Kristalna pepeljara 2020. i 2021. - Zbornik priča

79

haljina otkriva sve na njenom tijelu, očito ne vjeruje u onu da nešto treba
ostaviti mašti (bar su crvene gaćice i dalje na mjestu).

„Dobra večer, ljepotice. Ti to mene častiš pićem?“

„O da.“ Intonacija njena glasa je snižena ali mekana „Jer mi se sviđaš.“

„A da? Onda moram popiti.“ Ego ti izbija kroz tanak sloj rumenila na
obrazima.

„Ako želiš, možeš dobiti poseban popust.“

Odlijepio si pogled sa svoje brzo iskapljene čaše i zagledao se u njen
vrat. Tako je tanak.

„Slušam.“

„Javi se barmenu i reci da je Suzy odabrala. Dobit ćeš popust za privatan
ples. Sat vremena.“

„Shvaćam.“

„Pa, čekam te onda gore. U sobi. Zbilja mi se pleše.“

Ne treba ti puno da se dovučeš do šanka i obavijestiš barmena da imaš
termin i poseban popust.

„Uživajte u svom satu gospon.“

„Vjerujem da hoću.“

Barmen ti pokazuje da se popneš stubama pa lijevo, prva soba u nizu.
Večeras nema gužve u drugim sobama, zapravo, nema nikoga. Nema
problema, više privatnosti za Suzy i tebe. Čeka te sjedeći na stolu,
prekriženih nogu. Navukla je nekakvu bundu od upadljivo lažnog
krzna, Ispod stola je velika kožna torba.

***

80

„Što ti je to?“

„Donijela sam neka pomagala.“

„A tako. Opaka si igračica, vidim.“ zavalio se u naslonjač nasuprot njoj i
zagledao se u njene duge noge. Sviđaju mu se mrežaste čarape. Suzy je
vjerojatno zgodna i u kežual odjevnoj kombinaciji ali voli jeftin izgled.

„Pa, dušo... mislim da možeš početi.“

„Već smo počeli.“

„Ha?“

Na zidu je mali antikni sat, okrenula se prema njemu. Muškarac se
nervozno češe po prsima.

„Vrti ti se?“

„Molim?“

„Vrti ti se? Vruće? Slabost?“

Sad kad je rekla, shvati da mu se doista vrti i da ga hvata nekakva
slabost. Vrućina mu se slijeva niz grlo i pulsira u lubanji. Dlanovi vlažni
od znoja.

„Koji...“

„To je od droge.“ Polako ustaje i saginje se po torbu. Njegovo znojenje je
nepodnošljivo, mora raskopčati košulju. Tvrdi dlakavi trbuh ispada van
i prelijeva se preko remena njegovih hlača.

„Sviđa ti se moj lančić? Mislila sam da je Suzy prikladno ime za ovaj
posao.“ Kratka pauza pa nastavlja i povremeno struže noktom po stolu.
„Moje pravo ime je Anja.“ Gleda u njega i zna da ga ne zanima njeno
pravo ni lažno ime. Nikad ga ne zanimaju njihova imena. Mogla bi
sjediti s njim satima a on se ne bi sjetio.

81

„Upoznali smo se krajem prošle godine. U baru par ulica niže.“

Njegovo okruglo crveno lice sada otkriva gradaciju panike. Ne sjeća se
ženske ali može pretpostaviti.

„Konobarila sam te večeri kad si me pričekao dolje, u prečici. Nisam to
očekivala, ni najmanje... prvi udarac me šokirao.“

Pokušava ustati ali neuspješno. Štogod da mu je ubacila u piće, djeluje i
to vraški. Noge mu podrhtavaju, malo se upiškio a soba, okreće se oko
njega - izgleda da je uplatio vožnju na vlaku smrti.

„Sada bi trebao imati predodžbu... zašto smo ovdje. Koliko si žena
pretukao? Neke si dirao, jel' tako?“

Naravno da ne. Uvijek to čini iz nužde na koju misli da ima pravo. Anju
je pretukao i pokušao joj svući odjeću ali neka su djeca tad naišla i
morao ju je ostaviti. S nekima je uspio otići dalje.

„Znam ja tvoju vrstu, ti si Aligator.“

„Molim te...“ želi ju osloviti imenom ali već ga je zaboravio. Nakratko je
zastala i dobro ga pogledala. Okruglo lice s masnim obrazima i sitnim
bezbojnim očima, nabijena mišićna masa u nadlakticama, slina na rubu
usne. Uplašena životinja drhti pred lovcem.

„Molim te, nisam želio...“

„Ali jesi.“ Otkopčava patent na torbi i traži nešto unutra.

„Što ćeš učiniti?“

„Ono što se mora kad se uhvati Aligator. Odrezat ću ti kožu i napraviti
suvenir.“

Želi vrisnuti ali ždrijelo mu je suviše natečeno. Zna da nema nikoga na
katu a dolje se ništa ne čuje od proklete glazbe. Onaj usrani bend i
njihova metalik odijela. Zadnja slika koju će njegov mozak projicirati su
ta odijela. Groteskno.

82

Svi su instrumenti na stolu. Uzbuđena je, dugo je čekala trenutak. Ljudi
bolesni od bijesa skloni su previdima ali s njom to nije slučaj. Pažljivo je
isplanirala svoju naraciju, imala je devet mjeseci za promišljanje.
Aligator se koprca ali nema veze; ipak je platio sat vremena vraške
zabave.

83

Dražen Filošević, Slavonski Brod

DAMASK

Još jedno sam uvećao ekran mobitela i zaškiljio. No, stvarnost je
bila neumoljiva:

Mlada Boleslav – Ceske Budejovice 1:2.
Opsujem, valjda pedeseti puta od jutros, ženu koja je rodila tog
100% garant-sigurno i njegovu informaciju. Treća kriva dojava u šest
mjeseci.
Izvadim mobitel i nazovem.
„Sine, učini mi nešto?“
„Stari, opet si se kladio!“
Na ženin nagovor pratio je svaki gadget kojim sam se koristio.
„Okej, okej, neću više. Čuj, trebam uslugu. Zanima me jedan profil
na fejsu, odakle je tip i kako mu je pravo ime? Možeš to napraviti?“
„Ako obećaš da ćeš prestati s klađenjem?“
Obećanje nije nikog raskućilo. Dao sam mu podatke i još jednom
ponovio da prestajem s kockom bilo koje vrste, definitivno.
Laboratorijska inženjerka promoli glavu kroz vrata:
„Šefe, traži vas jedan gospodin.“
Uđe krupan čovjek srednje visine podsjetivši me na Vinka Cocu u
mlađim danima. Profesionalna deformacija, svugdje vidim mrtvace.
Upitno sam ga pogledao.
„Doktor Marko Pavlović?”

84

U glasu mu se osjetila natruha stranog naglaska.

„Daa?”

„Možda imam rješenje za vaše dugove“

Oštro ga pogledam mada to nije bila nikakva tajna.

„Doktore, vi ste glavni bolnički patolog, zar ne? Vidite, mogli biste
dobro naplatiti svoje znanje. Imam prijedlog za vas.“

U želucu mi je galopirala divlja horda, a niz leđa mi je poput zmije,
lagano i ispitivački, klizila kapljica znoja. Debelovrati nije izgledao kao
tip koji voli da ga se prekida pa sam nastavio slušati:

„Vi ste postali i mrtvozornik nakon što se nedavno ubio doktor
Kovačević, zar ne? Znate, jako dobro smo surađivali.“

Nisam mogao zamisliti da je takva ljudina kao Kova nešto radio s
ovim, ali svijet je pun iznenađenja.

„Tko ste uopće vi? Kako se zovete?“

„Zovite me Luka. Sigurno znate da na tržištu vlada velika
nestašica ljudskih organa za transplantaciju unatoč ogromnom priljevu
novih donora zadnjih godina. Pored toga, pojavio nam se i problem
stručnog kadra. Masa mlađih liječnika je zbrisala van, a penzionerima se
ruke sve više tresu. Znači, Marko, nudim vam da radite za nas.“

Mozak mi je grozničavo radio. Debeli je bio vrlo izravan što znači
da ima dobre karte u rukama. Kako zna da ću šutjeti? Mogu otići do
svog kuma Joze, načelnika krim policije i sve mu ispričati.

„ Posao je dinamičan, zanimljiv i naravno, odlično plaćen.
Podrazumijeva se da je neophodna maksimalna diskrecija. Neću pričati
o spretnosti, preciznosti i sistematičnosti jer ste poznati po tome. I po
promašenim listićima kladionice, također.“

85

Cinično mi se nasmijao pokazavši zube kojima je trebao dobar
stomatolog. Najbolje da mu netko transplantira cijelo zubalo. Izvadio je
presavijeni papir iz unutarnjeg džepa sakoa.

„Ovdje piše da je mladi student Marko bio suradnik nekadašnje
tajne službe pod kodnim imenom Žorž.“

Okrenuo je list prema meni da se i sam uvjerim u istinitost
njegovih riječi.

Pih, jaka stvar, pola članova stranke su bili doušnici. Doduše,
nitko, pa ni moja žena nije znala za to, ali malo sramote nije nikog ubilo.
Lustracija, srećom, nije provedena. Svejedno se povlačim iz politike čim
mi prođe mandat u Gradskom vijeću i svim nadzornim odborima.
Smuljali su me na prošlim parlamentarnim izborima, a pogotovo sam
im zamjerio što nisu željeli pritisnuti banke da mi otpišu kredite.

Debeli je shvatio da me nije impresionirao pa je izvadio još jedan
papir.

„A ovo je ugovor koji ste potpisali sa Širokim, i to ovjereni original,
kao što vidite. Dajem vam ga u znak dobre volje. Možete ga slobodno
poderati.“

Petnaest tisuća eura. Plus kamate do kraja mjeseca. Bilo mi je toliko
zlo da sam želio povratiti. Luka je odmah potvrdio moje slutnje:

„Imamo i ostale ugovore kojima ste se zadužili kod lihvara. Ako ne
pristanete na suradnju, odmah ćemo ih aktivirati i vrlo brzo ćete ostati
bez svoje lijepe kuće i apartmanana Krku, a onaj brodić od dvadesetak
metara će prevoziti afričke migrante.“

Duboko uzdahnem i upitam:

„I što očekujete od mene?“

„Samo da radite svoj posao. Danas poslijepodne ćete imati priliku
otplatiti dio tog ugovora što držite u ruci. Doći će jedan davatelj kojem

86

treba izvaditi bubreg. Napravit ćete to, propisno ga zapakirati i dalje vas
nije briga.“

„Hmmm, jel' taj… davatelj živ?“

„Taj neće biti, a za poslije vam ne mogu jamčiti, ovisno o situaciji.
Znate i sami da dijelovimoraju biti svježi prilikom ugradnje.“

Piece of cake. Nešto slično radim svaki dan. Jedino što dijelovi nisu
svježi. Nikad.

Pozdravio se i rekao da će se uskoro javiti.

Zazvonio mi je mobitel.

„Tata, slušaj ovo, nećeš vjerovati. Onaj tip što si tražio da mu
provjerim profil… to je Huso, tvoj, naš Huso.“

Moj bratić, sin mamine sestre i studenta iz Sirije. Pozabavit ću se s
njim kasnije, stanovao je dvije ulice od nas.

„Sine, slušaj. Koliko dugo ti ono studiraš, petnaest godina?“

„O čemu je riječ?“, prešutio je moje pitanje.

„Sjećaš li se kad smo se planirali preseliti u Ameriku, ti, mama i ja?
Jesi li još za to?“

„Naravno da jesam. Ona dva…tri ispita mogu položiti i online.“

Dobro, jedan problem manje. Popeo sam se stepenicama u
prizemlje i ispred aparata za kavu naletio na ravnatelja bolnice, Stjepana
Horvata. Ošinuo me je pogledom i kratko klimnuo. Bili smo cimeri na
faksu, a ja sam mu bio vjenčani kum. No, tijekom jedne bolničke pijanke,
prije gotovo četiri godine, posvađali smo se zbog neke nove sestre s
Ortopedije. A kad sam ga nazvao Kojak, studentskim nadimkom
dobivenim zbog uznapredovale alopecije, to mi je smrtno zamjerio
nakon čega se broj mojih kongresa, konferencija, seminara, objavljenih
stručnih radova i svih ostalih aktivnosti rapidno smanjio što me je i
natjeralo u kladionicu. Pizda ćelava.

