Kristalna pepeljara 2020. i 2021. - Zbornik priča

429

Jasmina Kudelić, Zaprešić

INSPEKTOR ŽABAC I NESTALI LOPOČI

Prekrasan ljetni dan. Već tri dana u Žabogradu nije bilo nikakvih
zločina. Inspektor Žabac odlučio je iskoristiti to vrijeme mira i raditi ono
što najviše moli – odmarati! Izvukao je svoje tamnoplave kupaće gaće iz
ormara, izuo stare tenisice (Inspektor Žabac najviše voli hodati u svojim
starim „Starkama”) i krenuo u toplu barsku vodu.

Čim je uskočio, uplašio je sitne kukce koji su bili polako hodali po
površini. Uvidjevši kako nema opasnosti jer je to samo njihov cijenjeni
Inspektor Žabac, bubice su se odmah vratile na položaje. Čak im je i bilo
zabavno plutati po valovima koje je uzrokovao Žapčev skok.

Nakon desetak minuta plivanja, Inspektor Žabac je poželio uloviti nešto
sunčevih zraka i opružiti svoje žablje krake na omiljenom lopoču koji se
nalazi točno na samoj sredini Žabogradske bare. Po navici je pod vodom
napravio još tri i pol zamaha nožicama i krenuo u izron.

Ali lopoča nije bilo na njegovom mjestu! Pogledao je lijevo pa desno pa
lijevo pa desno pa lijevo pa desno pa se okrenuo svuda oko sebe – ali
lopoča nije bilo!

- Hmm, vjerojatno sam nešto pobrkao. Ovoga ljeta je bilo toliko zločina
da se nisam stigao nijednom okupati u Bari. Zacijelo sam nekako
zaboravio gdje je moj omiljeni lopoč – pomisli Inspektor Žabac. - Ali
opet – nastavi on razmišljati – oduvijek znam napamet gdje je svaka, čak
i najsitnija travka u Žabogradu. Sumnjam da sam tako jako pogriješio.
(Jer, naime, poput svakog dobrog inspektora, i naš Inspektor Žabac ima
nevjerojatno pamćenje i orijentaciju).

Isplivao je van, uzeo svoj dalekozor, skočio na visoku granu i pregledao
cijelu površinu Žabogradske bare. Ali lopoča zaista nije bilo! I ne samo
njegovog lopoča – nije uopće bilo nijednog lopoča!

430

Brzo se vratio u svoj ured, izvadio inspektorski rokovnik u kojeg
zapisuje svaki slučaj te upisao naslov: „NESTALI LOPOČI”.

Vratio se s rokovnikom i pogledao vide li se ikakvi otisci stopala ili bilo
koji drugi trag koji bi mu barem malo razjasnio ovu zagonetku. Nakon
što se uvjerio da je sve drugo na svome mjestu i da nikakvih tragova
nema, krenuo je sa sljedećim korakom: ispitati sve stanovnike Bare jesu
li - i kada su točno - uočili da je nestao neki lopoč. I tako je saznao da su
na istočnoj strani, točno 14,3 metra od samoga središta počeli nestajati
najprije sitni pa sve krupniji listovi.

- Zasigurno kradljivac živi negdje u ovome dijelu – pomisli Inspektor
Žabac- pa je počupao najprije oko svoga doma i krenuo čupati sve dalje i
dalje.

A na tom istočnom dijelu, u neposrednoj blizini epicentra ovog strašnog
zločina, živjela su tri stanovnika. Inspektor Žabac je razgovarao s prvom
dvojicom: prvi sumnjivac je bio krokodil. A krokodili su mesožderi što
znači da ne jedu biljke. Pregledao je njegov vrt i cijelu kuću, ali nikakvih
lopoča tamo nije bilo. Sve bilje u toj kući bilo je njegovano i prekrasno, a
za svaku sadnicu krokodil je točno znao gdje i kada je kupljena.
Najponosniji je bio na svoju prekrasnu žutu ružu.

Drugi sumnjivac bila je glista. Gliste se hrane otpalim listovima (fuj) ,
mrtvim korijenjem (opet fuj) i stabljikama (nije baš ukusno). Po tome,
velika je vjerojatnost da je glista krivac. No glista mu je odmah pokazala
svoje kompostište gdje drži svaku biljčicu koju nađe putem. To joj je bilo
nešto poput smočnice. U cijelom kompostištu Inspektor Žabac nije
našao ni na jedan komadić lopoča.

- Sada mi je jasnije zašto na kompostištu nemam lopoč – kaže glista –
lopoče jako volim i sretna sam kada nađem na neki njegov list, a već
nekoliko tjedana nisam našla ni jedan. Bilo mi je to jako čudno i baš sam
razmišljala gdje su svi ti lopoči.

Inspektor Žabac zapisao je svaku glistinu riječ, kada je uočila da nestaju
lopoči i kojom brzinom su nestajali. Dobio je puno informacija koje bi
mu mogle pomoći u daljnjoj istrazi. Pozdravio je glistu i zahvalio joj je
na suradnji. Glista je bila jako sretna i ponosna što je mogla pomoći u
tako važnom slučaju te je krenula spakirati Inspektoru Žapcu nešto

431

biljaka za ručak. Žapcu taj ručak – blago rečeno – nije izgledao nimalo
ukusno, ali je samo pristojno zahvalio i rekao glisti da već ima gotovo
ručak za danas pa ne treba.

Nakon toga razgovora, Inspektor Žabac se uputio prema trećem
sumnjivcu.

A trećeg sumnjivca nije bilo kod kuće te ga je Žabac morao malo
pričekati. Nemalo se iznenadio kada je ugledao lijepog dječačića ribu
kako se vraća kući s – lopočem u ustima!

- Stani, stoj! - poviče Inspektor Žabac. Maleni kradljivac se, začudo, nije
dao u bijeg. Ispustio je lopoč i počeo plakati. Znao je da nije činio dobro i
da je ulovljen.

Inspektor Žabac ga je utješio i saslušao njegovu priču:
- Zovem se Dominik – otpočeo je pričati maleni kradljivac. - Sada sam
četvrti razred. Još u vrtiću se nitko nije htio igrati sa mnom jer sam se
stalno tukao. Svi su se igrali na lopočima, skakali, lovili se, igrali Crnog
Petra... To njihovo veselje me je jako ljutilo. Počeo sam zato trgati
najprije male lopoče jer sam bio preslab da bih iščupao one veće. Kako
sam rastao, tako sam bio sve jači i jači. Čak sam otrgnuo i onog najvećeg,
na kojem ste se Vi voljeli odmarati. I sve sam ih sam pojeo. Ali ni to me
nije učinilo sretnim. Bio sam baš blesav! – tihim plačnim glasom
zaključio je Dominik – umjesto da se prestanem tući i počnem pomagati
slabijima, ja sam uništavao tuđe stvari. Sada mi je žao – zajecao je.

Inspektor Žabac sve mu je oprostio. Bilo mi je drago što je Dominik
priznao i što mu je iskreno žao. Ispričao je Žabograđanima što se desilo i
predložio im je kako bi Dominik mogao popraviti učinjenu štetu. Svi su
se složili da će oprostiti Dominiku ako zaista posadi nove lopoče.

Čim su izniknuli novi lopoči (a u Žabogradu sve raste vrlo brzo), sva
djeca su došla po Dominika i povela ga sa sobom na igru. A Dominik je
njima pomagao svaki dan oko matematike jer je bio najbolji u razredu.
Mnogima od njih trebala je pomoć, posebice sada kada su se vratili u
školu nakon dugo vremena praćenja nastave na daljinu zbog opasnosti
od zaraze virusom korone.

432

Tada je Dominik uvidio da mu ni tučnjava ni uništavanje tuđih stvari ne
treba nikada, već da ima i svojih drugih vrijednosti (podsjećam, izvrstan
je u matematici i duhovit je) koje može upotrijebiti i biti omiljen među
prijateljima.

433

Karlo Čavlović, Osijek

METALNE ŠIPKE

Nekad se pitam ima li išta od toga zapravo smisla? Ne radim ovaj posao
toliko dugo, ali sve što napravim i sva ta kriminalna ološ koju zatvorim
iza rešetaka. . . Ono što pokušavam reći je da svaki od njih ubrzo biva
zamijenjen s nekim okrutnijimi hladnijim ološem.
Kad sam bio klinac Osijek je bio miran grad u kojem sam mogao,
poprilično bezbrižno, hodati ulicama u koje god vrijeme. Da mi je netko
rekao prije 10 godina kako će me u 7 ujutro probuditi poziv nakon kojeg
stvarno više nisam siguran jesam li budan ili zatočen u nekoj odvratnoj
noćnoj mori, rekao bih mu daprestane više gledati te dosadne,
holivudske filmove. Da stvar bude još gora, legao sam prekasno. No,
ovo očito nije film. Ne, Županijska je stvarno postala mjesto ubojstva.

- Jutro, Martine. Pričaj mi koji se klinac tu dogodio? –

- Jutro. Muškarac, 25 godina, nema nikakve dokumente kod sebe.
Slobodno ću pretpostaviti kako je uzrok smrti prerezan grkljan.
Nema nikakvih tragova borbe, što je zanimljivo s obzirom na ovo
što sam maločas spomenuo. –

Martin ustane i zabrinuto me pogleda. Shvaćam ga u potpunosti.
Nagledali smo se svačega, čak i u ovo kratko vrijeme, ali prerezan
grkljan usred jedne od prometnijih ulica, to još nisam vidio.

- Jel' itko išta vidio? –

- Ne, nema očevidaca, bar zasad. –

- Kako je to moguće? Pa tu prolaze tisuće ljudi svaki dan! –

- Pa gledaj, tijelo je pronađeno malo prije 6, a po količini krvi rekao
bih da se ubojstvo dogodilo negdje oko 4. Tad čak i ovi što rade u
McDonald'su spavaju. –

- Ma istina da. Ne razmišljam baš najbolje, nisam se ništa
naspavao. –

434

- Možda si osjetio da će biti zanimljivo jutro. –

- Baš zanimljivo, a? –

- Oprostite, gospodine! Što nam možete reći o ovom groznom
zločinu? –

Nisam se još niti okrenuo, a već mi je bilo dosta svega. Mikrofon mi je
točno pred nosom, a novinarka i njezin vjerni snimatelj nestrpljivo
čekaju.

- Mogu li ja vama prvo postaviti jedno pitanje? Jel' vi ne vidite žutu
traku na kojoj piše da ne smijete proći ili to samo ja zamišljam?
Istraga je u tijeku i dok ne budemo imali konkretne zaključke,
nećete ništa izvući iz mene. –

Vjerujem da su nakon ovoga shvatili da su nepoželjni jer nisu postavljali
daljnja pitanja.

- Postaju sve brži i brži. –

- Još malo pa će oni nas dočekivati. – Kako je krenulo…

Kroz pola sata došao je mrtvozornik, a ja sam se zaputio kući u
pokušaju da razbistrim glavu i pripremim se za ostatak vikenda. Imam
osjećaj kako ovo ubojstvo nije jedini grozomorni događaj koji će mi
uljepšati vikend. A tek je petak.

Danas ista priča kao i jučer: 7 ujutro, prerezan grkljan, a ja potpuno
neispavan. Dobrodošli u novi LA. Po onome što Martin tvrdi, jedine
razlike su spol i mjesto. Djevojka od 25 godina, ubijena negdje oko 4 sata
na Sjenjaku, blizu robne kuće IPK. Neću lagati, nikad nisam volio
zalaziti na Sjenjak. Ne zbog straha od ovakvih stvari, toga nije bilo kad
sam ja bio klinac, nego, tko bi se tu uspio snaći po noći osim onih koji tu
žive. Labirint ulica, parkova i prolaza. No, da se vratim na slučaj,
ponovno nema svjedoka. Dakle, ponovno nemamo apsolutno ništa.
Barem sam tako mislio dok mi kolegica nije pružila današnje novine.

- Glas Slavonije. –

- Zahvaljujem. –

435

Preko cijele naslovne stranice piše: „Mrtav najveći švercer alkohola i
opijata na području Osijeka“. Pa ovo čak niti ja nisam znao, ali eto, bitno
da Glas zna. Kako je moguće da takve informacije procure? Jedva čekam
sutrašnji naslov kad saznaju da su počinjena dva identična ubojstva.
Počet će priče o nekakvom serijskom ubojici; dobit će neko zanimljivo
ime ikriminalac će postati lokalna legenda i pojam obožavanja. Već
vidim kako se snima prvi dokumentarac. Ne znam odakle nam tolika
opsesija s ljudima koji drugim ljudima oduzimaju živote. Zašto svi misle
kako su oni nešto posebno i kako ih se treba slaviti? Oni nemaju
nekakav veliki plan, pa nije ovo „Dobri duh Zagreba“. Najgori dio su mi
ta imena. Kao da su superheroji, a ne odurni kriminalci! Oni ubijaju jer
žele i to je to.

- Jesi pročitao mrtvozornikov izvještaj? – Martin me prekine u
razmišljanju.

- Nisam, nisam stigao. Što kaže? –

- Kaže da rez nije bio čist, ubojica se namučio da probije kožu. Čini
mi se da je i u ovom slučaju tako. –

- Kako je onda moguće da nema tragova borbe? Što kaže
toksikološki? –

- To se i ja pitam. Ništa, sve čisto. –

- Čak ni opijati? –

- Kažem ti, čist ko' suza. –Što se to događa u mom gradu?

- Oprostite, gospodine? Jel' možemo danas dobiti izjavu? –

- Možete slobodno napustiti područje. Pa koliko puta vam moram
reći da ne prelazite žutu traku?! – Možda sam bio malo pregrub
ili mi se bar tako učinilozbog pogleda žene s obližnjeg prozora.
Gleda me kao da sam neki luđak!

