Kristalna pepeljara 2020. i 2021. - Zbornik priča

229

“Zašto je Karmen, već po mraku, odlučila ići šumskim puteljkom?”

“Taj je puteljak prečica. Vodi do tramvajske stanice. Svi s kampusa
prolaze onuda.” Žanina je taktika bila davati sasvim kratke odgovore
bez puno detalja.

“Je li imala kakavih neprijatelja? Je li netko bio ljubomoran na nju?”
Žana mi je odgovorila slegnuvši ramenima. Igrala se kao da ništa nije
znala.

Bio sam gotovo siguran da ju je ona ubila. Neosporivo su svi bili
uključeni, ali samo je ona od njih troje imala dovoljno te psihopatske
mirnoće da bi ubila čovjeka. Kunem se, sve joj se to vidjelo iz očiju.
Njene, za razliku od Dominikovih, su iskrile nekom novom strašću koju
do tada nije upoznala. Tijelom joj je kolao neki novi rush. To sam često
viđao kod novopečenih ubojica. Ali ona je to divno kontrolirala, i serijski
ubojica bi joj na tome pozavidio. No trebalo je čekati pravi trenutak kada
će se suptilno odati, točnije, kada će se indirektno pohvaliti.

“Imaš li ti Žana kakvih posebnih hobija?”

“Puno čitam.”

“Krimića, pretpostavljam?”

“Između ostalog.” Nije se dala isprovocirati. A s obzirom da nisam imao
dovoljno dokaza da ih zadržim u pritvoru, pušteni su.

“Karmen je iskrvarila na smrt. Bila je živa još 15-tak minuta nakon
zadobivenih rana. U slučaju da vas je zanimalo.” Rekao sam prije no što
su izašli kako bi potaknuo barem malo grižnje savjesti, posebice kod
Viktorije i Dominika, kod Žane je za takvo nešto bilo odveć prekasno.
Kimnuli su glavom u znak primitka moje zvučne poruke, a zatim
krenuli prema izlazu.

“17.” Šapnula mi je Žana na izlazu tako tiho da sam ju jedva čuo.

“Što 17?”

230

“17 minuta.”

Bilo je ovo priznanje, koje će zbog manjka dokaza, zauvijek ostati
izgubljeno u prostranstvima moga uma. Mogao sam ju jasno zamisliti
kako ubada Karmen, polako i smireno, a zatim bdije nad njezinim
tijelom, brojeći sekunde i minute.

Tik. Tok. Tik. Tok. Sve dok život nije napustio Karmenino tijelo.

Nakon što su izašli iz postaje Dominik je obgrlio Žanu. Zbog kakve je to
bolesne ljubavne igrice Karmen morala umrijeti? Nažalost daljnja istraga
zaglavila je u slijepoj ulici.

231

Franko Stipković, Zagreb

ĆUK

Danas Alma i Franko neće ostati dugo u Vraninama. Možda tek dva-
tri sata. Planirali su, da će Franko počupati nešto trave ispod maslina,
dok će Alma pokušati sakupiti barem šačicu puževa.

Prošlih dana je palo nešto kiše pa će se, valjda, naći poneki puž. S
plastičnom vrećicom u ruci Alma počne sakupljati puževe
vinogradnjake. S grana smokve, sa stabljika raštike i sa živih stijena

uspije sakupiti tek nekoliko primjeraka. Tražeći puževe, pretražuje
gromaču po gromaču i postupno se udaljava od Vranina prema uvali
Poplat. Nezadovoljna količinom pronađenih puževa, već

gotovo odustane, kada se zamisli. Ako je pamćenje dobro služi, dolje u
uvali Maloga Poplata, tamo iza vikendice slikara Babuna, u nekoliko
gromača je uvijek zasađeno nekoliko stabljika raštike.

Po tim stabljikama mogao bi biti pokoji puž. Alma prođe preko ceste
pokraj kuće staroga Ćuka pa pođe puteljkom između borova prema
Malomu Poplatu. Stari Ćuk živi sam. Nema ni rodbine, a vjerojatno niti
prijatelja. Uglavnom se bavi lovom ribe na udicu, dolje u uvali. Ima
skromnu mirovinu,

kao učesnik NOB-a. Nadimak mu je Ćuk, jer se panično boji te rijetke,
noćne ptice. U mjestu se vjeruje, ako ćuk sleti na krov kuće, netko će
uskoro iz te kuće umrijeti.

Žureći između borova, Alma naglo zastane. Krikne. Na puteljku
ispred nje netko nepomično leži. Svladavši početni užas, Alma priđe
bliže. Prepozna staroga Ćuka. Leži na leđima. Ispod njegove

232

glave, koja nepokretno počiva na živoj stijeni, nakupila se poveća lokva
krvi. Čelo mu je sastrugano i krvavo. Alma čučne i rukom nježno
dotakne starčev obraz. Potpuno je hladan. Čovjek je već

sigurno više sati mrtav. Pomalo preplašena kliktajima gladnih galebova,
koji nadlijeću mirnu površinu mora u Poplatu, Alma se okrene pa se
puteljkom kojim je došla požuri natrag prema Vraninama.

Jedan bijeli letač preleti park u središtu mjesta, uzdigne se iznad
zgrade

policijske postaje i odleti put zapadnoga nebosklona. Policajac Stipe uđe
u

postaju. Sjedeći za radnim stolom, Marko ga upitno pogleda.

„Mislim da znam, tko je razbio ono staklo na kiosku i ukrao cigarete“,
reče pomalo ponosito Stipe.

„Dobro, reci!“ potakne ga načelnik.

„Razgovarao sam sa starim Dodom. Njegov je prozor baš iznad
kioska. Rekao mi je, da je noćas, otprilike oko jednoga sata, bio na
prozoru, jer mu se nije spavalo. Čuo je razbijanje stakla i potom vidio
četiri mladića, kako se vrte oko kioska. Misli da je prepoznao Karotu.
Ostala trojica bi mogla biti ostala tri Asa. Što ćemo?“

„Pronađi Karotu i privedi ga! Ne govori mu išta! Neka se malo
znoji!“ Rekavši to, Marko ustane i pođe van. Koju minutu kasnije

Stipe napusti policijsku postaju.

Marko prošeta do „Korkyre“. Na terasi ispred hotela nekoliko
promatrača prati šahovsku partiju između Maka i Franka Pjuha. I
Marko se pridruži promatračima.

U trenutku kada Mako izgubi kvalitet, začuje se škripa kočnica. Iz
pune brzine zaustavi se „Renault-4“ Franka Olića. Marko napusti
šahiste te se stubama spusti do pločnika. Uzbuđen,

233

Franko iziđe iz vozila. Reče:“Dobro da sam te ugledao! Moraš sa mnom
u Poplat! Žena mi je našla mrtvoga starog Ćuka.“

Marko baš ugleda i trećega policajca iz njihove male postaje. Vlaho
se, u policijskoj odori, vraća s pristaništa, gdje je otpratio brod za Split.

„Vlaho!“ zovne ga Marko. „Ja idem s Frankom u Poplat.

Našli su mrtvoga starog Ćuka. Ti nađi doktora Nikića pa dođi
s njim!“

Sjedeći na kamenoj klupici ispred vikendice u Vraninama, Alma
začuje zvuk automobilskoga motora i prepozna Frankovo vozilo. Ustane
te siđe do puta. Franko sasvim uspori pa joj dovikne:“ Idem dolje s
Markom. Čekaj me tu!“ Franko zaustavi i parkira automobil točno na
mjestu gdje se s

glavnoga puta odvaja puteljak prema Ćukovoj kući. Pođu pješice do
mjesta na kojemu leži starac.

Policijski načelnik se zagleda u mrtvaca ispred sebe. „Kao da je pao i
onda udario glavom o stijenu“, zaključi Marko.

„Ma, zašto mu je čelo krvavo? Kao da ga je netko udario nečim
tvrdim po čelu, a tek onda je pao na stijenu i razbio glavu otraga“,
nastavi razmišljati Marko.

„Čini se, da mu nije samo krv po čelu“, primijeti Franko. Franko
čučne do starčeve glave pa nježno s njegova čela kažiprstom pokupi tek
djelić smeđeg obojenja. Prinese prst bliže očima, pogleda mrlju, značajno
napući usne pa prinese kažiprst nosu i snažno udahne.

„Miriše mi na borovu koru“, reče.

Marko se zagleda uokolo. Priđe stablu najbližega bora. Na deblu,
približno u visini čovjeka, ugleda oštećenu koru.

„Ovdje je udario glavom“, reče Marko. „Ima i krvi. Kao da je trčao i
udario svom snagom.“

234

„Možda ga je nešto preplašilo pa je trčao i nije vido stablo.“

„Da, pogotovo ako je bio mrak. Možda mu se to dogodilo prošle noći.
Liječnik će to utvrditi. Ti se, Franko, vrati gore ženi! Ja ću ostati ovdje
pričekati Vlahu i liječnika. Doći će oni uskoro.“

Grane u krošnjama borova, u parku pokraj policijske postaje,njišu se
sve jače pod udarima ojačanoga južnog vjetra. Vraćajući se iz
mrtvačnice, gdje su ostavili mrtvo tijelo staroga Ćuka, vozilo

Doma zdravlja se zaustavi ispred ulaza policijske postaje. Iz automobila
iziđu Marko i Vlaho. Pozdrave se s doktorom Nikićem pa uđu u
postaju, a liječnik produži prema Domu zdravlja.

Sjedeći na neudobnu, drvenom stolcu, Karota živčano lupka lijevom
nogom. Razveseli se, ugledavši načelnika, koji upravo uđe u prostoriju.

„Gdje si, šefe? Čekam te cijelu vječnost. Stipe mi je rekao, da sam ti
nešto potreban.“

Marko sjedne za stol, nasuprot Karoti. „Slušaj, Karota! Nemam je
vremena s tobom se zezati. Vidjeli su tebe i one tvoje Asove, kako ste
prošle noći razbili staklo, oko sata iza ponoći, na kiosku i

ukrali cigarete. Sve to lijepo priznaj, vrati ukradeno i plati štetu na
kiosku pa ću sve zaboraviti, kao da se nije išta dogodilo! Je li u redu?“

„Ma, nije u redu! Nismo mi to učinili.“

„Ne ljuti me, molim te! Ljudi su vas vidjeli.“

„Oko sata iza ponoći? Ma, tada smo bili na drugomu mjestu.“

„Da? Gdje?“

„Nas četvorica smo baš tada bili u Poplatu. Išli smo malo zezati

staroga Ćuka. Znaš da se stari Ćuk jako boji ćuka. Nismo imali

pametnijega posla pa smo se išli malo našaliti s njim.“

235

„I, kako ste se to s njim našalili?“

„Kako? Stali smo svaki od nas četvorice na jedan kut kuće i počeli
smo ćukati poput ćuka. Samo, nismo svi ćukali odjednom, već bi prvo
ćuknuo jedan potom drugi pa treći pa četvrti, kako bi se činilo, da ćuk
stalno leti oko kuće. Kada je stari Ćuk čuo ćukanje, izletio je iz kuće kao
lud i pobjegao dolje prema Poplatu. Ubili smo se od smijeha!“

„I, što je onda bilo?“

„Ništa. Čekali smo još malo, a kako se stari nije vratio, ukrcali smo se
u auto i vratili se u mjesto.“

„Stipe!“ naredi Marko policajcu. „Zatvori ga u ćeliju!“

Buneći se, negodujući, Karota ipak mora poslušati policajca, koji ga
zatvori u jedinu ćeliju u postaji.

„Zatvorio sam ga“, referira Stipe načelniku. „Što ćemo sada?“

„Pođi s Vlahom pokupiti i ona ostala tri Asa pa i njih zatvorite!“

Stipe posluša nadređenoga pa s Vlahom iziđe iz postaje. Nekoliko
minuta potom, Marko ustane i priđe rešetkastim vratima ćelije. Karota
ga dočeka bijesnom bujicom riječi:“Marko, što se zezaš?