87

Sestra na ženinom odjelu mi je rekla da će doći vrlo brzo i ponudila
da pričekam u uredu. Zavalio sam se u fotelju stavivši ruke na potiljak
istovremeno fiksirajući na zidu ženine uokvirene diplome kao da ih
vidim prvi puta.

Vrata se otvore i uđe Horvat.

„Ooo, primarijuse, otkud vi? Bilježim se sa štovanjem. Kako je bilo
na Tajlandu? Tajvanu? Ili, kako ono bješe, Tadžikistan?“

Naviknuo se na moja podjebavanja i samo mirno upita:

„Ivana još nije došla?“

„Je, ali se sakrila u ormar kad te je čula.“

„Rekli su da je završila s operacijom. A trebam i tebe.“

Kojak me treba? Nakon četiri godine!

Žena uđe u ured i trzne se kad me je ugledala. Jel' to bila sjena
straha u njezinim očima? Da nije ... s ravnateljem? Ma ne, nije ona takva.
Valjda.

„Ivana, hitno te trebam. I Frankensteina isto.“, reče naš šef.

Posprdno sam mu se nasmijao i namignuo ženi koja je promatrala
čas mene, čas njega.

On uperi svoje mišoliko lice u mene i reče:

„Čuo sam da te je Luka posjetio.“

U razjapljena usta mi je mogao stati bubreg. Uvijek smrtno ozbiljni
Horvat je razvukao usne u škrti osmijeh.

„Tvoja sparušeni mozak evidentno nije shvatio da se u ovoj bolnici
ništa ne događa bez mog znanja.“

88

„Moj Marko, isto tako nisi shvatio da zadnjih godinu dana imamo
nešto za jesti samo zato što radim prekovremeno za Lukinu
organizaciju.“, reče Ivana.

Pogledao sam tu izoperiranu kozu koja je otkad smo u braku, a
prošlo je dvadeset godina, potrošila stotine tisuća eura na svakojake
gluposti, a jelo o kojem sada priča vjerojatno je zadnji puta napravila
gledajući na televiziji Stevu Karapandžu. Dabogda ti se raspukle te
debele usne, pomislih sve više uvjeren da ju ćelavac servisira.

„Dobro, o čemu je riječ?“, nastojao sam zadržati mirnoću.

„Luka mi je upravo javio da ne stiže samo jedan donor organa,
nego još četiri. Navodno je policija presrela kamion s Kurdima,
Afganistancima, Pakistancima, ili nešto takvo, koji su se razbježali u
šumu, a njegovi su uspjeli uhvatiti četvoricu. Imamo narudžbu za tri
jetre, dva bubrega, dva pluća i jedno srce. To ćemo odraditi nas troje i
još ću zvati Perića, on je dežuran danas. Trebali bi stići oko 17 sati.“

„Odlično, ti brđani su u pravilu bolja roba nego Arapi. U ovoj turi
će biti dobra lova.“, ubaci se Ivana uz široki osmijeh.

Bog te mazo. Jutrošnji masni burek mi je zakrčao u crijevima
zaprijetivši izletjeti van. Promrmljao sam da ću biti u svom uredu i
istrčao na zrak. Na ulaznim stepenicama bolnice sam zapalio cigaretu pa
izvadio mobitel razmišljajući kolika je statistička vjerojatnost da je u
priču upetljan i drugi kum.

****

„Znaš, planovi su tu da se mijenjaju.“, ovom umotvorinom sam
sinu zaključio objašnjavanje zašto idemo na istočnu obalu Mediterana, a
ne Amerike.

Njegovu maćehu s ostatkom meni poznate ekipe pokupili su Jozini
dečki, a on je rekao da je najpametnije da obojica nestanemo da ne

89

završimo kao donori. Moji organi su vjerojatno neupotrebljivi za
prodaju, ali početnik bi mogao vježbati tehniku. Stoga sam istog trena
kontaktirao bratića koji se skrušeno odlučio iskupiti za probleme koje mi
je prouzročio.

Husin tata je, doduše, radio u Ministarstvu nafte, ali je garantirao
da ću dobiti posao, kako mi je rekao njegov sin, brže no što je on
rasprodao nostrificirane svjedodžbe srednje medicinske škole.

Husi sam sve oprostio. Damask je bio sasvim pristojno mjesto za
život.

90

Gorkić Taradi, Čakovec

SAVRŠENO UBOJSTVO U TOPLICAMA

„Pa pobogu Nebojša, zar ni jednu tako jednostavnu stvar nisi sposoban
učiniti?“ upitala je Ivona, direktorica ugostiteljskog poslovanja svog
zamjenika. „Samo si trebao staviti na papir ono što u e-mailu piše i
isprintati i staviti na oglasnu ploču, nikakva mudrost!“ nastavila je
zapravo već rezigniranim tonom.

Nikako nije mogla shvatiti tko je tog čovjeka zaposlio i dao mu
managerski ugovor. Organizacijske sposobnosti nula bodova, radne
navike negativna nula, a uz to ga baš nitko od osoblja ne cijeni jer se
uopće ne razumije u posao. Jedino u čemu je bio revan i izuzetno
aktivan je tipkanje na mobitelu.

„Možeš ići! Riješit ćemo tvoj položaj kad se vratim s godišnjeg
odmora.!“ – rekla je Ivona Nebojši. Krenula je urediti stol do kraja. U
tijeku je renoviranje hotela, a ona je preseljena privremeno u kancelariju
nedavno otpuštene direktorice za kadrovske poslove. U ladicama je bilo
još nekih zaostalih papira pa je morala pogledati što može baciti, a što
ne pa da ubaci svoje stvari. Dok je otvarala najdonju ladicu ova je negdje
zapela i nije se dala otvoriti do kraja. Kleknula je na pod da vidi u čemu
je problem i ugledala jedan fascikl kako se uvukao sa zadnje strane
između gornje i donje ladice. Uspjela ga je iščupati, površno pogledala i
već htjela baciti u koš kad je shvatila što piše na papiru u fasciklu.
Oduvijek je bila sklona uočavanju detalja i gotovo pogledom sokola s
visine u moru riječi uočila bi velikom brzinom one riječi koje su
odražavale bit sveg napisanog. Razrogačila je oči, sad je sve bilo jasno!
Pozvala je Nebojšu na telefon i rekla da želi da se sastanu navečer u 20
sati kako bi mu dala zadnje upute prije odlaska na godišnji odmor.

Nebojša je potvrdio dolazak na sastanak riječima, a mislima je po tko
zna koji put prokleo Ivonu. Bio je svjestan da mu je pala sjekira u med

91

dobivši ovdje posao, i to kao dio managerskog kadra no on je htio još više,
htio je Ivoninu poziciju! Već je planirao kako će dva tjedna Ivoninog
odsustva iskoristiti da je ocrni kod direktora, a sebe prikaže kao
domišljatu i poduzetnu osobu. Neki dan dok je preturao po Ivoninim
stvarima našao je njene ideje za neke nove projekte i reorganizaciju
poslovanja u ugostiteljskom dijelu. To će direktoru, kad ne bude Ivone,
predstaviti kao svoje. Dok se ona vrati s godišnjeg odmora, bit će joj
kasno. Zlurad osmijeh pojavio mu se na licu. Nebojša Jakopec – direktor
ugostiteljskog poslovanja u toplicama! Već je zamišljao kako će njegovo
ime izgledati na vizitki! Što će sad reći svi oni iz njegova sela koji su
oduvijek govorili da je zgubidan i da od njega neće biti ništa u životu!
Samo da sredi Ivonu! Uostalom, njoj bi bilo najbolje da ode negdje
drugdje raditi! Obična je karijeristica, bez muža, bez djece, nikad ni
roditelje nije spominjala, nikome neće nedostajati! Da sad nestane nitko
ne bi ni znao da je nema! Ne bi nikom nedostajala! Hm, čekaj, čekaj –
zanimljiva ideja, nikom ne bi nedostajala! Da! Da! Ona treba nestati i
njegovom napredovanju nema više nikakve prepreke! Sve dok je ona tu
on ne može napredovati, a ako nestane logika nalaže da on zauzme
njenu poziciju! Sad se nasmijao grohotom kimajući potvrdno sam sebi
glavom! Plan je skovan i sad ide igrati biljar do večerašnjeg sastanka!
Ionako nema ništa za raditi, bar ništa važnog!

Dok je Ivona pripremala sve da njeno dvotjedno odsustvo bude što
neprimjetnije, nadopunjavala fusnote za sastanak s Nebojšom koji je
upravo igrao biljar i pijuckao pivo, vani su radnici pripremali sve za
noćašnje betoniranje temelja novog zatvorenog bazena. Rokovi su se
trebali poštivati i toplice su čim prije trebale ponovo otvoriti svoja vrata
za goste i posjetitelje i to s dodatnim bazenima, novim krilom hotela i
renoviranim postojećim dijelom.20 sati se približavalo, mrak se lagano
počeo spuštati, Ivona je dovršavala još neke e-mailove, a Nebojša se
glasno podrignuo poslije tko zna koje pive. Popio je više piva nego
inače, trebalo mu je za hrabrost da svoj plan sprovede u djelo i da
postane direktor ugostiteljskog poslovanja u toplicama!

92

Ivona i Nebojša sastali su se u baru u kojem nije bilo nikoga jer toplice
nisu radile, a opet daj dio nije bilo potrebno renovirati. Usprkos broju
popijenih piva Nebojša se ipak kolebao sprovesti svoj plan no tada su do
njega počele dopirati Ivonine riječi. Slušao ju je razgročenih očiju, a tada
je bijes prevladao njime, zgrabio tešku kristalnu pepeljaru i svom
snagom lupio njome po Ivoninoj glavi. Ivona se stropoštala s fotelje, a
Nebojša je uzeo najlon za prekrivanje kojeg je bilo posvuda i umotao
Ivonu u njega kao tepih ne provjerivši uopće je li mrtva ili samo u
nesvijesti. Prebacio ju je preko ramena i krenuo prema mjestu novih
temelja za zatvorene bazene. Nimalo neuobičajena scena pa ipak je ovo
gradilište na kojem se radi 24 sata bez prekida. Ubacio je najlon s
Ivonom u najtamnije mjesto, uguravši je između armature i brzo se
odmaknuo jer su dolazili radnici. Betoniranje je započelo i svjež beton je
prekrio Ivonino truplo, zapravo tijelo!

Nebojša je iz prikrajka promatrao kako radnici ravnaju beton i skrivaju
njegovo zločinačko djelo! Ovo je zapravo savršeno ubojstvo! Ivona nema
nikoga i nitko je neće tražiti, na poslu dva tjedna nitko neće pitati za nju,
a što se u međuvremenu dogodilo tamo negdje gdje je ona otišla – tko to
zna što je bilo i kako je i kamo nestala Ivona!

Promatrao je još jedno vrijeme betoniranje temelja da bude siguran da je
beton prekrio tu prokletu Ivonu, a zatim otišao na još jedno pivo. Tko bi
rekao da ubojstvo može čovjeku tako osušiti usta i učiniti ga žednim!

Ujutro je došao na posao dobro raspoložen. Odlučio je odmah odnijeti
direktoru Ivonine ideje za projekte i reorganizaciju kao svoje tobože da
još nije sve gotovo, ali što misli o njima pa da onda kad se Ivona vrati
naprave zajedno (kako je to velikodušno zazvučalo) finalni prijedlog.
Direktor je rekao da će kasnije pregledati pa mu javiti i Nebojša je otišao
poslom. Hm, kojim poslom? Bit će najbolje popiti još jednu kavicu, tako
će proći bar još sat vremena!

Dan je prolazio, Nebojši danas još pogotovo jako sporo jer osim što ništa
nije radio nego samo čekao kraj radnog vremena za koje se nije mogao
odlučiti kad će biti danas (to je jedna od stvari koja njemu nikako nije

93

bila jasna, kako manageri nemaju fiksno radno vrijeme???) svako malo je
odlazio pogledati temelje novog bazena pitajući se je li beton već
otvrdnuo? Ipak, nekako je prošao i ovaj dan i Nebojša je danas otišao
spavati ranije nego inače, ubojstva su izgleda i iscrpljujuća.

Rano ujutro probudilo ga lupanje po vratima. Skočio je iz kreveta i
krenuo otvoriti vrata psujući pri tom budalu koja ga tako rano budi.
Otvorio je vrata pred kojima je bila policija.