Kad smo kod novinara, baš se veselim sutrašnjim natpisima u
novinama. Sjećam sekad sam još išao u osnovnu, ima tu sad već dosta
godina, ali nikada neću zaboraviti onog klinca. Goran. Uvijek je morao

436

biti glavni u svemu. A zašto? Zato što mu je glavni uzor bio Pablo
Escobar. Pogledao je 2, 3 dokumentarca i postao zaluđen. Kako sam ga
mrzio. To je isto ono što se i danas događa s klincima. Zato i imamo
ovakve slučajeve. Dajte prestanite uzdizati ubojice!
Mrtvozornik je ubrzo došao, a meni je preostalo samo razmišljati što
sljedeće. Ako je ovo stvarno djelo serijskog ubojice, kako ga zaustaviti?
Pobogu, pa nemamo ništa! Zasad ne postoji nikakav uzorak, a što ako i
bude? Zar ćemo čekati da nam on sam pokaže koga i zašto izabire?
Nema tragova borbe, toksikološki nalaz je čist, mučenje pri ubojstvu. . .
Možda osveta? Mislim, riješio je nama jedan problem - problem za koji
čak nismo ni znali. Kakva subota.

Treće jutro zaredom. Muškarac, grkljan, rez, neispavan, bez
svjedoka(iako je sve okruženo ogledalima i poprilično otvoreno),
mučenje pri ubojstvu i novo mjesto zločina - pokraj Eurodoma. No, sad
bar imamo naziv ili nazive, da budem točniji: „Vikend ubojica“, „Ivan
Grlosjek“, „osječki GrimReaper“. Fantastično.

- Zvala je upravo žena sa Sjenjaka. –

- Koja žena? –

- Znači nisi čuo? Danas rano ujutro je zvala da kaže kako se netko
čudan mota oko mjesta zločina. No, dok su naši došli više nije
bilo nikoga. –

- A zašto je sada opet zvala? Jel' se vratio? –

- Da bar. Htjela je nadodati na svoju prijašnju izjavu da je čovjek
teturao i nosio tamnoplavu duksu. –

- Možda se čovjek samo napio pa zalutao. –

- Sve je moguće, ali ako je stvarno teturao od pijanstva, kako je
uspio nestati? -

Dobro pitanje, Martine. Dobro pitanje. Dakle, postoji mogućnost
povratka na mjesto zločina. To moramo iskoristiti.

- Oprostite, gospodine? Jeste danas raspoloženi za izjavu? –

437

- Raspoložen sam jedino za to da mi se prestanete miješati u posao!
–

Stvarno mi nije jasno kako je moguće da ne vide žutu, reflektirajuću
traku? Prolaze pokraj nje kao da ne postoji!U međuvremenu saznajem
kako je žena koju je ubio, proizvodila drogu za silovanje i slične opijate
u vlastitom stanu. Imala je cijelo malo postrojenje. Podsjeća me na jednu
moju „prijateljicu“ iz osnovne škole koja mi je jednom prilikom sipala
laksativ u čaj. Kako sam ju mrzio. No, da se vratim na ono bitno, ubojica
nam je riješio još jedan problem za koji nismo znali. Čime li se samo
onda bavila današnja žrtva? Nedjelja, prokleta nedjelja.

Za noć s nedjelje na ponedjeljak dogovorena je zasjeda na mjestu
jučerašnjeg ubojstva. Kao i svi ostali koji rade ovaj posao, spremam se i
odlazim prema mjestu zločina. Danas je hladnije nego inače. Samo jakna
i majica nisu dostatne. Dok se približavam mjestu zločina pokušavam
ostati što neprimjetniji u slučaju da je ubojica već tamo. U prolazu
između kapelice i Eurodoma začujem zvuk koji dopire iz prolaza
između dva tornja. Zalazim iza ugla prema tom prolazu, a u staklu, koje
u tami reflektira poput ogledala, ugledam čovjeka koji tetura. Oprezno i
tiho tetura. Nosi plavu duksu. Gledamo jedan drugoga par sekundi, no
prije nego što sam uspio reagirati, glasan zvuk koji je dopirao iza mene
se pretvori u neizmjernu bol na potiljku. Zadnje čega se sjećam je kako
gledam čovjeka u plavoj duksikoji tiho i mirno pada na pod.

Budim se sljedećeg jutra u gotovo potpunoj tami. Jedino što prekida
tamu je Martinovo lice, samo napola osvijetljeno svjetlošću ulične lampe
koja dopire izvana. Isprva ne govori ništa. Samo me tiho gleda. Osuđuje.

- Zašto? –

- A, zašto ne Martine? – Zašto ne?

Dok Martin tiho nestaje i tijelo mu blijedi u tamu poput sjene koju je
svijetlost napustila, pojavljuje se novi obris. Obris je to čovjeka
odjevenog u plavu odoru koji palicom glasno udara po rešetkama
postavljenim samo metar od mog kreveta.

438

- S kim to pričaš? – Upita me, a njegov pogled ukazuje na to da me
ne razumije.

- Ma, s jednim starim prijateljem. Mislim da se neće više vraćati. –

- Da, vjerujem da neće. Uzmi bolje ovo pa čitaj. – Kaže te mi dobaci
današnje novine.

Naslov na prvoj stranici kaže: „Posljednja žrtvareketar i mafijaš; ubojicu
i žrtve povezuje ista osnovna škola“. To me podsjeća na mog „prijatelja“
iz osnovne škole koji me jednom pretukao i uzeo mi novac za užinu.
Kako sam ga mrzio. Na kraju svega, preostaje mi samo reći… zbogom
Pablo.

439

Karlo Roginek, Ivanečko Naselje

TAMARA

„Susreli smo se i više ništa nije isto i više nikada neće biti isto. Ne
mogu i ne smijem više čekati. Reći ću ti to, jer volim te, ne mogu više
disati i postojati bez tebe. Znam, moram biti jak, skupiti snage i sve ti
priznati.“

Tako je razmišljao dvadesetogodišnji Leon, a tamne sjenke
listopadskog sutona polako su nadirale u njegovu malu sobu na
četvrtom katu velike i stare stambene zgrade. Za njega, život bez
Tamare više nije bio život, jer ona je za njega postala sve što predstavlja
životni smisao.

Sjeća se kao danas tog toplog proljetnog dana kada je baš njega na
hodniku upitala gdje je odjel za oftalmologiju. Slučajnost, rekli bi mnogi,
ali Leon nikada nije pripadao mnogima i nije vjerovao u slučajnosti. Za
njega, bio je to jasan znak, sudbina i viša sila koja ih je povezala i protiv
koje je bilo uzaludno boriti se. „Ona je prva došla k meni, ona me je
htjela uza se. Moram ju samo zadržati.“ To su bile Leonove misli za
vrijeme ljubavnih groznica kada bi sav podrhtavao od žarkih čežnji
mladenačkog srca koje bi ga tjerale na ulicu pa bi po deseti puta u danu
prolazio pored njezine zgrade, gledajući pažljivo i s divljenjem u
prozore njezinog stana. Bio bi najradije poletio prema njoj, zagrlio ju i
poljubio, ali neka strašna, mračna sila koja ga je zarobljavala još od
najranije dobi, nije mu dala da išta učini.

Besprekidno mu se pred očima odvijao onaj topli, travanjski dan
kojega nikada neće zaboraviti. Sjedila je nasuprot njemu i pričala s njim,
da, s njim. Tamara, sa svojom dugom, kovrčavom, smeđom kosom i sa
svojim dubokim, zelenim očima koje su sjale od životne radosti. Njezin
osmijeh kojim je sve umirivala, njezina otvorenost koja kao da ništa nije
skrivala. Tada je imala sedamnaest godina, a on je za tri tjedna
navršavao dvadeset. Razgovor s njom bio je potpuno nestvaran, sasvim
neočekivan te je poželio da trenuci uz nju nikada ne završe te je kasnije
znao da mu je to najljepše životno iskustvo koje je ikada doživio.

440

Znalo mu se to događati i prije te ne bi mogao prestati razmišljati o
nečemu ili ponavljati neku radnju koja naizgled i nije imala nekog
smisla, ali njega je umirivala i u njegovim očima bi postala vrlo
značajna. Primjerice, kao školarac često bi brojao korake do škole i
uvijek se trudio da njihov broj bude jednak što je ponekad bilo teško
izvedivo, ali on nije odustajao sve dok ne bi postigao savršenstvo.Često
je gledao kroz prozor svoje sobe, prateći pogledom svakog prolaznika i
pomno vodeći statistiku prolazaka. Znao bi tako utrošiti sate i sate, ali to
ga je umirivalo i davalo mu osjećaj kontrole u ludom svijetu gdje je inače
vladao posvemašnji kaos. Počeo je to raditi još kao mali dječak jer to bi
ga umirivalo, zaokupilo, a dernjava roditelja bila bi barem malo slabija.
Pilo se u njegovoj obitelji i mnogo se psovalo, a krupne i žuljevite ruke
oca Borisa koji nije birao sredstva zastrašivanja, utjerale su njega
ogroman strah od kojega nikada nije uspio pobjeći.

Druga djeca bi se u školi igrala lovice, a on bi kao zaključan sjedio i
razmišljao koliko će još dana proteći prije no što otpadne svo lišće s
dvorišnog hrasta i breze. Želio je i on trčati i biti poput ostale djece, ali
oni teški okovi straha koji su ga nevidljivi držali nepomično za stolicu,
nisu mu to dopuštali. Poslije završene ekonomske škole, zaposlio se kao
administrativni djelatnik te je upisivao različite statističke podatke na
računalo što ga je smirivalo. Živio je sam, daleko od oca i majke od kojih
ga je odvojila socijalna skrb kada je imao petnaest godina i smjestila u
dom. Prijatelje nije imao jer općenito nije vjerovao ljudima i bojao ih se
te nikada nije imao djevojku. Dani, mjeseci i godine nizali su se, a u
njemu je sve više rasla želja da pobjegne iz tog nevidljivog zatvora i da
se konačno oslobodi. Nije još znao kako da to ostvari, ali sada, uz
Tamaru, bijeg je postao neizbježan. Samo zbog nje je napravio društvene
mreže gdje ju je zapratio. Odlučio je pričekati jesen i njezin povratak s
mora.

Jesen je brzo pristigla, kao i Tamarin povratak u školske klupe. Bila je
maturantica, a svaki njezin pokret bio je tajni zadatak njezinog tajnog
obožavatelja Leona. Tijekom vikenda čitavo bi jutro sjedio u parku
pokraj njezine zgrade, praveći se da čita, a očima bi čitavo vrijeme
obilazio ulazna vrata zgrade i prozore njezinog stana. Obrasci vezani za
nju postali su uzvišena, najplemenitija statistika kojom se ikada bavio.

441

Bili su mu poznati njezini izlasci u devet i trideset pa jutarnja kava s
prijateljicama i onda odlasci na satove plesa. Tjednima se vozio u istom
tramvaju kao i ona, koračao istim stazama pokušavajući uhvatiti barem
dašak njezine predivne pojave. Tamara, Tamara, uvijek i svugdje samo
ona.Tri mjeseca se ohrabrivao iz dana u dan, poticao samoga sebe, sve
dok nije došao do točke -pristupiti joj ili umrijeti u tuzi bez nje.

Bio je hladni, ali suncem okupani prosinački petak kada je odlučio
istrgnuti se iz višegodišnjih okova i pristupiti joj. Čekao ju je ispred
srednje škole. Naravno, znao je koliko imati sati toga dana te je za ovu
posebnu prigodu, za njega pravu svečanost, za koju je vjerovao da će
mu trajno promijeniti život, po prvi puta u životu uzeo i slobodan dan
na poslu. Sve je bilo spremno – vrećica s ljubavnim pismom i velikim
Ferrerom te buket crvenih ruža. Krio se u blizini iza velikog drva, a
onda ju je ugledao u daljini. Smijala se zanosnim osmijehom, a iz
njezinih sjajnih očiju prštio je život. Bila je u društvu prijateljica, sva
nasmijana i sretna, od sviju obožavana. Bila je, a on to nikada nije
shvatio, sve ono što on nikada nije bio, a za čime je oduvijek vapio. Išla
je prema njemu, a on je iskoraknuo iza drva i odvažno krenuo prema
njoj. Imao je osjećaj kao da su reflektori cijeloga svijeta upereni prema
njemu. Istina je bila da je stajao na glavnom prolazu i da su ga mnogi
mladi znatiželjno promatrali sjedeći uokolo. Znao je da je to sudbonosni
trenutak koji će sve zauvijek promijeniti i uistinu je bio takav.

„Bok, Tamara! Ovo je za tebe. Izvoli! Ja.., ja… jako mi se sviđaš već
jako dugo.“
Jedva je promucao posljednje riječi, a oko njega se već čulo prigušeno
smijuljenje.

„Tko si ti?“ Odvratila mu je Tamara pritom se podsmjehnuvši i onda
ležerno nastavila dalje s prijateljicama baš kao da se ništa nije ni
dogodilo. Ostao je još neko vrijeme ondje, skamenjen od poniženja i
užasa, ne vjerujući da je to ona predivna Tamara koju voli. Okolo njega
se čuo glasan smijeh i poneki zvižduk. Mrtvačkim koracima se vratio do
stana, a u njemu je bila gorčina koja je prelazila u sve veći gnjev. Doma
je odmah spalio poklon i sva pisma, raskomadajući pritom sve do u
najsitnije komadiće. Želio je odjednom uništiti sve vezano uz nju te je
odlučio posve ju izbaciti iz svojega života.

442

Dani su prolazili ubrzano i dalje, mladi su se zaljubljeno držali za ruke i
nježno ljubili, baš kao i prije njegovog životnog poniženja. Ispočetka se
svim silama trudio ne misliti na nju i onaj strašan događaj koji ga je
danomice ranjavao. No, nije mogao zaboraviti i pomiriti se s velikom
nepravdom koju je sada osjećao svugdje. Nezadovoljstvo, nemir i gnjev
rasli su iz dana u dan, a Leon ih je uzalud pokušavao ugušiti. Ispao je
pravi autsajder, ponižen, ponovno još čvršće strpan u zatvor u koji je još
u djetinjstvu strpan. Bilo mu je dosta. Odlučio je pravdu uzeti u svoje
ruke i pljunuti u realitet koji ga je sada još više gušio. Danima je kovao
planove, ali svi bi se raspadali kao kule od karata. Poslije razočaranja s
Tamarom, ništa više nije imalo smisla. Sve odluke i planovi na kraju su
se pretočili u jednu misao koja je glasila: „Ti ćeš me voljeti! Ti me moraš
voljeti, a ljubav katkada boli, ljubavi moja!“

Bila je rana ožujska večer kada je odlučio osloboditi se i skinuti sa sebe
teške okove. Čvrsto je odlučio pljunuti svijetu i životu u lice, a bez
Tamare je to bilo nemoguće. „Ti ćeš me voljeti! Ti me moraš voljeti!“
Neprestano je odzvanjalo u njegovoj glavi kada je po netom kišom
natopljenoj ulici slijedio Tamarine graciozne pokrete.

