Kristalna pepeljara 2020. i 2021. - Zbornik priča

479

,,Jesi razmislila?”
,,Jesan.”, hladno potvrdi Maša te doda ,,Al iman pitanje.”
,,Slobodno, ka što ti je slobodno ući i u moju kuću.”, kaže Pave i pokaže
prema untrašnjosti kuće.
,,Voliš li mene?”, Maša nastavi ne obazirući se na poziv u kuću.
,,O, Mašo, cvite moj…”
,,Da ili ne!”
,,Da.”, brzo će Pave.
,,A Martu?”
,,Ka da je moja.”, odgovori Pave sa smiješkom.
,,Kravino tele.”, pomisli Maša sjetivši se njegovih riječi, a zatim doda
,,Zašto si me onda laga?”
,,O čem pričaš?”
,, Znan da si mi ti sla pare. Zašto?”
,,Bilo mi te ža.”
,,Krave i teleta.”, ispali Maša.
,,Neee… nikako… tebe i male… nisan ja to tako mislija…znaš kako se u
nas kaže?”, i dalje se pravdao Pave.
,, Znam ja da si ti mene volija…”
,,Ne volija nego volin.”, prekine je Pave.
,,Al zato baš nikad nisi volija Matu. Mrziš ga”, hladno će Maša gledajući
ga ravno u oči.
,,Mašo, to je velika i šporka rič. Nisam ja njega mrzija. Oo, nikako…
nisan ga mrzija.”
,,Nisi ili ga ne mrziš?”, zapita Maša i sa svojim pitanjem zbuni Pavu, koji
je raskoračenih očiju gledao u nju ,,Zašto pričaš o njemu u prošlosti?”
,,Al jesan? Ma slučajno.”
,, Znaš danas mi je u ovu ludu glavu došlo kako, kad god spominješ se
Mate, ti o njemu u prošlosti ka da o mrtvom pričaš, i uvik o meni ka
udovici zboriš.”, Mašin pogled je bio prodoran, Pave je nije mogao
pogledati, oči su mu bježale.
,,Ma nema Mate, pa je to ka da je umra.”
,,Nije to isto! Mrtav čovik se ne može vratit nikad, a muž koji je pobiga
može.”
,,Al se vratija Mate?”, zapita Pave s prizvukom ironije.

480

,,E, Pave moj, barem bi ti triba znat da se moj dragi ne može vratit.”
,,Aaa?! Ja?!”
,,Ee, ti. Al ga ti nisi zadnji vidija?”
,,Od kud ti to?”
,,Ljudi pričaju.”
,,Lažu. Ne viruj im ništa. Nismo se svađali, il tukli… lažu.”, objašnjavao
je Pave gestikulirajući rukama.
,,Nisan znala da se oni dan potuka s tobon, meni je reka da je pa… isto
tako ljudi su mi rekli da je oni dan odlaska prije otiša tebi.”
,,Lažu, Mašo, lažu.”, Pave se činio rastresen ,,Ko zna što su mu
napravili, pa žele svaliti na me?”
,,Oni o njemu pričaju ka o živom čoviku, a ti ka o mrtvacu.”
,,Ja to zbog tebe… da ne gubiš mladost. Ja bi sve za tebe učinija… on te
nije zaslužija… nije Mašo… pa nek je mrtav, a ti udovca… i živi…”
,,I živit ću sa mojon malon, al ne sa tebon. I čekat ću Matu.”
,,Al njega nema. Ja san tu.”
,,Mate i ja ćemo se vidit… za te ću molit nek ti Bog očisti dušu od grija.”,
sažalnim glasom će Maša.
,,Mašo, što to pričaš?”,
Maša umjesto odgovora okrene leđa, a Pave je čvrsto zgrabi za ruku, pa
ona vrisne. Tad iz mraka izlete dvojica muškaraca i zgrabe ga. Pave se
otimao, ali bili su jači od njega.Uspjeli su ga obuzdati i svezati mu ruke.
Maša se nije osvrtala nego koračala svojoj Marti, kćerki koju joj je
ostavio Mate kao zavjet svoje ljubavi, nad kojom bdije njezin otac anđeo
čuvar.

481

Marija Hardi, Vukovar

RAZUMIJEŠ LI?

Jezivi trnci prošli su ga čitavim tijelom od prizora pred njim. Mlada
djevojka koja je nekoć bila lijepa, a sada od toga nije ostao niti dašak
života. Usporedio je truplo s fotografijom nestale djevojke koju je
izvadio iz prednjeg džepa svoje stare, otrcane jakne. Nije uvidio puno
sličnosti, ali je bio uvjeren da je to bila ona. Jedna grozota zamijenjena
drugom… nije mogao ne pomisliti da bi roditeljima ponekad bilo lakše
kad ne bi znali što se točno dogodilo s njihovim djetetom. Toliko se toga
nagledao, i svejedno nikada nije ostao ravnodušan. Tako ni sada.
U tišini je uveo roditelje žrtve u hladnu mrtvačnicu. Bez riječi je slušao
njihove glasne jecaje i hropote dok pokušavaju udahnuti posljednje
trenutke susreta s njihovom kćeri. Tada se svečano zakleo samom sebi
da će pronaći onoga tko nije imao obzira prema tuđem životu, prema
tuđem djetetu. Učinit će sve što je mogao da roditeljima pruži utjehu.
Ako treba, onda će ju i osvetiti u njihovo ime. Sve što je tražio bilo je
strpljenje.
Nečujnim korakom izišao je van i prepustio je roditelje njihovom
žalovanju. Čekao ga je naporan posao.
*
„Ima li osumnjičenih?“
„Što nam je poznato o žrtvi?“
„Nije li žrtva svojim ponašanjem privukla zlo na sebe?“
„Jesmo li sigurni na ulicama svoga grada?“
Iako je presica završila prije dobrih desetak sati, pitanja na koje nije
imao odgovor proganjala su ga. Što je uopće znao? Mogao im je samo
reći kako je ubojica ostavio svoj potpis. Mala, gotovo neznatna točkica
na žrtvinom zapešću. To je bilo to. To je bilo sve što im je imao za
ponuditi. Možda je baš zbog toga zaslužio ne spavati ovu noć.
Izvukao se iz kreveta i istuširao se hladnom vodom. Odnekud je morao
početi. Svaki čin, bio on dobar ili zao, ima svoje zašto do kojeg nikada
nije nemoguće doći. Samo treba pronaći prvi korak. Na brzinu je

482

nabacio na sebe prvo što je dohvatio u ormaru, obavijestio nadređenog o
svojim naumima i uputio se na mjesto zločina.
*
„Ne zvuči li ti to sve pomalo nerealno?“
Udahnuo je miris vrele kave i pogledao kolegu. Izgledao je jadno.
Tužne, snuždene oči bile su obrubljene crnim krugovima. Obrazi blijedi,
usne ispucale. Odjeća zgužvana. Imali su sreće ako bi se uspjeli presvući
jednom u nekoliko dana. Čitav gradić bio je na iglama straha. Nitko nije
mogao sklopiti ni oka zbog brutalnosti koja ih je proganjala u snovima.
Mediji su bili tek djelomice krivi za to. Drugi dio je pao na istražitelje.
Prošla su već tri dana iscrpne istrage, a oni nisu imali ni jedan jedini
trag.
„Nerealno?“ ponovio je dignuvši obrve. Podbočivši lakat na stol,
naslonio je bradu na vlastiti dlan i uperio pogled u šalicu u kojoj je sada
samo preostao talog. Kada je popio sve? Nije se sjećao. „Mislim da je to
jedina realnost za nas. Hajde, idemo opet proći kroz ono što imamo.“
*
Drugo truplo. To je bilo ono što su sada imali. Uništeno do
neprepoznatljivosti. Sve je bilo napravljeno tako da se ubojičin potpis
ističe. Ovog puta su bile dvije točkice na zapešću – druga žrtva, drugi
neuspjeh.
„Možda postoji poveznica?“ čuo je nečije pitanje. Namrštio se na
pomisao. Serijski ubojica u malenom gradiću poput njihova? Zvučalo je
previše nevjerojatno. Je li itko potvrdio postojanje vampira? Može li tko
garantirati da je čitanje misli moguće?
Sve su to legende.
Zar ne?
*
„Mislim da bi ti godio odmor. Uzmi slobodan dan. Kako ti to zvuči?“
Zvuči grozno. Zvuči kao da ga više ne žele blizu istrage. Zar njima nije
bilo u interesu naći ubojicu? Kako mogu uopće mirno spavati dok netko
mahnito traži iduću metu?
„U redu, šefe.“
*

483

Idući dan dočekao je budan. Još jedna neprospavana noć. Više nije bio
siguran kakav je to osjećaj biti odmoran. Dok je čitao sve informacije
koje je dosad skupio o počinjenim ubojstvima, glava mu je brujala
mislima. Tijelo mu je zadrhtalo od pomisli kako umjesto da on gleda
fotografije, one zapravo promatraju njega. Prva žrtva mu je upućivala
hladan pogled koji je bio tek djelomice ispunjen tihom molbom u
pomoć. Ono što je prevladavalo bila je krivnja. Ukor što svoj posao ne
radi bolje. I on joj se u potpunosti pokorio. Sve što mu je imala za reći –
sve je to već znao i sam.
*
Kad je bilo pronađeno treće truplo, nije mogao u sebi pronaći niti onaj
prvenstveni šok, niti volju za istraživanjem. Znao je što će naći, i to mu
ni najmanje nije pomagalo. Osakaćeno tijelo, neprepoznatljivo lice
djevojke, uplakani roditelji. Tri točkice na zapešću kao podsjetnik na
njegovu nemoć. Dao bi se zakleti da, kad bi se dobro zagledao, mogao bi
vidjeti kako zrnca preostale kontrole nad čitavim slučajem nesmetano
padaju na tlo prolazeći kroz njegove prste. Ako mu je išta bilo jasno,
onda je to bila činjenica da nakon što uhvati ubojicu više ništa neće biti
isto kao prije. Ljudi se mijenjaju, ali ne tijekom noći. Možda je to bio i
sam ključ ove istrage?
A možda je samo počeo ludjeti. Odmjerio je po posljednji puta
fotografiju s poprišta zločina i duboko udahnuo. Dok su drugi bili
izgubljeni u tješenju roditelja ubijene, on je bio svjestan onoga što se
moralo učiniti, ono što je imalo prednost nad svime drugim –
pronalazak krivog i odgovornog za sve ove gnusobe.
*
Vjerojatno je prošlo tek nekoliko mjeseci od prvog ubojstva. Ipak,
osjećao se kao da je već godinama lupao o kameni zid ne tražeći drugog
izlaza, dok su sve ovo vrijeme vrata bila na dohvat ruke. Kad bi samo
mogao podići pogled i pronaći ono što mu je promicalo. Isprobao je sve
metode i tehnike. Još mu je preostala samo jedna stvar za pokušati.
Iskreno je se plašio. Ali trenutno? Učinio bi sve samo da stane na kraj
ovim zločinima.
Uzeo je lovački nož s police trgovine i pošao na blagajnu platiti ga.
Osjetio je kako ga nalivpero bode kroz prsni džep njegove košulje.

484

Odlučio je ignorirati sve čudne emocije koje su ga tjerale na povraćanje.
Morao se uživjeti u lik zločinca, inače nikada neće moći shvatiti. Nije
imao izbora.
*
Rekreacija događaja nije pošla po planu. Shvatio je da nema nikakvog
pojma koji lik treba upriličiti. Kako ga onda oponašati? Umjesto toga,
odlučio se za metodu razgovora. Pokušao je pričati sa žrtvama. Nadao
se da će mu one reći kakvog čovjeka traži. I nije se razočarao. Konačno je
shvatio sa čim se uhvatio u koštac.
*
„Nema nikakvih točkica na zapešću. Ne znam o čemu uopće pričate.“
Tiho je gledao u mrtvozornika. Bio je uvjeren da se čitava poanta bila u
brojenju lovine. Je li bio u krivu? Nemoguće. Možda je ubojica
zaboravio. Nije imao vremena, znao je da su mu na tragu i to mu je
ulijevalo strah u kosti. Trnci su ga prolazili od uzbuđenja što ga konačno
netko razumije, ali u isti trenutak znoj ga je oblijevao što će svemu
uskoro morati doći kraj.
Slabašno se nasmiješio u znak pozdrava i brzim se pokretom uputio
prema svom odjelu. Bio je blizu. Bio mu je na tragu i to mu je vraćalo
samopouzdanje. Još samo malo mora izdržati ovaj pritisak i onda će sve
biti u redu.
*
Kad se uvečer vraćao s posla, nije mogao ne promatrati djevojke na koje
je nailazio. U svima je tražio ono nešto što su dosadašnje žrtve imale.
Lijepa, mlada. Nosi suknju. Gotovo nevina, ali u nečemu ipak pomalo
provokativna. Studentica možda? Neudana? Nezaposlena? Možda
sasvim suprotno. Što ako je morao tražiti mlade i uspješne? Nekako se
nije mogao odlučiti. Vjerojatno će morati promatrati i čekati. Tako je to
uobičajeno išlo s njegovim istraživačkim instinktima. Čekanje se
naposlijetku uvijek isplatilo.
*
Odabrao je one izgubljene. Te su mu se činile dovoljno nevine, ali
istovremeno provokativne. Nije to znao opisati, ali je vjerovao svome
nagonu.
*

485

Kad je vidio osakaćeno tijelo, prošli su ga trnci. Već dugo nije osjetio
takvo nešto. Mislio je da je u potpunosti otupio. Izgleda da je ipak
mogao biti u krivu.
*
„Sad znam. Sve sam shvatio. Konačno razumijem.“
„Mislim da razum nema veze s ovim.“
Kolege ga nisu shvatili. Nije im zamjerio. Ipak je on posvećivao najviše
pozornosti slučaju. Tužno im se nasmiješio. Ako mu ne vjeruju, onda će
im morati pokazati.
*
„Pet točkica. Na zapešću. Točno ovdje. Vidite?“
Svi su ga promatrali s određenim šokom u očima. Nije mu smetalo.
Pretpostavljao je da je bilo zastrašujuće vidjeti čovjeka koji je vratio
kontrolu u svoje ruke.
„Dosta s time. Vodite ga.“
Nije ga zaboljelo. Bitno mu je bilo da on razumije. S vremenom će i svi
ostali.
*
„Je li to osumnjičeni?“
„Poznajete li žrtve?“
„Čime je žrtva privukla Vašu pozornost na sebe?“
„Jesmo li napokon sigurni na ulicama svoga grada?“
Blago se nasmiješio. Uspio je. To su bila pitanja na koja je mogao
odgovoriti. Konačno je sve znao. Pročistio je grlo i spremno započeo.