„Nebojša Jakopec, uhapšeni ste zbog ubojstva Ivone Krizović!“ – bilo je
sve što je čuo jer dalje mu je samo glavom odjekivalo Kako, ali kako? Bilo
je ovo savršeno ubojstvo!

Ivona Krizović bila je kao malo dijete udomljena. Imala je sreću da je
udomljena u obitelj punu ljubavi. I kad je odrasla i osamostalila se,
svake godine prva tri dana godišnjeg odmora posjećivala je svoju
udomiteljsku obitelj, bez iznimke! Kad su prošla prva 24 sata, a Ivona se
nije javila, obitelj je nazvala direktora i prijavila nestanak. Direktor je
također potvrdio policiji da je Nebojša donio prijedloge koje mu je već
poslala emailom Ivona i gdje je bilo jasno vidljivo da je ona autor.

U Ivoninom laptopu policija je našla zabilješke kako ima dokaz koji je
pronašla u fasciklu u ladici da je bivša direktorica za kadrovske poslove
namjerno zaposlila Nebojšu kako bi se osvetila firmi kad su krenula
šuškanja da bi mogla dobiti otkaz.

Ispitivanjem radnika saznali su kako je Nebojša često posjećivao
određeno svježe betonirano mjesto. Na tom mjestu razbili su beton i
pronašli Ivonino tijelo umotano u najlon zajedno s krvavom kristalnom
pepeljarom punom Nebojšinih otisaka. Obdukcijom je ustanovljeno da
je Ivona zapravo zabetonirana onesviještena, ali živa.

Pronašli su i fusnotu o dogovorenom sastanku s Nebojšom na kojem će
zatražiti da u roku dva tjedna dok se ona vrati s godišnjeg odmora sam
napusti radno mjesto jer mu je to bolja opcija nego da se sazna na koji
način i zašto je dobio posao i da mu se da otkaz zbog nesposobnosti i
nerada.

94

Tako je savršeno ubojstvo u toplicama riješeno u 24 sata!

95

Ivana Gudelj, Zagreb

POSLJEDNJI SLUČAJ INSPEKTORA VLADE

DUHA

Sjećam se, bila je treća srijeda u listopadu i kiša je padala cijeli dan.
Čekao sam kraj smjene i mislio na večer koju ću provesti na kauču uz
pivo i nogomet, a onda je zazvonio telefon. Načelnik me obavijestio o
zločinu u obližnjem selu, a na moje pitanje je li siguran da baš ja trebam
preuzeti slučaj, hladno je odgovorio da trenutno nema tko drugi i dodao
neka krenem što prije. Trčeći prema automobilu žvakao sam već osušeni
sendvič sa sirom i šunkom. Vani je bio mrak, cesta skliska, a ulična
svjetlost jako loša ili je čak na nekim dijelovima nije bilo. Upalio sam
radio, taman su završavale vijesti. Čuo sam najavu nogometne utakmice
koju neću moći gledati, a od vremenske prognoze zapamtio sam da kiša
nikad neće prestati.

Parkirao sam uz cestu. Ispred dvorišta dočekali su me znatiželjni susjedi
pod kišobranima. Neki su uzaludno pokušavali zapaliti svijeće, a
nekoliko starijih žena je molilo za žrtvinu dušu. Ljudi se obično skupe u
takvim situacijama, osim što žale za gubitkom osobe koju su poznavali,
osjećaju se i ugroženo. Blatnjavim putem nastavio sam do trošne žrtvine
kuće. Iz susjednog dvorišta bijesno je lajao pas. Kasnije sam saznao da je
to žrtvin pas koji je samo htio kući. Odveden je u susjedovo dvorište
kako bi policija mogla napraviti očevid. U dvorištu, pored ulaza u kuću,
dočekao me kolega koji mi je rekao da je žrtva osamdesetogodišnja
Darinka Mayer.

-Ubijena je tupim predmetom, kuća je u izuzetnom neredu, ubojica je
očito nešto tražio u kući, upozorio je mladi i nadobudni kolega zaposlen
preko veze.

Nesretnu Darinku pronašla je susjeda Sofija donijevši joj sir.Ona je i
zvala policiju. Na moje pitanje nalazi li se susjeda Sofija vani među

96

okupljenima, kolega mi je odgovorio da je ona otišla napraviti unuku
večeru i pokazao mi gdje se nalazi Sofijina kuća. Saznao sam i da je
žrtva živjela sama i da je vjerojatno poznavala ubojicu i pustila ga u
kuću jer nije bilo tragova provale.

-Ili su vrata bila otključana, dodao sam. Kolega se složio uz slijeganje
ramenima.

Zapuhnuo me težak miris čim sam zakoračio u kuću. U kuhinji je trajao
očevid. Žrtvino tijelo još je bilo na podu, a pored njega čučao je
mrtvozornik koji je žustro objašnjavao mladoj kolegici koja je u
bilježnicu zapisivala svaku njegovu riječ. Vrlo brzo dobio sam najvažnije
informacije koje su prikupili do mojeg dolaska. Kolegica mi je pročitala
da je nesretna starica ubijena tupim predmetom koji nije pronađen na
mjestu događaja, ali može se pretpostaviti da se radi o komadu drveta
jer je pored peći zatečena košara puna cjepanica pripremljenih za ogrjev.
Njezino izvješće upotpunio je drugi kolega koje je rekao da je
najvjerojatnije ubojica uzeo jednu cjepanicu, prišao starici s leđa i udario
je njome dva puta, zatim je bacio u peć te tako uništio tragove. Žrtva je
zadobila teške ozljede na glavi od kojih je preminula. Saznao sam i da
prema tragovima krvi i položaju tijela žrtva je ubijena na mjestu gdje je i
nađena, a napad se dogodio otprilike prije šest sati. Na stolu su, osim
susjedinog sira, bile stare novine na kojim su odložene naočale i prazan
duboki tanjur sa žlicom. Prišao sam peći koja se u međuvremenu
ugasila, ali dovoljno je dugo gorjela da u loncu zagori kiselo zelje s
rebarcima koje je starica namjeravala ugrijati za ručak. Postalo mi je
jasno zašto u kući toliko smrdi, ali mi nije bilo jasno zašto kolege nisu
otvorile prozor pa sam to ja napravio. Svjež zrak donio je trenutno
olakšanje. Forenzičari su izuzeli upotrebljive otiske kojih nije bilo puno.
Na prvi pogled bilo je jasno da je ubojica nešto tražio kod Darinke, samo
je pitanje bilo je li to i našao? Otvoren garderobni ormar zjapio je prazan
jer je sva odjeća pobacana po podu. Ladice noćnog ormarića bile su
prevrnute, a njihov sadržaj prosut. Bilo je tu nešto papira, dva albuma
puna crno-bijelih fotografija, nekoliko starih razglednica i potvrde iz
banke. One su me najviše zanimale, ali i iznenadile. Iznos zadnjeg

97

bankovnog računa nije bio u skladu sa skromnim Darinkinim životom.
Na izvodu je pisalo da je Darinka prije desetak dana podigla pozamašan
iznos sa svog računa. Pitao sam se otkud žrtvi taj novac i zašto je
odjednom podigla cijeli iznos.

Dok su kolege nakon završenog očevida razgovarale s okupljenim
susjedima, ja sam otišao do susjede Sofije. Ona je prala suđe, u zraku se
osjećao miris pohanog mesa, a u sobi do kuhinje devetogodišnji unuk je
pisao zadaću. Kod Sofije je bilo vruće i znojio sam se ispod jakne. Nije joj
bilo drago kad sam odbio ponuđenu kavu i gemišt te zatražio čašu
vode. Sofija je brišući suđe otračala pola sela, pa sam uz mnoštvo
nepotrebnih informacija, saznao i neke korisne i to da Darinka nije imala
djece, da prije godinu dana ostala bez muža kojem se Bog smilovao nakon
duge i teške bolesti. A saznao sam i da je s njima živio Marijan, sin
pokojne Darinkine sestre, dok se školovao za automehaničara. Na moje
pitanje gdje je Marijan sada, odgovorila mi je da on već godinama živi u
Njemačkoj, dobro zarađuje popravljajući automobile, a njegova žena
ima vlastiti frizerski salon te da je ljetos posjetio Darinku. Na svu sreću,
Sofija je imala Marijanov broj telefona jer joj je on prije nekoliko mjeseci
poslao neku dobru reumatsku mast te je dodala da je javila Marijanu što
se dogodilo i da je on već krenuo na put.

U susjedom dvorištu zatekao sam susjedu Josipu koja je hranila
Darinkina psa. Vidno potresena rekla mi je da ništa nije ni čula ni vidjela
i da će joj Darinka jako nedostajati, ali nedostajat će i psu Mrkiju o kojem
se Darinka brinula više nego o sebi. Sjetio sam se Darinkinog bankovnog
izvoda pa mi je njezin skroman način života bio sve čudniji. Sve su
izjave o Darinki bile manje više slične, nitko ništa nije čuo niti vidio, ona
je bila dobra prema svima i svi su bili dobri prema njoj. Darinka je
nakon nekoliko dana pokopana. Iza lijesa stajao je Marijan, a odmah
pored njega susjeda Sofija. Marijan je bio vidno potresen. Na pogrebu je
bilo dvadesetak ljudi. Svećenik je dugo i nezainteresirano govorio te
napomenuo kako je vrijeme za promjenu crkvenog zvonika što je
izazvalo žamor kod mještana.

98

Dan nakon pogreba našao sam se s Marijanom u kafiću. Još uvijek nije
mogao vjerovati da njegove tete više nema. Podmirio je sve troškove
pogreba i jedva je čekao da se vrati kući u Njemačku. Na moj komentar
da je Darinka živjela vrlo skromno rekao mi je da mu je to smetalo jer on
joj je redovito slao novac koji ona nije trošila, nego je živjela od muževe
mizerne penzije. Dodao je da ju je želio smjestiti u Dom za starije koji bi
on plaćao, ali ona se bojala da ako ode, ostat će bez kuće. Na moje
pitanje tko će sad naslijediti kuću, rekao je da ne zna i da nikad s tetom o
tome nije pričao.

Nakon što smo se rastali krenuo sam prema Darinkinoj kući. Njezin pas
je i dalje lajao iz susjednog dvorišta, ali ne na mene. Shvatio sam da se
nešto događa iza kuće pa sam oprezno ušao u dvorište. Vidio sam da je
netko iskočio kroz stražnji prozor i potrčao prema šupi. Prišao sam,
otvorio vrata i ugledao poznato lice, bila je to Duška koja je živjela na
samom kraju sela i koju su svi izbjegavali zbog sklonosti alkoholu. I sad
je pijano mahala letvom sprečavajući me da joj priđem. Uspio sam joj
oteti letvu, a ona je mrmljala da je samo došla pogledati kuću i da nije
ništa kriva. Nije se opirala kad sam joj rekao da mora sa mnom u
postaju. Nakon što se otrijeznila priznala je ima sina s Darinkinim
mužem za kojeg nitko nije znao. Pokojni Tomo je obećao da će Stjepan
naslijediti kuću, ako ona nikome ne kaže tko je otac. Uvjerio ju je da je
svoju odluku zapisao i da ne treba brinuti, a ona je čuvala tajnu iako je u
selu trpjela brojne uvrede. Kad je Tomo umro ništa se nije dogodilo.
Nakon svađe sa sinom koji ju je optužio da je zbog nje cijeli život
šikaniran, Duška je otišla razgovarati sa Darinkom koja joj je rekla da je
već kuću prepisala Marijanu i da ne želi vidjeti ni nju ni njezinog sina te
ju je uz brojne uvrede potjerala iz kuće. Duška se u teškom stanju vratila
kući i sinu ispričala sve što je godinama trpjela. On je sažalio nad
majkom i bijesan krenuo prema Darinkinoj kući. I to je bilo sve što ona
zna. Ostatak priče ispričao je Stjepan kojeg sam pronašao u lokalnoj
birtiji. Bio je pripit i grub. Nakon dugog natezanja u policijskoj stanici,
priznao je daje staricu udario cjepanicom. Tomine papire nije našao jer
nisu ni postojali.