Lijepo sam ti rekao, da nismo opljačkali kiosk. Pusti me van!“

„Možeš li malo zatvoriti gubicu?“

Videći ozbiljno, prijeteće načelnikovo lice, uhićenik umukne.

Marko priđe sasvim blizu. Gledajući Karotu ravno u oči, načelnik

iznenadno i glasno ćukne:“Ću-uk!“

Karota se preplašeno prene: “Koji ti je...“

„Platit ćeš ćukanje i ti i tvoji Asevi!“

„Ćukanje?“

236

„I za smrt staroga Ćuka, majmuni jedni!“

Marko okrene leđa zaprepaštenomu Karoti, udalji se od ćelije, ugasi
sva svjetla pa iziđe iz postaje. Vani se već polako spušta mrak. Načelnik
se uputi prema svojoj prastaroj „Škodi“. Eto, uz

mnogo sreće, uspio je odgonetnuti smrt staroga Ćuka! Četiri Asa barem
neko vrijeme neće više terorizirati mjesto.

Sjedne za upravljač svojeg automobila, upali motor pa krene

kući. Šteta staroga Ćuka. Mogao je poživjeti još koju godinu. Ma, što se
tu sada može?

237

Đurđica Stuhlreiter, Osijek

MEDVJEĐE ŠAPE

Gradić na obali pitome rijeke živio je za mjesec rujan. U njegovu se
drugom tjednu, dok je sve još odisalo ljetom a jesen se slutila tek u
ponekom maglovitom jutru, održavao godišnji sajam starih zanata.
Brojni posjetitelji divili bi se tada umijeću majstora kovača, licitara ili
klobučara. No ipak su ih, više od starine što se otimala zaboravu,
privlačili mirisi onoga što su jeli njihovi stari. A bez obzira na to jesu li
im draže slatke ili slane delicije, većina posjetitelja svoj bi obilazak
završila na mjestu gdje se odvijao središnji događaj sajma – izbor
najukusnijeg starinskog kolača poznatog pod imenom medvjeđe šape.

Gospođa Ana se prema tom mjestu kretala polako te su je nekoliko
puta nestrpljivi znatiželjnici gurnuli u prolazu. Stigavši do središnje
pozornice, stala je po strani i čekala. Nije trebalo dugo da se iz prvih
redova prolomi vrisak, a zatim i uspaničeni povik:

– Neka netko pozove liječnika! Čovjeku je pozlilo!
Na licu gospođe Ane nije se pomakao niti jedan mišić. Kao da je
samo to čekala, okrenula se i zaputila kući. Ponovno zazivanje doktora i
zvuk hitne pomoći koji se uskoro začuo nisu je više zanimali.

***
– Upomoć! – zavrištala je gospođa Ana one noći kad se napunila
zamalo godina dana kako je živjela sama.
Probudili su je zvukovi iz kuhinje. Dok joj je srce lupalo kao ludo,
uspravila se u postelji kako bi se uvjerila je li dobro čula ili joj se sve to
samo učinilo. Njezina spavaća soba bila je obasjana slabašnim svjetlom
ulične svjetiljke i otkrivala ono što ju je sirotu snašlo. Njezin zakoniti
suprug, gospodin Vjekoslav, sramotno ju je napustio nakon trideset
godina sretnog bračnog života. Od pogleda na prazni krevet samo je
uzdahnula pa bijesna zbog izdaje kojom joj je zahvalio za sve izglačane
košulje, bogate stolove kojim ga je dočekivala i dosadne dane provedene
na pecanju, ustala iz postelje riješena da se obračuna s nezvanim gostom
tko god on bio.

238

Gospođa Ana nije bila hrabra žena, ali sada su u njoj proključali sav
jad i poniženje s kojima je živjela od dana kada ju je njezin bračni drug
onako kukavički napustio. A nije to učinio zbog bilo koga i nije mu
glavom zavrtjela neka neznanka, nego njezina prijateljica, gospođa
Zdenka. Sjetivši se toga, naoružala se takvim bijesom da je gotovo
poželjela da se u njezinoj kući nalazi provalnik pa da ga sredi onako
kako se željela obračunati s otimačicom svojega muža. Čak je i požurila
prema mjestu s kojeg se malo prije začuo zvuk te, onako goloruka,
otvorila vrata kuhinje.

U tom se trenu susrela s tamnom sjenom koja je nešto tražila po
kuhinjskim ormarićima. Gospođa Ana zgrabila je stolac te njime
zamahnula na provalnika, ali se on uspio izmaknuti, uperivši prema njoj
svjetiljku te, zaslijepivši je svjetlom, iskočio kroz prozor. Kad je došla k
sebi i upalila svjetlo, vidjela je da se na podu nalazi jedna od njezinih
kuharica koje je čuvala u kuhinji.

Podigla je tu svoju bilježnicu s receptima od kojih su je mnogi
proslavili. Zbog njih je bila na glasu kao vrsna kuharica pored koje su se
neke, poput gospođe Zdenke, mogle sakriti u mišju rupu. Sjetila se svih
onih jela koje je gospodin Vjekoslav volio, ali i toga kako nije bio ljubitelj
slatkog te da se od svih slastica dao nagovoriti jedino na kušanje
medvjeđih šapa.

Odmah ju je tuga jače uzela pod svoje jer je znala da ove godine neće
moći sudjelovati na natjecanje na kojem je gotovo redovito pobjeđivala.
Kao ostavljena i osramoćena, neće imati hrabrosti pojaviti se među
ljudima koji će se, više nego kolačima, naslađivati njezinom mukom.
Umalo je pustila i suzu dok se vraćala u spavaću sobu s bilježnicom
čvrsto stisnutom na grudima i sjećajući se kako ju je neki dan zlobna
blagajnica u dućanu pogodila viješću.

– Uspjeli smo nagovoriti gospodina Vjekoslava da, kao jedan od
uglednijih građana, bude u žiriju za izbor najboljih šapa. Tko će ako ne
on znati koje su najbolje, zar ne!

Na ovo se odmah nadovezala druga torokuša koja se tu našla kao
slučajno.

– Do sada se nije htio toga prihvatiti jer ste se vi uvijek natjecali. Ali
sada, kad mu više niste supruga…

239

***
Nakon nekoliko dana, gospođa Ana opet je čula neobične zvukove u
svojoj kući. Oboružana oklagijom koju je od one provale držala kraj
kreveta, krenula je u izvidnicu, ali nigdje nije zatekla nikoga. Zaključivši
da joj se samo učinilo i da su u pitanju njezini napeti živci, nikome o
tome nije ništa govorila. Ali kad je nakon nekog vremena zatekla
otvoren prozor za koji je bila sigurna da ga je zatvorila, shvatila je da je
vrag odnio šalu te odmah ujutro krenula to prijaviti policiji. Uranila je
kako ne bi susrela nekog od poznanika te opet biti izložena sažaljivim
pitanjima i komentarima, ali prije samog ulaska u policijsku postaju ipak
su je zaskočili dojučerašnji obiteljski prijatelji te umjesto pozdrava rekli:
– Kakva sramota! Vjekoslav je potpuno izgubio pamet. A i ona
njegova… Čula si, zar ne, da je Vjekoslav ove godine u žiriju. Navodno
se sam ponudio.
– To je samo navodno… – umiješa se i muški dio para. –Ljudi svašta
pričaju.
– Kao da je to bitno.– prekine ga žena. – Uglavnom, on je u žiriju, a
ona se prijavila za natjecanje.
– Ali to nije po pravilima. – prevari se gospođa Ana te da uvući u
razgovor. –I ranije su ga zvali, ali nije mogao zbog mene.
– Tako je, draga moja, zbog tebe nije mogao, ali sada može. Još se
nisu vjenčali pa je to formalno moguće. Valjda Zdenka hoće iskoristiti
zadnju priliku da se dokaže.
– Nije ta u stanju ispeći ni pitu bundevaru… – vrisne ojađeno
gospođa Ana, ali susrevši se s njihovim zadovoljnim pogledima jer su
postigli svoju svrhu, naglo ušuti, okrene se na peti i neobavljena posla
odjuri kući.

***
Vrativši se, krenu odmah provjeriti je li sve na svom mjestu i ima li
kakvih znakova da je opet netko bio ovdje. Kad je zašla u kuhinju,
iznenada se sjeti da je one prve noći provalnika zatekla upravo tu te
kako mu je pri bijegu iz ruke ispala njezina kuharica. A onda se
odjednom, sve što je ovih dana čula i doživjela stade slagati u jasnu
sliku te gospođa Ana shvati tko bi mogao biti tajanstveni provalnik i
zašto se u noćnim pohodima zadržavao samo u kuhinji.

240

– Tako dakle! To ste smislili vas dvoje varalica!–kaže naglas pa
krenu provjeriti je li bilježnica s receptima i dalje na noćnom ormariću
pokraj njezina kreveta gdje ju je ostavila one noći. Kad se uvjerila da je i
dalje tu, podboči se rukama kao da nekoga izaziva na dvoboj te poruči:

– Nećete, golupčići, dok sam ja živa. Ne zvala se ja Ana.
Zatim je krenula do papirnice odlučna da više ne gubi vrijeme na
uzaludno razmišljanje o svojoj sudbini ostavljene žene. Imala je plan
kako će iz ove bitke, koju nije ona započela, izići kao pobjednica, a za to
joj je ponajprije trebala bilježnica poput one u kojoj su bili zapisani
njezini recepti. Nije je bilo teško pronaći jer su u iste takve učenici pisali
svoje zadaće iz matematike pa je brzo platila i požurila kući. Bilo je
vrijeme da se pristavi ručak, ali njoj danas nije bilo do toga. Sjela je za
stol u nekadašnjoj radnoj sobi gospodina Vjekoslava, otvorila kupljenu
bilježnicu i u nju počela prepisivati recepte iz one koju je provalnik
pokušao ukrasti. Kad se smračilo, gospođa Dragica je upalila svjetlo te
kao gluha i slijepa za sve oko sebe, nastavila prepisivati.
Već je prošla i ponoć kad je stigla do recepta zbog kojeg je i krenula
u prepisivački pothvat. Zastala je kao da se predomišlja, ali kad je
pogledala uokolo i susrela se s praznom sobom kao slikom svoje
nesreće, obrisala je znojne ruke i uzela olovku. Recept za medvjeđe šape
prepisala od riječi do riječi, s tek jednom malom izmjenom. Umjesto
oraha, kako je stajalo u originalnom receptu, ona je napisala da u tijesto
treba dodati obilnu količinu lješnjaka. A kad je prepisala i ostale recepte,
ostavila je novu bilježnicu u kuhinji, na mjestu na kojem je znala da će je
lopov opet potražiti.
Bila je sigurna da je to bio gospodin Vjekoslav. Znala je i da je on
alergičan na lješnjake, a nadala se da njegova nova izabranica, gospođa
Zdenka, o tome nema pojma.

***
Kada je nakon par dana bilježnica s prepisanim receptima zaista
nestala, gospođa Ana je znala da je bila u pravu. A kako se približavao
sajam starina, njezina sramota zbog toga što je bila ostavljena postajala je
sve manja. Znala je da će uslijediti događaji koji će gospođu Zdenka
staviti u središte pozornosti te da će se svi baviti njezinim propalim

241

pokušajima – onim da se napokon uda pa makar i preotevši muža svojoj
prijateljici ili onim da pobjedi u natjecanju za najbolje šape.

Drugog je dana, dok je čitav grad brujao o tragičnoj smrti gospodina
Vjekoslava koji se srušio kušajući kolač svoje nove ljubavi, gospođa Ana
mirno krenula na tržnicu. Namjeravala je kupiti orahe kako bi, za svoj
gušt, ispekla medvjeđe šape. Nije se uopće čudila dok je prodavačica
mudrovala.

–Što je onoj Zdenki trebalo da se pravi pametnom pa u medvjeđe
šape umjesto oraha stavlja lješnjake? Sada se svi pitaju je li to učinila
namjerno ili sirotica zbilja nije znala da je taj njezin Vjekoslav alergičan
na lješnjake.

