Kristalna pepeljara 2020. i 2021. - Zbornik priča

29

-Vi znadete da je vaš otac otrovan?

-Užas-klikne ojađeno-Ne mislite valjda stvarno?-iz djevojke je
govor teško tekao.

-Ne mislite da bi Dino-osupnuta gledala je u njega. Ufa se u
činjenicu da nije možda dobro shvatila. Mozak joj je prenapregnut od
svega.

-Kažete da je sposoban?-umjesto odgovora u njega su piljile
djevojčine oči nadražene i crvene od plaća.

Dan je bio izuzetno naporan. Inspektor je osjećao svaku svoju
godinu kao dodatnu težinu koju mora nositi. U ovakvim trenucima
sanjao je o mirovini. Rasterećen, vidi se negdje na obali u maloj kamenoj
kući. S druge strane progoni ga vizija da će završiti u ubožnici, potpuno
bez svega, upropašten sa ostalim jadnicima. Misli su mu bile žive i
sugestivne.

Vratio se ponovo u prostoriju gospođe Verice. Sjeo joj je malo
bliže, ne bi li osjetio vibracije njenog tijela.

-Gospođo, moram vas pitati otvoreno. Jeste li imali nakanu riješiti
se muža?

-Zaboga ne!.-u očima je sakrivala prepredeno iskustvo.

.-Nismo uvijek bili idealna obitelj, ali-podmukla sumnja zujala je
oko nje.

-Vašem suprugu otkazali su svi unutarnji organi, jetra, bubrezi-
čitao je izvješće.-Kao posljedica trovanja. Bio je dugo i sustavno izlagan
trovanju.

-O čemu govorite?-upita hladno

-O tome da je namjerno otrovan. Organizam mu je bio pun etilen
glikola.

-Bože! Pa tko bi to učinio. Što je to?-licem joj se razlila grimasa.

30

-Antifriz-poentirao je nadmoćno.

-Mislite da se namjerno napio?-hinila je čuđenje-Možda slučajno.
Ne znam. Možda bi Dino. Od početka se nisu slagali. Ja stvarno nemam
nikakva razloga za to.- osorna, čvrsto je svalila krivicu na vlastitog sina.

-U redu.-inspektor se diže, uzima svoje bilješke.

Odlazi do kćerke. Gledajući kosturavu šesnaestogodišnju djevojku
s vrata negdje u njemu javi se samilost.

-Što je ovo?-gurnuo je pred nju preko stola u najlon vrećicu
ubačenu bilježnicu. Plavu pohabanih korica.

-Bilježnica-tihim kretnjama usana prozbori.

-Čija?-inspektorov glas bio je neumoljiv.

-Moja

-Što piše u njoj?

-Misli, razmišljanja, ništa bitno.-neodlučnost u njenom pogledu i
prizvuk u glasu odaje spletku. On otvori najlon te nemirnim pokretima
potraži unaprijed označene stranice.

-A ovo?

-Pa-naškubivši usne nije željela odgovoriti. Uznemirena gledala je
u njega.

-Hoćete vi pročitati ili ću ja? Dobro-odmahne i počne

-Danas mi se povjerila majka.-inspektorove šake uzrujano su lupale
o stol. Otvarale se i zatvarale dajući ritam.

-Vidjela sam već nekoliko puta, kako ocu nalijeva čudnu tekućinu
u alkohol i sipa ju u hranu. On bi poslije bio euforičan, teturao je. Ali
često je bio takav i nisam tome pridavala pažnju. Danas mi je priznala

31

da ga truje. Antifrizom.-na trenutak je pogleda. Nekako smanjena piljila
je u stol.

-Rekla je da joj je život pakao, i da je to jedini način. Moram šutjeti.
Biti će to naša tajna. Obećala mi je, kad više njega ne bude njegov
automobil. Zaboga djevojko!-glas mu je bio napregnut do točke pucanja.

-Cijelo ste vrijeme znali, i ništa niste govorili. Čak ste krivnju
pokušali svaliti na polubrata.

-Da. Nisam mislila.- glas je izda. Bilo joj je teško zbog dječje
naivnosti. Što je to zapisala, zbog vlastite gramzivosti što je na to pristala
i prešutjela.

-Zar vi ne vidite nikakva zla u ovome? Zbog čega?-klimao je kako
bi pokazao da razumije. Suze su joj se nakupljale u očima, gubila je
fokus.

-Pa vidjeli ste. Obećala mi je automobil- od nje je dobio još samo
žalostan uzdah ne upotrebljive osobe. Složila je ruke na koljena, misli su
joj se vukle kojekuda. Tamna sjena vlastite majke nadvila se nad nju.
Hladna i okrutna.

Ulazeći s vrata zapaža, gospođa Verica nije bila osobite volje.

-Znadete da je od 150 ml do 300 antifriza, smrtonosno za čovjeka?

-Dobro, ali ja ne znam ništa o tome.

Bila je osorna, opirala se ne želeći ništa priznati.

-Zar ne bi razvod bio bolja opcija? Zdravija.

-Ništa se bi promijenilo. Kuću dijelimo po pola. Oboje bi ostali, i
sve bi se nastavilo. Ovako-vrtjela je riječi kao da ih u glavi stavlja iz hrpe
na hrpu. Jedne su upotrebljive a druge neiskoristive.

Muž sve više postaje nepotreban. Odbojan, gorak. Na površinu
isplivava hrapav odnos. Korozija koja nagriza i razara obitelj.

32

Usnice inspektora bile su ljutito skupljene. Bio je umoran i
iscrpljen. Osjećao je kako stari ubrzano. Neobrijan, prljav, njegov pogled
počivao je na njoj. Ona ga je izdržavala srdita.

Odjednom glas joj izgubi sigurnost, promuca

-Dobro. Učinila sam to. Ali vi ne znate kakav je bio moj život.-
priznaje.

Hladnokrvnost u pokretima i vibracije u glasu koje je kontrolirala
dok je govorila gdje sve drži antifriz i kako ga sustavno i vrijedno
koristi.

Poput sablasti postala je mračna rupa. Lice joj je upalo. Izgledalo je
potpuno starački. Oponašala je obiteljski život. Igrala se biti ženom i
majkom.

Nekim ljudima obitelji nisu suđene.

33

Nikica Banić, Inđija pored Novog Sada

ANINA SMRT

1.
Marko Vreban je bio jučer u filijali porezne uprave, raspitivao se
za svoja dugovanja, a onda kad je otvorio metalna vrata u hodniku,
ugledao je … sam nije vjerovao. Sjedila je za stolom u hodniku pokraj
stuba i ispunjavala neki formular. Bila je to njegova bivša supruga.
Podigla je glavu.
-Zdravo-, Marko je samo to izgovorio.
-Zdravo!-, bio je njen otpozdrav, koji je tražio malo razgovora.
Marku nije bilo do toga. Stao je na prvu stepenicu, a onda je hvatao
jedan za drugim. Samo da se udalji. Samo da ode što dalje. Pri tom nije
žurio. Sasvim mirno je to činio.
Sjećanjem na ovo, s ovim mislima Marko Vreban se sada uspeo
na uzvišicu. Duboko je u polju. Pred sobom, na nizbrdici kraj put uz
njive soje, primijeti nešto braun i povijeno. Uši duguljaste. Nije koza.
Glava je uža od kozje. Ispod vrata braun boja kako pada naniže blijedi.
„Srnjak!“- ote mu se tiho naglas.
Tolike godine je proveo ovdje, nikad nije video srnjaka u prirodi.
„Jeste, srnjak je!“- uvjerio je sebe Marko Vreban, bivši hranitelj
životinja u zoo vrtu.
Umirio se, promatra srnjaka.
„Vratio se glavom u travu. Ne plaši se.“
Srnjak pase. Mirno pase. Srnjak podiže glavu. Primijetio je Marka.
Gleda ga. Marko uspori disanje, ničim ne miče. Srnjak nastavi da brsti.
Jede travu nalik djetelini.
„Sunce prži“, sebi će Marko. „Žao mi je, srnjaku, moram dalje.“
On nogu pred nogu. Napravi nekoliko koraka, pa onda pogleda
ka srnjaku. Spazi srnjaka kako zađe u žito. Prednjim pa zadnjim,
prednjim pa zadnjim nogama vale pravi svojim tijelom. Gleda Marko
kako srnjak uzmiče, kako uživa u ovoj slobodi.
„Bog ga je za to stvorio. Dao mu hitrinu da njome može sve.“

34

Ne vidi ga više. Pred njim samo žito. Umirilo se. Kraj mu se
nazire tamo blizu šume, tamo gdje se željeznička pruga priječila.

„Tamo će srnjak.“
Srnjak je već nestao u klasju.
Marko nastavi po poljskom putu. Misli ga na to gone. Mučile su
ga prije nego će ugledati srnjaka. Sad su nastavile tamo gdje su stale, a
stale su kod susreta s njegovom bivšom suprugom. Čuje je gdje mu
govori, kao što je nekad izgovarala:
„Optužio si Marko nevinog čovjeka. Laž ti je bila uvjerljiva.
Sudac i porotnici, svi do jednog su ti povjerovali“, odzvanjalo je u
Markovoj glavi. „Još si i one momke pozvao da lažno svjedoče. I njihove
gnusne laži sudac prihvatio kao istinite! Marko, ti ne možeš protiv laži!
Ona je jača od tebe! Laž si naslijedio od svojih bližnjih. Kao što se imanje
nasljeđuje. Zato te i ne krivim. Ali… ali razumi i ti mene: ja ne mogu
više. Ne mogu …ne mogu … zbogom.“
Ljetni putovi se ukrštaju pred Markom.
„Ovuda ću“, odluči se za pravo, bez skretanja.
Put pravo vodi na deponiju. A onaj drugi gore za planinu. Marko
je nastavio s trčkaranjem. Umjesto njegove bivše supruge toliko puta
spomenutog „zbogom“, sluša kako prašina pucketa pod patikama. U
daljini primjećuje bele džakove nekakvog otpada na početku deponije.
Donde mu treba desetak minuta. Oči mu polako ulaze u šape koje spazi.
Ocrtavaju se u prašini.
„Biće da su pseće?!“, pomisli.

2.
Marko Vreban je nastavio hodom. Sitnio je prašinu pod nogama.
Slušao je svoje korake, koje zabada u prašinu. Prašina se prosipa po
patikama.
„Otisci su sveži, sastoje se od četiri prsta“ uvjeravao je Marko
sebe. „Pseće su šape.“
Šape su jasno pod teretom nogu ostale u prašini. Marko ne
prestaje s promatranjem.
„Nedavno je prošao.“, ne prestaje sa zaključivanjem. „Mora da
nije daleko.“

35

Pod sobom prati pogledom što mu koraci nude.
„Ovo je krupniji pas.“
Ptice su u daljini. Jedva da ih čuje.
„Nema više šapa. Mora da je zašao u duhan?“
Marko Vreban vuče nogu za nogom. Iza njega ostaju razvučeni
tragovi patika.
„Nisam primijetio da je s gazdom. Bilo bi i njegovih otisaka.“
Sve više napreže oči, pogledom pokušava da uhvati šape.
„Ovaj je sam?! Takvi su opasni?!“
Malo iza toga zastaje. Oko njega tišina. Marko pređe u još laganiji
hod.
„Sad više nisam siguran da je pas? Pas uvlači kandže, ovaj ih ne
uvlači. “

3.
Policija je stigla na mjesto zločina. Za njima auto hitne pomoći.
-Ovo je zasigurno vučji trag. On je izdužen, elipsoidan. Dužina
traga odraslog vuka je do deset, a širina oko osam centimetara, što
odgovara našem mjerenju. Ako se pažljivo promatra, postoji razlika
između tragova psa i vuka. Ako se duže prati trag vuka, može se uočiti
njegovo pravolinijsko kretanje, dok pas ide cik-cak za raznim mirisima.
Isto tako, položaj zadnjih nogu kod vučjeg traga ulaze između traga
prednjih nogu, dok pas hoda više ukoso i zadnje mu noge izlaze izvan
linije prednjih - tvrdi forenzičar.
-Gledajte, ovaj polomljeni duhan! Odavde je vuk iskočio -
pokazivao je Ivan Matanović, policajac iz tima. -Taj je sišao s planine- oči
mu odoše k njoj.
Forenzičar, siguran u sebe nastavlja: -Nema sumnje, vuk je ovo
učinio. Vreban je pogriješio što je za sobom vukao noge. To je vuka
zaustavilo u duhanu. Sačekao ga je jer je osjećao da ga ovaj progoni. Vuk
ga je iznenadio. Na prsa mu skočio. Srušio nesretnog Vrebana. Grlo mu
je bilo blizu. Vuk svoj plijen ubija ugrizom za vrat. Stegnuo je vilicama i
nije puštao. Vidi se kako se krv slijevala. Kada se riješio Vrebana, vuk se
opet osjećao sigurnim.

