugola tijela.
Nekoliko posljednjih dana pratio je sa sigurne udaljenosti Sanjin plavi
Mini svojim službenim Meganeom.
Nakon nekoliko trenutaka rolete na prozoru se spuste. Njemu se učini
da je ruka koja je pokrenula mehanizam rolete Sanjina. Nedugo zatim,
kadar prozora utone u mrak.
Petar se vrati u automobil, odakle je sasvim dobro mogao nadzirati
situaciju. Uključi radio prijemnik. Pretraživao je stanice, nadajući se
barem na jednoj pronaći neku govornu emisiju. Napokon pronađe
govor u eteru.
- Prosinac je – mljackao je voditeljev glas. - Sigurno već znate što ćete
darovati najmilijima. A možda će dovoljna biti tek sitnica, jer nam u
životu često trebaju tek… - frazirao je voditelj.
Petar ga je slušao površno. Na trenutak izgubi nit voditeljevog
monologa, zaronivši u misli.
… Stoga, svima vama koji ste usamljeni, vama koji radite noćnu i ne
možete biti s najdražima, vama koji baš u ovom trenutku nekoga
nestrpljivo iščekujete, puštam legendarni glazbeni broj sa šibenskom
adresom – vrati ga natrag voditelj.
- … Odavna već nisam... mislio o tebi... među nama dani... i godine
stoje… nikada te više...
pronašao ne bih… da se nismo jučer... vidjeli nas dvoje… - započne
Mišo.
Petru oči zasuze. Bila je to Sanjina i njegova pjesma.
Pojača radio i tiho zapjeva.
Pogled mu zapne za tamni kadar prozora. Prestane pjevati, pustivši Miši
da sam dođe do refrena.

616

Zatim mu ruka krene prema pretincu. U ruci mu se nađe grafitno siva
Beretta.

Sjedio je u hladnom Meganeu, isključio je radio, klimu i reklamu na
krovu. Netko ga je nazvao, mobitel je opako zavibrirao zasvijetlivši
plavičasto. Petar odloži pištolj. Ponadao se da je to Sanja, njegova Sanja
koja ga nestrpljivo iščekuje u njihovom toplom stanu.
Plavi Mini parkiran nedaleko, ruka na prozoru koja je te večeri spustila
roletu, nekoliko uzastopnih dana praćenja – sve to on infantilno pribroji
ljubomornim halucinacijama.
- Oprostite, jesam li dobio TAXI službu? Trebam hitno do zračne luke –
začuo je muški glas.
- Žao mi je, večeras ne radim, nazovite nekog drugog… - uzvrati
odsutno Petar.
- Kako ne radite? Znate što, ja ću se žaliti vašem šefu, osobno ga
poznajem. A Vi… - Vi ćete bogme ostati bez posla! Zato vam je bolje
da...
Petar prekine poziv. Izađe iz automobila, skine reklamu s krova i baci je
na asfalt.
Krhotine slova su se razletjele kolnikom, djelomično i nogostupom. Iz
jednog stana zalajao je pas, nekoliko prozora u prizemlju motela
zasvijetle. Ali prozor što je mučio Petra ostao je mračan.
Kad se trgnuo iz sna već je bilo svanulo. Rolete na prozoru bile su
podignute, mjesto gdje je bio parkiran plavi Mini zauzela je izgrebana
srebrna Corsa. Kamion gradske čistoće gmizao je rubom kolnika. S
kamiona skoče dva čistača. Dok su skupljali krhotine reklame,
komentirali su jučerašnju pobjedu Dinama u Europskoj ligi.

- Hm, znači nije bilo baš prometa noćas… - Usput, što se dogodilo s
reklamom? Nije vrag da suizvanzemaljci kružili nad gradom, pa je uzeli
sebi za suvenir? - našali se šef Marko.
- Ne biste vjerovali šefe… - To je zapravo bio nesretan slučaj – ušeprtlja
se Petar.