99

Marijan je detaljno očistio kuću i šupu u kojoj je našao nešto više
dvadeset tisuća eura sakrivenih u prašnjavim staklenkama koje su se
nalazile u vreći ispod pretrpanih polica. To su bili Marijanovi novci koje
je on godinama uplaćivao na Darinkin račun. U jednoj staklenki bila je i
Darinkina oporuka po kojoj je kuću ostavila Marijanu. On je kuću
prodao susjedi Josipi i njezinom mužu pa sad Mrki ponovo čuva svoje
dvorište.

Drage kolege, želim vam puno uspjeha u daljnjem radu. Ovo je bio moj
zadnji slučaj. Inspektor Vlado Duh više nije dostupan. Uživat ću u
mirovini, u nogometu i planinarenju. Posao mi neće nedostajati.

100

Branka Vasiljević, Zagreb

RUPICA NA BRADI

“Imala je malu rupicu na bradi...” hrapavi šapat probio se kroz gusti predio
Maksimirske šume praćen klepetom krila ptica koje su se u trenu razbježale s
grana tražeći novo utočište. Iako je znao da je to potpuno i krajnje
neprimjereno, glavni inspektor kriminalističkog odjela, Fran Jak, kao
hipnotiziran je i dalje pjevušio. Pogledi ekipe iz forenzičkog odjela su se dizali
prema njemu dok je koračao po puteljku ostavljajući iza sebe lokve u obliku
čizme broj 45 pritom uništavajući mjesto zločina vise od kiše koja je neumorno
padala.
“Kvragu!”, protisnuo je ljutito, “Ima 'ko upaljač?” nastavio je kao da se radi
o nekom druženju, a ne o istrazi ubojstva. Nitko se nije ni trznuo odgovoriti, ali
nije bilo ni bitno jer je u džepu ipak pronašao napola mokru kutiju šibica.
„Poslužit ćeš još ovaj put!“ urotnički joj se obratio.
Djevojka je nepomično ležala usred blatnog puteljka, a iako je iznad nje lelujao
forenzički šator, djelovala je kao da ju je kiša kupala danima.
“Teško da ćemo u ovim uvjetima pronaći ikakav trag”, zamišljeno je
izgovorio, onako više za sebe.
“Sva sreća da imamo tvoju nepogrešivu intuiciju”, dobacio je viši inspektor
zajedljivim glasom iako je i sam bio svjestan da to nije samo šala. Inspektor
Fran je doista bio priča za sebe. Niti jedan neriješen slučaj, čak i oni
nevjerojatno zapetljani su dobili svoj zaključak.
Jan je u kutu usana ostavio smiješak izazvan ovom izjavom pa nastavio
promatrati djevojku i okolinu. Imala je malu rupicu na bradi. Uvijek je volio ta
neka posebna obilježja.
Kroz glavu mu je prošla misao. Volio je i nju. Ali nedovoljno. I nebitno sada.
U drugim okolnostima tako nešto bi djelovalo slatko i neodoljivo, no sad je bilo
jasno da to nije rupica nastala genetskim nasljeđem već je odgovarala zrnu
kalibra .22 koja se inače koriste u sportu.
Da, ovo je bio sportski lov za nekoga s visokom preciznošću, pomislio je i
uvukao dim cigarete koja se zažarila i djelovala kao jedini izvor topline
kilometrima daleko.

101

“Zanimljivo mjesto odlaganja”, dobacio je kolegi.
“Misliš da nije ovdje pogođena i ostavljena?” nadovezao se Jan,
dugogodišnji partner u rješavanju zločina.
“Pogledaj prema početku šatora. Vide se, iako još slabo prisutni, tragovi
vučenja. Pogođena je izdaleka, vjerojatno isto ovdje u Maksimiru, ali iz
nekog razloga ju je dovukao baš ovdje. Blizu ovog puteljka. Kao da je
želio da je netko čim prije pronađe. I vjerujem da je ciljao baš bradu.
Pogodak djeluje precizno”, dovršio je misao.
Dan se već bližio kraju i ekipa se razbježala prema uredima noseći ono malo
tragova što su skupili, svi s istom misli u glavi; uvesti u zapisnik što imaju i
odjuriti kući pod topli tuš.
Svi osim Jana.
Kišni baloner je služio svrsi i odbijao debele kapi kiše ostavljajući ga dovoljno
suhim da može nastaviti dalje. Pred očima mu je bila ta savršena rupica. Iako
morbidno, misli mu je odvlačila sa tog beživotnog tijela iz parka na vrlo
živahnu Gretu. Onu koju nije u potpunosti shvatio. Pa ju je pustio.
Naime, ona je imala rupicu na bradi. Slatku rupicu na bradi koja bi još više
dolazila do izražaja kad se nasmijala, što nije bilo često. Uvijek je bila ovijena
nekim mističnim velom i iako je mogao prodrijeti u misli najokorjelijih
kriminalaca zatvorenih u sebe poput Alcatraza, nju nije mogao shvatiti. Čudan
je bio i taj prekid. Čudan je bio i osjećaj da kao da ga promatra s vremena na
vrijeme. Čudan je i ovaj sad osjećaj. Pa ona stvarno stoji tamo! Zastao je nasred
ceste i protrljao oči ne bi li fokusirao pogled. Da. Stajala je ispred izloga dućana
sportske opreme i proučavala nešto unutra.
„Hej!“ uzviknuo je smeteno. „Otkud ti ovdje?“
„O, hej. Pa živim iza ugla. Brzo si to zaboravio. Pitanje je šta ti radiš
ovdje?“, nezainteresirano je odgovorila ne skrećući pogled s izloga.
„Vodim istragu u blizini. Nećeš vjerovati, ali baš sam pomislio na
tebe...“ nije ni dovršio rečenicu kad ga je prekinula.
„Kakav kompliment, istraga koja podsjeća na mene!“, oči su joj se
zacaklile čudnim sjajem.
Pomislio je kako opet djeluje pomalo, pa, bipolarno i u tom trenu mu se desna
obrva vinula prema kišom natopljenom pramenu kose, a on se ispravio: „Pa
nisam to baš tako rekao.“

102

Kao da ju je nešto ubolo, poskočila je od izloga i pojurila u smjeru stana, bez
ijedne riječi. Nije se promijenila, pomislio je koračajući sad već u smjeru kuće;
čudno slatka je i dalje.
U novi dan su ušli sa jako malo, čak nimalo spoznaja o slučaju, no ubrzo su se
stvari pokrenule. Preko otisaka su saznali da se djevojka zove Eva Car, radi kao
učiteljica, a u slobodno vrijeme se bavi... biatlonom! Sportska puška, kalibar koji
su pronašli, pa jel' moguće da je ubijena svojim oružjem?
„Jan, krećemo. Prvo idemo u Evin stan, pa na radno mjesto, a onda i u
klub. Priča se polako raspetljava“, dobacio je Fran svom partneru grabeći
ključeve od auta i baloner u prolazu.
Razgovori i pregledi lokacija su bili detaljni, a vožnja koja je uslijedila proticala
je u neobičnoj šutnji, ne zato jer si nisu imali šta reći, nego zato jer je obojici
mozak radio sto na sat. Franu je Greta još od jučer titrala u kutku mozga iz
nekog neobjašnjivog razloga, a sad je odjednom pulsirala nakon novih spoznaja.
Vidio ju je na slici s Evom, maloprije u Evinom stanu i zaključio da je očito
jedna od prijateljica, iako uvijek nekako u pozadini. Nije ni primijetio do sad, no
nekako su bile i fizički slične, Eva jedino nije imala...nemoguće.
Vidio je njeno ime na zidu rezultata u klubu, ona i Eva dijele prvo mjesto na
prvenstvu Hrvatske u biatlonu. Kad se počela uopće baviti time?Morao je
priznati da je taj sport svakako bio za nju; uvijek precizna, nekad malo van
fokusa, ali kad bi se sabrala bila je nezaustavljiva. Očito je i ovdje to bio slučaj.
Pitanja su mu se nizala u glavi, a Jan je poput kipa sjedio na suvozačkom
mjestu i nervozno promatrao zadubljenog kolegu ne znajući kako i da li da ga
uopće prekine u tom toku misli ne želeći da pri tome izgubi neki važan
zaključak. Iz tog dedukcijskog procesa Jana je prekinuo sam Fran: „Nije mi
drago, ali moramo na još jedno mjesto.“
Motor sad već starog Ford Focusa je zabrundao pri promjeni brzine, a gume su
se trudile održati auto na novoj putanji zadanoj naglim okretom volana.
„Gotov slučaj?“, razrogačenih očiju je dobacio Jan.
„Vjerujem da je, iako se potajno nadam da griješim“, sjetno je izustio
Fran.
Škripa guma označila je dolazak na lokaciju. Zvono portafona nije radilo, ali
vrata su ionako bila otvorena. Kao i njena vrata, na trećem katu zgrade u ulici
koja bi se, da se nastavi ravno kroz Maksimir, stopila s onim puteljkom od jučer.
Činjenice su se nizale kao neprekinuti niz uzastopnih brojeva.

103

„Stigao si!“, dopiralo je iz kuhinje. Greta je izgledala neodoljivo kao i uvijek, a
glas joj je zvučao sretnije no ikad. „O, doveo si nekoga?“, iznenađeno ih je
pogledala.
„Greta, gotovo je. Sve je gotovo. Kako ti je tako nešto uopće palo na
pamet. I zašto?“, razočaranje se jasno čulo iz tona Franovog glasa.
Ostala je zatečena tom njegovom izjavom u prvom trenu, no onda se sabrala i
kao da se resetirala. Zvonki, cvrkutavi, nasmijani ton je nestao, s lica je nestao i
smiješak, kao da je stavila ozbiljnu masku te je poput robota hladno odgovorila:
„Zašto? Veliki inspektor ne razumije zašto?“, riječi je počeo pratiti
histeričan smijeh, „Da mi se vratiš! Da se ubacim u taj tvoj poslom
opsjednuti mozak! Možeš li uopće zamisliti koliko sam se trudila oko
toga? Pronaći nekoga tko bar malo liči na mene. Uvući joj se u život.
Pretvarati. Ali onda je zasjalo sunce.“, smiješak joj je zatitrao na licu, ali
pogled je i dalje bio prazan, usmjeren u daljinu.
„Plan se dalje razvijao sam od sebe kad je rekla da se bavi biatlonom.
Savršen detalj tražene metamorfoze. To je trebala biti doslovno točka na
„i“ mog podsjetnika. Tvog podsjetnika“, izgovorila je u jednom dahu.
„Jedno si bila u pravu. Mislio sam na tebe. Ali mislio sam na tebe i prije
svega ovoga. Ono što me odbijalo je ta neka neistražena crta koja je očito
eskalirala. Jan, molim te stavi joj lisice i pročitaj joj prava.“, poraženo je
zaključio Fran.
„Šefe stvarno bolje za vas, a i za stanovnike našeg grada da se vi držite
samo posla. U ljubavi očito birate gore slučajeve od onih na poslu.“, Jan
je pokušao humorom podići ledenu atmosferu u sobi, a zvuk jedva primjetnog
smijeha je prekinuo oštar zveket lisica koje je vješto smjestio oko Gretinih ruku.
„Uvijek nepogrešivo zaključiš slučaj, dragi kolega!“ Fran je dobacio, a u
kutu usana mu je zatitrao osmijeh, savršena podloga za cigaretu koja mu je
očajnički trebala.

104

Maro Jović, Dubrovnik

OPORTUNISTI

Martin je šetao ulicom i okrenuvši se unatrag iza sebe, netko ga udari
maljem u glavu i on na mjestu padne i umre. Ubojica je pobjegao sa
mjesta ubojstva a ljudi nije bilo oko Martina. Tek nakon nekoliko minuta
prolaznik u sivom baloneru ugleda čovjeka na tlu te mu dotrči, ali vidio
je da je Martin ubijen i potom odmah izvadi mobitel iz džepa te nazove
hitnu i policiju. Nije prošlo ni sedam, osam minuta i Policija i Hitna
pomoć došle su na mjesto zločina. Utvrdili su smrt u sedam sati ujutro
tupim predmetom. Policija je nazvala nakon uviđaja Pogrebno i oni su
stigli te mrtvo tijelo Martina odnijeli u mrtvačnicu.