„Ha, jesam te, ljubavi moja!“ Divljački je uzviknuo Leon , a lijepa
Tamara je pala i više se nikada nije pridigla. Snažan udarac sjekirom
duboko je zarezao u njezino tjeme, a lijepa, kovrčava, duga, smeđa kosa
postajala je crvena, natopljena vrućom krvlju. Ostao je stajati ondje
pokraj nje, gledajući u njezino lice koje je i sada bilo lijepo, njemu
predivno. Još prije nekoliko trenutaka je sanjala o velikim stvarima,
smijala se, a sada se sjaj iz njezinih očiju najednom ugasio. Gledajući ju,
niz lice su mu tekle krupne suze, jer je znao i osjećao da je s odlaskom
njezinog životnog sjaja, otišao i čitav njegov život. Za njega, život je
prestao te večeri, ondje pokraj nje, koju je želio više od života. Njegov
zatvor iz kojega nije nikada uspio pobjeći, sada je postajao dvostruki. Još
je samo tiho zajecao: „Tamara“, a u daljini se već čula policijska sirena.

443

Karmela Špoljarić, Zagreb

DESET MALIH RUKU

Krećemo na kupanje, malo dalje. Postoje ta neka mjesta naočigled, ali
ipak pusta, a ja znam jedno takvo. U retrovizoru polako nestaje naše
selo. Ona, moja rođakinja, stigla je danas iz grada sa svojim velikim
psom. Ja sam samo ja. Bez psa.
Vozimo se dosta dugo, vidim da joj ne odgovora. Tamo se može sve,
kažem, i šetati i plivati, tamo je i šuma i more, i hlad i sunce. Pitomo a
divljina. Tamo sam lani izgubila ključeve. To prešutim.
Parkiramo kod kampa. Treba proći taj ograđeni dio da bi se dospjelo do
onog neograđenog, slobodnog. Ti neograđeni i slobodni dijelovi otoka,
sve ono što ljudska ruka nije mogla ili stigla omeđiti, ti dijelovi prostiru
se slobodno, rastu u dužinu i širinu, protežu se u visinu, idu ravno pa
krivudavo, uranjaju u more, nude tišinu.
Tu obala ne pripada nikome. Pripada svima.
Nadomak toj slobodi razne su prepreke. Recimo jedan restoran,
sagrađen gotovo već u šumi s velikim drvenim šankom i stolovima. U
njemu nekoliko zaostalih turista. A još tamo dublje sklepana je kućica,
nešto kao priručni kafić, koji u sezoni zapravo dobro radi ali sada je
pusto. U ovoj sam šumi izgubila ključeve, kao u nekom košmaru.
Kružila sam šumom i nije bilo izgleda da ću ikad iz nje izaći. No ključevi
su me čekali ovdje, na ovom mjestu. Čim su me ugledali, znali su da su
moji. Nije li to čudno, pitam rođakinju koja samo produži. Hodamo
dalje u tišini kad se pred nama ukaže dijete. Rođakinja brzo povuče
svog psa u stranu. Plavokosi dječačić okružen igračkama, zar je sam?
Ne, nije. Dvojica muškaraca pomiješana sa stablima pili su tu svoja piva.
Pozdravim i prepoznam čovjeka od lani. Nasmijem se, kažem, vi ste
pronašli moj ključ. On me i ne pogleda, ali odgovori - znam. To me
začudi, to kako me među stablima odmah prepoznao. Ona, moja
rođakinja, odlazi negdje sa strane. Nije razgovorljiva kao ja, uvijek nos
do neba. Njezin pas ukipio se. Ne želi krenuti, čeka me. Osjetim se
dužna ipak tu malo zadržati, popričati. Ničim nisam uzvratila za taj

444

ključ, a bilo je mučno. Mrak, šuma, daleko od kuće. Ne želim zaboraviti
zahvalnost koju sam tada osjetila. Zahvalnost je moć.
Naručujem kavu koju nemaju, kako bih barem nešto platila. Toče mi
neku mutnu tekućinu iz prozirne boce, kažu travarica. Moja rođakinja
ne želi. Ja pijem iz zahvalnosti, i svoje i njeno, i želim platiti sve, i
njihovo i naše, ne dopuštaju mi. Taj drugi čovjek dugokos je, ali vlasi su
mu nemarno skupljene u nisku, gotovo žensku punđu. Neobrijan,
razdrljen, zrelih godina.
Dijete jezdi među drvećem kao maleni šumski bog. Moje kumče, kaže
onaj od lani. Ima ih još desetak, razne kumčadi, ali ovaj mali! Tek dvije
godine ali sve, sve, sve, brojevi, jezici, čitanje, pisanje, sve mu ide.
Gledam malenog i suosjećam. Znam što znači imati takvu karmu Bile su
mi nepune dvije kad sam u prepunoj čekaonici glasno i jasno pročitala
sve što je pisalo na oglasnoj ploči. Breme posebnosti, tu sreće nema. To
naravno ne izgovorim, a ni dijete nije reklo ni riječ. Ničim nije pokazalo
da je posebno. Pametno, drži to za sebe. Lijepo je odjeveno, u jasne i
čiste boje,. Igračke također, čiste i nove, u jarkim bojama. To su bile
jedine boje oko nas, svi smo se drugi prilagodili mediteranskoj šumi kao
kameleoni.
Uokolo po stablima metle. Od vrbovog pruća, tek sad primjećujem.
Ispružene između stabala, fotografiram ih i čudim se, kao da su granjem
zaustavljene u mekom padu. Hoćete jednu, pita ovaj od lani. Ne hvala,
doma imam svoju, našalim se. I dalje fotografiram, ne znam zašto ali
pokušavam neprimjetno uhvatiti i njih dvojicu u nekom kadru. Ne
uspijevam. Dijete naravno izbjegavam.
Vješto odbijem sljedeće piće. Na povratku, kažem, nadajući se da ih tu
više neće biti. Više druženja čak ni moja zahvalnost ne može podnijeti.
Onaj od lani grozni je hvalisavac, svugdje i svemu nazočan, mitinzima,
marševima, strankama, koncertima. Šumski Barun Münchausen. Ovaj
drugi nedefiniran je u svojoj šutnji. Dijete ih nije primjećivalo. Nikog od
nas. Osjetim umor, kao u spletu zahtjevnih energija. Stižem rođakinju
koja je već daleko odmakla. Uvijek mi je bila daleka.
Sati koje smo provele u toj divljini činili su se beskrajnima. Pričam joj o
čudnim šumskim nastambama koje sam tu lani zatekla, ona meni o
našoj kući u selu ponad mora. Babinoj kući koja se mora prodati. Zar

445

mora? Njezin pas bježi, ona viče. Pokušavam je opustiti, ne sluša me.
Pas osluškuje šumu. Zašle smo duboko, preduboko. Osjetim da me
šuma pritišće, bježim u more.
Vrijeme je, kažem, šuma nas pozdravlja. Ona bi dalje, no pas i ja
vraćamo se. Usput srećemo udaljene ljudske siluete, nekoliko manjih
životinja i jedan mladi par. Prve sjene sumraka obavile su stabla kad
smo stigle nadomak one kućice. Dva poznata lika promatraju nas šutke
dok prilazimo. Kažem nešto tek toliko, vedro i duhovito. Gledaju me s
određenim zanimanjem, Kao da su nas već zaboravili pozivaju nas opet
za stol, jedan se maši rakije, ne bih više, kažem, hvala.
Osjetim opet onaj umor i požurim dalje, ali onda se sjetim i upitam:

Gdje je mali?
Pogledaju se.

Koji mali?
Zastanem. Promatramo se. Nisu ni trepnuli. Prva se nasmijem.

Dobra fora. Ali zvuči dramatično. Skoro pa priča.
Pogledaju se opet. Šute. Gledam uokolo, nema ni igračaka. Ne mogu
odrediti ni mjesto gdje su bile. Ipak pitam.

Mali je otišao?
Okrećem se, tražim ga. Sad me već uhvati neki tihi bijes.

Što ste opet izgubili, odjednom će onaj od lani. Prošli put
ključeve, sada dijete?
Ispratili su me dugim pogledom.
Tražim rođakinju, trčim za njom, ma zamisli, ono dijete… Ne odgovori
mi. Pas je vuče dalje, prema mjestu gdje smo parkirale auto.
U autu se strovalim na suvozačko sjedalo. Loše sam volje. Pas je na
stražnjem sjedalu i grozno cvili. Ne pronalazimo cestu kojom smo došle.
Gdje god krenemo stabla nam zatvore put. I onda konačno.
Putem šutimo a ja ne znam zašto sam toliko bijesna. Ne mogu izdržati.
Nadam se da je mali dobro – kažem jasno i glasno.
Pogleda me zbunjeno. Omojbože, zar i ona?
Sva nervoza i frustracija isplivala je na površinu i naplavila nevelik
prostor kabine. Gomila riječi koje izgovaram, koje izgovaramo, od tog
djeteta nadalje, do bivših dana, do u prošlost, sve što je ona meni, sve što
sam ja njoj, što je baba kome ostavila, sva ta nervoza začeta tamo u šumi

446

razmahala se i sagorjela sve veze između nas. Ta je vožnja značila kraj
jednog mogućeg mirnog dogovora koji je ovaj dan trebao donijeti.

Vidimo se na sudu!
Pogladila sam psa i zalupila vratima.
Noć preda mnom bila je ponor u koji sam svako malo upadala. Jutro
poslije ljuta sam, na nju, na sebe, na sve. Najviše na nju. Ako lažu njih
dvojica, zašto ona? Ma jasno mi je zašto. Nikad nije bila na mojoj strani.
A sad mi želi uzeti i kuću.
I što mi je sada raditi osim zvati policiju. Što i činim.
Žena na telefonskoj liniji strpljivo me slušala. Ozbiljno je shvatila moju
priču, ipak je dijete u pitanju. Traži opise dvojice muškarca i mjesto
događaja. Poslat će tamo ophodnju.
Vi ste bili sami?
Nisam.
Netko dakle može potvrditi vašu priču.
Može.
Tu sam progutala knedlu i dala ime rođakinje. Pa neka sad laže policiji.
Eto, nešto sam ipak učinila. A onda, malo kasnije, povratni poziv
ljubazne službenice.
Kafić je napušten još prošlog ljeta, zatvoren od inspekcije. Moja
rođakinja potvrđuje samo to da mi je ova godina izuzetno teška.
„Najteža u životu, pucam po šavovima“, citirala me. Ljubazna
službenica daje mi jedan broj. Koji mogu nazvati kad sam uznemirena.
Ne zovem taj broj, naravno, ali te jeseni ipak odlazim na jedan razgovor.
Pričam o sebi. O šumi. O malenom. O kući. O sebi. O sebi. O sebi.
Ne brinem više o drugima. O nepravdama. Izdajama. Svijetu. Sve ono
što nisam ja postaje mi daleko.
Ne želim više ništa zapisivati. Radije slikam. Razvijam fotografije i onda
slikam po njima. Lijepim slova, riječi, radim čudesne kolaže. Uređujem,
pojačavam boje, ističem kontraste. Sve je to dobro ali tražim još, dok ne
naiđem na fotografiju metle. Metla u šumi, položena između dva stabla.
Pa još jedna. Druga, treća. Fotografije iz dokumenta kratkog naziva
„Ljeto“. Neke su doista dobre. Kao recimo ova. Pogledam je opet.
I opet.

447

Povećam donji desni kut. Osjetim kako se nešto penje mojim tijelom,
prema tjemenu koje pulsira. Gledam u crvenu prikolicu žutog
plastičnog kamiona i malenu ruku koja je dotiče. Prstiće uhvaćene u
pokretu.
Što sad?
Što sad, što sad, što sad. Šaljem fotografiju na ispis. Deset primjeraka.
Iskopam odnekud onaj broj, tražim ljubaznu gospođu. Tresem se i
objašnjavam. To je sada neka druga gospođa ali da, naći će ona negdje
taj slučaj. Neka pričekam. A što sada radite, pita me.
Kolaže.
Ostanite na liniji.
Dohvaćam škarice i izrezujem crvenu prikolicu s fotografije. Onda ruku
i prstiće posebno. Dohvaćam sljedeću fotografiju. I sljedeću. Lijepim
ručice u krug, kao da će plesati. Ringe ringe raja ili tako nešto. Nacrtam
sebe u sredini.
Deset malih ruku i ja, čekamo.