242

Anamarija Šarlog, Klanjec

BEZ NASLOVA

Jeste li ikada doživjeli potpuni zastoj svemira, onaj čaroban trenutak
kada svemir stane, čeljusti su spuštene, a u glavi puca vatromet ? Ne
govorim o sexu, utjecaju alkohola, droga ili o nekom dr. opojnom
sredstvu. Ne, ne, govorim o trenutku kada najdivnija žena na planeti
uđe u prostoriju, a pogledi se lijepe za nju poput olova za magnet. Čak
ni ja nisam imun na takvo uprizorenje žene koja je sređena od glave do
pete. Samo čuvši zvuk njenih srednje visokih potpetica koje nisu niti
previsoke, niti preniske, srce svakog muškarca zatitra. Njena uz tijelo
pripijena crvena, u potpunosti elegantna haljina duljine ispod koljena sa
prorezom sama po sebi ne bi odavala efekt koji je ta žena imala, a da
izgled nije upotpunila umjerenom dozom profinjenog nakita. Pri ulazu
u hotel Historium, već su trojica hrabrih muškaraca uskočila u pomoć
kako bi joj sa ramena skinuli dugačak crni kaput sa crvenim rubovima
koji je savršeno odgovarao haljini koju je nosila. Njena plava kosa sijala
je poput sunca u dvorani punoj ozbiljnih ljudi u sivim odijelima. Osim
hrpetine odvjetnika, biznismena, počasnih gosta i uglednih muškaraca,
drugim ženama u dvorani Allegra pogled je također bježao prema
mladoj dami koja je mamila pažnju svih pristunih, pa čak i konobara iza
šanka koji je tog trena na tacnu slagao najnoviju narudžbu. Kako to
obično biva prošla je dvoranom kao da hoda modnom pistom i u trenu
je ispunila dvoranu zagonetnim slatkim mirisom. Za trenutak dva kada
je femme fatale otišla iz vidokruga svih, konobar mi prilazi i donosi mi
moje piće. Barem sam tako mislio.

- vaša pića gospodo, obraća mi se student koji se trudi zaraditi koju
kunu prije blagdana

- hvala mladiću – odgovara mu moj vjerni prijatelj Samuel stavljajući mu
dvadeseticu na tacnu

243

- Znaš Petre, ova ženska bi mogla iscijediti lovu iz bilo kojeg frajera,
raditi od njega što joj volja, prožvakati ga i ispljunuti, a on bi joj na kraju
svega bio još i zahvalan

- Semi prijatelju, mislim da pretjeruješ, sudiš damu prema izgledu.
Možda ne želi činiti od muškaraca što joj volja.

- Ma daj, pa ne možeš biti toliko slijep, jesi li je uopće vidio ? znam ti ja
takve kao što je ona, zavedu te, iskoriste i prije nego što se stigneš i
okrenuti, ne znaš niti što te je snašlo, na ulici si i to sam bez kune u
džepu.
- govoriš li o ženi koja je upravo prošla kraj nas ili o Anne-Marie?-
izgovarajući to, nesvjesno sam otpio piće koje mi je netom dostavio
mladi konobar i istog trena me zapekla ljutina pića, počeo sam kašljati i
izazivati pažnju muškaraca koji su stajali za šankom do nas.
- Ej mali, pa šta je to, nisam ti ja ovo naručio, brzo mi daj čašu hladnog
mlijeka.
- Maca popala jezik?- smije mi se Semi Naime, gledajući plavokosu
ljepoticu, konobar je uzeo krivu tacnu sa šanka i umjesto moje mineralne
vode sa maslinom donio mi je neko alkoholno piće sa chiliem. Ne mogu
vjerovati kako netko uopće može piti takvo nešto.

- nisi požalio to što si mu dao bakšu, jel da?

- niti lipe – govori mi Semi cerekajući se

- još jednu čašu mlijeka molim

- opaa, pazi da te ne omami previše, znam da je open bar, ali moraš
paziti da ne pretjeraš! – smije se Semi

Dok sam ispijao svoju drugu čašu hladnog mlijeka dogodio se pomalo
neobičan niz događaja. Začuo se glasan pucanj iz ureda koji se nalazio u
prostoriji iza šanka. Samo sekundu kasnije konobaru studentu koji nas je
posluživao skliznula je boca mlijeka iz ruke, razlivši se iza šanka, a
ogroman kristalni luster na sredini dvorane srušio se pogodivši sijedog
gospodina u tamnoplavom odijelu.

244

E sad, da prevrtimo film. Tko sam ja i što radim na tako uglednom
mjestu ? Da budem iskren, a drugačije i ne znam, došao sam kao pratnja
Semiju. Znam, znam, zvuči čudno. A što mi je drugo bilo činiti!?
Priznajte i vi biste to učinili na mome mjestu. Ne dobiva baš često običan
vozač taksija poput mene pozivnicu na tako profinjeno mjesto gdje se
okupljaju velike face. Luksuzna lokacija godinu dana unaprijed
rezervirana samo za elite, zvuk violine i open bar šlag su na torti
naspram vožnje taksija u večernjim satima. Između ostaloga, kao što ste
možda već mogli i naslutiti, Semi je trebao doći sa Anne-Marie koja ga je
pošteno oderala u brakorazvodnoj parnici, unajmivši boljeg odvjetnika
nego li je on to sam. Barem je tako ispalo.

I samo tako, za tren oka nastala je panika. Ljudi su počeli vikati i trčati
kao muhe bez glave. Jedna žena srednjih godina pala je u nesvijest
vidjevši nepomično truplo g. Schrodera ispod ogromnog polurazbijenog
lustera u samome središtu dvorane. Stakla je bilo posvuda.

- Pomozite jadnoj ženi!- netko je uzviknuo

- Semi, pazi na staklo! – rekao sam Semiju kada je pojurio prema ženi

Začuđeni pogledi, zatim žamor ljudi, spekulacije, zgražanja i strah.
Policija je stigla nevjerojatnom brzinom. Dam se kladiti da je riječ o
ljudima plitkijeg džepa da bi im trebala cijela vječnost da stignu.
Inspektor Boris i policajci su zatvorili cijeli hotel, nije bilo izlazaka, ali ni
ulazaka, sve osim jednog.

Zatekli smo je vani na čik pauzi. – reče policajac Davor pri tome držeći
za nadlakticu fatalnu ženu u crvenoj haljini

Hvala, Davore, a sada na posao. Molim vas sve da ostanete mirni.
Ispitati ćemo jednog po jednog u dvorani Forte preko puta dvorane
Allegra. Pokušajte ostati smireni, trezveni i prisjetite se svega što ste
vidjeli. Zahvaljujem na pažnji – reče Boris

245

Završivši svoj govor, inspektor Boris je u pratnji trojice policajaca odveo
ženu u crvenome prema dvorani Forte.

Misliš li da je ona glavna osumnjičena – pitao sam Semija
Pa naravno da je Petre, zapravo, dapače, siguran sam da je upravo ona
upucala gospodina Natšika

Opet ti sa svojim predrasudama i to samo zato što je zgodna ženska
Takve su ti najgore, vjeruj mi.

Istraga, i ispitivanje je trajalo neopisivo dugo. Bio sam siguran da ćemo
tamo ostati cijelu noć. No bio sam u potpunosti u krivu.

Inspektore, nešto smo pronašli!

Evo me odmah!

Ovaj znam da možda nije na meni da, ovaj se miješam, ali meni je brat
stručnjak za sound system, pa sam se zapital ovaj, znate kak mi je jedna
stvar dost neobična...

Gukni golube!- zadere se inspektor Boris na mladog policajca Mihaela
kojem je ovo bila prva večer na terenu

Znate, ovaj, zapital sam se zakaj su u svakom čošku ovi zvučniki, ak
nema niti televizora, niti radija ili linije, laptop je na stolu, nema
računala, pa kam k vragu su onda spojeni ti zvučniki. Vidite, ovaj
domar nam je potvrdil da ih prošli tjedan nije bilo ovdje.
Pa što onda, možda su spojeni bluetooth-om spojeni na laptop ili neki
drugi uređaj. Mnogi ljudi na taj način ugrađuju zvučnike. – odbrusi mu
nestrpljivo Boris

Ma znam, ali, ovaj meni to ni dalo mira pak sam išal gledat kam žice
vodiju i pronašal sam mobitel zaljepljen ljepljivom trakom za zid iza
ormara. Na mobitelu sam pak našal da je bil navit alarm u 21:00, točno u
vreme kad se čul pucanj. Vidite. – Mihael je promijenio vrijeme alarma i
kroz vučnike se začuo glasan pucanj. Gosti u dvorani Allegra razbudili

246

su se i ponovno osjetili onaj strah i paniku.
Bravo mladiću! – reče inspektor Boris i nasmije se od čistog
zadovoljstva, kao da je on sam zaslužan za to novo relevantno otkriče.
Nego, jeste li štogod otkrili u vezi lustera i gospodina Schrodera?

Prišao sam usamljenoj prekrasnoj ženi u crvenome koja je sama sjedila
za stolom. Očito su svi smatrali da je upravo ona ubila gospodina
Natšika zato što su je svi vidjeli da je ušla u njegov ured početkom
večeri.
Je li baš tako strašan inspektor Boris? – upitao sam je

Ma nije. Znate, vidim im u očima, svi misle da sam ja kriva, pa čak i sam
inspektor i policajci. – odgovorila je suzdržavajući suze

Pa jeste li?

Nisam to učinila.

Vjerujem vam.

Vjerovao sam joj, nakon ugodnog razgovora sa gospođicom Sarom znao
sam da govori istinu jer osoba koja je kriva, pokušavajući prekriti istinu,
više bi se klela u to da nije kriva. Tada mi je svanulo. Znao sam tko je
ubojica. Osoba koja se ponašala upravo suprotno od onoga kako se
ponašala Sara. Od samog početka večeri pogledavao je na sat. Nervozno
je i napeto govorio. Bio je to Semi. Upravo osoba s kojom sam i došao
tamo.

No tko je ubio gospodina Schrodera? Je li to bila čista slučajnost?

247

Karmen Šimudvarac, Oroslavje

SVJEDOK

I.

-Nećeš vjerovati tko mi se jutros javio e-mailom – ostajući bez daha i
gotovo izbezumljeno Andrea se obrati prijateljici iz studentskih dana.

Po tonu glasa nije se točno moglo zamijetiti je li zbunjena, uplašena ili
nešto drugo, ali bilo je vidljivo da je izvan sebe.

-Reci, tko? –zainteresirano upita Vera žličicom miješajući pjenu s
cappuccina koji im je donio konobar.

Sjedile su na terasi Green puba, kafića u kojem su običavale piti svoj
popodnevni cappuccino. U taj lokal dolazile su sve face iz kvarta. Svi su
se međusobno poznavali, ako ne onako blisko, onda bar iz viđenja.
Konobari su bili vrlo, vrlo uslužni. I tridesetogodišnja Vlatka i nešto
stariji Mario. Nisu trebali prilaziti gostima, već su znali tko što pije.
Ugodno je bilo sjediti na osučanoj terasi. Nisu im smetali automobili jer
je kafić smješten u blizini parka, daleko od ceste.

-Pogodi, pogodi!

- Vedran možda?

-Neeeeee, s Vedranom je gotovo. Stavljena je točka, a ne zarez.

-Dobila si tako željeni posao?

Andrea je završila Ekonomski fakultet, ali od posla ni traga i još uvijek
vodila se u evidenciji nezaposlenih osoba. Nestrpljivo je čekala posao.
Znala je da su natječaji namješteni i da posao dobivaju oni koji ima veza.
Javljala se na natječaj čim bi se otvorilo neko radno mjesto.

-Nisu oni mada bi to bilo odlično. Ostajem na burzi, stara moja.

248

-Braco iz Amerike?

- Nije on. Daj probaj još jednom.

