Kristalna pepeljara 2020. i 2021. - Zbornik priča

379

pogledao film Schindlerova Lista, te duboko potresen odlučio kako s
ljudima ne želi imati posla. Nikada nije napustio roditeljski dom, veliki
stan na pomalo elitnom zagrebačkom Jordanovcu. Nije ga napustio ni
nakon što je majku jednoga jutra pronašao kako beživotna leži u svojem
krevetu. Srećom, bila je to spokojna smrt u snu koja ga nije pretjerano
iznenadila, a po uobičajenim ljudskim standardima niti dostatno
rastužila, jer moždani udar je ipak česta pojava kod ljudi u šezdesetim
godinama. Jedini mu je prijatelj bila upravo ona, a koja sada itekako
nedostaje. Bila je to jedna živahna, poletna, rijetko negativna i baš
nikada maliciozna žena nekada zaposlena kao restauratorica antiknog
drvenog namještaja. Ostavila je za sobom i mnogo novca, jer je od ranih
devedesetih godina poput kakvog pučkog Nostradamusa ekonomije
vrijedno ulagala u američke investicijske fondove. A otac... Recimo kako
su se ljudi i u komunizmu ponašali promiskuitetno, pa tako i gđa.
Mirjana - Čuj, u mraku totalitarizma je jedino svjetlo ponekad bio
pimpek! - znala se šaliti. Njemu to nije smetalo, kao ni činjenica da nije
putovao, malo toga uživo vidio ili doživio. Ionako svega ima na
internetu. Danas su virtualne ture doista impresivne, a svod Sikstinske
kapele na licu mjesta vi ne možete tako u detalje proučavati, barem dok
vam za vratom dišu kojekakvi dosadni turisti. Svijet je ionako opasno
mjesto, ne valja riskirati s putovanjima. Riskirao je i noćas otišavši u
rijetku šetnju svojim naizgled sigurnim susjedstvom, a zauzvrat dobio
nekoliko desetaka udaraca u lubanju.

Gužva je napokon prestala, Debeli Dario i njegovi pajaci otrčali su
nezgrapno dalje, a Mučenik je potom važno ustao, ma uskrsnuo čak!
Šteta što nije katolik, jer status mučenika je najveća čast koju ti Crkva
može dodijeliti. Moguće je tako postati i svetac, ako si adekvatno
mučen... Ovo se ipak doima kao mediokritetni napad jer većih fizičkih
oštećenja nema, a takav je dojam postojao i dok je ovo šlampavo
mrcvarenje trajalo. Mnogo je udaraca promašilo svoj cilj, a činilo se i
kako su ovi nehotice udarali i jedni druge. No on je usprkos svemu
čvrsto odlučio kako Debeli Dario mora umrijeti. Zašto ne?! Neće sada
nekakva racionalna misao odagnati onaj razorni impuls u trenutku
velikog prosvjetljenja. Sinulo mu je i kako njih dvojica nisu toliko
različiti. Čini se kako cijeli život stanuju na istim adresama, i kako se

380

nikada nisu temeljito promijenili. On je njegov zli antipod čije će srce
uskoro prestati kucati.

Kada se napokon namjerio uputiti kući, kako bi brže bolje
otpočeo s planiranjem svog zločina, srce pretučenog samotnjaka umalo
je stalo od naleta ekstaze. Ovo mora biti novo poglavlje Biblije, urbano
evanđelje, a Mučenik sada postaje Spasitelj! Novčanik Debelog Daria
ležao je na podu otvoren, a osobna iskaznica izvučena taman da otkrije
to demonsko lice, sjala je pod uličnom rasvjetom poput Svetog Grala.
Ovo nikako ne može biti slučajnost... Novorođeni se vratio među ljude, i
dobio zadaću obrisati jednog apsolutnog grešnika kao lekciju ovoj
pomahnitaloj svjetini! Njegova Majka pak, svetica po mnogočemu, mora
da je bezgrešno začela u siromašnoj Jugoslaviji, onoj skromnoj štalici
svijeta prepunoj farizeja! Nezadrživa vatra se sada nakupila u plećima
Spasitelja, te je okrijepljen pohitao u svoj fini građanski stan po siloviti
malj koji je oduvijek nezaposleno ležao u smočnici pod slojem prašine
od naizgled dvije tisuće godina, te samo čekao svoj trenutak da prodre u
nečiju lubanju. Hodala je fizička inkarnacija Svevišnjega po prvi puta u
svoje trideset i tri godine uzdignuta čela, a ona cjeloživotna mržnja
prema svemu ljudskome nestala je sada bez traga.

Baš kako je Svevišnji unišao pod krov svoj, i u dizalu pritisnuo
tipkalo za odlazak na posljednji kat, u glavi mu se najednom stvorio
ogroman pritisak i nasilno oštra bol. Noge su popustile, pao je kao
pokošen na pod dizala, a Njegovo zemaljsko obličje prestalo je živjeti.
Od svih onih osrednjih udaraca u glavu, jedan mora da je pogodio ono
krajnje osjetljivo mjesto, te uzrokovao kobnu aneurizmu. Debeli Dario i
društvo su kasnije u večeri, dok su pored benzinske crpke ispijali neko
uvozno pivo, u kajanju priznali kako im je žao onog jadnika. No, Dario
je malo kasnije priznao kako mu je onaj grozan nadimak već u prvom
razredu osnovne škole nadjenuo upravo onaj kojega su maločas
pretukli. Dodao je potom i kako se sada ipak osjeća malo bolje.

381

Gabrijel Barišić, Slavonski Brod

KOLEKCIONARI

1. poglavlje
(u kojem Lukas Štavljenić priča Aleksandru Rebriću o svojem

prošlom ljetovanju)

Aleksandar vozi iz Pule prema Kvarneru i muči me Jovanottijem.
- Daj stavi Chrisa Rheu i potanko ću ti ispričati što mi se dogodilo
jednom u Dubrovniku!
- Imam dojam da si se opet zaigrao glumeći Sherlocka! – razgali se i
pritisne vađenje CD-a.
- U tom slučaju, nećeš mi vjerovati Watsone, ali bilo je to baš ovako! Bez
pretjerivanja!
Uskoro se začuje prepoznatljiva slide-gitara i duboki, pomalo hrapav
glas.
- Evo ovako...

***
Osjećam se poput pravog voajera dok s apartmanskog balkona zurim
kroz okno teleskopa prema plaži. Ne, ne gledam ni stražnjice ni
prednjice... Poslovno: pisac koji se uzdržava kao pseudonim novinar,
pišući misterijske priče po žutoj štampi, itd., ove godine ljetujem u
Dubrovniku. A plaže! Ah, plaže: ima i vrjednijih stvari od školjaka iz
kojih treba deložirati mekušca ili raka samca...
Na plaži se ne događa ništa ili bar ništa novo. Tada gledam debelog
Talijana (budem i ja nekada dolje na plaži pa znam), nešto mu blješti u
rukama. Staklo! Staklena pljoska... pokušavam izoštriti, mijenjam
okular, oh! Metalni čep i nekakva slika!
Zazviždim lokalnom mulcu, 10 do 13 godina, kojeg sam iz samo meni
poznatih razloga (crtić iz djetinjstva) zvao Mariolino (iako se zvao
Roberto). Dakle:
- Mariolino!
On naprosto poleti uz stube.

382

- Mariolino! Gledaj! – pokažem na teleskop. – Vidiš staklenu pljosku? E,
to... Vidi, ovaj put možeš dobro zaraditi! Dam ti 20€ ako je neprimjećeno
doneseš...
Mariolino se počeše iza uha: - Šefe, dat ću sve od sebe! – i odjuri niz
stube.
Kako li će to izvesti? Ponovo gledam.
Stvari su se tada odvijale brzo. Mariolina jedva primijetih, kad već trči
prema meni i začas donese pljosku. Pogled mi preleti čipkani runolist na
boci „Apfel-Birnen Schnaps“ i izvadih zgužvanu dvadeseticu eura.
Kada ostadoh sam, odšarafih metalnu kapicu koja je ujedno drugi čep i
čašica i da ću potegnuti ravno iz boce kad li, izlazeći iz mora, gospodin
Romeo Blanchini posrnu i začas se oko njega stvori gužva. Onaj mladić
kao da ga oživljava (a zatim kao da bježi!). Ostavih bocu na stolu i
izjurih. Na izlasku iz malog dvorišta na uličicu, mimoiđoh se s
mladićem koji je, činilo se, isti onaj koji je davao umjetno disanje. Žurno
me obiđe. Netko je viknuo : - Krv!
Gospođica Lila Valteri, čiji ručnik je bio na betonskom molu i koja
uostalom i nije bila mlada, histerično je plakala, a gospođa Marinella
Blanchini kao da je bjesomučno tražila nešto.
Uskoro dođe hitna i brzo konstatira smrt.
Njuškao sam po plaži dok policija nije stala ograđivati trakom. Tada
zbrisah, ali bio sam siguran da sam uočen i pribilježen, barem u nečijoj
glavi.
Kada sam ušao u svoje odaje, pozvah Mariolina da mi nabavi posudicu
za uzorak tekućine (urina). Tada ulih malo te rakije i napisah upute pa
poslah u laboratorij za kontrolu kvalitete vode.
Kasnije sam se vratio na pusto i ograđeno poprište. Vidio sam krvav
kamen, koji je bio čuvao nečiji ručnik i mjesto. Izgledao je malo prevelik
za držati u jednoj ruci. Kada okrenuh glavu, u kutu oka mi se nađe mali
bljesak. Bilo je potrebno nekoliko takvih pokušaja ne bih li ga locirao:
sićušna metalna karika u probušenom bijelom kamenčiću!
- Gospodine! – ispred čela mi se nađe policijska značka gospodina u
civilu, za kojega bi se reklo:“Gle, ribar!“
- Tko ste i što radite ovdje?
- Ovaj... privatni istražitelj! – mislio sam da sam se s time dobro snašao.

383

- A imate li dozvolu privatnog istražitelja?
- Uhm...
- Tako sam i mislio! – izvadi lisice: - Uhićujem vas zbog krađe i ometanja
istrage!
Ja mu, bez opiranja, u dlan spustim kamenčić. On se svemoćno isceri:
pravi mili-cajac!

2. poglavlje
(u kojemu Aleksandra jedino Lukasova sljedeća neugoda drži

vjerovati u priču)

- Ja te pustit neću dok ne završimo s istragom! A blizu smo! – hvalio se
glavni inspektor Marjan Brigojević zvani Ćuskija.
- Stvari se ponekad čine drukčijima nego što jesu! Vjerujte mi da bi nam
svima pomoglo da surađujemo!
- Pa onda nam daj odgovore!
- Dat ću vam odgovore kada mi bude jasno, a neće mi biti jasno dok
prvo vi ne pomognete meni.
- Pih! Ja sam ovdje inspektor, a Nama je sve jasno! Zamalo! Ili se utopio
ili ga je netko maznuo kamenom po glavi! Znam ja da ti znaš da je
osumnjičeni pobjegao i da si mislio da mi ne znamo. I kada ga
dohvatimo... – približi se rešetkama - ...gotova priča!
- Ali samo mi recite ime bjegunca i dajte mi moj mobitel i laptop!
Inspektor Brigojević ponovo se približi: - Dečko, jesi li ti normalan?!
Okrene se: - Pih!
- Ako zapne, sjetite me se! – doviknuh.
Zastane, okrenutih leđa, odmahne rukom i nastavi.
***
- E, sad si gotov! – urlao je Ćuskija, otključavajući ćeliju s dva policajca
uz sebe.
Ja se od straha povukoh u kut.
- Recite mi! Recite mi! Pričajte sa mnom! – branio sam se.
- Skoro mi je umro najbolji čovjek! Zašto držiš otrovanu rakiju u sobi?!
- Pričat ću! Ukrao sam je gospodinu Blanchiniju!
- Onda to i tebe čini osumnjičenim!