617

- Stvarno? Nesretan slučaj? - hinio je ozbiljnost Marko.
- Da, nesretan slučaj. Ne vjerujete mi? Znao sam da nećete. Uostalom,
odbijte mi to od plaće.
Dapače, insistiram da to učinite! Jer, za sve sam isključivo ja kriv... - Ja i
nitko više! - histerizirao je Petar.
- Petre, što se događa s tobom posljednjih dana? Ponekad si toliko izvan
sebe da se ne bih začudio da nekoga upucaš - zabrinuo se šef Marko.
- Oprostite šefe, valjda sam prestar za sve ovo… - A i moj vražji PTSP se
opet povampirio. Ne mogu nikako izbiti rat iz glave. – prikrivao je
istinu Petar.
- Znaš što? Sutra ti dajem slobodni dan. Lijepo se ti opusti uz svoju
zgodnu ženicu, pa se vidimo prekosutra. Može? - predlagao je
dobroćudni šef Marko.
Dok se svojom prastarom Ladom kotrljao prema kući, učini mu se da
treba okončati ovo mučno stanje. Zaustavi automobil, izvadi Berettu i
prisloni cijev uz glavu.
Netko mu lupne po staklu. Petar se prene i sakrije pištolj. Zatim spusti
prozor sa svoje strane.
- Hej, miči se odavde, prijatelju. Pauk je iza ugla. Osim ako se ne želiš
riješiti te svoje krntije – izvali prometni policajac.
- Što veliš o modrima sinoć? Tekma je bila sjajna, zar ne? - nastavi
raspoloženi policajac.
Petar je sinoć promatrao prozor iza kojeg je bila Sanja. Na utakmicu je
bio potpuno zaboravio.
- Je, je… - Bilo je stvarno super – uspije nekako izreći.
Lada se dokotrljala do kuće. Tamo ju je dočekao Mini, nabrijani šminker
što ga je Petar prošle godine kupio Sanji za njen četrdeseti rođendan.

Sanja se mazno rastezala na bračnom krevetu. Izgledala je prekrasno.
- Je li ti to kasniš, ili mi se samo čini? Ja sam sama baš onda kad nikako
ne bih smjela biti – prela je Sanja.

Petar ne uzvrati.

618

- Što je, Petre? Naporna noć? Eh, bit će da te je neka zgodna mačka
zagnjavila noćas. Da nisu Kubanke iz noćnog kluba? Ili je to možda bila
neka očajna sredovječna ženica?
- Hm, da… - Nisi ni svjesna koliko si blizu istini – ozbiljno će Petar. - Da,
bila je to doista jedna ljupka, sredovječna ženica. Je li bila očajna –
sumnjam. Ali, cijelo vrijeme mi je bila u glavi. Vjeruješ li mi?
- Vjerujem… - Vjerujem da me ti nikad ne bi prevario. Najbitnije je
povjerenje, zar ne? - podmuklo zaključi Sanja.
- Oprosti, umoran sam – izbjegne uzvratiti Petar. - Idem prileći, večeras
opet krećem u noćnu – lagao je.
Večer se spustila na grad, bila je nešto hladnija od jučerašnje. Petar
obuče debelu jaknu i na brzinu se očešlja.
- Vidimo se onda ujutro – cvrkutala je Sanja. Ispod kućnog ogrtača nije
nosila ništa. U trenutku kada je Petar dotaknuo kvaku vrata, ona pusti
da ogrtač padne na pod.
Petar je hladno pogleda, zatim bez riječi izađe iz stana.
- Ne bih se ovaj put u to kladio – uzvrati Petar sebi u bradu, nakon što
se našao na praznom stubištu.
Parkirao je Ladu nekoliko ulica dalje. Bio je uvjeren da Sanja mora
ovuda proći. Nakon pola sata pored njega je prozujao plavi Mini. Iz
automobila je bubnjao sirovi folk.
Petar nije morao žuriti s praćenjem, znao je točno gdje će modri mališan
biti parkiran.

Noć je bila puna zvijezda, Petar je sjedio u svojoj Ladi Samari i čekao.
Prozor motela na kojem se ukazivala Sanjina rasplesana figura bio je
intenzivno osvijetljen. Činilo se da je unutra pravi party.
U jednom trenutku prozor se otvori, na njemu se pojavi Sanja. Kosa joj je
bila raskuštrana, na sebi je imala samo crveni grudnjak. Pjevala je
nekontroliranim glasom, intonacije su joj klizile jedna preko druge.
- Vraćaj se unutra, bestidnice – dozivao ju je muški glas.
Sanja se nasmije i zalupi prozorom.