36

-Idemo do vlasnika zoo vrta!- pogledom zaokruži glavni isljednik
po čistini, pozva svoje policajce za sobom. Policijska auta odmah
napustiše mjesto zločina. Forenzičar je ostao s ljekarima iz hitne pomoći.

Zoo vrt je na samom ulazu u naše mjesto tu povrh nove sportske
hale. Policiju dočeka vlasnik zoo vrta. -Dobar dan-, reče, da bi pokazao
poštovanje, ali ne i bliskost bilo koje vrste. Skoro je pušten iz zatvora. U
njemu je bio više od godinu dana. Sud ga je oslobodio. Izišao je nevin na
slobodu. Bio je osuđen za Aninu smrt. Ana Kljaković je bila supruga
policajca Ivana Matanovića. Prezime nije promijenila prilikom vjenčanja.
Živjeli su u braku punih dvanaest godina kad je Ana nastradala. Djece
nisu imali.

-Vi imate vuka?- upita glavni isljednik.
-Imam, eno ga tamo!- pokaza vlasnik zoo vrta rukom iza trske.
-Hajdete s nama! Je li ovo vaš zmaj?
-Moj je. Njime obilazim svoje usjeve.
-I polja duhana?!
-Ponekad- reče glavnom isljedniku. A u sebi je zadržao: „Jutros
sam išao u obilazak polja duhana. Spustio sam se što sam niže mogao. U
polju je bio vuk. Vuk je okretao glavu u nebo, prepoznao je zmaja.
Poslije toliko godina opet vidim svog vuka, radovao sam se tome.
Nastavio sam da letim. Vuk je nastavio za njim kroz polja. Mora da se i
on veselio susretu.“
-Evo je!- vlasnik zoo vrta upire prstom u vučicu. Ukazuje na nju
glavnom isljedniku.
-Kažeš, evo je?- upitno će glavni isljednik.
-Da, evo je, vučica. Bio je i vuk, ali u drugom kavezu One godine
kad je Ana nastradala, kad je neko pustio medvjeda, pustio je i vuka. Iza
njega ostala je ova vučica.
-Možemo da joj priđemo?- pita glavni isljednik.
-Slobodno!
-Htjeli bi da je bolje osmotrimo.
- Samo izvolite! Ovuda! „Odjedanput primijetim na ljetnom putu
Marka Vrebana. ’Zbog tvojih laži sam odležao u zatvoru. Sad si moj’,
pomislim. Navedem vuka k njemu. Vuk jurnu na njega. Marko je
pozivao u pomoć, širio ruke k meni. Gledao sam vuka dok je kidao

37

parče po parče njegovog kombinezona. Na njemu je prepoznao miris
njegove vučice. Kidao je do posljednje krpe. Podignem zmaja naviše te
vuka uputim u planinu.“

Vučica se uznemirila, okretala se u kavezu. Režala je. U početku
nečujno a onda sve jače se žestila.

-Najviše reži na policajca Ivana.
-Simpatičan joj je!
-Neće ovakva ljepota- potapša po ramenu Ivana najbliži policajac.
-Nema tragova krvi na njoj- policajci se složiše.
-Nije ova vučica priklala onog nesretnika u polju. Hajdemo!-
glavni isljednik naredi da napuste zoo vrt. - Doviđenja!
-Doviđenja i vama! „Vučica ga je prepoznala“, u sebi zaključi
vlasnik zoo vrta. „Tog dana s večeri nesretna Ana se zadesila sama na
klupi u mom zoo vrtu. Kad sam je upozorio da je vrijeme za posjete na
izmaku, rekla je da će se brzo spremiti i napustiti zoo vrt. Ostali
posjetitelji su naveliko napustili vrt. Bili su van glavnog ulaza. Samo što
sam se udaljio od Ane, desilo se ono najstrašnije. Medved ju je usmrtio,
neko ga je pustio. Sad sam siguran da je to učinio policajac Ivan
Matanović. Sad sam siguran da Ivan je šmugnuo u sumrak dok sam
pozivao policiju. On je i vuka pustio. Ne bi se vučica ovako žestila.
Dobro je poznajem.“

4.
Bili su sami u autu glavni isljednik i policajac Ivan Matanović.
-Zašto je baš na tebe nasrtala vučica?- glavni isljednik upita
Ivana.
-Mora da je ljuta na mene.
-A zašto bi bila?
-Kako zašto, pa, kad sam pustio medvjeda, pustio sam i njenog
mužjaka. Vuka što je raskomadao Vrebana.
Glavni isljednik se nasmija, pa naglo zastade.
-Oprosti mi, zaboravio sam što ti je Ana značila.
-Nemoj se ispričavati, glavni isljedniče. Iako smo još bili zajedno,
Ana i ja bili smo odvojeni. Tako godinama. Daleko je to bilo od braka.

38

Spajao nas je samo zajednički stan, koji smo dijelili. I tako sve dok nije
nastradala. Nisam ni znao da najviše voli da ide u zoo vrt.

Policajac Ivan Matanović okrete volan, auto se uključi na glavni
put. Rotaciono svijetlo se upali i sirena se oglasi. Obojica nastavljaju da
se voze sa svojim mislima.

39

Gabrijel Barišić, Slavonski Brod

ČOVJEK KOJI SE NIGDJE NIJE UKLAPAO

Na radiju svira nova pjesma, nove, prelijepe, tamnopute pjevačice
Sade:“Smooth Operator“. To sam ja, dok trusim viski iz čaše s debelim
dnom kako sam dobro naučio iz roto romana, a opredjeljen sam za
bourbon.
Iznebuha komešanje na terasi: neka budala je bacila pivsku kriglu u
izlog i ozlijedila neke žene. Izletio sam van, vadeći nešto što bi
protagonisti takvih romana smatrali „pederskim pištoljčićem“: kratki
revolver 9 mm. Neka propalica stajala je sa isukanim „skakavcem“,
prijeteći svima i nikome.
- Stani! – povikah. – Odloži nož!
Nisam smio spominjati miliciju jer tko zna što bi onda tek bilo. On se
brzo okrene i u bijeg! To mi se nije svidjelo: propucam mu nogu. Eto ti
ga na sada! Sada ću i ja, vaš pripovjedač, imati problema s milicijom. A
ja i oni imali smo poduži staž prijateljstva: ja – privatni detektiv, stavka
skoro nepoznata u jugoslavenskom zakonodavstvu i oni – represivni
aparat za silovanje većma malog i nedužnog čovjeka – po „direktivi“.
A nastrijelio sam sina nekog guzonje. Bio je junkie, ali to je bilo
najmanje bitno. Dok sam sjedio u sobi za ispitivanje. I čekao. Zlo.
Ulaze dvojica sa žutim mapama.
- Dakle, dobro si ga udesio! – prvi.
- Promašio si žile, ali kost... Jebiga... Morat će nositi fiksator... dugo! –
drugi.
- Ali puno manje nego što ćeš ti biti u zatvoru, ako nam malo ne
pomogneš!
Šutio sam.
- Do – bro – opet će drugi.
I izašli su.
Tada je ušao čovjek u tamnoplavom odijelu koji je smrdio na naftalin i
neku od jugoslavenskih „obaveštajnih“ agencija. Nosio je veliku, žutu
kuvertu.

40

- Vidi, ako ne želiš da tucaš kamen dok ne ostaneš da ležiš na njemu,
imam nešto za tebe...
Izvadio je veliku crno-bijelu fotografiju čovjeka srednjih godina tamne
kose i dugih zulufa. Tada mi na fotografiji upadne u oko značka na
reveru: nije li to šahovnica? Zacijelo crveno-bijela. U tom trenutku sve
mi je bilo jasno.
- Da – klimao je glavom – jedini način da preživiš i da se u živom stanju
vratiš kući jeste da ukloniš ovoga.
Bili su budale, osobito ako nisu znali. Ja nisam imao nikoga.
- Da, naravno – rekoh.
- Samo bez junačenja! Bit ćeš stalno pod prismotrom!
- Zašto onda uopće ja?
- Ako ne uspemo da te izvučemo ideš u njihov zatvor. I, da, dobro
govoriš nemački.
- Jesam li zaboravio pitati: gdje?
- Znamo kada će se pojaviti u svojoj kući u Švajcarskoj! Oružje će da te
čeka...
***
Nisam namjeravao ubiti čovjeka. Samo koje su mi opcije? Svaka
posljedica bila je ili zatvor ili „po kratkom postupku“.
Prvo sam odlučio pratiti ga. Do jednog dana kada me na stolu kavane
dočeka kuverta s mojim imenom. Pisalo je:“Imaš još 3 dana“, ali i za njih
je bilo prekasno. Tako sam mislio jer sam već imao dva sastojka: lika koji
me je pratio i metinu ženu. Lik je ubrzo bio svezan u mojem podrumu.
Prerušen u poštara stavljao sam pismo naslovljeno na nju u sandučić
njihove obiteljske kuće, kad li se ona pojavi. Nisam ni znao da se upravo
nalazim između dvije vatre. Na moju čudnovatu sreću, u žbuku oko
vrata, bez zvukova pucnja, zabiju se dva zrna – 1. put zašto me nisu
ubili? Začas me sačuvahu od ovih iznutra – 2. put zašto me nisu ubili? –
ali brzo me uvukoše.
Nisam čekao mučenje, sve sam im rekao.
- Hvala – reče mi gazda Juraj, moja meta.
- Sad ćeš raditi za mene! Kako kažeš, dugo nas pratiš... Onda sigurno
znaš i za njenog ljubavnika – približi mi se maksimalno, gledajući me
netremice u oči. – On mora pasti. Dolje.

41

Gospođa Annemari Andreé nije bila naše gore list. Bila je prava
Švicarka, pomiješane krvi, govorila je sve osim retoromanskog. Iako je
imala ljubavnika, zaista je voljela Juraja Schmitza. Ona je sjedila na terasi
i dopisivala se SMS-ovima sa mnom u mojoj sobi. Opet je valjalo
spašavati nečiju kožu.
„To nije dovoljno dobro“, napisah.
„Kad tad morat ćeš nekoga ubiti!“
„Ako do sada nisam...“
Tada mi dadoše zatvorenu kuvertu. Otvorih je.
Pisalo je: “Sutra vas uzimamo sve. Slobodno pokazati gazdi.“
Ja to i učinih. Na to dođe još ljudi i naoružaše se kao za pravi rat.
Sumrak i zora: najkritičniji dijelovi dana: i za stražarenje i za obranu. U
zoru napadoše. Trajalo je skoro sat dok ne dođe policija. Tobože. Znali
smo da je to obično sranje. I policija je imala svoje „terminatore“ kada su
ušli. Ali gazda je imao tajni tunel. Nas troje izašli smo blatni na jezero.
Uskočili smo u gliser, ali policija je znala. Naganjali smo se kratko i u toj
brzini nažalost nismo navukli prsluke za spašavanje. Ni danas ne znam
bi li Juraj radije pristao na zatvor ili na smrt, naime – utopio se.
Ja sam čučao u rogozu i zgrabih Annemari lijevom za usta, a desnom za
dojku i sakrismo se.
Tada nas uhvatiše. Posjedoše nas na zadnje sjedalo i muškarac s
debelom cigarom sjednu na suvozačko. Njen ljubavnik!
- Vozi nas kući!
Tu smo se brzo presvlačili.
- Jesi joj ti novi? – upita me Alberto.
- Ja sam običan Jugoslaven uhvaćen sa svih strana kliještima za jaja.
- Jugoslaven, kažeš... Što je tvoj interes u svemu ovome?
- Sloboda. Svi me ucjenjuju da moram ubiti nekoga.
Otpuhne dim: - To će se nastaviti...
Odvezli smo se na privatno zrakoplovno sletište i ušli u avion.
- Kamo sada? – upitah.
- U sigurnost. Za tebe ne znam...
Pričali su na talijanskom i ljubili se. Pojave se masline, sir i vino.
***
- Gdje smo sada? – upitah kada su me probudili.