384

- Poslao sam je na analizu! Podignite nalaz iz laboratorija za kontrolu
vode! Znat ćete od čega je preminuo gospodin Romeo!
Pošalje jednog policajca. Mahne glavom drugome. Ovaj donese laptop i
mobitel.
- Prvo mi! Što je onaj kamenčić s provučenom žicom?
- To ćemo lako. Prvo mi recite o bjeguncu ili ćete, kad vam padne šaka,
njega samog pitati?
- Svaka verzija je korisna. Zove se Marko Špirić i student je medicine u
Splitu.
- Ha, ha, i ja sam studirao u Splitu! Trebalo bi biti lako!
- Postavit ću ti čuvara! Nemoj ni slučajno pokušati da nas prevariš!
Zapamti! – zabijao je prst u vrata. – Ti si samo osumnjičenik!
- Šefe! – zadihano utrči jedan policajac. – Evo nalaza! Inspektor
Brigojević iščupa mu papir iz ruku, brzo i pohlepno čitajući.
- Digitalis! Umro je od digitalisa! Ups, ovo nisi trebao čuti!
- Koje tablete... – zaustih.
- ...piju Blanchinijevi? – mahne policajcu. – Još nešto? – upita me.
- Jeste li ispitali onu mlađu Talijanku?
- Ma, sad kad pitaš, obje su bile malo nesuvisle... Ajde čačkaj! Imam
utisak da imaš još samo malo vremena...
Nije prošlo ni sat, inspektor Brigojević, zvani Ćuskija, ulijeće s riječima:
- Uhićen je na granici s Hercegovinom! Ako si išta otkrio vrijeme je da
nam kažeš!
- Možda... – krenuo sam polako. – Razgovarao sam s njegovim cimerom
koji isto studira medicinu. Po njegovom mišljenju Marko ima shizotipni
poremećaj ličnosti. Opsjednut je magijom i religijom i, pazite sad:
skupljač, kako ih on zove, „relikvija moći“...
- I? Kako nam to pomaže?
- Ja bih rekao da ima ostalo od onog kamenčića.
Inspektor Brigojević vikne policajcima: - Pretražiti osumnjičenika i
njegov auto!
- Sad je vrijeme da se svi suočimo – rekoh.
- Vidi ti njega, on bi se igrao Poirota! – inspektor nakrene glavu,
pogledavši u plafon i konačno reče: - Dobro! Dopuštam.
***

385

Sjedili smo u krugu. Ja i Marko vezani lisicama za stolce. Ja i glavni
inspektor znali smo da je to zato da žene misle da smo mi krivci pod
„gotovo“.
Inspektor Brigojević reče: - Mi već znamo točno što se dogodilo – svi se
ukočismo i naježismo – sada samo želimo čuti iz vaših usta. Gospođo
Blanchini, izvolite!
Gledala je u pod kao da čita s nekog isprintanog dokumenta.
- Romeo se kretao iz vode prema plaži kada je pao. Mislila sam da se
samo poskliznuo, ali već nakon par sekundi bilo je sumnjivo pa je prvo
ovaj gospodin priskočio tvrdeći da je medicinar. Romeo kao da je
živnuo. Zatim je priskočila ova dama, tvrdeći isto, ali je Romeo njemu
ispao iz ruku i udario glavom o veliki kamen. Kada smo vidjeli krv,
gospodin se uplašio i pobjegao. Romeo je... umro... – poče gorko plakati.
- Gospođice... – ja se usudih pokušati prebaciti fokus.
- Lila Valteri – i ona je gledala u pod, stišćući usta.
- ...zašto Vam ruka neprestano ide k srcu?
Teško izmamljena suza joj krene.
- Imala sam... lijepu ogrlicu...
- A gdje Vam je sada ta ogrlica? – shvati Ćuskija.
Šutjela je.
- Jeste li zadnjih dana bili na nekom putovanju?
- Međugorje... utorak... – šapne ona.
Sad gospođa Blanchini stisne usta: - Romeo mi je taj dan rekao da ide u
kladionicu... Romeo nije gledao u mene dok je umirao nego je nju
zgrabio za ogrlicu.
- Ogrlica je pukla... – šapne Lila.
- Ja sam je uzeo iz njegove ruke kao trofej – dovrši Marko.
- A Vi, gospođo Blanchini, pijete digitalis u obliku Lanitop tableta!
Gospodin Blanchini popio je dvostruko veću dozu od terapijske –
zaključi glavni inspektor. – Otključajte ovu dvojicu jadnika. Gospođo
Blanchini, uhićeni ste zbog osnovane sumnje za počinjenje ubojstva! –
okrene se meni: - Možda bi zbilja trebao izvaditi dozvolu za privatnog
istražitelja.
- A ne, hvala – dosta mi je i ovo malo zatvora! Ja sam samo pisac i
kolekcionar!

386

- Ah, da! – iznenada se sjeti inspektor. – Stavite mu lisice zbog krađe i
pokušaja ubojstva! Prokleti poremećeni kolekcionari!

***
- I, kako si izašao iz zatvora?
- Lijepo, pušten braniti se sa slobode i zbog pomoći u istrazi dobio dva
mjeseca uvjetno...
Aleksandar označi kraj vraćanjem Jovanottija u player.
Šutjeli smo do dolaska pred Krk.
Učini mi se da Watson ovaj puta nije vjerovao Sherlocku...

387

Gordana Štrković-Tomaško, Maribor

PETAR

Ovlaš bačeni pogled u ogledalo – Raspadaš se. Postala si tek stara socijalna
radnica na čekanju...
Ironični osmijeh. – Jebiga, nekada bih se bar prenula na takve misli.
Išetala sam se na balkon. Na nogama ofucane papuče, valjda sive,
ogrnuta u ljubičasti ogrtač,s napola popušenom cigaretom u ustima.
Dotakla sam rukom kosu. – Kao slama…Rezignirano sam slegla
ramenima.
Pogled s balkona pucao je daleko po ravnini. Dosadni krajolik koji se
već godinama nije promijenio ni za milimetar. – I kako da tu ne postaneš
depresivan?
Pogled mi privuče kretanje na parkiralištu. Muškarac s golemim
fotografskim aparatom skrivao se među automobilima. Pa onda još
jedan… Pa još jedan.
- Paparazzi… Ovdje? U ovoj vukojebini?
Požurila sam u sobu i sjela za kompjuter. – Novosti…brzo… Utipkala
sam ime ulice.
Ubojstvo. U stanu dva kata pod mojim netko je nožem probo muškarca
srednjih godina. Našla ga je supruga.
Požurila sam na balkon. Parkiralište je sad vrvjelo fotografima. Užurbali
su se poput mrava u trenutku kada su iz zgrade iznijeli mrtvački kovčeg
i počeli ga unositi u mrtvačka kola.Trčkarali su i škljocali kamerama za
automobilom još neko vrijeme, sve dok nije nestao zavivši na glavnu
ulicu. Tada su zastali i polako se raštrkali svaki u svom smjeru. –
K'olešinari.
Obukla sam trenirku i spustila se dva kata tiho koračajući stubištem.
Šuljala sam se od vrata do vratane bih li primijetila nešto neobično.
Ništa. Nezadovoljna, provukla sam prstima kroz kosu i vratila se kući.
Cijeli sam dan pretraživala internet i tražila novosti. – Nisu još našli
počinitelja. Tko bi to bio? Onaj stari? Ne…, rekli su srednjih godina, taj je

388

prestar… Žena? Bila je u trgovini sa sinom… Kćer? Uopće je nije bilo u
gradu… Hitno trebam cigaretu.
Izašla sam na balkon. Parkiralište je bilo nepromijenjeno. Jedino se neki
dječak igrao na nasipu i štapom crtao nerazumljive krivulje. – I tebi je
dosadno, je li, mali?
Navečer sam legla u krevet i pokušala čitati. Nakon nekoliko stranica,
odložila sam knjigu i ogledala se oko sebe. Čudno… - Danas se susjed nije
raskucao po radijatoru…Radio bi to svaku noć točno u 22 sata. Smetala ga
je moja centrifuga. – Jebiga, stari, jeftina struja. Ne mogu ti pomoći. Nego,
jesi li ti to konačno odustao? – nasmijala sam se u sebi.
Ni iduće večeriga nije bilo, čak me nitko nijesačekao pred liftom dajući
mi do znanja da su moje papuče i moj hod po stanu preglasni.
-Tata je sav živčan, zbog vas ne može spavati.
- Ni ja ne mogu spavati, neka dođe do mene, kartat ćemo. K'o ih jebe.
Ništa mi neće ovi dan pokvarit... Ipak, prisilili su me da odem u grad i
kupim ovaj jad koji mi je trenutnona nogama.
I, kad je taj neobični mir potrajao nekoliko dana, shvatila sam da je
ubijeni upravo onaj „moj susjed“, taj koji lupa po cijevima i ne spava
zbog moje centrifuge i mojih papuča, taj što se k'o životinja dere po
hodnicima, taj zbog kojega je nekoliko puta interveniralamurija, taj što
mi je sina uhvatio za vrat i potisnuo u lift jer ga nije upozorio da je lift
stigao…
- Karma…Eto, čovjek ne mora biti grub i zao da bi se svijet popravio. Sve se
uredi samo. Tko li ga je? Žena? Teško, ona je tipični slučaj štokholmskog
sindroma, a i alibi ima… Kćer je zlostavljačica na oca, možda je to ona sredila...
I tada se sjetih dječarca pod prozorom.
Idući dan sam ga čekala na balkonu. Dolazio je ulicom s ruksakom na
leđima. Hod odmjeren i polagan, lice potpuno skamenjeno, bez ikakve
grimase. Kao maska. Krenuo je prema ulazu u našu zgradu.
Tiho sam se spustila kat niže i osluškivala. Kad su se otvorila vrata lifta,
polako sam se spustila, sjela na stepenicu i kroz ogradu promatrala
dječaka kako hoda hodnikom. Kad su se za njim zalupila kućna vrata,
došuljala sam se i pročitala na njima prezime.
Idući dan otpratila sam sina u školu. Prošetala sam školskim hodnicima
čitajući prezimena pred razredima. I našla ga.

389

Zvao se Petar.
Iduće jutro sam na ulazu u našu zgradu zaustavila djevojčicu.- Poznaješ
li ti nekog Petra u ovoj zgradi?
- Poznajem. Njemu su ubili tatu.
- Kakav je taj Petar?
Činila se zbunjena pitanjem. –Čudan. Jednom se u školi namjerno
porezao nožem po ruci jer mu je učiteljica dala slabu ocjenu.Čuli smo da
ga je tata stalno tukao…
Okrenula se i otišla u hodnik. Ja sam ostala stajati na parkiralištu pred
ulazom u zgradu gledajući u pod.
Više si nisam mogla pomoći. Razmišljanje o Petru bi me svaki dan
prikovalo na parkiralište točno u vrijeme kada bi se vraćao iz škole.
Prolazio bi pored mene kao da me nema. A ja bih svaki put osjetila kako
mi se koža ježi kad bi mi se približio.
Tog sam se jutra odlučila malo upristojiti. Obojila sam kosu, stavila na
nju masku, skuhala si kavu i sjela na balkon s knjigom u ruci. Vrijeme je
prolazilo i ja sam postajala sve nemirnija i nemirnija. Prošlo je 8 sati, a
Petra nije bilo. Srknula sam još gutljaj-dva kave pokušavajući odagnati
nemir. Oprala sam kosu i pustila je da se osuši sama na zraku.
Taman sam se uhvatila kuhanja ručka kad je na vratima zazvonilo.
Odskočila sam u zrak.
Na vratima je stajao Petar. Srce mi je htjelo iskočiti iz grudiju, ali pravila
sam se mirna i ljubazna.
- Reci, dečko, trebaš li nešto?
Ne gledajući me u oči, potpuno bez emocija, pružio je prema meni
šalicu.- Mami je ponestalo soli pa moli možete li joj malo posuditi.
Uzela sam šalicu iz njegovih ruku pazeći da ih ne dotaknem i požurila u
kuhinju. Vratila sam se sa šalicom punom soli.
- Evo, ne trebate mi vratiti. Pozdravi mamu.
Bez ikakvog izraza na licu, gledajući pred sebe, samo je lagano klimnuo
glavom, okrenuo se i zaputio prema stepenicama.
Još sam neko vrijeme stajala u hodniku leđima naslonjena na ulazna
vrata. – Zašto li ga je poslala po sol?Zaštomeni koja sam dva kata više?Srce mi
je nabijalo kao ludo. Bojala samse.

390

Idućeg dana nazvao me sin iz škole i pitao smije li dovesti prijatelja.
Presretna što je konačno našao nekog s kime bi se mogao družiti, odmah
sam pristala. Otrčala sam do obližnje trgovine po čips i koka-kolu ikad
je zazvonilo na vratima, potrčala sam prema njima veselo. otvorivši
ih,smrznuomi se osmijeh na licu.Sinu iza leđa stajao je Petar.
Ukočeno sam ih pozvala u dnevnu sobu. Pustila sam ih same, tek se
povremeno pojavljujući unoseći ili iznoseći čaše, tanjuriće… Igrali su se
lego kockama na podu, moj sin cijelo vrijeme žvrgoljeći, Petar bez riječi,
tek povremeno klimnuvši glavom.
Otišao je pred večer bez riječi, gotovo se iskravši.
- Mama, jesi li vidjela kako slaže lego, jesi li vidjela? On je tako kul… -
oduševljavao se je njime moj sin.A mene je preplavila panika.
Dolazio je svakodnevno. Povremeno bih na sebi osjetila prodoran
pogled crnih očiju. A kad bih ja pogledala njega, odmah bi pogled
svrnuo u pod. Govorio i dalje nije ništa.
Tog je dana došao sam. Stajao na vratima i gledao me prodorno.
- Sam si? Hoćeš li ući?
Maknula sam mu se i ušao je u dnevnu sobu ne skidajući pogled s mog
lica. Postajalo mi je sve neugodnije i neugodnije. Zavukao je ruku u
džep, izvukao iz njeganajlonsku vrećicu i položio je na stol. Sjela sam u
fotelju preko puta njega. Samo smo se netremice gledali. Onda je ustao,
otišao do lego kocaka i počeo se mirno igrati. Nakon kakvih sat vremena
se digao s poda, pogledao me i krenuo prema ulaznim vratima. Stajala
sam na dovratku dnevne sobe i gledala za njim zbunjena i
prestrašena.Na ulaznim vratima je zastao, zario ruku u džep i pružio mi
zgužvani papirić. I otišao bez riječi.
Polagano sam zatvorila vrata stana i poravnala listić.Drhtavim, još
dječjim, rukopisom pisalo je: JA SAM UBIO TATU. MORAO SAM.
POMOZITE MI. Zavirila sam u vrećicu. Nož… Mogla bih se zakleti da
su na njemu bili tragovi sasušene krvi.
Na brzinu sam se ogrnula vestom i pojurila niz stubište. Pozvonila sam
na njihovim vratima. Na njimase prikazala Petrova mama oblivena
suzama. Jecala je. -Nije on kriv… Mene je branio, nije on kriv… A sad će
i mene uhapsiti jer sam lagala da je bio sa mnom u trgovini.