-Smiri se. Budući da ti je život jednoličan, nije tako lako pogoditi,
prokomentira Vera uvlačeći dim cigarete. Da nisi kojim slučajem
osvojila put oko svijeta?

-Oooooo, kamo sreće da jesam, ali nisam.

- Pomozi mi. Muška ili ženska osoba?

- Muškarac je.

II.

Studirajući u Zagrebu, Andrea stanovaše u studenskom domu. Potjecaše
iz ne baš bogate obitelji, a brigu o njoj vodila je Korina, njezina
samohrana majka. Radila je u bolničkom centru u Sisku na odjelu
dermatologije. Kako bi prehranila i školovala Andreu, radila je dvanaest
sati dnevno. Za vrijeme noćnih dežurstava slušala bi majčina
upozorenja.

-Ne izlazi van navečer! Zaključavaj vrata stana! Nikome ne otvaraj! Ima
svakakvih budala noću.

Andrea se pridržavala majčinih dobronamjernih savjeta, ali život u
Zagrebu drukčiji je od života u Sisku. Opasnosti i izazovi puno su veći.

Da bi si nešto više priuštila, jer joj džeparac koji joj je davala majka bio
nedovoljan, povremeno je radila preko student servisa. Nije puno birala
poslove, već joj je bilo važno da poslovi nisu fizički teški. Razlog tomu
bio je taj što je Andrea bila krhke građe. Ljudi bi govorili da je sitna sa
svoji 55 kila. Isticahu joj se oči plave poput mora i ovalno lice koje
uokvirivaše valovita crvena kosa dužine do ramena.

249

Jednog dana poče raditi u Večernjem listu. Njezin se posao sastojao u
brojanju novina koje su vozači trebali distribuirati po kioscima. Često bi
posao trajao do sitnih sati, a Andrea bi kasno stizala u studentski dom.

-Kako je život nepravedan, razmišljala je. Većina mojih vršnjaka izlazi
navečer van provodeći vrijeme u kinima, kazalištima, kafićima ili na
nekoj rekreaciji. Novca imaju kao blata. A ja sam prisiljena raditi zato što
majka nije u mogućnosti izdvojiti veća sredstva.

Po povratku s posla ostalo joj je vremena samo za tuširanje jer je morala
na jutarnja predavanja.

Vraćajući je jedne noći iz tiskare u neosvjetljenom prolazu, začu neke
neobične zvukove. Nije mogla razabrati čuje li se prigušeni jecaj ,
zapomaganje ili stenjanje. Krene prema prolazu i ugledavši neobičan
prizor, stane. Odjednom joj kroz glavu prođe da je postala očevidac
silovanja. Krupan, crnokosi muškarac jednom je rukom zatvorio usta
nekoj djevojci, a drugom ju je pristikao na svoj ud. Silovitim trzajima
pokušavala se otrgnuti i osloboditi njegovog stiska, ali bezuspješno.
Nesvjesno Andrea pođe još par koraka naprijed u želji da pomogne
nepoznatoj djevojci. U tom času muškarac zastade i pogleda Andreu.
Osjeti kako ju je tip prostrijelio pogledom. Poput fotografskog aparata
snimi njegov ubojiti pogled uočavajući oči, kosu, crte lica......

Odnekud se pojavi policijski automobil koji vjerojatno bijaše u
ophodnji. Zaustavi se na drgoj stani prolaza. Iz njega izađoše dva
policajca i potrčaše na mjesto događaja. Andrea potrči što je mogla brže.
Noge su joj klecale, koraci se činili kao u djeteta koje tek uči hodati.

III.

Mjesec dana kasnije na televizijskim vijestima slušala je da je započelo
suđenje silovatelju iz zagrebačkog naselja Zapruđe. Isti tren
prepoznade muškarca kojeg je vidjela one noći kad se vraćala s posla.
Počinitelj se branio govoreći kako nema ništa s optužbama kojima ga

250

terete. Andrea, koja je mrzila svaki oblik nasilja, odluči nazvati policiju i
uključiti se u proces suđenja. U policijskoj postaji prijavila se za
svjedoka, a oni su joj jamčili zaštitu. Nije prošlo puno vremena kad je
dobila poziv za svjedočenje.

Bio je to prvi put da se našla u sudnici. Uveo ju je tužitelj. Bio je mlađi
čovjek, tridesetih godina. Obučen je u sivo odijelo, bijelu košulju i
tamnoplavu kravatu. U ruci je nosio crnu aktovku. Sjedoše na mjesto za
svjedoke. Nedugo zatim pojavi se muškarac, silovatelj. Sagnute glave
gledao je u pod. Branitelj ga povede za drugi stol iza kojeg stajaše dvije
stolice.

Na kraju uđe sudac. Radilo se o starijem čovjeku dostojanstvenog
držanja koji je mogao imati blizu šezdeset godina. Na sebi je imao crnu,
dugačku sudačku haljinu. Sudnica je bila poluprazna. Čim je stao za
svoj stol u sredini sudnice, podiže čekić, udari njime po stolu i reče:

-Ustanite! Zasjeda Okružni sud grada Zagreba protiv Ivana Tomića.

U tom trenutku prisutni ustadoše i na sučev znak ponovno sjedoše na
svoja mjesta.

-Nastavljamo suđenje u predmetu silovanja. Pozivam novog svjedoka,
Andreu Mlinarić. Pristupite!

Andrea nesigurnim korakom priđe mjestu za svjedoke i zakune se da će
govoriti istinu i samo istinu.

Tad joj pristupi tužitelj.

- Andrea, poznajete li optuženog?

-Jednom sam ga vidjela.

-Kad je to bilo?

-U noći 16. travnja, negdje oko ponoći.

- Gdje se odigrao vaš susret s njim?

251

-Slučajno sam prolazila ulicom Maksima Gorkog vraćajući se s posla iz
Večernjeg lista.

-Što je radio tamo optuženi.

-Silovao je neku djevojku.

-Kako možete biti sigurni da je baš riječ o optuženom?

-Prišla sam bliže u namjeri pomoći djevojci. Izgleda da sam ga
iznenadila jer me je začuđeno pogledao.

-Niste li se možda zabunili u identificiranju?

-Ne, nisam. To sam lice dobro vidjela i zapamtila sam ga. Više puta mi
je to lice dolazilo pred oči. A čim sam ga vidjela na televiziji, znala sam
da je to on.

-Hvala, nemam više pitanja – reče tužitelj i pođe prema svom stolu.

Sad se sudac obrati branitelju.

-Svjedok je Vaš. Možete pristupiti.

Branitelj ustade, ali nije imao pitanja za svjedokinju.

- Budući da branitelj nema pitanja, možete odstupiti – odlučnim glasom
progovori sudac.

Andrea se vrati na svoje mjesto do kraja današnjeg suđenja. Sudac
ustade, podiže čekić i udari snažno o stol.

-Suđenje je završeno. Možete napustiti sudnicu.

Dva zatvorska čuvara priđoše optuženom i izvedoše ga iz sudnice na
stražnji izlaz na koji je bio i ušao. Vidno uzbuđena, Andrea napusti
sudnicu uz pratnju tužitelja.

-Hvala Vam što ste pristali svjedočiti. Znam da je to mučan postupak, ali
bit će sve u redu. Vjerujte mi. –tužitelj joj uputi riječi ohrabrenja.

252

Ivan Tomić dobio je dvije godine zatvorske kazne za silovanje.

IV.
O sudskom procesu Andrea nije mislila sve do današnjeg dana.
-Znaš da sam prije dvije godine svjedočila na suđenju na kojem je Ivan
Tomić bio osuđen za silovanje. Te dvije godine su tako brzo prošle.
Izašao je iz zatvora i poslao mi je e- mail.
-Nemoj zezati.
--Ne bih se zezala takvim stvarima. Ozbiljna sam.
-I što ti je napisao?
-Samo dvije riječi. ČUVAJ SE!!!!!!

253

Danijela Školjarev, Kali (otok Ugljan)

ROLETA

Sjedila je na krevetu u sobi osvijetljenoj malom žutom lampom. Bližila se
ponoć, a ona je upravo upijala dojmove filma kojeg je pogledala. Često
bi je romantični filmovi bacili u neki trans pa bi tražila sličnosti u svom
životu. Primijetila je da se opet zamislila i poput funkcije „zoom out“,
vratila se svojoj hladnjikavoj sobi. Zapravo joj se ta soba nije ni sviđala,
kao ni stan, ali bi traženje novog vuklo probleme o kojima je odgađala
razmišljati. Vani je puhalo, čuo se šum borova iz obližnjeg parka i udarci
susjedove kante u ogradu. Bilo je pitanje vremena kad će stati puhati i
početi padati kiša iz brzih oblaka. Njoj je sigurno odgovaralo, jer je
ubrzo zaspala. Negdje usred nemirnog sna, trznula se i sjela. Čula je
zvukove poput škripanja noktiju i nekakvog lupkanja. Nakon nekoliko
sekundi je shvatila da je to miš koji već tjednima pokušava izbiti otvor iz
dimnjaka u njen stan. Izvalila se natrag na još topli jastuk i pokrila
teškom dekom po glavi.

Ujutro ju je probudio alarm, a vani je još padala kiša. Spremila se i
odjurila na bus koji je trebao krenuti za dvije minute. Izašla je noseći u
rukama ključ, kišobran i torbu koju još nije prebacila na rame. Dok je
zaključavala, primijetila je da je na nešto zagazila. Nekakav papirić.
Pomislila je da joj je zgodni novi poštar možda ostavio broj. Ali na
papiru je pisala neka adresa, a pored nje - jeziv crven zaokružen smajlić
poput onog iz Mentalista, serije koju je pratila sve do zadnje epizode.
Okrenula se, u hodniku nije bilo nikog osim nje. Viđala je već obične
smajliće ispisane crvenim sprejem te su joj i tada djelovali jezivo.
Uvjerila se da pretjeruje zbog previše pogledanih serija, ali ju je adresa i
dalje mučila. Stavila je poruku u džep na hlačama i požurila se na
stanicu.

Cijelo predavanje je razmišljala o njoj. Osjećala se kao Bilbo Baggins s
prstenom skrivenim od tuđih pogleda, ali ne i svojih misli. Razmišljala

254

je treba li je odnijeti na policiju, ali nije ništa prijeteće napisano.
Uostalom, nije ni provjerila što se nalazi na adresi, možda ju netko od
prijatelja planira iznenaditi za rođendan koji je prošao neproslavljeno.
Ipak, uspjela se skoncentrirati na prezentaciju koja joj je umarala i oči i
mozak.

Bližilo se 16 sati. Bilo joj je draže istražiti tu adresu po danu pa se
požurila. Pratila je upute i za nekih dvadesetak minuta je došla u slijepu
ulicu iza Gradske knjižnice. Smrdjelo je po mačjem urinu. Brzo je otišla s
tog mjesta i uputila se kući. Upisivala je ulicu u tražilicu, gledala što se
nalazi u njenoj blizini, ali nije našla ništa posebno. Odgodila je istragu i
zaspala.

Sutradan ju je na tepihu čekao još jedan papir s istom porukom. Umjesto
predavanja, otišla je na tu adresu. Nekoliko policijskih vozila je bilo
parkirano oko trake koja je privlačila poglede prolaznika. Na uglu ulice
su stajale dvije žene. Pošto je bilo prehladno za njihov izbor odjeće -
trenirku i šlape, pretpostavila je da žive tu negdje pa ih je pitala znaju li
što se dogodilo. Obje žene su u isto vrijeme „prigušenim“ glasom počele
prepričavati događaj u njihovom kvartu - pronađen je muškarac
izboden nožem i ostavljen u ulici. Protrnula je. Pitala ih je znaju li tko je
to, na što je žena u trenirki odgovorila isprekidano: - Jedan od lokalaca...
oni koji sjede tamo ispred onog malog dućana, vidiš tamo? Često bi
hodao s pivom u ruci... ali bio je jako ljubazan. - uzdahnula je i pozvala
drugu ženu da odu doma. Dok su skretale iza ugla, ista žena je rekla: -
Nisam dosad primijetila onaj grafit na zidu, jesi ti? Današnja djeca stalno
nešto šaraju po kvartu, nemaju papir doma...