„Žrtva je udarena tupim predmetom! Ali mene zanima razlog!? O, čemu
se radi!?“: sugerirao je Policijski istražitelj Ivan, drugom istražitelju
Nevenu. „Čuješ Ivane, ono što znamo jest da žrtva-Martin nije imao
veliku rodbinu. Samo brata koji je bio nositelj Osiguranja u slučaju
smrti, i nikoga više!“: bio je jezgrovit Neven koji je lomio prstiće desne
ruke nervozno odupirući se o natrpani stol birokratskim papirima. Ivan
je namrštio facu i iskazivao nezadovoljstvo nedovoljnim dokazima i
time da je ubojica znao kako napraviti ubojstvo ne ostavljajući tragova
svud naokolo. „Gdje je radio?“: pitao je Ivan. „U građevinskoj tvrtki pod
nazivom „Sjaj“ i imao je kolege koji su radili sa njim na istoj razini.
Martin nije bio šef, ali je bio rukovoditelj koji je vodio velike projekte!“:
kazao je Neven. „Idemo do te tvrtke!“: kazao je Ivan. Sjeli su u auto i
velikom brzinom stigli do Tuškanca te ušli na vrata tvrtke pod nazivom
„Sjaj“. Pokazali su Neven i Ivan značke te došli do vlasnika tvrtke.
„Oprostite gospon Ivančić, ali kakav je Martin bio radnik?“: pitao je
Ivan. „Dobar je bio Martin radnik. Ali svi koji su bili uz njega su mu bili
i takmaci koji su mu zavidjeli na rukovodećem mjestu!“: bio je jasan
gospon Ivančić kojega nikad ne biste zamislili kao vlasnika. Njegov
debeljuškasti izgled sa širokim kukovima, a uskim ramenima, nije
odisao onim proporcijama koje su ukazivale na vlasnike jedne

105

građevinske tvrtke kao što je bila tvrtka „Sjaj“. Na vrata ureda dođe
jedna prelijepa djevojka koja je mogla biti tajnica Ivančića, ali ona pošto
uđe kroz vrata ureda zapita Ivančića: „Tko su ova gospoda dragi?“. Ivan
i Neven se pogledaju. Nisu mogli ni zamisliti da bi ova ljepotica bila
draga od vlasnika tvrtke koji je bio obljen i nezgrapan. „Ovo su draga
naši prijatelji. Istražuju ovaj slučaj sa Martinom“: bio je jasan Ivančić.
„Da, sve nas je zatekao ovaj događaj. Ako možete istražite i nađite
ubojicu, bit ćemo vam na pomoći!“: kazala je lijepa djevojka koja je
kazala što ima i izišla iz ureda. Ivan i Neven su porazgovarali još
nekoliko rečenica sa Ivančićem a potom izišli iz zgrade. „Ne mogu
shvatiti da bi ovi ljudi imali nešto sa ubojstvom. Valjalo bi porazgovarati
i sa radnicima, ali idemo do prvoga osumnjičenog, brata, koji je bio
nositelj Osiguranja.“: kazao je Ivan. Oni su autom zaobišli dva, tri ugla,
te došli pred kuću koja je imala oronulo fasadu, tanke zidove, te krov
koji se ljuljao na vjetru. Pokucali su na vrata… Izidor je otvorio vrata:
„Izvolite, tko ste vi?“, „Mi smo Policajci. Nažalost nosimo vam loše
vijesti…“: kazao je Neven sa knedlom u grlu. „Hvala vam, ali mislim da
znam o čemu se radi…“:kazao je Izidor te nastavi:…“znam da mi je brat
ubijen i slomila me tuga, izvolite ući u kuću!“. Neven i Ivan su ušli u
kuću. Sjeli na kauč u dnevnom boravku i počeli konverzaciju sa
Izidorom. „Gospodine Izidore, vi ste prvi osumnjičeni za ubojstvo
Martina!“: probio je led Ivan. „Ma kako ja, nema govora o tome.“:bio je
odriješit Izidor. „Vi ste nositelji Osiguranja u slučaju smrti u svezi sa
pokojnikom. Stoga logično je da se na vas sumnja!“:nastavio je Neven.
Izidor se zamislio. Nije mu bilo jasno ništa. A Ivan je nastavio sa
ispitivanjem:“ Kažite nam Izidore gdje ste bili u sedam ujutro na dan
ubojstva? Imate li alibi?“. Izidor se malo precnuo, obrisao znoj sa svoga
čela te nastavio: „U sedam ujutro na dan ubojstva sam vozio drva za
grijanje od Trešnjevke prema ovamo. To mi je alibi, ali ako želite
podrobnije ispitati gdje i što, pitajte prodavača na Trešnjevci jeli doista
tako!“. Ivan je pogledao Nevena i odmah nazvao prodavaonicu drva za
ogrjev na Trešnjevci, javio se mladić ljubazno i Ivan je pitao za Izidora
te mu je mladić potvrdio Izidorove tvrdnje. „ U redu Izidore, točno je da
imate alibi. Oprostite ako smo vas uznemiravali, ali bili nam mogli
kazati jeli Martin imao kakve konflikte bilo na poslu, bilo van njega?“:

106

bio je upitan Neven, a Izidor im je odgovorio: „Pogledajte malo u
njihovu tvrtku „Sjaj“. Mislim da je Martin bio suprotnoga mišljenja kad
se radilo o nekom projektu. A mnogi su htjeli poentirati na njegovo
mjesto u firmi!“, „Možete li nam kazati tko mu je bio takmac u firmi?“:
pitao je Ivan Izidora koji je bio na rubu plača, potaknut sudbinom koja je
zadesila njegovog brata. „ Bio je jedan Borna koji je bio u svađi s njim.
Pitajte njega, mislim da bi se klupko moglo rasplesti!“. Ivan i Neven se
pozdrave sa Izidorom, još mu se jednom ispričaju i krenu preko vrata.
Ušli su u auto te počeli priču: „Ovo bi moglo upaliti…Mislim da imamo
razlog zbog čega je Martin ubijen, ali nam to još ne govori tko je bio
mozak ubojstva!“: kazao je Ivan, a Neven je šutio i razvijao film koji mu
se motao po glavi. Došli su pred tvrtku „Sjaj“ i izišli iz auta. Ušli su u
tvrtku i išli direkt na radnika Bornu. Došli su do njega. „Gospon Borna,
zar ne?“: pitali su njih dvojica momka koji je imao svojih četrdesetak do
pedesetak godina. „Da, ja sam, izvolite, što vam treba?!“: kazao je Borna.
„Mi smo Policajci istražitelji, pa bih vas zamolili da nam odgovorite na
neka pitanja!“: kazao je Neven. Borna se počeo meškoljiti, lomiti prstiće,
znojiti, i mucati a Ivan je nastavio: „Kažite nam gdje ste bili u sedam sati
ujutro na dan ubojstva?“. Borna se našao prokužen, nije mogao ništa
govoriti nego samo počne plakati: „Oprostite, ali priznajem ubojstvo! Ja
sam ga počinio, nisam htio, ali dogodilo se….“: počeo se kajati Borna.
„Sad nam je jasno da ste vi počinili ubojstvo, ali nas zanima naručitelj,
znamo da ste htjeli poentirati na njegovo više mjesto u firmi. Tko vam je
obećao bolje mjesto u firmi!?“: pitao je Neven. Borna je jecao i jedva
razabirao riječi koje je gutao u suzama. „Onaj tamo je bio naručitelj!!! Što
ću, trebalo mi je više novca a jedino sam tako mogao do povišice!“:
pokazao je Borna prstom na ured gospona Ivančića koji je otvorio vrata.
„Gospodine Ivančić, vi ste uhapšeni.“: kazao je Ivan vlasniku firme od
koga su se čekali odgovori na neka pitanja. Ivančić se ukočio. Nije se
maknuo sa mjesta. A Neven je nastavio: „Kažite nam zašto ste naručili
od Borne da učini ovo ubojstvo?“. Ivančić je sjeo na stolicu, desnom
rukom prešao preko čela, pa potom kroz kosu i počeo je odgovarati:
„Martin nam je bio smetnja. Trebali smo dobiti dobar posao…naravno
ispod stola. A Martin je bio protiv toga, te je bio kočnica do dobre
zarade!“. „ Pa ste ga vi dali ubiti!?“: pitao je Neven. „Tako je! Ubio ga je

107

Borna, a ja sam mu obećao bolje radno mjesto jer mu je trebao novac i
zarada!“ „O kakvom se poslu radilo?!“:pitao je Ivan. „Trebali smo mimo
natječaja raditi Rotor ovdje u gradu, a Martin se usprotivio tome.
Trebalo ga je ubiti!!!“. „U redu gospon Ivančiću, vi ste kao i Borna
uhićeni, i imate pravo na odvjetnika, a sve što progovorite može se
upotrijebiti protiv vas!“: kazao je Ivan i nazvao Policajce da dođu po
uhićene. Borna i Ivančić su malo negodovali, ali ušli su u lisicama
pognute glave u Policijski automobil i njihova budućnost se znala. Ivan
i Neven su odahnuli. „Uh, kakav slučaj, ovo se ne događa tako
često!“:kazao je Ivan Nevenu koji mu odgovori. „Amo po nekoliko
krafni, valja proslaviti ovaj sretno skončani slučaj!“. Ivan se složio i njih
dvoje krenu u trgovinu. Kriminala ima dosta, ali Pravda je u svakom
slučaju dostižna. Stoga, čuvajmo se, ali i čuvajmo druge.

108

Oliver Jukić, Slatina

SUDBINA

Čovjek je grčevito stezao inspektorovu ruku. Pero je osjećao nelagodu,
dijelom zbog znojavog muškarčeva dlana, a dijelom zbog toga što se
neznanac pred njim gotovo klanjao. Poželio ga se što prije riješiti.

– Ne brinite gospodine Franjić, učinit ćemo baš sve da pronađemo
Vašeg oca.

Čovjek ga je zahvalno pogledao.

– Hvala Vam! I ne gubite vrijeme. Znate, on je već prilično star i bojim se
da bi svaki izgubljeni sat mogao biti koban.

Nakon što je zatvorio vrata ureda, Pero je pozvao svog pomoćnika
Mislava i naložio mu da obavi sve one rutinske radnje koji inače radi u
slučaju nestale osobe. Nadao se da je riječ o još jednom starcu koji se
izgubljen u vlastitim mislima jednostavno odšetao i koji će za nekoliko
sati biti pronađen nedaleko od kuće. Ipak je naglasio da je riječ o osobi
starije životne dobi i da vrijeme može biti kritično. Nakon toga, zapalio
je cigaretu.

***

Kada ga je drugo jutro Mislav izvijestio da je na porti stanoviti gospodin
Banović, koji ima informacije o nestalom starcu, Pero se iznenadio.
Jutarnju kavu odgurnu je u stranu, čekajući da je popije u miru, čim
starac ode.

Banović je, potpuno neočekivano za svoje godine, u ured gotovo utrčao,
neprestano ponavljajući kako ga „on“ želi ubiti. Pero mu je ponudio
stolicu i čašu vode. Kada se starac malo primirio, upitao ga je:

– Tko Vas želi ubiti? I kakve to veze ima s nestalim Franjićem?

109

Starac je udahnuo nekoliko puta, želeći što jasnije i smirenije sve
ispričati inspektoru.

– Kocijan. U stvari… njegov duh.

Pero je pogledom fiksirao Banovića, tražeći na njegovu licu bilo kakav
znak bolesti. Međutim, čovjek je djelovao nevjerojatno smireno i
lucidno. Instinkt je Peri govorio da nastavi razgovor.

– Kako to znate? Mislim, da je to baš… on?

Banović je odgovorio ne trepnuvši:

– Vidio sam ga sinoć u dvorištu.

Pero je izvadio cigaretu i ponudio starca, koji ju je prihvatio drhtavim
rukama, pa obojici zapalio. Nakon nekoliko dimova upitao je:

– Sigurni ste da je to baš on? I da je riječ o duhu?

– Franjić, Kocijan i ja smo radili deset godina zajedno u „Građevincu“
kao skladištari. I to u ona zlatna vremena kada smo gradili po cijeloj
bivšoj državi. Bili smo među…

– U redu je, siguran sam da ste bili dobra firma. Ali, zašto mislite da bi
Vas on htio ubiti? – prekinu ga Pero.