448

Lana Sedić, Sisak

SAMO(UBOJSTVO)

,,Žac ti nisi svjestan mog superiornog osjećaja intuicije“, govorio je
vodeći inspektor Petrović napuhan kao puran svom zgrbljenom
pomoćniku. ,,Iako to većini tako izgleda ovo nije samoubojstvo“, izjavio
je službeno s naglašenom teatralsnošću. ,,19-godišnjaka djevojka da se
samo tako objesi, ta sve je s njome bilo u najboljem redu. Roditelji su
rekli da je normalno funkcionirala , nije imala nikakvih psihičkih
poteškoća. Mala je imala hrpetinu prijatelja s kojima se svakodnevno
družila, da se nešto s njome događalo znali bi, nitko nije spomenuo bilo
što što bi se moglo protumačiti kao sumnjivo“, nastavljao je inspektor
Petrović uspuhano nizati argumente prateći ubrzani tok misli. ,,Osim
jednoga“, ubacio se iznenada Žac. ,,Kojega jednoga?“ vidno iznenađeno
prihvatio je Petrović uznemiren činjenicom da je njegova teorija bila
poljuljana. ,,Dečko iz razreda, Antonio, rekao je da se u zadnje vrijeme
par puta u tjednu znala povlačiti za vrijeme odmora i da nije provodila
vrijeme praveći društvo ekipici koja puši ispred škole kao što je to za
njih bilo uobičajno. Čak je došao kod njenih roditelja da to dodatno
napomene. Ona bi uvijek rekla da je tada otišla popraviti šminku u
toalet ali kada bi je otišao tamo potražiti je ona nikad nije bila ondje.“
,,Muško da ide u ženski toalet, kakva je to spika? Oni mogu biti zajedno
u wc-u samo ako se jebu, što bi inače tamo radio?“ ,,Pa to je inače istina,
ali ne shvaćate gospodine inspektore u toj školi muški i ženski toaleti su
zajedno“, nastavio je zacrvenjeni Žac sada ipak nešto manje
samouvjereno. ,,Dobro“, izjavio je opet svečanim tonom glavni
inspektor. ,,Mirjana, Josipa i Hrvoje pročešljat ćete cijelu Mijinu
generaciju, i saznati sve podatke o Miji kao i postoje li osobe od interesa
da joj naude. Pavao i Tin vi ćete to isto napraviti s profesorima i
obiteljskim prijeteljima. Žac ti ćeš sa mnom proći kroz kriminalne dosjee
stanovnika, ovo je mali grad, možda postoji neka poveznica. U petak je
sastanak, napravite to do tada.“ ,, Šefe znate da ćemo rezulate obdukcije

449

i otiske prstiju dobiti tek za nekoliko tjedana, iz centra za forenziku
javljaju da im je sustav potpuno zakazao i da ne mogu jamčiti točnost
podataka“, napomenula je s oprezom u glasu Mirjana. ,,Znam, Mirjana,
znam“, promrljao je Petrović i prvi put toga dana mu je sumornost
nadvladala glasom ukravši mjesto sigurnosti i autoritetu. Petrović je
stigao kući u kasne sate probijajući se kroz slojeve magle koja se činila
kao da je zatomljivala jedan dio njegova bića, na trenutke ga
uspavljajući a na druge alarmirajući. Nadao se da mu je supruga već
zaspala kako ga ne bi mogla obasipati silnim pitanjima za koje nije imao
snage. Otključao je vrata, srušio se u krevet i usnuo. Sutradan, Mirjana
je prva rano ujutro stajala pred Petrovićevim uredom. ,,Gospodine
inspektore, imam nešto. Djeca pričaju je profesorica filozofije Šoštarić
šizofrena osoba koja predaje pod lijekovima koje ju drže pod kontrolom,
ali kako kažu nekada se kontrola izgubi. Kažu da izgleda jezivo kao duh
i gleda kroz njih dok predaje.“ ,,Dobro, Mirjana to kako izgleda nije
argument „ rekao je pomalo naživcirano Petrović. ,,Znam, inspektore ali
djeca kažu da je imala halucinaciju za vrijeme koje je stavljala prste u
utičnicu nasred hodnika te da je jednom prilikom izjavila da je
samoubojstvo blagodat i govorila da ljudima u tome treba pomoći.“
,,Preispitat ćemo sve oko nje“, tad je važno zaključio Petrović. U sobu je
naglo ušao i Žac. ,,Inspektore, našao sam na nešto zanimljivoga, što bi
nam moglo biti od pomoći. Onaj dečko Antonio kojega sam Vam prije
spomenuo… Pronašli smo podatke da je policija ni više ni manje zbog
njega prije tri godine imala interveciju u školi. Ni vi ni ja tada nismo
radili na ovom području kao ni većina ljudi koji rade na ovom slučaju
danas. Mali je na facebooku bio usred nekakvog razrednog
prepucavanja ostavio komentar 'Mia sutra nosim u školu nož za tebe'.
Mia je vidjela komentar, pokazala roditeljima koju su odmah nakon
obavjestili policju koje je sutradan bila u školu. Slučaj se završio tako da
je poruka prikazana kao neslana šala i mali se kunuo da nije mislio
ozbiljno. Nož u školu uistinu nije ponio tako da se sve na kraju pokazalo
kao lažna uzbuna te se sve se brzo zaboravilo.“ ,, Bravo, Žac, bravo!
Čekaj, rekao si da je mali jedini od svih čije izjave idu u korist priči da se
Mia ponašala čudno. Zašto bi jedni on tvrdio takvo što ako osim ako
nema razlog da prikaže da je Mia počinila samoubojstvo?“ Brzo je

450

popunjavao praznine Petović. Istoga dana je tim u sastavu inspektora
Petrovića, Mirjane i Žarka došao ponovno ispitati učenike i profesore u
školi ali i Mijine roditelje. Suprotno očekivanjima nitko nije imao
negativne riječi za Antonija i svi su ga opisaivali kao prijatelja koji ne bi
ni mrava zgazio. Što se tiče slučaja od prije tri godine , svi su tvrdili da je
to bio komentar izrečen u afkektu, kao što je izjavio i sam Antonio, te da
komentar, nije bio u skladu sa stvarnim činjeničnim stanjem. Svi su
prestali sumnjičiti Antonija osim inspektora Petrovića koji je još uvijek
duboko vjerovao da taj mali klipan nije nevin usprkos dojmu koji
ostavlja. Nakon toga obavljen je razgovor sa svim profesorima o
profesorici Šoštarić ali i Miji. Većina profesora nije doživljavala Miju kao
osobu koja bi počinila samoubojstvo. Ipak, profesorica psihologije Kržak
i hrvatskog Velić smatrale su da je samoubojstvo ipak moguće, Kržak je
tvrdila da svi ljudi imaju potencijal za to, dok je profesorica Velić
izjavila da je pri komentiranju nekih književnih djela i odnosa prema
životu kod Mije primjetila jednu melankoličnu crtu. Što se tiče
profesorice Šoštarić i navedene problematične prošlosti svi profesori su
bili ujedinjeni. Iako je bilo točno da profesorica filozofije Šoštarić uistinu
ima šizofreniju, svi kolege su potvrdili da je sposobna za rad. Na priču o
epizodi halucinacija nasmijali su se i izjavili da je to zlonamjerni
učenički trač koji nikad nije dokazan. Profesorica Šoštarić je to također
negirala. Sljedeći put kad su učenici ispitivani o tome nitko se nije
usudio potvrditi da je uistinu vidio guranje prstiju u utičnicu. Kad je bila
upitana o njenom navodnom stavu o tome da je samoubojstvo blagodat
i treba li pripomoći ljudima pri istome, profesorica Šoštarić se u nevjerici
nasmijala i mirno objasnila da ona tako nikada nije govorila o
samoubojstvu općenito već da je to jednaput navela kao primjer u
raspravi gdje je željela učenike potaknuti na razmišljanje o ubijanju iz
milosrđa u situacijama kada ljudi trpe izrazite fizičku bol. Učenici koji iz
toga izvukli zaključak da ona potiče samoubojstvo su je slušali sa pola
uha, zaključila je staloženo na kraju razgovora. Tu se više ništa nije dalo
istražiti te su se tim beznadno vratio u policijsku postaju. Na kraju
radnog vremena Petrovića je depresija toliko obuzela da se nije mogao
suždržati da ne ode u obližnju krčmu na čašu konjaka. Čaše su se nizale
jedna za drugom ali Petrović nije zaboravio na što je zapravo čekao.

451

Kada je sat pokazao 7 uputio se prema Mijinoj školi. Bio je u civilu s
crnom kapom na glavi. Zadnje zvono je zazvonilo i izjurili su učenici
željni odlasku kućama. Napokon je vidio onoga koga je trebao. Antonio
je umorno hodao vukući noge. Slijedio ga je par ulica. Kada je ušao u
ulicu koja je bila sablasno pusta ugrabio je krhkog Antonija pod mišku
prije nego što je ovaj mogao vrisnuti. ,,Sad ćeš vidjeti svoje“ rekao je.
Zaljepio mu je usta ljeplivom traku, stavio lisice na ruke i zakotrljao ga u
prtljažnik. Antonio se bacakao ali nije mogao napraviti ništa. ,,Ti misliš
da si pametniji od mene, je li? To misliš? E sad ćeš vidjeti!“ mrmljao je
sebi u bradu Petrović. Vozio je do sada napuštene kuće svoje pokojne
majke u obližnjem selu. Kao je provjerio da je vani nema nikog i da ni
jedno svjetlo ne svjetli dovoljno jako da bi se u mrkom mraku moglo
nešto razaznati izvukao je Antonija iz prtljažnika u uvukao ga u
podrum stare kuće. Opalio mu je par šamara a onda i izravnih udaraca
šakama u glavu. Antonio je jecao i drhao unezvjeren dok mu je krv
šikljala niz lice. ,,Ti si joj to napravio, priznaj! „ Sad je već skoro vikao
inspektor pomućenog uma. Antonio je samo ludo mahao glavom u znak
neodobravanja. Nato ga je Petrović zavezao za stolicu, šutnuo po
nogama par puta, zaključao zasun od podruma i izašao. Sutradan je
Petrović među zadnjima stigao na posao. Osjećao se loše zbog
jučerašnjeg dana ali ne dovoljno da pusti Antonija. Rezultati ureda na
forenziku su napokon bili tu. Na Mijinom tijelu i odjeći nije bilo ničijih
drugih prstiju osim njenih. ,,Mia je uistinu počinila samoubojstvo“
prošaptao je u nevjerici Petrović dok je ostatak njegovih kolega odahnuo
zbog riješenog slučaja. Počela je mala proslava u policijskoj postaji koju
je prekinuo zvuk telefona. Bila je to učenica Ivana Tomić iz Mijine škole.
Željela je prijaviti profesoricu psihologije Kržak koja ju je na zadnjoj
seansi hipotizirala i pokušala nagovoriti da se ubije.

452

Lucija Bakotić, Šibenik

POTISNUTO SJEĆANJE

Kiša je padala kao iz kabla. Peti dan za redom. Inače su je ti tmurni,
magloviti i hladni dani inspirirali i motivirali - njezin talenat za crtanje
bi dosezao vrhunce i gotovi radovi su se nizali jedan za drugim; svi
veoma slični, no ipak dosta različiti. Neki veseli, neki tamni, neki pak i
nedovršeni. No, motiv koji se protezao na gotovo svakom platnu bilo je
stablo. Stablo u jesen. Bila je riječ o starom stablu, visokom, bogatom
dugim i vitkim granama s kojih je visjelo šareno lišće - poput njezine
palete za slikanje. Bila je zima i pogled iz njene sobe pružao se na šumu.
Iako je slikala tik uz prozor s kojeg je imala savršeni pogled na šumu, ta
šuma joj ipak nije bila trenutna inspiracija. Ipak, svako malo bi bacila
pogled prema stablima, kao da odmjerava proporcije koje mora prenijeti
na platno. Nije voljela zimu. Gole grane bile su previše depresivne,
tužne. Pomalo zastrašujuće, pogotovo kad padne noć. Izgledale su
prijeteće. No svaki put kada bi pogledala prema njima, zamišljala ih je
bogatim raznobojnim lišćem. Taj prizor ju je oduševljavao. Oduvijek je
htjela imati kosu boje jesenjeg lišća - toliko različitih boja koje zajedno
daju savršeni sklad.
''Uuugh, sranje!'' - uzviknula je Tessa nakon što joj je kist ispao iz ruke i
u padu ostavio tamnu liniju na samoj sredini platna.
''I što da sad radim s ovim? Baš nemam sreće!''
Sljedećih dvadesetak minuta je sjedila u tišini buljeći u taj promašaj od
crteža. Na kraju je spremila sve kistove na mjesto, platno spustila na
pod, oprala ruke i otišla večerati. Bila je živčana. Taj rad joj se naročito
sviđao. Bilo je nešto posebno u njemu. Nije znala reći što je točno činilo
taj rad izuzetnim, ali osjećaji koji su se pojavili kad ga je pogledala bili
su divni. Sve dok se njena ruka nije odlučila zgrčiti toliko da ispusti kist
i pusti ga da doda vlastiti stih radu.
''Nadam se da će kiša nastaviti padati. Barem da rominja, to bi bilo
sasvim dovoljno.'' - iako se u početku mislila kako je jedino rješenje da

453

baci upropašteni rad u smeće i krene crtati ispočetka, znala je da neće
moći dočarati isti ugođaj.
''Dobro... što sad... Možda bih svima mogla reći kako sam baš htjela da
po sredini platna, uz prekrasno drvo, potok i ljuljačku sa strane prolazi
nepravilna tamna linija koja simbolizira... moj bijes, očito.''
''Da, sigurno će povjerovati, ionako me pola sela smatra luđakinjom, pa
zašto im uskratiti dodatnih razloga?'' - hihotala se, zamišljajući mimike
lice i reakcije svojih sugrađana u trenutku kada im mrtva ozbiljna
objasni poteze svog rada. U mašti je vidjela namrgođeno lice gospođe
Thurby koja se križa jer je rad „sotonski“, zbunjeno lice gospodina Parka
koji pokušava vidjeti logiku tog rada i radoznala lica djece koja kreiraju
vlastite priče i daju svoja značenja crnoj liniji. Sve ju je to jako zabavljalo.
Tessa nije bila omiljeno lice u selu zbog nesreće koja se dogodila dok je
još bila dijete. Nikad nije saznala što se točno dogodilo tog kobnog dana,
no nitko joj se nije potrudio ni objasniti. Mrka lica i osuđujući pogledi
bilo je sve što je dobivala posljednjih trideset godina.
Nakon što je pojela ostatke musake od ručka, oprala je suđe i potom
legla na krevet. Mislila se o tome kako da popravi grešku na platnu, a
zatim je, u nedostatku ideja, zaspala.Zrake sunca koje su se naslonile na
njezino blijedo lice iduće jutro, probudile su je i momentalno izazvale
nezadovoljstvo i namrgođeno lice.
''Mrziiim sunce. M r z i m s u n c e!!“ - vikala je po sobi gledajući svoj
rad koji joj se sad, na sunčevoj svjetlosti, činio još gorim.Nabrzinu se
sredila, uzela je ključeve od auta i zalupila vratima kuće. Željela je ipak
iskoristiti sunce kako bi otišla do dućana i uzela nova platna, štafelaj,
koji kist i novu zalihu boja. Na cesti nije bilo gužve. Ipak, živi u selendri.
U dućanu se zadržala punih sat vremena. Krajičkom oka ugledala je
gospodina s crnim šeširom i crnim naočalama za sunce kako je hladno
odmjerava i stišće pesnice. Nespretno se nasmiješila i otišla do druge
police. Nadala se da njegovo neraspoloženje nije bilo upućeno njoj.
„Na kraju krajeva, pane poznajemo se. Sigurno je gledao ženu koja se u
tom času nalazila iza mene!“ – zadovoljno je zaključila.
Kada je došla kući, iz auta je vidjela da zavjese iz njezine sobe vijore
kroz prozor.