U milisekundi je pomislila kako starije generacije često ne razumiju
grafite, ali misli su joj ubrzo skrenule jer je imala dojam da ovaj grafit
nije ljubavni citat. Podigla se na prste i – ugledala je veliki crveni smajlić.
Poput onog na poruci. Nije znala što napraviti, okretala se ali nije vidjela
nikog poznatog. Sad je bila sigurna da ovo nije šala. Otišla je do
policijskog auta, na što su policajci reagirali i rekli joj da se udalji.
Pogledala ih je izbezumljeno i rekla: - Netko mi je ostavio papir s ovom
adresom i istim smajlićem ispred vrata. Nemam pojma o čemu se radi

255

ali... – izvadila je papir iz džepa i pružila brkatom policajcu koji ju je
gledao zbunjeno. - Ako se pokušavaš šaliti, stvarno ti je neukusna šala...
- rekao je visoki policajac izražene čeljusti koji je uzeo poruku da je bolje
pogleda. Zasad im je to bio jedini trag osim noža kojeg su pronašli. - Ne
zezam se, stvarno, jučer sam je našla kad sam išla na faks, i danas opet.
Bilo mi je čudno, mislila sam da me neko od prijatelja zeza jer volim
gledati Mentalista i stavila sam je u džep jer me mučilo o čemu se radi,
išla sam pogledati čija je ovo adresa i nisam ništa vidjela. Danas sam
opet dobila istu poruku i sad sam vidjela ovo i... ne znam stvarno odakle
te poruke! -izgovorila je brže od lika nakon reklame za medicinu. - Čekaj
malo, koji Mentalist, o čemu pričaš? - javio se brkati policajac. - Ona
serija što bude na televiziji. Znate ona gdje glumi plavi kovrčavi lik? Pa
tamo ubojica kojeg love kroz cijelu seriju crta ovakve smajliće. Ali
mislila sam da se netko šali pa sam otišla na adresu da vidim o čemu se
radi. Nisam ovo očekivala... stvarno. - Ajde ti lijepo s nama u postaju pa
ćemo popričati. Kako se zoveš? - rekao je visoki policajac i otvorio vrata
svog automobila pokazujući rukom da uđe unutra. - Nikolina Marić. Ali
nisam ja kriva, ne znam zašto sam dobila tu poruku! - rekla je gledajući
brkatog policajca, koji je sada zapisivao njeno ime sa zabrinutim
pogledom na licu. Lagano su je pogurali prema autu, sjela je unutra i
više joj ništa nije bilo jasno. U postaji se dvojici policajaca pridružila
neka mlađa policajka blažeg, ali ozbiljnog izraza lica. Činilo joj se da joj
ova policajka ipak vjeruje. Sad su je pitali sumnja li tko bi to mogao
napraviti, ali ona nije imala pojma. Neki njeni prijatelji znaju da voli
kriminalističke serije, obitelj isto, poznanici i ne baš... Ali nitko tko bi
ubio nekoga. Uzeli su joj otiske prstiju i čekali da usporede s onima koje
su našli na nožu kraj tijela. Čekala je satima i satima, te iznova
prepričavala svoju priču drugim policajcima. Napokon su došli rezlutati
i rekli su joj da se ne podudaraju, ali da im je svejedno sumnjiva.
Otpratili su je doma. Dok su ostali pregledavali stan, brkati policajac
izašao je na balkon zapaliti cigaretu. Vratio se unutra, zatvorio vrata i
iznenada povisio ton: - Gospođo, rekli smo Vam da se pazite dok
dođemo ovdje, a ne da razglasite susjedima što je bilo. - Kako to mislite?
Nisam nikome ništa rekla. Čak sam spustila i ove rolete na balkonu,
zaključala se tri puta, sve provjerila. - gledala ga je Nikolinina mama u

256

čudu. - Pa što onda onaj tamo radi s dalekozorom? Čim je policija
negdje, odmah se na prozor izlazi...- dok je to izgovarao, usporio je i
pogledao svoje kolege. - Gospođo, rekli ste da ste maloprije spustili ove
rolete? Inače su podignute? - upitala je mlada policajka. – Da - rekla je
Nikolinina mama - pa ne vidi se ništa osim televizije izvana, i možda dio
kauča, što je tu zanimljivo! - Mislim da je to prvi kat - rekao je brkati
policajac - ajmo provjeriti. Izašli su van, a s Nikolinom i njenom mamom
je ostao visoki policajac koji je sada šutio.

Pokucali su na vrata. Otvorio im je muškarac star četrdesetak godina,
pomalo nezgrapnog izgleda. - Dobra večer? - pozdravio je policajce
upitnim tonom, brišući naočale o majicu. - Dobra večer, možemo li Vam
postaviti par pitanja? - nastala je kratka tišina, nakon čega im se
muškarac izmaknuo da uđu. Polako su gledali oko sebe, mršteći se
vidjevši zidove. Prije nego su se okrenuli prema njemu, izletio je van iz
stana. Potrčali su za njim i ulovili ga taman na izlazu iz zgrade. Nakon
što su ga uhitili i odveli u postaju, vratili su se kod Nikoline i njene
mame da im objasne razvoj događaja. Bilo im je jasno čim su ušli u
njegov zatamnjen stan oblijepljen crtežima istog smajlića i scena iz serije.
Pronašli su i USB, kopirane stranice, detalje serije skinute još prije par
godina. Dalekozor je bio namješten na kuhinjskom prozoru, a pogled
mu je bio fokusiran na Nikolinin balkon, i pošto su rolete bile podignute
- na Mentalista. Nikolina je sad osjećala neku grižnju savjest, ali zašto bi
pogled na nečiju televiziju prouzročio probleme? Očito je bio već
opsjednut tom serijom, i očito je promatrao susjede bez da je itko to
znao. Kad su usporedili otiske, zatvorili su slučaj, ali o tome se pričalo
još jako dugo. Vidjelo se po novinama, ali i po pogledima susjeda kad bi
sreli Nikolinu ili njenu mamu na hodniku.

Opet se čuo šum borova, ovog puta puhala je bura. Kroz stabla se
probijalo narančasto svjetlo, koje je postajalo sve prigušenije. Vratila se s
balkona i gledala prema parku. Bio je prazan, djeca su već bila kući, čulo
se šuškanje pribora za jelo. Uhvatila je napeto uže, spustila kvačicu i
zastala da pogleda prema borovima. Spustila se zadnja zraka sunca, a s
njom i roleta.

257

Tomislav Šovagović, Zagreb

TRGOVCI

Nije korona bila jedinim krivcem noćne pustoši slavonskoga sela.
Zlokobni virus uzrokovao je ranije spuštanje roleta, ali za nevidljivoga i
sićušnoga neprijatelja lako je znati da se može uvući u spavaće sobe,
štale, ljetne kuhinje. Problem su već dulje vremena pripovijesti o
trgovcima organima koji noću vabe zdrave šetače po šorovima,
unaprijed upućeni u životne navike otetih osoba.

„Zadnji je nestao Zdenko Čizmarov, nije pio, pušio, znali su da je čovjek
na svom mjestu“, tiho se šaptalo jutrima, ali ni nerazjašnjena sudbina
prvoga susjeda nije smjela prekinuti uobičajeni radni dan na njivi,
odlaske na posao i u Irsku, svatko se na svoj način, pa i ignoriranjem,
trudio pobjeći od straha i možebitne slične otmice.

U lokalnoj trgovini porasla je prodaja alkoholnih pića i cigareta, čak i
zakleti trezvenjaci i ranije odlučni nepušači promijenili su životne
navike, vjerujući da će nezdravim stilom otjerati napast, ažurirati dosjee
potencijalnih otmičara. Snalažljivi trgovci naručivali su iz gradskih
skladišta sve veće količine traženih artikala. I slatkiši su dobro prolazili,
bake i djedovi šopali su sami sebe čokoladama, keksima i sladoledima,
iako su s priličnom sigurnošću mogli pretpostaviti da nisu među prvima
na popisu zlikovaca. Njihovi organi odavno su bili darovani zemlji, a
hrpa umirovljeničkih odrezaka o isplati svjedočila da će uskoro morati
pod tu istu ledinu, bez darivanja organa znanosti (ili višim silama), ako
obitelj drugačije ne odluči.

Školarci su se ponašali poput umirovljenika, gutajući bombone i ližući
lizalice, upozoreni od strane roditelja da se nakon poslijepodnevnih
smjena nigdje ne zadržavaju, već pravac kućama. Čitavo selo
pretvoreno je u oazu straha, a s prokletim maskama nije mogao
prepoznati ni svog svoga, svatko je mogao postati glavnim

258

osumnjičenikom. Nepoznato lice, slučajni autostoper na autobusnoj
stanici, novi gost u kafiću, na svako „novo normalno“ gledalo se
podozrivo, a mjesni štab Civilne zaštite organizirao, kao u ratno ili
poplavno vrijeme, noćna dežurstva na ključnim seoskim punktovima.

Rijetka svjetla javne rasvjete na svakoj šestoj kući obasjavala su seosku
cestu do ponoći, kada je, odlukom mjerodavnih tijela, počinjao mrak, a
pojačavao strah. Stražari su motrili sumnjiva kretanja, lavež pasa
doimao jezovitijim u odnosu na ranija mahanja repom, kao da su i sove
glasnije hukale. Sve što su neslužbeni čuvari reda mogli učiniti,
neusklađeni s rijetkom policijskom ophodnjom, bilo je bjesomučno
pušenje cigarete za cigaretom, kao i ulijevanje „bombica“ pelinkovca i
čokanjčića domaće šljivovice u žedna grla. Vidno nakresani, zagušeni
nikotinom, teturali su šorovima, spremni za akciju koja, zapravo, nema
ni plana ni rasporeda. Dvije sačmarice pripadale su najistaknutijim
članovima Odreda protiv trgovaca organima, koji su iz žbunja u centru
vrebali ako začuju krikove očajnika u maglovitoj noći.

Ni crkvena zvona nisu se oglašavala o punom satu, kako bi tišina
pridonijela još većoj pozornosti promatrača. Promišljalo se o tajnom
planu otmičara, skovanom prema seoskim predjelima.

„Ako je sinoć napadnut Čižmarov Švabik, a preksinoć Mlaka i Stevan
Opančar, vjerojatno je na redu Gložik“, mudriji su povezali i važnost
obućarskoga nadimka, a opet, što vrijedi kada se zna da jedini postolar
u selu i nenapadnutom kraju jest Mirko zvan Bosonoga Šlapa, čovjek
koji je rođen u alkoholnim i nikotinskim parama, i takav hoda svijetom
sedamdeset godina. Svejedno, nužnoga opreza radi, jedan od tridesetak
pripadnika Odreda zauzeo je busiju ispred starčeve prizemnice, jer ne
valja se s vragom igrati ni kada ne izgleda očekivano da će baš ovdje
napasti organe koji ne mogu poslužiti ni Bernieju Ecclestoneu.

„Nosorog zove Soma. Kod Šlape sve čisto. Prijem“, odašiljani su signali
toki-vokijem, dotrajalim poput prvih mobilnih aparata. Seoskom
pjesniku učinilo se prikladnim kako indijanski dimni signali mogu slati
jasnije i značajnije poruke, ali on je ionako odavno zamijenio noć za dan,

259

pa su ideje stihovima poremećenoga uma u sekundi odbacivane kao
nezrele i neodgovorne u ozbiljnom trenutku.

Noćni sati prolazili su sporije no u toplim posteljama uz tamburaške
pjesme, iako nikom nije bilo do smijeha i zabave. Supružnici su ionako
spavali u maskama, sigurni da neće biti poljubaca i vođenja ljubavi,
vrijeme tjeskobe ne dopušta pravljenje djece, demografska slika s
koronom i trgovcima organima pogoršavala se i prenosila s maske na
masku.