– Kocijanova žena je radila kao sekretarica u firmi. A znate kako je to
nekada bilo… Pričalo se da njezine dužnosti nisu tek puko kuhanje kava
i tipkanje dopisa. Kada se Kocijan ubio, po firmi se govorkalo da je to
zbog nje. Oko vrata si je objesio natpis „takva mi sudbina“. – Banović je
napravio kratku pauzu pa nastavio: – Mislim da se sada vratio da nas
kazni. Znali smo, a nismo mu ništa govorili. Franjića je riješio, sada je
red na mene…

Pero se zamislio. Bilo mu je potpuno jasno da starac osjeća grižnju
savjesti zbog događaja od prije 30 godina, koja je dodatno pojačana
nestankom nekadašnjeg kolege s posla, ali je bio sasvim siguran da
njegovim dvorištem ne šetaju nikakvi duhovi.

110

– Slušajte me, – strogo je prstom priprijetio Banoviću – duhovi ne
postoje! Ali, ako Vam se netko šeta dvorištem, to može biti opasno.
Dobro zaključavajte vrata i čim primijetite bilo što sumnjivo, odmah me
nazovite.

Pružio je starcu vizitku, koju je ovaj sa zahvalnošću uzeo. Čim je otišao,
Pero je prešao u susjedni ured.

***

Marko, stari policajac pred penzijom, slovio je za živu enciklopediju
gradskih ljudi i događanja, čije iskustvo je vrlo često pomagalo u
rješavanju uglavnom dosadnih, provincijskih slučajeva.

– Sve je to bilo uglavnom kako si mi opisao. Ženica je bila nešto
živahnija, ali ni Kocijan baš nije bio cvijeće, tako da je pitanje što je tu
prvo bilo, kokoš ili jaje, ako me razumiješ?

– Je li živa?

Marko je odmahnuo rukom.

– Tko će to znati. Ubrzo nakon sprovoda vratila se svojima u Bosnu.
Poslije je zaratilo, pa ti sad znaj.

– Hvala ti, stari, nezamjenjiv si! – Pero namigne starijem kolegi. Pogled
mu padne na novi broj „Gradskog zrcala“: – Slobodno posudim?

– Naravno, samo daj.

Pero se vratio u ured zadovoljan. Kava, doduše već mlaka, čekala ga je
na rubu stola preko kojeg je raširio najnoviji broj lokalnih novina.

***

Čim je podignuo slušalicu, Mislav se uozbiljio. Ton šefova glasa bio je
hladan kao led:

– Dolazi odmah!

111

Mislav je, ušavši bez kucanja, ugledao Peru kako nervozno šeće uredom,
držeći raširene novine u rukama.

– Više nego odlično! Bravo, majstore! Mi tražimo čovjeka, za kojeg cijeli
grad zna da je već pokojni! Ne, pardon! Cijeli grad osim nas dvojice.

Pero je bacio novine na stol i energično prstom pokazao na stranicu s
osmrtnicama. Uistinu, na jednoj od njih se tugujuća rodbina opraštala
od Josipa Franjića, umirovljenika „Građevinca“. Mislav je zbunjeno
uzeo novine u ruke.

Pažljivo je nekoliko sekundi gledao osmrtnicu, pa se bojažljivo okrenuo
prema Peri.

– Šefe… Ovo nije naš Franjić. Pogledajte ime. Osim toga, tu piše da je
umro „nakon duge i teške bolesti“…

Pero mu je istrgnuo novine iz ruku i drugi put toga dana otrčao u
Markov ured.

***

Tek kada je naručio novu kavu i zapalio cigaretu, Pero je mogao
razmisliti o svemu. Intuicija mu je govorila da se nalazi na tragu nečeg
velikog. U glavi je vrtio misli. Jedan brat Franjić je nestao, drugi je malo
zatim umro u bolnici. Banović, koji mi isprepadan upada u ured, smatra da je
Kocijan ubio nestalog brata, te da je došao red i na njega. Kocijan, Banović i
nestali Franjić su nekada radili zajedno kao skladištari u „Građevincu“. U istoj
tvrtki je radio i Franjićev brat, koji je nedavno preminuo u bolnici. Ono što
cijelu stvar čini potpuno bizarnom, jest činjenica da je Kocijan mrtav već
trideset godina i da je Banović uvjeren da Kocijanov duh hoda njegovim
dvorištem.

Zadovoljan što je uspio srediti misli, utisnuo je cigaretu u dno velike,
kristalne pepeljare, uzeo kaput i izašao iz ureda.

***

112

Na ulasku u dvorište Franjićevih dočekao ga je pokojnikov nećak, koji je
nedavno bio kod njega prijaviti nestanak oca.

– Žao mi je zbog Vašeg strica. Neću Vas mnogo uznemiravati, samo
nekoliko pitanja. – Pero je pokazao prstom na stražnji dio dvorišta u
kojem nije bilo nikoga.

– Nešto u vezi s tatom? – upitao ga je Franjić.

– Ne mogu Vam ništa reći, ali molim Vas da mi vrlo ozbiljno i
koncentrirano odgovorite na pitanja koja ću Vam postaviti.
Dogovoreno?

Franjić je klimnuo glavom.

Iz razgovora Pero je doznao da je njegov stric već duže vrijeme bolovao
od karcinoma, te da je posljednje mjesece života proveo u bolnici. Na
Perino pitanje je li stari primao posjete ili komunicirao s nekim osim
obitelji, nećak nije znao odgovor. Pero mu se na kraju zahvalio i obećao
da će učiniti sve kako bi mu pronašli oca, iako ni sam više nije vjerovao
u to.

***

Ljubazna medicinska sestra, šefica onkološkog odjela, znala je sve o
Franjićevim posjetiteljima.

– Nije ih bilo previše. Došao bi mu jednom tjedno netko od obitelji,
prošlu nedjelju bili su mu prijatelji, a prije otprilike dva tjedna ga
posjetio i neki crnomanjasti mladić. Toga se dobro sjećam, jer je
pacijenta razgovor uznemirio, pa smo mu morali dati sedativ.

– Znate li mladićevo ime?

Sestra je odmahnula glavom.

– Ne. Ali mogu pogledati u knjigu. Svaku posjetu zapisujemo. Dođite.

Kada je Pero na popisu ugledao ime Adnana Kocijana, s prebivalištem u
Semizovcu, općina Vogošća, odmah je pozvao Mislava.

113

– Provjeri mi ovog malog. Podigni patrolu i čekajte me na parkiralištu.

Zahvalio je ljubaznoj medicinskoj sestri i odjurio s upaljenom rotirkom,
nadajući se da nije prekasno za Banovića.

***

– Kažu mi da je Kocijan već nekoliko dana na godišnjem odmoru. Nitko
ne zna gdje je točno – Mislav je podnosio prijavak u automobilu dok su
jurili prema Banovićevoj kući.

Čim su ušli u dvorište, bilo im je jasno da su zakasnili. Banović je ležao
potrbuške na stepenicama, ne pokazujući znakove života. Dok su
oprezno pogledavali kroz prozore u unutrašnjost kuće, začuli su zvuk
paljenja motora. Odmah zatim, plavi golf zaletio se iz dubine dvorišta i
pokušao između dva policijska automobila proći na ulicu. Prolaz je,
ipak, bio preuzak pa je sve završilo zvukom savijanja lima i pucanja
vjetrobranskih stakala. Nedugo zatim, dezorijentiranom mladiću
stavljali su lisice na ruke. Pero ga je posjeo na stepenice, pored
Banovićeva tijela i ponudio cigaretom. Mladić je zapalio i počeo pričati.

– Franjić me pozvao u bolnicu. Rekao je da si hoće pred smrt olakšati, pa
mi je sve ispričao. Stari ih je uhvatio s prstima u pekmezu. Zato su ga
ubili.

Otpuhnuo je zatim dim i duboko uzdahnuo: – Šta ćeš, morao sam ga
osvetiti.

– Gdje si drugog Franjića smjestio?

– Bacio sam ga u Dravu. – pogledao je prema Banoviću, stresao se, pa
nastavio: – Ovome nisam ništa napravio. Samo je izašao van i srušio se.
Valjda srčani…

– Mislio je da si duh. – rekao je Pero.

Mladić se zamislio.

– Stara mi je uvijek govorila da sam isti Kocijan.

114

Pero je ustao i pomogao mladiću da ustane i on. Krenuli su polako
prema policijskom automobilu.

– Samo znaš, nema ti tu sreće. Oni su sada svi mrtvi. Jedini koji ćeš
robijati si ti.

Mladić je pljunuo u stranu i rekao:

– Takva mi sudbina.

115

Marin Karadžija, Senj

BRZI CENTAR

Ni po čemu posebno jutro na Remizi. Sramežljivo jesensko sunce jedva
da se odbija od plavih ZET-ovih gusjenica, a kroz uobičajeni velegradski
žamor prolomio se najednom krik: „Upomoć! Lopov!“

Baba s rukama u zraku, gotovo dva metra visok mladić u crvenim
Jordan tenisicama koji se iznenađujuće laganim korakom i rijetko
viđenom snagom probija kroz gužvu na tramvajskom stajalištu, a u
zraku, taman negdje iznad prljavog pločnika i nedostižne mreže
električnih kablova – torba.

Bilo je to pravo majstorsko dodavanje, proigravanje kakvog se ne bi
posramili ni All-Star quarterbackovi, a u ulozi hvatača bio je nešto mlađi
momak, mršav, brz i okretan. Dok se nitko još nije ni snašao, on je već s
torbom nestao s okretišta. Naravno, nije pobjegao kući, već ju je ostavio
u kontejneru, a tek se onda zaputio kući okolnim putem, da ga netko ne
primijeti.

U haustoru se osjetila vlaga, stepenice koje vode do prvog kata odavno
su vidjele svoje najbolje dane, a mogao bi i u mraku napipati stara
drvena vrata svog stana. Ušao je u stan, skinuo svoje tenisice i stavio ih
u hodnik kraj velikih crvenih Jordanica. U skromnoj dnevnoj sobi pružio
se na kauč gotovo dva metra visok mladić koji je buljio u današnje
izdanje Večernjaka.

– Miki, aj ti reci sad, postoje li braća koja su završila u istom broju
novina u dvije različite rubrike? Kladio bih se da smo mi
rekorderi nekakvi, da smo ušli u povijest – rekao je Ivo, ne
skidajući pogled sa stranica rastvorenog Večernjaka.

– Istina, braco, ove bi trebalo sačuvati – kaže Miki dok skida znojnu
dugu trenirku. – Al ne bih podcijenio braću Mamić, pogotovo ako

116

gledaš na kombinaciju Crna kronika-Sport. Oni su ubojice u tom
segmentu.
– Dobro ti govoriš, br'te, dobro, 'ko bi rek'o da si tako mlad, a tako
pametan… – mumljao je Ivo i još se više udubio u stranicu s koje
je vrištao naslov: „Franjići kao Valčići: Braća vode Maksimir u
Elitu.“

Nisu Večernjakovi novinari u Crnoj kronici znali da pišu članak o istim
tim dečkima, samo u potpuno drugačijoj ulozi. Priča o dvojcu koji na
okretištu na još neviđen način pljačka završila je negdje u kutu novina.

– Treba odati počast Capaku i ekipi. Otkad su uveli da trebamo svi
nositi maske, više ne izgledamo tako čudno. Valjda me neće
prepoznat' dovoljno dugo dok se ne plasiramo u tu šugavu
Premijer ligu. A nakon što mi neki pošten klub da pošteni
ugovor, kunem se da ću svakoj toj babi vratit' sve što smo
maznuli. Ne sve, nego i još više – zakleo se Miki.

– Piše tu da je PPD ozbiljno zagriz'o za tebe. Dobro da nisi
iš'oodma' na faks nakon srednje, otvorit će se tebi u rukometu
kad već meni nije. Jebiga, još imamo dva tjedna do utakmice,
znaš da moramo još jednu ovu našu akciju odradit', ne možeš mi
ić' na sastanak s PPD-ovcima u poderanoj majici – uspravio se Ivo
u sjedeći položaj – Moglo je to, braco sve i biti normalnije da je on
normalan…

U tom trenutku njegove riječi prekine tresak. Vrata su se otvorila i
odmah se iz hodnika, sve do dnevnog boravka osjetio vonj
pelinkovca. U stan ulazi visok neobrijan čovjek, da ga vidite na ulici,
mislili biste da je beskućnik, no bio je to Bernard Franjić, policajac u
mirovini i odnedavni alkoholičar.

– Tu suuuu moji deeečkiiiiiiihahahahahah – pozdravi svoje sinove
tata Franjić –mislio sam da ste na treningu. Eeeeeeee, pa odvest će
vas tajo na trening, Miki, oko ćaćino, aj mi do'vati ključeve od
auta….