619

- Evo me, zvijeri nezasitna! - čuo se Sanjin odgovor netom prije
zatvaranja prozora.
Petrovo lice se skrutne u nepomičnu masku.
Na njegovom mobitelu zasvijetli Markovo ime.
- Šefe, recite… - tiho se javi Petar.
- Petre, oprosti mi, molim te. Znam da sam ti danas dao slobodno i da ti
sada vjerojatno nije do vožnje. Ali, svejedno ću te zamoliti ako ikako
možeš uskočiti. Mušterija će ti platiti duplo, to je neki idiot pun para,
skorojević… - Evo, dat ću ti adresu pa je upiši u GPS, može? Radi se o
nekom novom motelu u predgađu.
- Nema problema, šefe – kao da je netko drugi odgovorio umjesto Petra.
Petar počne upisivati, zatim instinktivno podigne pogled. Na
osvijetljenoj reklami motela ispred njega, ta ista adresa mogla se jasno
iščitati .
- Okej šefe, nije problem, baš sam u blizini. Stavit ću na Samaru
reklamu, neće nitko provjeravati, nadam se.
- Važi. Sutra ujutro ne moraš žuriti, ja ću preuzeti tvoju smjenu dok ti ne
dođeš – predloži šef Marko.
- Sutra zasigurno neću nikamo žuriti – fatalistički uzvrati Petar.

Punio je pištolj kao da se radi o svakodnevnoj rutini. Ratni dani,
ubojstva što ih je bio prisiljen počiniti, smrti svojih kolega što ih je morao
gledati, sve mu se načas vratilo. Začudo, prsti mu zbog toga nisu
drhtali, bio je smiren.
Petar izađe na prosinačku hladnoću. Dok je stavljao taksi reklamu na
krov Samare, svjetlo na Sanjinom prozoru se ugasilo. Motel je zaronio u
noć, stoga se jasnije mogla vidjeti čarolija zvjezdanog neba. Petar
uzdahne pred ljepotom prosinačke noći, svjestan da je na dulje vrijeme,
možda i nikad više neće moći vidjeti.
Raskalašeni par se spuštao niz stube. Glasovi su stigli dolje prije njih
dvoje. Muški glas je bio vlažan i hinjeno nezainteresiran, ženski glas je
bio polupijan, svako malo se rušeći u puteni hihot.

620

Vrata zgrade se otvore. Vani ih je dočekala okrutna studen, ali njima to
nije nimalo smetalo. Bili su toliko obuzeti samima sobom da nisu
zamijetili usamljenu figuru, koja ih je nedaleko ulaza strpljivo čekala.
Na cesti ispred motela drhturio je Petar.
Petar je nekoliko trenutaka prije dopustio suzama da izađu van.
Pronalazile su one put između rešetaka histeričnog smijeha, kojeg dulje
od minute nije uspijevao odagnati od sebe.
Zatim se naglo smiri.
Pogleda u zaneseni par kao što je u ratu znao pogledati neprijatelja.
Beretta u njegovoj ruci bila je već neko vrijeme otkočena.