454

''Sinoć je padala kiša i prozor je bio zatvoren. Jutros ga nisam otvarala...
ili jesam?'' - pokušala se prisjetiti što je sve napravila otkad se probudila,
ali osim bješnjenja po kući, ničeg drugog se nije sjećala. Polako je izašla
iz auta i krenula prema kućnim vratima. Otvorila je vrata i u tom času,
srce joj je potonulo u pete. Nije zaključala kuću.
''Osim ako lopovi nisu zaljubljenici u dva dana staru musaku, ništa
drugo nisu mogli uzeti.'' - smijala se samoj sebi dok je oprezno hodala
prema sobi, umirujući se svojim neobičnim humorom. Do sobe se sve
činilo normalnim, sve je bilo na svom mjestu. No, u sobi, na prozoru, bio
je zalijepljen papirić.

„Ironija je da sada slikarica si ti
S obzirom na to što učinila si u prošlosti.
Ubila si ga u času,
U meni uništila za srećom svaku šansu.
Brat mi je bio sve na svijetu,
Ne brini, sve ima svoju cijenu.“

Tessa je pročitala grozno smišljene stihove nekoliko puta dok su joj trnci
prolazili cijelim tijelom. Ruke su joj se tresle. Podigla je pogled s papira i
pogledala sobu. Sve jebilo na svom mjestu. Unijela je zavjese u sobu i
zatvorila prozor. Duboko je udahnula govoreći samoj sebi da se smiri i
da će sve biti u redu.
„Ubila?“ – ponavljala je u sebi dok je jedva dolazila do daha. Duboko u
sebi razmatrala je opciju istinitosti stihova. To bi barem objasnilo zašto je
baš nitko u selu ne voli. S druge strane, mučnina ju je uhvatila na samu
pomisao da je nekom mogla nauditi. Morala je nazvati majku.
„Dobili ste pretinac govorne pošte…“ – bio je jedini odgovor kojeg je
Tessa uspjela dobiti.
„Mora da je na konferenciji…“ – rekla je dok su joj suze kapale niz lice.
Gledajući okolo po sobi, pogled joj je pao na platno. Njezin uništeni rad
od sinoć bio je... dorađen.Knedla joj je zapela u grlu, dlanovi su joj se
znojili a srce je luđački tuklo. Boja je bila svježa, kao da je netko ovaj tren
spustio kist s platna. Približila se da bolje vidi.Njezino naslikano drvo i
dalje je bilo tu. Zapravo, sve što je ona naslikala je i dalje bilo tu,

455

uključujući i tamnu liniju koja je sada izgledala poput munje. No, ispod
drva, u lokvi krvi, ležao je dječak.
Uznemirena, kopala je po ladici u potrazi za kistovima i bojom. Morala
je prepraviti sliku. Drhtavim rukama je pokušala prikriti naslikanog
dječaka, međutim ispala je samo tamna mrlja. Bacila je kistove na pod i
otišla je u tuš.
Tu večer, Tessa nije mogla zaspati. Nije mogla izbrisati sliku dječaka iz
glave i pitanja je li ona krivac za njegovu smrt.Digla se iz kreveta i sjela
ispred prozora kojeg je otvorila da uđe svjež zrak. Gledala je u tamne
siluete stabala dok su joj se oči punile suzama. Divljenje koje je nekoć
gajila prema tim velikim divovima, nestalo je. Grane su djelovale tako
oštro i okrutno, poprilično neprijateljski. Pitala se kako to prije nije
primijetila. Iako nije voljela gola zimska stabla, nikad joj se nisu činila
surovima. Dok je bila zadubljena u svoje misli, po kući se čulo kretanje.
Bili su to sitni koraci, ipak sasvim oprezni. Tessa je bila očajnički
umorna i potresena današnjim događajima, pa je nastavila samo tupo
gledati kroz prozor, previše udubljena u svoje misli. Bilo joj je hladno,
no ipak, nije imala snage da išta napravi po tom pitanju. Nokti na
rukama postali su ljubičasti, usta su se plavila, oko očiju je imala crne
krugove.
U stvarnost ju je vratila oštra bol u vratu, a jedva čujan vrisak proizašao
je iz usta. Od šoka je ustala sa stolice, a ruka joj je poletjela prema vratu.
Pod prstima je osjetila je nešto dlakavo... zatim drveno. Nešto njoj
poprilično poznato. Bio je to kist, i to njezin omiljeni kist kojeg je
koristila za gotovo svaki rad. Kist kojeg je dobila… od svog prvog i
jedinog prijatelja kojeg je… ubila? Bespomoćno je stajala na rubu
prozora dok joj se krv lijevala niz vrat. Osjećaj tuge parao joj je prsa.
„Ubila sam ga? Ja sam ubila Taylora?“ – tiho je rekla grcajući se u
suzama dok su joj sjećanja navirala jedno za drugim. Bio je tmuran kišni
dan kad su se ona i Taylor igrali pantomima koristeći njegov slikarski
pribor. Sve do trenutka kada ga je Tessa slučajno gurnula, a on je
nespretno pao na pod imajući ispred sebe kistove koji su ga proboli na
više mjesta.
Uskoro joj se vid počeo magliti i bilo je teško držati ravnotežnu.
Prevrnula se kroz prozor. Dok joj se plava kosa vijorila, dok je padala

456

prema zemlji, izgubila je svijest. Pala je ispred stabla golih grana s koje
visi malena ljuljačka, u blato. Prizor je bio poput onog s njenog
platna.Lice joj je bilo spokojno, orošeno suzama,a kosa… Kosa joj je bila
pomalo smeđa od blata, tu i tamo crvena od krvi, na nekim mjestima
žuta, a od trave se činilo kao da ima zelene pramenove. Kosa joj je bila
šarena. Šarena poput boje lišća u jeseni.

457

Lucija Majnarić, Zaprešić

SLAGALICA

Ubojstvo nije zanimljivo.
Ono nije romantično i nije slagalica koju tek treba riješiti. Ubojice nisu
neshvaćeni geniji i tragične figure kojima je društvo okrenulo leđa.
Ne.
Ubojstvo smrdi. Teški miris raspada napada nosnice i tjera na
povraćanje. Leš ispušta plinove i polako se rastaljuje natrag na organske
komponente. Jedan pogled na taj nered dovoljan je da želudac napravi
kolut unatrag, a da ne spominjemo unakažene, neprepoznatljive leševe
s kojima se obitelj ne može niti oprostiti, već teški poklopac lijesa ih
mora prikrivati cijelu ceremoniju. Ubojstvo ostavlja prazninu koja više
nikad neće biti ispunjena, prazninu koju gledamo krajičkom oka i
pitamo se što bi bilo kad bi bilo. Ono presijeca sve niti budućnosti i sve
što bi moglo biti i što je.
Ali to vam ne pokazuju na televiziji, zar ne? Knjige, pričaju li one o
tome? Mogu li dočarati taj smrad kroz svoje stranice, kroz svoja slova?
Zadržava li se ekran, kamera, na truplu ili se nakon tri sekunde prebaci
na kadar detektiva koji se svim silama trudi riješiti taj gnjusan zločin i
tako iz tjedna u tjedan? A taj detektiv, kakav je on? Je li već star i okorio
ili je mlad i nadobudan? Zasigurno je genijalan. Ne bi bilo zanimljivo da
nije. Vidi ono što drugi ne vide, povezuje ono što drugi ne mogu. Riješi
najteži zločin u tih šezdeset minuta, u tih tristotinjak stranica. Cijenu te
svoje genijalnosti plaća časom viskija, kutijom cigareta i potpisom u
desnom kutu na papirima za rastavu.
Poznato?
Život nije serija.
Život nije knjiga.
Ne vjerujete?
Gospođa Penelopa. Sedamdeset godina. Ponosna vlasnicatriju mačaka.
Nađena mrtva u svom stanu.Ulazna rana točno iznad srca. Metak
ispaljen iz pištolja marke Glock, serije 19, široj publici poznatiji kao

458

standardni policijski pištolj. Policija je bila pozvana u taj stari
aristokratski stan relativno kasno, nakon što se previše pisama nakupilo
u poštanskom sandučiću i nakon što su mačji instinkti učinili svoje.
Stan je bio prevrnut od svog relativno niskoga stropa do svog tamnog
drvenog poda. Ladice su bile izvučene iz ormarića, kredenci širom
otvoreni. Madrac je bio prevrnut. Nekad je zasigurno taj stan zaudarao
na vlagu i mačke, a sad ga je kompletno preuzela trulež. Kutije za nakit
su bile ispražnjene, baš kao i mali kućni sef. Čak je i vjenčani prsten bio
skinut s koščatog prsta gospođe Penelope, nakon što je tamo proveo već
dobrih četrdesetak godina.
Sve je upućivalo na provalu koja je pošla po zlu. Čak i sama činjenica da
gospođa Penelopa te sudbonosne večeri nije trebala biti u svom stanu,
nego u operi, u petom redu na sedmom sjedalu na izvedbi Seviljskog
brijača.
Debeli sloj prašine nalazio se na unaprijed kupljenoj ulaznici položenoj
nježno na ormarić pored kreveta. Ta ulaznica je netaknuta preživjela sve
strahote koje su poput spodoba prošle stanom.
Nametala su se sasvim logična pitanja. Kako to da nitko nije čuo pucanj?
Kako to da brava nije odbijena? Kako nečiji životmože završiti na tako
banalan način?
To je iznjedrilo drugu teoriju, da je gospođu Penelopu ubio jedan od
mnogih udvarača kojima je bila okružena nakon smrti svoga voljenoga
muža. Umirovljeni general Antonio se činio logičnim izborom za ulogu
glavnog sumnjivca u toj maloj predstavi.
Lagan pristup oružju, činjenica da bi ga gospođa Penelopa pustila u stan
kao i sklonost napadima ljubomore, sve se to činio kao dobitna
kombinacija, kao složena slagalica.
Generala se rastezao po ispitivanjima, s punim povjerenjem u njegovu
inteligenciju. Vjerovalo se da bi se on dosjetio svega toga, da bi znao
zamaskirati svoj zločin iz strasti kao pokušaj provale. Nestali vjenčani
prsten je u novinskim naslovima postao simbol ljubomore i
posesivnosti.
Teorija o pokušaju provale koji je pošao po zlu je bila gurnuta u
pozadinu jer je jednostavno bila previše banalna. Besmislena. Slučajna.
Ne romantična.

459

Nije pričala tako dobru priču kao ljubomorni ljubavnik.
Činjenica da je gospođa Penelopa možda zaboravila zaključati vrata, kao
što joj se i prije događalo, bila je prevelika slučajnost. U serijama ne
postoje slučajnosti, zar ne? Sve ima savršenog smisla, svaki detalj je
Čehov pištolj, element uveden isključivo da bi se uklopio u slagalicu u
trećem činu. Čak i ako je krivi trag, on ipak dovede detektiva do pravog
zaključka, zar ne? Ne postoje banalni, slučajni detalji. Priča onda ne bi
bila zanimljiva.
Forenzički dokazi su oslobodili generala Antonija. Nepoznati DNK je
pronađen na kandži jedne od voljenih mačaka gospođe Penelope, DNK
koji ne pripada ni jednom od udvarača. To uz izostanak točnog oružja,
prisililo je policiju da ga pusti.
Vi možete vjerovati u štogod poželite.
Možete čak vjerovati da sam i ja, glavni detektiv na tom slučaju, ubio
gospođu Penelopu.
Ipak je bila opće poznata činjenica da je gospođa Penelopa stara
aristokratkinja, potomak plemenite loze. Sudjelovala je u ponekom
plemićkom društvu, taman dovoljno da upamtite njezino okruglo i
ozareno lice.
Imam i motiv, do grla sam u dugovima. Posjedujem i Glock 19 zajedno
sa prigušivačem.
To bi ipak romantiziralo ovu tragičnu priču, zar ne? Učinilo bi ju
zanimljivom. Ubojica ipak nije neki nasumični čovjek kojem nikad
nećemo saznati ime. Ne, ubojica je glavni detektiv! Kakva senzacija.
VI ste slobodni vjerovati u štogod hoćete i što će vam pomoći zaboraviti.
Zaboraviti na sprovod i na teški poklopac lijesa. Na činjenicu da da će
gradski golubovi biti malo više gladni jer im gospođa Penelopa ne
dobacuje više mrvice. Na njen smijeh kad bi neki od udvarača, više
njezinih prijatelja nego ikakvih potencijalnih ljubavnika, dobacio neku
pošalicu. Na njezine tri mačke.
Ubojstvo nije zanimljivo.
Ubojstvo je banalno.