391

Odgurnula sam ju na stranu i potražila Petra. Sjedio je sklupčan u kutu
kuhinje. Kleknula sam uz njega i pogledala ga duboko u oči, obgrlivši
mu dlanovima lice.- Pomoći ću ti, Petre, obećavam ti.
Po prvi put sam u crnim očima ugledala život. I suze?
Iduće jutro otišla sam u policijsku postaju i ispričala im svoju priču.
I evo me sad na balkonu. Gledam kako uniformirani muškarac i
socijalna radnica izvode Petraiz zgrade i vode prema policijskom
automobilu. Sjedajući u njega, on podigne pogled i pogleda prema mom
balkonu. Pogledi nam se sretnu. Jedva primjetno mu se pokrenu usnice i
ja na njima pročitam „Obećala si“.
I jako, jako naglo mi postane hladno.

392

Gordana Vlašić, Oroslavje

NEISPRIČANA PRIČA

Već s vrata glasno bi najavio svoj dolazak. Znalo se na koju će stolicu
sjesti i koje će naručiti piće. Šanker je bio spreman. I tako iz dana u dan.
Zimi u toplom, malo ofucanom kaputu i isto takvom šeširu, ljeti u
ispranoj majci i kratkim sivomaslinastim hlačama. Sjedao bi za šank ni
ne pogledavši prisutne goste. Muškarac ugodan oku:ni visok ni nizak, ni
mršav ni debeo, uredne kose i trodnevne brade. Mladolik, a već sijed.
Reklo bi se: drži do sebe. Osim tog bučnog ulaska.

Već pripremljenu čašu žestice vrtio bi neko vrijeme u ruci, a zatim bi
joj počeo pričati. Kazivao joj je svoje, još uvijek ne pijane misli, ne mareći
sluša li ga itko. Više mu nitko od gostiju nije prilazio, nitko ga nije
pokušavao počastiti pićem. Sve ih je uljudno odbio. Jedino su bili on i
njegovo piće. I šanker. Nikada se nije znalo koliko će se dugo zadržati, a
nakon odlaska, mjesto za šankom ostajalo je još neko vrijeme prazno.
Gosti su ga u početku držali za čudaka, a onda za tragičara. Pitali su se
što je našao u toj njihovoj kvartovskoj birtiji gdje se znanci okupljaju da
jebu mater trenerima, političarima i kamatarima. Onda je i to prestalo.
Postao im je kao umjetni fikus uz prozor.

Jednog dana nije došao. Birtija je izvjesila obavijest da traže novog
šankera. Mladi, tek zaposleni šanker začuđeno je gledao diktafon kojeg
je našao zaguranog na dnu ladice. Nedolazak stalne mušterije nije
uznemirio ostale goste. Jedini komentar bio je da je sigurno pronašao
novu lokaciju jer se starih navika teško riješiti.

*

Ove godine nagradu za najbolju neobjavljenu knjigu dobila je zbirka
priča s temom iz Domovinskog rata do tada nepoznatog autora.

Gost iz birtije nije stigao do šanka.

393

Gorkić Taradi, Čakovec

DRUGA PRILIKA

Pero je stanovao u maloj zgradi sa svega 6 stanova: dva u prizemlju, dva
na prvom i dva na drugom katu. Naravno da je u takvoj zgradi svatko
poznavao svakoga i moglo bi se reći da su vladali dobri susjedski
odnosi.
U prizemlju su stanovali Žunići, stariji par bez djece i Jakelići, mlađi par
s četvero djece. Pero nije razumio kako im može biti lijepo stanovati u
prizemlju gdje im svatko tko prolazi bez problema može vidjeti u sobu.
Žunićima je odgovaralo jer su stariji pa se ne moraju mučiti
stepenicama, a gospođa Žunić je svoju starinsku psihu postavila upravo
uz prozor pa može porazgovarati s prolaznicima koji su joj prolazili
doslovce pod nosom. Jakelićima je odgovaralo prizemlje zbog djece,
kako su se sami znali našaliti ovako su imali kratak put da ih „istovare i
utovare!“
Tog dana Pero je ušao u ulaz i u poštanskom sandučiću našao opomenu
iz banke. Ako u roku od tjedan dana ne počne vraćati dug slijedi ovrha.
Nabralo mu se čelo. Nije znao kako da se izvuče iz toga, nabavi novac i
vrati dug. Zbog vražje korone ostao je bez posla, a taman prije njenog
upada na svjetsku scenu podigao je kredit. Sada ponovo radi, ali je u
velikom zaostatku. Odlazak u banku odgađao je maksimalno, no sad će
morati otići postići neki dogovor o otplati da mu ne ovrše cijelu plaću,
od čega će tek onda živjeti kad mu je i sad teško?
Mračne misli zaokupile su ga dok je pojeo sendvič prije posla i otišao se
obrijati i istuširati prije posla. Toliko je vrtoglavo razmišljao da se
porezao pri brijanju i krv se počela slijevati niz čeljust u lavabo. Prenuo
se, samo mu je sad još trebalo i ovo zaustavljanje krvarenja, još će
zakasniti na posao.
Radio je kao konobar u jednoj gostionici osrednje kvalitete no posla je
bilo jer se ponuda prvenstveno sastojala od gableca po više nego
pristojnoj cijeni. Zapravo se njegov konobarski posao sastojao više od

394

čišćenja stolova za gostima nego pravog konobarenja pa ni napojnice
nisu bile nešto, zapravo vrlo rijetke i vrlo skromne.
Imao je sreću dok je bio u smjeni sa Spomenkom, starijom kuharicom
kojoj je sin poginuo u automobilskoj nesreći pa ga je nekako uzela pod
svoje. Uvijek bi mu na kraju smjene spakirala jedan obrok od viška
hrane da ima za pojesti kod kuće. Sad mu je to već sama stavljala u
njegov ruksak tako da je čim manje očiju to vidjelo. Pakirala mu je hranu
koja nije mogla ostati za drugi dan i koja bi se ionako bacila. Danas mu
je spakirala pileći file sa žara i pečeni krumpir no on je obično saznao što
mu je spakirala tek kad bi došao kući i izvadio obrok iz ruksaka,
uglavnom umotan u aluminijsku foliju.
I danas je došao kući s posla mrtav umoran, noge su mu otpadale.
Ušavši u stan ugledao je na stolu opomenu iz banke i ponovo su ga
prepravile mračne misli. Pao mu je na pamet i suicid no na sreću ta
misao je samo prohujala njegovom glavom. Barem ovaj put je samo
prohujala. Otišao je na spavanje bez gledanja TV i tuširanja, očaj je
zavladao njegovim tijelom i psihom i legao je u krevet u položaju fetusa
tražeći nevidljivu zaštitu majčine utrobe.
Jutro je došlo i sporo i brzo; sporo jer mu je dugo trebalo da zaspi, a kad
je konačno zaspao imao je osjećaj da se odmah i probudio. Oprao je
zube, umio se i bez doručka krenuo u banku. Objasnio je situaciju, donio
potvrdu da je zaposlen i isplatne liste no do dogovora nije došlo. Nije
imao ugovor na neodređeno i banka nije u mogućnosti da mu ponudi
refinanciranje duga. Osjećajući se slomljeno skrušeno je izašao iz banke.
U glavi mu se vrtjelo, šumjelo, kipjelo, skoro je povratio. Nekako se
dokopao stana. Možda da nađe još jedan posao? Nije baš lako, a i nikad
ne zna kako će raditi za dan-dva, koju smjenu: jutarnju, popodnevnu ili
cijeli dan. Kako u takvim uvjetima naći drugi posao?
Došlo je vrijeme da se i danas spremi za posao, već totalno uhodano,
jednolično; automatskim, rekli bi robotiziranim pokretima brijanje,
tuširanje, odijevanje, odlazak na posao.
Dok je radio radilo je zapravo njegovo tijelo, mozak je okretao moguće
scenarije o budućnosti. Nekoncentriran donio je i nekoliko pogrešnih
narudžbi pa su se i ljutiti gosti istresli na njega. Nije im zamjerio, znao je
da imaju kratku pauzu pod kojom bi se htjeli najesti što prije i još popiti

395

kavu i popušiti cigaretu-dvije. Pokušao se dalje skoncentrirati
maksimalno, brige neće nikud pobjeći, a smjena će mu brže i bezbolnije
proći.
Došao je i kraj smjene, uzeo je ruksak, osjetio da mu je Spomenka opet
gurnula unutra nešto za pojesti i krenuo kući. Noga je išla pred nogu
kao da besciljno luta no išao je ravno doma, nije bilo novaca da svrati
negdje na pivo i olakša si završetak dana. Približavao se svojoj zgradi i
primijetio da gori svjetlo kod Žunićevih. Nadao se da gospođa Žunić
nije večeras na prozoru, nije mu bilo do razgovora. Došao je do prozora
Žunićevih, vidio ih je gdje se u kuhinji preko puta te sobe razgovaraju.
A zatim je u kutu prozora, na starinskoj psihi gospođe Žunić ugledao
bisernu ogrlicu. Jedina misao koja mu je prošla kroz glavu je da su se
sigurno vratili s opere koju su obožavali i jedina prilika kad je gospođa
Žunić stavljala bisernu ogrlicu. I to je bila jedina misao koja mu je prošla
kroz glavu jer dalje mu je samo bubnjalo u glavi, bubnjalo mu je da je
rukom posegnuo za bisernom ogrlicom, bubnjalo mu je dok ju je brže
bolje gurnuo u džep, bubnjalo mu je dok se skoro skokom udaljio od
prozora, bubnjalo mu je dok je otvorio vrata ulaza i uletio unutra,
bubnjalo mu je dok je preskačući stepenice stigao do vratiju stana,
grčevitim pokretima ih otključao i uletio u stan. Zatvorio je vrata, sjeo na
pod naslonivši se na vrata, izvadio ogrlicu iz džepa, bacio ispred sebe i
buljio u nju.
Ne zna koliko dugo je buljio u nju! Iz buljenja ga je prenula energična
zvonjava baš njegovog zvona, zvona njegovog stana. Digao se smušeno,
nije ni pogledao kroz špijunku, samo je otvorio vrata. Pred vratima je
bila policija!
Pero Vurušić, uhapšeni ste zbog krađe biserne ogrlice. Ovo je nalog za
pretres Vašeg stana!
Pero je zapravo s olakšanjem stao u stranu i pustio ih u stan. Ne zna
kako dugo je sjedio na podu no učinilo mu se da je ovo bila brza akcija
policije, zapravo jako brza! Čudno kako mozak funkcionira, nije
razmišljao kako je uhvaćen, razmišljao je kako je svemu brzo došao kraj
jer je policija bila jako, jako brza!

*****

396

Ranije te večeri, dok je još bio na poslu, kuharica Spomenka je primijetila
da s Perom nešto nije u redu. Inače ljubazan i nasmiješen sad je bio
smušeni mrgud. Vjerojatno je gladan!Siroče, odrastao sam, živi sam, od
malih nogu brine sam o sebi no izrastao je u divnog i poštenog mladića.
Danas je između ostalog bio i juneći perkelt za gablec, ima tamo praznu
kutiju od začina pa će je dobro oprati i staviti mu u nju dosta perkelta da
ima barem za dva put pojesti, a u onu malu posudu od margarina će mu
staviti riže. Brižno mu je zapakirala i stavila sve u ruksak. Ubacila je i
par šnita kruha.
Dok je Pero pješačio kući, posuda s perkeltom je poskakivala u ruksaku,
a Spomenka je bila starija žena, umorna već na kraju naporne smjene i
nije dobro zatvorila poklopac posude. I poklopac je odsklizao s posude,
a perkelt se počeo razlijevati po ruksaku.
Gospođa Žunić je, čim se vratila u sobu htjela spremiti bisernu ogrlicu
no kasno, već je nije bilo. Odmah su Žunići pozvali policiju koja je brzo
došla. Ispod prozora ugledali su neke kapi. Bile su to kapi perkelta koji
se cijedio iz ruksaka, Pratili su te kapi koje su ih odvele na drugi kat, do
Pere.
Dok je policija odvodila Peru i dok su prolazili pokraj Žunićevih Pero im
je samo dobacio:
Oprostite! I hvala vam!
Drugi dan gospođu Žunić je mučilo zašto im je Pero zahvalio. Znala je
već njegovu životnu priču i nikad ne bi pomislila da je on u stanju tako
nešto napraviti. Otišla ga je posjetiti u pritvor i zatražila objašnjenje.
Hvala Vam što ste me tako brzo otkrili jer to nisam ja. Sad ću platiti za
ovaj nepromišljen, impulzivan korak i nikad više ništa slično ni u ludilu!
Da me niste otkrili možda bih zaglibio još dublje! I oprostite mi, molim
Vas! I Vi i gospodin Žunić! Nikako niste ničim zaslužili tako nešto!
*****
I kao što život piše romane tako završava i ova priča! Žunići su povukli
optužbu i platili Perin dug koji je on odrađivao pomažući im u
svakodnevnim poslovima, ali i poslovima održavanja! Kad se Pero
oženio zajedno sa svojom suprugom brinuo je o njima, a kad su dobili

397

djecu, Žunići su često svojim unucima, kako su ih zvali, pričali priču o
drugoj prilici!