621

Zvonko Kudelić Žuna, Zaprešić

EPIZODA 1: NAPAD DIVOVSKE ZANOFTICE

Jednoga dana kao da je bila noć. U zraku se osjećalo nešto čudno, pčele
su zujale sporije, ptice kao da nisu pjevale, sve se nekako primirilo,
usporilo – pa čak su i cvjetovi slabije mirisali. Zaista se događalo nešto
čudno, ili kako biva u pričama – moglo se naslutiti da će se dogoditi
nešto čudno.
To su primijetili i naši strašni juaci (nisu bili strašni da bi ih se trebalo
bojati, već je to neki kompliment obzirom na njihove strašne
sposobnosti). Pa upoznajmo ih (abecednim) redom:
Strašni Edi – devetogodišnji dječak, brz i spretan, specijalnost su mu
borilačke vještine, poznavanje biljaka i životinja
Strašna Klara – desetogodišnjakinja, duge smeđe kose i plavih očiju koje
ostavljaju bez daha, britkog uma ( što nije nimalo neobično za šahovsku
velemajstoricu), informatički potkovana i
Strašni Vigo – sa svojih sedam godina je najmlađi od njih, snažan i
pravedan, specijalnost mu je poznavanje stranih jezika ( više njih govori
„kao da vodu pije“), izuzetno razvijenih čula vida, njuha i sluha.
Ali je bitno spomenuti da su njih troje bili pripadnici strašno tajnog
društva „Pomoć ljudima u nevolji“ ( kratica PLJUN). Za PLJUN nitko
nije nikad čuo ( što nije nimalo neobično za jedno tajno društvo, ako želi
ostati tajno, eh – a sad si zamislite koliko su tek tajna „strašno tajna“
društva . Koliko god PLJUN bio tajan - dobra djela su bila itekako
vidljiva i predmet su divljenja stanovnika njihovog malog gradića.
Svatko je već doživio neko dobro djelo od članova PLJUN-a, a dobra
djela – k,o dobra djela , bilo je tu svega: od vraćanja izgubljenih igračaka,
stvari, kućnih ljubimaca, pomoći starijima, popravaka bicikala, pomoći
pri rješavanju zaboravljenih školskih zadaća i koje štošta još. Svi izazovi
koji su bili stavljeni pred njih nisu bili ni „do koljena“ ovom o kojem
ćemo pričati danas.
Ah, da, skoro smo zaboravili reći: PLJUN je imao „Šeficu“, za koju se
znalo da postoji, ali je nitko od naših junaka nije nikada vidio. Svi

622

kontakti s njom su se svodili na telefonske pozive ili poruke preko
vibera , naravno uvijek s tajnog broja. Strašni Edi, Klara i Vigo nisu
razgovarali o njoj, zvali su je najčešće „Šefica“ iako im je rečeno da je
njeno tajno ime: Koza Ljupka Mesožderka (smjeli su je zvati kraticom:
KLJM). Obzirom na to da nisu znali pravi identitet „Šefice“ to je u
početku rasplamsavalo njihovu maštu i rađalo mnoge teorije na temu
tko je ona zapravo. Jedna od teorija je bila da je KLJM profesorica
tjelesne kulture iz njihove škole (među nama – bili su u pravu), a pošto
nisu našli nikakav čvrsti dokaz odustali su od nagađanja.
A zašto je „Šefica“ imala baš to tajno ime, KLJM doznat ćemo u nekoj od
sljedećih priča.
Nego, da se vratimo na početak priče...
Bilo je rano poslijepodne, sunčan proljetni dan, troje naših junaka je
upravo poručalo i zaželjelo je kratko prošetati do obližnjeg parkića koji
je do početka epidemije korone bio njihovo omiljeno odredište za igru.
Iako je parkić bio zatvoren za igru, naši junaci su svakodnevno prošetali
do njega pridržavajući se svih roditeljskih savjeta. A zašto su izlazili
zajedno – zato što su živjeli zajedno u istom stanu.
I tako, prilazeći parkiću primijetili su da nešto nije u redu: prozori na
svim zgradama su bili zatvoreni, na balkonima nije bilo nikoga i da nije
vjetar povremeno zanjihao svježe prolistale grane drveća vladala bi
potpuna tišina. Pogledali su se, slegnuli ramenima i gotovo u isti glas
su progovorili:“ Nešto je čudno u zraku!“ Najmlađi od njih, Vigo,
pogledavši u nebo krikne prestrašenim glasom: “ KLARA, EDI –
pogledajte gore!“ Pogledali su gore i ugledali nešto ogromno crno,
naizgled masno, nalik na ogromnu mrlju tinte, veću i od najvećeg
oblaka. „To“ se polako približavalo, svako malo iz „toga“ su izbijali neki
izdanci skroz do zemlje (kao neka vrsta crnih munja ili krakova
ogromne hobotnice), bilo je zastrašujuće.
Strašni Edi reče: „Ovo nije kišni oblak!“
Strašna Klara jedva izusti: „Nije ni neki veliki balon na vrući zrak!“
Strašni Vigo će na to: „Hmmm, ne znam što bi to moglo biti!“
Eee, a da su pratili radio ili televizijske postaje koje emitiraju vijesti (kao
što djeca obično ni ne čine) znali bi o čemu je ovdje riječ. Ta strašna
neman, koja se formirala prije pet tjedana gotovo 2000 km dalje, na

623

svome je putu radila brojne nepodopštine, dobila je ime: Co - Zanoftica
- 20 (kratica CZ20).
A koje su to nepodopštine bile koje je zdušno radila CZ20? Cijelim
putem su nestajale stvari (osobito mlađoj populaciji), smanjivalo se
vrijeme za igru, igrice su se vraćale na početne „levele“ (točnije - razine),
prebrzo su se otapali prvi proljetni sladoledi i još koješta.
Kako se CZ20 približavala primijetili su svi troje da se nešto događa s
njihovim mobitelima. Da se nešto događa s mobitelom primijetila je
prva strašna Klara (informatičkoj stručnjakinji takve stvari ne mogu
promaknuti). Mobitel joj se oglasio posebnim upozorenjem za omiljenu
igricu „Brawl stars“ , otključala je uređaj skeniranjem zjenice i
uskliknula: „O, neee! Svi „brovleri“ su mi spušteni na prvi level da ju je
kojim slučajem čula njena majka – odmah bi je ispravila da reče razina, a
ne level).
„O, neee! – povikali su u isti glas - i nama se dogodilo isto! Da nije to
povezano s ovom tvorevinom na nebu?
Nekoliko trenutaka kasnije zazvonila su sva tri uređaja, i to u isto
vrijeme i istom melodijom zvona što je značilo samo jedno : „Šefica“
KLJM ih zove.
„Pozdrav, imamo situaciju!“- začulo se iz zvučnika. „Da, imamo
situaciju. Događaj, situacija, problem, kako god to zvali – o kojem ćete
jednoga dana s ponosom prepričavati svojim unucima, a možda će oni
čak učiti u školi o tome. Budućnost, a i sadašnjost cijelog svijeta je u
vašim rukama!“
Poslije dramatičnog uvoda (KLJM je strašno obožavala drame, tijekom
školovanja je išla na glumačka natjecanja i bila vrlo uspješna u tome)
uslijedile su informacije o CZ20. Uglavnom, CZ20 je bila nakupina 65 G
mreže, koja je nastala isparavanjem gljiva ludara na obali Atlantskog
oceana, izuzetne magnetičnosti, elektriciteta, zlobe, a ispuštala je radio
valove i mobitelske signale promjenjive frekvencije. CZ20 je bila štetna
za kućanske aparate, mobitele, automobile, ljude, životinje, biljke,
igračke...
„Što nam je činiti? Izgleda da nema spasa od CZ20!“ – u isti glas
izgovore naši junaci.

624

„Hmm“, - zahmlja KLJM i nastavi – „neka nepotpuna istraživanja nekih
mojih kolega govore da bi alu folija mogla biti zaštita od ove nemani.
Također je uočeno da je povećana aktivnost bila u područjima gdje ima
mnogo kukuruza kokičara. A uočeno je u laboratorijima da CZ20,
raspršena na tanke niti, je izuzetno ranjiva i nestabilna. Dragi moji, sve
spoznaje sam podijelila s vama, nemate još mnogo vremena. Za manje
od sat vremena CZ20 će biti točno iznad vas. Požurite spasiti svijet!“
Krenuli su prema kući po rekvizite za odlučujuću bitku protiv CZ20.
Napravili su na brzinu popis potrebnih stvari :

● alu-folija
● kokice
● cjedilo za tijesto
● usisivač
Sve su to pokupili iz stana i krenuli natrag na igralište.
Omotani alu folijom , počeli su slagati nikad viđenu ni napravljenu
zamku za CZ20. Na betonirani dio igrališta postavili su kartonsku kutiju
s kokicama (svježe pečene kokice s okusom maslaca i jako malo
posoljene – takve CZ20 najviše lajka – rekla bi Klarina majka : „voli“).
Pripremili su cjedilo i usisivač.
Ostalo je još jako malo vremena, čula se strašna tutnjava, počeo je puhati
južni vjetar, osjetno se smračilo. Kad se pipak CZ20 približio na nekih
metar od zemlje, strašna braća Vigo i Edi su podmetnuli cjedilo za tijesto
između zanoftičinog pipka i kokica, pipak se raspršio prolaskom kroz
cjedilo na desetke malih zraka pipčića koji su izgledali bljedunjavo i
nemoćno, strašna Klara iskoči iz zaklona s uključenim usisivačem i
počinje usisavati i usisavati. Treba napomenuti da nije bio običan
usisivač u pitanju, nego posebni usisivač kojeg koriste astronauti i kojim
se usisano odmah preša i smanjuje na manje od 1 % početnog volumena.
Jest, bilo je naporn, ali se uspjeh smiješio od prvog trenutka jer je njihov
plan bio dobro zamišljen, zanoftica nije mogla odoljeti kokicama i sve je
išlo „kao po špagi“- rekla bi nečija baka.
Sutradan ujutro, točno u devet sati i dvadeset i jednu minutu, zanoftice
više nije bilo na slobodi, cijela je bila „strpana“ u usisivač i mogla se
proglasiti pobjeda. Iz usisivača su se čuli tupi udarci kad su pripadnici