42

- Na Calabriji – odsječno reče Alberto.
Brzo pokopčah. Oh, Bože, što mogu očekivati od Ndranghete do li istu
stvar?
Odvezli smo se u pravu palaču. Dopustili su mi da desetak dana živim
kao car, ali shvatljivo je da sam se cijelo vrijeme osjećao usrano od
straha. Što ću im ja? Osim što su mi spasili život. Na neki način. Valjda.
- Ti ćeš biti Švabo! – rekoše mi.
- Ali za što? – nikako da dočekam.
Opet se vade fotke.
- Vidiš, ovaj momak je ubio porciju smeđeg za tjedan dana na ulici...
- Ne razumijem, ubio?
- Pa, prerijedio je! Drpio je sebi, a prodavao neku džambalaju. Kad je
narod stao umirat, počeo se rušit institut primirja. Želimo ga u „garaži“.
Ideš sa Luigijem!
Luigi me odvede u „špajzu“.
Luigijev engleski bio je grozan.
- Biraj si pljucu... pljugu... pljucu...
Uzmem neki mali revolver, 38. Special.
- Is... – reče Luigi.
***
Dođemo mi pred neku straćaru koja je zacijelo odražavala stanje
stanovnika unutra. Samo smo ušetali. Ovdje je provaljivanje postalo
svakodnevni ulazak.
Giorgio je unutra već bio klečao i počinjao moliti za svoj život.
- Ljigavče! – poviče Luigi vadeći dojmljiv pištolj.
- Ti ćeš pljuvati po gazdi! Gazda ne vara ni takve kao ti, a ti bi sramotio
gazdu!
- Nemoj, molim te! Vratit ću! Sve ću vratiti! – Giorgio je vrištao. Luigi
pljune na njega.
- Gledaj! Doveli smo ovoga Švabu ovdje! Stručnjak za mučenje!
- Ne, ne, ne! Nemojte, molim vas!
Luigi stane: - Pa i nećemo – reče. – Samo ćemo te ubit!
- Ubi ga Larse! Ubi ga!
Ja potegoh revolver i uperih ga u Giorgija. Već se širio neugodan miris.
- Ubi ga! Ubi ga! – vrištao je Luigi.

43

I tada mi napravi uslugu. Imao je nervozan prst. Kada je ispalio prvi
metak, ispali još četiri, pet. Svi smo odahnuli uz znoj koji se cijedio.
Morali smo ići.
- Zapamtio! Ti si ga ubio! – reče Luigi.
- Naravno – rekoh.
***
Budući da se proširila fama kako sam ja Švabo – stručnjak za mučenje,
ljudi mi nisu pravili puno problema. Bilo je tako i kada sam usred noći
sjeo u jedan od slobodnih automobila, dobro se sjećam da je bio
Maserati, i dao gas. Nakon noći vožnje bio sam u Bariju. Umjereno
uplašen, skrušeno sam čekao brod za Dubrovnik. Auto sam ostavio i
otišao kao pješak. Pištolj sam bacio, ali s Luigijem sam bio najbliže da ga
upotrijebim. Na Luigiju. Meci su bili s mekim vrhom pa bi mu to
razvalilo glavu.
U Dubrovniku me je, očekivano, dočekao „odbor“
- Što, niste mogli čekati da dođem do Zagreba? – sada sam se već smijao,
doduše, usiljeno.
- Samo smo se željeli osigurati da dođeš tamo.
- Zašto ne bih? Savjest mi je čista!
- To će odlučiti oni tamo!
- Oho, i vozača ćete mi dat!
- Da se mene pita, pisalo bi: “Utopio se hrvatski nacionalist i terorist.“
- No, no, vi znate da sam dobar posao napravio, ako ćemo u tom
smjeru...
- To će odlučiti oni tamo! – ponovi mantru lik u mantilu iz nekog
politbiroa.
Lijepo su me strpali u neki crni Mercedes i „up we go“. Vozili smo se
dva dana, a potom prenoćih pod stražom.
- Gadiš mi se! – reče čovjek u tamnoplavom odijelu. – Gadite mi se svi
ovde! Ovi kao da sarađuju s tobom! Kao da skrivaju stvarna dešavanja
gore u Švajcarskoj i u Italiji! Šta si uopšte radio u Italiji, majku mu! Ti
nisi nikakvo privatno njuškalo, ti si i sam kriminalac! Sad će da dođe
tvoja milicija, a ja ne želim više nikad da te vidim! – lupi mapom po
stolu i mahnito izjuri.
Inspektori mi gurnu moj 9 mm. Sve je bilo jasno.

44

- U pravu je – kaže Janko.
- Znamo više od njega – nadoveže se Andrija.
- Učinio si dobar posao, premda si posijao ponešto leševa po svojem
putu.
- Ajd, priznaj – upita Andrija. – Jesi li uopće ikoga ubio?
Kao da me iglom ubo. Nisam odgovorio ništa. stavio sam ruku na pištolj
i ustao.
- Hvala i vama! Ja sam i dalje jedan običan privatni istražitelj! – izađoh i
sjedoh u svoju obližnju kavanu na kavu i jutarnje novine.

45

Slavica Bakšaj, Varaždin

NIJE ZLATO SVE ŠTO SJA

Oglasio se službeni telefon. Filip je rukom udario po stolu. Ne danas!
Danas je Tini rođendan.. Nazvao ju je i rekao da mora na uviđaj. Nije
bila sretna. Dežurni policajci rekli su da imaju zanimljiv slučaj krađe.
Vozio se psujući. Izašavši iz auta bacio je cigaretu, mrzovoljno
pozdravio policajca.

-Što ste sve napravili?, nervozno je pitao.

-Standardnu proceduru. Očevid ,pretragu prostora i fotografiranje
.Tehničari rade daktiloskopiju, uvrijeđeno je rekao policajac.

-Tko živi u kući?

-Stara gospođa i bijeli kakadu, rekao je policajac znatiželjno
promatrajući inspektora. Ne znam što te muči, ali, za ono što te čeka,
trebat će ti puno strpljenja.

Znao je da je pretjerao. Ulazeći u prostoriju ispričao se kolegi. Prelazio
je pogledom po sobi. Namještaj baroknom stilu. Na sredini sobe antikni,
zlatom obrubljen stol i plavi stolci u istom stilu. Na stolu, dvije bogato
izrezbarene kutije za nakit. Obadvije prevrnute i prazne. Na podu
krhotine stakla, drvena škrinjica, koja na prvi pogled nije služila za
čuvanje nakita, puno perja i ptičjeg izmeta. U ovalnom dijelu sobe,
velika krletka za pticu. Između vitrine i krletke, u strop pričvršćena
drvena prečka s igračkama . Na podu, u dužine njihaljke, metalna
posuda s pijeskom. Od poda do vrha vitrine, ljestve od konopca. Sretno
udomljena ptica, razmišljao je. Na suprotnim stranama boravka, jedna
otvorena, druga vrata zatvorena. Upitno je pogledao policajca.

-Lijevo je spavaća, desno gostinska soba. Ulaz na tavan je s vanjske
strane. Sve je čisto i uredno. Nema tragova provale.

46

Iz prugaste komode digla se stara gospođa. Na ramenu joj bijeli kakadu.
Kao u sceni iz filma, pomislio je.

-Gospođo Dora, rekao je policajac, ovo je inspektor Filip. On će preuzeti
slučaj.

Vidno uznemirena, pružila mu je ruku.

- Kriminalci! Lopovi! Moramo zaključati!,kreštao je kakadu.

-Oprostite inspektore. Malo je nervozan, što se vidi po perju na podu.
Dobri moj Roko, rekla je rukom gladeći pticu.

- Dobar Roko! Roko kuću čuva! Treba zaključati! Kriminalci! Lopovi!,
kreštao je.

Nepoznanica s velikom količinom perja je riješena, razmišljao je
inspektor. Tehničari su završili s traženjem otisaka na ulaznim vratima.
Na redu je bila dnevna soba. Filip je pitao gospođu gdje mogu
razgovarati dok tehničari ne obave posao na mjestu kriminalne radnje,
moleći je da Roka zatvori u krletku. Za otkrivanje otisaka upotrijebit će
Ninhidrin, prah koji reagira s proteinima i peptidima, dajući
tamnoljubičasti trag.

-Kriminalci!, kreštao je Roko opirući se ulasku u krletku.

-Smiri se Roko, nježno mu je govorila. Ovo su policajci.

U kuhinji, gospođa je pristavila vodu za čaj, odrezala komad jabuke i
stavila iza kutije za kruh, govoreći kako je to poslastica za Roka koju
svaki put stavi na drugo mjesto, pojašnjavajući da kakadui vole igru.
Filip je izvadio je notes. Znao je da bi iskaz trebao uzeti na policiji, ali,
uzimajući u obzir gospođine godine i stres, odlučio je to napraviti na
licu mjesta.

-Recite mi, gdje ste danas bili?

-Subotom s prijateljicama idem na ručak. Danas sam, suprotno mojim
navikama, kasnila. Gospođa Marija duže se zadržala peglajući.

47

-Koliko dugo poznajete gospođu Mariju?

-Trideset godina mi pegla i čisti.

-Ima li gospođa ključ?

-Nema. Ponudila sam joj, ali nije željela. Ako mislite da ima prste u
krađi , varate se. Ona je poštena žena, uznemireno je rekla.

-Recite mi, tko još ima ključ?

-Nitko, odgovorila je nervozno miješajući čaj. Kćerka mi je u Njemačkoj.
Da nemam moje dvije prijateljice i Roka, bila bih potpuno sama, tužno je
zaključila.

Unatoč vidljivom bogatstvu, razmišljao je, gospođa je sama. Tužna
starost.

-U koliko sati ste otišli na ručak?

-U pola dva.

-Jeste li prilikom izlaska primijetili nešto čudno?

-Samo da je Roko uznemiren. Ponavljao je: „Treba zaključati! Lopovi!
Kriminalci“! Dobar Roko, rekla sam mu. Čuvaj kuću. Kad sam se u pet
sati vratila, ponavljao je iste riječi i rečenice. Čula sam ga u haustoru.
Otključala sam vrata i ušla u kuću. U dnevnom boravku imala sam što
vidjeti. Kutije s nakitom bile su prazne, škrinjica s vrijednim novčićima i
vrijednosnicama, također. Neki ukradeni komadi s dragim kamenjem,
pravo su bogatstvo. O novčićima da ne pričam. Ostalo mi je samo ovo
što sam danas stavila, rekla je pokazujući skupocjene naušnice, lančić s
medaljonom, debelu narukvicu i prsten.

Već par godina radi na krađama, po viđenom, znao je da je gospođa
Dora na sebi imala malo bogatstvo.

-Na podu su krhotine stakla. Da li vam, osim navedenog, još nešto
nedostaje?

48

-Ne. Samo ono što sam vam rekla. Krhotine stakla su od kristalne
pepeljare pokojnog muža. Bilo bi mi lakše da su je ukrali, rekla je brišući
suze.

Tehničar ga je pozvao da vidi što su našli. Na ulaznim vratima i
kutijama za nakit su gospođini otisci, rekli su. Na podu i na stolu sve je
puno tamnoljubičastih otisaka. Rokovih! Tehničari su ga na odlasku
pozdravili poželjevši mu sreću, glavom pokazujući na pticu koja im je
svojim kriještanjem užasno išla na živce.

-Što se ovdje dogodilo?, pitao se Filip. Sve je na svom mjestu, srebreni
svijećnjaci, antikne figurice. Kristalna pepeljara je razbijena,
pretpostavlja, slučajno. Nedostaje nakit.

Gospođa je došla za njim. Ako su gotovi, rekla je, ona bi pustila Roka.

-Roko, nađi poslasticu, rekla mu je otvarajući krletku.

Roko je sletio na stol, skočio na pod i odgegao u kuhinju ponavljajući“
Roko traži“. Nakon par minuta vratio se s jabukom u kljunu koju je
stavio u zdjelicu kod prozora, popeo se po ljestvama na vrh vitrine, s
vitrine na drvenu prečku. Da je manje glasan, razmišljao je, svatko bi
poželio takvog kućnog ljubimca. Sa stola je uzeo kutiju za nakit pažljivo
je promatrajući. Rubovi kutije bili su oštećeni. Oštećenja su bila svježa.