486

Marija Nezirović, Rijeka

BJELINA

Na radijučujem tek komadiće jer spremam stvari za natjecanje u
ruksak,“Annie...sinoć u šumi kod Kristalne dvorane...javite se u policijsku
postaju“, ali i to je dosta da stanem. Dugo se vremena ne pomičem, kao da sam
se zaledila u trenutku.

Stigla je kasno u bjelinu dvorane i udahnula ledeni zrak.Par klizača
već u skokovima na ledu, cure su se hihotale između čučnjeva. Bacila je
ruksak napraznu klupudalje od svih. Sve na klizalištubilo je oštro na
danjem svijetlu; još jutros sama je klizala u mekanom sivilu.

Drugi članovi klubazaposjeli suparket.Rastezali su se, poskakivalii
izvodili piruete na mjestu, namještali oštrice uz tabane i križali
pertle.Dobacivali su jedan drugome nešto za srećuprije nego bi se
otisnuli na led, keseći se savršeno bijelim zubima.Buka se širila i odbijala
o led, gdje su obli tragovi klizaljki prelazili jedan u drugi.

Prilazio joj je trener s kapom na glavi. Kasniš, viknuo je preko drugih
glasova. Nije odgovorila, vadila je stvari iz ruksaka, klizaljke,rukavice,
traku, vodu. Zgrabio je klizaljke i skinuo štitnike da vidi ako su noževi
dobro naoštreni. Krajičkom oka, vidjela jena ledu Annie, rozih obraza i
držanja kao pauna,kako otkopčavaprsluk. Odvratila je pogled i svukla
trenerku. Razgibavala se, ubrzano. Čuješ ti mene, prodrmao ju je za
rame trener. Gdje si do sad? Jesi dio tima ili nisi? Čekala je da makne
ruku. Kimnula je i rekla, Gužva u školi.

Nije mu spomenula da je bila u kazni jer ju jeJeb gnjavio ispred učionice
i opalila ga je po nosu. Teretana tri puta tjedno dala joj je dobre tricepse.
Morala je slušati ravnatelja kako se takvo ponašanje neće tolerirati i
kako je bila u zemlji bez roditelja, pozvat će na razgovor Kieranove. Čim
je ostala sama u uredu,iskrala se dootvorenog prozora, prebacila preko

487

daske ruksak, pa sebe.Pala je na tvrdo tlo. Digla se i otresla. Odmalena je
znala kako padati na led.

Na putu do dvorane hladilase smrznutom bocom s automata.Čuvala je
tekućinu za trening, zadnji prije sutrašnjeg natjecanja. Nije ništa jela, jer
tako je bila čista kao led. Morala je biti čista i laka kako bi lebdjelana
ledu, kaoptica u centru svijeta, jedino mjesto gdje je voljela biti sama.
Bojala se biti sama u svom novom domu, u školi, a najviše u svlačionici.

I love your Funny Face, though you're no Mona Lisa,pjevušilajeAnnie
svaki put kad bi ušla u svlačionicu ili prošla kraj nje na hodniku. Nije
pjevala pred trenerom ili tijekom rotacijerutina.Odmalena je
priželjkivala Annine crte lice. Jer ako si lijep, mislila je, život ti ne može
biti loš. Isprva se pravila da ne razumije zadirkivanje. Ali bila je to njena
glazba, njena rutina, za koju je Annie smatrala da je trebala pripasti njoj.

Uslijedilo je deranje, kad je slučajno stavila svoje stvari na Annino
mjesto, iako nitko nije imao svoje mjesto u svlačionici. Nakon toga,
guranje na ledu jer je navodno izvodila vježbe preblizu Annie iako je
ona imala prednost prolaska.Požalila se treneru, bez uspjeha.

Trener je na početku bio obziran prema njoj, dok se malo ne snađe u
novoj zemlji. Pitao bi je ako je jela i razumije li što joj govori, pohvalio
kad bi dobro odradila svoju rutinu pred drugim curama, što ih je
motiviralo da je još više ignoriraju. Sad se svari drugačije, rekao joj je
nakon par mjeseci, Moraš biti borac kao one, kao Annie. Na ledu
nikome ne cvatu ruže. Annie je bila njegova zvijezda, uvijek
nasmiješena, nevino i samouvjereno, bila je to njena početna i finalna
poza.

Sad su i plahi klizači uletavali u skokove, polijetali i padali, ali ona se
držala sa strane, još skačući na parketu. Čekala je svoj trenutak i slušala
treptaj svog srca svaki put kad bi netko proletiopored nje pogleda
fiksiranog u daljinu. Voljela je tu pripremu za skok, vjetar koji šiba uz

488

lice.Led je bio njen svijet, tu je bila moćna. Tada druge cure višu nisu
bile bitne.

Rekli su joj da se njeno lice mijenja tijekom rutine, da postaje svaki put
netko drugi, da odgovara na različite emocije, likove i glazbu. S običnim
licem bilo je kao s praznim listom papira – na njemu si mogao nacrtati
što god si htio.

Uvijek je stupala na led prvo lijevom nogom jer bi se tako sjetila tko je i
zašto je ovdje došla. Oko nje su bili drugi klizači i odbljesak sjajniji od
sunca; bilo je velebno. Ali kad bi zakoračila na led govorila je: „Ovo je
normalno i tu pripadam.“

Osvrnula se da vidi gdje su Annie i druge cure. Odjednom svjesna tijela
oko nje, postalo je teže kontrolirati disanje, a tišina ju je činila
nervoznom. Parala su je sijevanja klizaljki tik uz njene uši. Pogledavala
je preko ramena dok je skidala štitnike s nogu automatskim pokretima.

Trener je prozvao njeno ime i u tom času se odgurnula od ograde i
otklizala duž stranice klizališta.Prebacivala je težinu iznad oštrice s
najmanjim pokretom gležnja. Ležerno, nježno. Upirala se o led mekanim
koljenima i bešumno rezala površinu. Bila je brza, vraški brza. Težina u
njoj se rasplinula, svoje je tijelo zamijenila perjem i ništavilom. Mogla je
čuti vlastite mišiće kako zujeod uzbuđenja.Osoba koja je bila, mršava
cura s blijedom kožom, nestala je. Napala je sredinu leda, sve je više
ubrzavala dok se okretala sad na jednoj nozi, sad na drugoj,ograda na
suprotnoj strani sve bliže, zadnji udah i skupljanje ruku prije divovskog
skoka i bila je u zraku, prisutna u tom trenutku kao nigdje drugdje u
životu. Na vrhuncu drugog zaokreta pauza u kojoj je vrijeme stalo; ako
bi otvorila oči vidjela bi da je na vrhu svijeta. Ali slijedilo je još veće
savršenstvo: odmotavanje nogu i ruku tako da se dočekala na oštricu
debljine 2 milimetara mekano kao na jastuk i u luku otklizala na nazad,
zadržani dah napokon ispušten.

489

Glasovi i žamor drugih klizača opet su bili tu, netko joj je pljeskao, led je
treptio od sjena i pokreta. Gorila je od veselja, ali nije ga htjela pokazati.
Okrenula se i udaljila do suprotne stranice leda. Osjetila je oštri ubod
iznad zgloba, koža joj se poderalana nozi na kojoj se dočekala, i prije
nego je uopće shvatila što se dogodilo, savila se od boli i rukama
obgrlila potkoljenicu.Ispred sebe vidjela je Annie kako se udaljava od
nje. Mora da je netom prošla pokraj nje baš dok je skakala. Promotrila je
nogu gdje joj je bila razrezana koža. Precizniravni krvavi trag sa
zadebljanjem na jednom dijelu gdje ju je nož klizaljke ušao u kožu. Kao
potez crvenom tintom, elegantan kao linije na ledu, morao je biti djelo
umjetnika poput Annie.

Ovaj put je znala što učiniti. Sakrila je krvavu ruku. Podigla se boreći se
sa suzama i brzo udaljila prema vratašcima dok ju je noga žarila.
Oglušila se na povike iza sebe. Izašla je s leda, pala na pod i stala skidati
klizaljke i čarape. Zatim je stavila alkohol na golu nogu i šepajući se
udaljila. Trebala je izaći na svježi zrak. Vani ju je dočekao mrak. Na
osami je bila tek jedna svjetiljka ispod koje je bila klupa. S druge strane,
u polutami, bio je parking i privezani bicikli. Gledala je svoj polovni
Giant s ruzinavim lancem i iza njega Annien skupocjeni roza gradski
bicikl. Nije joj išlo u glavu kako ga usprkos blatnjavom putu uspijeva
održati tako čistim. Mrzila ju je.

Nakon mnogo vremena počeli su izlaziti drugi klizači s torbama.
Izgledali su iscrpljeno. Pitali su je ako je sve u redu, ako će sutra doći na
natjecanje. pozdravili je i krenuli svojim kućama. Nije pitala, ali je
pretpostavljala da je trener ljut na nju i da će je izgrditi kad posljednji
izroni iz dvorane s njezinim stvarima.

Oči su joj bile još zamućene od bjeline i suza. Pekla ju je rana na nozi.
Bila je otvorena i duboka. Gledala je Annie kako se penje na bicikl i
nestaje u tami, sjene stabala uz put kao vukovi koji je žele rastrgati.
Ostala je sama u krugu svjetla, a u ruci mi je bilo svijetlo Annina bicikla.
Bilo je opasno ići sam kući kroz mračnu šumu. Rekli su joj da su se

490

događale nesreće. Zimi su nestajale djevojke. Neke bi našli, a neke ne.

491

Marijana Balog-Parazajda, Križevci

BOJA NEBA U LISTOPADU

Prokletstvo! Nervozan, s grčevima u želucu razmišlja Marko. Sjedi
na prozorskoj dasci. Kad je snen otvorio oči bio je izuzetno raspoložen.
Obasjan toplim zrakama jesenjeg sunca. Mirno su sjedile na njegovom
iščekivanjem po žigosanom licu.

Velik dan je bio pred njim. Očekuje telefonski poziv. Pred mjesec
dana poslao je svoj rukopis izdavačkoj kući, i danas je taj dan. Približava
se trenutak kad će konačno doznati hoće li mu izdati roman.

Telefon je zazvonio. U njemu, nada je prsnula kao vatromet. Iskočio
je iz kreveta i ushićen zgrabio slušalicu.

- Halo?! - lepršavim glasom progovori. Istoga trena osjeti strašnu bol
u peti.

Namršten, trudeći se da u isti mah odgovara i sluša, pažljivo podiže
nogu i na svoje zaprepaštenje ugleda rajsneglu zabodenu u petu. I prije
nego li se uspio snaći, istinski je razumio samo zadnje riječi koje su
govorile:

- Žao nam je gospodine. Mi tražimo nešto drugo. Pokušajte ponovo.
Želim vam sreću!

- Ali. - ostaje zapanjen. Svaku njenu riječ, osjetio je kao potez britvice.
Spušta slušalicu pored telefona. Obeshrabren, osjeti grč u želucu.
Opijen, počeo je oblačiti svoje stare izlizane traperice i crnu majicu.
Sjeda na prozorsku dasku. Razmišlja.
Gleda u daljinu. Sunce je netragom nestalo i počeo je jesenji pljusak.
Debele kapi udaraju o njegov prozor. Nešto mokro klizi njegovom
nutrinom.
- U čemu je problem? - misli - Ovo je već peti put da su me odbili. Svi
su imali pravo. Tko sam ja, pa da bih mogao nešto takvo? Sad su se
obistinile njihove proklete tvrdnje!
Odjednom osjeti prezir prema svima.
Sumanuto, kao u nekom snu, uzima jaknu i u tri skoka spušta se u
prizemlje.

492

- Doručak je spreman! - začuje kao kroz maglu glas svoje majke, koju

pogleda kao da je nije tamo očekivao.

-Nisam gladan. - odgovori u pol glasa

- Gdje ideš? - brinuo ju je njegov izgled. Tup i besciljan.

- Van. - izjavljuje i žurno izlazi na trijem.

- Evo ti kišobran. - vikala je za njim. Ne pogledavši je, samo je

odmahnuo rukom i požurio na cestu.