625

specijalne jedinice vojske ubacivali usisivač u posebnu olovnu bačvu.
Bačvu su utrpali u kamion te odvezli prema nepoznatom mjestu.
A naši junaci? Osim što su bili umorni, gladni, žedni, pospani i prašnjavi
– postali su i planetarno poznati (treba li reći da je cijeli događaj gledalo
više od milijardu ljudi diljem svijeta u direktnom prijenosu?). Poslije
desetina obavljenih intervjua krenuli su kući na zasluženu okrepu i
odmor.
Da im nisu bili prazni, zazvonili bi im mobiteli istom melodijom zvona i
čuli bi riječi pohvale od njihove KLJM. No samo je promrmljala: „Ah,
pohvalit ću ih sutra, neka se odmore – zaslužili su!“

626

Žarko Skok, Čakovec

ATAK POVIŠE MERAKA

Mladi inspektor Igor Knez dobivao je posljednje upute od svog
pretpostavljenog, načelnika Nikole Blažine.
-Dobro se drži onoga kako sam ti rekao. Počni izokola, kao pauk s
dugim nogama, a onda, na kraju, udari bez milosti.
Potvrđivao je glavom sve dok nije sjeo u automobil i krenuo k zaseoku
Šiponjac poviše sela Merak. Količina informacija koje je dobio bila je u
skladu sa očekivanjima. Nožem je ubijen u svojoj vikendici kontroverzni
poduzetnik Luka Novak. Pričalo se da je bio bonvivan, putnik te
seksualni predator. Bio je suvlasnik građevinske firme koja je propala,
zatim predsjednik nekoliko lokalnih nogometnih klubova s kojima se u
konačnici nije prijateljski rastao. Najslavniji dio njegova sportskog
djelovanja desio se prije deset godina kad je s klubom Atak iz Meraka
osvojio 3B županijsku ligu kao predsjednik i trener. Baš noćas slavio je
10-godišnjicu tog slavnog događaja za malo selo s još četvoricom aktera,
ondašnjih nogometaša, ali je završilo kako je završilo.
Kad je autom skrenuo s asfaltirane ceste na kaldrmu koja je vodila
prema osamljenoj vikendici, inspektor počne razmišljati o podacima
koje dobio o osumnjičenoj četvorci. Od svih, samo je jedan imao dosje.
Stjepan Sarač, bratić umorenog Luke, sporio se s njim oko nekretnina
koje su trebali naslijediti (tu je spadala i vikendica). Prije četiri godine
jedna takva svađa završila je naguravanjem i prijetnjama smrću. Pričalo
se da je u ono vrijeme Novak mutio s Malićevom ženom. Ambiciozni
Oblak ga nije trpio zbog nestručnog i samovoljnog vođenja kluba.
Kasnije je otišao u Njemačku i rijetko svraćao doma. S Berzanom je
vodio firmu koja je brzo propala, navodno zbog Novakova muljanja.
Ispred lijepo uređene vikendice bilo je parkirano nekoliko automobila, a
između njih je na ulazu stajao mladi policajac. Patolog i forenzičari već
su radili svoj dio posla na velikoj terasi gdje je na fotelji sjedilo
iskrivljeno truplo ubijenog Novaka. Knez priđe vikendici s desne strane
na kojoj su bila ulazna vrata.