-Jeste li ovo primijetili prije današnjeg događaja?, pitao je pokazujući
gospođi oštećenja na kutiji.

-Jesam. Bilo je oštećenja i prije. Znate, kad se spremam, Roko mi dodaje
nakit koji odaberem. S kljunom zna napraviti oštećenja, ali ne ovakva i
ne ovoliko. Tko zna što je danas doživio?, zabrinuto je rekla.

Filip je sjeo u fotelju. Razmišljao je o dokumentarcu o kakaduima u
Australiji, koji znaju demolirati kuće napravljene u blizini njihovih
staništa. Udomljeni, ako vlasnik s njima postupa ispravno i s ljubavlju,
odani su, zaigrani i pametni. Vrlo brzo usvajaju riječi, čak i cijele
rečenice.

49

Počeo je slagati mozaik. Roko je pronašao sakrivenu poslasticu. Ponavlja
riječi i rečenice. Na podu i na stolu su njegovi otisci. Na kutiji svježa
oštećenja. Većinu vremena provodi na vrhu komode ponavljajući “Roko
kuću čuva“. Nema tragova provale. Nervozno je prošao rukom kroz
kosu. Zaključak do kojeg je došao je, koliko nevjerojatan, toliko i
izgledan. Pažljivo se obratio gospođi Dori:

-Kažete da vam Roko vadi nakit iz kutije. Recite mi, kako ga poslije
vraćate na mjesto?

- Kad skidam nakit, stavljam ga na stol i kažem: “Roko spremi“. Voli se
igrati sa zlatnim predmetima. Na kraju, dođe mi na rame, stavimo
kutijice u vitrinu i zaključamo. On je izuzetno pametan. Brzo pamti i
voli ponavljati radnje, ponosno je završila.

Filip se zadovoljno nasmiješio.

-Primijetio sam da puno priča. Ponavlja riječi koje čuje. Znate li, zašto
ponavlja riječi kriminalci i lopovi?

Gospođa se od srca nasmijala.

-Na početku našeg rituala s nakitom, ljutio se kad smo kutijice
zaključavali. Tada sam mu ponavljala da moramo zaključati jer zlato
vole lopovi i kriminalci.

Gospođa je upitno gledala inspektora. Filip se zadovoljno smjestio u
fotelji.

-Gospođo Dora, čini mi se da sam vaš slučaj riješio. Mislim da ste u
žurbi ostavili kutije s nakitom na stolu i otvorenu vitrinu. Roko je vidio
da niste napravili sve kao i obično, pa vam je rekao da treba zaključati
radi lopova i kriminalaca.

Gospođa je potvrdno klimnula. Inspektor je nastavio.

- Na odlasku, rekli ste mu da kuću čuva. Roko je čuvao kuću. Sve do
ovog dijela priča ima smisla. Ono što ne razumijem , kako i gdje je Roko
spremio sve ono što ste u kutijama čuvali?

50

Otišao je u kuhinju, uzeo kuhinjsku stolicu, donio je u sobu i stavio
pokraj vitrine. Kad je stao na stolicu, Roko je podivljao. Mahao je
krilima, kostriješio se krešteći,“Roko kuću čuva“.

Zadovoljan, vratio se i sjeo u fotelju. Kad se Roko umirio zamolio je
gospođu da kaže, “Roko traži nakit“

Gledali su kako Roko s drvene prečke prelazi na vitrinu govoreći,“ Roko
traži“. Nakon par minuta spustio se niz ljestve i prsten stavio na pod.
Ponavljajući, “Roko umoran, “Roko ide spavati“ ušao je u krletku.

U sobi je bilo tiho. Roko je spavao.

-Kad ste otišli, Roko je jednu po jednu stvar spremio na sigurno. Slučaj
smo riješili, rekao je inspektor. Dok je skidao vrijednosti s vitrine,
napomenuo je kako se ovakve stvari čuvaju u sefu.

-Znam inspektore, ali, ako tako napravim, Roko će biti tužan. Znate, nije
zlato sve što sja, rekla je s osmjehom na licu.

****

Stajao ispred haustora dok se svjetlo nije ugasilo. Gospođa je u pravu.
Nije zlato sve što sja. Ne mora biti večera uz svijeće. Pizzu dostavljaju
cijelu noć. Nazvao je Tinu.

51

Isaura Brković, Dubrovnik

NORA

Bilo je to sasvim obično đačko jutro u gradu Zagrebu, preciznije u
Osnovnoj školi Plava orhideja. Svima je u oko upadala ta velika, plava
zgrada koja je po tome vjerojatno i dobila ime Bio sam učenik osmog
razreda te iste škole koju nisam pretjerano volio. Htio sam da ova
školska godina što prije završi i da upišem srednju školu .Ove godine
moje želje odlaze u drugi plan i to sve zbog te jedne djevojke. Ne mogu
vam opisati njezinu ljepotu. Njezino ime bilo je Nora i bila je naša nova
kolegica u razredu. Imala je dugu crnu kosu poput mračne noći i
prozirne plave oči kojima je zavidjelo i samo nebo. Bila je povučena i
poslije škole odmah bi se pokupila i otrčala na autobus. Nikada nisam
uspio ni saznati kuda ide niti gdje živi. Nikada mi nije bila jasna njezina
mašna prišivena za lijevi džep majice. Koju god je majicu obukla, mašna
bi bila na istom mjestu. Bila je malena i crvene boje sa nekim
čudnovatim točkicama. Kada bi joj se netko obratio ona bi se zacrvenila i
samo okrenula glavu. Tada sam odlučio da ću ja napraviti prvi korak.
Došao sam do nje pun sebe i osjećao sam se kao heroj. Da su moja djela
tada bila jaka kao moje misli možda bih ju i oženio, ali ja sam se pred
njom ukipio.. Nakon tri minute neugodne tišine, rekao sam:“ Bok..
Nora. Jesi li… Gdje si… danas…iza… iza..“ i kako to inače ide,
zazvonilo je školsko zvono. U trenutku sam brzo izustio: „ Nora, želiš li
iza škole prošetati sa mnom?“ Nasmijala se i samo kimnula glavom.
Kada je otkucao kraj zadnjeg sata nestrpljivo sam istrčao na hodnik i
čekao da moja gospođica dođe. Ugledao sam nešto čudno na kraju
hodnika. Nora i profesor povijesti svađali su se tako glasno da sam čak
mogao povezati o čemu je riječ. Nora je u suzama otrčala van. Nisam ju
uspio stići, ali sam na podu ugledao papirić koji joj je ispao iz velikog,
žutog ruksaka. Na papiriću je pisalo. Život nije igra. Ili si igrač ili postaneš
igračka. Nisam shvatio o čemu je riječ pa sam joj odlučio vratiti papirić.
Tokom noći stalno su me mučile misli o Nori pa sam jedva uspio

52

zaspati. Ujutro sam žurno otišao u školu kako bih joj predao papirić , ali
tamo me dočekao šok. U hodniku škole svi su se okupili oko oglasne
ploče na kojoj je stajao natpis „Nestale! U kasnim satima dana
28.04.2005.godine nakon napuštanja škole nestale su dvije djevojčice. Mobilni
uređaji locirani su na području škole u 20 sati nakon čega im se gubi svaki trag.
Odazivaju se na imena Nora i Antonia. Odjevene su u školske uniforme i sa
sobom imaju žuti i plavi ruksak. Molimo Vas da ukoliko imate ikakvu
informaciju obavijestite na broj 0987654321.“Tada sam se sjetio papirića s
poda i odmah ga odnio ravnatelju. Sjetio sam se da se profesor jučer
svađao sa Norom pa sam to odlučio spomenuti ravnatelju. Ušao sam u
ravnateljev ured i odlučio mu sve reći. Vidio sam da mi ništa ne vjeruje
pa sam skratio priču tako što sam mu dao papirić koji sam pronašao.
Jednom prilikom čuo sam Noru kako govori da živi u ulici koja se nalazi
na granici sa drugim gradom. Toga popodneva odlučio sam sjesti na
svoj bicikl i krenuti prema toj kući. Kako sam prolazio tim ulicama, na
rasvjetnim stupovima gledao sam okačene letke sa njihovim slikama.
Zaključio sam da je situacija postajala ozbiljna. Zaustavio sam se ispred
jedne kuće gdje sam ugledao par kako se svađa sa nekom djecom. Žena
je govorila mužu kako su ta djeca sigurno kriva i kako njihova Nora
nikada nije odlazila od kuće bez najave. Tada sam ugledao policajca koji
prilazi njezinim roditeljima. Zadnje riječi koje sam čuo bile su: „Pronašli
smo njezinu mašnu. Učinit ćemo sve što možemo“, pružio je krvavu
mašnu u ruke njezinoj majci. Uskoro se začuje dobro poznat glas u
pozadini :“ Probudio se, probudio se. “ Da, probudio sam se. Probudio
sam se iz petogodišnje kome koja je nastala uslijed pada sa bicikla pri
kojem sam se udario u glavu. Prepoznao sam samo svoju majku koju
sam upitao što se to točno dogodilo. Krenula mi je objašnjavati :“ Sine,
bio si na biciklu i pao si. Auto te udarilo i dobio si veće povrede glave
koje su rezultirale komom.“ Rekao sam joj kako se ničega ne sjećam, ali
svakako sam imao nekakav čudan osjećaj. U bolnici sam proveo još
desetak dana pa sam onda napokon izašao van. Znao sam da moj pad
ima dublju priču. Odmah sam se sjetio tog kobnog dana i upitao sam
majku gdje je ona, gdje su nestale djevojke nakon pet godina. Majka je
rekla da će mi sve objasniti kada dođemo kući. Počela je :“ Znaš toga
dana kada su pronašli mašnu, situacija je postajala ozbiljnija i bili su

53

privedeni svi osumnjičeni. Ipak od svih najviše osumnjičen bio je
profesor povijesti kojega su snimile kamere kako podiže glas na Noru.
Ne znamo kolika je šansa da su uopće žive.“ Policija je uključila potragu
i u drugim zemljama, no to nije dalo nikakvog rezultata. Zapravo
nikada mi nije bilo jasno što me toliko vezalo za curu s kojom nisam
progovorio ni tri riječi u svome životu. Godine su prolazile, a u ovom
gradu sve je ostalo isto. Nakon završene srednje škole koju sam jedva
čekao, odlučio sam upisati fakultet kriminalistike. U međuvremenu
našao sam curu Mariju koja je studirala u istom gradu. Pronašla je
honorarni posao u jednoj izdavačkoj kući koja se bavila istraživanjem
kriminalističkih slučajeva. Jedne večeri sam ju zvao na mobitel , ali nije
odgovarala na pozive. Odlučio sam poći po nju do njezinoga stana kako
bih vidio što se događa. Znao sam gdje Marija drži svoj rezervni ključ pa
sam ušao u stan kako bih se uvjerio da je s njom sve u redu. Papiri su
bili svuda po podu , a na kuhinjskome stolu stajale su dvije slike i
članak. Članak na kojem je Marija radila zvao se :“ Napokon pronađene
djevojčice nestale 2005.godine“ Nije mi bilo jasno zašto Marija radi na
tome slučaju. Sati su prolazili, ali nje nije bilo. Ujutro me probudilo
glasno lupanje vratima. Marija je ušla u stan i u čudu uzviknula: „Ajme
oprosti, skroz sam zaboravila na našu večeru. Morala sam nešto
obaviti.“ „Stani, objasni mi. Kakve veze imaš s ovim slučajem? Znaš li
išta i zašto mi nisi rekla?“, upitao sam. Odgovorila je da je to samo
medijski napuhana priča kako bi se potraga obustavila. Izgledalo je kao
da laže i to mi se nije svidjelo. Predložio sam Mariji da dan provedemo
zajedno kako bismo nadoknadili večeru, a ona je pristala. Marija me
zamolila da joj donesem punjač iz prve police u spavaćoj sobi, ali tada
sam pronašao njezine dokumente. Dok sam pretraživao police slučajno
sam vidio osobnu iskaznicu sa njezinom slikom na kojoj je pisalo da se
zove Nora. Nisam shvatio otkud ti dokumenti kod nje. Kraj osobne
stajali su svi mogući članci vezani za njezin nestanak kao i neka adresa.
Nisam mogao vjerovati što vidim pa sam odmah istrčao iz stana prema
toj adresi. Kada sam stigao na tu adresu bio sam van sebe. Tu je bila
jedna velika kuća koja se naizgled raspadala. Vrata kuće bila su
otključana pa sam ušao. Nisam vidio ništa čudno sve dok nisam
ugledao vrata podruma koja su bila krvava. Odlučio sam se spustiti