Zvukovi kresnuta upaljača i otvaranje čepa prigodne boce jedini su
lebdjeli nad nemirnim selom. Usamljenost stražara trudila se ne podleći
panici, nagledali su se oni i gorih stvari u rovovima, ali ovo, kad drugu
stranu ne poznaješ, a znaš da postoji, da je vidljivija mimo mikroskopa,
izazivala je nestrpljenje suočavanja s istim.

„Mlađi moraju biti na posebnom oprezu, čak i među nama. Neka vas ne
tješi ciroza jetara i sjena na plućima, organizam s dvadeset, trideset
godina može pobijediti svaku tešku bolest“, održao je lekciju šef
stručnoga štaba, popularni Jole, tjerajući strah u kosti mladcima
željnima avanture i što bržeg rješavanja misterija. Nevoljko su kimali
glavama, mrmoreći međusobno o svim ovisnostima koje upražnjavaju
od tinejdžerskih dana, s naglaskom na kocku, seks i ljubav prema
promatranju životinjskih kostura.

Oko četiri sata, farovi nepoznatoga automobila skrenuli su s glavne
ceste prema Gložiku. Stražar iz centra javio je značajnu činjenicu kolegi
kod Mirkove kuće, što je u ovom izazvalo drhtanje kao da gleda
utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije.

„Nosorog zove Tuljana. Trebat ću pojačanje. Sigurno su barem trojica.
Prijem.“, mucajućega glasa javio je uplašeni stražar, ni ne pomišljajući
probuditi Bosonogu Šlapu, ako je ovaj i uspio usnuti snom postolara.
Zamišljao je što najviše vole od oružja ti sumnjivi tipovi, koriste li laso,
kalašnjikov, noževe, pristupaju li na licu mjesta seciranju kao u
biološkim laboratorijima, ili čitavu radnju obavljaju negdje dalje, možda
u saudijskom veleposlanstvu u Istanbulu. Šćućurio se, manji od makova

260

zrna u čahuri, osluškujući truckanje dojavljena vozila, kako se približava
ulici s imenom vođe Seljačke bune i kućnom broju 72. Travnata ćuprija
zatresla se od decentnoga automobila, vjerojatno voženoga na električni
pogon. Čovjek sa šifrom „Nosorog“ nije se mogao načuditi, a srce mu je
otišlo u guzicu kada je pojmio da se sumnjivci zaustavljaju ispod krošnje
divljega kestena iz kojega je promatrao okolicu.

Tišina. Trajala je minutu. Automobil je stajao parkiran. Četvorica,
prebrojao ih je stražar razmičući maglu, dogovarali su taktiku napada.

„Nosorog zove Morža. Kvartet je. Molim pomoć. Hitno. Prijem.“,
upozorio je šefa svih stražara, čudeći se što to sardinasto ima u cijeloj
ovoj večeri, a nije ribu pojeo mjesecima. Pomolio se, čekajući odobrenje
zahtjeva. Bio je usran od straha, nije se bojao priznati. A i što može u
ovom turobnom času, jedan protiv četvorice. Bilo je nemoguće dobiti
saveznika i u samoj žrtvi, nesposobnoj i trijeznoj obraniti se od
monstruma, kamoli pijan pod perinom.

Iznenađenje je uslijedilo izlaskom traženih osoba iz Škode, vjerovao je u
prepoznati model. Stajali su u uglancanim odijelima, kao pogrebnici,
menadžeri, poslovni ljudi. Kako god, svečano obučeni ljudi nisu imali
vidljivo oružje, pištolje su morali nositi ispod sakoa, u futrolama, za
remenom. Štoviše, samo je jedan nosio aktovku, premalenu za pile i
ostala oruđa kojima bi sasjekli Bosonogu Šlapu.

„Oni ga ovdje mogu samo usmrtiti, nikako kirurški obraditi“, prohujalo je
„Nosorogovim“ mislima.

„Morž zove Nosoroga. Pojačanje stiže. Prijem. Samo polako. Bez straha.
Prijem“, zvuk prijenosnoga uređaja trznuo je četvorku na češki pogon.
Ali odmahnuli su rukom i bez mnogo razmišljanja pristupili smeđoj
kapiji i pristojno, ako se to može reći u četiri sata ujutro, pokucali na
željezna vrata. Odgovora nije bilo. Predvodnik, vozač, dao je ostalima
znak da pričekaju. Ponovio je istu radnju još dvaput.

Iz kuće je napokon izišlo blijedo, ispijeno Mirkovo lice, nesigurno u
razmeđu jave i sna, jer otkako su specijalizirani trgovački centri

261

pojeftinili cijenu obuće, više mu nitko nije ni dolazio iz profesionalnih
razloga, tek poneki komšija na čašicu okrjepe. Ali ne ovako rano.

„Gospodin Mirko Japanka, vi ste?“, nadmoćnim tonom obratio se
najsjajniji u crnom odijelu, smješkajući se zubima bez traga kamenca,
kao da je ispao iz stomatoloških oglasa.

„Tako se pišem. Tko ste vi? Što hoćete? Koliko je sati?“, nesigurnoga
koraka približio se vratima vlastite kapije posljednji seoski postolar.

„Ispričavamo se ako smo vas probudili. Financijska policija. Imate
mnoštvo nepodmirenih računa. Ako ih ne platite u roku od osam dana
Vaša kuća ide na bubanj“, bezdušno je izgovorio kolovođa iz Škode,
predao gomilu papira složenih u tamni fascikl (a sve je noću tamno),
pljunuo ispred potencijalno zaplijenjene kuće i pozvao trojicu čuvara da
krenu svojim putom.

„Nosorog“ se osjetio bespomoćnim. Pomoć nije stizala. Svitalo je.

262

Ljiljana-Marija Šumić, Zagreb

LICE BEZ ODRAZA

- ''Do vraga!'' – prokleo je grof, prekrivši bljedunjavom maramicom usta
i nos te gledajući u truplo – ''Koji se vrag ovdje dogodio?''

- ''Zaboga.'' – prošaptao je njegov dvije godine stariji brat – ''Da znamo
koji se vrag dogodio, ne bismo bili ovdje, ne misliš li?'' – nadodao je
nešto nervoznije.

Obojica su gledala u leđa muškarca čije je tijelo bilo okrenuto trbuhom
prema dolje, ležalo spokojno na kamenom podu, tako da mu lice nisu
mogli vidjeti. Košulja je na njemu bila bijela, ali gotovo posve prozirna,
natopljena tko zna čime. Blijeda i mirno opuštena koža nazirala mu se
ispod nje. Hlače su mu bile crne, s tankim vrpcama provučenim ispod
čizmama, a ostatak svečanog odijela na sebi nije imao. Njegova glava
ležala je u nekakvoj tekućini, tamnoj i mrkloj, a vonj je bio neizdržljiv.
Tišina je u podrumu dvorca Pejačević bila nesnosna. Zaglušujuća. Mrak
je zebao oči, a glazba koja je dolazila iz potkrovlja, iz Velike dvorane
prvoga kata, nepodnošljiva. Cijelu prikazu je činila nesretnijom, a tišinu
zlokobnijom. Braća grofovi su osjećali kao da im maleni demoni plešu
po lubanjama, pakosno im se smijući.

Stariji brat, grof Antun Pejačević počeo se tresti. Gotovo kao da se i nije
mogao savladati. Takva je jeza na trenutak prošla njegovim tijelom. Dah
mu se zaledio, a mišići su mu na trenutak pustili kosti. Bio je zadnji dan
prosinca, a u njihovoj Velikoj dvorani, Silvestrovo je u svojem cjelovitom
jeku kucalo na prozore i vrata.

Stjepan Pejačević se držao ipak malo bolje, brzo se sabravši te spremivši
maramicu u džep hlača.

- ''A koji je ovaj?'' – upitao je brata, namrgodivši čelo.

263

- ''Ne znam, Stjepane.'' – odgovorio mu je ljutito – ''Gore ima sto i
pedeset ljudi. Zar doista misliš da znam koji je taj?!''

- ''Dobro, dobro, dosta s time. Samo se smiri.''

- ''Što ćemo?'' – Antun je izdahnuo.

- ''Morat ćemo provjeriti tko je. Onda ćemo znati dalje.'' – zastao je,
čekajući.

Antun ga je izbezumljeno pogledao, a jedan tračak sline mu je napustio
zube: ''Što da ja provjerim?''

- ''Ja ga neću dirati.'' – odvratio je mlađi grof spokojno, kao da situacijom
nije bio nimalo dirnut ni impresioniran.

- ''Ne dolazi u obzir. Zvat ćemo onog malog koji ga je i našao.''

Prije nekoliko trenutaka, netom prije nego što su se braća spustila dolje,
jedan od njihove posluge, jedva da je imao šesnaest godina, bez dlake na
bradi ili bore na licu, u paničnom bunilu pozvao je grofa Stjepana da im
u podrumu leži truplo. Mrtvac. Čovjek ne diše. Tako je rekao. Što je
dolje radio, to grof nije znao. Naravno da mu na prvi glas nije ništa
povjerovao, misleći da se mladac uslijed glazbe orkestra koju su
isprekidali još glasniji glasovi pretjerano napetih plemkinja te
zasljepljujućeg dima koji je isparavao iz kutova plesne dvorane, oprostio
s pameću. No, ipak je uzeo Antuna pod ruku – sada žaleći što je to
učinio, jer mu je stariji i nesposobniji brat samo pogoršavao okolnosti
koje i bez njega nisu bile pretjerano obećavajuće – te su se tako zajedno
zaputili ''dolje''.

Sumnjivac je nedvojbeno bio jedan od njihovih gostiju. Materijal
njegovih hlača nesumnjivo je bio vrhunske kvalitete, krojen po mjeri,
pomno izmjerenih rubova i teksture, tkanine vjerojatno naručene iz Beča
ili Pešte. Možda ipak Pešte, budući da je većina njihovih gostiju ipak bila
ugarskog podrijetla. Tamnosmeđe čizme su mu bile besprijekorno
ulaštene, a kosa mu je, barem ono malo što su od zatiljka mogli vidjeti,
bila uredno podšišana i njegovana.

264

Dok je Stjepan Pejačević o tome razmišljao, procjenjujući obamrlog dio
po dio, šesnaestogodišnje dijete se pojavilo. Mladac se sav trzao, vidno
uznemiren, vjerojatno vjerujući da će na njega svaliti krivicu. Grofovi su
to i mogli učiniti, ali jednostavno se u tome trenutku nisu toga niti sjetili.
Ni jedan ni drugi mu nisu rekli ni slova, uopće ga ni ne gledajući, samo
čuvši da je pritrčao. Stjepan mu je potom kimnuo prema truplu. Mali je
odmah shvatio, problijedivši.

Do trupla je došao u dva skoka, nevješto i krajnje nespretno mu
okrenuvši glavu, prsti su mu se tresli, a tijelo unervozilo, no ipak ju je
okrenuo. Stjepan je suspregnuo dah, a Antun je blago zastenjao. Osjećali
su kao da im je u tom trenutku spoznaje duh napustio tijelo, mučno se
potom vrativši među kosti. Želudac im je u grlu zastao, a Antun je na
čas osjetio da će njegov sadržaj uskoro biti vidljiv nazočnima, no u
zadnjem trenutku se ipak zaustavivši. Muškarac nije imao lica. Na
njemu se mogla razabrati samo bolna grimasa koju su produžavale
neprirodno skvrčena krvava usta i šuplje očne duplje. U njima nije bilo
očiju. Samo tama. Sluga je potom zajauknuo, pustivši glavu tako silovito
da se Antunu činilo da će se muškarčeva glava cijela rasuti u toj lokvi u
kojoj je netom mirovala.

- ''Gubi se!'' – Stjepan se proderao, a dječak je nestao – ''Sjajno. Ovo je baš
sjajno! Prokleto bilo.''

- ''Stjepane... Što? Kako ćemo sada znati koji je… Što da radimo,
zaboga?!'' – stariji brat je počeo izbezumljeno poskakivati, a Stjepan je
samo šutio. Razmišljajući.