460

Maja Halapir, Samobor

CRNA PANTERA

Treštalo je iz radija, a Zoran Milakara zvan Zoki iz sveg glasa falša
pjevajući. Vozi se prema gradu, nekih sto na sat. Nije pijan, ali je
napušen. Smotao je jedan prije dva sata, doma u garaži, a zatim sjeo u
auto osjećajući neodoljivu potrebu da nekuda ode. Negdje daleko. Da
klizi autocestom uz zvuk dobre glazbe. Proveo je tako divnih pola sata u
vožnji prigradskim cestama. Crveni lim njegove sportske ljubimice
Mazde presijavao se na ljetnom suncu, kotači su rulali kao po pisti,
zvučnici su se naprezali do krajnjih granica, a on se osjećao dobro.
Prokleto dobro, ili bar tako napišu u romanima. Odluči spustiti krov i
riskirati upalu sinusa. Vjetrić u kosi, polarizirana stakla sunčanih
naočala, bijele ovčice na plavom nebu. Baš mu se sviđao ovaj dan. Mimo
njega klizi ograda autoceste, benzinske postaje, kuće s okućnicama u
kojima nesretne obitelji žive svoje nesretne živote. S kokošima i
ljuljačkama za djecu. Bez mogućnosti promjene. Bez jointa koji bi im
kroz dim prošaptao: život je nešto više! Izađite iz svojih dvorišta u
kojima rastu jorgovani i trešnje, a pas, pun krpelja, svezan lancem, kunja
na betonu! Svijet je pun neistraženih mogućnosti!Samo treba krenuti!
Baš kako on to čini dok ga Mazda vodi negdje, bez navigacije i kompasa.
U nepoznato. Možda tako stigne i do njene kuće. Reći će joj: Hej, bok!
Jesi li za vožnju? Zatim će ona sjesti pokraj njega, jednim sigurnim
pokretom svezat će kosu u visoki rep i osmjehnuti se.
Približava se glavnom gradu, promet postaje sve gušći. Više ne pjeva iz
sveg glasa, mora paziti na druge automobile koji se ubacuju, obilaze ga
ili pretječu. Odjednom, crna Alfa Romeo presječe mu put i nastavi voziti
ispred njega bez ikakve namjere da ubrza. Zoki pritišće kočnicu, mora
ubaciti u nižu brzinu, mora paziti na tog kretena koji vozi još sporije,
kao da ga namjerno izaziva prisiljavajući ga da neprestano koči. To se
tako ne radi, pomisli Zoki i jednim odlučnim manevrom prebaci u nižu
brzinu i doda gas. Mazda sretno zabruji i poleti, i u trenu je ispred njega
opet samo prazna cesta i neslućene mogućnosti. Zoki se zadovoljno

461

osmjehne i pojača glazbu: AaaaAaAaaaaa…Hooked on a feeling, I'm high on
believing…that you're in love with me…Tko mari za falšanje, vjetar je
povoljan i prigušavao je njegov glas originalnom glazbom. I
zatim…škripa kočnica! Njegovih vlastitih, i ABS koji se aktivirao nakon
dugo vremena dokazujući da uspješno funkcionira. Alfa se munjevito,
bez ikakvog upozorenja, našla ispred njega. Ništa mu nije bilo jasno. Zar
neki ljudi stvarno nemaju mozga? Zašto mu kvare ovu vožnju iz gušta?
Nešto duboko u njemu se pokrene. Nešto iskonsko što je njegovog
davnog pretka sačuvalo da ne postane plijen mamuta, ili vunastog
nosoroga, svejedno. Umjesto toga, on je postao lovac, a ne lovina. Oči su
mu se malčice suzile, ruke stegnule volan. Sam sebe podsjeti na bika u
areni koji se sprema zatrčati. Svidjela mu se ta pomisao, izmamila mu
osmijeh na lice. Mazda pojuri naprijed i nađe se u ravnini s Alfom.
Skrene pogled u stranu i po prvi puta pogleda prema zatamnjenom
staklu nepoznatog vozača. Koji si ti kreten! Nema šanse! U kojoj si to
autoškoli učio voziti? Skini mi se! Osjećao je kako vode sličan dijalog bez
da je izgovorio i jednu riječ. Ponovno škripa kočnica! Uspjeli su se
zaustaviti na semaforu. Zoki ponovno uperi pogled u Alfu pokušavajući
prijetećim licem obeshrabriti protivnika. Još trideset sekundi, odbrojava
timer kraj semafora. Pojačava glazbu, i to je svojevrsno oružje. Zamišlja
kako to suparnika čini nervoznim. Zapjeva: Baby, pleeease, go all the
way…Just hold me close…Don't ever let me go…Njegovo falšanje uspjelo se
probiti čak i kroz vrhunskih zvuk Bose zvučnika. And she
say…C'mon…C'mon, I need you…Četiri, tri, dva, jedan, timer odbroji, a
crveno svijetlo pređe u žuto te zatim zeleno. Zoki se pripremi za
kretanje, ali ne obavi niti jednu radnju. Alfa mu se ispriječila. Stoji ispred
njega, zraka popodnevnog sunca koja se odbija o crnu karoseriju natjera
ga da stisne oči. Njegovo dobro raspoloženje je kopnilo. Izašao je van i
prišao crnoj zvijeri. Ispriječila se bočno, crna, blindirana pantera koja
blista na suncu, spremna na skok, ali ne miče se. Samo joj žute oči
svjetlucaju. Naviruje se na prozor, ali ne vidi vozača. To ga totalno
raspizdi pa opali šakom po prozorskoim staklu. Uzaludno, nitko se ne
pojavi. U tom se trenutku Alfa se pokrene i ostavi ga na cesti. Ponovno
je za volanom. Stišće ga svom snagom kao da će mu tako uliti više
energije. Sad je u potjeri. Zašto neki ljudi misle da imaju više prava od

462

drugih? Ušao je u grad. Vozi slalom između drugih vozača , a pored
njega se redajutipični socijalistički neboderi u kojoj je svaka obitelj
nesretna na svoj način. Ispred njega je sad rijeka automobila, ali pogled
mu je fiksiran za bljesak crne pantere koju ne isppušta iz pogleda. Na
Domovinskom mostu trake su se suzile i on prepoznaje priliku.Pojačava
glazbu. Ubrzava. Pokazat će on njemu! Sigurno neki balavac, tatin sin u
skupom aautu! Poželi se vratiti u neke davne dane kad su mlađi
poštovali starije. Ah, kakva korist od žaljenja! Uništeno mu je dobro
poslijepodne i netko to mora platiti! Konačno su paralelno, na samoj
sredini mosta. Ispred i iza njih nije bilo nikoga. Zoki je naglo okrenuo
volan i obrušio se na Alfu s desne strane. Baš kako je vidio da rade u
filmovima. Iznenadi ga koliko je glasan zvuk struganja karoserije, i u
sebi prošapta ispriku svojoj limenoj ljubimici zbog ovog čina.Alfa je
počela krivudati lijevo desno, ustanovi sa samozadovoljnim osmjehom.
Zatim je udarila u branik i zarotirala se oko svoje osi. Za dlaku ju uspije
izbjeći i produžiti dalje, a kratak pogled u retrovizor ispuni ga
nevjericom. Pronašavši jedino slobodno mjesto neosigurano branikom,
Alfa se kotrljala niz padinu prema Savi. U trenu zaustavi auto kao da je
bilo moguće išta napraviti. Ipak, izašao je van hvatajući zrak, osjećajući
kako svi blagotvorni učinci kanabisa nepovratno nestaju. O, fuck! Fuck!
Fuck! O, jebote! govorio je naglas poput mantre. Zatim posegne za
mobitelom želeći nazvati 112. Prekine ga glasno režaanje.
Bilo ih je tri. Tri crne Alfe sa zatamnjenim staklim. Jebote, pa zar se auti
reinkarniraju?! pomisli. Još uvijek je držao mobitel u ruci, neodlučan i
pomalo paraliziran strahom pred novom nemani koja je iskrsnula
prijeteći. Sve glasnije turiranje motora konačno ga prene i natjera na
akciju tj. bijeg. Suton se spuštao i zapalio nebo u narančasto. Znamen
predstojeće borbe. Zagreb mu se nikad nije činio ljepšim.

463

Manja Šegrt, Zagreb

PAZI ŠTO ŽELIŠ!

- Jedno mi nikako nije jasno, rekla je Vedrana i bacila se na kauč pored
svog dečka, Marina, držeći u rukama zdjelu punu zobenih pahuljica. Sa
zobenim mlijekom, naravno.
- Puno toga meni nije jasno, ali reci ljubavi, rekao je on.
- Vukodlaci...
Marin ju je pogledao zbunjeno, ali sa zanimanjem, jer je znao da su
njezine lude ideje uvijek beskrajno zanimljive i zabavne.
- Kad gledaš na filmu, pretvaranje u vuka izgleda strašno bolno. Padnu
na sve četiri, pa prvo krene nešto s leđima, neki čudni položaji, pa puca
koža, pa im se šake pretvaraju u šape, kandže izbijaju iz zglobova, pa iz
usta izleti čeljust... I to traje. A kad se vraćaju u ljudski oblik, gotovo je
za sekundu. Ono, trči vuk prema tebi, skoči s razjapljenom gubicom, ti
ga upucaš u zraku i na pod padne mrtav čovjek.
- Hm, da, rekao je. - Ali mene više zanima otkud sad to?, pitao je.
- Ma, sutra idem intervjuirati jednu ženu, za koju sam sigurna da je
vukodlak. Vukodlačica? Vukodlakinja? Ma, pretvara se u vuka,
uglavnom!
Marin se nasmijao, ali ništa manje nije ni očekivao.
- Kako to misliš? I po čemu znaš?
- Jednostavno tako izgleda, objasnila je. - Nemam neke dokaze i to nije
službeno, nasmijala se. - Ne idem o tome s njom pričati,
- A, o čemu ćete onda razgovarati?
- O ekonomiji. Ona je savjetnica nekoliko banaka i nekih velikih firmi.
Stvarno se kuži u to.
- I, ne bojiš se?, pitao je uz široki osmijeh.
- Ma kakvi, odgovorila je Vedrana hrabro.
- Onda dobro. A što bi da večeras gledamo? Romantičnu komediju ili
neki akcijski horor?
- Zar moraš uopće pitati?
- Pa čini mi se da bi sad pristala i na Sumrak sagu, rekao je uz smijeh.

464

Vedrana je samo preokrenula očima

Idući je dan Vedrana otišla na posao i pripremala se za intervju. Pitanja
je imala spremna, ali je znala da je jako bitno hoće li se nastupom i
pitanjima svidjeti savjetnici. Radi se o izuzetno pametnoj osobi koja će
te, ako osjeti potrebu, sasjeći u dvije rečenice, učiniti intervju lošim ili
čak neupotrebljivim. Ali, ako joj se svidiš, mogao bi to biti izuzetno
dobar tekst. Razgovor je bio zakazan u 17 sati, a malo iza 14 joj je
zazvonio uredski telefon. Zvala je upravo osoba za koju se pripremila i
jako se ljubaznim tonom ispričala kako nikako neće stići u 17, a sutra
putuje, neće je biti 10-ak dana, pa bi možda najbolje za obje bilo da
Vedrana večeras dođe k njoj, pa obave razgovor u opuštenoj atmosferi.
Čak joj je i naručila taksi. Točno u 19, kako bi mogle početi razgovor
prije pola 8.
Taksi je došao na vrijeme. Vožnja nije bila duga, ali ipak je fini dio grada
malo udaljen od običnih smrtnika. Prekrasne kuće, sve lijepo i uredno i
sređeno, a takva je bila i kuća ispred koje se auto zaustavio. Vedrana je
izašla, a njezina ju je domaćica dočekala ispred ulaza u zgradu.
- Bok, Vedrana!, rekla je srdačno.
- Dobra večer gospođo Pr...
- Ivana, prekinula ju je. Vedrani nije bilo čudno, Ivana je bila ne više od
pet godina starija od nje.
- Uđi, rekla je i otvorila vrata. Stan je bio na prvom katu i stvarno se
doimao impresivno. Od ulaznih vrata na dalje. Otmjeno uređen, vidjelo
se da je sve to jako skupo, ali sve sa stilom uređeno i očito je da se
koristi, nije bilo sterilno i izložbeno.
Sjele su na kauč u dnevnoj sobi, na stoliću se nalazila voda, sok, čaj i
razne grickalice, voće... ma sve. I puno više nego im je trebalo.
Započeo je intervju koji je bio zanimljiv, tekao je pitko i činilo se da su
obje zadovoljne. Pitanja nisu bila baš onakva kakva je Ivana
svakodnevno dobivala, a odgovarala je detaljno, ali precizno. I pametno.
Rekla je čak i nekoliko stvari na koje Vedrana nije računala. Nije ih se
čak ni sjetila, ali to nikome ne bi priznala.
Razgovor je prošao brzo, puno brže nego što je Vedrana mislila i pitala
se je li to dobro ili je možda trebala nekako produžiti intervju. Očito je

465

mogla postaviti još koje pitanje, ali stvarno nije znala što još da pita.
Ivana joj je rekla sve što ju je zanimalo. A onda se domnaćica zavodljivo
nasmiješila i rekla - A, sada je vrijeme za nešto opuštenije.
Ustala je i brzo se vratila s dvije prekrasne čaše i bocom bijelog vina.
Vedrana nije znala puno o vinima, ali joj se ovo činilo skupo.
Pa, ona me želi... imati, pomislila je Vedrana. Nije znala što da zapravo
misli o tome. Laskalo joj je, bez daljnjega, ali što to povlači sa sobom? Što
očekuje od mene? Što je ona sama mislila o tome? Vedrana je znala da
brzo mora donijeti nekakvu odluku i nekako postupiti. Više od svega
bila je zbunjena.
Dok je Vedrana tako razmišljala o tome što će učiniti, Ivana je natočila
vino i pružila joj čašu. Uz iznimno dražestan, možda čak i razdragan
osmijeh, vidjeli su joj se i zubi.
Vedrana je prihvatila čašu i odmah otpila nekoliko gutljaja kako bi
dobila na vremenu. U trenutku je izgubila svijest.
Nije znala koliko je vremena prošlo prije nego što se probudila, ali je
nakon što je otvorila oči u nepoznatoj prostoriji ubrzo shvatila da gola
leži u krevetu i da je svezana. Čini se da sam bila u pravu, pomislila je, a
onda joj je neugodna misao prošla kroz glavu - nadam se da je sama, da
nije nekog pozvala. Zato se jako koncentrirala na zvukove i moguće
glasove, ali nije čula ništa., Opustila se i počela razmišljati o tome kako
je Ivana dosta poduzetna i izravna u iskazivanju svojih želja i namjera i
shvatila da joj je zapravo sve ove uzbudljivo i da joj se sviđa.
Zatim se stanom pronijela glazba. Ne baš seksi ni zavodljiva, ali prilično
glasna. U sljedećem trenu joj se učinilo da na vratima sobe stoji Ivana,
gola, ali nije bila sigurna jer nije mogla u potpunosti okrenuti glavu na
tu stranu. A onda se ugaslo svjetlo!