54

dolje, iako je jako smrdilo. U podrumu sam ugledao djevojku vezanu za
stup koja je izgledala kao da nije jela godinama. Zadnjim atomima snage
mi je izgovorila ime i rekla da joj pomognem. Tada sam shvatio da liči
na Antoniju. Tada se iza mene stvorila Marija i rekla :“ Dobili ste što ste
zaslužili inspektore kriminalistike ili bolje rečeno brate. Da,dobro čuješ.
Ti i ja smo brat i sestra. Ja sam Nora Goclek koju je tvoj otac ostavio jer je
bila dijete obične sluškinje, njegove prolazne avanture. Izluđivala sam te
pogledom otkad te znam. Htjela sam te emotivno privući i ostaviti
praznoga. Baš kao što je tvoj otac napravio meni i mojoj majci.
Godinama su te proganjale misli o meni, a sada kada znaš da si dijelio
dio života sa mnom , bit će ti još gore.“ Gledao sam ju blijedo i niz lice
mi je potekla suza. „A Antonija otplaćuje dug tvoje majke koja je uz
pomoć njezine otrovala ženu koja me devet mjeseci nosila ispod svoga
srca.“, reče Marija. „Da, ja sam Nora!“, reče, prisloni revolver na svoje
čelo i okine. Danas sam pacijent psihijatrijske bolnice koji je trebao biti
kriminalistički inspektor, otac, muž da nisam morao ispaštati zbog tuđih
grijeha. Otmica, koma, ljubav, kuća i revolver su postali moja istinita
životna priča. Ne pitajte o sprovodu, ni o uvjetima u kojima je godinama
živjela Antonia. Ne raspitujte se o tome je li ona još živa i kako itko od
nas ima normalan život nakon svega. Tada sam zaklopio sam laptop i
završio prvo poglavlje svoga kriminalističkog romana pod nazivom
Otmica, koji je nastao kao posveta nikada pronađenoj Nori i Antoniji.
Možda bih i bio sretan da je priča išla ovakvim tokom kao u mome
romanu jer bih znao što se dogodilo, ali zadnja novost o Nori i Antoniji
bila je mašna tog kobnog dana kada sam ja pao s bicikla.

55

Stjepan Crnić, Zagreb

NOVI AUTO

Susjed Marko, godinama je tvrdio kako nije isplativo kupiti novi
auto jer mu vrijednost padne za deset posto čim izađe iz trgovine. Zato
je uvijek kupovao rabljene aute stare barem tri godine. Smatrao je to
optimalnim rješenjem. No, sada je promijenio mišljenje uzimajući u
obzir činjenicu da auti imaju trogodišnje jamstvo pa je nekako izračunao
da se ipak više isplati kupiti novi i prodati ga po isteku jamstva.

Pucao je od radosti i zadovoljstva pokazujući mi upravo dovezen
auto. Najnoviji model golfa. Srebrna metalik boja.

„Čuješ li kako motor radi? Gotovo da i ne znaš da je upaljen. Onaj
stari je ružio k'o traktor, a ovo, prava milina. Kad sam ga preuzeo, na
prvom raskrižju sam ga išao ponovo upaliti jer sam mislio da se motor
ugasio. Uopće nisam čuo da radi.“

„Ma da?“ čudio sam se.
„Ma kad ti velim. A gledaj instrument ploču…“
Marko je bio sav van sebe od sreće. Ne sjećam se da sam ga
takvoga ikada vidio. Nakon probne vožnje, uokolo po kvartu, popili
smo piče za dugu i sretnu vožnju te dogovorili kartanje bele kod mene
na balkonu. Živjeli smo na osmom katu jedne od najvećih zgrada u
Zagrebu, popularne „Mamutice“. Bili smo vrata do vrata, a balkoni su
bili odvojeni pregradnim zidom.

xxx
Večer je bila ugodna, a raspoloženje na najjače. Igrali smo u paru,
susjed i ja protiv susjede i moje supruge. Gubili smo, ali Marku to ovoga
puta nije smetalo. S vremena na vrijeme pogledao bi na parkiralište i
divio se svom novom autu. Isprva mi je to bilo smiješno, a onda mi je
već pomalo išlo na živce.
„Čuj, bilo bi najbolje da ti slikaš taj auto, a onda sliku uramiš i
držiš na stolu pa se nećeš morati svako malo dizati i gledati ga na
parkiralištu“, predložio sam.

56

„Daj nemoj me zajebavati! Pa ne kupuje se novi auto svaki dan.
Daj bolje natoči po jednu!“

Oko jedanaest sati zaključili smo da bi bilo pametno poći na
spavanje jer ranom zorom treba poći na posao.

„Laku noć!“ reče susjeda zatvarajući vrata svog stana.
„Laku noć i sretna vam vožnja u novom autu!“
Zatvorio sam balkonska vrata i ugasio svjetlo na balkonu.
Pomaknuo sam zastor i pogledao na parkiralište. Učinilo mi se da se
susjedov auto upalio.
'Možda opet daljinskim otvara i zatvara vrata', pomislih.
Na autu su se upalila svjetla i krenuo je naprijed te potom naglo
stao i ugasio se. Začudio sam se. Što li se to događa? Jesam li nešto krivo
vidio? Svjetla su se ponovo upalila i auto je krenuo s parkirališta.
'Netko krade auto!' pomislih.
Brzo sam izašao na balkon. Doista, auto je išao kroz parkiralište
prema izlazu na cestu koja ide uz zgradu. Žurno sam došao do
pregradnog zida prema susjedovom balkonu i rukom nekoliko puta
udario po drvenoj ogradi na balkonu. Na taj smo način pozivali jedni
druge kada smo nešto željeli pitati ili moguće posuditi. Na balkon je
izašao Markov sin Ivan.
„Ivane, netko vam krade auto!“ izustih.
„Krade auto!? Ha, ha, ha! Dobar štos!“
„Ali, nije štos! Pogledaj! Auto ide prema izlazu iz parkirališta.“
„U, jebo te!“
Ivan brzo uđe u stan, a na balkonu se pojavi susjed Marko.
„Ha, ha, ha! Mene ste našli zajebavati! Ne padam ti ja na te
štosove!“
„Ali, Marko, pogledaj! Upravo izlazi na cestu!“
Shvativši da nije šala, Marko požuri u stan, uzme pištolj te
pozove lift. Uskoro je bio na cesti. Zaustavio je prvo vozilo koje je naišlo
i krenuo za kradljivcem. Susjeda, njihov sin Ivan, moja supruga i ja
pratili smo situaciju s balkona. Pozvali smo policiju i prijavili krađu koja
je bila u tijeku. Kradljivac očito nije dobro poznavao kvart jer je po
dolasku na kraj parkirališta krenuo desno na cestu koja je vodila samo
do ograđenog odlagališta „Zrinjevca“ za kosilice i vrtne alate. Očito je

57

namjeravao što prije doći na ulicu Savezne Republike Njemačke i potom
otići iz grada u pravcu Velike Gorice ili na zaobilaznicu oko Zagreba.
Shvativši da je u slijepoj ulici, okrenuo se i vratio na cestu uz zgradu,
potom nastavio njome stotinjak metara te skrenuo na parkiralište uz
dječji vrtić i preko zelene površine izašao na Vatikansku ulicu. Sada mu
je bio otvoren put prema izlazu iz grada. Pratili smo njegovo kretanje
sve do raskrižja gdje je mogao ravno nastaviti za Veliku Goricu ili
skrenuti desno u naselje Sloboština ili pak lijevo u Dugave. Činilo nam
se da je skrenuo u Sloboštinu. Sve smo podrobno opisivali policiji koju
smo cijelo vrijeme imali na vezi. Za to vrijeme, Marko je s nepoznatim
vozačem otišao cestom uz zgradu i dalje u naselje Dugave
pretpostavljajući da je kradljivac nestao tamo. Nazvali smo ga i ispričali
situaciju. Potom sam se spustio na parkiralište, uzeo auto i otišao po
njega u Dugave. Bio je sav van sebe.

„Znaš, ubio bih ga da sam ga stigao. Ubio bih ga k'o svinju! Što
mi niste odmah javili da je prešao u Vatikansku?“

„Pa, nismo mogli. Razgovarali smo s policijom.“
„K vragu! Pa imali ste četiri mobitela.“
„Ma nismo se sjetili. Sve je išlo tako brzo.“
„Hajdemo u Sloboštinu! Možda se negdje pritajio.“
„Dobro. Moguće. Policija je rekla da imaju patrolu na
Velikogoričkoj cesti. Ako je tamo krenuo, oni će ga presresti.“
„Neka, neka ga presretnu! Bolje da ga oni presretnu nego ja. Meni
živ ne bi ostao.“
„OK. Idemo u Sloboštinu. A što je s onim autom kojeg si
zaustavio?“
„Ništa. Čovjek se prestrašio. Zahvalio sam mu na vožnji. Odjurio
je.“
„Sigurno se usr'o od straha.“
„Ma bilo bi mu još gore da smo uhvatili tog tipa!“
Provozali smo se svim uličicama Sloboštine, ali nigdje nismo
primijetili auto. Odlučili smo pregledati i Dugave. Taman kad smo
prešli u prvu ulicu zazvonio je mobitel. Zvala je policija. Ekipa za očevid
došla je pred zgradu. Vratili smo se na parkiralište. Ispričali smo cijeli
događaj i saznali da Velikogorička patrola nije vidjela auto. Znači da je

58

negdje skrenuo i da je još u gradu ili je pobjegao zaobilaznicom. U
svakom slučaju, policajci nas nisu utješili. Rekli su da se u najvećem
broju takvih slučajeva auto nikada ne pronađe. Izuzetak je situacija kad
krađu počine delikventi kojima isti posluži da se malo provozaju i
potom ga ostave na nekom parkiralištu ili uz cestu. Nadali smo se da je i
sada takav slučaj pa smo se nakon potpisivanja zapisnika provozali
Dugavama i ponovo Sloboštinom. Bez rezultata.

xxx
Prošao je skoro puni mjesec otkako je auto ukraden bez da je
policija uspjela išta saznati o njemu. Kružile su kuloarske priče o
postojanju organizirane skupine koja krade aute, rastavlja ih i u
dijelovima prevozi van Hrvatske ili pak prodaje dijelove na sajmu
rabljenih vozila. Bilo je jasno da je auto za susjeda zauvijek izgubljen.
Nije mu preostalo ništa drugo već da krene u novu kupovinu.
Spoznaja da se krađa dogodila mom susjedu i to pred mojim
očima, bila je dovoljna da se u mene uvuče strah iako nisam imao novi
auto. I ranije sam bio svjestan da se krađe događaju svakodnevno, ali
sve je to bilo negdje daleko, van mojeg dosega, neopipljivo, baš kao i
oluje koje se svakodnevno događaju van dosega mojih čula. Zato me to
nije diralo, jednostavno nije me bilo briga iako sam bio svjestan loših
posljedica za neke meni nepoznate ljude. Ali, sada je krađa bila tu, pred
mojim vratima. Sa zebnjom, svakog sam dana nekoliko puta pogledavao
kroz prozor provjeravajući je li moj auto još na parkiralištu. Znao sam
da je nemoguće na taj način spriječiti krađu, no ipak svaki put kada bih
vidio da je auto tu osjećao bih se bolje. Tako je bilo i jednog nedjeljnog
popodneva. Supruga i ja spremili smo se za uobičajenu šetnju. Prije
izlaska iz stana, prišao sam prozoru, odmaknuo zavjesu i pogledao na
parkiralište. Auto je bio na svom mjestu, ali pozornost mi je privukao
čovjek koji je išao upravo prema njemu. Iako su pored njega bili
parkirani i drugi auti, imao sam dojam da ide baš prema mom autu. To
mi se učinilo sumnjivim. Osjetio sam grč u želucu. Srce mi je jače
zakucalo.
'Pa neće valjda…' pomislih u naletu straha.