- ''O ovome nikome ni riječi, jesi li me razumio?'' – iznenada se okrenuo
prema njemu, uprijevši mu prst tik pod nosom. Bio je od njega niži i
mršaviji, ali znatno snažniji. Što stasom, a što umom. Nastavio je opako i
podlo: ''Onog malog će isto trebati uhvatiti. Ali s time ćemo se baviti
kasnije. Ne vjerujem da će ikome ovo ispričati. Vidio si kako je izgledao.
Ako si sam ne napravi neku nesreću, bit će dobro.'' – zastao je, a Antun
je i dalje šutio, strahujući pred njegovim riječima, ali ne mogavši one

265

sljedeće nikako razabrati – ''Slušaj. Otići ćeš sada gore i donijet ćeš
spisak gostiju. Do kraja večeri znat ćemo tko je.''

- ''Stjepane..Pa zar si ti potpuno poludio? Pa gore ima..''

- ''Sto i pedeset gostiju! Znam. Rekao si već. A što drugo predlažeš?
Podijelit ćemo spisak. Žene možemo odmah isključiti. I mlađe od
četrdeset, čini mi se.'' – pogledao je truplo, kritički i znalački – ''Ma da.
Barem. To već znatno smanjuje broj. Za sat vremena, orkestar
će..Hmm..Daj mi knjižicu. Imaš li je?''

- ''Plesova?''

- ''Nego čega, zaboga miloga! Daj da vidim.''

Antun je nemirno iz žutog prsluka izvukao glazbenu knjižicu u koju su
bili upisani redni brojevi večerašnjih plesova.

- ''Tako je, da.'' – Stjepan Pejačević je potvrdio – ''Za sat vremena krenut
će valcer. Onda će nastati metež i naguravanja. Za sat vremena vratit
ćemo se ovdje.'' – pogledao ga je ozbiljno, pakosno.

Antun mu je samo kimnuo, progutavši slinu.

- ''Jesi li se baš morao obući tako večeras?'' – upitao je Stjepan brata
podrugljivo, dok su se penjali prema potkrovlju svojeg virovitičkog
zdanja – ''Izgledaš kao prokleti svijećnjak. Nema šanse da te nitko ne
uoči, do vraga!''

- ''A što? Zar sam se trebao pripremiti na truplo u podrumu?''

Došavši već u prizemlje, uspjeli su prodisati. Razlika zraka između
podruma dvorca i njegove unutrašnjosti bila je kao između zemlje i
neba. Spisak su brzo podijelili te su onda muklo i uznosito, obojica
zakoračila u Veliku dvoranu koja je svojim sjajem mamila, čiji su lusteri
opčinjavali, prozori zasljepljivali, mirisi zaglušavali i usta i uši, a glazba
nakon one grobne tišine žarila umove. Stjepan se na spisak bacio
jednako silovito kako je u plesnu dvoranu i ušao, no Antunu baš i nije
bilo sve sjajno i bistro. U grlu ga je gušilo, a u glavi mu se mutilo. Sva

266

lica bila su mu ista. I muška i ženska, stara i mlada. Međutim, nekako se
sabravši, popravivši si visoki i kruti baršunasti ovratnik koji mu je
izvirivao iz žutog prsluka, uspio je krenuti se pozdravljati te hitro kimati
sljedećim imenima s popisa. Stjepana više nije ni vidio.

- ''Prokleta karirana boja!'' – prokleo je sam sebe i svoj nenadmašan izbor
za tkaninu.

Kada se za sat vremena vratio u podrum, Stjepan je već bio tamo. Bio
mu je okrenut leđima, s pognutom glavom i napetim ramenima.

- ''Jesi li ga pronašao?'' – pitao je tiho.

- ''Nisam. Onda si valjda ti?'' – Antun je odgovorio jednako sumorno i
napeto, ne dišući.

Stjepan se okrenuo. Mučno i ozbiljno. Lice mu je bilo bolno. Smrknuto.
Odvratio je: ''Pronašao sam sve s popisa.''

- ''Što?'' – Antun Pejačević je blenuo – ''Pa i ja sam!''

- ''Toga sam se i bojao.'' – odvratio je mlađi grof ozbiljno – ''Ovo je uljez.
Uhoda. Bog zna čija. Bacit ćemo ga u Dravu.''

- ''Što ćemo?!''

- ''Još večeras. Prije nego što Nova godina otkuca. Pripremio sam kočiju.
Primi ga za glavu. Ja ću za noge. Brzo!''

Antun se skanjivao, ali bilo mu je toliko vruće, a smrad pomiješan s
vlagom te njihovim i njegovim izlučevinama toliko nenadmašan, nesličan
ičemu što je ikada prije osjetio ili omirisao. Osjećao se kao da će se
onesvijestiti. Toliko ga je pritiskalo u svakom organu nešto neizdržljivo
da više uopće nije mogao razmišljati, prepuštajući svoj razum bratu.

- ''Aah!'' – zaurlao je primivši glavu muškarca – ''Stjepane!''

- ''Što je sada, u vražju mater?!''

- ''Jesi li? Jesi li...? Jesi li provjerio nas?'' – propentao je.

267

- ''Što?''
- ''Pogledaj mu odraz. Pogledaj! Pogledaj u ovu lokvu. Ne. Ne! Ne gledaj
mu glavu. Samo mu pogledaj odraz. Ovaj čovjek... Ima tvoje lice.''

268

Adi Tufek, Rovinj

UBOJSTVO IZ NEHAJA

Tko prouzroči smrt drugoga iz nehaja, kaznit će se kaznom zatvora od
šest mjeseci do pet godina.

Kazneni zakon, članak 113.

Kad sam ušao u izduljenu prostoriju, sklupčana je plakala u
najudaljenijem kutu. Svjetlo je prigušeno padalo na crno krzno zeca koji
je poskakivao nesvjestan situacije. Krenuo sam niz parket prema djevojci
kojoj se šminka sve više razlijevala niz lice, ali sjetio sam se da su
kriminalistički priručnici savjetovali držanje distance. Tek nekih pet
koraka udaljen od kuta, započeo sam razgovor:

– Gospođice, ja sam inspektor Slaven. Susjed nas je pozvao. Navodno
ste mu uznemireni udarali po vratima. Vaša je cimerica također prijavila
neuobičajene aktivnosti.

Uvodna riječ bila bi i promišljenija da nisam shvatio da sam objema
cipelama nagazio na zečji izmet. Nakon pažljivijeg pregleda zaključio
sam da je on posvuda. Taman, pravilno okrugao, ali bez neugodnog
mirisa. Bez ikakvog mirisa, zapravo. Poput razasutih čokoladnih
pahuljica.

Odgovor je bio isprekidan i nejasan. Samo se jedna riječ probijala kroz
nezaustavljivu bujicu iz kuta sobe. Crne su vlasi skrivale obrazei čeljust
koja je izgovarala tri beskrajna sloga. U. boj. stvo. Ali nisam bio
iznenađen. Susjed mi je već bio prenio što je djevojka vikala probudivši
njega i suprugu, jecajući da pozovu policiju.

Dvojio sam treba li prići korak bliže. Najvažnije je imati kontrolu nad
situacijom. Iako je sve nalikovalo scenama koje sam već toliko puta

269

vidio – mladi se opuste, unesu u sebe tko će ga znati što i tko će ga znati
kako pa iz njih krene izlaziti ono najgore zbog čega okreću pogled pred
ogledalom– izraz lica cimerice koja je s vrata promatrala cijelu situaciju
nije govorio da je ovo bilo uobičajeno ponašanje njezine prijateljice.
Dapače, objasnila je da je pri povratku u stan zatekla širom otvorena
vrata. Cimerica joj je javila da se vraća s trotjednog putovanja, ali ju nije
očekivala tako kasno.

Zaobilazio sam istočkane dijelove poda i zakoračio naprijed,
istovremeno uputivši drugo pitanje prema još nepoznatoj djevojci.

– A kako se ti zoveš? –trebalo je stvoriti ugodnu atmosferu.

– Ma….tttttte…. ja –razložila je i svoje ime na slogove.

Nisam znao trebam li reći da mi je drago ili iskoristiti započeti razgovor.
Sama je nastavila:

– Ja sam...Lulu, Pe….tar. Prvi je put podigla pogled prema meni. Suze u
crnim očima blistale su pod umjetnim svjetlom. Natopljeni pogled zatim
se bojažljivo okrenuo prema drugom, najudaljenijem kraju sobe. Tek
trenutak zatim, kao kad se bježi pred onime što skriva ogledalo, svrnula
je pogled ponovno prema rukama u kojima je prebirala krajeve majice.

Prateći putanju njezinog brzinskog pogleda, detaljno sam promotrio
zatamnjenu prostoriju. I onda sam shvatio. Sve je bilo jasno, dakako.
Rukom sam pokazao djevojci s vrata koja je sve promatrala da se udalji.
Da je samo znala s kakvom osobom živi! Zeca sam sklonio u stranu da i
njemu ne naudi. Polagano sam stigao do kuta i podigao ju. Već je
zasigurno bila svjesna što je logičan slijed nakon onoga što je počinila.

Dok sam joj govorio da pronađe isprave prije negoli krenemo, nadao
sam se za njeno dobro da je riječ o ubojstvu iz nehaja. Poslušno je
izvadila novčanik i još jednom okrenula glavu prema komodi uza
suprotni niz. Ubojice, kažu priručnici a potvrđuje iskustvo, uvijek kopka
mjesto zločina.

270

– Ja… Ja nisam… znala…..– pokušala se opravdati. Mogao sam i znati
da ništa dobra ne može biti od osobe koju moraš ispitivati piše li joj se
ime s j ili bez njega. Osvrnuo sam se još jednom da promotrim stražnji
dio sobe. Unatoč godinama policijskog iskustva, prizor je bio
zastrašujuć. Dvostruko ubojstvo. Djevojci koja me pozvala naredio sam
da zaključa sobu i napusti stan. U čudu, ali bez pitanja, poslušala je i
zatvorila vrata za nama.

Silazili smo niz stepenice socijalističke deseterokatnice, a meni je ispred
očiju još bljeskala slika beživotnog para. Uvenuli filandedron i fikus
gotovo su potpuno suhi ležali nasred komode. Za neke ljude
jednostavno nema spasa, a za neka ubojstva primjerene kazne!

271

Tea Veliki-Kovačićek, Zagreb

BEZ NASLOVA

Umro je sa srijede na četvrtak. Ubijen je. Njegovo je beživotno tijelo
stepenicama nošeno s petog kata, a ulazna vrata zgrade na trenutak su
podsjećale na kapije Hada. I kako bi, uostalom, drugačije smrt notornog
lopova mogla započeti nego u bespućima danteovskih krugova. Bio je
on varalica, kurviš i lažljivac, a ako govorimo o karmi, tada slijepo
povjerujmo kako je prerani odlazak svojevrsna zadovoljština onima koje
je oštricom okrznuo. Još večer prije ubojstva, ispijao je on viski, dok je na
tabureu bila naslonjena đavolja gospodarica, ležeći, ali i lebdeći u
zadimljenoj sobi, a između prašnjavih kontura zidova, njeno je tijelo
plesalo u demonskom krešendu. Dok je policija ulazila u stan, ona se
brćkala u kadi, pomno brišući krutim ručnikom tragove krvi. Obnažena,
prisilom je izvedena, i odvedena, ne u pritvor, već u psihijatrijsku
bolnicu. Granični poremećaj ličnosti. Dok je hodala, s lisicama na
rukama, gledala je poglede prepune sudskog malja. Obilježena je,
govorkali su. I dok su šaptaji rasli u povike psovki, pognula je svoje lice
prema zemlji. I samo je ona bila krivac, premda krivca nisu ni pokušali
pronaći van raspuknutih soba, ondje gdje sablast život zapravo i
počinje. Kad je ušla u bijele okove zgrada, prošli su je trnci. Poput
niskobudžetnog filma, bolnički se prijem sveo na satirično oponašanje
proslavljenih ubojica, no, neuračunljiva kakva je bila, usprkos otporu,
svezana je za krevet. Sedativi su odradili svoje, ali već idućeg jutro,
amnezija. Sjećanje o tome što je dvije večeri prije iščeznulo je. No,
iznenađujuće, nije se sjećala čak ni imena žrtve. Tko je to? Ali ja njega ne
poznajem – opetovano se čulo, dok su se zjenice širile pod jarkom
svjetlošću, i odale katatono stanje pacijentice. Nekoliko je već puta bila
liječena, i agresija kao dio temperamenta već se nebrojano puta pokazala
prisutnom, ali nitko, pogotovo nitko od osoblja koje joj je pratnja
godinama, nisu očekivali destrukciju, već autodestrukciju. Na venama je
imala ožiljke, bijele, poput umjetno stvorih vena nad venama. Policija je
uzela liječnički zapis i otišla, utvrdivši kako bilo kakav suvisli iskaz neće

272

dobiti. Dok su joj u žile gurnuli iglu, samo jedna suza potekla je niz
obraz. Zbog njega? Ne, zbog nje.