398

Hrvoje Perica, Zagreb

BEZ PUTRA NA GLAVI

Suzana nas je pozvala da dođemo u dnevni boravak na čijem je podu
ležu Tomo, ispod čije je glave krv tapetirala parket. Kraj njega se
nalazila džezva, sva natopljena krvi i kavom. Njegova ruka držala je nož
koji je na sebi imao tanke naslage maslaca. Još je bio jednom nogom
omotan za nogu stolice. Sjedio je tako inače, noge uvijene oko nogu
stolice. To već upućuje da je poznavao ubojicu. Da je bilo drugačije,
valjda ne bi tako sjedio. U kući nas je bilo ukupno pet, uključujući
gazdaricu Suzanu, koja je živjela u potkrovlju, i umrlog Tomu. Suzana je
u suzama vikala kako je netko od nas troje ubojica i da će joj ovo srušit
cijenu najma. Iz našeg kuta, bila je upravu, premda je osumnjičenih za
nekog šestog bilo ukupno četiri. Isto tako ne bi bilo loše kada bi najam
pao bar za 20 posto. Na prvi pogled je bilo jasno kako je Tomo ubijen.
Zatučen je džezvom. Džezvom? Da li je to uopće moguće? Odlučio sam
pregledati džezvu dok je Suzana zvala policiju, jednim okom još uvijek
vičući na nas. Ne znam zašto ih je zvalakada je ovaj slučaj ionako iznad
njihovog platežnog razreda. Džezva je udubljena i to je sve što će oni
vidjeti. Neće vidjeti da toupućuje na nekoga tko ima puno ljutnje u sebi.
Primijetio sam i da u sudoperu ima prolivene kave. Netko je sigurno bio
ljut kada je prolio kavu ovako rano ujutro. Ubojica je definitivno među
nama.
Naslage maslaca upućuju na doručak. Policija ne zna da Tomo ne
tolerira laktozu. Zašto bi čovjek koji ne podnosi laktozu imao nož sa
naslagama maslaca u ruci? Zašto maslaca nema na stolu, a očito je na
nožu? Netko je očito namjestio dokaze da upućuju na svađu. Suzana je
raspravljala s ostalim cimerima dok sam se ja uputio prema frižideru.
Na Tominoj polici, logično, nije bilo maslaca. Ubojica je netko tko ima
maslac. Srećom, ja ne jedem maslac. Barem ne od mog posljednjeg
slučaja. Ostaje dakle troje osumnjičenih. Dva cimera i Suzana koja je
lako mogla namazati nož maslacem. Tomo nije kasnio s najmom niti je
imao aferu sa gazdaricom, a nije joj ni u interesu imati kuću koja je

399

jednom imala truplo u dnevnom boravku. Uz to je imala i alibi.
Kupovala je nove zavjese. Suzanu dakle isključujem iz liste
osumnjičenih.
Znam da je Mario, jedan od preostala dva cimera, uvijek bio bez kave u
kući te ju je krao od nas ostalih. Ako ćemo istraživati po oružju ubojstva,
svi smo krivi. Ipak, to ne čini Maria manje sumnjivim. Mogao je lako
uzeti tuđu kavu, u ovom slučaju Tominu, a Tomi je isto tako baš danas
moglo prekipjeti. No pratim li kavu, neću doći daleko. Dolazim samo do
nekih glupavih zaključaka. Možda zato što ja još nisam popio kavu.
Ipak,maslac na nožu je ključ. Osjećam to, ili još bolje, znam to. Ali zašto
namjestiti zločinna takav način da nož ima maslaca? Možda je stvarno
bila neka svađa; možda je poruka nama ostalima; možda nije ništa;
možda je sve? Još je ipak rano za zaključke. Mario je, kao i ja, proveo
cijeli dan u sobi. Čuo sam ga kako je igrao igrice a i nema baš neki
motiv. Većinu vremena je inače i provodio u sobi. Zvali smo ga
fantomom K8. Ostaje još samo Ivan, drugi od dva cimera. Pogledom na
njegovu policu frižidera, vidim maslac. Još je mekan, bio je dakle na
toplome, i to ne tako davno. Ivan nema alibi. Kaže da je došao kući prije
30 minuta. Tko je mogao ubiti čovjeka u punoj kući unutar tog vremena?
Samo Ivan. No konkretnih dokaza nema. Upitam Ivana da li je on ubio
Tomu. Rekao je da nije. Kvragu, vjerujem mu. Čak i ne izgleda baš kao
tip od ubojstva. Nitko od nas nije zapravo. Za sada je Ivan na listi
čekanja da bude osumnjičen.
Dolazi policija. Miču nas iz sobe dok zovu hitnu pomoć. Kažu da je
istraga njihov posao. Nisu reagirali kada sam im spomenuo maslac.
Amateri. Netom prije nego što su nas ispratili, na stubištu se pojavi
Laura, Tomina djevojka. Sva blijeda i rumena, sretna i prpošna skače po
stepenicama. Kada smo joj rekli što se dogodilo počela je plakati. Kada
smo joj rekli da ne znamo što se točno i kako dogodilo, počela se ljutiti.
Zašto? Izgledala je uvrijeđeno. Ušla je u prostoriju, policajcu ispod ruke,
i odmah uočila maslac. Tomo ne jede maslac. Povukao sam ju sa strane.
Znao sam za jedan trik u ovom poslu, osumnjičenog upitaj za pomoć i
neće moći odoljeti istrazi svog vlastitog zločina. Naravno, uvjet je da ta
osoba nije baš najstabilnija u glavi. Upitao sam Lauru za pomoć i
istaknuo nesposobnost policije. Složila se i prionula na posao ali je cijelo

400

vrijeme pitala o oružju ubojstva. Čuli smo policajce da su spomenuli
tupi predmet, no to sam već obratio. Nož su spomenuli, ali maslac im
nije bio bitan. Amateri.
Laura mi je rekla da je sve bilo uredu s njom i Tomom večer prije.
Nakon seksa su pušili cigarete i pričali o životu i smrti, prošlosti i
budućnosti. Klasična priča za nakon seksa. Ali muškarci više pričaju
prije, ne nakon seksa. Stoga sumnjam u Laurinu priču. Laura je možda
bila povrijeđena tu večer. Možda nije mogla smisliti svoj život bez njega,
ili ju je strašila pomisao da upravo može vidjeti život s njim. Čini mi se
da je ona, više nego Ivan, bila spremna na ubojstvo. Neman ipak neke
koristi od nje jer izgleda da sudjeluje u istrazi koliko i ja. Izgleda da je ili
stabilna u glavi ili sam ja nestabilan zajedno s njom. Preferiram ovu
prvu opciju. Policija nam je uzela otiske i izjave, te su rekli da će istražiti
svei javiti nam se ubrzo. Nismo ih čuli mjesec dana.
Nakon tih dugih mjesec dana. Policija je došla i uhapsila Ivana i mene.
Čuo sam da su uhapsili i Lauru. Otisci prsta su nas odali. Svi smo
koristili isti nož nakon zadnjeg pranja, zato su i, nedužnog čovjeka,
uhapsili, ali na džezvi su bili samo Laurini otisci. Istaknuo sam im da to
ništa ne znači, da zaključuju samo iz manjka dokaza, ne iz dokaza. Nisu
me razumjeli, vjerojatno zato što su amateri. Tokom ispitivanja, čuo sam
viku iz susjedne sobe. Laura je priznala, priznao je i Ivan. Njih dvoje su
imali aferu. Lauri je dosadila Tominapasivnost. Htjela je pobjeći od
njega. Njemu je veza postala samo seks prije spavanja a Laura sluškinja.
U trenutku kada su Tomo i Laura bili u boravku, ušao je Ivan, pogledao
Lauru koja je prolijevala vruću kavu niz odvod dok je Tomo buljio u
prazno, nogu zavijenih oko nogu stolice. Laura je u jednom skoku,
zamahu i hicu ubila Tomu. Ivan je navodno bio toliko izbezumljen što
činom, što brzinom događaja da mu je palo napamet da namjesti prizor
zločina kao svađu, stavljajući nož u Tominu ruku. Jer, ako se Laura
branila od naoružanog dečka, to nije ubojstvo. To je samoobrana. Ivan je
tako mogao biti s Laurom bez okova. Ali je Laura ipak priznala, a to što
je i Tomo, ne upućuje baš na ljubav koja prelazi sve prepreke.
Što se tiče mojih otisaka, izgleda da sam večer prije ispraznio mašinu
perilicu punu prljavog posuđa. Što se tiče maslaca koji je bio topao,
Tomo je rekao Lauri da mu napravi doručak. Vjerojatno u bijesu, htjela

401

mu se osvetiti barem preko laktoze. Tu je zasigurno po prvi put vidjela
njihov zajednički život u budućnosti. Maslac možda nije riješio slučaj, ali
je itekako bio presudan za Laurin život, čega je i sama bila svjesna.
Maslac je bio rješenje. Potrebno je još samo otkriti da li je to bila
samoobrana ili ubojstvo? Prokleti maslac.

402

Irena Bobetić, Varaždin

ŽIVJELA JE ZA JEDAN POLJUBAC

Bila je večer. Subota. Dan kada su svi izlazili, provodili se ili
odlazili u diskače. Valerija je bila sama. Ležala je u mračnoj sobi, s
bolom u očima. Buljila je u strop ravnodušno i nije primjećivala minute
koje su prolazile, pa i sate. Ništa više nije bilo važno za nju. Vjerovala je
da je sunce za nju prestalo sijati. Tako se ponašala već dva mjeseca.
Uzalud su je prijatelji pokušavali oraspoložiti, pozivali je na zabave i
rođendane. Ništa nije pomoglo. Valerija je i dalje bezsvijesno prolazila
kroz život, ne gledajući nikog i ne želeći ni o kome ništa čuti. Bila je
vitka, no za ova dva mjeseca jako je smršavila. Lice joj je bilo pravilno i
zanimljivo, ali sada se činilo gotovo smrtno blijedo. Njena smeđa kosa
nestašno se spuštala niz ramena, a smeđe oči uokvirene dugim, crnim
trepavicama često su mamile uzdahe. Sa svojih osamnaest godina
zapravo je bila na pragu života. Te večeri Valerija nije razmišljala o tome
kako je mlada i privlačna. Valerija je razmišljala o Haroldu. Gotovo da
se ne sjeća noći kada nije mislila o njemu. Nije brinula što je svojim
ponašanjem izazvala čuđenje u očima drugih ljudi. Ni sama nije znala
da li joj je prijala ta povučenost i izoliranost. Vjerovala je da je tako bolje.
“Ako nema Harolda”, često je mislila, “ne treba mi nitko”. I tako je
ponovo zaronila u sjećanja, u prošlost koje se nikako nije mogla
osloboditi. Ustvari činilo se da ona to uopće niti nije željela. Bila je
dovoljna sama sebi. Teško je prolazila pokraj prijateljica koje su se šetale
sa svojim mladićima. U svakom je gledala Harolda.

Harold je bio dobar prijatelj, tako su govorili njegovi prijatelji.
Harold je bio pravi čovjek, govorili su oni kojima je pomogao u životu.
Djevojke su pričale da je on super zgodan, da vozi najbolji auto i da
izlazi na najbolja mjesta u gradu. Njegovi rođaci su ga voljeli, a mala
djeca obožavala. Svi su govorili da će biti dobar tata. Jednom riječju
Harold je bio sve naj, naj. Zbog toga Valerija nikako nije mogla shvatiti

403

njegovo ponašanje prema njoj. Zbog toga je ona plakala noćima i
danima, uzalud tražeći neka objašnjenja.

Sjetila se večeri kad ga je prvi puta ugledala. Bio je februar,
dvadeset i prvi-padao je snijeg. Valerija je dolazila iz škole, ne žureći i
uživajući u krupnim pahuljama snijega koje su blago udarale u njeno
lice i topile se u njenoj kosi. Stanovala je u zgradi i na ulazu ugledala
nepoznatog mladića. Pogledavši bolje prepoznala je Harolda, kojeg je
poznavala samo iz viđenja. Ona je zastala i započeli su razgovor.
Uzbuđivao ju je njegov glas, u njoj se javila neka nemirnost i osjetila je
da je taj mladić uzrok nemira koji je sve više rastao. Te večeri ona je bila
najsretnija. Nije znala za pravu ljubav. Njeno nevino srce sve se više
otvaralo domalo nepoznatom mladiću. Zaboravila je o čemu su pričali.
Na trenutak se vrijeme zaustavilo. Dobro se sjećala dodira njegove ruke,
onog poljupca na kojeg je spremno i iskreno odgovorila. Nije joj bio
prvi, ali zato najslađi. Sjećala se kako joj je rekao da njena kosa miriše na
daleke krajeve, kako joj je mrsio kosu i nestašne pramenove micao u
stranu. Vjerovala je da će napokon doživjeti pravu i iskrenu ljubav.
Rekao je da će sutra doći. Nije došao. Čekala ga je sljedeći dan. Opet nije
došao. Nije se javio. Nakon dva tjedna vidjela ga je u prolazu. Prošao je i
klimnuo glavom. Nije željela vjerovati da su sva obećanja bila lažna. Još
uvijek je vjerovala Haroldovim usnama, rukama i poljupcima. Vjerovala
je u njega. Nakon mjesec dana ugledala ga je zagrljenog s plavom
djevojkom. Nije bila ljuta. Još uvijek se nadala i sve više zaljubila u
njega. Najgore je bilo to što je za sve krivila sebe.

Ponovo će proći još jedna subota razmišljanja o njemu. Nije žalila
za vremenom, jer je smatrala da vrijeme koje je provela misleći na njega
nije bilo izgubljeno. Nikome nije pričala o toj noći, pretpostavljala je da
je ne bi shvatili. Vjerojatno je i sama znala da to nije ničemu vodilo.
Ponašala se kao neka djevojčica sa četrnaest godina. Ali da voli Harolda,
to je znala sigurno.

Te davne subotnje večeri, Valerija je popila previše lijekova. U
nedjelju su je pronašli mrtvu. Bilo je nešto neobično na tom mladom
licu. Umrla je sa smješkom na usnama. Nikada nitko nije saznao razlog.
Čak niti taj događaj nisu dovodili u vezu s Haroldom. To je bilo ono što
je htjela. Na kraju je shvatila da Harold nije bio svetac, da je varao i

404

lagao, ali ga je toliko voljela da u sve to nije željela vjerovati. Valerija je
imala samo jednu grešku. Oduvijek je vidjela samo ono što je željela
vidjeti.

Bio je februar, dvadeset i prvi u mjesecu. Nikada zima još nije bila
tako hladna. Padao je snijeg. Nakon dvadeset godina čovjek je prolazio
graobljem. Prosjed, debeo s naočalama koje su licu davale još stariji i
ozbiljniji izgled. Rijetko bi tko u čovjeku prepoznao nekadašnjeg
Harolda. Čovjek se zaustavio kraj groba. Upalio je svijeću. Nije osjećao
hladnoću koja je sve više pružala svoje ruke. Zagledao se u mjesto gdje
su pahulje napola prekrile ime: Valerija. Zlatna slova zasjala su jače pod
plamenom svijeće. Ili se čovjeku tako učinilo. Jedan pogled odlutao je u
nepoznatom pravcu ...

405

Ivan Katić, Split

LUDA ANA

„Ide luda Anica, vidi joj se guzica, ide luda Anica, vidi joj se guzica…“ vikala
je dječurlija s druge strane ulice. Ana ih ni ne pogleda. Samo vi pjevajte,
vi zgubidani mali, nećete još dugo, a onda ćete se iznenaditi i vi i vaše
glupe majke. Pet godina vičete za mnom, a vaše majke okreću glavu od
mene kao da sam kužna. Ana zna da je iza leđa svi zovu luda Anica,
dobro, ne baš svi, a odavno je sebi rekla da će izgurati pet godina bez
obzira na sve. Još samo dvadeset dana, a onda će valjda i njoj i njenoj
djeci biti bolje.
*****
Tog jutra pojavila se kod direktora banke.
- Direktore, evo sam došla kako sam i obećala. Prošlo je pet godina i
donijela sam sudsku potvrdu.
Direktor pažljivo pročita odluku suda.
- Ana, vidim da je sud proglasio tvog supruga mrtvim i ti si sad
slobodna žena. Odmah ću dati nalog da ti se otvore ona dva njegova
sefa koja ima kod nas. Drago mi je i zbog tebe, a i nama će biti lakše.
Znaš da su svi prigovarali kad smo te zaposlili, istina na početničko
mjesto jer nisi imala bolje spremu. Čujem da ćeš na jesen diplomirati pa
ćeš dobiti bolji položaj. Uvijek sam znao da mogu na tebe računati.
- Hvala ti direktore, dragi Petre. Ti si jedan od rijetkih koji mi je
pomogao.
U podrumu banke Anu je dočekao čuvar trezora, otvorio joj sefove i
ostavio je samu. Bojažljivo je otvorila prvu kutiju i blago se zateturala.
Znala je da on ima novaca, ali to što je našla prelazilo je sva očekivanja.
Druga kutija bila je puna zlata i dijamanata. Njen sad pokojni muž
stalno je bio u pokretu, na putovanjima, dogovorima, stalno je nešto
ulagao, kupovao, prodavao, nije se to moglo pratiti. Možda je bilo i
mutnih poslova, ali nitko nije dolazio na njihova vrata da ga traži, nitko.
Ana pažljivo zaključa sefove, čvrsto stisne ključeve i napusti banku.
*****

406

- Marko, moraš doći do mene!
- Što je, sestro, tako hitno?
- Ne mogu preko mobitela. Dođi!
Čim je došao, vidio je da je Lucija potresena.
- Marko, mama mi je prije nego što će umrijeti rekla da sredim njene
stvari iz škrinje na tavanu. I jutros sam konačno povadila sve to i
pronašla sam pismo za nas. Vidi što piše!
Marko iz veće koverte izvadi nekoliko listova papira. Prepozna majčin
rukopis.
Djeco moja!
Nemojte me puno osuđivati kad ovo pročitate. Napravila sam to radi vas i sebe.
Znate da sam vam pričala da je vaš otac otišao i da se nikad nije vratio. Bili ste
mali, ti Marko dvije godine, a Lucija nepunu jednu. Moja najbolja prijateljica
Ela jednog dana se pojavila na vratima i kratko rekla da je trudna s vašim ocem
i da će je oženiti. Skoro sam pala u nesvijest. Kad je on došao priznao mi je
vezu, rekao da će nas napustiti, ali i Elu jer u drugom gradu ima pravu ženu za
sebe. Jednostavno tako, mrtav-hladan kao da nikad nismo postojali. Kad je
nakon nekoliko dana došao, poput tata, po svoju garderobu, na stolu ga je čekao
njegov najdraži kolač kojem nije mogao odoljeti. To mu je bilo zadnje, Da,
otrovala sam ga. Znate da je naša kuća na kraju grada, a iza našeg vrta upravo
su tih dana zasipali kanal s plinovodom. Umotala sam ga u plastičnu foliju, pod
okriljem noći otkopala jedan metar nasute zemlje i položila ga pored plinske
cijevi. Na dubini od trideset centimetara zakopala sam i njegovog mačka Mikija.
I njega sam otrovala. Tepao mu je Miki, Miki, moj najdraži Miki pa sam ih
združila u smrti. No, ne samo zbog toga. Sutradan sam s balkona gledala kako
bager poravnava kanal. Nakon dva dana prijavila sam policiji da ne dolazi kući i
da se ne javlja. Poslije petnaest dana došao je inspektor Cepernić, nešto me
ispitivao i rekao da će poduzeti sve što može da ga pronađu. A onda su počele
gradom kružiti razne priče. Policija je jedno jutro iznenada došla s psom
tragačem i tražila komad odjeće vašeg oca. Dala sam im majicu koja je Mikiju
služila kao ležaj i onda je pas njuškao po cijelom vrtu, a kad su ga izveli na
stražnji izlaz ukopao se iznad kanala. Jedino što su pronašli bio je leš Mikija i
više nisu dolazili.

407

Jesam li pogriješila? Kajem li se? S onim što sam našla u sefovima normalno
smo živjeli, vi ste se školovali, a ja sam radila do mirovine. Podarili ste mi
unuke i bili smo sretni. Je li to bilo u redu?
Marko pripazi na Luciju, mlađa je.
Voli vas vaša majka.
- Marko, što sad?
Marko, i inače šutljiv, samo pogleda sestru, pređe preko dnevnog
boravka i zagleda se u vrt. Tako je zelen, baš kako je majka voljela. Tek
sad je shvatio zašto im je zabranjivala da se igraju izvan vrta. Pogleda
prema plinskoj stanici i ne osjeti ništa.
Vrati se do sestre i uzme listove.
- Zaboravit ćemo pismo, posegne u džep po upaljač i kresne ga.

408

Ivan Marinac, Zagreb

PSIHO, DJEVOJKA I KONTEJNER

Nisam znao da lubanje stvaraju takav zvuk kada puknu. Ruke su mi se
tresle, pa je čekić pao na tlo kraj mrtvog starca. Barem sam mislio da je
mrtav. Unatoč klecanju koljena sagnuo sam se i opipao puls na njegovu
mekom vratu.

Ništa. Ne, čekaj malo. Osjetio sam ga. Što da napravim? Podigao sam
čekić sa vlažnog betona i ponovno zamahnuo. Zaustavio sam se u zadnji
tren. Još nije kasno. Još mogu pozvati hitnu pomoć. Samo sam htio
vidjeti kakav je osjećaj. Zna kako izgledam. Povratka nema. Zamahnuo
sam ponovno. Krv je poprskala moje tenisice, a malo mi je uletilo i u
usta. Sada znam kakav je osjećaj. Osjećaj je jebeno dobar!

Postoji li itko poput mene? Jesam li sam?

Srce mi je ubrzalo ritam. Osjetio sam nešto na potiljku. Netko me
gledao.

Osoba je stajala kraj kontejnera, a ja nisam vidio o kome se radi; nosila
je kapuljaču i bio je mrak.

Krenuo sam prema osobi stežući čekić u ruci. I ona je morala umrijeti.
Istog je trena otrčala i skrenula u drugu ulicu. Ulicu u kojoj živim. Vrata
haustora moje zgrade uz škripu su se zatvarala. Susjed? Ali koji? Ne
mogu krenuti za njim i starog ovdje ostaviti.

Nešto je svjetlucalo na podu. Narukvica. Broj zlata je bio na poleđini.
Ovo mi ne pruža mnogo odgovora. Svaka druga osoba posjeduje zlato.
Starca sam što sam brže mogao bacio u kontejner i pokrio ga smećem.

409

Dočekao sam jutro ne sklopivši oči, a policiji ni traga. Napetost je još jače
stegnula moja prsa. Zašto sam još slobodan?

Šefu sam lagao da sam bolestan i da ne mogu doći na posao. Imao sam
bitnijih stvari za obaviti. Odani me čekić čekao na kuhinjskom stolu.
Zgrabio sam ga i zataknuo o pojas, pa ga prekrio majicom. Izašao sam
iz stana i nabasao na svoju prvu susjedu Anđelu. Bili smo u dobrim
odnosima, a u krevetu nije bila loša.

-Bok, Mislave- Bila je lijepa i plavokosa. Ustima je napravila balon od
žvakaće gume i on se glasno raspukne- Na posao?
-Da. Jesi li čula što čudno sinoć?
-Čudno? Ništa čudno. Da li bi htio opet pogledati film večeras? Bilo nam
je super prošli put.- uputila mi je znakovit pogled. Zašto me tako gleda?
Nije li me ona možda sinoć vidjela?
-Je li ti sestra kod kuće?
-Na faksu je. Barem mislim da je, ta mala jedva priča sa mnom. Navečer
će biti doma, ali znaš da je ionako stalno u svojoj sobi. Neće nam
smetati.- Više sam puta uhvatio njenu sestru kako me gleda.
-onda dobro- nešto mi je palo na pamet. - Žurim! U osam sam kod tebe.

Izgrizao sam donju usnu do krvi dok sam se spuštao stepenicama.
Odsutno sam ju oblizao, a željezni okus me podsjeti na starca. Trebao
bih to uskoro ponoviti.

Na izlazu iz zgrade, zadihan i rastresen skoro sam se zabio u čovjeka
koji je u tom trenutku ulazio. Tetovaže su prekrivale njegove mišićave
ruke. Bio je to moj susjed, ćelavac sa četvrtog kata. Osmjehnuo mi se i
potapšao me po leđima. Odsjaj sunca sa njegova zlatnog sata pogodio
me ravno u oči. Zlatni sat...

Bio je pun zlata! Zlatni lanac visio mu je sa vrata, a uz sat ruke su mu
bile nakićene narukvicama. Pozdravio me i ušao u zgradu. Sve se
dogodilo tako prokleto brzo. Da ga zatučem dok čeka lift? Nije ipak

410

pokazao nikakve znakove prepoznavanja. Nije bilo razlike u odnosu.
Zatući ću ga možda kad se vratim.

Stigao sam do filozofskog fakulteta pred kojim je sve vrvilo od
studenata. Gdje je?

Nije mi trebalo dugo da ju uočim. Bila je sama okružena skupinama
prijatelja. Sjedila je na klupici čitajući knjigu, a crna joj je kosa bila u
opuštenom repu. Približivši se vidio sam da se radi o nekakvom
nastranom ljubiću sudeći po slici na koricama.

-Tanja!
Podigla je glavu, a rumenilo joj prekrije obraze kada shvati da vidim što
čita. Bila bi čak I lijepa da se odijevala u svjetlije boje. I da napravi nešto
u vezi tih podočnjaka.
-Mislave što ti radiš ovdje?
-tražim tebe- Još se više zacrvenjela.-Ti voliš do dugo u noć ostajati
budna zar ne?
-Pa...ponekad.
-A sinoć?
-Kao što vidiš faks mi je ujutro, pa sam išla rano spavati.- zamislila se. –
A je li Anđela bila sinoć kod tebe?
-Zašto?
-Došla je kasno doma. Glupača me probudila jer je zalupila vratima.
Mislila sam da se ponovno opijala sa svojim praznoglavim
prijateljicama, ali ovo se činilo drugačije.
Htio sam malu zgrabiti za vrat -Kad...kasno?-
-Oko 2 sata.
To mi je zaboravila reći, plavokosa kurva. Stegnuo sam čekić u džepu.
-moram ići.
-Ali, zašto si uopće došao?
-Bio sam u prolazu, pa sam te odlučio potražiti.- Imao sam osjećaj da se
maloj sviđam, pa se taj odgovor činio dobar. Rijetko kad sam griješio u
takvim stvarima. Pogledala me kroz debele leće svojih pepeljarki, ali je
potom slegnula ramenima i nastavila čitati.

411

Pri povratku kući sam primijetio da se vrane skupljaju oko kontejnera.
Nadao sam se da neće porazbacati smeće kako to inače čine i otkriti
starca pod njim. Prošao sam što sam bliže mogao i uspio sam pogledati
u njegove dubine.

Vrana je bila u kontejneru i kljucala sivi, ukočeni dlan koji je virio
između vreća za smeće i ostataka hrane.

Trnci su prošli mojim nogama i prstima. Dobio sam luđačku potrebu da
pobjegnem, da potrčim i ne okrećem se. Pitanje je vremena kada će
netko ovo vidjeti, a ja nisam mogao usred dana ništa napraviti.

Brzo sam nastavio do haustora. Gospođa Majić, umirovljena profesorica
hrvatskog jezika, promatrala me sa prozora njenog stana na prvom katu.
Cigareta joj nije napuštala usta, a pepeo bi padao sa nje tek kada bi ga
gravitacija prisilila. Njen je nećak skrbio njoj. Jednom prilikom mi se
požalio kako joj je dijagnosticirana demencija. To mi nije morao govoriti.
Više puta je moje ime pobrkala sa drugima, a nekada me nije ni
prepoznavala.

-Trebao bi biti na poslu.
-Bolestan sam.
-Jesi.- povukla je dugačak dim.- svi ste vi mladi bolesni. U ovoj zgradi
pogotovo. Onaj iscrtani se sigurno drogira. Sin mog prvog susjeda samo
gleda u ekran i ne miče se iz kuće. Rekao je meni Josip sve. One dvije
sestre, jedna se kurva naokolo, a druga krade. A što s tobom ne valja?
Očajnički sam htio promijeniti temu.
-Ma dajte. Tko to u našoj zgradi krade?- Dobar komad pepela meko
sleti na moju glavu.
-Mala Anđela. Ironično ime. Vidjela sam ju u trgovini kako pred mojim
očima krade crveni lak za nokte. Svi vi mislite da sam ja senilna baba.
Ali vidim ja. Jednu se zimu vraćala kući ogrnuta šalom kojim nije bila
ogrnuta kada je izlazila. Vidim ja.
-Samo vi i dalje gledajte!

412

Kada sam stigao kući vrijeme sam provodio stalno pogledavajući kroz
prozor. Budalo, zašto si ga tamo bacio? Kada policija otkrije tijelo,
vjerojatno će htjeti ispitati ljude u neposrednoj blizini. Neizbježno će
doći do onoga tko me vidio. Onda sam gotov.

Nisam jeo od jučer. Sjedio sam za kuhinjskim stolom prebacujući zlatnu
narukvicu iz ruke u ruku i zureći u prazno. Rutinski sam ustao kako bih
provjerio kontejner kroz prozor, a svjetlo sutona me na čas zaslijepilo.

Onda sam ih vidio. Dva policajca kako razgovaraju sa beskućnikom koji
je vjerojatno samo skupljao boce kada je nabasao na tijelo. Morao sam
djelovati. Tko god me vidio mora umrijeti. Ali tko?

Tada zazvoni zvono. Već su saznali za mene. Neće me uhvatiti živog.
Prsti su mi pobijeljeli dok sam stiskao čekić skriven iza leđa.

Na vratima me pozdravila vesela Anđela.

-Film, sjećaš se? Prošlo je osam, a nisi došao, pa sam ja došla tebi.
Možemo i tu gledati!
Rukom sam ju pozvao da uđe.

Zavalila se u kožni kauč pred televizorom, no tad joj je za oko zapelo
nešto svjetlucavo. Prišla je kuhinjskom stolu. -Gdje si našao moju
narukvicu? Svugdje sam ju tražila.

To je bio posljednji dokaz koji sam trebao. Još uvijek sam stajao kraj
vrata, a ona mi je bila leđima okrenuta. Kao divlja mačka tiho sam se
kretao ka svom plijenu. Vrata nisam ni zatvorio. Primio sam ju za rame i
grubo povukao prema sebi. Htio sam ju gledati u oči.

-Mislave, što- trznula se kada je vidjela čekić koji sam visoko držao u
zraku spreman ju odalamiti. -Što to radiš? Pusti me!

413

Nešto me počelo kopkati dok sam gledao u te prestravljene plave oči.
Oči bez podočnjaka.

-Kada si sinoć stigla doma?
Bila je zatečena pitanjem. Tresla se od glave do pete i izgledala je kao da
bi svakog trenutka mogla početi jecati. -Što...Što-
-ODGOVORI MI!
-došla sam...sa posla u-u šest.
-I to je to?
-d-da

Sada je već histerično jecala i nije se prestajala otimati. Što se jebeno
događa?

Za nju je bilo kasno. Ako nije tada vidjela tko sam, vidjela je sada.
Zamahnuo sam divljački. Tresao sam se od uzbuđenja. Zamahnuo sam
opet jer učim na greškama.

Njeno beživotno tijelo palo je na pod. Disao sam ubrzano, a lice mi je
bilo poprskano krvlju. Osjetio sam nešto na potiljku. Netko me gledao.

Na dovratku je stajala Tanja. U ruci sam joj vidio veliko pakiranje vreća
za smeće. Na njenom licu nije bilo zgražanja, straha, čak ni čuđenja.
Disala je ubrzano kao ja, a obrazi su joj se rumenili. Nju ovo uzbuđuje?

Približavala mi se oprezno, nije znala kako ću reagirati. Ušne resice
krasile su joj meni poznate naušnice. Zar nisam već Anđelu vidio kako
ih nosi?

Dotaknula mi je lice i prstom obrisala krv sa nosa. Dok je lizala krv sa
kažiprsta primijetio sam crveni lak na njenim noktima.Gledala me ravno
u oči, a ja sam stajao kao začaran.

Postojao je netko poput mene. Nisam bio sam.

414

Ivana Pongračić, Bjelovar

VIŠE OD LAŽI

- Pozvala sam policiju - rekla je Nora Robertu čim se ponovno vratio u
prizemlje.
- Djeca su dobro. Spavaju. Nora, ništa ne razumijem. Čovjek nam se
upravo ubio u dvorištu. Gdje si ti bila?
Nije mu odgovorila nego je pojurila u kupaonicu. Na brzinu se sredila
koliko je mogla i navukla pidžamu, a odjeću koju je nosila je ubacila u
košaru za pranje.
Oglasilo se zvono na vratima i Robert je otišao otvoriti.
Nora je drhtala cijelim tijelom.
Dva policajca pozdravila su je kimanjem glave.
- Tijelo... Tijelo je iza kuće - promucala je drhtavom rukom pokazujući
na stražnja vrata.
Policajci su izašli u stražnje dvorište.
Nora ih je čula kako tiho razgovaraju i zovu nekoga. Pojačanje?
Mrtvozornika? Hitnu pomoć? Nije imala pojma. Nije bilo ni važno.
Vratili su se unutra.
- Poznajete li tog čovjeka?
- Ne - tiho je rekao Robert. To je bila istina. On ga nije poznavao.
- A vi, gospođo Horvat?
Gledala je u prazno, nekamo u daljinu. Nije morala glumiti da je u šoku
jer je to doista i bila.
- Poznajem ga. Zove se... Zvao se Dorian. Ne znam mu prezime. Tamo
gdje smo se upoznali prezimena nisu bila važna - rekla je napokon i sjela
na kauč u strahu da će ju noge izdati.
- Što se dogodilo večeras? - upitao je policajac i svojim pitanjem vratio
Noru ni sat vremena unatrag.
Bila je nadomak sigurnosti svog doma i zastala s rukom već na kvaki.
Nije ga čula. Bio je tih i kiša je padala iako je pljusak polako jenjavao.
Nije ga vidjela. Bio je iza nje. Ali jednostavno je znala da je tamo.

415

Nekoliko sekundi samo su stajali tako. On i ona. Dvije polovice jedne
davne ljubavne priče s lošim završetkom.
- Pođi sa mnom - prošaptao je napokon.
Okrenula se prema njemu. Jednom davno, u nekom drugom vremenu, u
životu za koji se činilo da je bio prije ovog trenutnog, voljela je svaki
centimetar tog čovjeka. Njegovu kosu, njegov predivni osmijeh, njegove
oči boje kestena, njegov miris, njegov dodir, njegovo sve. No ovo je bio
drugi život i čovjek kojeg je voljela u tom životu spavao je u njihovoj
kući.
- Nestani. Neka ostanemo samo sjećanje.
- Volim te.
- Voliš sjećanje. Voliš osobu koja ja više nisam.
- Uhvatit će te. Završit ćeš u zatvoru ili nešto još gore. Ovisi tko te
dohvati prvi. Ako pobjegnemo, bit ćemo zajedno. Imat ćemo život koji
smo jednom sanjali.
- Bili smo djeca. Nismo više isti.
- Ubila si čovjeka, ne organizaciju. Neće te pustiti na miru.
Dakle, znao je što je učinila.
- Oni su me pustili još davno kad sam pobjegla. Ovo je bilo osobno i ti to
znaš. On me nikada ne bi pustio. Ne sad kad me napokon pronašao
nakon 15 godina.
- Hoćeš li i mene ubiti ako te ne pustim? Što ako odem na policiju? -
gubio je kontrolu. Obuzimao ga je bijes.
Osjetila je težinu pištolja zataknutog za pojas svojih hlača i skrivenog
ispod jakne. Je li i on imao pištolj? Skrivao se toliko godina i živio u
strahu. Bilo je moguće.
- Ubit ću svakoga tko bude prijetnja mojoj obitelji - odgovorila mu je
hladno i rukom nesvjesno dotaknula pištolj.
- Ti si bila jedino što me držalo svih ovih godina. Činjenica da si
pobjegla i da ću te naći i da ćemo biti zajedno u ovom sjebanom svijetu
punom zlih ljudi i bolesnih ideja - govorio je plačući.
- Žao mi je.
Doista je to mislila. Ona je imala svoju obitelj, posao, prijatelje, a on nije
imao ništa.
- Ostavila si me tamo. Mogli smo pobjeći zajedno.

416

- Nikada nas ne bi pustili. Zajedno nismo imali nikakvu šansu za bijeg i
normalan život. K vragu, pa pogledaj kako si ti živio! Poput štakora.
Skrivajući se. Osvrćući se preko ramena svaki dan. Ja sam imala šansu
nestati s njihovog radara, ali ti ne.
- Sebična kujo! - viknuo je i izvukao taj pištolj za koji je i sumnjala da ga
ima. Znala je da to samo bijes i nemoć govore iz njega. Slomio se i
plakao. Kiša je gotovo posve stala.
- Nora, što se događa? - čula je poznati glas iza sebe. Očito je stavila
premalo tableta za spavanje u Robertovu čašu. Još joj je samo to trebalo.
- Reci im da sam ja to učinio - čula ja Dorianov glas.
Htjela je viknuti, htjela ga je zaustaviti, zalediti vrijeme, bilo što, samo
da ga spriječi da učini ono što je namjeravao, ali nije uspjela učiniti ništa.
I tako je pucanj odjeknuo kroz noć poklanjajući joj novu laž i još jednu
šansu.
- Večerali smo. Nora, ja i naše djevojčice. Pa otišli na spavanje. Probudila
me buka iz prizemlja. Nora nije bila u krevetu - Robertov glas vratio ju
je u sadašnjost.
- Što je Vas probudilo, gospođo Horvat? - obratio se policajac njoj.
Ništa me nije probudilo. Nisam niti zaspala. Čekala sam da ostali zaspu
pa da mogu neopaženo izaći i ubiti čudovište koje me progonilo,
pomislila je Nora.
- Buka. Valjda - rekla je umjesto svojih misli.
- Valjda? - upitao je policajac i podigao obrvu.
- Ne znam. Spavala sam i nešto me probudilo. Morala je biti neka buka.
Pogledala sam kroz prozor i učinilo mi se da sam vidjela nekoga vani pa
sam sišla u stražnje dvorište pogledati o čemu se radi.
- Niste probudili supruga? Nije Vas bilo strah?
- Zašto bi me bilo strah? Ovo je mirno naselje. Nikad se ništa ne događa.
Pomislila sam da se netko od tinejđera iz susjedstva zafrkava ili je netko
previše popio pa zalutao - jednom kad je krenula, laži su same dolazile.
Policajac je kimao glavom i ponešto zapisivao u blok.
- Nisu bili klinci. Bio je Dorian - rekla je napokon.
Nastala je tišina. Čekali su da kaže još nešto, a ona je čekala da pitaju
dalje.

417

- Jeste li se iznenadili što ga vidite? Jeste li se trebali naći? - upitao je
napokon policajac da prekine tišinu.
Osjetila je promjenu u Robertovu disanju. Do sad mu nije palo napamet
da joj je Dorian možda bio ljubavnik.
- Ne, naravno da ne. Nisam ga vidjela godinama. Sigurno... Pa... Ima već
15 godina.
- I samo se pojavio usred noći? Što je rekao?
- Govorio je nešto o tome da možemo pobjeći zajedno. Da je dosta
skrivanja. Da se napokon riješio svog oca i da možemo biti zajedno.
Iskreno, dosta je toga bilo nepovezano i nije mi imalo previše smisla.
- Zašto bi mislio da želite pobjeći s njim?
- Vidite, kad sam bila dijete, moja majka imala je problema... S
alkoholom i drogama. Jedno vrijeme živjele smo u toj jednoj zajednici
koju je vodio Dorianov otac.
- Zajednici?
- Prodavali su priču da pomažu osobama poput moje majke, ali ako
mene pitate, bio je to pakao na zemlji - rekla je, a onda se uplašila da su
možda jedan od policajaca ili čak oba povezani sa Samuelovim kultom.
- Mislim nije bilo toliko strašno, ali postojalo je toliko puno pravila
unutar zajednice. Dorian se do ušiju zaljubio u mene, a njegov otac nam
nije dopuštao da budemo zajedno. Bili smo djeca. Nisam bila svjesna da
sam mu bila toliko važna. Ja sam ubrzo napustila tu zajednicu i počela
novi život. Iskreno, nisam imala pojma što se s njima događa. Nije me
zanimalo - lagala je i dalje. Doista nije znala ništa što se događalo u
zajednici nakon njenog odlaska, ali ne jer je nije zanimalo nego jer je
umirala od straha da će skrenuti njihovu pažnju na sebe. Jedva je uspjela
pobjeći.
- A Vaša majka?
Nora je na tren prestala disati. Majka. Kad je prije 15 godina pobjegla ne
osvrćući se, ostavila je sve za sobom. Doriana, majku. Jedine osobe koje
su joj bile važne.
- Ne znam. Majka nije željela otići. Posvađale smo se i nikad više nismo
razgovarale - još laži je izašlo iz njenih usta.

418

Nora se često pitala jesu li je ubili. Nadala se samo da ju nisu mučili. Ta
pitanja su je noćima dovodila do ruba ludila. Na kraju se morala
natjerati da se prestane pitati i lagati samoj sebi da može krenuti dalje.
Uskoro je dvorište preplavilo puno više ljudi pa su pitanja stala na neko
vrijeme. Uostalom Nora je vjerovala da im je rekla dovoljno. Sad je bilo
na njima da povežu stvari i shvate da je Dorian očito poludio od ludog
života koji je živio, da je ubio svog oca Samuela, došao po svoju jedinu
ljubav i kad ona nije htjela poći s njim, sam sebi je oduzeo život. Sve je
više i sama vjerovala da je tako bilo. I onda će nakon nekoliko dana sve
proći i njena obitelj će moći ponovno nastaviti sa svojim životom.
Krišom je pogledala Roberta. Pitala se hoće li stvarno moći nastaviti kao
da se ništa nije dogodilo. Je li ju volio dovoljno da samo tako pređe
preko svega ovoga.
- Bez laži - prosiktao je čim su ostali sami.
Kimnula je glavom. Njemu jedinom nikad nije lagala. Znao je sve o
njenoj prošlosti.
- Samuel te pronašao?
- Da.
- Jesu li djeca bila u opasnosti?
- Da. Morala sam...
- Dobro je što ga je Dorian ubio - prekinuo ju je i tada je znala da će biti u
redu.
Ponekad je ljubav stvarno jača od svega i oprašta sve, pa čak i umorstvo.

419

Ivona Filipović, Leutkirch

ZAKON IZNAD

Probudivši se s jakom glavoboljom zatekao se kako leži među
muškarcem I ženom. Okolina mu je nepoznata. Lica među kojim se
nalazi, nepoznata. Nepoznata lica se ne pomjeraju. Pozorno gleda, prsa
se ne dižu, oni ne dišu. Polagano je spustio svoju ruku na njih. Hladni.
Hladni poput mrtvaca. Izbezumljen skočio je na noge ne znajući što da
radi. Tijela se ne pomiču, ne odazivaju na njegove pozive, a on ne zna
gdje se nalazi, tko su oni, ne zna tko je on. Ono što zna, to je broj policije
koja ga odvodio u zatvor kao jedinog osumnjičenog. Dok u pritvoru
čeka na ispitivanje, ne može se sjetiti ničega što je radio prošlu noć.
Pokušava se sjetiti tko je on uopće, no ne sjeća se ničega. Kako da objasni
policajcima zašto se zatekao među dva mrtvaca? Tko će mu vjerovati da
ih nije ubio? Jedino je on bio tamo. Živ. Ali on je zvao policiju, zar se to
ne računa, prolazilo mu je glavom, on je bio u nesvijesti, ili možda u
dubokom snu, zar to ne može značiti da je ubojica neka treća osoba? Da
je I on žrtva, samo preživjela? Mora naći nekoga da mu pomogne, ali
koga? Ne sjeća se uopće tko je, ne sjeća se ima li uopće obitelj. Možda da
pokuša objasniti nekome od policajaca svoju situaciju. Ako ga poslušaju,
možda ga ne mogu držati tu. Možda ga prebace bar u bolnicu zbog
ozljede mozga. Ako se oporavi, mogao bi se sjetiti što se dogodilo prošle
noći. Mogao bi se sjetiti tko je on uopće. Nakon nekog vremena došao je
I red na ispitivanje. Sada će napokon moći reći istinu. Sada će napokon
moći reći da nije kriv. No da li je doista nevin? Zrno sumnje se negdje
zavuklo duboku u njegovu dušu. Može li tvrditi da je nevin kada niti
sam nije siguran. No zašto bi ubio dvoje nepoznatih ljudi? Ako mu je
ono supruga, a on možda ljubavnik, zar ne bi trebao osjetiti bar mrvicu
raspoznavanja, bar prema njoj? Uostalom, nema vjenčani prsten.
-Optuženi ste za dva teška ubojstva. Možete li reći gdje ste bili sinoć
između 12 I 2 ujutro?-upitao ga je glavni inspektor. Da nije bio u ovoj
situaciji smatrao bi ga čak I simpatičnim čovjekom…no ovo je bila o
njegova najgora noćna mora.

420

-Ne sjećam se. -kako je želio da mu povjeruju. Kako je želio skinuti
sumnje sa sebe. kako je očajnički želio biti nevin, no ono zrno sumnje
mu I dalje nije dalo mira. Slušao je kako inspektor govori da su oboje
ubijeni između 12 I 2 ujutro teškim oštrim predmetom, kako su njegovi
otisci prstiju posvuda, po cijelome stanu, po predmeti ubojstva, po
tijelima.
-Jutros kad sam se probudio, tresao sam ih. Naravno da su moji otisci po
njima.-
-Kako objašnjavate činjenicu da su vaši otisci po cijelom stanu, stanu koji
ne pripada vama?-znači ipak nije njegov stan. Makar nešto da sazna o
sebi.-Ili da su po predmetu s kojom su žrtve usmrćene?-niti sam nije
znao kako da objasni to. A onda je inspektor izvadio fotografije žrtava.
Problijedio je. Zar je moguće da je on oduzeo dva ljudska života? -
Prepoznajete li ove osobe?-zbunjeno je gledao inspektora.
-Ne.-odmaknuše glavom.-Ne poznajem niti gospodina, niti gospođu.-
tada je spremio fotografije.
-Možda nju ni ne poznajete, o njoj nemamo ništa u bazi podataka.
Izgleda kao da je migrantica koja je ilegalno u državi. Možda ste ju vi I
vaš partner pronašli negdje pa ju držali zatočenu u vašoj kući.-
-Moj partner? -ponovno je izvadio fotografije. Sada samo muškarca.
-Govorite mi da se ne sjećate da ste u izvanbračnoj zajednici s ovom
žrtvom? -svaka njegova nada sada je pala u vodu. Doveden je u vezu s
jednom od žrtava. Zato je možda postojalo ono zrno sumnje duboko u
njemu.
-Ne, ne sjećam se.-problijedio je.
-Onda ćemo dovesti liječnika da utvrdimo imate li potres mozga.-
-Ali ako sam I ja bio u nesvijesti, zar ne bi trebao biti još netko? Netko
tko je mene napao?-
-Ne postoje nikakvi dokazi da je bio itko drugi u toj sobi osim vas troje.-
inspektor je otišao a Mihael vraćen u pritvor. Utvrđen mu je potres
mozga pa je dobio liječničku skrb. Prolazili su dani a on se nije sjećao
ničega. Bez obzira na sva ispitivanja, bez obzira na svu liječničku pomoć
koju mu je bila pružena. Stoga je I dalje ostajao kao jedini osumnjičeni.
Ako se ne sjeti bar nečega, zna da mu prijeti duga zatvorska kazna. Ako
je nevin, ne može potratiti cijeli život u zatvoru. No kako da zna da li je

421

doista nevin? Ono zrno sumnje I dalje mu ne da mira. Ako je muškarac
njegov partner, što je onda radio sa osobom suprotnog spola? Koji mu je
onda motiv ubojstva, pitao se? Zar se uglavnom ne ubija zbog
ljubomore? Kako onda da poveže muškarca koji ne voli žene sa ženom I
ubojstvom koje je navodno on počinio? Glavni inspektor ga je često
posjećivao nadajući se da se Mihael nečega sjetio. No bezuspješno.
Prolazili su mjeseci, njegovo pamćenje je I dalje ostajalo isto. Njegov
status je I dalje ostajao isti. Osumnjičeni za dva teška ubojstva.
Pred sobom je imao sliku mlade prelijepe žene. Njezine oceanski plave
zurile su u njega tako intenzivno da je pomislio da ju nikada neće
zaboraviti. Te oči se nikada ne zaboravljaju. Negdje ju je već vidio.
Čovjek koji mu je uručio sliku bio je bez lica I nekim neobično poznatim
glasom.-Ako ju pronađeš, dobit ćeš veliku svotu novaca.-
-Ako ju pronađem, što onda?-pokretom ruke pokazao ju neka ju ubije.
Zar on? On koji nikoga nikada nije ozlijedio? Ne mogu, želio je reći a
onda je čuo kako se otvaraju neka vrata u pozadini. Ispred njega stajao
je glavni inspektor. Zbunjen promatrao je okolo shvaćajući da je I dalje u
pritvoru. Znači ipak je ovo bio samo san. No djelovalo je tako stvarno.
-Da li ste se sjetili nečega?-Ne, želio je reći u prvi mah, ali žena mu je
izgledala tako poznato, negdje ju je već vidio. A onda se sjetio. Ona je
bila žrtva njegova ubojstva. Navodnog. One oči nikada ne bi mogao
zaboraviti, no na posljednjim fotografijama oči su joj bile zatvorene. Ako
mu prizna da je se sjeća, onda priznaje I ubojstvo, zar ne? No napokon
se sjetio nečega. Pamćenje mu se vraća. Ako još malo bude odugovlačio,
možda se ipak sjeti nečega. Nešto što bi mu išlo u korist. Ili nešto što bi
ga moglo zauvijek zatvoriti. O tome što će reći kad se sjeti ovisi o tome
da li je kriv. Ako bude kriv, pravit će se da se I dalje ne sjeća. Ako bude
nevin, onda će reći istinu. Stoga odmahnuše glavom da se, na
inspektorovo razočarenje, nije sjetio ničega.
-Kada?-
-Što prije to bolje.-
-Moje usluge su veoma skupe.-
-Za novac se ne brinite ništa. Spreman sam platiti koliko god je
potrebno. Za posao, bez dodatnih pitanja.-
-Tu se ne morate ništa brinuti. Ja sam ipak profesionalac.-

422

-I bolje ti je. Želim da se to obavi tiho, bez ikakvih komplikacija. Jer ako
ovo uprskaš, ako se otkrije, ako padnem ja, padaš I ti sa mnom. Vjeruj
mu, neću prezreti niti od čega da ti uništim život ako se ovo poveže sa
mnom.-slike su dolazile uglavnom dok je spavao.
Spoznaja da je on spreman nekoga ubiti I naplatiti, spoznaja da je on
ipak profesionalni ubojica bila je poput hladnog tuša. Znači nije nevin.
Nikada nije niti bio. Koliko je života prodao? Koliko mu je bio bitan
jedan život? Što je više razmišljao, dalje se nije želio sjećati.
Profesionalni ubojica koji je pao. Za samo dva teška ubojstva pripisuju
mu godine I godine zatvorske kazne. Što kada se otkrije da je ubio puno
više od dva čovjeka? Sada je siguran da je ubio ženu za koju je bio
plaćen da je ubije. No njegov partner? Kakve veze on ima s njom? I tko
je naručio ubojstvo neke nepoznate žene koje nema nigdje u bazi
podataka? U dvoje je bio siguran: on je ubojica nepoznate žene I onaj
koji je njega onesvijestio čovjek je koji je naručio ubojstvo žene. No gdje
je pošlo po krivu? Ako je profesionalac kakav je, što je pošlo po krivu? I
kako se njegov partner uklapa u sve to? Možda je on naručio njezino
ubojstvo? No koji je razlog tome? Ne, ako mu je doista bio partner onda
mu zasigurno ne bi naplatio tu uslugu. Možda je ipak sve samo varka?
Možda mu je on bio samo partner u poslu. No inspektor mu je predao
ne mali broj dokaza da je žrtva bila njegov životni partner. A onda mu je
lice iz snova postalo poznato. Jer sjetio se svega: ona je bila imigrantica,
žena bez ikakvih dokumenata, zarobljenica glavnog inspektora…jednog
dana je pobjegla uspjela pobjeći od njega. Inspektor mu je platio da ju
ubije I on je bez imalo dileme to i učinio. Njegov partner pomagao je
imigrantima. Zbog toga je inspektor naručio I njegovo ubojstvo. No to je
odbio. Sada se sjeća tko ga je ubio. Ne on. Inspektor je ubio njegovog
partnera I pokušao njega ubiti. No Mihael je ostao živ. I njemu
podmuklo smješta oba ubojstva. A on je pod njegovim nadzorom. U
nezavidnoj situaciji. Onda su ga obavijestili da ga premještaju. Možda
mu je to šansa za bijeg. Dan prije nego je trebao biti premješten,
predmet njegovih misli ga je posjetio.-Čuo sam da postoje naznake da se
ipak nečega sjećaš. Upozorio sam te. Obavi oba ubojstva I sve će biti
dobro. Sada je kasno za sve.-bilo je to zadnji puta da ga je vidio. Bilo je

423

to zadnji dan njegova života. Jer su ga neki zatvorenici pretukli na smrt,
a glavni osumnjičeni za ubojstva nastavio je I dalje raditi u svojoj službi.

424

Jasmin Dorić, Seona kraj Srebrenika

SVAKA SMRT JE JEDNA VRSTA UBISTVA

Mnogo smo očekivali od života, zato nam je smrt tako strana.
Premalo smo ulagali u život, zato nam je smrt tako skupa.

- Ovo je, mladi kolega, još jedna bespotrebna obdukcija. Jasno je da se
radi o smrti.
- Ali, profesore, ne znamo da li je riječ o ubistvu?
- Svaka smrt je jedna vrsta ubistva. Smrt je predodređena za ubijanje
nečijeg života, snova, ljubavi u srcu... hm, ubija očekivanja. Može se
umrijeti padanjem niz liticu, ali neko je postavio tu liticu, može se
umrijeti od uboda noža, ali neko je ubici dao taj nož, može se ubiti
samoubistvom, ništa lakše, samo treba probati, ljubavlju, opijumom...
- Govorili ste nam o prirodnoj smrti, o..
- Pusti to iz knjiga, leš ne govori, ne čita, ne uvažava naše teorije.- Reče
doktor Milan zagledan u lipom iznad grudne kosti gdje su se razmicale
dvije bijele dojke.
Doktor Milan je bio najbolji sudski vještak, najbolji patolog i doktor
sudske medicine u državi, ali je za sebe govorio da je lud i da
bespotrebno zatvara ljude, da djeci uništava život i porodicu
utvrđivanjem neposrednih uzroka smrti i davanjem dokaza sudijama
koji zatvaraju ljude prema zakonima koje ne znaju pročitati, prema
zakonima koje nije napisao Bog. Smatrao je da je dio začaranog kruga
masona koji rade protiv prirode, protiv ljudskih poriva i selekcije. Za
njega je ubistvo silovatelja bilo savršeno i moralno ubistvo. Za njega je
trovanje bolesnog bila samilost. Za njega je samoubistvo sveti, hrabri čin
umornog bića. Svaki dan je pijan ubijao miris smrti, leševa i razloga,
borio se svrhom svog živog postojanja naspram mrtvaca s kojima je
provodio dane, noći i čitao knjige. Sa njima se budio u hladnoj postelji
gdje su još uvijek bdili otisci na čaršafima odavno mrtve porodice poput
čeličnih gabarita. Porodicu, dvoje male djece od 4 i 7 godina, te suprugu
i majku su ubili osvetnici zatvorenog šefa podzemnog narko klana. Tog

425

čovjeka su zatvorili zbog ubistva jednog djeda koji je slučajno svojim
fotoaparatom snimio dilanje droge u obližnjem parku. Djed je slikavao
cvijeće, i to je sve što je htio da vidi, ali dilerima nije bilo dosta
uništavanje filma iz starog aparata, ubili su i zbunjenog svjedoka. Milan
je utvrdio uzrok smrti- krvarenje u mozgu zbog udara tupog predmeda iz
neposredne blizine. Utvrđeni predmet je pripadao šefu klana. Nije tražio
ubice, smatrao je da je to njegova krivica što je mrtvima dozvolio da se
ušetaju u njegovu privatnost. Dozvolio je da posao kojim se bavi utiče
na njegov ljubavni život. Jedno vrijeme je htio da se objesi, ali nije imao
hrabrosti, htio je da se osveti, ali iako vrsni patolog i poznavalac
anatomije ljudskoga tijela i razmišljanja, nije znao pronaći pravu smrt,
savršeno ubistvo. Njegova biografija je impozantna, ali život neznatan.
Načinio je savršen rez skalpelom po sredini tijela i nabacio naočare na
vrh nosa. Žena je ličila na njegovu majku, u utrobi je imala presavijenu
žučnu kesu punu sitnih kamenčića kao i ona, aterosklerotske plakove u
aorti tvrdoj poput plastične folije.
- Ovako tijelo je imala moja majka kad sam je pronašao u crnoj haljini na
vrbi sa koje sam nekada skakao u potok. Imala je modrice na bedrima i
zgrušanu krv među nogama. A, vidiš supruga nije imala znakove
silovanja, ili je to skrila. Gledala je sve nastavke Slagalice strave onog
nevjerovatnog lika Jigsawa. Znala je savršenstvo smrti.
- Mora da vam je teško govoriti o tome.? Moje iskreno saučešće. - Reče
mladi doktor.
- Saučešće, haha, zar možeš učestvovati u posljedicama nečije smrti?
Pusti mrtve neka žive i govore svoje priče.
Skalpel stade. Sa lateralne strane reza nalazile su se manje crvene tačkice
krvi poput uboda iglom.
- Intraabdominalno unošenje tvari. Uzet ćemo bris i krv na analizu.
Znate kolega, više poznajem mrtvih ljudi nego živih?. Mrtvi su
bezbjedniji i ponosniji, ne predstavljaju opasnost za život koliko smo mi
opasni za postojanje čovječanstva. Pa mi smo izmislili ratove da
osvajamo ono što već imamo. Da se borimo za teritoriju koja nam neće
trebati dok gubimo one kojima treba. Da prodajemo ukradeno za ono
što nam je ukradeno. Rat, koja glupost. Tad se upoznaje smrt i
nevažnost života. Meni su ubijali majku dok sam branio majku.

426

Domovina je ondje gdje živiš sa živima, sa rođenom majkom koja te
nosila u svom stomaku. Bella matribus detestata.
- Rat su izmislili oni koji od njega profitiraju. Mi smo samo pijuni.
- Pijuni čine kraljicu, kraljica čini kralja, a kralj je nemoćan bez
kraljevstva, mladi kolega. Kad pijuni miruju svi putevi kraljevstva su
zatvoreni.
Zastao je i pogledao u brezu čije su grančice zbog lahora toplog vjetrića
lupale od rešetke na prozoru. Nikad mu nisu bile jasne rešetke koje se
stavljaju na patologiju gdje spavaju mrtvi, a ne stavljaju je se na katove
gdje spavaju bolesni. Njegov unutarnji glas, onaj koji je mogao čuti samo
on, glas koji je oduvijek bio neobjašnjiv, nepotkupljiv, nepokolebljiv
zakomeša se kroz prohladnu krv i prostruji venama do srca. Možda je
opet ugledao nju, voljenu suprugu čije je tijelo godinama sklapao u
podrumu od mrtvih leševa. Možda je madež na lijevom dijelu stomaka
podsjećao na nju, ili je samo svjestan važnosti nečije smrti. Kroz kožu su
se nazirale žilice mrtvog tijela, kapilari u očima koje su progutane u
trepavice ovlažene mrtvim suzama.

- Profesore, ova žena je možda svjesno počinila samoubistvo skačući na
autobus. Možda vozač zaista nije kriv?- Mladi ljekar pokušava da ubije
monotoniju i mrtvu tišinu, a sve što Milan zna je mrtvo.

Djevojku su pronašli pored puta. Naletila je na desni bok autobusa koji
je išao nešto iznad ograničenja brzine za tu dionicu puta. Pala je na
prtljažnik koji se sam otvorio. Nekim putnicima se učinilo da je skočila
pred autobus, dok su drugi mišljenja da je već bila mrtva pored puta.
Nikome nije jasno zašto se prtljažnik baš tada otvorio, niti je iko rekao
da ga nije zatvorio. Vozač je ostao skamenjen, iz umetnutog sticka
pored njegove desne noge zalijepljene za kočnicu i ukočene ruke na
mjenjaču pjevala je pjesma Da sam ja netko presnimljena sa neke
šuštajući ploče starih vremena. Izbezumljeno je gledao u krvavo tijelo
pored puta i sjećao se svih drumova kojima je vozio. Cijeli život mu je
postao nebitan trag guma na cesti M17. Postao zatvorena kanta za smeće
puna grižnje savjesti i neodgovorenih pitanja iznad otvorenog
prtljažnika bez prtljaga. On je svjestan da se ne može brže od života, ali

427

sutra, baš sutra, kad ga zatvore u ćeliju, njegovoj kćerci će transplatirati
srce, dati nove žive ćelije. Žurio je da završi posljednju turu i da ode do
svoje mile kćeri, da bude ono što očevi trebaju biti kada nisu u ratu,
oslonac i podrška. Kontemplirao je novi krug života iznad volana koji
upravlja tuđim životima iza njega.
- Ovo je jedna debilna smrt i to je najbolji eufemizam koji ti mogu dati
dragi kolega.
- Zbog čega, profesore?
- Ova žena i dalje ima osmjeh na licu ukočen poput nekog suvenira, a mi
tražimo uzrok smrti kako bi zatvorili vozača koji ima razloga da se
smije, a neće moći. Ona je umrla sretna, a on bi da živi sretan, niko od
njih nije jasan, pametan i sposoban, pa neka tako ostane. Jednostavno
tako.
- Može li tako završiti obdukcija?
- Mogla bi da sudi Bog. Djevojka ima ubode igle na stomaku, u krvi
visoke doze heroina, na licu osmjeh, na glavi prelom, u mozgu krvarenje
zbog udara pretinca, ali ja ne znam da li se htjela ubiti, da li bi umrla taj
dan i da nije bilo vozača, da li se sama fiksala, da li je sklona krvarenju,
da li je dobila udarac od dečka, da li se saplela, da li je vozač htio da
padne na autobus, a određujem nečiju sudbinu? Ja znam da je uzrok
smrti, smrt. Skup činjenica, ali ne motiva, želja ili očekivanja. Zar onda
imam pravo davati pisani trag nekome ko na osnovu toga određuje
nečiju sudbinu? Ja to više ne mogu! Ne mogu određivati ko će biti iza, a
ko ispred rešetki na prozoru.
- Vi ne možete čitati misli, ali svoje odlično čujete u ovoj tišini koja
najviše govori. Vi poznajete smrt, za život neka se drugi bore, neka
drugi pričaju i diskutuju.
- Ovo je deskripcija koju ljudi čitaju u knjigama dok iščekuju radnju,
većina to piše zbog iskazivanja stila, inteligencije, prepotencije, zbog
odugovlačenja, slikanja po papiru, a mnogi to preskaču mislima da bi
došli do radnje koja ih zanima gladni svojih ideala, tumačenja i
presvlačenja. Sudija čeka moju deskripciju da je okrivi i stigmatizira za
nečiju radnju, propast i neuspjeh, a sam određuje važnost, mjesto i
vrijeme odigravanja radnje. Ovo produžava igru sa savršenom
pravdom, smrću.

428

- Vi ste zatvorili mnoge krvnike!
- Mnoge nisam.
- Nije sve u vašim rukama.
- To je to, ništa nije u našim rukama, osim naših ruku. Čovjeka koji je
pobio ljude u Solini na stanici proglasiše neuračunljivim, a sada vozaču
računamo pređene kilometre. Čovjeku koji je sina dozivao u smrt kod
agresorske vojske podigoše statuu, Bruce Lee ima statuu u našem gradu,
a ova djevojka i vozač neće imati ni pravo glasa, pravo na slobodu
življenja i umiranja. Otac neće...nikada. Moja Monika..
Sjeo je na rub stolice i rukama glačao vojnički rub obližnjeg kreveta,
disao je u isti mah sa pokretima ruku kao da je bio priključen na
respirator, u ustima je imao olovku dok je zamišljeno gledao kosti
djevojke na CT snimku okrenutu ka izlaznim vratima.