627

„Ubojica je tiho prošao stepenicama pokraj prozora na terasu i tamo
Luki zabio nož u prsa“ razmišljao je inspektor. „Ili je možda bilo nekako
drugačije.“
Napravio je još nekoliko koraka do zadnje strane vikendice koja je
gledala na malu udolinu. Terasa je bila bez ograde, točno u visini
njegovih ramena. Istrenirana osoba mogla je lako skočiti na nju. Došao je
do roštilja na kojem je bila velika i još topla hrpa pepela.
Čim ga je opazio, stari patolog Naci prekine s poslom i priđe mladom
inspektoru.
-Po očima bih rekao da je ubijen između četiri i pet ujutro- rekao mu je
prigušeno.
-Što misliš, kako ste to odvijalo?
-Ubijeni je spavao u fotelji, a ubojica je došao iza njega. Lijevom rukom
mu je držao vilice, a desnom ga udario nožem.
-Jednom?
-Dva puta, snažno i vrlo precizno- završi Naci.
Igor se malo namršti i pogleda patologa.
-Poznaješ li kojeg tipa od ove četvorke koja me čeka?
-Znam ih površno svu četvoricu- odgovori s dobrom dozom ponosa -
Nekad sam pratio seoski nogomet, a oni su u to vrijeme igrali.
-Kakvi su bili?
-Oblak i Malić dobri, a druga dvojica nikakvi.
Prije nego je ušao na ulazna vrata, Knez pogleda masivnu kristalnu
pepeljaru na malom stoliću, a u njoj su bile tri ugašene cigarete s bijelim
izgriženim filtrima. Sve tri bile su detaljno razmrvljene po unutrašnjosti.
Inspektor duboko uzdahne i krene k vratima.
-Dobro jutro gospodo, ja sam inspektor Igor Knez- predstavi se vadeći
notes i olovku.
U velikoj prostoriji, koja je bila kuhinja, blagovaonica i dnevna soba,
dominirao je masivni drveni stol na kojem je bilo nekoliko praznih boca
i čaša te mnoštvo fotografija. Očito se Luka pripremio za obilježavanje
događaja. Inspektor izvuče jednu, pozorno je pogleda i vrati na stol. Za
to vrijeme, sumnjiva četvorka samo je gledala pred sebe i šutjela.

628

-Ovako, gospodo, prvo ćemo nešto zajednički popričati, a kasnije, ako
bude potrebno, jedan po jedan. Kako se vi zovete?- upita prvog sa svoje
lijeve strane.
-Teodor Malić- odgovori krupan čovjek u ranim četrdesetima.
-Stjepan Sarač- doda visoki lik kovrčave kose.
-Boris Oblak- javi se treći, mršav i ćelav.
-Ladislav Berzan- čulo se unjkavo i pospano.
Inspektor ih još jednom pogleda slijeva nadesno.
-Tko je prvi pronašao ubijenog?
-Boris i ja- reče Stjepan.
-Opišite mi kako je to bilo- pogleda ih Knez.
-Počelo je svitati, Luka nije ulazio, a to nam je bilo čudno. Štef i ja smo
išli pogledati, vidjeli ga u fotelji, zazivali, htjeli prodrmati i onda opazili
držak noža. Usrali smo se- opisivao je Oblak, a Sarač potvrđivao
kimanjem glave.
Nastavio je kako im se odmah pridružio LaciBerzan i kako su se svi
uskomešali i nazvali policiju.
-Ja sam nazvao- istaknuo je glasno Teodor Malić.
-Pretpostavljam da je bio pijan. Kada je i s kim Novak došao na terasu?-
upita inspektor.
-Ali, tako je htio- pobuni se Malić -Sarač i ja smo mu pomogli.
-Tko je odnio fotelju na terasu?
-Ja, zašto?- oglasi se Berzan.
-Zašto? Jer ste tu fotelju mogli odnijeti na prostor ispred ulaza, a ne na
terasu bez ograde. Očito je svima vama bilo svejedno hoće li Novak
pasti i slomiti vrat. Netko od vas nije to mogao dočekati pa ga je sredio.
Gospodo, vi me prekinite ako sam rekao neistinu- pogleda ih oštro
Knez.
Bivši kolege iz kluba spuste glave. Očito im više nije bilo do rasprave s
istražiteljem koji se dobro pripremio za razgovor.
-Gospodine Sarač, vi ste rođak pokojnika, zar ne? Imate s njim
dugogodišnji imovinski spor koji nije riješen. Koliko znam, radi se i o
ovoj vikendici.
-Da, ali zbog toga ja ne bi njega…
-Prije par godina ste pred nekoliko ljudi rekli da bi ga mogli ubiti.