Baš uzbudljivo, pomislila je Vedrana i pitala se što će prvo osjetiti. Dodir
rukom, ustima, nekim predmetom ili dijelom tijela na koji nije računala.
Umjesto toga začula je neobične zvukove. Činilo se kao da su bolni i da
je Ivana u teškim mukama. A neki od zvukova čak kao da nisu bili
ljudski. Sve je trajalo više od minute, a onda se u sobi mogla čuti samo
glazba.

466

I onda je Vedrana osjetila ugriz. Bolan i smrtonosan!

467

Marica Žanetić Malenica, Split

THE END

Puzeći je došla do kauča, uzela mobitel i nazvala.
„112, izvolite!“
„Ubila sam ga...“
„Koga ste gospođo ubili?“
„Njega... muža...“
„Jeste li sigurni da je mrtav?“
„Mrtav je... mrtav je... mrtav je...“, ponavljala je automatski.
„Dobro, dobro gospođo, smirite se, recite mi vaše ime iadresu, šaljemo
kola Hitne pomoći i policijsku ekipu.“
S mukomje izgovorila tražene podatke, stenjući došla do ulaznih vrata,
odškrinula ihi vratila se u kuhinju. Ležao je na podu u lokvi ljepljive
grimizne krvi bez znakova života. Sjela je kraj njegova nepomičnog
tijela, zaklopila mu rukom oči da je nikad više ne pogledaju. A onda je,
močećisrednji prst u još toplu krv počela potezati crte po sivim
keramičkim pločicama. Oni koji gledaju filmove engleskog govornog
područja vjerojatno bi na prvi pogled iščitali „THE END.“Za nju je
njegova smrt i bilakraj, manje filma više krimi serije u kojoj ju je dopala
uloga žrtve,a koja se u njihovu domu emitirala barem jednom tjedno
nekoliko posljednjih godina.
Znala je što je čeka kada na vrata dođu oni koji će ih oboje odvesti
odavde - njega na patologiju, nju za početak na traumatologiju. Ovoga
puta, čini se, rebro nije izdržalo, a ni za nos nije sigurna da je čitav.
Bubnjalo joj je u glavi, prsnom košu, trbuhu...samo je duša nije boljela.
Kao da je dragovoljno napustila izmrcvareno joj tijelo.
„Mogu sa mnom što hoće, svejedno mi je...vjerojatno će me prvo
zakrpati pa me predati policiji, mogu me i ovakvurazbijenu i rasparanu,
svejedno mi je... život me je ionako odavno prekrižio, još kad me na
njega namjerio, djecu mi uskratio... žao mi je samo što je odmah crko, što
nije patio, što nije u ovom jednom danu umro stoijedan put ko što sam

468

ja kroz sve ove godine“, vrtjele su joj se misli u glavi kao pčele u
prepunoj košnici.
Sonja je bila svjesna da je počinila težak zločin za koji će je osuditi,
strpati iza rešetaka. Njegov, pak, zločin prema njoj svih tih godina nitko
nije ni osudio ni kaznio, čak ni njihovi najbliži. Svi su gledali svoja posla,
nitko nije mario za njezine modrice na tijelu i duši niti koja će joj čašica
presuditi.Požalila im se u početku nekoliko puta na njegovu nasilnost, a
onda prestala. Nitko se nije htio miješati u njihov brak, ni njezine sestre,
ni njegova braća. A trebali su. I njega i nje radi.
Ne može reći da u početku nije bilo ljubavi među njima, barem je tako
vjerovala. Bili su mladi i ludi, puni nekih nejasnih očekivanja, nade bez
realnog pokrića. Živjeli su s njegovom majkom u stanu iz kojega su dva
starija brata otišla dok je on bio još dječarac. Svekrva i nije bila
nerazumna žena, ali je bila „svoja na svome“ i to joj je odmah stavila do
znanja. Godine su prolazile, djeca nisu dolazila. Pregled je pokazao da je
s njezinim reproduktivnim traktom sve u najboljem redu, on na pregled
nikad nije otišao. Ali ju je znao okrivljavati što samo on „u familiji nema
nasljednika“.

„Kao da je imao što naslijediti, osim tog malog stana koji mu je
majka ostavila i njegove naglei prijeke naravi“, mislila je ne usudivši se
to glasno izreći. Vremenom, kad su došli u neke srednje godine, ta su
prigovaranja jenjavala, baš kao i propitkivanja znatiželjnika koji tuđu
brigu brinu više od svoje.
Živjeli su zajedno sve manje zainteresirani jedno za drugo. Nije tu više
bilo ni natruha nekadašnje ljubavi, ali slično su živjeli i drugi
dugogodišnji bračni parovi koje su poznavali. A onda je građevinska
tvrtka u kojoj je radio kao zidar otišla u stečaj i Zlatko je ostao bez posla.
Nalazio je sporadične poslove u mjestu, ali Sonjina plaća ih je
prehranjivala. Dosada je oduvijek bila đavolja rabota, tako su bar ljudi
govorili. Zlatko je svoje slobodno vrijeme, kojega je danima bilo na
pretek, trošio u kavani u kojoj je s gubitnicima sličnim sebi, svoje
frustracije utapao u čaši. Pokušala je Sonja na sve načine da ga urazumi,
ali je svaki pokušaj završavao svađom, lamatanjem rukama, deračinom i
psovanjem s njegove strane. Sve češće je svoju nemoć liječio njezinom
kožom, krvlju, suzama i slinom...

469

Bila je dovoljna jedna njezina kriva riječ pa da krene uvijek isti,
predvidivi scenarij. Prvo bi je verbalno izazivao, psovao joj sve žive i
mrtve, a potom bi ruka, ona teška zidarska, krenula na nju. Kad bi se
otrijeznio i nastupilo primirje znao bi jedočekati s ručkom i postavljenim
stolom. Bili su to kratkaintermezza između činova njihove bračne
tragedije.Trpjela ga je jer nije znala ni kamo će, ni s kim će, ni kako će.
Sestre su imale svoje obitelji i brige, odstupnice nije bilo.
„Prijavi ga, traži zabranu pristupa, idi bilo kud...“, govorila joj je
prijateljica Mira koja je rano ostala udovica.
„Ovo je stan njegovih roditelja, za podstanarstvo nemam novca, i ovako
jedva sastavljam kraj s krajem.Sirotinja se ni razvest ne može“,
odgovorila joj je pomirena sa svojom sudbinom.
„Ne znam, ja ne bih mogla, radije mrtva nego s njim...“

***
„Sada je on mrtav, a i ja kao da više nisam živa, ništa dobroga me ne
čeka...najbolje bi bilo za svih da iz zatvora iziđem u sanduku i
odempravo na groblje“, mislila je gledajući u krvavi pod tupa pogleda.

Čula je žamor na stubištu i uskoro je njih nekoliko ušlo u stan.
Gledali su u prizor razrogačenim očima, oni koji su već puno toga
vidjeli i doživjeli. Mrtav muškarac u lokvi krvi, uplakana žena mrtva
pogleda s podljevima ispod očiju i krvavih prstiju, razlivena krv,
tjestenina razbacana po kuhinji, razbijeni komadi tanjura i staklene
krhotine čaše činili su nadrealan prizor, dostojan serije „Zločinački
umovi“.
Liječnica ju je podigla s poda i polegla na krevet dok su oni iz policije
snimali mrtvog Zlatka i nešto nerazgovijetno govorili.
„Mislite da sam monstrum, a nisam... samo sam se borila za goli život“,
jecala je dok joj je liječnica davala injekciju za smirenje, a ona se
prisjećala događaja od prije dva sata.
Dovršavala je rezanje kupusa za salatu kad je otvorio vrata, pijan i
nabrušen. Psovao je konobara, prijatelja po čašici i sve po spisku. Na
stolu je bila zdjela s tjesteninom zalivenom umakom odrajčice. Sjeo je za
stol, izvadio pun tanjur i počeo jesti.
„Opet si je prekuhala, a sto puta sam ti rekao da mora bit tvrda... tvrda,
jesi me razumila... tvrda, glupačo jedna blesava, majku ti ludu

470

*ebem,ništa pametno te nije naučila, ali te zato znala udat za mene
budalu“, derao se dok je tanjur pun tjestenine poletio prema njezinoj
glavi.
A onda je doletjela i šaka u lice dok ju je drugom vukao za kosu.
Spotakla se o stolicu i pala. Sklupčanu ju je cipelario u trbuh i grudni
koš psujući joj i dalje mrtvu majku. Kad mu je zazvonio mobitel zastao
je zbunjen i krenuo prema stolu da ga uzme. Iskoristila je taj trenutak,
uspjela se nekako osoviti na noge. Zgrabila je s pulta nož kojim je rezala
kupus, zaletjela se u njega suluda pogleda. Zabola ga je u meki mu
trbuh urlajući kao ranjena zvijer.
Iskolačio je oči nesvjestan što ga je snašlo, zateturao i pao lupivši glavom
u pločice na podu. Otvorenih ustijui iskolačenih očiju buljili su jedno u
drugo, a onda je duša uz uzdah napustila njegovo tijelo. Unezvijereno je
gledala oko sebe, očekivala da se digne, vrati u ringi nastavi je tući. Ali
ništa od toga, muk je zavladao stanom. U jednom trenu je postala
svjesna učinjenoga. Rukama je pokrila lice i zajecala kao ljuta godina.
Kad je izlila iz sebe gorku rijeku očajanazvala je 112.

***
„Zašto zvone kad sam ostavila otvorena vrata“, promisli prije nego što
je otvorila oči. Pogledala je oko sebe i zbunjena shvatila da se probudila
usred noći u svom krevetu. Mobitel je pokazivaogluha tri sata. Netko se
nalaktio na zvono i istodobno psujući otvarao vrata.
„Živ je...nisam ga ubila... jadna mi majka!“, pomisli, zarije glavu u jastuk
i zaplače.

471

Marija Filipović, Osijek

LJUBAV I SMRT U JESEN

Prošlo je 15 godina, a ja se još uvijek mogu sjetiti svakog detalja. Taj je
slučaj po mnogočemu bio poseban i još uvijek ga nisam preboljela.
Dogodilo se to u jesen. Lišće je opalo, jutra i noći bili su hladni, a danju
je sunce još uvijek pokazivalo svoju snagu.Kada sam primila poziv,
šetala sam s djecom. Otkako sam napredovala na poslu, moja se obitelj
sve više raspadala. Suprug me zadnjih mjeseci gledao s razočarenjem,
djeca također. Kao da sam prestala za njih biti ono što sam nekad bila.
U pozivu su mi javili da je pronađen mrtav muškarac, ostavljen na
parkingu iza kafića. Požurila sam na mjesto nesreće. Kada sam stigla,
mislila sam da će mi pozliti. Na podu je ležao muškarac kojeg sam
poznavala. Netko ga je tupim predmetom udario u glavu te je preminuo
od jačine udarca.
Zvao se Luka. Bavio se sitnim poslovima koje je mijenjao iz mjeseca u
mjesec. Nije imao stalnu djevojku, već povremene vezice od kojih ni
sjednom nije ostvario ozbiljniji status. Bio je privlačan, dobro građen s
lijepim i zavodljivim licem. Jedno je vrijeme zaglibio u probleme s
drogom. Koliko se sjećam, to je bilo kratko, ali intenzivno razdoblje.
Kako se on iz toga izvukao, ne znam. Pitanje je i je li se izvukao jer je
sada pronađen mrtav. A meni je prva sumnja pala na njegovu prošlost s
drogom.
Bila sam zaljubljenau njega u studentskim danima. A sada je izgledao
kao da spokojno spava.Poželjela sam mu dotaknuti lice, tek me
prisutnost drugih ljudi oko mene pribrala da ostanem suzdržana.
Detaljno smo pregledali mjesto nesreće. Pronašli smo more otisaka od
kojih nismo znali hoće li nam ijedan poslužiti. No ono što me je posebno
zabezeknulo, bio je plastični prsten, načinjen od komadića slamki
ostavljen na njegovim prsima. Nisam imala mira i bojala sam se da je
upravo taj prsten povezan sa smrću.U meni su bujale emocije, počela
sam se tresti.

472

Morala sam se otići smiriti.Sjela sam u obližnji kafić te mi je ubrzo prišla
konobarica. Sa zadrškom me upitala:
– „Je li istina?“

- Što?

- „Da je Luka mrtav…“

- Ne smijem pričati o slučaju, ali da, Luka je umro. Nažalost.
Poznavali ste ga?

- „Ne mogu vjerovati!...“

Nastala je kratka stanka. Oči su joj se ispunile suzama, pognula je glavu
i krenula govoriti.

- „Kratko smo bili u vezi… Ja sam njega voljela, baš sam se bila
zaljubila, ali nisam ga uspjela fascinirati. Od početka sam znala
da će me ostaviti. Tako je i bilo.“

„Još jedna djevojka koja se u njega ludo zaljubila…“ - pomislila sam.
- „Pokoj mu duši. Kako će sada ona njegova…“ – sarkastično je
govorila dok ju nisam prekinula.

- Odmah sam ispalila: „Na koga mislite kada kažete 'ona njegova'?

- „Viđala sam ga sa starijom ženom, bila je barem 15 godina starija
od njega. Pričalo se da su zajedno, ali nisam u to nikada
povjerovala. U svakom slučaju, nadam se da ćete otkriti što mu se
dogodilo.“ – dovršila je rečenicu, okrenula se i otišla.

Smatrala sam da mi je dala dobre informacije odakle početi istragu.
Pronaći stariju ženu. No sumnjala sam da ga je ona moglatolikoudariti
da biga ubila. On je bio sportski tip, visok 1,95 cm. Znala sam da tražimo
muškarca. Imala sam dva smjera za krenuti, droga ili ljubavna veza.
Odlučila sam pričekati još malo prije nego odlučim za kojim ću tragom
krenuti. Kad sam se vratila na mjesto nesreće, dočekala me gospođa
kestenjaste kose, vitke tjelesne građe. Odmah sam znala o kome je riječ.
Oči su joj bile natečene. Predstavila mi se kao Marina. Rekla mi je da je
pozvala Luku, odnosno da su bili u vezi.

473

Zbog razlike u godinama, u početku su se držali podalje jedno od
drugoga, no s vremenom su se prepustili i ušli u vezu. Problem je bio taj
što su se upoznali dok je ona prolazila proces rastave. Tvrdila je da je
njezin suprug bio zlostavljač, da ju je tukao te ga je zato i ostavila, a
Luka je bio taj koji ju je par puta obranio od nasrtaja bivšeg supruga.
Zbog svega toga smatrala je da je njezin bivši suprug ubio Luku. Imala
je troje odraslih sinova te mi je rekla da ispitam i njih te da će mi i oni
potvrditi sve što je i sama rekla.
Nakon tih informacija, odlučila sam slijediti spomenuti trag.
Otišla sam posjetiti Marinina supruga.Očekivala sam ćelavog
dvometraša, a pojavio se uglađeni gospodin, direktor. Nije se uopće
iznenadio kada nas je ugledao. Prva rečenica bila mu je: „Čim sam
saznao da je mali odapeo, znao sam da ćete doći. Poslala vas je moja
bivša žena, zar ne?“ Potvrdila sam mu, a on nam jeispričao da je Luku
znao otprije. Zapravo, nikada nisu bili bliski, samo su surađivali.
Odmah mi je bila sumnjiva ta suradnja i bila sam u pravu. Priznao je da
mu je Luka nabavljao kojekakve tabletice, za njega i ekipu. Tek je
nedavno saznao da je u vezi s njegovom bivšom. Nije mu to sjelo, ali nije
se htio petljati. Sukobi, koje je supruga spominjala, tvrdi, nisu bili
izazvani ljubomorom, već nezadovoljstvom s prodanim proizvodom.
Ono što me je više zabrinulo, bila je njegova tvrdnja da bismo trebali još
jedanput provjeriti njegovu ženu.

- „Ako je netko bio u stanju ubiti tog malog, onda je to moja žena.
Sigurno joj je dosadio i onda ga se rjiešila. Ubojica je uvijek prvi
do žrtve. Ne vjerujte njoj ništa.“

Sjedam u auto i razmišljam o njegovim riječima. Prolazi me jeza.
Pogledam na mobitel, 21:58 je, cijeli dan nijedne poruke od supruga ni
djece. Znala sam da će me kod kuće dočekati mrak i tišina. No prije nego
sam ušla u stan, dobro sam se isplakala.
Sutradan, dok sam čekala nalaz obdukcije i identifikaciju otisaka,
odlučila sam razgovarati s Marininim sinovima. Prvo sam otišla
najmlađem sinu Zoranu. Nije izgledao zabrinut. Očigledno je da nije
mario za Luku, no rekao je da ga ne bi iznenadilo da je otac upleten u
Lukinu smrt. Na putu prema drugom bratu, zazvonio mi je mobitel i

474

nazvao me suprug. Htio se naći sa mnom. Kanila sam ga odbiti, no
njegovo inzistiranje previše me zabrinjavalo. Pozvao me u obližnji park.
Prišla sam mu s blagim osmijehom, a on je zadržao ozbiljan pogled.
Presjekao me s rečenicom: „Ana, znam sve.“

- Što znaš sve? – upitala sam trudeći se ostaviti dojam opuštenosti.

- „Znam za tvoju aferu s Lukom.“

U grlu mi se stvorila knedla, nisam mogla disati.
- „Znam da me varaš s njim zadnjih šest mjeseci. Mislio sam da će

to prestati, da je samo prolazna faza, ali nije prestajalo. Da nije
umro, bi li prestalo?“

Nisam mu ništa mogla odgovoriti. Jedva sam hvatala zraka.
„Do kad bi me varala s njim, s tim propalicom????“ – počeo je vikati.
A ja sam se izgubila, samo sam prozborila: „Žao mi je… zaljubila
sam se. Trebao mi je netko kome sam ja sve, netko tko ne zna sve
moje loše strane, a onda sam…
- Tebi ne treba muž, tebi treba obožavatelj! Upropastila si našu
obitelj! Drago mi je što je odapeo, dobio je što je i zaslužio, a tako si
trebala završiti i ti!“
Zajecala sam. „Jesi ga ti ubio?“
- „Sada sam još i ubojica! Ne, nisam ga ja ubio, ali volio bih da

jesam.“

Ne sjećam se u kojem sam trenutku počela plakati, ali ridala sam suze
dok sam promatrala muža kako odlazi od mene. Znala sam da ga više
neću uspjeti vratiti. Ostala sam sjediti dok me nije trgnula poruka
forenzičarke da otisak s plastičnog prstena odgovara Marini. Iznenadila
sam se. Nju sam bila isključila kao sumnjivca. Odmah sam krenula njoj.
Kada mi je otvorila vrata, vidjela sam da joj nije drago što me vidi, no
pustila me unutra.

- „Znam da si bila s njim“, rekla je. „Bilo nam je predobro da bi bilo
istinito. S tobom me varao. Prvo sam mislila da je neka mlađa
klinka u pitanju, a onda sam mu pročitala poruke i sve shvatila.
Ali… nisam ga ubila.“

475

- Pronašli smo tvoj otisak na prstenu.

- „Plastičnom prstenu od slamki? Vašem simbolu ljubavi? Našla
sam mu to u jakni i vratila. Nisam se stigla ni suočiti s njim.
Netko ga je ubio, ali ja nisam imala ništa s tim.“

- Jesi li još nekome govorila o prstenu?

- „Nisam, ali je moj najstariji sin sam saznao. Zatekao me kako
plačem i …“

- Gdje je on sada? Želim s njim razgovarati.

- „Ovdje je u sobi, pozvat ću ga.“

Nakon par minuta, u sobu je ušao lijep, mršav mladić, spuštenog
pogleda. Kada me pogledao, sve mi je bilo jasno. S tolikom mržnjom u
očima, nije me gledao ni suprug. Odmah sam znala.
„Ti si ga ubio, zar ne?“, upitala sam ga.

- Da, jesam.

Osjetila sam kako se sve u meni uskomešalo. Jedva sam ga upitala:
„Prsten, kako si znao?“

- „Sjedio sam u kafiću i čuo sam ga kako priča prijatelju da te
zaprosio s plastičnim prstenom od slamki. Da ste sjedili u autu u
5 ujutro, pili pivo i zamišljali da ste opet studenti, da ti nemaš
muža i da imate novu priliku. A ja sam znao da moja majka neće
podnijeti još jedno razočarenje u muškarca. Sačekao sam ga da
krene kući i udario daskom po glavi. Odmah se srušio jer je već
bio pijan. Prsten sam bacio na njega jer mi se gadio, kao što mi se
i ti gadiš.“

Morala sam izići van.Jesenska mi je hladnoća, po prvi put, prožela srce.
Shvatila sam da sve ove dane nisam osjećala hladnoću, a sada me
obuzela. Pogledala sam u nebo, bilo je tmurno, sivo. Padalaje kiša. Znala
sam da ću morati krenuti ispočetka. Odlučila sam poći pješke da put što
duže traje. Pustit ću da me kazne kiša i hladnoća.

476

Marija Grgurović Banovac, Solin

ODBJEGLI BIK

Jednog dana je otišao kao i mnogi drugi muškarci. Maša je ostala na
muževoj djedovini, na zemlji koja joj nije pripadala, u kući koja nije bila
njezina ni njegova. Bila je to obiteljska kuća, u koju je stigla kao nevjesta.
Njegovoj obitelji nije se dopadala pomisao da imaju siromašnu nevjestu,
kao ni njezinima da imaju siromašnog zeta. Bila su to samo još jedna
usta više sa svih strana. No, njih dvoje nisu marili, oni su se voljeli.
Mate i Maša bili su još djeca kad su dali zavjet jedno drugom. No,
njihovi roditelji nisu se zamarali dječjom ljubavi te su u budućim
brakovima vidjeli bijeg iz siromaštva. Mašin budući suprug trebao je biti
sin lokalnog moćnika, dok su Matini roditelji pronašli bogatu nevjestu,
kći jedinicu nekog trgovca. No, oni nisu pristali na brak bez ljubavi.
Jednog dana Mate joj je prišao te iznio svoj plan. Predložio joj je da
pobjegnu zajedno nekoliko dana prije njezinog vjenčanja, samo tako
mogu biti zajedno. Trebali bi se skloniti na tavanu njegove bake, dok se
roditelji ne suglase s njihovom odlukom. Pristala je bez oklijevanja.
Vjerovala mu je.
I zaista je sve bilo kako je predvidio. Nesuđena mlada nije se protivila
raskidu zaruka, prosaca je ionako bilo sa svih strana, ali raskid zaruka je
nešto teže pao nesuđenom zaručniku. Maši je bilo žao jer ga je
povrijedila, ali znala je da samo s Matom može biti sretna. I bila je.
Ubrzo nakon vjenčanja Maša je zatrudnjela, a Mate je krenuo u potragu
za boljim životom. Obećao joj je da čim se smjesti pozvat će je u grad.
Prvih mjesec dana slao joj je novac, međutim, uskoro su pošiljke
utihnule. Razne vijesti stizale su do nje, ali odbijala je povjerovati u njih.
Ljudi koji su s njim radili izbjegavali su je, a njihove supruge su samo
slegle ramenima kad bi ih zapitala o njemu, pa su s vremenom i njezina
pitanja utihnula. Rodila je kćerku, a o njemu i dalje ništa nije znala.
Čekala ga je u tišini i sama. Nakon pet godina samoće pred nju je stupio
njezin nesuđeni suprug.

477

,,Mašo, mislin da je dosta udovanja. Načekala si se, a mala reste, ti stariš.
Bog dragi zna di se on skiće. Aj, pođi za me i dobro će ti bit. Imat ćeš i
muža, i kuću, i para… bit ćeš sritna.”, cijeli ozaren iznio je Pave svoj
plan.
,, Fala lipa, ali ne. Pave, on će se vratit, ja to znan. A i kakva bi ja to žena
bila da ne čekan svog čovika?”, i tim riječima Maša je odbila bračnu
ponudu.
,, Al gubiš i mladost. Nisi više cura. A i dite imaš. Ko će drugi kravu s
teletom? Ko će tuđe tele hranit bez koristi? Eee, Mašo moja, razmisli tko
će te drugi… ja ti lipo kažem niko… al ja ti oću pomoć.”, Pave nije
odustajao.
Iako njegove riječi nisu mogle promijeniti njezinu odluku, ipak te večeri
nije mogla usnuti. Kad je zora osvanula donijela je odluku. Odlučila je
spustiti se u grad i potražiti Matu na adresi koju joj je dao. Zgrabila je
sitnu ušteđevinu koju je skrivala ispod madraca, te ju sakrila u njedra.
Malenu Martu odvela je baki promrmljavši neku nabrzinu smišljenu
izliku te se nikoga ne obavijestivši zaputila se prema gradu. Putem je u
glavi prevrtala različite scenarije i mogućnosti, no negdje duboko u sebi
nadala se pozitivnim ishodu. Ponovno će biti zajedno.
*
Maša je pokucala na vrata Matine zgrade. Otvorila je vlasnica kuće. Bila
je ljuta na Matu. Prevario ju je. Soba ga je danima čekala spremna, a on
se nikada nije pojavio. Nakon tjedan dana čekanja sobu je iznajmila
drugom čovjeku.
,,Platija je cili tjedan unaprid, pa sam čekala. Reka bi čovik neki dobar
momak kad vid ti njega! Pobiže on ča! Ma di svit ovaj ide?”
*
Nakon što je od voditelja smjene saznala kako Mate nije odradio niti
jedan radni dan jer se nikada nije pojavio na svom radnom mjestu, Maša
je odlučila pričekati kraj smjene kako bi saznala istinu od sumještana
koji su zajedno s Matom krenuli u grad i koji su trebali raditi s njim.
,,Lukaa, ejjj!”, proderala se Maša kad je ugledala poznanika među
mnoštvom muškaraca koji su izlazili iz škvera.
,,Eee Mašo, od kud ti vamo?”, Luka je bio iznenađen njezinom pojavom.

478

,,Luka, neman vrimena, moran te nešto pitat, a ti budi iskren, molin te
ka Boga.”, riječi samo ispadnu iz njezinih usta. Maša je izgubila sram,
više nije imala vremena i potrebe za njim. Bila je žena koja mora
djelovati.
Luka ju je pogledao s pogledom punim razumijevanja i kimnuo glavom.
,,Luka, di je Mate?”, Maša upita pomalo drhtava glasa.
,,Ne znam.”, kratko odgovori muškarac ,,Ne znam. Kunem ti se Bogom
dragim ne znam.”, ponovi iskreno Luka.
,,Pa triba je odi radit… triba je živit u onoj kući… krenija je oni dan sa
tebon…”
,,Nije.”
,,Aaa?”, Maša ga nije razumijela.
,,Nije krenija oni dan sa menom.”
,,Kako??”, Maša je bila još zbunjenija.
,,Lipo. Treba je, al nije. Reka je da ima neki posa obavit, pa da će doć za
nama, al nije, Mašo, nikad doša.”
,,Nikad… pa…nemoguće… lazeš…”, gledala ga je u čudu.
,,Majke mi mile, tako je bilo. Di je ne znam ja ništa.”
,,Zašto mi niko ništa nije reka?”
,,Ne znan… tili te zaštitit… mislili vratit će se… ne znam… neko je reka:
‘ajmo mučat.’, i eto...
Maša je ostala bez riječi. Tupo je gledala u Luku, kojem je tišina između
njih bila neugodna, pa je prekine:,, Pave je reka da je bolje da šutimo
nego da kažemo pobiga je ka bik.”
,,Pave?!”
,,E, on… doša je on dan-dva za nama u grad. Kažemo mi njemu da ne
znamo di je Mate, on da šutimo, kad se izlumpuje pojavit da će se
vratit… fali mu žena… on je ka bik… i tako smo ga pokrivali. Čak ti je
Pave sla pare. Kad je vidija da se Mate ne vraća, reka je da će pričat sa
tebom…”, objašnjavao je Luka cijelu sitaciju ,,Eto pitaj njih ako meni ne
viruješ.” pokaže prstom na ostale mještane koji sui m upravo prilazili.
*
,,Mašo?”, ženina pojava u kasnim noćnim satima ispred njegovih vrata
je iznenadila Pavu.
,,Tribamo pričat.”, hladno prozbori Maša.