117

– Dobro, stari, koji je tebi kurac?! – zagrmi Ivo. – Ne mogu te
gledat' otkako je ona otišla. Oćeš sad postat' profesionalni
alkoholičar? Stvarno, koji je tebi kurac?!

– Ne znaš o čemu pričaš, mali! – izdere se Bernard glasom koji je
čulo pola susjedstva pa ponovi smireno suznih očiju – Ne znate o
čemu pričate… – kaže Bernard i klone u san na fotelji naslonjen
na novine.

Ivo ustane s kauča, pokupi stvari za trening u jednu ruku, drugom
primi Mikija za podlakticu i izvede ga iz stana. Hodali su bez riječi
do kontejnera u kojem su otkopali torbicu i stavili je u jednu od
velikih torbi za trening. Radili su to već nekoliko mjeseci, otkad je
njihov otac zabrazdio.

– Nije on loš lik, znaš, samo mu treba pomoć – kaže Miki
sramežljivo kad su stigli u svlačionicu.

Ivo promrmlja nešto kroz zube, stavi dupli steznik na koljeno i okrene se
prema Mikiju.

– Zapamti što moramo sredit'. Kad zaustavimo nešto u obrani,
odma' trči naprijed. Kad ti se samo učini da smo ih stisnuli, nemoj
se više obazirat na svog igrača, samo trči naprijed. To ti je k'o da
kreneš na semaforu na žuto, imat ćeš prednost. Dobit ćeš od
mene dugu loptu. E, i brzi centar. Kad dobijemo nekakav gol,
nema kukanja, odmah naprijed. Sve o tebi ovisi, ne možemo
drugačije pobijedit'. Samo trči naprijed – uživio se Ivo totalno u
taktiku kako bi bratu što bolje objasnio. Miki je s tremom u očima
upijao svaku riječ iskusnijeg brata.

Tjedan dana do utakmice koja bi trebala promijeniti njihov život ponovo
je dvojac stigao na okretište. Trebala je to biti akcija koju su izveli već
milijun puta na treningu i na okretištu. Iz velegradskog žamora opet se
prolomio krik, torbica je besprijekorno preko pola betonskog terminala
pronašla svog hvatača. Miki je gledao za sobom prije nego što je ušao na
mračno stepenište, nije stigao ni okrenuti glavu kad je udario u nešto i

118

pao na pod. Kad je došao sebi, pred sobom je ugledao ćelavog, jakog
muškarca srednjih godina s čačkalicom u zubima kako se smije.

– Znači, ti si taj – rekao mu je muškarac, uzeo torbicu i stavio ju na
svoje rame. –Dođi malo sjedni tu sa mnom na stepenice. Ne bih ti
preporučio baš da bježiš jer će nam se tvoj brat uskoro pridružiti.

Miki sjedne, a iza sebe čuje i vidi Ivu kako se pokušava oteti policajcu
koji mu je stavio lisičine.

– Jurkoviću, znači to su ta dvojica, a? – upita ćelavi muškarac
policajca koji na to samo kimne glavom.

Ćelavi muškarac pripali cigaretu šibicom i nastavi govoriti braći koja su
ispred njega sjedila na stepenicama.

– Gospodo, drago mi je da ste nam se pridružili. Na vašu sreću,
niste uhićeni, no malo sam na vas ljut jer mi već mjesecima
operirate tu po kvartu. Kako bih ja izgledao da vam to samo tako
dopustim, a? – započeo je priču u nekom, poslovnom, hladnom
tonu muškarac s cigaretom među prstima. Udahnuo je dim i
nastavio:

– Ja ne tražim puno. Samo, ajde, nemojte baš ove godine u tu
Premijer ligu ulazit', a? Bit će prilike i sljedeće godine. Ako ipak
odlučite ući, to me neće baš razveseliti. Jurkoviću, pusti dečke,
sigurno moraju na trening.

U trenutku su kao sjenke nestali policajac i ćelavi tip. Braća su ostala
tamo sjediti bez riječi, uplašeni i zatečeni.

– Jebote, to je Manchester – napokon izgovori nešto Ivo – uspjeli
smo se zakačit' s Manchesterom. Od svih ljudi na svijetu s njim…

– Oće nas ubit'? – naivno upita Miki.
– Brate, ako ga ne ispoštujemo, idemo i ti i ja u dijelovima Savom

nizvodno – odgovori Ivo.

Nervoza je vladala u svlačionici na dan utakmice, ali nije bilo
nervoznijih od dvojice koji su obavezno morali sjediti u kutu. Braća

119

Franjić su bez riječi, s tupim izrazima lica premetali žnirance na
svojim tenisicama. Morat će danas prodati svoje suigrače, najgore što
sportaš može napraviti. I to još protiv Metkovića u ključnoj utakmici.
Da ste ih tad pitali, možda bi radije i umrli.

– Miki, ti si igrač u ovoj priči. Jebeš mene, jebeš Manchestera i ćaću.
Trči naprijed, samo trči. Ne boj se ničega. Ja sam svoju šansu
prokockao, nemoj i ti svoju. Ako mu ovo napravimo, nikad ga se
nećemo riješiti – rekao je Ivo i stavio svoj dupli steznik na koljeno
– Ajmo igrat, brajo!

Kakav je to spektakl bio. Kao da im je posljednja utakmica u životu
doslovno su igrala braća Franjić. Sav stres je nestao, a ostao je samo
brzi centar i duge lopte. Za obojicu bilo je ovo gotovo vantjelesno
iskustvo, nisu ni primijetili tko ih sve prati s tribina. Slavlje je vladalo
na terenu, jeftini šampanjac prolijevao se po glavama novih
premijerligaša, a braća su uživala u trenutku jer nisu znala što ih
čeka.

– Mene neka uhvate i nek' me ubiju ako treba, ti samo bježi. Jebem
tebe i tvoj rukomet ako ne možeš pobjeć' od policajca – rekao je
Ivo Mikiju nakon utakmice – ne znam koliko Manchester svojih
ima u policiji, ali odi odmah njima, možda te zaštite.

Dvorana se ispraznila, samo su dvojica ljudi ostala na tribinama,
čekali su braću da s njim popričaju. Znali su svi što će se dogoditi na
putu doma. U mračnoj ulici nakon proslave upalila su se svjetla
bijelog Jaguara izaMikija i Ive, začula se škripa guma i sve što im je
preostalo je da krenu bježati, no Manchester je bio brži, udario je Ivu
prednjim branikom. Miki se sledio od straha.

– Bježi, kretenčino! – vrisnuo je Ivo koji se u maloj ulici prilijepio uz
pločnik.

– Eto, dečki, uspjeli ste. Učinili se me nesretnim – govorio je
Manchester dok su on i Jurković izlazili iz Jaguara. Obojica su
nosili pištolje.

120

– Odjebi od moje djece! – čuo se prodoran glas. Visok, neobrijan
čovjek izašao je iz mraka na svjetlo s pištoljem koji je dobio po
umirovljenju iz policijske službe.

– Sad si se sjetio bit' otac – kroz zube je promrmljao Ivo koji nije
mogao ustati s poda.

– Idemo, dečki, gotova je zabava! Svi večeras idete kod mene u
stanicu pa da zajedno proslavimo tu pobjedu – odjednom se na
drugoj strani čuo glas inspektora Dalića, starog Bernardovog
prijatelja i jednog od ljudi koje Manchester u policiji nije kupio.

– Ah… – uzdahne Manchester. – Znam da je Božić blizu, al' nije li
ipak malo prerano za ta obiteljska okupljanja? Što ćemo sad
postati svi kao Amerikanci? A ti, Daliću, primit ću tvoje zahvale
jer sam ti uhvatio lopove koji već mjesecima tu operiraju po mom
kvartu.

– Primit ćeš ti kurac sad kad te spakujem u pritvor. Mrš u kola! A
ti, Jurkoviću, misliš da te ne pratim ja već neko vrijeme? – vikne
Dalić strogo.

Miki je još uvijek bio skamenjen od straha, no uspio je nekako
okrenuti glavu prema svome ocu i razvući mali smiješak na lice.
Dalić i njegovi imali su dugu noć ispitujući sve sudionike ovog
događaja, a na kraju su svi pušteni. Jurković više nije bio policajac, a
Manchestera je ostavio da prespava u zatvoru, čisto zbog fore. Braću
Franjić čeka suđenje zbog krađe.

– Znači netko nas mora ubit' da bi se ti dig'o sa svoje guzice i
pokušao samo na jedan dan bit' odgovoran otac – grmio je Ivo na
povratku doma – I što sad, kao, sad si kao doživio neko
prosvjetljenje i postat ćeš dobar ili što? Kako si znao uopće da
smo zaglibili?

– Dobro je, mali, smiri se, u redu? Griješio sam puno i pokušat ću
sve popravit. Htio sam samo malo doć' pogledat' te zvijezde o
kojima piše Večernji. A jel misliš ti da ja nemam više nikakvih
veza u policiji i da ne znam što znači kad Manchester dolazi na

121

tribine? – odgovorio mu je Bernard koji se, nakon dugo vremena,
nije osjetio na alkohol.

Miki je šutio cijelo vrijeme, znao je da mu je propao san, ali se nije
mogao oteti sreći jer je opet vidio svog oca kakvog se sjeća –
odlučnog i zaštitnički nastrojenog.

– Eto, brajo, sad smo obojica propalice – kaže mu Ivo.
– Misliš trojica? – uz osmijeh mu odgovori Miki.

122

Ivan Katić, Split

INSPEKTOR CEPERNIĆ

Mladi inspektor Blaž Cepernić u čudu gleda prizor ispred sebe.
- To je nemoguće! To nije istina!

Iskusni ronilac Toni Bitanga leži na leđima u garaži pored svog auta.
Harpun iz ronilačke puške probio je vrat i usmrtio ga. Uza zid stoji
ženski bicikl i stara ronilačka puška koja kao da je ispala sa stalaže s
uredno poslaganim puškama i ribičkim štapovima. Prije nego stigne
ekipa za očevid, Blaž promotri prostoriju. Sve je čisto i uredno, jedino
nema svjetla; očito je sijalica pregorjela.
Blaž živi preko puta i taman se spremao na posao kad je začuo povike
šjora Mande koja je došla po stari kruh za svoje koke na selu. Sutra je
petak pa će za vikend obići staru majku, a Tonijeva žena svaki četvrtak
ostavi kraj ulaza u garažu punu kesu. Zna ona da je Kate sinoć otišla u
Zagreb da obiđe jedinca Tomu koji završava strojarstvo pa danas nisu
mogle popiti jutarnju kavicu.
Blaž je jedva smirio Mandu i sad čeka šefa i ostalu ekipu.
Stariji inspektor Marko Nenadić upitno pogleda mlađeg kolegu.

- Šefe, čim sam čuo dreku izletio sam i osigurao mjesto umorstva
tako da nitko nije ulazio u garažu. Koliko sam vidio na prvi pogled,
ima tu dosta nelogičnosti.
- Na što misliš?
- Paa, harpun nije sam izletio, a tu je i bicikl.
- A može li biti nesretan slučaj? Toni je volio dosta popiti, a zna se da
često ide u podvodni ribolov. Dok je pripremao pušku nešto je pošlo
po zlu i nema ga više.
- Ma znam ja to, ali 'ko još koristi puške na lastiš pored ovih
pneumatskih. Vidite koliko ih je, a on baš uzeo tu staru,
prahistorijsku.
- Dobro, ispitat ćemo. Čujem da je Kate u Zagrebu. Zovi kolege neka
joj jave i usput provjere njen alibi. Kad naši završe očevid dođi me
izvijestiti.