Njena najbolja prijateljica u postaju je došla tek sutradan. Iskaz koji je
dala ubojstvu je donijelo okvir u kojem su mogli pretpostaviti
motivaciju. Prema prijateljičinim riječima, on je bio taj koji je sustavno
psihički i fizički maltretirao osumnjičenicu. Koliko dugo? Godinama. S
jedne strane, bilo je smisleno, jer je dotična zbog uvreda nekoliko puta
hospitalizirana. Ali, s druge strane, koliko je moguće da je šok, i u kojoj
jačini, mogao prouzročiti gubitak pamćenja? U sve se, telefonski upleo
njen otac. On je, sudeći prema tonu glasa, a najviše zbog nedostatka
alibija, bio drugi osumnjičenik. Prijateljica je, nastavno na upite o ocu,
potvrdila neslaganje s vezom svoje kćeri. Nekoliko ga je puta policijski
prijavio, a sve je eskaliralo onaj dan kada ga je najžustrije branila. Moja
kćer nije nit luđakinja nit ubojica, derao se. No sve što je rekao, sve ga je
dublje ukapalo u crvenu zemlju. Kako je moguće da bi otac uspio u
svom naumu, ali nauštrb kćerke koji ju ostavio u stanu do dolaska
policije. Slagalica se slagala, a službenici su se vodili onom starom,
najjednostavnije rješenje ujedno je i ono točno. No, to nije značilo da se
slučaj riješio, jer, dok su završavali papirologiju zazvonio je telefon
upozorivši na pismo koje je pronađeno u stanu.
- Imaš je, a ja sam želio sve, a najviše imati je.
U kancelariji je nastao muk, pronađena je treća strana, ali tko? Je li
ubijeni imao neprijatelja. Da, kazala je prijateljica, no ona i on nisu u
kontaktu već godinama. I kako ništa na ovom svijetu ne može proći bez
trunke apsurda, tako je taj isti neprijatelj satima pokušao doći do
kontakta s bolesnicom, što je ona objeručke dočekala. Njega, njega se
sjeća, i to vrlo živopisno. Opisivala ga je kao božanstvo, poput prijatelja i
ljubavnika, kao jedino svrsihodno svom životu. Sudbina ipak nije bila
na strani staropečenih ljubavnika, pa je tako neprijatelj uhićen te pozvan
na svjedočenje. Ni on nije imao alibi, a končićem je bio vezan uz njenog
oca. Jesu li njih dvojica počinili ubojstvo? Opet se nije isključilo pitanje
zašto je onda ona ostavljena u stanu? Što se više grabilo po utrobi jezera,
više mulja je izlazilo na površinu. Ostala je još samo njena majka, koja je

273

uplakana kazala kako cijeli sustav njenu kćer mrvi već godinama, i da je
upravo on trebao spriječiti ubojstvo.
- Ovo je vaš rukopis – šepurio se inspektor.
- Zašto se u noći kad se dogodilo ubojstvo ostavili pismo te svoje otiske
na mjestu zločina? - Prostrijelio je pogledom.
- Bio je to čin očajnika – počeo je, zamuckujući, - volim je, i nisam mogao
gledati kako propada, kako je uništava. Da već netko nije uperio pištolj
u njegovo uzavrelo čelo, to bih svakako bio ja.
- Imali ste motivaciju, i to dobru! Sve upućuje na to da ste vi, možda uz
pomoć njenog oca, počinili nedjelo.
- Imao sam motivaciju godinama, zašto bi sad eskaliralo, to nema...?
- Jer je eskalirala neka svađa? - Prekinuo ga je.
- Slušajte me. Svi mi imamo neka velika očekivanja i nadanja, no to ne
može dati smisao našim suludim potragama u životu. Zapravo, apsurd
nas toliko melje u svom žrvnju, da se jednog dana probudimo gotovo
umrtvljenim vlastitim strastima. To sam osjećao za nju, strast, i osjećat
ću je dok mi srce bije u prsima. Ona nije nikog ubila, osim svog srca koje
je pucalo poput leda dok ju je preko leđa gnječio. Što se mene tiče,
ubojici mogu zahvaliti. A s obzirom na to da je imao posla s 'mutnima',
bolje bi bilo da tamo kopate

U stan njegovih roditelja ušli su na blef, a na blef su i pronašli veću
količinu droge. Njegov najbolji prijatelj priveden je. Zna li za nju? Zna, i
također zna da je luda, njegove riječi.
- Drolja ga je ubila. Varala ga je, cijedila mu novac...
- Znači vi ste ga na neki način htjeli spasiti?
- Nikad ne bih ni na kog dignuo ruku!
- Govorite li to kao boksač?
- Ne, već kao osoba!
Poznajete li neprijatelja?
- Tko god da ga je ubio, neka gori u paklu. Neprijatelja?
Kako je vrijeme prolazilo, prolazili su testovi napravljeni na odjelu gdje
je ležala. Slušala je liječnike i policiju naizmjence, a riječi su se pretvarale
u jednoličnu kašu. Bijelo ruho koje je nosila spadalo joj je s ramena i dok
je pušila na zatvorenom balkonu njene su zjenice poprimile purpurnu

274

nijansu. Ljubav ne postoji, mislila je, postoje samo dokazi ljubav.
Napraviti distancu od ljubavi nije nužno loše, no maknuti se od dokaza,
to je poput hrđavog lokota kojeg nosimo na plećima, i koji malo-pomalo
stvara grbu. I tada mi, kao grbavci, nosimo ono što ne bi trebali nositi.
Jer, dok nas dokazi ljubavi stežu obručem, dokazi ljubavi prema sebi
obogaćuju naše krhko biće. Ona je to shvatila prekasno. Siromašna,
umrla je sa srijede na četvrtak, prerezavši si grkljan i našli su je u kadi
pa potom iznijeli stepenicama s petog kata. Njega nije bilo, no, zadnjim
je snagama, dok su je aveti vukle pod zemlju, zamislila njegovu smrt.

„Kristalna pepeljara“ 2021.

Priče pristigle na međunarodni
književni natječaj za najbolju kra-

tku kriminalističku priču 2021.
godine



277

Marko Maras, Zagreb

1. nagrada – Kristalna pepeljara 2021.

KRVAVE ZVIJEZDE

Nad gradom je blistalo sunce revolucije, i Virant je na jutarnjoj šetnji
morao skinuti kaput da se ne oznoji. Nije pamtio da je u ožujku ikad
bilo tako vruće. Snijeg je već okopnio, vode su se razlile kod Svinjčine i
Razbojišta, a u samoj Virovitici je Ođenica izgledala kao prava rijeka.
Teklo je ljeto gospodnje 1947.

Na vratima kuće dočekala ga je "gazdarica", kako ju je zvao.
Zapravo je to bila udovica koja je u ratu ostala bez ičega, a Virant je s
njom podijelio svoj krov i trpezu. Namjeravao je podijeliti i postelju, ali
nije nasrtao. Cijenio je tu ženu i nije htio sve pokvariti brzopletim
ucjenama.

U njezinim se velikim očima caklilo zgražanje. – Opet je došao
"onaj". Čeka vas u boravku.

Trenutak poslije Virant je stao pred Raguža, koji se raskomotio na
trosjedu kao da je domaćin. Raguž, glavni udbaš između Zagreba i
Osijeka, bio je najveće strašilo virovitičkoga kraja. Taj bezobziran i
sretan čovjek uživao je u moći. I na kave i na mučenja dolazio je s
jednako iskrenim osmijehom na licu. On i Virant imali su gotovo
srdačan odnos ljudi koji trebaju jedan drugome.

– Uživaš u proljeću? – upita ga Virant.
Raguž napravi grimasu i odmahne rukom. – Uživao bih, ali ne
daju mi. – Iako se držao opušteno kao i uvijek, bio je blijed i imao crne
podočnjake.
Virant ga povede u radnu sobu, koja je bila mračnija i tiša od
ostatka kuće. Police s knjigama dizale su se do stropa, a na podu oko
radnog stola bile su naslagane hrpe nerazvrstanih svezaka. Virant ih je
imao i više nego što mu je trebalo. Za sitniš ih je otkupljivao od onih što
su ubijali folksdojčere, svećenike i unutarnje neprijatelje.

278

Raguž se zavali u naslonjač. S nepogrešivim instinktom pljačkaša
dohvati najdragocjeniju knjigu u sobi, zlatopisni Spartakus u kožnatom
uvezu, i krene je rastreseno prelistavati.

– Zanima me možeš li mi pomoći s mojim problemčićem...
Znao je da ne mora Virantu ništa objašnjavati, sve je već bilo u
novinama. Dva dana ranije dogodilo se dvostruko umorstvo koje je
zaprepastilo grad. Žrtve su bili Raguževi glavni ljudi, Spajić i Grgin.
Spajić, Raguževa desna ruka, pronađen je zaklan u svojoj kući.
Nitko nije ništa vidio ni čuo. Nitko nije ni žalio za Spajićem, jer je bio
poznat po surovosti. Ali maštu građana zaokupio je jedan barbarski
detalj: ubojica je svukao Spajića do pasa i u prsa mu urezao pet zvijezda
raspoređenih u krug.
Iste noći Ođenica je izbacila mrtvo tijelo Spajićeva pomoćnika
Grgina. Grgin je živio malo dalje od crkve svetog Roka, i te večeri
njegova je majka sjedila kraj otvorena prozora i čekala sina da se vrati sa
zadatka u Osijeku. Na mostu pred crkvom zgusnula se proljetna
magluština i nije se ništa vidjelo. Ali odjednom se začulo stenjanje kao
da se ljudi hrvaju, i majka je čula sina kako na mostu viče: "Što hoćeš od
mene?" Zatim je nešto pljusnulo. Istrčala je iz kuće i za čas došla do
mosta, ali nije više bilo nikoga. U zoru se cijela Udba digla na noge.
Virant podrugljivo pogleda Raguža. – Nećeš mi reći da još nisi
našao krivca?
– Naravno da jesam – odbrusi Raguž. – Morao sam odmah nešto
poduzeti da me iz Beograda ne navuku za uši. Sinoć smo uhapsili
učitelja Jurekovića. On je idealan: uvijek nešto rogobori, a još i živi sâm,
pa nema alibi. Čeka ga strijeljanje po kratkom postupku.
– Znači, sve je riješeno.
– Ali ja želim znati tko je to zbilja učinio, a sve što imam je onaj
urezani znak. Šestokrake zvijezde... Ljudi kažu da je krivac Židov – reče
Raguž i pogleda ga s iščekivanjem.
– U Hrvatskoj je ostalo na životu možda stotinu Židova, a naš
narod misli da nemaju pametnijeg posla nego tetovirati udbaše.
– Dobro, nagađam bez veze. Imaš li što bolje?
Virant mu je okrenuo leđa. Gledajući kroz prozor, on reče kao da
govori o vremenu: