Kristalna pepeljara 2020. i 2021. - Zbornik priča

179

Sanja Mrzljak Jovanić, Slatina

KOBAN DAN

Tri zatvorenika gledala su u tamnu mrlju na stropu triju
zatvoreničkih samica.

Svaki od njih razmišljao je o toj mrlji i na ono na što ga ona
podsjeća. Mrlja je bila potpuno identična u svakoj prostoriji, iako su
prostorije dijelile bočni zid, nikako strop. Nitko od njih nije znao da u
ovom trenutku svaki od njih gleda u oblikom istu mrlju, iste boje, istih
proporcija.

Prvi zatvorenik razmišljao je kako ga ona podsjeća na proliveno
mlijeko na stolu njegove majke koja mu je netom dodijelila vruću
pljusku posred lica, a sve zbog razbijene vaze koju je dobila od sestre
koju ionako mrzi! Ni danas mu nije jasno zašto ga je toliko udarila, zašto
je osjetila nagon poput životinje da obrani bezvrijedan predmet.
Pokretom ruke srušila je čašu mlijeka koju je trebao popiti prije
spavanja, a mlijeko se, oslobođeno staklenih okova, razlilo do sredine
stola. Tu pljusku osjećao je cijelog života, posred tada nevinog lica, a
okus krvi razlijevao se ustima, jezikom, zubima...Sjeća se okusa te krvi.
Pomalo metalan, kao kada je progutao vjenčani prsten svog oca kojeg je
pronašao na kuhinjskom stolu onog dana kada ih je odlučio ostaviti.
Progutao je taj prsten želeći i dalje imati komadić oca, komadić nečega
što je pripadalo njemu – ocu - onome koji se zavjetovao da će zauvijek
biti uz njegovu majku, ali i njega...barem mu je tako šaptom ponekad
govorio kada ga je uspavljivao. Rijetke su to bile prilike, ali riječi su bile
one koje su se urezale u srce. Želio je zadržati njihovo zajedništvo u sebi,
neoskrvnjeno i čisto....Tek sada se sjetio zašto je razbio vazu....Čuo je
telefonski razgovor majke i tetke. Svađale su se. Tetka je bila razlog zbog
kojeg je njegov otac odlučio ostaviti dotad stvoreni obiteljski život. Tada
dvanaestogodišnji dječak, nije znao što bi učinio od bijesa, ili jada, pa je
uhvatio vazu za koju je znao da je dar od nje, i bacio je u zid. Uništio je

180

sitnicu koja ga je podsjećala na nju, u tom trenutku bešćutnu osobu koju
kao da nije poznavao... A onda tras! Vrela pljuska koja ga je dovela
ovdje gdje sada leži i razmišlja o tom događaju. Izdajnička vaza, poklon
guje koja se gnijezdila i u njegovom domu, njegovom srcu i koja ga je
naposljetku ugrizla i smrtno povrijedila. A što majka čini?! Brani
nebitnu sitnicu jer ih još uvijek voli. Kako bijedno! Dvanaestogodišnji
dječak zgrabio je nož...Dalje je samo mrak na stazama uma i sjećanje na
metalan okus u ustima i proliveno mlijeko. Mrlja još uvijek postoji, na
stropu samice, nikako zidu koji dijeli s drugom ćelijom.

Drugi zatvorenik je viđao tu istu mrlju čak i kad bi zaklopio oči.
Proganjala ga je i u snovima. Zadnjih par mjeseci nije mogao pobjeći od
njena utjecaja koji ga je toliko patio da se povukao u sebe, zaboravio na
vanjski svijet, odbijao hranu. Njegove oči upale su i požutjele, a neki
zatvorski čuvari govorili su da i svijetle u mraku. Njegove oči jedine su
koje odaju da je još uvijek živ. Treptao je pokušavajući tako svake
sekunde izbrisati tu mrlju na stropu. Žmirkao je i škiljio, ali ništa nije
moglo otjerati tu odvratnu mrlju. Proganjala ga je jer je bila podsjetnik
na njegov najstrašniji zločin – ubio je ženu zbog mrlje na jednoj od
njegovih košulja – koju ONA nije mogla očistiti. Znao je on jako dobro
što ONA misli – ne želi to učiniti, nije ona njegov rob, ona je neovisna i
voljena, ima papučara koji joj sve slijepo vjeruje – pa čak i da se mrlja ne
može očistiti na košulji koju ionako sada ne nosi...Košulju je zakopao u
vrtu, a ostatke žene ....Ne sjeća se, zna samo da se riješio dokaza zločina
iz obijesti, strasti, kako to god želite nazvati - samo da dokaže sebi da
nije slabić, da može bez nje – i bez košulje i bez kučke od žene koju
obožava.

Treći zatvorenik je također promatrao tu mrlju na stropu i po
cijeli dan je ležao u krevetu pogleda uperena u taj strop, prelazeći
pogledom preko svake nesavršenosti oblika koju je mogao obuhvatiti
pogledom. Nije ga zanimao vanjski svijet, samo ta jedna mrlja. Iako je
bio nepokretan, njegove misli su ga vodile u razdoblje kada je njegovo
tijelo bilo savršeno zdravo, bez mana, kada je mislio da može osvojiti
svijet. Tu mrlju već je jednom vidio – na vjetrobranskom staklu svog

181

automobila. Mrlja je potjecala od ozljede čovjeka koji je doslovno ostavio
svoj život i sva svoja sjećanja na prozirnom staklu koje se nije sasulo, ali
i da jest – svaki komadić tog stakla zadržao bi komadić ljudske duše
koja je upravo pobjegla iz pokvarljivog i krkhog tijela, izložena
pogledima slučajnih prolaznika. Samo ta jedna mrlja usjekla mu se u
pamćenje i nisu više bile bitne njegove ozljede...Psihičkom boli dokazao
je postojanje one fizičke. Tjelesno je propao, umno se rasplinuo i završio
u tamnici zbog prosutih sjećanja i krvi po pločniku gradske ceste
okovanom maglom. Obitelj trećeg zatvorenika saznala je sve što se
moglo saznati o tom nastradalom tijelu...Policija ih je uputila. Naime,
saznavši njegov identitet saznali su nešto što je bilo skrivano. Bio je
naočit čovjek, obiteljski tip. Štoviše, dvaput se ženio – imao je i sina iz
prvog braka, koji je u napadu ludila ili adolescentske poremećenosti
ubio svoju majku. Pravi razlog kasapljenja nožem nikad nije otkriven.
Dječak, sada već odrastao čovjek od kojih tridesetak godina, od tog
događaja nikad nije progovorio, a život provodi u zatvoru. Ime zatvora
nikad nije predstavljalo neku bitnu činjenicu koju je on morao znati.
Saznali su i da je imao dugogodišnju ljubavnicu koja je netragom
nestala. Ona je pak imala muža koji je optužen za njen nestanak ili
možebitno ubojstvo ( njeno tijelo nikad nije pronađeno) jer su svi
pronađeni i obrađeni dokazi upućivali na jedinog mogućeg krivca –
njenog muža. I taj čovjek, prevareni muž, svoj život provodi u zatvoru.
Ime zatvora nikad nije predstavljalo neku bitnu činjenicu koju je on
morao znati. Uostalom, ime zatvora u kojem se nalaze ova trojica
zatvorenika nikad neće predstavljati neku bitnu činjenicu koju vi,
čitatelji, morate znati...

182

Ivana Norac, Čeminac

BROD NA JEZERU

Snažne kapi kiše udaraju o površinu olovnog jezera. Jedino jezero
u okrugu lokalnim stanovnicima bilo je poput bliskog mora, te su ljeti
jezerske plaže bile krcate domaćim i stranim kupačima. Zimi, kada
zaledi, služi kao klizalište, a u jesenjim danima, osobito kada kiše liju,
inspiracija je melankoličnim pjesnicima i paranoičnim piscima krimića.
Na kišnim kapima uzburkanoj površini ljulja se brodić kapetana koji
mrtav leži na palubi.

U isto vrijeme dok se kapetanovo tijelo sve više hladilo, jedna mlada
detektivka izlazi iz musavog predvorja policijske postaje i otvara crni
kišobran, radujući se piću s prijateljima. Krenula je put bara
razmišljajući hoće li radije popiti prozirno ili obojano kada ju netko
zdesna gurne u prolazu i ona s pločnika upadne u lokvu na
nezakrpanom dijelu ceste. Ne razmišljajući o njezinim sada potpuno
promočenim čizmama i hlačama, strogi pogled podiže prema
misterioznoj osobi koja je već brzala duž ulice. Vođena snažnim
policijskim nagonima, potrčala je za sumnjivcem, usput posegnuvši u
desni džep dugog joj kaputa, u kojeg mobitela nije bilo! Nemoguće.
Zastala je kao ukopana nasred pločnika, duboko udahnula i vratila se u
postaju.

Iznenađeni pogledi njezinih kolega nisu joj nimalo smetali, a kada su
primijetili njezin izraz lica, svima je bilo jasno što se događa. Bili su
spremni za akciju. Jedan je te kušao u postaju, pa ga je prostrijelila
pogledom i nagrdila zbog kašnjenja. Prokisla, sjela je za svoj radni stol i
brzom pretragom uhvatila signal svog uređaja. Okupila je radni tim,
presvukla se u rezervnu uniformu i sjela u službeni auto.

183

Signal mobitela vodio je u staru kolibu na rubu jezera. Nekoliko metara
od samog ulaza je brodić na kojem se kočilo njezino ime, privezan za
obalu tankim promočenim užetom.

Jedan dio tima pregledavao je prostor oko kolibe, dok se detektivka, sa
srcem koje je udaralo u grlu i istovremeno spuštalo u pete, uspela na
brodić. Izvukla je pištolj i stručno pregledala prostor, te je zadržala dah
kada je ugledala kapetanovo mrtvo tijelo na drvenom podu palube.
Knedlu je progutala, a njeno srce je potonulo na dno jezera.Namjestila je
stručno lice i nazvala postaju.

U rekordnom roku na mjesto zločina pristigli su policijski timovi i
novinari. Nema čovjeka i kolege koji joj nije izrazio sućut, no ona se nije
dala smesti te je iz pristojnosti prihvaćala ruke. Nije si smjela dozvoliti
emocije.

Stručnim, gotovo rendgenskim pogledom pregledala je brodić.
Zagledala se u prostor ocrtan bijelom trakom u obliku mrtvog tijela
njezina oca, u položaju u kojem je ispustio svoj posljednji dah, i vrlo
blizu mjesta gdje je bila njegova glava uočila je jednu dugačku plavu
vlas kose. Spremila ju je u plastičnu vrećicu. Tamo gdje je bila njegova
ruka nekoliko je kapi krvi, pa je i te uzorke uredno uzela. Pratila je jedva
vidljive blatne mrlje koje bi nestručnom oku izgledale, pa, kao mrlje, a
njezinom oštrom okusu bile to što i jesu – otisci debelih vojničkih čizama
veličine 39 – 40 slobodne procjene, ženske.

Pozvala je novog kolegu koji je nezgrapno nosio veliki službeni
fotoaparat i predao joj ga dok mu je pogled lutao čas gore prema teškim
oblacima, čas dolje prema musavom podu, nesiguran kako se ponašati u
ovoj situaciji. Nešto je promrmljao i izgubio se iz vida. Blatne stope
odvele su ju u palubnu kućicu. Tamo je malo popustila brana iza
njezinih očiju, pa je rubom plavog rukava obrisala suze.

Pokraj kormila očevog ljubljenog brodića nalazila se fotografija njih
dvoje, snimljena jedno davno ljeto upravo na ovom brodiću, na kojoj
petogodišnja ona sjedi na rubu pramca, a njezin ju tata, veseo i
preplanuo, pridržava da ne padne, a jezero iza njih plavo poput

184

najljepšeg safira i mirno poput ulja. Fotografiju je snimila njezina majka,
tada modernim fotoaparatom marke Polaroid. Fotografija je brzo bila
ispisana, a svi troje su čekali da se prikaže. Tata je tada fotografiju
svečano objesio pokraj kormila.

Već idući dan majka je pokupila stvari i zalupila vratima, prijeteći i
kudeći supruga koji, zapravo, ništa nije skrivio. Kasnije, osamljenoj kćeri
postat će jasno da je majka bila bolesna s dijagnozom teške depresije (na
otprije poznat dijabetes), no od nikoga nije dobival aadekvatnu
pomoćjerjoj je društvo uglavnom govorilo da se oraspoloži, a terapija
tabletama joj je uništavala važne organe. Težak izbor.

Majčin broj je imala spremljen u mobitel, ali gotovo nikad se nisu čule.
Dobro se sjeća da joj je na izlasku iz kuće viknula da ju nikad nije željela
i da ju mrzi iz dna duše. Otac je bio jak poput stijene i odgojio je svoju
kćer da bude hrabra, da postane ono štoželi i puna ljubavi za svijet oko
sebe, makar i u inat.

Kada je položila ispit za detektivku, saznala je da će joj se u postaji kao
policajci pridružiti nitko drugi nego njezina dva polubrata blizanca, s
majčine strane. Barem će im biti nadređena i ta pomisao ju je tješila.

Vratila se na palubu, obavijestivši tim da tragova na ovom dijelu broda
više nema, dok je jedan kolega odvratio pokazujući plastičnu vrećicu u
kojoj se nalazio njezin mobitel, pronađen ispred kolibe. Sišla je i uzela
vrećicu u kojoj je mobitel zasvijetlio i pustio melodiju dolaznog poziva.

Da je malo manje hrabra, od šoka bi joj sve ispalo iz ruku, a ovako je
samo mirno promatrala riječ koja se pojavila na ekranu:

Mama

Opsovala je i vratila vrećicu polubratu s naušnicom u uhu. Bila je
sigurna da ih je imao dvije, sjeća se da mu je dala kompliment kada se
odlučio za taj modni pothvat. Ovaj je spustio glavu i otišao u smjeru
nekog posla.

185

Ušla je u staru kolibu. Zapuhnuo ju je miris vlažnog drveta i debelih
deka porazbacanih po namještaju. Baterijskom svjetiljkom osvijetlila je
musav prostor. U kutu prostorije migoljilo se leglo tek okoćenih štakora,
a grebanje sićušnih nogu mame štakorice po podu u smjeru gnijezda
podiglo je i zadnju plavu vlas na glavi detektivke. Suzdržala se od
nagona za povraćanjem i nastavila pregledavati prostor.

Dezen kauča koji je vidio bolje dane provirivao je ispod slojeva vlažnih
deka. Prišla je trošnom kauču pa razgrnula debele tkanine. Iz njih je
ispalo mnoštvo štakorskih brabonjaka i jedna mala, sjajna dijamantna
naušnica. I nju je spremila u vrećicu za dokaze. U ladici kuhinjskog
elementa pronašla je musav pribor za jelo, jednu grabilicu za juhu i
jedan kuhinjski nož koji ovdje nije pripadao jer je bio previše čist.

S dva nova dokaza uputila se prema automobilu i prije nego je sjela,
bacila je posljednji pogled na trakama omotanu olupinu očevog brodića
i njezine neumorne kolege kako okreću svaki i najmanji list u potrazi za
ubojicom. Blizanci su besposleno tumarali uokolo i zbog njih joj je krv
uzavrela.

*

Sućutnim glasom su joj priopćeni rezultati analize: vlas kose pripada
ženskoj osobi, kapi krvi su mješavina žrtvine krvi i krvi s istim DNK kao
i vlas kose. Jedan od izvora krvi je dijabetičar. Znanstvenica je dala sve
od sebe da ne brizne u plač jer je barem otac umro braneći se. U isto
vrijeme došla je informacija o oružju – kuhinjski nož. Znanstvenica se
umalo onesvijestila, ali detektivka je znala što mora učiniti.

*

Blizanci su sjedili ispred nje kao pokisli pijetlići u prostoriji za
ispitivanje. Do njih je dopirao približavajuć zvuk maničnog ženskog
urlanja, što je blago iritiralo mladu detektivku, ali ne i ispitivača koji je
stoički podnio histeriju visoke plavuše koju su dvije policajke smjestile u
metalni stolac pored dva mlada muškarca. Malo se smirila pa je isprela
priču kako je namjerno dovela kćer na mjesto zločina kao posljednji čin

186

mržnje prije nego odleprša s lovom koju bi naslijedila jednom kada
stariodapne.

Nestrpljiva, isplanirala je savršeno ubojstvo, ali nije računala da je stari
tako žilav, pa joj je zadao ranu na ruci (pokazala je duboku ogrebotinu
na blijedoj podlaktici), a niti da su ova dvojica tako nesposobni i da će se
radije šepuriti s naušnicama nego još malo strpljivo čekati. Čak je i
sućutno nazvala kćer, misleći da će mobitel biti odavno kod nje, a ne u
vrećici s dokazima jer ovaj drugi nesposobnjaković nije u stanju držati
predmet u džepu! Ispada da je blizancu mobitel ispao iz džepa pa je
brže-bolje izmislio priču da je nađen ispred kolibe prije nego ga netko
vidi da je nešto petljao oko džepova. Ovaj joj je odvratio da je malo više
pazila na frizuru ne bi jojotpala kosa i našla se napodu, a drugi da nije
on kriv što su naušnice u modi i što kiša nije jače padala, pa su se svi
troje počeli svađati tko je kriv što je sve pošlo po zlu.

Mlada detektivka je sklopila ruke na ledenom stolu dok je ispitivač
mirno promatrao kaos ispred sebe pa tu i tamo uhvatio koju bilješku ili
obrisao kapljice pljuvačke koje bi doletjele na njegovobraz.

*

Mramorni spomenikjedva se vidio od vijenaca na grobu njezina oca. Tu
su pokopani i njezini baka i djed. Nije se nadala da će ovako brzo biti i
on. Kiša je prestala padati, pa je sklopila kišobran. Sunce se sramežljivo
pokazalo iza oblaka. Jedna mala ruka uvukla se u njezinu, pa se
okrenula i podigla svog sina u naručje. Poljubila je meke obraze i pošla
prema izlazu.

187

Eliša Papić, Rijeka

GROZNIČAVE INTROSPEKCIJE

Peter se penjao svojom zavojitom ulicom doma, zavijajući isto
tako u svojoj glavi, venama koje su trombozirale od godina teških misli.
Tri ujutro i napušteno predgrađe dušu su dali za grozničave
introspekcije. Kada čovjek ne može biti bliže besmislu svega onoga što
radi. Misli koje dodatno naglašava miris cvijeća sa groblja, koje osjete
samo oni koji kroče pragom smrti. Žurio je.

Pored groblja stajao je park ograđen niskim, uređenim žbunjem.
Ljuljačke, tobogani, klupe poput šljokicama prošarane staklom. Ponekad
bi tu sjedila pijana balavurdija i bila glasna. Ona posebna sorta glasnoće,
životinjska, kao jato gradskih ptica oko kontejnera, kao majmuni oko
vatre. Tukli bi se pa bi se grlili. Drugih noći tu bi sjedili parovi. Šaptali si
slatka obećanja o beskonačnosti konopčića koje povezali su oko zapešća
ili gležnjeva da se odižu s pulzacijama njihovih arterija. Nekad bi se i
seksali. Peter se i dalje sjeti, para silueta koji unduliraju, pretapaju se
jedna u drugu ispuštajući težak, vreli zrak iz njihovih pluća koji
pretvarao bi se u oblake prolaznosti.

Ove noći. Jedna od životinja nadvila se nad jednom od silueta.
Njeni prigušeni vriskovi nestajali su u dubokoj kori na koju je bila
oslonjena, leđa nažuljalih i krvavih od sile kojom su bila pribijena na
drvo. Zvijer je pokušala ušutkati siluetu, prvo naredbama istisnutima
kroz zube, potom šamarima a onda i šakom. Sve to podcrtao je
karakterističan zvuk komešanja, struganja cipela po kamenčićima na tlu,
kako se inače čuje kad se netko svadi, bori, tuče. Užurbano. Peterovo
srce kucalo je brže od toga. Stajao je nijemo, par metara dalje. Gledao se
oči u oči sa životinjom koja se spremala na oduzimanje posljednjeg
komada duše mlade djevojke. Demon je raskopčavao remen, ne
skidajući oči s Petera. Smiješio se. Djevojka je krvavih, razgoračenih
očiju gledala Petera kao da ga moli da je spasi. Je li zakasnio?

188

Đonovi zastružu po kamenju. Napadač je taman povukao šlic do
kraja kada mu Peter zarije nož u vrat. Mahao je rukama iznad glave
pokušavajući ga dohvatiti dok je ovaj samo uzbuđeno kopao. Omlitavi.
Peter ga pusti na pod. Djevojka ispusti dugi uzdah i klone na koljena.
Bez riječi, izgledala je kao da je u u glavi i dalje zarobljena u stisku sada
mrtvog demona dok je mladić koji ju je upravo spasio sada sjedio na
napadačevim leđima i gurao mu nož u usta. Svojom drugom rukom
povlačio mu je nasilno glavu unatrag, otvarajući rez na vratu još više,
kao da cijepa i trga pileći file golim rukama. Nakon par cirkularnih
pokreta nožem u ustima, odloži ga i gurne mu sad ruku u ta beživotna,
krvava usta. Povuče snažno par puta prije nego mu iščupa jezik. Zamota
ga u maramicu i stavi u džep. Pokupi nož s poda, obriše ga o tijelo
silovatelja i spremi. Cijelo vrijeme nije dizao guzicu s njegovih leđa. Kao
da se igra u plastičnom dječjem autiću.

Pogleda nezainteresirano djevojku, uzdahne i pruži noge ispred.
Ona nije mrdala. Sada bila je statua žene na vratima pakla, rekreacija
svih užasa drevnog i modernog doba, rekreacija duševne smrti koju već
je doživjela prije koju minutu. Peter iz drugog unutarnjeg džepa kaputa
izvadi duhan i tabakeru i zamota cigaretu, zapacavši rizlu krvlju. Bar je
ne mora dodatno polizati, ovako će goriti duže. Stavi je usta i zapali.

„Umoran sam“ Peter joj puhne dim u lice, na što se ona malo
nakašlje, “Reci mi...“

Nagne se bliže njenom licu, skoro taknuvši vršak njena nosa
svojim.

„Dokle mi misliš ovo raditi, Alma?“ reče joj tužno. Te riječi pale
su kao tračak svjetla na njenu masku, napravivši pukotine. Ona se
nasmiješi.

„Što? Ja sam mislila da me ti voliš spašavati“, ustane. Nadvije se
nad njim kao crna zavjesa, gotovo sva sačinjena od svoje crne kose.

189

„Ne znam zašto se odjednom praviš kao da ti smeta. Vidjela sam
kako uživaš dok ga kolješ“, reče mu oslonivši se rukama na svoje
bokove, kao učiteljica koja se prepire sa djetetom.

„Ali, Alma...sama si ga namamila. Zavela. Nije napravio ništa
krivo“.

„Nije kurac! Da si samo vidio kako me na poslu gleda! Da si
samo čuo komentare koje je imao za svoje jednako jadne prijatelje! Dobra
mala, ja bi nju jebao. Baš izgleda kao da bi dobro primila. Još mi po
instagramu ostavlja komentare na slike s plaže. Pervertit smrdljivi.
Nasilnik! Zvijer!“ djevojka krikne.

„Ali... tako likovi znaju pričati. Ne znači da je zaslužio umrijeti.
Što to radimo, Alma?“ Peter je izgubljeno gledao s poda. Djevojka uzme
trenutak da uvaži njegove brige. Čučne. Podraga ga po krvavom
obrazu.

„Gradimo sigurnije mjesto za sve. Mjesto gdje se žena ne mora
osjećati kao komad mesa. Gdje ne mora slušati takve komentare. Bez
zlih, prljavih jezika muške silovateljske stoke“ objasni mu nježno.

„Misliš da će to popraviti ono što se tebi desilo?“ Peter je upita.
Alma mu opali dva šamara i uspravi se.

„Ne bi mi se to desilo da si ti bio tamo da me zaštitiš! Da spriječiš
da mi uzme što mi je uzeo!“ vriskala je histerično. Peter se uspravio i
pokušavao je zagrliti, smiriti je.

„Još ga imam u ustima! Još osjetim taj njegov odvratni prljavi
jezik! I ti si za to kriv! Ti nisi bio tamo. T-ti. Ti si spavao doma. T-ti me
nisi tražio. I on je samo došao. I pričao. I bio simpatičan. I lukav. I dok
smo bili kod njega u stanu. D-dok sam se svlačila pred njim, pred
njegovim slatkim riječima. T-ti si doma spavao.“ vriskala je. Peter je
odmakne od sebe.

„Kako misliš kod njega u stanu? Rekla si mi da te zaskočio na
ulici“ upita je naslutivši.

190

„P-pa. Kako sam se mogla oduprijeti?“ odgovori mu demonica.

„Ti si došla kod njega u stan i sama se skinula i poseksala se s
njim?“

„N-nisam to htjela! Šef! Bio mi je š-šef. Dobila bih otkaz!“

U tom trenutku napadač na podu se par puta zgrči i zagrglja. Kao
riba na suhom. Peter ga namršteno šutne i drekne mu da šuti.

„Hoćeš reći...nije te zapravo silovao?“ upita je napokon.

„Kako n-nije! Imao je poziciju moći, nisam se mogla oduprijeti!
Svi vi tako! Mi smo vam komad mesa! Zna se šta svaka vaša
dvosmislena riječ predstav-“

„Želiš mi reći da ubijam već pola godine nasumične likove jer si
se svojevoljno jebala sa svojim šefom?“ Peterov glas se razbukta kao vatra
visokih frekvencija.

„Nije! Da sam odbila bi mi sigurno dao otkaz! Stoka, svinja na
vrhu! “ Alma se razmahala rukama. Gledao je tu nakaznu kreaturu koju
je toliko volio. Gledao je njene ranjive oči, njeno krhko tijelo, zamku.
Sjeti se tada svake večeri nalik trenutnoj. Kada bi se u tri ujutro penjao.
Kada bi je u parku pronašao. Kada bi je spasio. Nestane u sebe. Isključi
se.

„Daj! Što sad šutiš? Peter, znaš da nisam u krivu. Znaš da sam u
vječnoj opasnosti samo jer sam žena!“, odgovori, kao i puno puta prije.
Nikada nije bila u krivu. Ni sada.

Peter joj priđe. Ona mu obgrli vrat i poljubi ga.

„A srećo...razumijem da ti je teško. Razumijem da te strah za
men-“ nešto joj izbaci sav zrak iz pluća. Nož. Kako ga Peter izvuče iz
njena trbuha, tako se ona uhvati za gnjecavu ranu i krene teturati
unaprijed.

191

„Peter?“ drhtavo pruži krvavu ruku prema njemu. Zvuk kapanja.
On je uhvati za zapešće. Zarije joj nož sada u prsa. Izvuče. Zarije. Izvuče.
Zarije. Sve brže. Sve gnjevnije. Dok od nje nije ostao samo krvav, komad
mesa. Dah po dah, kapljice krvi odizale su se u zrak spremne tvoriti
crvenu kišu koja utopit će svijet. Peter posegne u džep. Uzme jezik
njenog „napadača“. Razmisli o tome da joj ga ugura u usta, ali zaključi
da bi to bilo možda pretjerano. Baci ga kraj nje. Smiri svoje disanje.

Zaputi se natrag svojom vijugavom ulicom doma. Istušira se i
stavi krvavu robu u mašinu. Napravi si kavu i zapali cigaru.

Počne se ljutiti sam na sebe što nikako ne može naći normalnu
djevojku. Neku koja ga neće iskorištavati. Neku koja nije sletila sa svih
tračnica. Koja će cijeniti sve što je spreman napraviti.

Možda sljedeća bude bolja.

Ako ikad bude opet mogao voljeti...

Teške su te grozničave introspekcije.

192

Vladimir Papić, Pula

GOLUBOVI PISMONOŠE

-Sivi neboderi. Sve je sivo ovdje... cesta, zgrade... pa i ljudi. Ništa nije
crno-bijelo. Tu sam odrastao.

Vincent drži onu diskoteku. Dvorac. Možda si čula za nju. Na
kraju Blokova je. Trebala mu je ekipa za ecstasy pa je pozvao svog sina
Bernarda da mu se dokaže. To je bio njegov način okrutnosti. Dopuštao
je Bernardu da mu bude blizu samo da vidi kako nema šanse da bude
poput njega. Pričao je pred Bernardom o svojim planovima kroz šifre.
Dilanje ecstasyja bila je Operacija Tom Sawyer jer smo svi za njega bili
odrpani klinci kojima treba dati svrhu. Našu ekipu nazvao je Golubovi
pismonoše. Sitni dileri koji se neće izvući iz sivila blokova, nego će ostati
tu da seru do kraja života. Bernard se, iako se oduvijek osjećao
odbačenim, divio ocu i frustriralo ga je što ne razumije što mu ovaj
priča. Nije bio ni blizu sposoban kao stari, ali je zato razvio jeben
temperament. Jednom je polomio pičku jednom narkiću iz centra. Samo
zato što nije nabavljao robu od njega. Stari mu je obećao da će ga
nagraditi dilanjem dopa ukoliko se pokaže.

Denis, moj najbolji frend, znao ga je iz srednje. Pušio je u wc-u
jednom kad je Bernard uletio s nekim ribama i uredno im poslagao
nekoliko crti na vodokotliću. Ubrzo su uletjeli ravnatelj i policija.
Bernard, krupan kakav je bio, stao im je na put i bio spreman napraviti
sranje, ali ga je Denis zaustavio i pitao ravnatelja zašto dovodi policiju
zbog pušenja u wc-u. Policajci nisu ništa našli, a ravnatelj je od njih
dobio po nosu. Kad su otišli, Bernard je pitao Denisa gdje je koka, na što
mu je ovaj širokog osmijeha saopćio kako je sve sam pošmrkao. Bernard
je prasnuo u smijeh. Denis mu je od tada postao nalik davno
izgubljenom bratu.

193

Kad mi je Denis došao s prijedlogom da radimo za Bernarda,
nisam imao ništa protiv. Imali smo dobro razrađenu mrežu mušterija.
Denis i ja u to vrijeme smo krivotovorili osobne, najviše za srednjoškolce
kako bi mogli upasti u Dvorac. Još jedna prilika da raspizdim svog
jebenog očuha. Inspektor Filip. Otkad mi je stara nastradala prilikom
pljačke, pravio se dobročiniteljem pred ljudima, a mlatnuo bi me kad
god bi stigao. Mogu pušit'? – upitao je Sven s cigaretom u ustima tražeći
upaljač po džepovima.

Dodala mu je praznu šalicu i mirno rekla – Nastavi, slušam te –
onda se vratila zapisivati nešto nalivperom u svoj blokić.

- Bernard je tražio još jednog za posao pa smo pozvali i Mateja.
Denis ga je znao iz Dvorca. Stalno je šmrcao i češkao se po nosu. Očito je
bio navučen. Posao je išao sjajno. Postali smo školski miljenici. Čak i
učiteljice kupovale od nas. Mislim da su bile razočarane u život i jedva
čela da pobjegnu... makar u školskom wc – u na nekoliko minuta. Onda
ti ta ista riba dođe na predavanje sa zjenicama kao lubenicama i krene
pričati kako se u životu isplati truditi i raditi jer na kraju ipak tako
dođemo do posla koji volimo. Ne izlazi se tako iz Blokova. Denis i ja
smo znali koji je jedini način. Lova. Ili smrt.

Negdje tada je ubijena jedna od naših učiteljica. Našli su je pred
zgradom. Na čelu joj je tintom pisalo Kurva. Viđao sam je u Dvorcu.
Policija je na njoj našla na papiru napisanu priču. Do sitnih detalja je u
njoj objasnio kako će je ubiti.

- Dobro. To znam. Pričaj mi još o vašoj operaciji– rekla je Svenu ne
prestajući pisati u blokić.

- Uh, dobro...Počeo sam se češće družiti s Matejem. Šmrkao tu i
tamo da mogu funkcionirati normalno. Nisam se navukao kao on. Filip
je tad radio duple smjene na tom slučaju umorstva pa je bio stalno
nadrkan. Uglavnom sam boravio kod Denisa u to vrijeme. Vincent nas je
jednog dana pozvao u svoj ured i rekao da imamo problem. Matej je
uhićen jer je probao kupiti koku od policajca u civilu. Na kraju je cinkao.

194

Morali smo se malo pritajiti. Vincent me pitao mogu li doznati
nešto preko Filipa. Ja sam njega pitao što će biti s Matejem. Samo se
nasmiješio. Znao sam da Matej nikad neće izići iz zatvora. Takav je bio
Vincent. Sve uglađeno, fino i onda taj osmijeh. Da se usereš. Čim smo
izašli iz Vincentova ureda, Bernard me uhvatio me za majicu i priprijetio
mi da mi je bolje da što prije nešto saznam inače će me ubiti od batina.
Nije opet htio biti nitko. Denis ga je malo primirio i obećao mu da ćemo
to riješiti. Počeli smo pratiti Filipa i nismo doznali ništa. Ništa što smo
htjeli znati – Sven je ušutio i zagledao se u prazno.

- Što ste doznali? – upitala ga je kako bi prekinula njegovu naglu
meditaciju.

- Da Filip, jebeni idiot, jebe konobaricu u kafiću za policajce.
Bernardovu mamu, Stellu. Bernard nije smio znati. Denisu je palo
napamet da ucijenimo Filipa. Slikali smo njega i Stellu kako se ljube na
parkingu. Onda smo izrezali slova iz novina, složili poruku. Kao puzzle.
S porukom smo mu poslali i kopije slika. Originali su ostali kod Denisa.

Viši inspektor Filip morao je obustaviti istragu o našoj operaciji.
Inače bi slike završile u novinama. Dobročinitelj Filip jebe bivšu od
glavnog kriminalca u kraju. Kvari imidž. Potpisali smo Vincenta.

- To je Vincentu bilo okej? – upitala je i počela mlatiti nalivperom
po zraku kako bi iscijedila ostatak tinte.

- Odlučili smo riskirati. Filip je napravio sve što smo rekli. Denis
je dobro zaključio i da će se Filip povući jer mu je i dalje bilo najviše
stalo do njegova ugleda. Uspjeli smo se izvući. Vincent nas je
unaprijedio u dilere koke i dopa, a Bernard se smirio... sve dok mu
mamu nisu našli mrtvu, upravo na parkingu na kojem se ljubila s
Filipom. Denis i ja smo se usrali. Na čelu tintom ispisano kurva. Još jedna
priča na papiru do nje.

Filip je, kad se dobro opio, u naletu bijesa došao tražiti objašnjenje
od Vincenta u njegovom uredu u Dvorcu baš kad smo Bernard, Denis i ja
bili tamo. Zaprepastio se kad me vidio. Pokušao me udariti, ali je

195

Bernard bio brži i nokautirao ga jednim udarcem. Nastavio ga je
nemilosrdno mlatiti a da nije ni znao koga mlati. Dok je ubijao Boga u
njemu, Vincent nam je s osmijehom dao znak da iziđemo. Denis i ja smo
skoro istrčali iz ureda. Filip je nestao. Vincent je Bernarda poslao negdje
preko granice. Austrija ili Njemačka, mislim.

Denis i ja skrivali smo se s narkomanima u onim ruševnim
kućama blizu autobusne stanice. Denisova ideja. Rekao je da nas tamo
nitko neće tražiti i da ćemo imati dobar pregled situacije odatle.
Objasnio mi je da će očekivati od nas da pobjegnemo iz grada i da će nas
sigurno tražiti na kolodvorima.

Denis je u cijeloj toj frci razvio simpatije prema Karli. Mladoj
narkomanki iz centra grada koja je pobjegla od kuće jer ju je otac
zlostavljao. Moram priznati da se i meni svidjela. Potrudio sam se
upoznati. Zbog njega. Jednom nas je zatekao kako pričamo i opalio joj
šamar. Prijetio mi kako će me ubiti ukoliko nas opet zatekne skupa.
Postepeno se počeo drogirati s njom. Pokušao sam mu pomoći, ali nije
bilo šanse. Zaglibio je preduboko.

Na kraju nas je policija sve pohapsila. Bio sam u pritvoru jedan
dan. Pustili su me kad su shvatili da sam Filipov sin. Onda sam te
nazvao.

- Znaš li da je Karla mrtva? – upitala ga je Silvija zatvarajući
blokić.

- Što?

- Da, policija je tada pronašla. Na čelu joj je tintom pisalo Kurva.
Na njenom tijelu na papiru napisana kratka priča. Baš sam bila tamo
prije nego si ti nazvao – nastavila je Silvija.

- A Denis?

- Mrtav pored do nje.Neprepoznatljiv. Toliko ga je netko
zatukao.Kod njega smo našli nalivpero. Tintaodgovara onoj kojom je na
čelu ostalih žrtava pisalo kurva.

196

- Kako znate da je to on?

- Našli su osobnu na njemu.

- Misle da je Denis ubojica? – u nevjerici je propitivao je Sven.

- Da. Nego, da te pitam. Zar ti nije bilo otići na policiju ili
odvjetniku s ovom pričom?

- Ne vjerujem im. Vincentov doseg je sve veći. Ipak, Glas Centra je
i dalje izvan njegove kontrole. Objavi tu priču i mogu pobjeći. Vincent će
biti zauzet drugim stvarima. Neće imati vremena nadgledati kolodvore.

- Riskantno je – zaključila je Silvija i stavila svoj topli dlan na
Svenov obraz.

- Nemam drugog izbora – zaključio je Sven.

- Hrabar si – rekla je pomazivši ga kratko.

Zazvonio joj je mobitel. Javila se. Nije mogla ništa čuti. Stavila je
šefa na spikerfon i otišla u drugu sobu.

- Halo, srce? Je li članak o onim mrtvim narkomanima gotov?
Trebala si ga već poslati – upitao ju je šef.

- Nije još. Nešto veće je tu. Još istražujem – odugovlačila je Silvija.

- Pričaj mi o tome. Kontakt u policiji pa mi je poslao kopije priča i
osobnu preminulog. Kratke priče su zapravo dijelovi veće. Neka o
mladoj novinarki koja istražuje narko-klan iz Blokova. Imamo odličnu
reportažu! Pusti tog malog. Vrati se u ured. Moramo proslaviti!“

- Ali...

Šef joj je već poklopio. Ona otvori sliku koju joj je poslao. Na slici
je bilo Svenovo lice. Ispod je pisalo Denis. Požuri u drugu sobu. Svena
nije bilo. Samo blokić na stolu. Bez njenog nalivpera. Prošla ju je jeza.

197

Sven se pojavio iza nje. Probije je intenzivna bol u trbuhu, a
posljednje što je vidjela bila je Svenova ruka koja joj se munjevito
spuštala prema glavi.

Policija je pronašla na kauču. Na čelu Kurva. Do nje otvoren blok.
U njemu napisan završetak njegove i njezine priče.

198

Alojz Pavlović, Zadar

SLAVNI BRAČNI PAR

Elija i Marko su uspješni mladi ljudi. Ona je zapažena
manekenka, a on jedan od najboljih nogometaša u državi. Brak im je
prožet ljubavlju.

Elija je visoka stasa, ali ne previsoka. Obličje glave i lica je
izazovno, anđeosko, dok je njezina bijela put oltar blagosti. Bistre
tamnomodre oči stakle se ispod uzanih svjetlo-smeđih obrva, koje su,
očigledno, kadre zapaliti, zapovijedati, smekšati, ali i duboko moliti.
Njezina svilenkasta plava kosa, žutosmeđeg odsjaja spletena u dvije
bujne pletenice postaju magnet za motritelja. Ruke su joj nježne i bijele, a
kada ih sklopi, izgleda poput svetice.

Marko je snažan, visok i žilav atletski lik. Dugotrajni napori i
stalni treninzi otklonili su njegov mekši dio obličja, te mu je cijelo tijelo
svedeno na mišiće. Oštro izražajne crte lica, koje su uslijed stalne
izloženosti suncu, zadobile gotovo crnačku put, čine ga posebnim. A
dubok ožiljak nad obrvom, od udarca nečijeg lakta, pojačao je strogost
njegova lica. Ispupčene žile na čelu, te živahne i prodorne crne oči
upućuju da se radi o odlučnoj osobi.

Okolina je s njima bila oduševljena. Elija i Marko bili su im na
usluzi, ako nisu bili na putu ili na napornim probama, treninzima ili pak
iscrpljujućim utakmicama ili revijama.

Elija im je poklanjala ili posuđivala odjeću i obuću. Obraćali su joj
se od tinejdžera do ozbiljnijih žena. Savjetovala ih je oko izbora frizure,
načina šminkanja, pravilnog hodanja… Mlade je upozoravala da se
klone poroka: droge, alkohola, prostitucije… Starije je upućivala da
svakodnevno unose blagoslov u svoje brakove, među svoju djecu, među
susjede, među ine ljude.

199

Pak, Marko je mladiće podučavao nogometnoj vještini, a
talentiranije je upisivao u nogometne klubove. Darivao im je ulaznice za
utakmice, dresove, kopačke, lopte i značke.

Posuđivali su i novac sugrađanima, a najugroženijima su ga i
poklanjali. Najsiromašnijim učenicima i studentima davali su za knjige i
ostale školske potrepštine. Plaćali su im troškove ekskurzija, ljetovanja i
zimovanja. Posuđivali su im i automobile i brod.

Pristaju biti kumovi mnogima na vjenčanjima i krštenjima. Ali,
najzdušnije se angažiraju u svekolikoj pomoći teškim bolesnicima.

Eliji i Marku dolazili su tražiti usluge i lošiji učenici i studenti,
najčešće da im posude automobile. Tako je došao i Marin.

⎯ Marko, molim te, posudi mi Ferrari - uzbuđeno zamoli Marin.
⎯ Pa ti nisi u kategoriji najboljih studenata! Posuđujem druge

automobile, a Ferrari nikome, jer se bojim da bi vi mladi ludovali
s velikom brzinom – uzvrati Marko.
⎯ Šjor Marko, ja nisam slab student, srednji sam. Molim vas,
gospođo Elija, smilujte se, utječite na šjor Marka da mi posudi
Ferrari – moleći kaza Marin.
⎯ Dat ćemo ti neki drugi automobil. Evo, ja ću ti posudit svoj Volvo
– otpovrnu Elija.
⎯ Ni za boga Volvu! – uzbuđeno odgovori Marin.
⎯ Zašto ti, u biti, treba automobil? – upita Marko.
⎯ Za opće dobro. Za razvoj turizma – uzvrati Marin.
⎯ Konkretno što to radiš? – upita Elija.
⎯ Ja sam vam „galebar“, širim ljubav među strankinjama. No, našla
se jedna Šveđanka koja mi odolijeva. Trebam je s nečim
fascinirati, a ne samo zgodnom facom. Jer u suprotnom, to bi bio
poraz za sve nas „galebare“, ako ja kao njihov prvak nju ne
smotam. To bi općenito bio loš imidž za naš turizam.
⎯ Zbilja? – kroz grohotan smijeh upita Elija. Prasne u smijeh i
Marko.

200

⎯ Dobro, ako mi nećete pomoći, nemojte me bar ismijavati – tužno
izreče Marin.

Elija namigne Marku, dajući mu znak da udovolji Marinu. Marko
klimne glavom i pri tomu Marinu strogo kaza da se obveže da neće
voziti brzo.

⎯ Kunem se! – sretno izusti Marin. U znak zahvalnosti, Eliji poljubi
ruku, a Marka blago udari po ramenu.

Nakon tri mjeseca, Elija je priopćila Marku da je noseća, što ga je na
trenutak zateklo i zabrinulo. Brzo se sabere, baci joj se u zagrljaj. Ta
vijest munjevito se proširi kvartom. Ushićenost je carevala. Blagoslivlja
se Elija, njihova neokrunjena kraljica. Svi su joj hitali pomagati. Ubrzo je
prošlo osam mjeseci, rodila je sina. Marko je slavio dva dana. Ni lipu
nije potrošio, sve su kvartovci priskrbili: pečenje, kolače, pića… Malom
je nadjenuto ime Željen.

I nadalje su mještani bili pri ruci Eliji i Marku, poglavito su se
takmičile žene u skrbi oko Željena. Dječak zrači dragošću, poglavito
kada se počeo smiješiti. Unio je veselje, radost, i neviđeno zajedništvo u
kvartu.

Krštenje Željena odvijalo se uz narodno veselje. Darivan je od svih.
Marko je u znak zahvalnosti uručio pozamašnu sumu novaca dječjem
odjelu u bolnici, lokalnom Karitasu i narodnoj kuhinji.

Oduševljenje s rođenjem Željena išlo je tako daleko da su neki uputili
inicijativu crkvenim vlastima da pokrenu proceduru o proglašenju
Željena blaženim. U kvartu se pričalo samo o tomu. No, iznenada je
sreća ustupila mjesto tragediji, jer se dražesni Željen ugušio u svome
krevetiću.

Policija je uhitila Eliju i ženu koja joj je pomagala. Ubrzo je
pomoćnica puštena, a Elija je priznala da je sina ugušila. Na upit
policijskog inspektora zašto je to učinila, odgovorila je:

201

⎯ Željela sam ga zaštitit od patnje, kojoj je izložen svaki čovjek u
svome životnom hodu.

Suđenje Eliji bilo je burno. Ulazi u sudnicu, zaglušujući zvižduci
tutnje sudskom dvoranom, bacaju se na nju mobiteli, metalni novčići,
kemijske olovke, upaljači… Viču:

⎯ Elija, ubojico! Elija, ubojico! Smrt zločinki! Smrt ludari!... Pljuju je.
Elija utučena sjeda do svog odvjetnika.

Tužitelj je stariji čovjek. Rahitičnu sivu kosu gura prema čelu, zbog
ćelavosti. A sitne sušičave sive oči strijeljaju Eliju i njezina odvjetnika.
Eliju ruži, dijeli joj najcrnje etikete. Svjetina u dvorani aplaudira, urla.
Tužitelj nastavlja sa žestokim optužbama. Atmosfera u sudnici je na
vrhuncu uzavrelosti. Sudac ih umiruje.

Ulaze dva zapjenjena čovjeka u pratnji sudskog policajca, donose
velike kutije u kojima su prikupljeni potpisi peticije da se Eliju osudi na
smrt. Predaju je tužitelju, koji ushićeno vikne:

⎯ Što mi trebamo suditi đavlu u ljudskoj koži, kada su ovdje na
tisuće presuda.

⎯ Tako je!!! – grmi sudskom dvoranom.
⎯ Smrt Eliji! Smrt Eliji!...
Pojavom Marka u ulozi svjedoka, svi ustaju, klanjaju mu se. On im
odašilja svojim ogromnim rukom poljupce. Dvoranom se ori:

⎯ Svetac, svetac!!! Svjedoči da su mu ženu zarobili nagoni, da je
robinja hormona, mode, okoline, vremenskih prilika i
promjenljivog raspoloženja. Svjetina urlala.

I na sudu Elija ponavlja da je ugušila Željena, jer nije željela da i on
stradava i trpi, kao ostali ljudi na Zemlji.

⎯ Smrt Eliji! Smrt Eliji!... – orkestrirano se zahtjeva.
Elija je osuđena na dvadeset godina strogog zatvora. Zaprepastila je
sve izričajem:

202

⎯ Zaslužujem smrt kao sinoubojica, a ne ovakvu blagu kaznu.
Svjetina eksplodirala:

⎯ Ubiti sotonu!!! Dio publike kreće prema Eliji, žele se fizički
obračunati. Policija ih na jedva jade zaustavlja.

Mjesni biskup na Veliki četvrtak pere noge dvanaestorici vjernika
među kojima je i Marko; u znak poniznosti i poštovanja prema Isusovu
pozivu vjernicima na služenje i ispunjenje najveće zapovjedi – ljubavi.
Crkva na ovaj dan ulazi u tišinu i mir. Marko izjavljuje da i njemu treba
tišina da bi vidio tajnu svoga tijela, duše i egzistencije.

Na misi na Bijelu nedjelju, u spomen novokrštenicima koji su se
krstili u uskrsnoj noći (na Veliku subotu u noći skidajući bijele haljine
koje su nosili 8 dana kao znak novog života), Marko drži u naručju
jedno takvo dijete koje se krstilo u uskrsnoj noći. Bura koja je puhala
cijelu minulu noć i jutro pretvara se za vrijeme mise u orkansku. Nosi
ograde, prozore, pokućstvo i neke krovove kuća. Čuli su se jaki udarci u
crkvena vrata. Vjernici su ostali zarobljeni u crkvi, iako je Marko silom
htio izaći, vičući:

⎯ Moram spašavati ljude i imovinu im. Svećenik i ostali su ga jedva
zaustavili. Zavijaju sirene vatrogasnih i policijskih vozila.

Tjedan dana nakon nevremena uhićen je Marko. Organizirano je
novo suđenje Eliji.

I u ovom sudskom procesu Elija ponavlja da je ugušila sina.

⎯ Oprostite, zašto lažete, gospođo Elija? – blago je upita sudac.
⎯ Molim! – uzvrati bojažljivo Elija.
⎯ Vi niste ubojica! Za vrijeme oluje kod crkvenih vrata nađene je

trofejna lopta vašeg muža i desna plastična rukavica.
Mikroskopskom i kemijskom analizom utvrđen je na vanjskoj
strani rukavice otisak usta vašeg sina, a na unutarnjoj otisci
prstiju vašeg muža– oštro kaza sudac. Elija se trese.
⎯ Tvrdite li nadalje da ste vi oduzeli život Željenu?

203

⎯ Kada mi je muž ugušio moju sreću… više nemam razloga
živjeti... Nesretna sam, što niste nasjeli na moju laž… željela sam
da me usmrtite, kako bih što prije bila na nebu sa svojim sinom –
jaučući odgovori Elija.

⎯ Znajte, svi smo se rodili na križu, na njemu živimo, i na njemu
ćemo umrijeti. Vaš križ je olovan, ali morate se okrenuti životu –
savjetuje sudac.

⎯ Ne želim živjeti – uzvrati Elija.
⎯ Moraš… i hoćeš… - zaključi sudac.
⎯ Ajme meni! – izreče Elija.
⎯ Marko, zašto ste učinili ovo zlodjelo? – upita sudac.
⎯ Elija je kriva, prenijela je svu ljubav na sina! Mene je odbacila kao

isluženog psa!

204

Tea Pavlović, Rijeka

NA ZADATKU

- 192, izvolite.

- Ja sam novinar na zadatku. Nalazim se duboko u šumi, točne
koordinate vidjet ćete pomoću broja s kojega zovem jer mi je uključena
lokacija. Molim vas, spojite me s policijom.

- Ostanite na liniji.

- Call centar policije RH, izvolite.

- Ja sam novinar, nalazim se u šumi iznad Platka. Uključena mi je
lokacija na mobitelu pa biste me trebali locirati vrlo lako. Imam samo
13% baterije pa... Nalazim se u blizini trošne kolibe, koja se ne vidi s
pješačkih staza jer je od one s koje sam skrenuo da dođem do nje
udaljena otprilike dva sata hoda. Radi se o jednoj od migrantskih
postaja. Ovdje sam od sinoć, otkad je grupa migranata ukrcana u sedam
vozila. U kolibi se još uvijek nalazi nekoliko muškaraca, pretpostavljam
da čekaju prijevoz. Pošaljite jedinice čim prije jer ako me netko primijeti,
mrtav sam. Iscrpljen sam, gladan i pothlađen.