Guši ga. Pritišće mu grudni koš, kao da je nešto beskrajno teško

obješeno o njegov vrat. Kiša je lagano rominjala dok se izgubio na

zavoju ulice i iz majčinih očiju koja je zabrinuto gledala za njim.

Nakon tri sata pojavljuje se na vratima knjižnice. Mokar, blatan i s

dvije ogrebotine na čelu koje krvare. Odmah s vrata ugleda svog frenda

Ivana, budućeg doktora, kako lista neku debelu knjigu. Šutke mu prilazi

ostavivši iza sebe debele otiske blata. San svake čistačice.

- Isuse! - frkne ovaj spazivši ga. Marko se izlije na stolicu.

- Što ti se dogodilo? - Ništa. - sliježe ramenima.

- Pa na što to ličiš? To ništa mora da je bilo pakleno.

Slomljen, sve mu priznaje.

- Ja sam propao. Čeka me vječito ne zadovoljstvo na nekom

svakodnevnom poslu! Biti ću poput ostalih ukalupljenih i vječito

nesretnih u potrazi za propuštenim.

- Ne očajavaj! Što oni znaju što je umjetnost? Pošalji nove primjerke,

pošalji ih cijelom svijetu. Netko će prepoznati to nešto u njima. Vjeruj

mi.

Marko je gledao kroz njega.

Kao prijatelj koji je uvijek spreman pomoći, Ivan ga nagovori da odu

do njegova stana. Daje mu suhu odjeću.

Poslijepodne provode zureći u televizor, šutke. Koju god temu

načeli, Marko nije imao što reći. Sunce je ponovo zasjalo.

- Idemo u šumu. - iznenada predloži Ivan, punih usta pice. Proguta i

još doda

- Da. Idemo brati kestenje.

- Ali, ne znam. Ne ide mi se. - bio je blijed i jedva je gutao hranu.

- Pa, kako hoćeš! Idem sam. - strusio je pivo odlučno.

493

Marko na posljetku pristaje. Nije mu drago, ali što češ. Treba se
ponekad žrtvovati.

Bila su četiri sata popodne kad su ušli u šumu. Udahnuvši svježi
zrak, Ivan brzo zaboravi kratkotrajnu zlovolju, te ponovo razveže priču.

Marko ga ne sluša. Skrušeno, kopa po vlastitim mislima. Pod
cipelama šušti im tanak sloj tek otpalog lišća. Oko njih stabla se njišu u
zanosnom plesu, bljeskajući šarenim lišćem, miris tek uspavane zemlje
širi se.

- Da li si čitao u novinama. - Ivan se ponovo osudi otvoriti novu
temu.

- Kažu da su na našem području nestale dvije osobe? U nekom polju
pronašli su njihova tijela, bez unutarnjih organa . - govori i šuta gljive uz
put.

- To je gnjusno.- odsutno će Marko na što ga Ivan poklopi - Ne, nije.
Idemo ovuda? -upit je više kao prešućena naredba. Želio je putem koji
vodi uz sam rub šume.

- Ne. Ne želim. Mogli bi nekog sresti, a sad, ne želim ni s kim
razgovarati. - odbrusi i na raskršću kreće puteljkom što vodi u središte
tamne i duboke zvijeri.

-Ali kesteni su - Daj molim te. Kupi kod bakica na placu.
Ozbiljan, s rukama u džepovima Ivan stoji mršteći čelo. Obrazi su
mu pobijelili a tad jurne za Markom da ga sustigne.
- Hoćemo li sutra uvečer izaći nekud? - poskakivao je uz njega
hvatajući korak.
- Ne želim. Hvala ti na svemu što činiš za mene, ali trenutno .- mučio
se biti pristojan, dok mu pogled bježi na komad odjeće koja je bila
obješena na granu. Iz nje kapala je crvena tekućina.
- Pa, ići ću sam. - pomalo nadureno zaključi.

Odmaknuvši, Marko se ponovo okrene i očima potraži dio
tkanine. Izgleda tako poznat.

Zalaze u samo središte, gdje su grane tako gusto isprepletene da
gotovo sunčeve ruke tu ne sežu. Ivan je i dalje neumorno govorio, a
svaka druga riječ bila je želja da se vrate natrag.

Nekoliko metara ispred, ukazalo se nešto ne pomično na stazi.

494

- Smeće - olako zaključi Ivan, i još jednom naglasi kako bi bilo dobro,
vratiti se. No, znatiželjan Marko pojuri prema hrpici, ostavivši ovoga
prekriženih ruku na sred puta.

Kako se približavao, kretao se sve sporije. Najednom, staje kao
ukopan i bezglavo počinje mahati rukama.

Osupnut, Ivan gleda kako se bori za zrak. Činio se užasnut, kao da
je ugledao lik iz horora. I je. Ispred sebe gleda u beživotno i ukočeno
tijelo, koje leži poput lešine pregažene životinje uz rub ceste.

Nekadašnja plava kosa djevojke, bila je čudno razbarušena,
natopljena krvlju. Ukočene joj zjenice, netremice su ga gledale, a u
njegovim je stajala slika, razgolićenog tijela iz kojeg izviruju kosti
polomljenog grudnog koša, i prizor crijeva što kao zmije ljutice izviruju
iz utrobe.

Želudac mu se digao u grlo. Prepoznaje leš! Bio je uhvaćen i razapet
na mrežu užasa, a on poput pauka na velikim nogama dolazi do njega i
uštrcava mu otrov, od kojeg se ovaj ljulja u suludom zanosu .Ne može
progovoriti. Vruće suze su mu potekle.

Ivan ga i dalje promatra, pa ubrzanim korakom pohita prema njemu.
- Što ti je? - pita i sam izbezumljen. Dok mu je prišao, Marko je već
klečao histerično grabeći lišće i zemlju, kojom se potom pokrivao po
očima. Rasipao se kao da je od stakla.
- Isuse! - blenuo je Ivan s otkazanim svim tjelesnim funkcijama.
Kleknuo je pored Marka koji se tresao i hroptao. Samilosno ga pogleda i
zagrli. Iza Markovih leđa, Ivanu pred očima ležao je leš Ines, Markove
dugogodišnje djevojke. Bio je odvratno iz masakriran.
- Bože - konačno je progovorio - Ines nije istina. Reci da nije. Pa tko bi
- gutao je riječi.
Sedam sati u veće istoga dana. Policijska postaja. Ničeg se ne sjeća, ni
kako je dospio tu, ni što se dogodilo u među vremenu. Sjedi u sobi za
ispitivanje, s osjećajem tuposti. U drhtećim rukama drži kavu, koja se
preljeva preko rubova. Pred očima mu je samo ona slika i beskrajna bol
svud po njemu.
Oko njega nervozan korača inspektor, pomalo lud od iščekivanja
preliminarnih nalaza. Vrata su se otvorila i policajac je promolivši nos, u
prostoriju gurnuo hrpu papira. Zlovoljno ih je prolistao značajno

495

klimajući glavom, potom ih arogantno baca na stol pred Marka. Listovi
su popadali po stolu ispavši iz fascikla.

- Znaš li što je to?- prodornim glasom pita inspektor podbočivši se
rukama o stol.

-D….Da…Ne…Pretpostavljam..- promuca zbunjen. Ovaj samo
klimne glavom i nastavi

-To su nalazi iz kojih saznajemo, citiram: Da je to tijelo Ines Šišković,
umorene jutros između 10h. i 12h. Gdje si ti bio?

- Kod…- ponovo pokuša progutati knedlu iz grla - Kuće - A jeli? Ja
sam čuo drugačije.

- Pa, poslije sam izašao - I to u vrijeme od 10 do 12h.?Gdje si bio?
- Šetao sam. - Po kiši? - Da! - Samo si šetao? - Dovraga da! Zašto me
sve to ispitujete?
- Imaš li svjedoke? - Ne znam.
- Od kud ti ogrebotine na čelu? - Ne znam!
- Ne znaš, ili ne želiš znati? - Ne znam. Bio sam dotučen zbog
odbijanja izdavača. Lutao sam.- podočnjaci su mu podupirali oči, a one
isijavale strah.
- U kakvim odnosima si bio s ubijenom? - Pa mi, hodali smo. Pred
tjedan dana smo prekinuli. - Zašto? - Njoj se više nije sviđala moja
zaluđenost pisanjem. - odgovarao je s velikim naporom. Boljelo ga je to
silno ne povjerenje.
- I ti si je onda odlučio ubiti, ha filistru?
- Ne!!!- rukama je pritiskao ušne školjke.
- A zašto si njih ubio? - inspektor mu pred oči rastvara slike. Još dva
ubojstva.
- Ne! Nisam to učinio, ne želim to gledati. Ne! - odlučan dreknuo je i
u želji da odgurne slike od sebe, prolijeva kavu po njima.
Pozorno su ga pratili, promatrali, proučavali. Mimiku intonaciju,
oblike riječi, okuse osjećaja.
- Nisam ubojica. Nisam to učinio! Ne želim to gledati – šmrkne i
zapilji se prema svijetlu.
- A nisu li te i žrtve molile da im to ne činiš, a ti si to ipak učinio?! -
Inspektor nije odustajao i pred oči mu je stavljao nove slike.
- Samo mi nije jasno, zašto? To ćeš mi ti reći. E pa zašto???

496

Marko je samo niječno odmahivao glavom. Ustao je da bi pobjegao
od užasa i ščučurio se u kutu pokrivši se rukama po glavi.

Ne vjerujući mu ni riječ, s rukama na bokovima inspektor nastavlja -
Poznaješ li Ivana?

- Da, prijatelj mi je.
Nakon tri sata, pojavljuje se na hodniku policijske postaje. Dočekala
ga je sva van sebe majka i Ivan koji je sjedio na klupici. Licem mu
preletje uzbuđenje, ali ga odmah smijeni sjena duboke zamišljenosti.
Izlazeći iz postaje susreće se i s Inesinim roditeljima i bratom koji
mu osvetnički obećava: Ti si mrtav! Čuješ me
Svi troje sjedaju u Ivanov automobil i kreču prema kući.
- Jesi li to učinio? Odgovori! - na stražnjem sjedalu histerična majka
drmusala ga je za ramena.
- Jesi li je ubio? - odjeknuo je šamar.
- Nisam.- promuklo prozbori, letargična pogleda
Kao robot bez riječi ulazi u kuću. Tu ga čeka ostavština krimi
policije, koja je razbacala sve od temelja do krova.
U mračnoj i hladnoj sobi sjeda na dasku uz prozor. Jutrošnji pljusak
kao da je sve oprao. Nestalo je sve što je do tad poznavao. Više nikad
Ines. Za uvijek su ga obilježili, optuživši ga da ju je on ubio. Iz tame kroz
prozor gledao ga je mrak.
Noć je ogrnula svoj tamni ogrtač i njime pokrila prirodu, u koju se
uvukla zadihana jesen. Njen dah u predvečerja sakupljao se po
dolinama preobražen u gustu maglu.
Hladnoća je bila unutra, u njemu. Omamljen poželio je umrijeti. -
Dođi! - vidio ju je. - Dođi Marko - nasmijana pružala mu je ruke.
Zajednička tetovaža ispunila mu je grlo tintom.
Noći i dani se izmjenjuju a on ne vidi razlike. Prošlo je mjesec dana.
Zapušten, izgladnio i dalje odbija društvo. Zaključan boravi u sobi, za
pisaćom mašinom ili rasčupan na prozorskoj dasci s nekom pomalo
ludom sjenom u očima.
Nakon mnogo uložena napora i svakodnevnog dosađivanja, Ivanu
konačno uspijeva nagovoriti ga da dođe kod njega.
Rastegnuvši se po kauču, sanjivo gleda kroz televizor i nesvjestan
glocka nokat.

497

- Izvoli - prilazi Ivan i nudi čašu cole.
- Slušaj - pažljivo započinje -Volio bi da nekud izađemo, zabavimo se
- Zabavimo?! - planuvši Marko iskače iz kauča i odlazi do terase.
- Nema za mene zabave, ne postoji. Ja na nju nemam pravo! Ja sam
duh, nitko! Ne postojim. Ti ne razumiješ. - osjeća žestinu u sebi,
frustrira, a još mu se i vrti.
.- Svi upiru prstom u mene, kao da sam neka nakaza. - osjeća kako
drhti od bijesa, otpije gutljaj cole i nastavi - Ja sam propalica - proguta
teško i iznenadno pada obamro na pod. Svjestan a ipak u ne mogućnosti
da se pokrene.
- Jesi li dobro? - polagano Ivan ustaje. Govori nekim novim
tonalitetom glasa, bez emocionalnom. Tapkao je prema njemu. Plamtile
su mu zelene podrugljive oči.
- Ne znam, osjećam se nekako slabo - jedva je progovarao, bez snage
i osjeta
- Bez brige, proći će - nosio ga je poput djeteta, a zatim ga baca na
kauč.
- Ja ću se pobrinuti, dati ću ti mir.
-Da mir - ponavlja opijen. Kroz maglenu zavjesu gleda Ivana kako
kopa po svojoj doktorskoj torbi, kako iz zamrzivača u dva putna stavlja
led.
- Dati ću ti vječni mir i spokoj tvojoj ranjenoj duši. Znaš, i Ines je to
tražila. Opet ću vas spojiti.
-O čemu govoriš? - s naporom upita. Od spomena njenog imena
osjeti val vrućine.
U jednom trenu, Ivan se okreće prema njemu. Sve je nestalo. Ovo,
nije Ivan kojeg on poznaje. Čak mu se učini da dobro ne vidi. Želi da je
tako.
S iskrama u očima, luciferskim osmjehom, skalpel je držao u jednoj
ruci a špricu u drugoj
i još gore, s otvorenom namjerom.
- Nije smiješno. Kojeg vraga radiš? - pokušavao ga je upozoriti.
-Znam, nije mi to ni namjera. - odgovorio je stranac.
- Ti si lud. - pao je pod utjecaj opojnog sredstva stavljenog mu u sok.
Udovi su postali drveni.

498

- Smiri se. - govori hladan glas - Pred postavio sam da ćeš pokušati
pobjeći, i pogodio sam. Svi ste vi isti. I one dvije budale, i Ines - mijenjao
je ton, od izazivajućeg, lukavog, do podrugljivog.

- Ivane, što govoriš?
- Istinu. Od mene ne možeš pobjeći. Ja sam posvuda! - Urlao je u
nekom zanosu, poskakujući s noge na nogu. Onda se smiri i nastavi
- Ja sam svemogući, ja uzimam i dajem.
-Upomoć!!! - panika je čvrsto Marka ogrnula u kaput. - Ne
približavaj mi se - baca se na pod praćen hjenski podrugljivim
smijehom. Tražio je nešto čime bi mogao onemogućiti njegovu ludu
namjeru. Pogled mu se lijepi za vrata. Kad bi barem smogao snage da
dođe do njih. Udovi su mu tako mlitavi. U međuvremenu, Ivan je
završio svoj ples. Stoji niječno odmahujući glavom.
- Zašto sad bježiš? Zar si dvoličan? Rekao si da ne vrijediš i da ne
želiš živjeti. Ja ču ti olakšati. Pa kompići smo, ne?
- Ne želim tvoju pomoć. Ti si životinja! - Marko je samo želio doći do
vrata, a bila su tako daleko.
- Tvoj ne vrijedan život, i tebe propalicu izbrisat ćemo. Tvoje
bezvrijedno tijelo, rastopit ću kiselinom i poslati tamo kud odlaze sva
govna. U kanalizaciju.
- Ne približavaj se - vrišti dok se oštrica skalpela prijeteći bljeskala
na suncu. Njegov jedini i najbolji prijatelj ubojica? Ne želi vjerovati. Srce
mu divlje pumpa.
- S tvojim organima spasiti ćemo nekoga tko misli da mu život
vrijedi, a meni, pribaviti malo šuškavog papira. Razumiješ stari, zar ne?
- Jebote, ne približavaj mi se.- Marko je gledao kako se nadvija nad
njim.
-Žao mi je, nemaš poima koliko, ali život je takav!
-Ne ne ne - Odzvanja mu bolnim tijelom.
Skupivši svu preostalu snagu, kad je Ivan krvnički nadmoćno krenu
na njega, udara ga nogom po licu odgurnuvši ga od sebe.
- Nećeš mi pobjeći. - osvetnički govori dok je ispod kauča pokušavao
dohvatiti skalpel što mu je u padu ispao.

499

Marko se okreće da provjeri iza sebe. Vidio mu je noge i kapljice
krvi po tepihu od razbijenog nosa. Istog trena krv ga podsjeti na prizor
iz šume i na mjestu ga paralizira.

- Dolazi bol. - Ivan je ljući no ikad krenuo prema njemu.
Kretao se četveronoški, sporo i otežano. Do vrata fali mu još malo
- Ovaj put nemaš šanse! - odlučio je
Toliko mu je blizu da može osjetiti njegov dah.
- Nećeš mi umaknuti kompa! - pogledi im se sreću.
- Jebem ti sve - već iznemogao pruži ruku prema bravi da se ustane.
» Još malo » hrabri sam sebe.
- To! - zgrabio ju je i ustao. No u istom trenutku, osjeti Ivanovu ruku
na svom ramenu. Toplu i prijateljsku i njegov pakleni osmijeh koji sve to
briše.
- Dosta je sranja. Gotovo je.
Jedva stojeći na nogama, Marko se brzo okreće vratima koje ne može
otvoriti. Pomiren sa svime, zažmiri.
Neočekivano, vrata se otvore i opale ga po sred čela. Kroz polu
svijest čuje nepoznate povike: Baci skalpel! Podigni polako ruke, tako da
ih vidim. Lezi na pod. Stavite mu lisice.
Odzvanja mu još u ušima dok dva dana poslije leži na krevetu i vrti
u rukama maleni mikrofon što mu je bio postavljen ispod podstave
jakne. Spasio mu je život.
Još ne vjeruje da je ostao bez djevojke, prijatelja. Povrijeđen , s
pokojom masnicom nikada si neće moći objasniti zašto?
- Sad barem imam vlastitu priču - misli - Ali tko će mi vjerovati da su
ljudi samo malo bolje razvijene životinje? U veliku žutu kovertu stavlja
novi roman.

500

Marin Buovac, Zadar

GROBLJE U OTOČCU

Mali Pero, kako su ga svi odmalena zvali, 23-godišnji je apsolvent
arheologije, koji se svake godine krajem listopada sa studija iz Zadra
vraćau rodni Otočac, kako bi za predstojeće blagdane - Dušni Dan i Svi
Svete - boravio kući. Naime, otkako mu je samohrani otac u
Domovinskom ratu poginuo na proplancima surovog Velebita, Pero
redovito posjećuje grob svog neprežaljenog oca, koji je pokopan na
mjesnom groblju u Otočcu. Uvijek se to svodi na isto: mali Pero dođe
nekoliko dana ranije kući, posjeti baku, i onda se sutradan nakon ručka
iz starog dijela grada pješke uputi prema mjesnom groblju u Otočcu.
Nakon nekih pola sata šetnje pristiže pred sam ulaz u groblje, koje ga
svaki put iznova obuzme pomiješanim osjećajima. Naime, groblja su
sama po sebi mjesta koja stvaraju određenu nelagodu, te poimanje o
zagrobnom životu uznemirava čovjeka. Stoga itekako nešto ima u tom
groblju, kada se tako nekako sjetno i bogobojazno ponašamo u njegovoj
blizini, znajući da je to posljednje počivalište tisuća duša tokom njegove
stoljetne povijesti. A svaka bi duša, sama za sebe, mogla ispričati svoju
priču. Stravična pomisao. Sveprisutna i istinita. Načelno su to ujedno
razmišljanja malog Pere, koji je pred spomenute blagdanedošao urediti
grob, odnosno, posljednje počivalište njegova neprežaljena oca. Kako se
nitko o tom grobu tokom godine baš ne skrbi, sve je to spalo na pleća
malog Pere. Istrošene i ugasle svijeće miče sa površine obiteljske
grobnice, počisti obraslu travu oko groba, te staro i trulo cvijeće zamijeni
novim vijencem i svijećom. Mali Pero je vrlo pedantan i predan u tom
poslu, tako da se posvetio svakom pojedinom detalju, sa puno
požrtvornosti, predanosti i poštovanja. Nakon što je dovršio uređenje
groba, upustio se u svojevrsnu meditaciju, odnosno, uronio je u molitvu
i dubinu svoje duše, kako bi se pomolio za spokoj duše njegova oca.
Obuzet i prožet pomiješanim osjećajima, koje je pritom osjećao, nije ni
primijetio kako se popodnevno danje svjetlo već počelo lagano gasiti, te
se pješke opet uputio kući. Izlaskom iz samog groblja, prolazi ulazna

501

vrata, nakloni se još jednom, i požuri kući. Lagano je već i gladan. I
hodajući tako nekih 15tak minuta, najednom opazi kako u svojim
džepovima ne može pronaći ključeve od ulaznih vrata kuće. Još jednom
temeljito provjeri sve džepove i pretince na trapericama, kao i košulju,
međutim ključevima ni traga. Postavlja se pitanje: kako ući u kuću bez
izgubljenih ključeva? Stojeći na pola puta od kuće i groblja, malom
Perici su se počele određene nedoumice pojavljivati. Pomisao da bi se
sada po mraku trebao šuljati po groblju i tražiti izgubljene ključeve,
užasavala ga je. Kome se sad obratiti za pomoć? Iz nepoznatog razloga
ipak je odlučio vratiti se na groblje, bez obzira što je u međuvremenu
nastupila mrkla noć. Približavajući se groblju užasavao se do te mjere,
da mu se taj strah počeo i fizički manifestirati na tijelu: grčile su mu se
mišići šake, usta su mu postala suha, počeo se obilnije znojiti, sve do
stanja nijemosti i neorganiziranosti jezika. Samom sebi je nešto
nerazgovjetno mrmljao u bradu. Usred mraka i tišine, zapevši o staru
metalnu ogradu, oštro je zacvilila poput violine. Osvrnuo se oko sebe –
ali ništa. Zastao je. Nepomičan. Srce tuče. Strah. Šutnja. Užas. Više čak i
ne vidi gdje se uputio, te se sapliće o vlastite noge. Uzima mobitel i pali
svjetlo na njemu, barem da vidi gdje hoda. No baterija mu je lagano pri
kraju. Ima još 5% baterije, što će eventualno biti dovoljno da pronađe
put do očeva groba. Ustrašen, ali ne odustaje. Obasjan mjesečinom,
pronalazi put do traženog groba. Štedeći bateriju, gasi mobitel nakratko.
Kad je pristigao na traženo mjesto, pali opet mobitel i traži naokolo
grobnice svoje ključeve. Ne nalazi ništa. Pomalo već postaje očajan.
Pretražuje i širu okolicu groba, u kojem se kretao. Ali ništa. Nigdje
nikoga, dok u podzemlju tisuća duša. Baterija na mobitelu se lagano
gasi. Daje posljednje znakove života. Kraj.

502

Martina Jeremić, Rijeka

KNJIŠKI MOLJAC

2. 11. nedjelja 11:40
Aleksov stan

Mladi policajac Boris smjestio sena sofu dok je gledao Aleksa kako
uznemireno pomiče gomilu papira na hrpicu u kutu stola.
“Izvinite na neredu.Proširujem poslovanje. Možete misliti s koliko je to
papirologije popraćeno.”
“Čuo sam. Poznajem Martu, ona mi je spomenula.”
“A, da. Rekla mi je da zna jednog policajca. Prijateljica je od Vaše
supruge.”
“Da, istina. Znamo se jako dugo. Tek sam nedavno počeo raditi ovdje jer
smo se preselili iz grada. Malo, mirnije mjesto. Kažu da su dobri uvjeti
za familije.
No, da Vas ne zamaram -došao sam Vas pitati o Vašem odnosu s
načelnikom.”
“Što s njim?”
“Vi ste se u utorak posvađali s njim, navodno?”
“Da, nije to tajna. Razgovarao sam s njim i urbanistom za teren koji
želim kupiti od općine ali nisu ni htjeli razgovarati o tome. Na kraju je
razgovor završio da sam ga izvrijeđao za sve što je ikad napravio,
odnosno, nije napravio. Ali, on umro pred par dana od infarkta, zar
ne?”
“Da, umro je u noći s petka na subotu. Stalo mu je srce u snu. Iskreno,
htjeli sudetaljnije pogledati slučaj. Radi se ipak o političaru i, pa, na
unutrašnjoj strani podlaktice imao je ubodnu ranu od igle, a bio je pod
djelovanjem tableta za spavanje. Ne može se ubojstvo isključiti kao
opcija pa provjeravamo njegove posljednje dane.”
“Gledajte, da sam ga simpatizirao, nisam nikako. Zamjerio mi se svojim
odlukama i ponašanjem. Ali ne bih nikada mu napravio ništa nažao.
Takav je kakav je...tj. bio.Izvinite, molim Vas.” telefon je zazvonio. Boris

503

je gledao u papire na stolu. Ugovori o zaposlenju, računi od nabave,
opomena za neplaćeni račun i ispod toga neka knjiga - Doktor Glas.
“Jel’ dobra?”
“Marta mi je posudila tu knjigu.Nisam je ni stigao taknut. Izvinite, čeka
me puno posla. Stvarno Vam ne mogu pomoći. Nisam ga volio, no
nisam mu htio ništa loše, a tu noć sam proveo doma sam.”
“Da. Svi se nadamo da se radi samo o otkazivanju srca. Hvala na
pomoći. Neću Vas više zadržavati.”rekao je Boris znajući da to nije
prava istina.

28. 10. utorak 12:45
Kuća Martinih roditelja

Marta se nedavno preselila od roditelja i svo slobodno vrijeme je
koristila uređujući novi stan ili putujući po uspomenama i sjećanjima
prilikom pakiranja dragih joj sitnica iz roditeljskog doma.
“Što ima?”
Njen otac se nasmijao samodopadno. “Hoćeš vidjeti?”
Pred nekoliko tjedana opet se poteglo pitanje terena koje je upisano u
zemljišnim knjigama dijelom preko njihove okućnice. U biti se radilo o
livadi pored kuće. Prije deset godina čovjek J.M. na prevaru je otkupio
trećinu udjela od prijašnjih vlasnika i došao sa prijetnjama.Martina
obitelj jei dalje posjedovaladvije trećineali s obzirom da čestice ulaze u
samu terasu oko kuće, stari se već godinama naganjao s njim za otkup.
Da budu svoj na svome. Jedino što bi mu izmamilo takav smiješak na
lice je novo saznanje koje ide njima u korist.
“Rekao sam ti da je bio neki tip tu pred par dana i gledao livadu?”
“Jesi.”Marta je pratila sa velikim interesom cijelu tu situaciju.
“E, pa, ja sam mu objasnio da nema što tu tražiti. Frajer je mudro šutio.
Pitao sam ga za ime i pozvao sam ga da mu objasnim koja je situacija s
tim terenom. Naravno, frajer sigurno radi sJ.M. Do tada, htio sam
saznati nešto o njemu. Pogledaj ovo.” bacio joj je papir koji izgleda kao
plan gradnje. Šesterokatnica.
“Kužiš? Njima trebalivada jer se do ogromnog terena iza može doći
samo avionom. Ovo naše je jedini mogući prilaz.”

504

28. 10. utorak 12:45
Ured načelnika općine

“Ja Vas ne tražim ništa za džabe. Napravite ponudu.Samo bih radio svoj
posao najbolje kako znam.” Aleks se preznojavao u stolici dok su mu se
preko puta stola podsmjehivala podbuhla, crvena lica načelnika Perića i
urbanista.
“Žao mi je. Razumijem ja Vas i shvaćamo koliko Vaša firma doprinosi
našoj općini ali to se jednostavno ne uklapa u prostorno urbanistički
plan. Možda nađete uskoro neku novu lokaciju gdje ćete sve moći
preseliti i proširiti kako želite.”
“Gospodo, govorim o cijelom POGONU. Nemam ja dva ureda, imam
proizvodnju koja, u konačnici, isplaćuje plaće Vama koji sjedite po cijele
dane.”

28. 10. utorak 12:45
Stan iznad Martinog

Boris je bio razočaran poslom.
“Pa tek si počeo ovdje raditi.”Tea nije bila oduševljena suprugovom
izmjenom planova.
“Znam, ali ovo je jednosmjerna ulica. Besperspektivno je. Davat će mi
glupe slučajeve ili patrole i to je to. Prijavit ću se za premještaj.”

29. 10. srijeda 17:30
Cafe bar

Lokalne gospođe uživale su u kavici i kolaču s prijateljicama. Bogata
općina, malo mjesto, dokone fine žene i muževi koji rade po cijeli dan.
To poslijepodne taman su ukrašavali lokalbundevamai lampicama.
“Ideš kamo u petak?”
“Zašto me to pitaš?”Marti nije bilo jasno.
“Pa halloween, hello?”pokandirana tikva, Martina prijateljica bila je
oduševljena takvim glupostima.

505

“A, to. Ne idem nikamo.”
“Ako budeš htjela, kod Miri je zabava otvorenog tipa. Ako se
predomisliš, ideš sa mnom.”
“Ako mi se bude gledalo cijelo selo pijano i maskirano, dođem.” Marta
nije sakrivala prijezir.

29. 10. srijeda 17:30
Kuća Martinih roditelja

“Uđi, Aleks. Si dobro?” Martin otac uputio ga je u kuhinju.
“Jesam, hvala. Evo, Marta je rekla da Vam je hitno, a ne bi stigla doći.”
Aleks je gurnuo fasciklu među papire na stolu.
“Kakva je ovo zgrada? Gradite nešto?”
“Samo česticeokućnice. Radim red. Nekoć je sve bilo bespravno građeno
i neupisano pa je kaos.”
Aleks nije mogao vjerovati vidjevši potpis na dozvoli. “Izvinite, ja bih
morao hitno sad dalje. Imam sastanak.Čujemo se.”

31. 10. petak 23:00
Stan iznad Martinog

“Bura ne staje. Ovi maskirani klinci će se smrznuti.” Boris je gledao kroz
prozor, zabrinut hoće li morati sutra sudjelovati u popravljanju štete.
Njegova trudna žena nije obraćala pozornost na njegove komentare.
“Hej! Nije li ono Aleks?”

31.10. petak 23:00
Ispred načelnikove kuće
Aleks se nije osvrtao oko sebe. Smrzavao se, držeći ovratnik jednom
rukom kad je, tik pred ogradom kuće, čuo zvukove.
“Ok, možda ovo i nije najbolja ideja. Ovo samo sumnjivo može izgledati.
Kako bih objasnio što radim ovdje? Došao sam ucjenjivati načelnika jer pere
lovu i u sukobu interesa je. Ne, ne.” pomislio je i brzo se skrio između dva
auta na prilazu. Očekivao je da će možda vidjeti Perića ili njegovu ženu
koja sigurno hita na zabavu kod Miri, no ništa mu nije bilo jasno kad je

506

u ovako kasan sat kroz manju ogradu sa bočne strane izašla Marta i
brzim hodom prošla pored njega ni ne primijetivši ga.

2. 11. Nedjelja 20:00
Martin novi stan

“Napokon! Sad si sve sredila kako si htjela?” Borisu je uvijek bila Marta
simpatična. Vidio je kako se stvorila jučer ni od kuda kad se Aleks
skrivao, ali imao je osjećaj da je možda bolje ne znati zašto.
“Da, napokon. Drago mi je što smo svi našlivremena da se družimo.”
“Ja sam mislila da Boris će morat češljat okolo zbog ubojstva” Tea se
nadovezala.
“Ipak je ubojstvo?” Marta je djelovala iznenađeno.
“Nije.” reče Boris.
“Što si ti lud? Političar poput njega sa prljavim vešom poput
njegovog?”Tein otac jepolitičar i od nedavno član općinskog vijeća.
“Gledaj, one godine kad se J.M. upisao na onaj vaš teren nikome nije
bilo jasno što će to njemu. Radilo se o trećini livadice koja je pored
privatne kuće.Rekla sam ti da je stari rekao da je on teški kriminalac. E
pa, ispada da je za desetak milja eura kupio vlasništvo za nekoliko
čestica. Tu su bile one uz vašu kuću, ali i dva ogromna terena na kojima
danas stoje dvije zgrade. U jednoj svi živimo.”
“Ozbiljno?” Marta je spustila pogled.
“Zgrada je sagrađena prije sedam godina. To je to. Perić se, prije nego se
bacio u politiku, bavio građevinom. Nije neobično da je negdje usput
ukrstio puteve s kriminalcem kao što je J.M.Uglavnom, pola tih čestica
bile su općinske. Zgrade su niknule. Na početku ni nije pazio što radi pa
se može još po projektima vidjeti njegovi potpisi, i to nakon što je postao
načelnik. Kasnije je mudro surađivao. Čisti sukob interesa.“
“Nisam znala -” počela je Marta kad se čulo zvono na vratima.
“Oh, Aleks. Uđi. Teu znaš. Ovo je njen muž Boris.”
“U biti, upoznali smo se baš jutros.” Osmjehnuo se Boris, razmišljajući o
Aleksovom čučanju između dva auta preksinoć.
“Da, jesmo. Taman me podsjetio da ti vratim knjigu. Evo, izvoli. Ne
stignem ništa čitati.” Aleks je pružio MartiDoktora Glasa.

507

“O čemu se radi?” Zanimalo je Teu koja je znala koliko Marta voli knjige
i društvene znanosti i uvijek se pitala kako je završila kao kemičarka.
“Oh... pa, to je nešto kao Zločin i kazna. Doktor otruje pastora kako bi
učinio dobro djelo - omogućio njegovoj mladoj ženi da bude s
ljubavnikom kojeg voli. Ionako taj stari pastor ništa više društvu
vjerojatno neće pridonijet. Svi sretni. Ukratko. Otprilike. Više jemoralne
tematike,o smislu ili besmislu zločina.” Marta je pričalasa sigurnošću
djeteta koji jedini u prostoriji zna odgovor.
“To joj je daleko najdraža.” osmjehne se zadovoljno Aleks, krenuvši
prema dnevnom boravku. “Imamo li štogod za klopat?”
“Pizza stiže za par minuta.” prihvatiBoris nakon kraće pauze.
Pravno,pravedno? Zašto bi se zamarao? Ionako ga čeka premještaj.

508

Martina Radiković, čakovec

OBITELJSKE VEZE

Četvero je braće na povratku s očevog pogreba koračalo u tišini,
pognutih glava, svaki sa svojim mislima. Njihov je otac prije dva dana
pronađen mrtav u svojoj kući. Kuća se nalazila odmah preko puta
mjesnog groblja i pred njom su sada svi malčice zastali, ali su produžili
dalje.

Najstariji među njima predložio je neka se nađu kod njega u stanu u
kojem je živio sa suprugom i dvoje djece. Stan je dobio na korištenje od
lokalnog poduzeća za koje je donedavno radio, sve dok se nije raspalo, a
on ostao bez posla. Ponuđeno mu je da stan otkupi, za što nije imao
novaca, ili pak odseli iz njega i to u roku od svega dva mjeseca. Tek što
su ušli, njegove su se dvije sestre i mlađi brat upitno pogledali vidjevši
moderan, novouređeni stan no nitko od njih nije ništa komentirao, čak
niti da pohvali. Udobno su se smjestili i gotovo uglas odbili ponuđenu
kavu pod izlikom da su je popili već i previše.

Svima je bilo jasno da su se sastali samo ne bi li jedni od drugih doznali
što je koji od njih jučer na ispitivanju rekao policijskom inspektoru.

Ono što je inspektora najviše zanimalo bilo je gdje se koji od njih nalazio
u vrijeme ubojstava i u kakvim su odnosima bili s ocem. Tada je
inspektor već raspolagao činjenicama važnim za slučaj i iz njih izvukao
neke svoje zaključke jer je od nadležnih službi primio sve podatke koje
je zatražio. Od vremena i uzroka smrti do popisa telefonskih poziva s
kućnog telefona. No, svejedno je morao razgovorom sa svakim od njih
potvrditi ili odagnati svoje sumnje.

Za najmlađeg sina nitko nije sumnjao je li bio u bilo kakvom kontaktu s
ocem. Otkako se bez prosvjeda pokupio iz kuće, nakon još jedne svađe s
ocem, nije se vraćao niti bilo kako kontaktirao s njim. Njihove su svađe

509

uvijek vodile do nesreće u kojoj je život izgubila njihova majka odnosno
voljena supruga. Ujutro toga zimskog dana mlađi je sin majku vozio u
grad na dogovoreni pregled kod oftalmologa, a prilikom povratka
opasna ih je poledica na nedovoljno vidljivom zavoju koštala slijetanja s
ceste na zaleđeno kukurozovište. To je bilo kobno za njihovu majku
prilikom ispadanja iz vozila. Sam sebi nikad nije oprostio i teško se
nosio s osjećajem krivnje koju je njihov otac svakom novom svađom još
više pojačavao, tako da je za sve najbolje bilo da on iseli iz roditeljske
kuće. U kontaktu je bio samo sa starijom od dvije sestre jer su oboje
živjeli u istom gradu susjedne države. Njegova je sestra tamo ostala
živjeti nakon što je završila školovanje i udala se za tamošnjeg poznatog
lokalnog trgovca te s njim osnovala obitelj. Oca je znala povremeno
kontaktirati putem telefona, a zbog njegove naravi kući gotovo da više i
nije dolazila.

Što se pak mlađe sestre tiče, ostala je živjeti u rodnom mjestu gdje su joj
živjeli i otac i stariji brat. Život joj nije bio nimalo lagan u maloj kućici
socijalnog naselja sa suprugom pijancem i bolesnom kćeri. Jednom je
suprugu predložila da bi mogli preseliti kod njezinog oca kako bi im
bilo ugodnije živjeti, a i ocu bi bili pri ruci. Na taj su prijedlog suprug, a
bome i otac, veoma burno reagirali pa
je odavno od toga odustala. Pogotovo nakon što je otac počeo živjeti s
mladom udovicom iz susjednog mjesta.

Ta je žena bila puno mlađa od njihovog oca, vršnjakinja i kolegica iz
srednje škole najmlađeg mu sina. Nakon muževe smrti dolazila je k
njihovom ocu kao pomoć u održavanju kućanstva i ne bi li zaradila
dodatni honorar. Mada su mnogi bili mišljenja da njoj to uopće nije
potrebno, s obzirom da je primala pozamašan iznos mjesečne naknade
kao odštetu za muževu smrt na radnom mjestu, prouzrokovanu
krivnjom poslodavca.

Znali su je viđati s drugim muškarcima na raznim društvenim
događanjima i dok joj je muž još bio živ. Uvijek besprijekorno dotjerana
pobuđivala je zavist ljubomornih žena.

510

Dvoje djece koje je ostalo živjeti u rodnom mjestu, vijest da udovica živi
s njihovim ocem saznalo je preko glasnih šaputanja njihovih sumještana
te su isto javili braći u inozemstvu. Svi su se tada složili da oca treba
nekako urazumiti ne bi li prekinuo tu farsu.

S tom su namjerom najstariji sin i mlađa kći prije nepunih tjedan dana
posjetili oca u njegovoj kući.
Nisu se najavili već su se samo pojavili tamo i zatekli oca kako na
ležaljci u dvorištu odmara uz čašu hladnog piva. Kako bi ga malo
udobrovoljio i za početak malo razbio napetost, sin je ocu donio na
poklon bocu domaćeg likera od aronije. Njegova žena ga, uz još
nekoliko vrsta likera, sirupa i raznih ulja i tinktura, spravlja od ljekovitih
biljaka koje sama uzgaja. Liker od aronije navodno pomaže kod bolesti
srca i krvnih žila i snižava krvni tlak pa mu je tako žena predložila neka
ga odnese ocu, dobro će mu doći za njegove tegobe. To ga je iznenadilo
jer staroga nije podnosila ništa više nego on nju, ali i ona je bila itekako
svjesna utjecaja cijele situacije na njihov život pa je valjda pokušala
pomoći.

Međutim, otac ih je bez obzira na srdačan pozdrav uz bocu likera
svejedno dočekao na sebi svojstven način, podrugljivo i svisoka. Jer,
takav je oduvijek i bio. Čovjek prepun samodopadnosti, narcisoidnosti i
podrugljivosti prema svakome. Stoga je jasno zašto nije imao prijatelja
niti susjeda koji bi s njim željeli imati bilo kakvog posla.

Uživao je u mirovini koju je stekao dugogodišnjim radom u Njemačkoj,
a svota ušteđevine i životnog osiguranja ispunjavala ga je
zadovoljstvom. Među mještanima je slovio kao prenapuhani škrtac bez
imalo srca. Govorili su neki da se njegova ionako teška narav još više
pogoršala nakon ženine smrti koja ga je jako pogodila.

Obukavši kućni ogrtač otac ih je pozvao u kuću gdje ih je dočekala žena
s kojom je živio i samo ih ovlaš pozdravila. Zbog nje im nije bilo ugodno
započeti razgovor o razlogu njihovog dolaska pa je razgovor tekao vrlo

511

napeto i prije nego je otac rekao da ih je on ionako mislio pozvati kako
bi im priopćio vijest da su se on i žena koja sjedi do njega vjenčali prošle
subote. Dvoje braće tada samo što nije skočilo sa svojih stolica od
negodovanja i srdžbe, na što je njihov otac od ljutnje skočio još i više.
Vikali su svi u jedan glas no vrlo dobro su čuli kako otac viče da nitko
od njega više ništa neće dobiti dok je on živ isto kao ni nakon što umre.
Sve će dobiti njegova supruga. Oni su se njega sjetili samo kad im je
zatrebao novac. Sad je toga dosta! Potjerao ih je iz kuće, a njegova se
žena zadovoljno smješkala i zatvorila vrata za njima.

Kući su otišli još više ljuti i razočarani nego što su bili kad su došli jer je
sad situacija zvučala još gore. Ali, od toga nije prošlo ni tjedan dana
kada su im javili da su i otac i njegova žena pronađeni mrtvi.

Sve su to ispričali i policijskom inspektoru koji ih je ispitivao pojednačno
ne bi li čim više saznao o svakome od njih, iz priča druge braće. Svaki
od njih u tim je razgovorima iznio sve što je znao o drugoj braći ne bi li
krivnju usmjerio čim dalje od sebe. Tako je saznao da suprug pijanac
mlađe kćeri još i kocka pa je svako malo dolazila k ocu po pomoć da
podmiri dugove. Novac joj je posuđivao uz visoku kamatu i sada je
iznos bio već toliko visok da se više nije usudila niti prići ocu. Starija
sestra bila je telefonski u kontaktu s ocem i upravo se njoj povjerio da
dvoje djece koji žive blizu ne žele voditi brigu o njemu već dolaze samo
kako bi muzli novac od njega. Naime, i najstariji od njih htio je novac,
kako bi otkupio stan ili će se u suprotnom morati doseliti k njemu. O
najmlađem sinu nije uspio saznati gotovo nikakve pikanterije vezane za
odnos s ocem pa se tako činilo da uistinu nije imao nikakve kontakte s
njim. Iz priča ostale braće, živio je slobodnim i neopterećenim načinom
života, a već duže vrijeme nije održavao kontakte čak niti sa sestrom
koja je živjela u istom gradu. Ali ipak, prema popisu poziva kojeg je
inspektor zatražio, vidljivo je da su s kućnog telefona bila birana čak
dva broja u tom istom gradu u inozemstvu, dok je jedan od poziva bio
upućen i na sam dan ubojstava. Te je večeri, posve nepromišljeno, žena
nazvala svojeg srednjoškolskog kolegu ne bi li ga obavijestila da je
uspjela u naumu i tako mu činom ubojstva dokazala svoju bezgraničnu

512

ljubav. Brojem na koji je zvala koristio se najmlađi sin čovjeka kojeg je
upravo ubila.

No, ono što ona nije znala, bilo je da je još netko skovao plan koji će
uskoro uspjeti. Nakon što je mužu u kutijici s lijekovima za srce i tlak
podmetnula dozu jaču od dopuštene, nije bilo teško dokrajčiti ga
jastukom u tvrdom snu. Nakon što se uvjerila da je mrtav i kutijicu
namjestila na noćni ormarić do njega, prvo je nazvala svoju jedinu
ljubav, a nakon toga i hitnu pomoć za muža koji je već neko vrijeme bio
mrtav. Čekajući hitnu da stigne uhvatila ju je takva jeza da se počela sva
tresti. Pomislila je, tako će barem izgledati potreseno. No ipak je iz
ormara izvadila bocu likera od aronije koja je ondje netaknuta stajala još
od prošlog tjedna te iz nje pošteno povukla. Rekla je sama sebi da je
zaslužila. Prirodna trpkost aronije savršeno je prikrila gorkost ricina te
se žena ubrzo srušila i sa zvukom sirene umrla u mukama.

513

Mattea Merdita, Zagreb

PUTOVANJE S IZGUBLJENIM DJEČACIMA

DANAS, Grad nepoznat – Ponedjeljak
Posljednja kuća u nizu s lijeve strane ulice.
Nije ju toliko teško prepoznati. Satkana od otrcane fasade djeluje
poprilično derutno naspram prosječno elitnog dijela grada u kojemu
smo nekada obitavali.
Obilježena je zahrđalim znakom nakošenim nadesno – broj dvanaest.
Do samoga ulaza valja kročiti tihim koracima, šuma naokolo izgleda
naočigled podosta opasno, kao da skriva neke davno zakopane tajne
koje kao da će, očekujući žrtve,svaki čast iskočiti pred gosta i prestraviti
ga,čineći si život ondje zanimljivijim.
Izgleda to kao dosadno,zapušteno mjesto čiji prozor na drugome katu
obasjava kamene blokove koji vode do labirinta prostorija.

2013., mladost
Nevjerojatno je koliko čovjeku malo treba da se zaljubi i jagodicama
prstiju dotiče oblake. Njegovo lice opcrtavano je dobrim namjerama,
iako mu osmijeh velikih bijelih zubiju nikada u potpunosti ne dopire do
očiju. Sjedi širokih ramena i svijetle kose, naslonjen na zidić iza škole i
nikada ne uspijevam raznaznati o čemu razmišlja – tajanstvenost bivanja
tjera me da izmišljam priče koje ne postoje. Ili postoje? Možda.
Neiskusna djevojčica u meni i ne mari previše, gutajući crvene alarme i
zastave poput redovne terapije. „Svaki frajer ima tak' neku briju – govori
mi najbolja prijateljica – normalno je da se prave malo hladni.“
2013ta nije bila hladna godina iz jednog jedinog razloga – sumaglicu, led
i poledicu još nisam zamjećivala.

2014., prijateljstva koja traju vječno
Odličan uspjeh u školi garantira Vam nešto džeparca koji ne morate
dobivati od staraca, onako, sa strane. Sjedim s Njim u meni
dobropoznato baru dok nas uokviruju svjetla božićnih lampica – te

514

posljednje ispite potrebno je proći, a Frances je oduvijek stajala kao
primjer svima drugima. Njegova sjena natkriljava papire podno naših
pogleda dok mi govori: „Šteta što nisam niti približno pažljiv kao ti, no
barem me inteligencija drži na površini.“Pažljivost naspram inteligencije –
gutam crvene alarme i zastave poput redovne terapije. Nisam sigurna
zašto postaje hladno pa pripisujem isto prosincu. Zimica može sjedati u
kosti i mlađim ljudima. „Inteligencija te može dovesti od točke A do
beskonačnosti, ali nekako smatram da pažljivost ne zaostaje.“- suho
izgovaram.
Poput jesenjeg granja na vjetru, podrhtavam ispod vunenog pulovera
čije rukave navlačim preko dlanova.
2014ta nije godina poimanja kako prelazim iz jednog godišnjeg doba u
ono meni nepoznato – preda mnom se naizmjenice nižu valovi toplog
mora i jesenjeg drhtanja te okupana nadanjima smrznutim prstom
prelazim preko novog zadatka kojeg objašnjavam.

2015.; autobusne postaje povezuju kvartove - lipanj
Stigla sam posljednjim autobusom do iste adrese, nevoljno gledajući u
nebodere ispred sebe. Voljno, nevoljno, voljno, nevoljno.
Nebo je neobično,promatram Ga dok leži pogleda upiljenog u
prostranstvo svojih uskoumnih misli. Boje se izmjenjuju: crvena, žuta,
plava. Svi ti bljeskovi tvore točkice pred mojim očima koje se stapaju
jedna u drugu dok se zagasita svjetlost ne proširi dovoljno da ih
prekrije. On ih ne primjećuje – dolazi i odlazi kako mu se prohtje i ovdje
nitko ništa ne može.
„Dakle,dakle. Ponovno izbjegavaš socializaciju. Reci mi,djevojčice,kako je to biti
u ćelijama svoga uma? Zar ne želiš biti slobodna?“Ljeto je postalo
najhladnija zima ovoga stoljeća.
Mrzim Taj Kvart i sve što s njim dolazi – svaka ćelija, opasnost, prolazi.
„Ne osjećam se spremnom. Kao da sam ponovno malena,tek jedva primjetna.
Poput odbačenog omota bombona ispalih iz džepova entuzijastičnog djeteta.
Teško mi je reći da bih bila u stanju prihvatiti ono što se zbiva unutra.“
Ne sviđa mu se odgovor,nije teško naslutiti. To nije način na koji sam
učena i sada se nešto u Spasitelju počinje komešati dok prstima prelazi
po madracu dok me ne uspijeva uhvatiti za zapešće. „Ovo je,vjeruj

515

mi,jedini način prestanka izgubljenosti. Oni te čekaju,sva ta prijazna lica
plemenitih namjera promatraju te kao da si najveća,samo daj životu priliku i
zaboravi na ovakvu verziju sebe. Ona ničemu se služi.“
Oni su svi ti silni muškarci u Ovome Kvartu koji vas proždiru pogledom
dok idete prema trgovini. Oni su ti s genijalnim stavovima kako su žene
oduvijek vrijedile manje, stoga se prema istima valja sukladno i nositi.
Oni su ti – njegovi prijatelji s Kvarta bez budućnosti s kojima bi on rado
podijelio pažljivost u meni i prijateljstva koja traju vječno.
2015.; strašne se stvari događaju kada kažeš ne - rujan
Nadam se da susjedi ne čuju udarce. Nitko ne mora prolaziti kroz tuđe
priče, obuvajući izgažene cipele, pohabane i grube. „ Ako ne ugledaš,
nikada se nije dogodilo.“
Ima dojam da je svemoćan, sada kada smo se preselili u dom koji je
zapravo moje vlasništvo, iako se kućanstvo vodi po njegovu ustaljenu
principu „što je moje moje je, a što je tvoje -dijelimo“. U domu koje ima
principe okomite naspram realnosti strašne se stvari događaju kada
kažeš ne.
Hodnik postaje najmračniji tunel kroz koji se bojiš kročiti jer ne znaš što
te čeka na njegovom kraju (paralelno se spotičući o vlastite strahove).
Predsoblje postaje kaznionica koje nikada nije dovoljno čisto, nikada nije
dovoljno prostrano, nikada nije dovoljno. U malenoj kupaonici postaješ
figurica nalik antiknim predmetima koje ljudi čuvaju po ostavama.
„Glupa, nesposobna, dovoljno malena da si gotovo nevidljiva.“.
Kada je Dante pisao o devet krugova pakla, preispitujem deveti krug te
je li isti predstavljao spavaću sobu. Jer u mome, pardon – našem domu –
svakako jest.
Više nismo bili udaljeni jedno od drugoga autobusnim postajama, stoga
bi dolazio s treninga bacajući ruksak uz rub kreveta i zureći u mene
predatorskim očima zahtijevao ono što se od žene očekuje.
Strašne se stvari događaju kada kažeš ne.
Kada kažeš ne, oluje bjesne.
Kada kažeš ne, zidovi se pomiču.
Kada kažeš ne, bolovi koji strujaju tijelom tjeraju te da se osjećaš živom,
iako to radije ne bi bila.

516

Kada kažeš ne, ono je nečujno; ugušeno lupanjem, mokrom posteljinom i
pokojom kapi krvi.
Ali ne je početak – za sve ono što dolazi kasnije.

2016.;igramo se Petra Pana, dječaka koji nikada neće odrasti -
prosinac
Vratio si se kući prekasno, paleći svjetlo u dnevnom boravku, spotičući
se o sag velikim dlanovima dodiruješ hladnoću parketa. Dovoljno si
pijan da i nisi Petar Pan, ali krasi te okrutnost neizrastanja u išta više
doli mangupa.
Bijesna sam dok se pridižeš; Bog zna da bih voljela da si ostao ležati.
Postajemo maglovita igra svjetla i sjene, igramo se Petra i Wendy
gledajući se poput životinja preko namještaja kojeg sam postavila kao
nepremostivu barijeru Petra k meni.
Nemam više posla s Izgubljenim Dječacima.
Nepremostiva barijera skriva prekrasan set srebrnih ornamenata; jednog
od njih pažljivo sam skrila u četvrtu ladicu one zime kada si mi rekao
neka ponesem to sa sobom jer bi me netko mogao napasti za hladnih zimskih
predvečerja.
Sat otkucava 3:43 usred prosinca.
Smiješim se jer je mladost prohujala s vihorom, prijateljstvo je relativna
pojava, nečujno ne odijeva novo ruho i sada pleše po kuhinji dok maleni
Petar Pan daje najbolje savjete koje možeš dobiti.

DANAS, Grad nepoznat – Srijeda - veljača
Posljednja kuća u nizu s lijeve strane ulice.
Nije ju toliko teško prepoznati. Satkana od otrcane fasade djeluje
poprilično derutno naspram prosječno elitnog dijela grada u kojemu
smo nekada obitavali.
Obilježena je zahrđalim znakom nakošenim nadesno – broj dvanaest.
Odjevena u pregaču, u kuhinji iste derutne kućice divim se srebrnim
ornamentima oko sebe, pažljivo rezuckajući luk za juhu koja ključa.
Odjevena u pregaču, u kuhinji iste derutne kućice, pravim zeleni čaj i
sjedam u predsoblje.

517

Derutna kućica ima trošni radio iz kojeg dopire dobar stari Bono koji
pjeva o valovima koji se lamaju i lamaju i lamaju jer winter wouldn't leave
it alone.
Zazidan u najsjajnijoj oštrici u kuhinji, nadam se da si shvatio pun
smisao nekadašnje lažne brige o tome kako bi me netko mogao napasti za
hladnih zimskih predvečerja te kako i pažljivost može odvesti do beskonačnosti.
U koncu ipak nisi stigao odrasti.

518

Miro Matijaš, Zagreb

ZABORAV I OSJEĆAJ, ISTE KRIM, PRIČE

Mogu zaboraviti što si rekla.
Mogu zaboraviti što si učinila.
Mogu ti oprostiti.
Ali ne mogu zaboraviti kako sam se osjećao.
Večeras, opet ću isto na boku zaspati, s osjećajem mučnine.
Davno je bilo i sve je prošlo, a osjećaj isti je ostao.

Zagreb, Ljeto, 2021.

Počeo sam pisati tu krimi priču s osjećajem mučnine kojeg godinama
nosim.
Pokušao sam prije toga s par stihova na početku ove priče, ali ne stane
mi priča u stihove jedne pjesme.
Fizičkom ubojstvu prvo prethodi duhovno ubojstvo, ali ne nužno osim
u mom slučaju.
Nisam čak ni siguran je li bilo fizičkog ubojstva, ali osjećaj mučnine koji
sam nosio godinama je bio zbog duhovnog ubojstva bližnjih da me
fizički ubiju, tako što bih sam sebe ubio.
Računali su dušmani da nitko ne može podnijeti tolike izdaje, prevare,
usamljenosti s ubojstvom njegove djece bez metka.
Nisam mogao početi od početka priče, jer me mučio kraj i zaključak
licemjerja i spoznaje ljudske mržnje bez razloga, na kraju priče.
Promatrao sam to lukavo lice, i slušao prijetvorni glas, koji se odavao
piskutavom vibracijom po ustajalom i mirnom zraku neke glupe
službene prostorije državne administracije.
A što se dogodilo ljudi, rekoše u glas muškarac i žena ne pogledavši nas,
Bila im je rutina, službeni posao da bez emocija i bez dokaza definiraju
grešnika i pravednika.

519

Debeli umišljeni muškarac, vrti papire i opet reče, gospodo, tko će prvi

početi pričati svoju verziju priče nedostatka ljubavi. Ovo nedostatka

ljubavi sam ja dodao, jer slikovito opisuje posljedice navedenog.

Ja sam šutio, a ona poče da priča bez prestanka i naširoko bez ključnih

detalja da se otkrije neki pravi razlog ovog nemilog susreta, koji je cijeli

odjednom postao samo služben.

Strpljivo sam čekao da završi službena procedura, jer papir sve trpi, a

ljudi na tom papiru su sporedni, što nije čudo ako su i u toj sparnoj sobi

sporedni nebitni likovi, ako ne možda i statisti.

Žena statista, a ipak glavna glumica odjednom reče onim svojim

piskutavim iritantnim glasom bez boje, gospodine, a mogu li ja sad ići.

Možete gospođo, samo potpišite ovdje, reče debeli službenik i počeša se

po maloj bradi.

Ubacih se u riječ, dok je bila prilika, mogu li i ja ići, ne možete vi, niste

nam ništa još rekli. Nemam vam što reći odgovorih, ne slažem se s ničim

navedenim i to je sve što imam reći.

Debeli službenik reče, ako se ne slažete, onda morate reći zašto.

Ne mogu vam reći zašto, to je nemoguće, ne bi bilo kraja objašnjenjima,

samo ću vam potpisati da se ne slažem s navedenim jer je i onako ne

bitno. To je nebitno, a nije bitno ni vama, a

ni osobi kojoj taj zapisnik ide, a meni najmanje. Dakle ako je nešto

nebitno jer je samo formalno ja bih potpisao i da vi idete kući, ali i ja.

Gledao me lik taj crnim malim očima, sad prvi put, počešao se po onoj

bradici i reče, dobro, slažem se idemo kući svi, tu dajte potpis i

doviđenja. Potpisao sam i rekao doviđenja u hodu.

Od tog dana sam izbjegavao službene rasprave, ali i privatne o mučnini

koja je krenula ne znam s kojeg mjesta i kako daleko i na koje mjesto će

ići i doći.

Glumica, meni najdraža, ali ne i ja njoj smišljala je ulogu s ne napisanim

scenarijem, jer se u hodu mijenjao i prilagođavao ovisno o situaciji.

Scenarijo glumice je bio sličan definiciji inteligencije, a logični zaključci

su uvijek bili na temelju dane situacije, a ona je bila samo kormilar koji je

određivao smjer, i sve ostalo je išlo spontanu prema cilju koji je znala

samo autorica scenarija i glumica.

520

Međutim glumica nije pisala scenarijo sama, imala je podršku bliskih
žena istomišljenica.
Sve su imale isti cilj koji nije bio ljudski i human, razumijem da nije cilj
bio human za mene sporednog lika u životu glumice, ali po božjem sam
bio glavni lik.
Scenarijo nije imao grižnju savjesti pomagača prema nevinoj djeci, a
glumica se u ljubav klela, da zavara nevine i okolinu.
Zlo napraviti mislila je ona i njezina podrška, ali ostaviti sliku dobre
majke, vjernice, radnice i žrtve za neko dobro na štetu nevinih, a najviše
mene sporednog nebitnog lika.
Ja koji sam imao ulogu da me se mrzi, ali bez glume, mržnja je bila
stvarna glumice i bližnjih njezinih iste krvi s dodacima otrova prijateljica
istog duha bez emocija.
Duhovno ubojstvo moje djece i mene se godinama pažljivo pripremalo, i
bilo je lako jer ja ništa slutio nisam
Mislio sam da glumica u Boga vjeruje, pa ne bi ona valjda kao jedinka
protiv cjeline išla.
Glumica mi reče jedne večeri umjesto laku noć, znaš dobro ni zlo nije
moguće bez podrške, a nisam do prije par dana znala da imam tako
nesebičnu podršku bližnjih.
Nisam bio mudar, pomislio sam da je logično mislila na podršku dobru,
inače zašto bi mi to rekla.
Sad mogu samo zamisliti dijalog glumice i svog ljubavnika, sestri i
prijateljica s glumicom.
Bez srama su oni o grijehu protiv nevina čovjeka i djece pričali.
Znaš draga moja, ni jednu svoju želju nisi ostvarila, pogledaj se vidi svoj
život, vidi nas, bolje živote, a gore muškarce od tvog imamo.
Glumica se u početku počela braniti, pa drage moje, ako vama vaši gori
muškarci od mog odgovaraju zašto meni moj bolji od vaših ne bi
odgovarao.
Hm, draga moja, pa od novca se živi, a ne od ljubavi.
Mislile su lažni bližnji, ostvari ti naše frustracije, budi žrtva, da ne
moramo mi žrtve biti.
Jednog druženja plemenskog rekoše joj, ti imaš ljubavnika i nemaš ništa
više, a vidi nas.

521

Glumica pomisli pod pritiskom takvih riječi, po tko zna koji put skoro
svaki dan.
Da imaju one pravo jer svoji smo ne žele mi zlo, ostvarit ću svoje želje
sve, ako odem bez riječi kako one kažu.
Manipulaciju i vještine te, glumica je od sestri i prijateljica naučila.
Nema nje, ni djece jednog dana nema, nikog samo nema, stan prazan.
Šok, u glavi i izvan nje, tiho na prstima i nečujno je izdaja došla i otišla,
bez cilja i bez adrese.
Za izdaju je lažni cilj i adresa bila, ali za logiku života pametniju od nas
to je bio sukob želje i realnosti.
Došao sam te večeri kući s nelagodom čim sam iz auta izašao, penjem se
stepenicama, ne čujem priču, pred vrata tišina, ruka za bravu,
zaključano.
Mislim se s onom nelagodom od ranije, pa gdje bi bili, kasno je već, a
sutra radni dan.
Otključam, i uđem kroz hodnik u boravak, upalim svjetlo, a soba
poluprazna, produžim ravno u dječju sobu, a ona prazna i vrećice i
papiri rasuti po podu.
Ništa mi nije jasno, a nelagoda iz želuca počela se do grla polako kao
plima dizati.
Gdje su i zašto, prva misao, ponavljam sam sebi s onom mučninom od
malo prije, gdje su i zašto, a pogled mi prikovan za pod prazni, po
kojem je smeće i papiri razbacani.
Zovem nju ne javlja se, zovem njih, ne javljaju se, izdaja ne samo djelom,
već i riječju bez i jedne riječi.
Šutnja rođena iz izdaje je godinama trajala, zašto, mučilo me, a onda
otkrijem da je šutnja zbog još veće izdaje bila. Šutnja je bila zbog
kolektivne mržnje samo jedne predrasude i ideologije nevjernika,
podcrtane materijalno, fizički i duhovno.
Izdajnik ne razumije što je izdaja, on je nije doživio, a olako čini nedjela
da bližnjem nanese zlo.
Napisao sam toj ženi, ti si izdajnik braka koji je savez mene tebe i boga.
Ona odgovora, napadima i vrijeđanjem, ti si meni uzeo novac, ti si meni
uzeo auto, ti si meni optužio moju obitelj i sestre i prijateljicu da su ti
uništili brak.

522

Nastavila je žena dalje, bez mogućnosti da ja bilo što kažem. Pričala je,
vikala i optuživala bez i jednog argumenta. Nisam mogao dobiti priliku
ni za jedan protuargument, sekunde vremena između riječi da bilo što
kažem nije bilo, laži i laži ni jednu nisam mogao demantirati.
Onda je mrziteljica braka, obitelji i muža prekinula bez najave i zauvijek.
Ubila me bez metka, moju djecu je ubila bez metka, ali za svako zlo i za
neko dobro, čovjek treba imati podršku u zlu i u dobru. Moj slučaj je bio
podrška zlu.
Ljudi bez duše i bez boga u sebi nesebično su razvod pomagali, lažima,
klevetom, mržnjom i preljubom, Najviše su se trudili da moju djecu na
život bez obitelji osude i da im život unište.
Prošlo je već puno godina, a šutnja nijema između mojih krvnika i moje
djece i dalje postoji sve je dublja. Nikad moji krvnici sa mnom nisu
razgovarali i desetine njih bez razloga šuti, a što je to nego podrška zlu,
kolektivna, Zajedničko svima njima je emocionalna invalidnost jer ne
znaju da je ljubav žrtva. Paraziti samo uzimaju nevinoj djeci djetinjstvo,
osjećaje i ubiju svaku želju za učenjem, a bez učenja nema znanja.
Sad vas pitam zašto moje ubojstvo bez metka i ubojstvo moje djece bez
metka nije veće i gore ubojstvo od metka. Ako čovjek od metka umre,
nije patio, a ova ubojstva bez metka mržnjom bez razloga, a u prošlosti
predrasuda je ta mržnja rođena nesvjesna sebe zauvijek, ta ubojstva su
zlo krvnika koje žrtva ne proživi nikad, izdaja ljubavi se živi svaki dan.
U umjerenosti treba biti umjeren, a nedostatak ljubavi u duši je
nesposoban za umjerenost.
Smisao života je ljubav i znanje, a dušmani bližnji i najbliži su mojoj
djeci uzeli i ljubav i znanje, ali svjesno, e onda se to svjesno nanošenje
boli zove zlo.
Zlo je laž koja je postala istina i rodila zlo.
Mislim da je mržnja bez razloga nasljedni program informacija sazdan
od misli i emocija.

523

Mislav Hilc, Dugo Selo

U KUĆI BOGA SMRTI

Oštrica noža siječekroz gustu studenu maglu
Lebdeći kroz zrak

Špil tarot karata razasut pada na tlo
Oštrica noža prodire kroz tamu jesenje večeri
Kao usporena snimka, a opet najbrže na svijetu

Probada kroz kartu Hijerofanta
Koja okrenuta naopako stoji prikovana

Na zid stare daščare.