59

Zadržao sam zavjesu kako bih promotrio što će učiniti. Došavši
do prednjih vrata, otključao je susjedni auto i sjeo u njega. Odahnuo
sam.

'Baš sam paranoičan!' pomislih.
Pustio sam zavjesu i zadržao pogled na parkiralištu čekajući
trenutak da se potpuno smirim. Odjednom, otvorila su se zadnja vrata
kombija koji je bio parkiran nasuprot mog auta. Iz njega je istrčalo
nekoliko ljudi prekriveno maskama – fantomkama. U rukama su imali
automatske puške. Opkolili su susjedni auto, izvukli čovjeka iz njega,
strpali ga u kombi i otišli. U nevjerici, promatrao sam događaj. Šokiran,
nazvao sam policiju.
Sutradan, novine su pisale da je u dobro pripremljenoj zasjedi
specijalne policije uhićen vođa skupine koja se bavila krađom
automobila. Osjetio sam olakšanje i istovremeno žalost što se to nije
dogodilo bar mjesec dana ranije.

60

Zdenka Čavić, Koprivnica

POKUŠAJ PONOVO

Nastojao je zaboraviti san koji ga je proganjao zadnjih par dana, pred
jutro, kada bi još najslađe dremuckao, i mislio o Dariji i sebi. Protegnuo
se na krevetu prekratkom za dugajliju, poput njega, počešao po glavi i
protrljao oči. U ušima mu je još uvijek odzvanjao očajnički ženski vapaj:
„Pokušaj ponovo.“

Dovraga, zašto to sanja i što da pokuša? Glas mu je bio nepoznat, no
toliko puta ga je čuo u snu, da je siguran da bi ga prepoznao.

Napet i zlovoljan otišao je u skučenu kuhinju male garsonijere, koja već
davno sliči na brlog koji treba raščistiti, a potom i očistiti. Nikako da
napravi reda. Ni u životu, ni u glavi. U zadnje je vrijeme smušen i napet.
Ne zna što će biti s njim i s Darijom. U zadnje vrijeme njihov je odnos
zahladio.

Uzeo je džezvu, kojoj se već odavno isprala boja i pristavio vodu za
kavu. Dodao malo šećera i na vrh pune dvije žlice kave. Godila mu je
tako gorkasta i s puno pjene. Ispijao ju je halapljivo velikim gutljajima, i
usput popušio prvu jutarnju cigaretu. Nervozno je zagasio opušak u
prepunu pepeljaru. Obukao se na brzinu, nije se ni obrijao, i otišao na
posao. Na stolu ga je čekala hrpa spisa. Neki za potpis, a neki su tražili
da se prihvati posla i organizira dan kako najbolje zna i umije.

Posao privatnog istražitelja, postao je unosan, to je morao priznati, a
uostalom vidio je to i po svom računu u banci. U zadnje se vrijeme
poprilično podebljao. Sve je više nasilja, provala, zlostavljanja, preljuba i
krađa, od onih milijunskih, do banalnih, poput krađe bicikla. Takvo je,
na žalost, došlo vrijeme. I svi se tuže, svađaju oko bitnih i nebitnih
stvari. Svi nekoga uhode i na nešto sumnjaju. Nema više jednostavnog i
normalnog načina života.

61

Razmišljao je. Još pred desetak godina kada se vozio autoputom do
Splita ,spavao bi po dolasku snom pravednika na prvom parkiralištu na
koje bi naišao. Nije se morao bojati da će ga netko orobiti. Danas je
drugačije. Zazvonio je telefon i prenuo ga iz razmišljanja.

„Alberte, bi li došao do mene, imam čudan slučaj i potrebna mi je tvoja
pomoć“, njegov je prijatelj Andrija izustio gotovo u jednom dahu.

„Eto me za sat vremena, samo da se riješim jutarnjih obaveza“,
odgovorio je.

I taman kad je kanio krenuti, opet mu je, ovaj put usred prijepodneva u
misli, ničim prizvan, došao taj glas, „pokušaj ponovo.“

Odlučio se u srijedu najaviti svom psihijatru, da čuje što se to s njim
događa. Ipak sam još pribran, nasmijao se sam sebi u brk, kada se mogu
šaliti na svoj račun. Prije par godina nisu nam trebali psihijatri. Otkad
nam je u galopu dojurio taj zapad skupa s trulim darovima, mi ih
slijedimo u stopu.

Da, često je u zadnje vrijeme razgovarao sam sa sobom, što je također
pripisivao početku paranoje zbog koje mora nešto poduzeti za svoje
mentalno zdravlje. Zbog čega se svi ti signali gnijezde u njegovoj glavi i
oblikuju zakutke koje ne može osvijestiti? Postao je svojevrsni medij,
putuje nekom lošom cestom, koja ne vodi k dobru, pomislio je.

Prekinuo je razmišljanje u trenutku kada mu je tajnica već po treći put
govorila da mora kroz dva sata biti u udruženju na sastanku. Prije nego
li je otišao rekao joj je: „Obavezno mi dogovorite termin kod psihijatra.
“S vješalice je uzeo kaput i šešir i žurno izašao iz ureda. Bio je prohladan
jesenji dan. Krenuo je pješice put policijske uprave i nakon desetak
minuta tamo stigao prečicom. Popeo se mramornim stepenicama na
drugi kat.

„Stižem“, već s vrata je povikao inspektoru Andriji iz odjela za nestale
osobe.

62

„Ej, dobro da si došao, Alberte. Trebam tvoj savjet. Imam čudan slučaj, a
ne znam kako postupiti.“

„Sav sam se pretvorio u uho, počni, jer sam kratak s vremenom. Moram
dalje na sastanak.“

Andrija mu je ukratko objasnio da mu je došao čovjek, kome je odbjegla
žena i on joj bezuspješno pokušava uči u trag.

„Tip mi je nekako čudan, nešto me kod njega smeta. A nestanak je
prijavio drugi dan, jer je mislio da mu je žena poslije burne svađe otišla
k majci na selo. S punicom nije razgovarao godinama, pa se nije
zabrinuo, do trenutka kad mu se ova pojavila na vratima i pitala gdje joj
je kćer. Njih su se dvije čule barem desetak puta dnevno. Prijetila mu je
policijom, pa je ipak odlučio doći i prijaviti nestanak žene. Zanimljivo
zar ne?

Kuća u kojoj žive je na periferiji grada, uz plantažu jabuka.Idilično
mjesto, s puno cvijeća koje je vlasnica znalački uzgajala. Nedavno su uz
plantažu napravili i ljupku kućicu i alatnicu. Pregledao sam i kuću i
okućnicu, prešao po plantaži, urednoj nakon branja jabuka i
pripremljenoj za jesenju gnojidbu. Tamo je već pripremljena čitava hrpa
stajnjaka.

Sve uredno. Osim što se vlasnici nisu dobro slagali, po mišljenju susjeda.
Čim je čuo da je netko došao i prepoznao policijski automobil, raspričao
se kao navijen, o tome da se Ljiljana nikako nije mogla slagati s takvim
grubijanom koji ju je zapostavljao na svakom koraku.

„A kakva je to žena, prekrasna brineta, građena kao manekenka! Dobro
da ga je ostavila“, nastavio je susjed,„ iako ga ništa nisam pitao.“

„Da, ostavio mi je i mačka da ga hranim“, nastavio je rafalnu paljbu.

„Hranit ću ga samo zbog nje, jako ga je voljela.“

„A gdje je taj Goran Trkelj sada?“

63

„Najavio je poslovni put u Njemačku i otišao. Dao mi je broj mobitela i
rekao da će biti dostupan ako ga trebate. I neka radite svoj posao i
nađete mu ženu.“

„Interesantno, zar ne? Što ti misliš Alberte? Prije nego li sam te zamolio
za savjet, ispitao sam svu bližu i daljnju rodbinu, njezine prijatelje,
poznanike i susjede. Nisu mi baš puno pomogli. Ona se nije žalila na
muža, izgleda da je bila previše samozatajna. Samo je njezina majka
imala crne slutnje zbog njezinog nestanka. Nisam dobio ni jedan jedini
trag kojim bih krenuo. Čudno je i to da je otišla bez prtljage, samo s
ručnom torbicom i balonerom. Mora da je bila u žurbi i da mu je
pobjegla.“

„Ne znam što bih rekao, prijatelju. Što mi više o tome pričaš, postaje sve
čudnije. Kao da je u zemlju propala.“

U taj tren kraj njih je projurio veliki smeđi mačak i mijaučući pobjegao
prema kučici u vrtu. „Mora da ga susjed još nije nahranio“, rekao je
Andrija.

„Dragi moj, ja sad moram ići, već kasnim. Javim ti ako bilo što pametno
smislim.“

Idući dan mu je bio vrlo naporan, a njegova revna tajnica mu je
dogovorila i sastanak sa psihijatrom Petrom Kosom u pet popodne.
Jedva se pozabavio najhitnijim predmetima, i opet napet a još k tome i
gladan, otišao k njemu. Ispričao mu je san i simptome koje je uočio i
molio da mu se pomogne.

„Čujte Alberte, moram vas pitati nešto vrlo delikatno i to direktno. Da li
vi imate problema s potencijom?“ Počeo se osjećati kretenski na tom
kauču, kamo ga je psihić polegnuo.

„Kakve veze ima moja potencija s tim snom? Što vam je došlo?“

„Ništa meni nije došlo. Lijepo vas pitam i molim da mi na pitanje i
odgovorite, jer taj vaš san može upućivati na poremećaj u vašoj

64

podsvijesti, koji vam se već javlja i kao upozorenje kroz san. Da nešto
nije u redu i da je došlo vrijeme da u vezi s tim nešto poduzmete.“

„Za Boga miloga, jeste li sigurni da vama ne treba pomoć, kad tako
zaključujete?

Istina, veza mi se nekako raspada.“

„Da li ste čuli što ste upravo rekli?. Veza vam se raspada!“

„Da, raspada, no to nije zbog seksa, budite uvjereni. I to nema nikakve
veze s mojom erekcijom, koja je sasvim solidna. Jednostavno smo
previše dugo bili skupa i veza nam se nekako potrošila. To ima veze s
ljubavlju, a ne sa seksom. Ljubavi je valjda bilo premalo.“

„Ali vaša podsvijest vam daje signale.“ Sad je već i zbog gladi i zbog
napetosti izgubio živce. Digao se s kauča, i rekao svome psihiću
doviđenja. „Molim vas pošaljite mi račun.“

Odlazeći, promrmljao si je u bradu. „Čisti gubitak vremena. Koji mi je
bio vrag da odem k psihijatru?“

Zlovoljno se otputio do obližnjeg restorana, naručio odrezak s
krumpirima i veliku kriglu piva. Odmah se osjećao bolje.

Drugo se jutro, opet nakon uznemirujućeg sna, sam otputio do kuće
Gorana Trkelja, da malo pronjuška okolo, i dobije dojam o događajima.
Dosadan susjed je valjda još spavao, kad ga nije bilo u blizini. Došao je
samo čupavko, mijauknuo i opet pojurio prema vrtnoj kučici. Uputio se
za njim i požalio što nije ništa donio mačoru za jesti. Mačak ga je čudno
gledao, opet mijauknuo i pojurio, a on je krenuo za njim. Uputio se
ravno prema hrpi stajnjaka i počeo drapati svim silama, po mjestu koje
je već prije očigledno dobrano izdrapao.

„Pa ja sam stvarno za psihijatra“, rekao je sam sebi ovog puta na glas.
„Koga vraga to radim? Hodam za mačkom i gledam kako se sprema
napraviti nuždu. Morat ću se ispričati svome psihijatru i posjetiti ga
ponovo.“

65

Tada mu se u tišini sunčanog jesenjeg jutra, činilo da opet čuje jedva
čujan glas: „Pokušaj ponovo, pokušaj ponovo, možda ćeš me uspjeti
spasiti.“

„Pa ja sam lud, potpuno lud! Viknuo je na sav glas.“

Glas kojega je čuo u snovima jasno je opet čuo u glavi. Provalio je u
kučicu za alat, uzeo pijuk i lopatu i nakon podužeg kopanja po svježem
stajnjaku došao do lijesa.

66

Kristina Ćurić, Split

N95

Prolazila je ispred psihijatrijske bolnice. U kućici pokraj ograde, stražar
je čitao novine. Kratko je pogledala prema njemu. Odlučila je da neće
pitati za put. Otprilike je znala gdje je. Hodat će koliko god treba, ali
više neće ulaziti u tramvaj.

Osjetila je da joj se netko približio, ali nije stigla uzmaknuti. Nož joj se
zabio kroz leđa u srce. Stražar se trgnuo. Brzo je navukao kiruršku
masku. Izletio je. Ubojica se dala u bijeg. Potrčao je za njom. Ona je bila
brža.

Detektivka Dita željela je barem jedan značajan detalj, ali stražar Jan je
tvrdio da je bio mrak i da nema pojma kako je izgledala ubojica ni što je
imala na sebi.

- Molim vas. Znate li je li kosa bila svijetla ili tamna? Je li na primjer
svjetlila u mraku, ovako kao moja?

- Nemojte se ljutiti inspektorice, ali vaša kosa uopće ne svijetli.
- Dobro. Možda ne sada. Nisam ju dugo obojila, ali ipak, neka razlika
postoji između mene, koja sam plavuša, i npr. žrtve, koja je imala crnu
kosu.
Jan se namrštio. Ugurao je prste u sijedu kovrčavu kosu.
- Mislim da je bila srednje dužine i svjetlija.

Uzdahnuo je i spustio obje ruke.

- Žena je nosila masku. Možda i crne rukavice.

- Normalno da je nosila masku. Nošenje maski je obavezno u vrijeme
pandemije. Kakva je bila? Kao vaša? Ili možda šarena, dizajnerska, kao
moja?

67

- Ne. Samo malo. Da razmislim. Šarena nije bila. Ovaj. Mislim da je bila
ona skupa. N95 ili tako nešto.

- Vidite. Ipak ste dosta zapamtili. Je li vam žena izgledala poznato?
Mislim, po pokretima, stasu? Je li mogao biti netko tko se liječi u klinici
ili netko od osoblja?

- Po onome što je učinila, mjesto joj je sigurno u psihijatrijskoj bolnici, ali
ne mogu reći da mi je stas poznat.

...

Dita je gledala sunčanu travu, a misli su joj bile tmurne. Nije bilo
otisaka. Ni jednog svjedoka, osim Jana. Strankinja je živjela sama.
Susjedi nisu mogli reći da je imala neprijatelje. Znali su samo da ju od
početka pandemije, nitko iz domovine nije posjećivao. U gradu je imala
samo tri prijateljice. Ni jedna nije odgovarala opisu ubojice. Na poslu su
tvrdili da je bila mirna i nekonfliktna. Da je poštivala pravila. Da je u
uredu držala razmak, redovito dezinficirala ruke i nosila masku. Ali
zašto ju taj dan nije imala?

- Jesi li vidjela komentare na Facebooku?- Upitao ju je agent Michal.
- Ne. Nemam Facebook. To je gubljenje vremena.

- Čudi me to, detektivko. Tamo su se mnoge ubojice same otkrile.
Trebamo to pratiti.

- Za to imam tebe, agente. I? Što si tamo saznao? Je li se ubojica sama
predala da se možemo vratiti raditi od kuće?

- Ljudi misle da ju je ubila hrvatska mafija.

- Molim te, a zašto? Cura nije imala nikakvog posla s mafijama.

- Slažem se. Ta pretpostavka nema smisla, ali ova druga ima. Neki tvrde
da je to učinila neka luđakinja koja mrzi strance.

68

- Pa ta teorija jedino i ima smisla. Otkad se povećao broj stranaca,
povećao se i broj javnih mrzitelja istih. Onda se vrati Facebooku i traži
ljude koji mrze strance. I prouči profil žrtve. Možda joj je netko tamo
prijetio.
- Već sam vidio njen profil. Nema naznaka prijetnji, ali proučit ću grupe
mrzitelja stranaca.

Michal se udaljio, a Dita je nastavila razmišljati. Nije više željela biti
detektivka. Sinoć je sanjala mrtvu strankinju i krv koja se nezaustavljivo
cijedila po čitavom gradu. Zaključila je da joj posao pije životnu
energiju. Pitala se je li kasno s trideset i pet godina promijeniti karijeru.
...
U postaju je ušao manji muškarac, kratke, raščupane kose. Imao je
masku N95 i crne rukavice.

- Došao sam priznati ubojstvo.- Viknuo je čvrsto, tankim glasom. Dita ga
je zamolila da sjedne. Pogledala je agenta Michala.

- Što mislite? Dva ubojstva u dva dana, nakon što smo dugo bili
besposleni.- Michal je otvorio usta, ali prekinuo ga je došljak.
- Gospođo. Ja sam jučer ubio strankinju ispred psihijatrijske bolnice.
- Gospodine. Imamo svjedoka. Ubila ju je žena. Zar niste čitali novine?
Ili su vama na psihijatriji zabranjene novine?- Dita je odmah požalila što
je čovjeka proglasila ludim.. Bila je svjesna da iz nje govore očaj i umor.
- Znam da imate svjedoka, ali to sam bio ja. Nosio sam periku. Obukao
sam žensku odjeću. U slobodno vrijeme se oblačim tako. Imam psihičkih
problema, znam, ali ne živim na psihijatriji. Slučajno prolazim tamo na
putu do kuće.

- Zašto ste ubili strankinju?

- Bio sam nervozan. Imam bipolarni poremećaj. Ona me nervirala, jer
eto, mrzim strance, bio sam nervozan, a ona je tuda prolazila. Nije imala
sreće.
- Odakle vam nož, ako niste planirali ubojstvo?

69

- Kupio sam novi nož za meso jer mi se stario istupio. Tako se potrefilo.
Da nisam imao taj glupi nož, to se ne bi dogodilo.

- Molim da odete kući i da mi donesete tu vašu žensku odjeću i periku
kao dokazni materijal.

Čovjek se polako i zbunjeno digao i otišao. Michal je izgledao još
zbunjenije.
Ali, zar ga nismo trebali uhititi? Što će nam dokazni materijal, ako je
čovjek priznao, a po to smo mogli poslati i policajce. Ako pobjegne,
samo ćemo imati više posla.

- Neće on nikuda bježati. Priznao je zločin. Očito želi biti u zatvoru.
...
Marek je imao četrdeset i pet godina. Živio je sam. Radio je u
administraciji. Nije se ženio. Nije imao djevojku. Michal je provjeravao
njegov profil na Facebooku.

- Čudno, nije u nikakvim rasističkim grupama. Naprotiv, stalno dijeli
neke citate kako smo svi jednaki i kako je cijeli planet njegova država.
Zašto ju je onda ubio? Zašto ne kaže pravi razlog? Valjda je to zbog tog
poremećaja.
Taman je u ured ušao Marek. Pozvali su i Jana da svjedoči. Dita je
naredila Mareku da obuće odjeću i stavi periku.

- Ne znam. Ova perika mi stvarno izgleda kao da bi mogla svijetliti u
mraku. Mislim da to nije bio taj čovjek. Uostalom. To kao da nije njegov
stas. Žena je imala šira ramena.

- Tako Jane. Znači ipak se sjećate ubojice bolje, nego što ste mislili i ipak
nisu sve plave kose iste.

Jan se uspravio. Nije znao je li mu Dita uputila kompliment ili kritiku pa
nije znao što reći.

- Gospodine Mareku. Koga štitite?

70

- Nikoga. Bio je mrak. Svjedok me nije mogao dobro vidjeti. Mogu dobro
trčati. Prije dvadeset godina sam bio državni prvak na dvjesto metara.
...
Ulazna vrata su zaškripala. Jan je zinuo. U postaji se pojavila plavuša
srednje dužine kose, srednje visine, širih ramena, u masci N95. Oči su joj
bile sitne i plave, a obrve nacrtane.

- Ja sam ubila ženu, a Marek me samo štiti jer je zaljubljen u mene
godinama. Otkad smo skupa trenirali atletiku.

- Ti znaš? Kako znaš?- Izbezumio se Marek.

- Gospođo, sjednite i sve nam ispričajte. Znala sam da Marek nekoga
štiti.- Dita joj je pokazala drvenu stolicu, točno dva metra udaljenu od
svoje.
- Sigurno mislite da sam zla, ali vjerujte mi, ubojstvom jedne luđakinje,
spasila sam tisuće ljudi.

Dita je stisnula obje šake. Suzdržala se da ženi ne razbije lice i njenu
dragu N95. Zatim je povukla masku do ispod nosa. Pridošlica je stisnula
obrve i nabrala čelo. Da je mogla, ubila bi i inspektoricu.
- Pričajte. Samo pričajte. Michale, sve uvedite u zapisnik.

- Rado ću ispričati svaki detalj, gospođo inspektorice. Koliko god da
provedem u zatvoru, isplatilo se. Moja žrtva je beznačajna u odnosu na
moje dobro djelo.

- Dobro! Prestanite se hvaliti i pričajte. Ne zanimaju me vaša dobra djela.
Dita je pogledala na posrebreni sat. Željela je ženu što prije iza rešetaka,
a sebe doma ispod popluna, obavijenu toplim suprugovim rukama.
- Bilo bi lijepo da povučete masku poviše nosa, ali dobro, dok se ne
približavate više od dva metra, mogu pričati. Ta luda strankinja je ušla u
tramvaj bez maske. Lijepo sam ju zamolila da ju stavi. Odbila je. Udaljila
sam se od nje da se ne zarazim. Bila sam toliko dobra da sam se samo
udaljila, ali onda me ona isprovocirala. Pokazala mi je srednji prst i
izišla je na sljedećoj stanici. U torbi sam imala novi nož za meso. Istrčala
sam iz tramvaja. Morala sam ju pratiti. Morala sam spasiti svijet.

71

- Ma bravo. Čestitam.- Dita je skinula masku, približila se ubojici i
zakašljala joj se u lice. Ubojica je krenula šakom prema njoj. Dita joj je
izvrnula ruku. Ubojica je zajaukala.

Jan, Michal i Marek su šutjeli. Marek je bio tužan, a ostala dvojica su u
Diti vidjeli heroja kakvog je svijet trebao, ali se nisu usudili priključiti.
Kada bi i oni skinuli maske, svima bi prijetio zatvor. Michal nije bio
siguran hoće li Ditu njen položaj zaštiti od kazne, ali bio je ponosan što
je radio s tako hrabrom osobom.

- Jane, nekako mi se čini da ova žena pripada bolnici u kojoj radite. Ako
do sada nije tamo bila, trebala bi se tamo nastaniti.

- Vii. Viii pripadate psihijatrijskoj bolnici.- Bolno je izjavila ubojica.

...

Tko će znati tko pripada psihijatriji i ima li itko tko joj uopće ne pripada.
Je li ubojica spasila mnoge živote ili je samo skratila jedan i unesrećila
obitelj žrtve, svako neka sudi sam. Za skidanje maske, Dita nije dobila
kaznu jer su svjedoci šutjeli, dok ubojica nije prošla lišo. Zaradila je
petnaest godina. Dita i Michal su se sretno vratili radu od kuće.

72

Nikola Dominis, Postira (Brač)

ZAGREB – ADVENTSKA PRIČA

Bilo je to kratko pred Božić prošle godine. Bila je subota. Grad je bio
ogrnut snijegom. Toni i Matko su izašli na Zrinjevac kako bi osjetili
nešto od božićnog ugođaja. Stajali su za stolom i jeli fritule s čokoladom
kada su im pristupile dvije djevojke. Shvatili su da su gluhonijeme ili
bar glume da su gluhonijeme. Tražile su nešto novca za neku udrugu.
Dali su im nešto novca, a one su brzo nestale. Toni i Matko su krenuli u
obilazak kada je Toni stavio ruku u desni džep jakne. Našao je neki
papir. Otvorio ga je, a unutra je pisalo:

- Odabran si. Langov trg – crvena kanta za smeće.

Vratio je papirić u džep i ne razmišljajući previše što bi to trebalo značiti
nastavio obilazak. Kada su krenuli kući Toni je čekao tramvaj za
Dubravu. Opet je pružio ruku u džep i izvadio papirić. Sada je bio sam i
mogao se odlučiti hoće li otići vidjeti što je to u crvenoj kanti za smeće,
ako je uopće išta. On je brzo prešao cestu i uputio se za Langov trg.
Kada je došao, benzinska pumpa je radila, a uz zid benzinske nalazilo se
nekoliko kanti za otpad i jedna od njih je zbilja bila crvena. Toni je
krenuo ka njoj i bez straha podigao poklopac. Ono što je vidio ga je
prenerazilo, zaledio se i problijedio. Jasno je razaznao, u kanti bila je
krvava ljudska šaka. Kada je bolje pogledao uz krvavu šaku, stajao je
papir koji je brzo uzeo, a na njemu je pisalo:

- Pošalji mail na [email protected], tada ćeš dobiti daljnje upute, prije
toga zovi policiju i ne spominji nas jer ona inače umire tvojom krivnjom.

Papirić je bio potpisan sa „Svi“.

Stao je i pokušao se smiriti te promisliti što učiniti. Odlučio je ipak zvati
policiju. Policija je brzo stigla i postavljala mu stotine pitanja. Odveli su
ga u stanicu gdje ih je nakon nekoliko sati uspio uvjeriti da je samo htio

73

baciti maramicu u smeće i da je onda ugledao krvavu ruku. Detektiv
Mario stajao je u kutu sobe i slušao ispitivanje. Kada su Tonija pustili on
mu je rekao:

- Još ćemo se mi vidjeti.

Nakon što je opet bio na slobodi poslao je mail i dobio odgovor:

- Otiđi do Taboo kluba, tamo pronađi Anju instaliraj joj preglednik Tor i
tada joj pošalji ovaj link.

- Gdje sada još moram uvaljivati druge u probleme. A Bože moj, pomozi
mi...

- Učini to ili je mrtva!

Odmah je krenuo prema klubu Taboo. Klub je bio dobro popunjen.
Pitao je konobara za Tanju ali on je pokazao da nije razumio. Vidio je da
DJ ima mikrofon. No čim se počeo penjati prema DJ-u oko njega su se
okupili zaštitari i da sam DJ nije intervenirao bili bi ga vjerojatno izbacili
iz kluba. Rekao je DJ-u da mora naći Anju i on je zamolio preko razglasa
i za sekundu se pred Tonijem stvorila predivna, poprilično obnaženo
obučena cura. Prvo se upoznao s njom, a onda je pozvao da izađu iz
kluba te da joj mora nešto važno reći. Pobojala se da se nije nekome od
njenih nešto dogodilo.

- Reci mi odmah što se dogodilo! – Rekla je.

- Čekaj, prvo da ti objasnim da ovo nije moja ideja i da te nerado
uplićem u ovo. Ovako... Ah kako da ti to objasnim.

- Reci više čovječe! Jesu moji svi dobro?

- Da, da nije to. – Rekao je, a ona je snažno izdahnula u olakšanju.

- Ovako. Jedna cura je zarobljena, i žao mi je što te moram u ovo
umiješati, ubit će je ako ne učinim sve što od mene traže.

- I što traže?

74

- Žele da ti pošaljem jedan link, ali ne znam što je na linku, ti bi ga
trebala otvoriti.

- Ha, pošalji pa ćemo vidjeti.

Poslao joj je link. Instalirao Tor i ona ga je otvorila. Oboje su ostali
preneraženi... Link je vodio do videa gdje je djevojka bez ruke bila
svezana na podu neke prostorije. Uskoro je Toniju stigao mail. Poslano
mu je više desetaka mail adresa i poruka da taj mail pošalje Anji, a ona
da pošalje link svim ovim kontaktima.

- Što je ovo? Zašto je ta djevojka zarobljena? Zašto ste mi ovo poslali?

U jednom trenutku bili su zbunjeni, a zatim im je prišao čovjek. Toni ga
je prepoznao, detektiv Mario.

- Pođite za mnom. – Reče detektiv.

- Nismo mi ništa krivi. – Reče Anja.

- Samo pođite sa mnom, znam sve. – Pokazao im je video.

- Kako ste nas tako brzo našli? – Upita Toni.

- Prvo. Shvatio sam da nešto nije u redu kada si rekao da si u kantu htio
baciti maramicu. Nije bilo nikakve maramice ni u kanti ni izvan.

- Znate li tko je djevojka?

- Ne! – Odgovore zajedno Toni i Anja.

- To je masovna ubojica, plaćena ubojica. Našao sam je na Interpolu.
Izvršavala je mnoge atentate na području Europe. A oni koji su je oteli
žele da se u Europi uvede smrtna kazna.

- Ti imaš njihov kontakt?

- Da. – Odgovori Toni.

- Trebat će nam. A ti Anja imaš li nekoga u obitelji tko je ubijen hladnim
oružjem?

75

- Otac mi je ubijen u Londonu prije dvadeset i dvije godine. Ja sam još
bila sitna... Što... Zar mislite da je ona...?

- Da, vjerojatno. Daj mi mobitel.

Detektiv Mario je počeo ime po ime s mailova kojima je Anja poslala
pretraživati na tražilici gdje bi upisao „ubojstvo ...“. I gotovo svako ime
izbacilo je nekoga tko je ubijen.

- Nemamo ništa. – Reče Toni.

- Kako si došao do kante na Langovom trgu.

- Da, da to može biti trag. Dvije gluhonijeme cure...

- Tražile su novce za neku udrugu gluhonijemih. – Reče detektiv.

- Da, da upravo tako.

- Nisu gluhonijeme, to su prevarantice. Kakve one imaju veze? – Upita
detektiv.

- Nakon susreta s njima našao sam u džepu papirić... – I brzo stavi ruku
u džep i nađe zgužvani papirić.

- Evo ovo. – Reče Toni.

- Prvo ćemo pronaći „gluhonijeme“. – Našli su ih u jednom klubu.
Detektiv ih je ispitivao.

- Znači ti si ovo napisala? Možeš li mi opisati izgled čovjeka koji ti je
rekao da to učiniš? Znaš za sada si sudionica u ovome i teško da ćeš se
izvući na sudu u koliko nam ne pomogneš. – Rekao je detektiv.

- Bio je pod kapuljačom ali sjećam se da je imao tetovažu na lijevoj ruci
koja mu seže sve do palca tako da je ne može skriti jaknom. – Reče
djevojka.

- To bi nam moglo pomoći. – Reče detektiv.

Toni se polako dignuo i šapnuo detektivu:

76

- A da potražimo na internetu da li se negdje netko očitovao kao borac
za pravo na smrtnu kaznu. – Rekao je Toni. U tom trenutku počeli su na
videu, prerađenim glasom, izgovarati imena ubijenih.

- Silvija Horvat, MiguelSilus, Nikola Dominis...

Kada su završili s nabrajanjem objasnili su zašto ovo čine i pustili
komentare uz video:

- Neka, neka...

- Odmah skidaj glavu!

- Za takve nema milosti. – Slični komentari redali su se jedan za drugim.
Gotovo svi su bili na strani otmičara. Sada znam zašto su se potpisali sa
„svi“. Detektiv je na dark web-u pronašao jedan jedini prosvjed za
uvođenje smrtne kazne u Europi i to prije tri mjeseca u Berlinu. Ima i
slika od kojih se na jednoj jasno vidi tetovaža na lijevoj ruci i lice
prosvjednika. Detektiv je odmah izdvojio sliku tetovaže i lice te ih
pokazao djevojci, a ona je bila uvjerena da je to ta tetovaža i da je to ta
osoba. Zvao se Dean.

- Deane ako sada odustaneš bit će ti suđeno za nanošenje teških tjelesnih
ozljeda i otmicu što je ipak mnogo lakše od ubojstva. – Rekao je u poruci
detektiv.

- Nećete je nikad naći. – Rekao je Dean.

- Da ali te nećemo prestati tražiti i nakon ovog ćeš biti na svim
tjeralicama. Želiš li to?

- Dobro, ako vam pomognem hoćete li me zaštititi? – Rekao je Dean.

- Hoću ako je ne ubiješ. – Rekao je detektiv Mario.

- Krivo ste shvatili. Ja sam bio samo veza. Ne znam gdje se nalazi
Asesina. – Rekao je Dean.

- Znaš li imena otmičara? – Upita detektiv.

77

- Ne, ima nas pedesetak sa svih strana EU, može biti bilo tko. – Rekao je
u poruci Dean.

- Daj nam sva imena. – Detektiv je popisivao imena. Približavalo se pet
sati i na videu je odbrojavao zadnji sat. Bilo je još oko 20 minuta kada se
čulo na radio stanici kako je jedan čovjek došao u policijsku postaju u
Novom Zagrebu tvrdeći da su ti momci u njegovoj garsonijeri. Detektiv,
Toni i Anja su odmah ustali i odjurili na adresu. Otkucavale su zadnje
minute kada su stigli pred zgradu, svi su čekali detektiva. On je odmah
glasno rekao:

- Ako je ubiješ odslužit ćeš četrdeset godina.

- Ali pravda mora biti zadovoljena. – Čuo se glas iznutra.

- Da ali ne na takav način. – Rekao je detektiv.

- Smrtna kazna mora biti uvedena. – Rekao je opet otmičar.

- Zakon je takav kakav je. – Rekao je detektiv. Sekunde su počele
odbrojavati. Na videu je djevojci prišao čovjek s maskom i pištoljem.
Nije bilo vremena za odugovlačenje. Detektiv Mario se zatrčao, provalio
vrata te počeo pucati na otmičara. Otmičar je pogođen pao na pod no
dok je još bio pri svijesti podigao je svoj pištolj i prostrijelio Asesinu kroz
glavu. Trenutak kasnije oboje su bili mrtvi.

Završilo je tragično. Preko milijun pratitelja vidjelo je ovaj završetak.
Video je brzo ugašen.

- Bilo mi je drago upoznati vas, a sada treba vidjeti da li je još netko bio
umješan. – Toni se oprostio od Anje ali nije mogao mirno otići spavati
pa je u sedam sati sudjelovao na svetoj misi u katedrali. Svjećice su
svijetlile kao da se ove noći ništa nije dogodilo, svijet se i dalje okretao,
advent je i dalje bio u punom jeku, čekao se Božić, iako se ovaj događaj
dugo povlačio po medijima ova se noć ipak pokušala što prije
zaboraviti. Išli smo dalje i mislili:

- Nismo li ipak mogli ovo spriječiti?

78

Iva Esterajher, Zagreb

PRIVATAN PLES, NA POPUSTU

Instrumenti su na stolu, ona se pokušava suzdržati i ne skliznuti u
euforiju. Euforija je za amatere. Dugo je čekala trenutak ali zna da su
ljudi bolesni od bijesa skloni previdima. S njom to nije slučaj. Pažljivo je
isplanirala svoju naraciju, imala je devet mjeseci za promišljanje.
Aligator se koprca ali nema veze; ipak je platio sat vremena vraške
zabave.

***

Dolaziš u klub svakog utorka i petka. Glazba je podnošljiva ali žene su
super. Imaju nekoliko go-go plesačica, sve su po ukusu. Nije da si
izbirljiv ali voliš da ti se ponudi bar nešto bolje od prosjeka. Ajme,
pogledaj bend: dva uspavana gitarista, jedan na klavijutarama i
dugokosi bubnjar: svi zategnuti u zlatna metalik odijela, kao sjajne
neonske purice. Za večeras su uvježbali masakr nad Elvisom: You're
always on my mind! Izdržat ćeš lošu obradu zbog nje. Nije neka plesačica
ali ne smeta. Na sebi nosi samo male crvene gaćice i njiše se poput
pokvarenog robota. Kosa boje banane i veliki zlatni lanac na vratu, sa
slovima poredanim u polukrug – piše SUZY. Voliš gledati lutke u
izlogu.

Siguran si da ti je više od jednom uzvratila pogled. Dobro, go-go
plesačice gledaju ljude u oči, to im je opis posla.

Večeras nisi raspoložen za dulji boravak. Još ćeš malo gledati Suzy,
popiti koju čašicu pa lagano doma. Bilo je kiše prije nego si ušao, noge
su ti mokre i još osjećaš vodu kako ti gricka tabane. Glazba je prestala,
bend je uzeo pauzu. Čudno da od tako lošeg sviranja moraju odmoriti.

„Do'ra večer, gospon! Lijepo se smjestite, hoćete li?“ Plesačica s banana
kosom došetala se do tvog stola s čašom u ruci. Svjetlucava prozirna