- Poziv sam proslijedio specijalnim jedinicama, u tijeku je ekipiranje,
možda ćemo vas morati kontaktirati zbog detalja oko pripreme akcije.
Nemojte trošiti bateriju i uređaj podesite na bešumni rad. Čuvajte se i
budite neprimjetni. Kad vidite kretanje jedinice kroz šumu nemojte
reagirati, ostanite skriveni do samog kraja akcije.

***

- Pozdrav Danijel!
- Bok!

205

- Čuj, zovem urednika već neko vrijeme, ali mi se ne javlja. Znaš li što je
s njim?

- Otišao je iz redakcije, ali nije ništa spominjao da bi išao na neki
sastanak, večeru ili druženje.

- Učini mi uslugu, molim te. Večeras idem na teren, slijedim tragove za
onu priču o borbama pasa u šumama oko Platka. Mislim da, ako večeras
potvrdim svoje sumnje, mogu konačno napisati članak. Nisam siguran
koliko ću biti na terenu pa ako ujutro ne dođem na brifing opravdaj me,
a ja ću nastojati čim prije doći.

- Znači, imaš priču?! Svaka čast! Mislim, s obzirom na istupe aktivista
udruga za zaštitu životinja to će zasigurno povećati posjećenost portalu.
Uostalom, zamisli samo ako su istinita sva ona šuškanja da u tome
sudjeluju i policajci i neki poznati kriminalci. Borbe pasa odjednom
dobivaju novu težinu, ali i druženja policije i krimosa. Hahhaha

- Vidi, slijedio sam mnoge tragove i posvetio tom projektu dosta
vremena. Ono što ti mogu reći je da su te borbe pasa samo paravan i
povremeno druženje – ne samo policije i krimosa, već i nekih
poduzetnika, a u pozadini su puno veći ulozi.

- Onda se, stari moj, uputi na teren i dokumentiraj to. Sretno i – čuvaj se!

***

Presvukao sam se na brzinu, uzeo napunjeni mobitel i uzbuđen sjeo u
auto uputivši se u smjeru Gorskog kotara - ovo je najveća priča na kojoj
sam dosad radio. Zapravo, ispostavilo se da je tužna pričica o otimanju i
izgladnjivanju pasa radi dresure za borbe i ilegalnim kladionicama na
ishod istih uvod u svijet organiziranog kriminala policijskih službenika,
kriminalaca i lokalnih poduzetnika, kojima je to zabava između epizoda
švercanja migranata.

206

Znao sam samo približno odredište – nakon što se parkiram trebao sam
pješice krenuti jednom od označenih pješačkih staza, a nakon pet
kilometara skrenuti sa staze i penjati se uzbrdo, duboko u šumu, prateći
rijetke oznake na terenu, kako mi ih je izvor otkrio. Prateći takve upute
trebao bih doći do trošne drvene kolibe, koja je sjedište biznisa moćne
organizacije šverca ljudima, u kojoj se dijele novci iscrpljenih migranata
koji tu dočekuju prijevoz i vodiče koji će ih prevesti preko granice.

Sivi, prohladni zimski dan primicao se kraju. Iako sam bio primjereno
obučen osjećao sam hladnoću u kostima. Bio sam jedina osoba koja je u
tim predvečernjim satima koračala Platkom. Krećući se u mraku uzdao
sam se u svoj novinarski instinkt i još uvijek dobar vid. Povremeno sam
imao osjećaj da me šumski stanovnici znatiželjno promatraju iz svojih
skrovišta. Nadao sam se da u blizini nema medvjeda jer sam u korist
sjedilačkog načina života napustio treninge i nisam bio siguran mogu li
još uopće potrčati pa čak i ako se borim za život, bježeći od medvjeda. S
druge strane, prilično sam siguran da sam nekad davno učio iz prirode
da se, u slučaju bliskog susreta s medvjedom, treba praviti mrtav. Nisam
siguran bi li mi to moje srce sklono uzbuđeno reagirati omogućilo, ali u
toj situaciji ipak bih prednost dao – bježanju. Kako god, tragovi
nekadašnjeg revnog vježbanja su ostali jer sam još uvijek mogao brzo
hodati.

Kada se približio trenutak skretanja s pješačke staze i ulaska u srce
šume, osjećaj straha je porastao. Zbog guste magle i hladnoća se
pojačala, a glasanje sova odjekivalo je nadaleko, pridonoseći atmosferi
strave. Morao sam se koncentrirati na hodanje kako se ne bih spotaknuo
o kamenje, trulo granje i korijenje golemih stabala te pored svega toga
pratiti malobrojne i teško uočljive oznake na terenu. Panika me sve više
obuzimala, preplavljivale su me misli da ću pasti i ozlijediti se i da više
neću uspjeti izaći iz šume ili da ću se jednostavno izgubiti. Pokušao sam
skrenuti misli u drugom smjeru, ali nije mi uspjelo. Imao sam još
otprilike sat vremena hoda do barake, pod uvjetom da ne hodam
presporo – jer ako dođem prekasno propustit ću priliku da sve vidim
vlastitim očima i morat ću ponovno doći, a to iskustvo nisam želio više

207

nikada ponoviti. Mislim, znao sam opasnosti novinarskog posla, ali
nekako nisam računao s time da to uključuje i lutanje šumama Gorskog
kotara u hladnoj zimskoj noći u potrazi za migrantima. S druge strane,
ako objavim ovu priču postat ću, barem nakratko, novinarska zvijezda,
bit će to savladan moj prvi uspon u karijeri.

Nisam znao ludim li od straha i neizvjesnosti ili su se šumom zaista
pronosili ljudski glasovi. Nastojao sam hodati što tiše i neprimjetnije, ali
s obzirom na mrkli mrak i gustu maglu postojala je mogućnost da ćemo
nabasati jedni na druge.

Vizualizirao sam nadu kako bih njome zamijenio strah, a neizvjesnost
svijetlom budućnošću i tako napredovao dalje. Čovjek u meni želio je
znati o čemu razmišljaju migranti dok savladavaju ove iste staze. Neki
su vjerojatno njegovi vršnjaci, ali većina je zasigurno mlađa, a opet i
jedni i drugi se mjesecima životinjski probijaju kroz nepregledne šume.
O čemu oni sanjaju? Sanjaju li uopće?! - možda je ispravnije pitanje.

U struji tih misli došao sam do mjesta s kojeg sam mogao vidjeti kolibu.
Morao sam promptno pronaći skrovište jer mi je tu prijetila veća
opasnost nego li tijekom hodanja kroz šumu. Mahnito sam pogledavao
uokolo, nadajući se da ću ugledati nešto što će mi poslužiti kao zaklon,
ali ono što je odgovaralo bilo je dosta udaljeno od kolibe i nisam bio
siguran hoću li uopće moći išta vidjeti, a kamo li snimiti. Ipak, morao
sam pokušati. Snimanje je potvrdilo moje sumnje te se pokazalo
beskorisno - udaljenost, mrak i magla sveli su vidljivost na minimum.

Odjednom se u daljini začulo brujanje motora. Znao sam da sam
predaleko od bilo kakve ceste. Uostalom, vrijeme, mjesto i vremenske
prilike bile su pogodne jedino za sumnjive aktivnosti pa je bilo očito da
će se nešto događati u i oko kolibe. Nadao sam se da sam dobro skriven
i da neće raditi nikakve kontrole terena. Pokušao sam se orijentirati kako
bih shvatio iz kojeg smjera dolaze vozila, jer ona zasigurno nisu dolazila
divljim stazama kojima sam ja hodao. Vrata kolibe su se otvorila i jedan
je muškarac izašao ispred pogledavajući uokolo. Sada su se vozila
mogla i uočiti, ne samo čuti – parkirala su se na čistini ispred kolibe.

208

Kada su došla, činilo se, sva vozila, njih 7 – dva taksija, ostala civilna,
vozači su, zajedno s osobom koja ih je dočekala nestali u mraku kolibe.
Proteklo je neko vrijeme u kojem se naizgled ništa nije događalo. Ja sam
izgubio pojam o vremenu, a na mobitel nisam smio pogledati da me
svjetlost ekrana ne bi prokazala. Odjednom se su vrata kolibe ponovno
otvorila i kroz njih su počeli izlaziti ljudi, sve redom odrasli muškarci.
Još jednom je strah prožeo svaki dijelić moga tijela.

Migranti su ulazili u vozila, očito prema nekom unaprijed dogovorenom
redoslijedu - u dva vozila nalazio se po jedan, s time da su različito
sjedili – jedan je sjedio na mjestu suvozača, a drugi, koji se nalazio u
taksiju, smjestio se na stražnje sjedište. U ostalim vozilima bili su
raspoređeni od dva do tri migranta, tako da su na kraju sva vozila imala
putnike. Zadnji u vozila ušli su vozači. Polako, u koloni, vozila su, s vrlo
slabim svjetlima, počela odlaziti iz smjera iz kojeg su i došli. Muškarac
koji je dočekao vozače sada ih je ispraćao i stajao na vratima kolibe,
pogledavajući čas unutra, čas prema vozilima i uokolo po šumi. Iz
njegova osvrtanja u kolibu zaključio sam da unutra ima još migranata.
Kada je muškarac ušao unutra i zatvorio vrata za sobom, još jednom
sam se pokušao namjestiti da budem neprimjetan, bio sam siguran da
dolazi još vozila. Vrijeme je prolazilo. Od hladnoće me boljelo tijelo, a
strah me izbezumio. U daljini, izvan šume, nazirali su se obrisi novoga
dana. Bilo je očito da do iduće noći prijevoz neće doći.

Pogledao sam u mobitel i vidio da je baterija gotovo prazna. Bez
razmišljanja učinio sam jedino što sam mogao...

***

209

Berislav Podnar, Slatina

USLUGE

"Nekidan sam mu posudio auto. Njegov je bio kod... Drugog majstora",
govori mi Mario sa "j".
"Kako to da ga tebi nije dovezao?" upitam.

"Rek'o je da je Paronja bolji za šajbe."
Paronja je lokalni priučeni autolimar. Nešto kao i Marijo.
"Dobro, i?" pitam ga.
Ne gleda me. Struže hrđu s nečije karambolirane Toyote.

"Vratio mi ga kasno u noći. A sutradan sam u prtljažniku naš'o lopatu. I
busen zemlje. Al' nema problema. Nema nikakvih problema. Riješili
smo to."

Pomislim da mi se smiješi dobar zaplet pa izvadim notes i počnem
bilježiti.
Radiona mu je skučena garaža od sivih betonskih blokova, smještena u
prednjem dijelu blatnjavog seoskog dvorišta. Iza, prema šumi, iz mora
automobilskih olupina proviruje kuća bez fasade. Od oljuštenog okvira
ulaznih vrata do mrtvog stabla šljive razapet je konopac na kojem se
suši rublje; uglavnom plahte. Na većini se vide mrlje koje pranje nije
moglo izvući.

Vrata kuće se otvore i na pragu se pojavi dječačić na štakama.
"Tata, mami je opet loše!" vikne sitnim glasom.
"Nije joj ni bilo dobro", promrmlja Marijo, više za sebe.

210

Dječak se ljulja na štakama, čekajući reakciju. Marijo se ustane i raširi
ruke, prljave od hrđe i rabljenog motornog ulja.

"Šta me gledaš? Vidiš da imam posla!" grubo vikne dječaku, "A još me i
Kruno tu jebe", doda si u bradu.

Pogleda me, popravi rukom masnu šiltericu i namigne.

"Kako joj je?" upitam kad se vrata zatvore za malim.

Marijo prestane strugati i uspravi se.

"A šta misliš?" kaže, ubadajući me pogledom.

Luciju je oženio kad je imao dvadeset i osam. Ona je tad imala
sedamnaest.

"Da mi duže potraje", govorio je svima.

Na dan vjenčanja bila je već u poodmakloj trudnoći. Kum ju je odvezao
u bolnicu između svadbene torte i čobanca; Marijo je bio prepijan da
vozi. Prepijan da sjedi za stolom.

Lucija je gotovo iskrvarila na zadnjem sjedištu Škode.

Sutradan, kad je u bolnici doznao za spontani pobačaj, otišao je u birtiju
i nastavio piti. Kažu da je par puta ponovio: "Dobro da je nije vozio onaj
Švabo s Mercedesom. Nemam ja para za kožne siceve."

U iduće četiri godine imala je dva pobačaja. Sve do Malog, koji se rodio
kao zdrava i lijepa beba. Izgledalo je kao da im je život konačno krenuo
nabolje. Onda je dječaku, u njegovoj četvrtoj godini, traktorska prikolica
prešla preko kukova. Marijo se kleo da je bio povukao ručnu kočnicu.
Nitko mu, zapravo, nije vjerovao, ali sudac mu se smilovao. Lucija se
ubrzo nakon toga razboljela.

"Toliko loše?" upitam.

Marijo ustane i ostavi špahtlu na krovuToyote. Zagleda se u trošni
prozor na desnoj strani kuće. Iza prljavog stakla promatra nas ćelava

211

prikaza ispijena lica. Oči su joj toliko tamne da na trenutak pomislim da
će nas bezdan u njima obojicu progutati.

"Ma, bit će joj bolje", kažem.

"Hoće", kaže, "u tome i jest problem. Prognoziraju joj još četiri godine.
Nemaš pojma kak' smrdi... Ta bolest. Džaba što je držim u toj... Sobi. Sve
smrdi u kući. Nije za izdržat."

Njegova iskrenost me zaljulja na nogama. Kad pogledam natrag prema
prozoru, žene više nema tamo.

"Znaš zašto mu je trebala štihača?" kaže mi, mijenjajući temu.

"Štihača?" kažem dok okrećem novi list notesa.

"Šta će ti to?" upita, podozrivo me gledajući.

Bez riječi pospremim notes u džep. Marijo odmahne glavom, čučne i
nastavi strugati.

"Da, jeb'o ga ti. Štihača. Čuo si za onu curu što je nestala?" kaže, sve
srditije stružući hrđu.

Rukom posegnem za notesom, ali odlučim da je bolje pamtiti.

"Na štihači je bilo krvi. I kose. Duge ženske kose. Ej, a s mojim autom
je...“ zagrize donju usnu pa nastavi: “Al to je ostalo među nama. I sad
mi je dužan. Uslugu.“

Prestane strugati i zagleda se u onaj isti prozor na kući.

Pokušavam ga ne osuđivati.

"Gledaj, pod stresom si. Mislim, žena... Nije lako, ali misli na maloga."

Prijeteći me pogleda.

"Ideš li joj ti promijeniti pelene gore?" zareži, pokazujući špahtlom
prema prozoru.

212

Pitanje je valjda retoričko. Šutim.

"IDEŠ LI?" zaurla i zavitla špahtlu preko dvorišta prema guskama.
Jedna od njih odskoči pogođena, šireći krila uz krik, a zatim cijelo jato
sikćući pojuri dvorištem.

Obojica šutimo neko vrijeme.

Guske se više ne čuju.

"Ne ideš," Marijo nastavi mirno, "normalno da ne ideš. Nitko ne ide.
Samo ja."

Odlučim promijeniti temu.

"Zapravo, samo sam te došao pitati je li… Je li moj Clio možda gotov?"

U trenu, lice mu potamni i zgužva se u grimasu bijesa.

Uhvati me za ovratnik i unese mi se u lice. Dah mu zaudara na rakiju i
raspadanje.

"Bolje da idem, vidim da si u gužvi" promucam, pokušavajući skinuti
njegove žilave ruke sa sebe.

"Kurac ti moj ideš! Nikud ti ne ideš, pička ti materina! Koji si kurac
piskarao u tu bilježnicu?"

Škrguće zubima dok mu se vratne tetive napinju.

"Hej, Marijo, daj se skul..." procijedim plašljivo.

Udari me nadlanicom preko usta. Padnem u prašinu. Marijo otpljune
ustranu i nagne se nad mene. Iščupa mi notes iz prednjeg džepa košulje.
U ustima osjetim okus bakra.

"Pišeš ti to, pička ti materina pederska, ha?" govori, listajući notes.

"To su samo ideje, natuknice za priče", kažem kroz kašalj.

213

"Tišina!" prekine me, pokazujući kažiprstom u nebo. Lice mu je smrtno
ozbiljno.

"MALI! MALI! DOLAZI 'VAMO!" prodere se.

Ubrzo se vrata kuće otvore, kroz njih izađe dječačić i doskakuće na
štakama do nas, poput psa s tri noge.

"Bacaj ovo u peć", kaže Marijo pružajući mu notes.

"Marijo", drhtavo zaustim s tla.

On mi prignječi lice tenisicom.

"Sad je pola pet", promrmlja sa zamišljenim izrazom lica, a onda se
obrati malome: "Trči s tim u peć, a onda na igralište! Ne SAM, nego
kako sam ti rek'o: S KOLEGAMA!"

Mali poslušno zaklima glavom i odšepa prema kući.

Marijo makne tenisicu s mog lica.

"Ustaj, bog te", kaže zamalo sažaljivim glasom.

Osovim se na drhtave noge i počnem otirati prašinu s rukava, iako
obilno krvarim iz nosa.

"Pa, Marijo, idem ja onda", kažem kao da se ništa nije dogodilo.

"Nikud ti ne ideš", odvrati mirno, "sad si mi i ti dužan."

"Misliš, za auto?" procijedim neuvjerljivo, hvatajući se za novčanik.

Ništa nije preskupo, samo da se što prije maknem odavde.

"Nemoj mi se tu praviti lud, očalinko. Ideš sad sa mnom na par pivi. I
onda si slobodan."

"Par piva?" ponovim kao hipnotiziran.

"Koliko ih popijemo do pola deset", kaže ispod glasa.

214

Odgurne me prema truloj Toyoti i otvori suvozačka vrata. Uperi prstom
u unutrašnjost automobila. Uđem bez pogovora. Marijo zalupi vrata za
mnom, obiđe auto i sjedne na vozačko mjesto.

"Treba mi svjedok," govori dok prebire po klupku žica koje strše ispod
volana, "al' da nije onaj pijani Špina. Il' ona lažljiva mala drolja od
konobarice."

Gledam ga razrogačenih očiju. Žice u njegovim rukama zaiskre, a motor
Toyote oživi. Poveze nas iz dvorišta.

"Treba mi netko pristojan, razumiješ. Stat ću ti usput kraj potoka, da mi
se umiješ malo. Izgledaš k'o da te netko pretukao" govori, vrteći
volanom.

"Marijo nije problem, razumijem, sve pet, ali ne moram baš ići s tobom"
kažem, nadajući se izbavljenju.

Kratko otpuhne kroz nosnice i uperi kažiprstom u zrak, ušutkavajući
me.

"Dok ne bude gotovo. A onda si slobodan. A i šta ti je par pivi?" kaže i
neprirodno se naceri.

215

Goran Radiković, Čakovec

SAMOUBOJSTVO S PREDUMIŠLJAJEM

Inspektor Zlatko Mezga stajao je u dovratku ugostiteljskog
objekta i promatrao kako kiša napolju neumorno lije i natapa dvorište,
koje je ionako bilo puno poput raskvašene spužve. Ugostiteljski objekt je
zapravo bio sastavljen od rđavih limenih panela, te je podsjećao na oveći
kontejner za transport robe. S prozorima i vratima. U neko doba, netko
je odlučio prebojati lim, ali kao da mu je usfalilo sive temeljne boje za
metal. A i volje za rad. Uza zid "kontejnera" stajao je ogroman
suncobran s logotipom davno ugašenog pivarskog brenda, pod kojim je
vlasnik lokala kuhao kotlovinu. U kotliću s nagorenim inoks tanjurom,
uz čiji rub su bile poslagane kobasice, ključala je rijetka crvenkasta,
masna tekućina u kojoj su plivale kriške krumpira i komadi svjetlo sivog
mesa, raskuhani do neprepoznatljivosti. Jarko crvene masne mrlje
sugerirale su da je domaćin obilno začinio jelo mljevenom crvenom
paprikom kako bi prikrio miris mesa kojem je istekao rok valjanosti.

Nalazili su se uz lijevu obalu riječnog korita Drave, u naselju
bespravno izgrađenih kućica za odmor. Neke su trajno nastanili ribiči, a
neke oni kojima je više stalo do ritualnog ispijanja vina nego do obitelji.
Obiteljima je ionako bilo bolje bez njih. U lokalu se moglo kupiti vina i
cigareta – dvije namirnice koje su ovdašnjim stanovnicima bile pri vrhu
liste prioriteta.

Inspektorov želudac se glasno pobunio, te se prisjetio da je jutros
popio samo duplu kavu, a sad je već prošlo podne. Posljednjih dana nije
baš imao apetit i loše je spavao. Kratko je okrenuo glavu i promotrio
ljude u lokalu. "Prilično šareno društvo." pomisli Inspektor Mezga
"Čekamo još samo jednog." Kad je okrenuo pogled prema suncobranu,
vidio je domaćina kako završava s mokrenjem po zidu, poravnava
gumu na hlačama i briše ruke o pregaču.

216

- Dobro, danas postim. - promrmlja inspektor sa smiješkom na
licu.

Inspektor Mezga bio je visok, mršav čovjek, kratke riđe kovrčave
kose, svjetlo plavih očiju, svijetle puti s pjegama na kukastom nosu i
obrazima. Nosio je maslinasti baloner koji je imao poderotinu na
desnom rukavu. Smeđe hlače od samta bile su mjestimično uprljane
blatom, zbog nepristupačnog terena na kojem je jutros izvršio očevid.
Zapravo, sve se jutros dogodilo sasvim slučajno. Bio je nedaleko mjesta
događaja, u obližnjem romskom naselju, na sastanku s predstavnikom
Roma zbog nedavnih sukoba s lokalnim stanovništvom, kad je putem
radio veze čuo da je vlak na relaciji Varaždin – Čakovec naletio na
čovjeka. Prvi je bio na mjestu događaja. Spori putnički vlak, koji se
sastoji od jednog vagona na čijim su krajevima kabine za upravljanje,
krenuo je iz Varaždina u 6:51 sati i već nakon nekoliko minuta naletio na
mušku osobu koje je sjedila na tračnicama. Vlak nije vozio brzo, ali je
nesretnika svejedno gurao dobrih stotinu metara. Brzo ga je identificirao
po osobnim dokumentima iz lisnice. Ljudevit Varga, star 73 godine,
prebivalište u okolici Čakovca. S osobne iskaznice prkosno je zurio
sjedokosi starac ispijena lica, čvrsto stisnutih usnica, svjetlo modrih
očiju, kovrčave kose, gustih raščupanih obrva i ogromnog svinutog
nosa. Inspektoru je to ime bilo poznato. Ljudevit Varga bio je poznati
pjesnik – u lokalnim okvirima. Bio je poznat i po svojoj teškoj naravi i
sklonosti fizičkim i verbalnim sukobima. Prisjetio se nedavno
objavljenog članka i fotografije u novinama, gdje Varga pokazuje knjigu,
pilji u kameru oslonjen na svoj štap za hodanje, a u pozadini kućica uz
dravski rukavac.

Inspektorovo razmišljanje prekinula je buka motocikla. Poštar
Branko, parkirao je svoj Tomos APN 4 uz zid lokala i u tri koraka uletio
u unutrašnjost. Kišnica se u potocima slijevala s njegove sive kišne
kabanice.

217

- Dobar dan! Ramiza, jen'ga Pelinkovca, lepo bi prosil. - dobaci
poštar konobarici bosanskih korijena, te uz tresak baci torbu na jedan od
stolova i stane kopati po njoj.

- Rudi! - reče poštar ispruživši ruku s dvije omotnice u smjeru
jednog od ribiča, niti ne podignuvši pogled. Rudi je bio krupan ribič,
dvije godine u mirovini, neuredne, nekad crne, a sad srebrne guste kose
i brade.

- Moraš mi potpisati povratnicu, to ti je od Socijalnog. - reče
poštar i pruži Rudiju kemijsku olovku. - Ispod mi čitko, štampanim
slovima napiši ime i prezime.

- Stevica! Došle su ti novine! - ispruži časopis umotan u prozirnu
plastičnu foliju prema ribiču odjevenom u maskirni prsluk i šešir.
Časopis je na naslovnici imao fotografiju ribiča koji do pojasa stoji u
vodi, a savijenost vrha ribičkog štapa sugerirala je ozbiljan ulov. Stevica
mu uzvrati velikim krezubim osmjehom, a umjesto odgovora uhvati ga
napadaj pušačkog kašlja.

- Ramiza, za tebe imam sam' čekove za komunalije. - osmjehne se
mršavoj konobarici koja mu je upravo posluživala naručeno piće. Ova
samo frkne nosom i snažno povuče dim iz cigarete koju je imala u
lijevom kutu usana.

Kad je Ramiza progovorila, inspektor Mezga se stresao. Njezin
glas bio je grub, rezak i kao da je pripadao demonu kojeg egzorcizmom
izvlače iz nejakog tijela ove žene.

- Aj'd Branko, mič' tu prljavu torbetinu! Evo, Vlado nosi zdjel' sa
kotlov'nom. - kako je izgovarala, tako je već skoro dogorjela cigareta
poskakivala zalijepljena za donju usnu.

- U vražju mater! Opet mi je guma na tačkama prazna! -
smrknuto psuje domaćin Vlado dok ulazi u lokal noseći zdjelu punu
kotlovine i kobasica.

218

- 'Ko ih je zadnji koristio? Već sam sto puta rek'o da je jarak pun
trnine i da ga se izbjegava.

Tresnuo je zdjelu na stol, a ribiči su navalili kao ribe na pljesniv kruh. Za
istim stolom sjedili su Stevica, Rudi i Vlado, a Remiza je dolazila sa
svojim tanjurom. Iako je u mladosti bila muslimanka, težak izbjeglički
život učinio ju je oportunisticom. Kad je hrana na stolu, ne pitaj što je ili
čije je, samo jedi. Poštar Branko sjeo je u udaljeni kut i pijuckao svoje
piće. Tada se inspektor Mezga nakašljao, a Vlado i Remiza su poskočili
kao da ih je netko iglom ubo u stražnjicu.

- Oprostite inspektore, posve smo zaboravili da ste ovdje.
Sjednite, poslužite se. - rekli su gotovo u isti glas.

- Hvala, ali drugi put! - žurno je rekao inspektor, crveneći se u
pjegavim obrazima.

- Sad kad smo se svi okupili, htio bih s vama popričati o nemilom
događaju koji se jutros dogodio. Naime, vaš... kako bih to nazvao...
sumještanin, Ljudevit Varga, počinio je samoubojstvo skočivši pod vlak.
Htio sam porazgovarati ima li kakve živuće rodbine koju bi trebalo
obavijestiti?

Svi nazočni zurili su u svoje tanjure i šutjeli kao grobovi. Nakon
nekoliko trenutaka neugodne tišine, iz kuta je progovorio poštar, isto
tako pognut, a oči mu je skrivao šilt poštanske kape.

- Morate znati, inspektore, da Lajči nije baš bio omiljena osoba u
našem naselju. Mislim da ne postoji osoba na ovoj strani Drave, koja nije
s Lajčijem, u neko doba, bila u sukobu. Evo, na primjer, Rudijev pes
Cigan, pronađen je utopljen u Dravi, nakon što su se Rudi i Lajči
sukobili zbog Ciganovog noćnog laveža.

Inspektor se okrenuo prema Rudiju, Rudi je bijesno škrgutao
zubima, a oči su mu zacaklile.

219

- Možda ste vid'eli, inspektore, da je dio vanjskog zida krčme
obojen u sivo. Tu se prije šest-sedam godina dogodio požar. Dečki iz
lokalnog DVD-a su bili mišljenja da je možda netko hitil kakav čik ili su
kakvi balavci suhu travu vužgali. Mi smo skloniji mišljenju da se to Lajči
zaigrao, poslije kak' je Vlado potegnuo mesarski nož na njega. Lajči je, u
jednom od svojih stanja, počeo napastovati Remizu. Znate, Remiza i
Vlado nisu vjenčani, ali njihovi životi obilježeni tragedijama, strahotama
i patnjom pod ovim krovom su našli svoj smisao i svrhu.

Vlado i Remiza pogledali su se ispod oka, pa onda inspektora.

- A, i našem Stevici je netko sjekirom napravio panoramski pod
na čamcu. Valjda kaj bu Stevica mogel dravske ribe zbliza pogledati.

Stevica se grohotom nasmijao, a onda ga je opet uhvatio napad
pušačkog kašlja.

- Vidite, ja imam dogovor sa stanovnicima naselja da im donosim
poštu, iako ovdje nema adresa. Svi koriste isti poštanski pretinac, a ključ
je kod mene. I Lajčiju sam donosio poštu. Znate, on je imal sina. Mogao
bi biti, hipotetski, vaših let. Naravno, nije ga priznal, a mater mu je osim
par puta na intenzivnu, spravil vu Vrapče. Kad se napil, govoril je kak je
jednom maloga nateral jesti kompot s poda, kojeg je mali prolio, jer se
branio pred batinama. Možda je mali, a sad odrasli čovijek, videl v
novinama njegovu sliku. Možda je došel ujutro, starome zavrnul vrat,
stavil ga u Vladijeve tačke, odgural ga na štreku i sedečki ga podupro s
njegovim štapom. Vratio Vladijeve tačke, a u sili je išel prečacem kroz
jarek, pa je probušil gumu i rastrgel si rukav.

Inspektor je instinktivno gurnuo vrh kažiprsta u rupu na rukavu
svog balonera.

- Možda mu i fizički nalikuje. Znate koja je najrjeđa kombinacija
boje očiju i kose? Plave oči i riđa kosa. A ja znam samo dvojicu – Lajčija i
vas inspektore. Ali, svi ćemo se s radošću složiti, da je Lajči počinio
samoubojstvo. Premda je već šest mjeseci nepokretan ležao u krevetu.

220

Mia Radmanović, Vinkovci

BONNIE AND CLYDE

Otvaranje očiju prvi put nakon dugo godina u svom rodnom
kraju, udisanje svježeg zraka i pogled na beskrajne ravnice kroz prozor
bio je preporod za Boni. Djevojka čudna imena nazvana značajno od
strane svoga oca, bila je visoka, duge crne kose s misterioznim izrazom
lica. Izlazeći iz svoje sobe i sjedajući prvi put za stol, za čiju se stolicu
dugo borila, Boni osjeti ponos u svojim grudima. Kao mala dok bi se
djevojčice igrale vani lutkama, Boni je vrijedno učila i slušala strategije
svoga oca i stričeva kako postati bolja od najbolje. Kada su djevojke
oblačile svoje prve haljine, Boni je prvi put prekrila svoje lice crnom
kapuljačom. Kada su pak dječaci iz ulice kupovali puške i igrali se rata,
Boni zatraži od svoga oca da joj uzme istu takvu, ali otac uzme dva
drveta i spoji u pušku... dok su se dječaci igrali rata, Boni je trenirala za
jedan. I tako s godinama Boni izraste u figuru koju su stvarali. Dok su
drugima izlasci bili klubovi, Boni bi sa svojim prijateljima navukla
kapuljaču i krenula u akcije. Batine koje je dobivala nije mogla brojati
više, neprepoznatljiva među dečkima, Boni nije mogla ni zamjeriti to. Za
stolom je njezina obitelj smišljala plan prijevoza masovnog oružanja.
Nabava automobila, tablica, odijela, ljudi... Život za koji je odgajana
odvijao se pred njezinim očima. Boni zaveže kosu u dugi rep i priključi
se planiranju. Nakon tjedan dana, ostalo joj je samo upoznati ljude s
kojima surađuje. Prelazeći granicu, dođe na čistinu u kojoj upoznaje tri
mladića. Marijan, Toni i Kristijan bili su visoki mladići, pomalo mršavi,
kratkih kosa i pristojno obučeni. Nisu podsjećali na ljude kojima je Boni
inače okružena. Upoznajući se s njima, Marijanov osmijeh ostane joj u
mislima. Tri dana nakon, počela je akcija. Bonina tri strica bila su
raspoređena u tri grada, iz kojih je svaki preuzeo dio oružja, rastavio ga
i prevezao preko granice. Između tri grada bila je praznina na kojoj se
Boni srela s tri mladića ranije. Na toj istoj praznini njezini stričevi
ostavljaju svaki svoj dio u crnoj torbi, koju Boni kasnije treba preuzeti i

221

prije smjene carinika prevesti natrag u domovinu. Bonina obitelj bila je
samo pijun prijevoza oružja i zbog toga si nije mogla dozvoliti
pogrešku, no akcija se nije mogla odvijati tijekom dana, a noću su
smjene carinika bile češće, zbog čega je cijela ova akcija bila igra s
vremenom. I kao za inat sudbini, jednom od njezinih stričeva pukne
guma na automobilu neposredno prije izlaska iz države preuzimanja.
Boni je čekala, brojeći minute, ali on se nije pojavljivao. Odlučila je uzeti
auto i krenuti mu u susret, unatoč tomu što bi to mogla biti velika
pogreška. Mladiće ostavlja na praznini, ali odlučni Marijan krene za
njom. Marijan i Boni započnu bezvezni razgovor, ne znajući kako će im
to biti presudno bacanje kockica na ljubavnom planu. Na putu ugledaju
prazni automobil jednog od njezinih stričeva, a u kanaliću nekoliko
metara dalje i vlasnika automobila. Tada su to bile minute do izmjene
carinika stoga Boni u žurbi uzme stričev dio, spremi ga i krene. Po planu
je Boni trebala predati dečkima automobil u kojemu je već viđena, a
isporuku prevesti u drugom, no kako sada nije bilo vremena, Boni kreće
ravno ka granici. Na granicu je stigla prekasno, a s obzirom da carinik s
kojim su se dogovorili više nije bio na smjeni, Boni obuzme čudan
osjećaj. Nešto između straha i ljutnje, jer nakon pet godina provedenih u
zatvoru, ne svojom krivicom, Boni se nikako nije htjela vratiti tamo.
Kroz glavu joj prolaze crne misli i sulude ideje, ali u tom trenutku
carinici prime poziv i napuste svoja radna mjesta trčeći prema autima i
prema svojoj zgradi. Isti carinik koji je pustio Boni da uđe u drugu
državu, utrči u kućicu i propušta Boni natrag u domovinu. Boni je
zbunjena, ne razumije kako se takva scena upravo dogodila ispred
njenih očiju, ali u žurbi nastavi prema mjestu sastanka, gdje će predati
pošiljku koja ide “šefu” i tako odraditi svoju prvu uspješnu akciju.
Svitanjem zore Boni se vraća kući, a za stolom ju čeka otac. Tijekom
dugog razgovora koji su vodili, otac joj govori kako mu nije preostalo
još puno vremena na slobodi, jer kao što je on žrtvovao Boni prije
nekoliko godina, sada su žrtvovali njega. Otac joj govori kako na čelo
organizacije mora sjesti netko, a njezini stričevi iako stariji, samim time
zreliji umom, nisu više fizički dovoljno aktivni, smatraju da su potrebne
nove ideje i novi načini vođenja, a za to su odabrali baš nju. U njoj se
sada javlja dvojni osjećaj, strah - kako neće uspjeti i biti dovoljno dobra u

222

tome i sreća - napokon su se godine njezinog truda, rada i žrtvovanja
isplatile. Tjedni su prolazili bez Bonina oca kada je stigla nova uputa i
nova pošiljka. Boni je sada morala pronaći nove ljude, uputiti svoje
stričeve, napraviti plan... Pred njom su sada tek dani da smisli nešto, za
što su njezinoj obitelji trebale godine. Ne znajući na koga se osloniti zove
Marijana. Trojica dečkiju odazovu se njezinom pozivu pa pomoću njih i
svojih stričeva smisli sličan plan kao što je proveden, samo što kuriri
više nisu njezini stričevi, nego nepoznati ljudi koji se nalaze u dovoljno
lošoj financijskoj situaciji da ovakvu priliku ne mogu odbiti. Prijevoz će
se obaviti kamionom pod nazivom neke izmišljene tvrtke. Marijan se
dobrovoljno javlja za vožnju kamiona umjesto Boni kada vidi da priča
ide prema tome da će to biti ona. Dugo u noć, Marijan i Boni su
razrađivali svoje planove, ali i započeli svoju romansu. Povrijeđenog
dječaka zarobljenog u tijelu muškarca Boni je zavoljela kao nikoga do
sada. Ova akcija, kao i mnoge poslije nje, protekle su u najboljem redu.
Bonin ljubavni život je cvao i sve je išlo baš kako treba kada dobije poziv
da su joj oca ubili u zatvoru. Boni je bila slomljena i željna osvete. Ubrzo
saznaje tko je to učinio te se sa svojom ekipom, ne mogavši doći do
glavnih krivaca, sveti svakom članu njihovih obitelji. Nekoliko godina
kasnije, ubojica Boninog oca biva pušten na slobodu pa oni smišljaju
plan kako da ga kroz oružani sukob ulične bande dokrajče. Marijan uz
Boni vodi organizacije ljudi, mjesta i događaja, ali na kraju promijeni
plan ne želeći ugroziti Boni. Preuzima tu odgovornost na sebe. U toj
kobnoj noći Boni i Marijan izmijene dug poljubac. Pun snage i neke
posebne energije, izraze si svoju ljubav, ne znajući sudbinu. U toj noći na
putu, pokušavajući presresti auto u kojem se nalazi ubojica Bonina oca,
dolazi do prometne nesreće u kojoj Marijan umire na licu mjesta.
...
“...ali, mama, ja ne želim opet ići trčati i slušati Kikijeve i Tonijeve priče,
želim se igrati s Majom i Evom, ne razumijem zašto svaki dan ovako...”,
"razumjet ćeš jednoga dana", odgovara Boni, plodu njezine i Marijanove
ljubavi, Elizabeti.

223

Zlatica Radušić, Zagreb

MALE TAJNE PREDGRAĐA

Jasna je kasnila na posao. Dok je trčala preko voćnjaka osjećala je kako
joj obilna jesenska rosa natapa tanke kožne cipele. Kada je izašla na
cestu, autobus je skretao prema gradu. Osjećaj bijesa i nemoći skoro ju je
rasplakao. Sjela je na klupu na praznoj autobusnoj stanici, obrisala jednu
izdajničku suzu i polako se smirila. Prošla su već tri mjeseca kako su se
ona i Branko sa djecom preselili iz stana u centru grada u lijepu
prizemnicu sa dvorištem i voćnjakom na periferiji. Radionica za
popravak televizora, koju je njezin muž naslijedio od oca, gomilala je
gubitke i na kraju su je morali zatvoriti. Prodali su stan, otplatili dugove
i našli se na početku. Na putu do posla s gorčinom je razmišljala kako
preživjeti sa jednom plaćom. Branko je povremeno radio od kuće ali to
nije bilo dovoljno za bolji standard. U računovodstvu gradske bolnice
zaposlenici su cijelo radno vrijeme raspravljali o novom načinu
obračuna lijekova pa se Jasna mogla prepustiti mislima. Kada se je
vratila kući, muža i djece nije bilo. Petogodišnjeg Janka čuvao je otac i
često su zajedno odlazili po Doru u školu a onda bi šetali. Vratili su se
sat kasnije, veseli i gladni. Janko joj je u povjerenju rekao: “Mama, bili
smo kod tete Pauline. Znaš, ona je vještica.” Dora je ljutito povukla brata
za uho: “Tužibabo, tata se samo šalio...” Suviše umorna da bi
raspravljala s djecom, počela je pripremati večeru. Kroz prozor je vidjela
Branka kako izlazi iz dvorišta. Vratio se kad je na radiju završila kronika
dana. Poljubio je Jasnu u obraz i otišao spavati bez objašnjenja gdje je
proveo večer. Loše je spavala, rano se probudila bezvoljna i bez energije.
Zakoračila je na cestu i skoro završila pod kotačima velikog auta iz
kojega joj je elegantno odjeven muškarac ljutito priprijetio prstom. “Ste
ga videla suseda, vozi kak da je cesta njegova,” ljutila se gospođa Bara
hodajući iza nje. “To vam je nećak stare Pauline, ne slažeju se baš ali
stara ima hrpu penez, zato on i dolazi.” Jasna je toga dana imala puno
posla. U podne je odlučila otići na gablec. Restoran je kao i svakoga

224

petka bio pun. Krajičkom oka vidjela je da joj netko maše pokazujući na
slobodan stolac. Bio je to Silvio, vozač sanitetskog vozila. "Bok Jasna,
danas sam bio u tvom kraju. Vozio sam pacijenta kući i naišao na hrpu
policije. Poštar je pronašao mrtvu staricu, imala je hematom na glavi pa
se sumnja na ubojstvo, mislim da se zove Paulina". Kroz glavu joj je
prošlo stotine pitanja koje je nadjačao osjećaj žaljenja. Kada se je vračala
s posla u lokalnom autobusu većina je putnika pričala o ubojstvu. Kod
kuće, dok su pili kavu, Jasna je ispričala Branku o tvrdnjama susjeda da
je Paulina ubijena. Iznenadila ju je njegova reakcija: "Počinješ sličiti
lokalnim alapačama, ja sam sinoć bio kod nesretne žene, jesam li zato
sumnjiv?". Ljutito je ustao od stola i izašao. Previše uznemirena da bi
nastavila s poslom u kući, Jasna je odlučila prošetati. Zaokupljena
mislima o prethodnim događajima, nesvjesno se našla ispred Paulinine
kuće. U njoj se probudi instinkt istražitelja. Oprezna da ju nitko ne vidi,
ušuljala se u dvorište. Provirila je kroz prozor i ostala zatečena. Visoki
mlađi muškarac sa napetim izrazom lica prelistavao je hrpu papira
razbacanih po stolu. Muškarac je podigao pogled pa Jasna prestrašeno
otrči prema šupi sa drvima. Izašla je iz skrovišta kada je čula da se
zatvaraju vrata na ogradi i zvuk koraka koji se udaljavaju. Osječaj straha
i uzbuđenja izmjenjivali su se, kada je shvatila da se je umalo susrela sa
ubojicom. Nije mogla odagnati misao da je čovjeka već negdje vidjela.
Obišla je kuću, podigla dvije prevrnute tegle sa cvijećem i ugledala
komad tkanine ispod grma Hortenzije. Podigla ju je i prebacila preko
grane da se osuši. Osjetila je navalu panike prepoznavši Brankov šal,koji
mu je ona poklonila za godišnjicu. Složila ga je, stavila u džep jakne i
otišla doma.

Dugo je sjedila ispred TV-a nesvjesna sadržaja filma. Pokušavala je
izbaciti iz glave crv sumnje u muža. Odjednom joj sine spasonosna
misao, nećak gospođe Pauline posjetio ju je toga jutra kada je umrla,i on
je većeras bio u kući. Odlučila je odmah ujutro nazvati policiju i reći što
zna. Ustala je prije svitanja, skuhala je lonac kave i skupljala hrabrost da
nazove policiju. Odjednom začuje kako se otvaraju ulazna vrata i u
kuhinju uđe Branko sa velikim buketom ruža. "Sretan rođendan draga,
vidim da si zbog svih nedaća zaboravila na sebe, molim te saslušaj me.

225

Razgovarao sam sa Robertom, inspektorom u policiji i mojim školskim
kolegom, koji mi je potvrdio da je Paulina pala sa kućnih ljestava,
udarila glavom u rub stola i nažalost preminula". Oprosti ako sam bio
tajanstven ali želio sam te iznenaditi.” Iz kaputa izvadi ključeve auta i
pruži ih Jasni. “Pričao sam susjedi Paulini kako zbog preseljenja često
kasniš na posao i ona mi je ponudila stari auto svoga nećaka. U četvrtak
je on putovao u Beč pa je teti ostavio potrebne papire. Sinoć ih je došao
potražiti i zaključati kuću jer je primjetio da se netko "mota" u blizini.
Očiju punih suza Jasna zagrli muža. Dobro da je sve završilo. “Žao mi je
nesretne starice a sretna sam što smo obitelj u kojoj brinemo jedni o
drugima.Nakon svih događanja zaključila sam da je posao detektiva
stresan ali interesantan a moja sposobnost detekcije nenadmašna!“

226

Sara Sivić, Sisak

UBOJSTVO NA KAMPUSU

Na prostoru nekadašnje stare vojarne, danas se nalazi kampus. No
rijetko tko bi, pri dolasku, pomislio da ondje obitavaju studenti. Duh
vojarne je još uvijek uvelike prisutan. Prolazak kroz čvrsta željezna vrata
znači da ste na dobrom putu. Neka vas ne zavara količina šume, i neka
vas ne preplaši. Zato samo hrabro slijedite cestu dublje u šumu. Ta
lokacija, u potpunosti okružena šumom, odsječena od ostatka grada,
kojoj u prilog nije išlo ružno i sumorno vrijeme te kišica koja je
neprestano sipila, ostavljala je loš dojam. Kada su me zvali da dođem jer
se desilo ubojstvo, tri sam puta provjeravao jesam li zapisao dobru
adresu. Nekako mi se ovo činilo sasvim krivim mjestom za kampus, ali
kako se ispostavilo, dovoljno dobrim za ubojstvo.

Svega nekoliko metara od šumskog puteljka, u niskom grmlju,
pronađeno je tijelo ženske osobe. Prema njezinim ispravama saznali smo
da je studentica na ovome kampusu. Ubojstvo je bilo odrađeno s puno
hvalisavosti. Tijelo se, ni na koji način, nije pokušalo sakriti. Ni identitet
žrtve nije bio zataškan. Sve je bilo kao na pladnju. Netko misli da je
toliko pametan da s jednim takvim ubojstvom prođe sasvim neopaženo.
Dakle, ubojica se skriva negdje točno u našem vidokrugu jer ako je samo
ubojstvo kao na pladnju, onda nam je i ubojica. Našu žrtvu, imenom
Karmen, pronašao je stariji čovjek koji tim šumskim puteljkom ponekad
prošeta svojega psa. Tijelo je bilo mokro od kiše koja je padala cijelu noć
i sada sipi cijelo jutro. Gotovo je oprala mjesto zločina. Mrtvozornik je
potvrdio da je Karmen umrla sinoć, negdje između 19 i 20 sati. Od tri
ubodne rane u trbuhu iskrvarila je na smrt. Ali ne odmah. Tri su uboda
zaobišla važne organe, pa je njihova vitalnost potrajala još najmanje 15
minuta dok nije sasvim iskrvarila. Njezino je tijelo ležalo u tome grmlju
15 minuta, svjesno svega oko sebe, svjesno potpune tišine i mraka,
svjesno boli i svjesno da će ondje umrijeti. Time se ubojica pohvalio.
Znao je gdje će zabosti nož, a da ne ubije odmah. Ubojstvo je odrađeno

227

sasvim smireno, nije bilo nikakve borbe. Dakako, jer je ono i zahtijevalo
mirnoću i pažnju, u suprotnome bi ubojica samo nasumično ubadao i
tako bi njegova žrtva umrla u roku od par minuta ili gotovo odmah. Ali
agonija polagane smrti je ovdje bio cilj. Dakle, ubojstvo je bilo osobno.
Nož nije pronađen i zasigurno se neće pojaviti nigdje u blizini kampusa.
To je bila jedina stvar koje se ubojica morao riješiti. Bilo je ovo ubojstvo
bez potpisa i gotovo bez ijednog dokaza. Otiske cipela obrisalo je sada
vodom natopljeno tlo. Priroda je očistila ovo mjesto zločina sasvim
slučajno, čime se ubojica lijepo okoristio.

Troje Karmeninih najbližih prijatelja pozvano je u postaju.

“Pogledajte u kameru i recite svoje ime te u kakvom ste odnosu bili s
Karmen. Ne sumnjičimo vas, ali ovo je standardna procedura.” Prva je
na redu bila ustrtarena djevojka. Pogled joj je skretao lijevo desno ne
zadržavajući se dugo ni na čemu. Djelovala je rastreseno.

“Zovem se Viktorija. Karmen i ja smo prijateljice još od srednje škole.
Ona je bila predivna osoba, draga i ljubazna prema svima, otvorena za
pomoć u bilo koje doba dana! Stvarno ne znam tko bi joj htio nauditi!”
Počela je plakati. Prenaglašavala je svoje emocije, gotovo teatralno.
Falilo je iskrenosti u njezinome nastupu. Pa iako se oni nisu vodili kao
osumnjičeni, vrlo brzo će to postati.

“Sada vi, pogled u kameru, ime i kratki odnos s Karmen.” Sljedeći je bio
dečko kojemu su se ruke tresle i to od nikotinske krize, pretpostavljao
sam. Vršci prstiju žutili su mu se od duhana. On je bio nešto smireniji,
ali njegov prazni pogled ostavljao je dojam kao da mu je sve ovo još
uvijek nestvarno. Oči su mu bile umorne, jedva je skupljao snagu da
trepće.

“Dominik. Karmen mi je djevojka. Hoću reći, bila mi je djevojka.
Upoznali smo se na prvoj godini faksa i odonda smo skupa. To jest, bili
skupa.” Bio je kao u nekakvom deliriju, lebdio između prošlosti i
sadašnjosti.

“Kada si se posljednji put čuo ili vidio s njom?”

228

“Sinoć, poslije predavanja, oko pola 19. Krenuli smo prema mome autu,
ali Karmen se sjetila kako mora još nešto obaviti na faksu i rekla nam da
slobodno odemo, nije nas htjela zadržavati.”

“Što je tako kasno trebala obaviti?”

“Nije rekla.”

“A ti nisi pitao?” Dominik je slegnuo ramenima.

“Ja sam mislila da mi ovdje nismo osumnjičeni.” Javila se posljednja
djevojka kojoj još nismo saznali ime.

“Ako nemate što kriti nema razloga da se osjećate osumnjičenima.”
Zajedljivo sam joj odgovorio. Nije mi se svidjelo što je progovorila prije
no što sam joj se obratio. Veličina njezine osobnosti najednom je ispunila
prostoriju. Gotovo kao da sam se morao nadmetati za autoritet s njom.
Tako kasno kampus zjapi gotovo prazan, studentske službe više ne
rade, menza također, Karmen jednostavno nije imala tako kasno što
obavljati na faksu. Ali nastavimo se igrati po njihovome. Pogledao sam
u djevojku čija me prisutnost pomalo činila nervoznim. Ona je shvatila
što želim od nje. Pogledala je u kameru i uzdahnula, kao da joj je ovdje
sasvim dosadno.

“Moje ime je Žana. Karmen sam upoznala na drugoj godini. Brzo smo se
sprijateljile. Ali u zadnje vrijeme smo se rijetko viđale. Rasporedi su nam
bili malo drugačiji. To je sve. Ne znam tko bi ju htio ubiti.” Divio sam se
mirnoći s kojom je to rekla. Ona nije bila nervozna. Gledala je ravno u
kameru trepnuvši možda jednom. Nije imala nikakvih tikova. Sjedila je
smireno, prekriženih ruku. Čak mislim da joj ni srce nije ubrzano
kucalo. Bila je sasvim neimpresionirana mojom procedurom. Sve ju je to
zapravo odalo. Ja sam našao svog glavnog osumnjičenika.

“Jesi li primijetila nešto čudno kod Karmen zadnjih par dana?”

“Kao što rekoh, rijeđe sam ju viđala. Raspored nam nije dopuštao.
Vidjele smo se sinoć jer nam četvrtkom predavanja završavaju u isto
vrijeme.”