Vračara se pretvori u vranu
Kreće vatromet

Čovjek je otkrio vatru.
Snijeg se topi, teče rijeka

Teče krv.

Krvavo sunce na zalasku,
Još krvaviji mjesec na izlasku,

U daljini zavijaju zvijeri,
Antonio Diavolo čita svoju presudu.

Hladna i vlažna jesenska noć, magla se prostire svuda uokolo, vidljivost
je svega par metara u daljinu. Stižemu kuću na jezeru. U daljini
čujemzvuk auta, približava se i postaje glasniji, prolazi pored kuće i
polako nestaje u daljini zajedno sa zvukom. Dolazim do vrata i vadim
ključeve iz džepa. Ulazim u kuću palim peć, izlazim van donijeti još
koju cjepanicu iz ostave. Vraćam se, dodajem drvo u peć te odlazim u
kupaonicu. Osjetim miris dima koji dolazi iz kuhinje. Dok prolazim kroz
dnevnu sobu škripi drveni pod ispod mojih nogu. Podignem pogled
prema ogledalu iznad umivaonika, pred očima mi zabljesne slika mrtve
žene prerezana vrata, a na stolu stoji samo jedna licem okrenuta tarot

524

karta, Pustinjak. Pokušam se smiriti, i pripisujem sulude misli umoru.
Izlazim iz kupaonice i odlazim u spavaću sobu,te na koncu zaspim.
Budim se usred noći obliven znojem, jaka toplina dopire iz smjera
kuhinje. Ustajem i hodam prema kuhinji, kada primijetim kako iz
kuhinja dopire snažna vatra koja se širi prema dnevnom boravku kroz
hodnik. Pokušam nekako pobjeći kroz hodnik i izlazna vrata, međutim
pod u dnevnom boravku se urušava i propadam kroz podrum u tamnu
rupu bez dna.Pad je usporen i osjećaj je kao da padam kroz stotinjak
katova, a ne kroz jedan pod u podrum kuće. Ne dotaknem nikada tlo,
već gubim svijest u tami. Najednom se nađem nasred livade. Oko mene
je visoka suha trava i šikara, vlažno je i maglovito, dah mi se pri izdisaju
ocrtava bijelom bojom u zraku. Čujem zavijanje jelena u daljini i
zvukove bubnjeva. Odjednom osjetim miris dima i primijetim kako se
kreće širiti vatra oko mene. Čujem ritam vlastitog srca koji je u sinkroniji
sa ritmom bubnjeva. Vatra sve više bukti, dim je sve gušći i gušći.
Ponestaje mi zraka. Bilo mi se ubrzava, a sa njime se ubrzava i ritam
bubnjeva. Odjednom u ruci primijetim ogrlicu. Dim me guši sve više i
više, prije no što izgubim svijest primijetim tek sjenu nekog bića nalik
čovjeku koji na glavi ima jelenje rogove.
Bude me zrake sunca kroz otvorena vrata podruma. Nalazim se u
podrumu punom čađi, a u ruci napipam onu istu ogrlicu. Razbudim se,
vratim se u kuću, pospremim stvari i zaputim se prema aerodromu.
Nakon jednog presjedanja u Parizu i drugog u New Yorku, napokon
stižem u Chicago dva dana kasnije. Tamo se nalazim sa prijateljem,
Chuckom, koji ima informaciju o posljednjoj lokaciji mrtvozornika za
nadnaravno. Sjedamo na brod za Milwaukee, a od tamo me dalje vodi u
neku prokletu šumu sjeverno od grada. Stižemo do neke napuštene
lokacije, gdje se nalazi tek čudnovata građevina usred šume. Ulazimo u
zgradu, na ulazu zazvoni nekakvo čudno zvonce nekom ezoteričnom
melodijom. Ulazimo u veliku prostoriju koja podsjeća na kapelicu, te
prolazimo pored oltara u malu sobicu iz koje se dalje spuštamo u
podrum gdje se nalazi velika sala u kojoj nas napokon dočekuje On.
Anubis, nekada davno bog podzemlja, a sada profesionalni mrtvozornik
i patolog za nadnaravna bića, u slobodno vrijeme i stručnjak za
nadnaravne pojave i predmete. Upravo secira nekakvog vukodlaka.

525

Podiže pogled prema nama, Chuck mu samo laganim pokretom očiju i
obrva pokaže na mene. Ovaj me upita: „Što trebaš?“ Izvadim iz džepa
ogrlicu i pokažem mu je. Uzme ogrlicu i proučava je neko vrijeme pod
dnevnim svjetlom pored prozora, a zatim iz ormara vadi neku spravu
za koju je rekao tek da se zove „nekroskop“. Proučava ogrlicu pod tim
čudom neko vrijeme, a zatim me tek mrko pogleda te upita: „Vidim
tragove nečega na ogrlici, gdje si je našao?“ Odgovorim mu točno kako i
gdje sam našao ogrlicu, i da je bilo puno čađi kad sam ju našao, a onda
mu opišem i noć koja je prethodila jutru kada sam ju
pronašao.Promrmljao si je nešto u bradu, a onda mi je samo šibnuo
komadić papira sa nekom adresom i dao do znanja da bismo se trebali
uputiti prema izlasku. Čudan stvor.

Poput zvrka na rubu stola
Okreće se sat te pada.
Vrijeme je stalo,
Zrcalo se raspuklo.

Teče vatra, teče krv,
Osjećaš li miris smrti?
Udahni svoj posljednji dah,
Svaki naš trenutak je prošlost.

Adresa koju mi je dao nalazila se u blizini Chicaga pa pozdravim
Chucka i odmah se zaputim tamo. Stižem na adresu, ulazim u staru
drvenu kuću. Trebao sam tamo pronaći neku vrsnu vračaru,
međutimkada sam stigao vračara je bila mrtva, netko joj je prerezao
grlo. Dotaknem kartu Pustinjaka što je ležala na stolu ne bi li je podigao
kada mi se pred očima pojavi ona ista slika od prije neki dan. Vatra sada
posustaje i nestaje u plamenu, vidim tek istu onu siluetu polu-čovjeka,
polu-jelena koji me odvlači nekuda u šumu, prema jezeru, a oko vrata
mu visi ona ista ogrlica. Otrgnem se iz vizije i shvatim da su prošli sati
dok sam priviđao.Uputim se žurno natrag, međutim kada sam se vratio
Anubisa tamo više nije bilo, spustim se u podrum koji je također bio
prazan. Primijetimonajnekroskop na stolu pa odlučim pogledati i sam

526

kroz njega. Nisam se znao služiti njime, međutim pogledam kroz staklo.
Iznad ogrlice se osvjetljavala nekakva karta zviježđa. Nisam mogao
shvatiti što išta od toga znači pa uzmem ogrlicu sa sobom.Primijetim tek
još jedna vrata koja vode niz stepenice još niže u neki mrak. Odlučim se
zaputiti u taj mrak, upalim ručnu svjetiljku, međutim koliko god je
svjetlila nije uspijevala rasvijetliti ništa drugo osim stepenica niz koje
sam se spuštao, dok u jednom trenu nisu i one nestale i ostala je samo
tama. Napravim još par korak prema naprijed i najednom se nađem u
podrumu kuće na jezeru, gdje sam i našao tu prokletu ogrlicu. Vrata
podruma su bila otvorena, a vani je padao pljusak. Bila je hladna večer.
Jedino što sam uspio čuti kroz glasan zvuk kiše, bio je zvuk auta koji se
približava, te prođe i nestane u daljini, a prije no što nestane se čuje
snažan zvuk kočenja.

Nebo slika mjesec na jezeru,
Dok se magla i dim spajaju
U plesu primordijalnih sila,
Što mute sliku na površini vode

I oduzimaju dah životu.

Na oštrici noža još stoji,
Sva sudbina svijeta, prije

No što ju izgovoriš
Onako usput,

Kao farsu ili tragediju.

Hladan zrak me probudi iz moje reminiscencije, čujem zvuk koračanja.
Okrenem se, a iza mene stoji on. Upitam ga: „Što da sam sad činim?“
„Što god ti je volja“,odgovori mi smireno, ali rezervirano. „Nećeš me
odgovoriti od njuškanja?“, upitam ga začuđeno. „Ja te više ne mogu
odgovoriti ni od čega, čak ni kada bih htio“, odgovori mi. „O čemu ti to?
Uvijek imaš mišljenje o svemu što radim“, primijetim iznenađeno. „Ti
nisi ničega svjestan?“, upita me začuđeno. Pogledam ga začudno, a
zatim nastavi uz blago povišeni ton: „To što ti opisuješ se dogodilo prije
godinu dana, a ne noćas. Stigao si sav vidno izbezumljen ovdje od

527

nekuda. Ja sam te gledao u čudu jednako kao što ti sada mene gledaš.
Počeo si pričati isto ovu priču, međutim ni blizu ovako lucidno. Nisam
shvaćao što se događa, niti o čemu pričaš. Sve je djelovalo odviše
surealno.“, ton počne još više pojačavati, a on izgleda vidno rastresen.
Nastavi: „Nakon nečega što je izgledalo kao svađa sam izjurio iz kuće i
sjeo u auto. Autom sam krenuo juriti što dalje odavde. Zadnje čega se
sjećam je da sam iz nekog razloga izvukao tu prokletu ogrlicu iz džepa
svoje jakne i da se ona nekako uspjela otvoriti. U njoj je pisao nekakav
citat iz Danteovog pakla. Ovo se dogodilo prije godinu dana, a ja sada
više nisam ovdje. Ja nisam nigdje.“
Tada je nestao u tami, a ja sam ostao stajati nasred naše sobe. Gurnuo
sam ruku u džep i napipao onu istu ogrlicu. Natočio sam se piće, ugasio
svjetlo u sobi i izašao na terasu. U daljini sam ponovno čuo zvuk auta
koji se približavao, a zatim je počeo nestajati u magli i mraku prije nego
što sam, već na izmaku tog zvuka, čuo škripanje kočnica i nešto nalik
sudaru automobila. Zatim je zvuk u potpunosti utihnuo. Uspio sam
otvoriti privjesak, a u njemu je pisalo:
„Bez nade u smrt svi su ovi ljudi.“
Stavimje oko vrata. Tada sam primijetio istog onog stvora sa jelenjim
rogovima pored jezera. Spustim se u prizemlje i izjurim iz kuće za njim.
U tami i magli noćise okliznemi završim u jezeru, duboko ispod
površine. Dok sam tonuo dublje u jezero ogrlica oko mojeg vrata me je
vukla prema gore. Uhvaćen u ratu između dviju sila na koncu sam
izgubio svijest.
Budim se na terasi, ogrlice više nema nigdje. Daleko iza jezera, u
nepreglednom prostranstvu šume, na obzoru se nazire veliki, crveni
mjesec. Sjeo sam na pod terase i u mraku i tišini, plačući nastavio gledati
prema jezeru.

Ne bacajte vaša svjetla
Na sjenke moje,

Pustite me da uživam
U tami što raste u vrtovima ovim,
U samoći,gdje duša moja stanuje,

U Kući boga Smrti.

528

Morana Martić, Cres

SKRIVENI UŽITAK

Oštar miris svježih borovnicaispunio jetijesnu unutrašnjost
Punta.Skretanju u Skrad radi najbolje štrudle od Učke do Papuka nikada
nije mogla odoljeti, čak niti u najvećoj utrci s vremenom.
Nevinoodškrinjavanjealuminijske folije koje je uslijedilo, ionako
jeneizbježni idućikorak. To je kao da se spotaknetepa ne nastavite
cupkati. – Pali biste na nos – ustvrdi Dorai obloži nosnice aluminijem.
Pogleda uprtog u mračnu cestu jezikom razmakne ostatke zaštitne
membrane. Mmmm.Opojna kiselost nadraživala joj je sinuse masirajući
nemilosrdno žlijezde slinjenja– Što se odvije u šumi, ostaje u šumi –
promrmlja pa obilato zagrize u borovnicu.Kiseli ostatci potezali su joj
vilicu prema ušima kada odluči dozvolitiproboj vremenske
dimenzije.Digitalni sat skriven u dubini upravljačke pločebljeskao je
nevjerojatnih: - 22:13! Trajekt u jedanaestbesmislena je bitka, morat će na
kasniji. Blažena viša sila! – usklikne i zavali se dublje u
sjedalo,otpuštajući stisak s gasa. Posegnula je za posljednjom razinom
relaksacije ležerno odvrćući FM prekidač„…lušamo obradu
Killerssppzp…“, oslabjeli signal rastezao se između šumskih zavoja –
„napisana za film Control o životu IanCurtiszppzzz“. Pokuša s još par
trzaja, no tabla s oznakom „Dedin“ kratko bljesnei nestane u dubini
noći.Napustivši još jednu bitku, zavuče ljepljive prste uobožavanu
hrpicuna suvozačkom sjedalu. Nasumce odabraniCD s dna hrpeubaci u
Player.Iščekujućiprve tonove, uz neonski titrajući „load“, Dora se
pažljivo nadvijenad volan.Brzinomjer je padao ispod 60. Nagloutrnesva
svjetlaPuntu.
Jedan.
Dvaaa…
Tri!
Cesta osvane pred njenim očima. S farovima zaigrao je i zvučnik
izbacivšisumoranritam basa, ubrzo popraćen zloslutnim tonomčinele.
Sjetnagitara u distorziji. Ianovbas-baritonsve poklopi. UnknownPleasures.