123

- U redu, šefe.
Stari lisac zadovoljno se smijuljio u sebi:

- Bit će nešto od ovog malog, nije on naivan, pametno razmišlja.
Kasnije u uredu Blaž iznosi šefu što je saznao:

- Šefe ovako stvari stoje: Manda je dobra s Katom i često piju kavu i
ćakulaju. U zadnje vrijeme žalila se na Tonija. Počeo je izbjegavati,
onako muški, razumijete, a postao je i jako neugodan kad se napije,
razbija sve oko sebe. Uhvatila je i neke poruke u njegovom mobitelu
od Zorice, Stipine žene. Stipe ide koćom u ribolov i nema ga nekoliko
dana. Onda je Kate presrela Zoricu u gradu i zaprijetila joj da se
ostavi njenog muža. Poslije je Manda vidjela Zoricu sa šljivom na
lijevom oku, kaže da je zapela na prag ulaznih vrata i nabila se na
kvaku, a onda su se počupali Stipe i Toni, pale su teške riječi. Izgleda
da je Stipe malo propustio Zoricu kroz šake nakon što je i njemu
Kate prenijela svoje sumnje. A tu je i prvi susjed Roko. Za njega se
priča da je ludovao za Katom dok su bili mladi, a Kate je slijepo
obožavala Tonija i udala se za njega. Toni i Roko se zato ne trpe, a
Tonijev jedinac je, dok je bio mlađi, stalno trčao Roku dok je Toni
navigavao. Kad se Toni skinuo s broda, počeo je češće piti a, bez
obzira na sve, upravo je Roko Kati pomagao da ga dovuče kući iz
birtije. Luda kuća, šefe.
- Dobro, Blaž, to si fino uradio. Pročačkaj što još možeš doznati, a
dotle će biti gotov i nalaz liječnika pa ćemo znati i vrijeme smrti.
Oprezno ispitaj Stipu, Zoricu i Roka pa ćemo vidjeti kako dalje.
- U redu, šefe.
Blaž je doznao da je Zorica bila kod prijateljice koja je slavila rođendan i
kako je društvo ostalo do kasna, a Stipe je otišao koćariti, ostala je kod
nje prespavati. Roko je cijelu noć bio s
udovicom Marijom.
- Što je sad ovo? Izgleda da je bio nesretan slučaj.
Usprkos tome Blaž je odlučio ponovno obići mjesto umorstva u nadi da
će naći nešto što je propustio. Sve je bilo tako čisto i jednostavno. Ipak se
popeo na stolicu da provjeri žarulju koja nije svijetlila. Čim je malo
pritegao, ona se upalila. A kad je provjerio bravu vrata garaže,
ustanovio je da brava uopće ne funkcionira.

124

- Baš čudno, promrmljao je.
Ujutro na redovnom kolegiju šef je pročitao nalaz vještaka po kojem je
Toni preminuo između 4 i 6 sati ujutro.

- Blaž, započne šef Nenadić, čini mi se da je ipak nesretan slučaj i
možeš slobodno zatvoriti istragu.
- Ali, šefe, sijalica je odvrnuta, u garažu svatko može ući, a baš da
onako izgubi glavu, malo je, u najmanju ruku, čudno. Osim toga
Toni je nezgodan kad se napije i s mnogima se zakačio.
- Ma, to stoji, ali nije svaka smrt nasilna. Ima i nesretnih slučajeva.
Spremi dosje i idemo dalje.
- Dobro šefe, nevoljko se složio Blaž.
Idućih nekoliko mjeseci ništa se posebno nije događalo u gradu i
Blaž je imao dosta slobodnog vremena. Džeparoše, sitne lopove i
prostitutke privodio je pravdi po inerciji službe. Smrt Tonija Bitange
nikako mu nije davala mira. Imao je neobjašnjiv osjećaj da tu nije sve
čisto.
U svojoj garaži parkirao je bicikl svoje djevojke, posudio ronilačku
pušku iz materijalnih dokaza policije i postavio situaciju iz Tonijeve
garaže. Danima je proučavao postavku. Ako hoće ući u auto, mora
pomaknuti bicikl, a puška je u stalaži. Kad pomakne bicikl može ući
u auto, a kod Tonija vrata auta su zatvorena. I onda mu je sinulo:
puška i bicikl su povezani. Malo se mučio i konačno je pronašao
rješenje.
- Šefe, zamolio je sutradan Marka Nenadića, možete li popodne
navratiti do mene na piće?
- Jesi li to konačno zaprosio Anitu?
- Ne, čekam Novu godinu.
- Dobro i vrijeme je. Ona je prava prilika za tebe. Doći ću iza pet.
Marku je bilo čudno što ga Blaž dočekuje s bocom viskija i čašama
ispred garaže. Ulivši svakom po čašicu Blaž postavi bicikl pored
auta, a na mjesto pumpe za gume postavi podvodnu pušku kojoj je
harpun zategnuo zajedno s pedalom bicikle.
- Čuvajte se šefe, reče Blaž i postavi se sa stražnje strane bicikla i
gurne ga prema vratima garaže. Harpun izleti, odbije se od stropa, a

125

puška padne pored bicikla. Identična situacija kao ona u Tonijevoj
garaži.

- Interesantno, vrlo interesantno, reče Marko, otpije malo viskija i
zamisli se.

- Šefe, moglo je biti ovako, ali nemamo nikakvih dokaza. Svi imaju
siguran alibi, a nema novih sumnjivaca.

- Blaž, iskustvo mi govori da je nesretan slučaj, ali ipak njuškaj okolo
možda što dočuješ, samo pažljivo, neprimjetno, pa ako što ispliva,
reagirat ćemo.

Mladi inspektor osjetio se polaskan pohvalom šefa i svaki slobodan
trenutak koristio je za slučaj Bitanga. No, dani su prolazili, a on je bio
na početnoj tački. Slučaj se sve više hladio i bližio svom konačnom
rješenju: nesretan slučaj.

Na godišnjicu smrti supruga i oca Kate i Tomo položili su cvijeće na
grob. Kao dobar susjed Roko je stajao na pristojnoj udaljenosti.

- Tomo, rekla je Kate, sačekaj me s Rokom, ja se idem ispovjediti.

Ušavši u ispovjedaonicu Kate je otvorila dušu:

- Oče, ima godinu dana da sam prije odlaska na put navečer ušla u
garažu. Nisam više mogla trpjeti da se opija i maltretira nas pa
sam…

Dva muškarca u nevezanom, prijateljskom razgovoru čekali su
konac ispovjedi. Vrativši se Kate je uputila značajan pogled Roku.
Tri mjeseca kasnije Roko i Kate tiho su se vjenčali u općinskom
uredu. Po povratku s bračnog putovanja Roko je demontirao policu s
ronilačkim puškama i premjestio bicikl na drugu stranu garaže.

Mladi inspektor Blaž Cepernić rezignirano je adaktirao slučaj
Bitanga.

126

Karlo Kimer, Osijek

ESEKERSKA MAGLA IZ PROŠLOSTI

Ponedjeljak. Bilo je to sasvim uobičajeno jutro, kao i svako u šest sati.
Nakon još jedne, od njih više od tisuću, neprospavanih noći, za stolom je
sjedio visoki čovjek, zlatne kose i plavih očiju, s podočnjacima i borama,
koje su se pretvorile u prave kanjone, izazvane svakodnevnim suzama.
Svoje dvije ruke držao je na stolu. Pored desne stajao je pištolj marke
Steyr M1912, još iz razdoblja kada je pobjedonosno jurišao kroz Srbiju
1915., Rusiju 1917. i Italiju 1919. godine. Nekoliko puta mu je taj pištolj
spasio život u opsadi Rima, a sada tu stoji na stolu, nakon četrnaest
godina, kao da je nov. Pored lijeve ruke stoji mu carska isprava na kojoj
piše: „Viši inspektor Gustav Sicherfinder, postaja Osijek“. Unatoč svim
priznanjima, uspjesima, nagradama, medaljama, to Gustavu nije značilo
ništa jer ga zvukovi utapanja i vriska vlastite žene i sina i dalje
proganjaju. Koban je bio taj dravski izlet prije sedam godina. Gustav je
preživio sve nedaće Velikog rata, bitke, ranjavanja, bolesti, smrt
drugova. Jedva je dočekao pobjedu svoje Monarhije, samo kako bi sada
svako jutro prislanjao pištolj na glavu. „Danas ću to učiniti, pridružit ću
vam se!“, rekoše. Međutim, premda ga nijednom do sada nitko nije
omeo u naumu, Gustav je čuo glasno udaranje po vratima. „Inspektore,
inspektore, brzo, otvarajte vrata!“, odzvanjalo je iz hodnika. Gustav je
sklonio pištolj, ustao se sa stola i uputio se prema vratima. To je bio
njegov vjerni pomoćnik Josip.

- Brzo, brzo, gospodine, dogodilo se umorstvo u Zgradi glavnog
zapovjedništva u Tvrđi! Brzo, automobil nas čeka dolje! – prozbori Josip
uzbuđeno.

- Polako, polako, Josipe. Neće tijelo nigdje pobjeći, čemu žurba. Samo da
pokupim svoje stvari. – odgovori mu Gustav ravnodušno, koji je obukao
svoju uniformu još sinoć, znajući da neće ni oka sklopiti.

127

Veliki je kulturni događaj u Osijeku. Unutar zidine Tvrđe će se tijekom
ovog tjedna održati brojne manifestacije, a carska vojska ustupila je
svoje prostorije za sve umjetnike, slikare, fotografe, pisce, glumce,
pjevače, glazbenike iz svih dijelova Monarhije, od same Austrije,
Bohemije, Galicije-Lodomerije, Ugarske, pa sve do Ilirije.

Ubrzo su se viši inspektor Gustav i pomoćnik Josip našli ispred same
zgrade. Ušli su kroz glavni ulaz zgrade te su s lijeve strane vidjeli
nekolicinu ljudi, koji su stajali oko tijela. Gustavu se približio privremeni
upravitelj zgrade HeinrichLugfuchs.

- Oprostite, jeste li vi gospodin inspektor Sicherfinder? – upita
upravitelj.

- Jesam. Ovo je moj pomoćnik Josip Horvat. Možete li mi reći što se
dogodilo?

- Vidite… jutros sam se vratio s putovanja iz Beča i onda sam se odmah
zaputio ovamo, kako bi nastavio s brojnim, brojnim pripremama! Moj
pomoćnik, koji me dovezao s kolodvora, bio je uz mene, kada smo prvi
ušli u zgradu. Nakon nas je ubrzo stiglo i ostalo osoblje. Međutim, mi
smo se prvi susreli s tijelom gospodina Lajoša Mikloša. Joj, neka mu
duša bude spokojna!

- Vi dolazite na posao prije tehničkog osoblja? – upita Gustav sumnjivo.

- Tako je, ali ne samo ja, već i sam gospodin Mikloš. Vidite, on je vrlo
discipliniran čovjek, voli stegu, čistoću i organiziranost. Cijelo vrijeme je
pripremao zgradu za ovotjedne manifestacije! Toliko se dao u to, da se
doslovno preselio ovdje! Preko vikenda je namještao slike, kipove i
ostale umjetnine. Nije ni spremačicama dao da se približe! Veliki čovjek,
kažem Vam!

- Bio je! – odgovori brutalno i hladno Gustav. – U redu. Josipe, pripremi
sve za pregled tijela i okružja, a vi svi okupljeni, molio bih vas da se
privremeno udaljite s mjesta zločina! Svakako ćemo uzeti vaše iskaze,
tako da morate ostati u zgradi! Jasno? – zaprijeti Gustav.

128

Gustav se približio tijelu nesretnog gospodina Mikloša, koji je bio
obučen u najfinije crno odijelo koje je Gustav ikada u životu vidio. Glava
je bila okrenuta prema desno, a na vratu su se nalazile dvije ubodne
ranice, par milimetara duboke. „Hm, vampirske rane“, promrmljao je u
sebi začuđeno. Potom je okrenuo glavu u drugom smjeru. I na toj strani
vrata nalazile su se dvije ubodne ranice. Zbunjeni inspektor je okretao
jadnu glavu na sve strane kako bi shvatio o čemu se radi. „Mora da ga je
netko probo s nečim oštrim i vrlo uskim“, rekao je u sebi. Međutim, sve
četiri rane su bile ubadajuće, ulazne. Nijedna „rana“ nije bila izlazna.
Promatrao je i promatrao, ali nije našao nigdje tragove krvi. Tijelo je bilo
hladno kao led, suho, ispražnjeno, kao da nema nijedne tekućine u sebi.
„Čudno, vrlo čudno!“, reče u sebi Gustav.

Pogledao je oko sebe. Nalazile su se samo tri slike. I samo tijelo je
raspoređeno prema položaju slika. Desna ruka pokazivala je na sliku
čovjeka u sivom kaputu, kako hoda bečkim ulicama na kiši, leđima
okrenut prema gledatelju, a na glavi je imao jarmulku, židovsku kapu.
U daljini slike se mogla razaznati sinagoga. „Zanimljivo, vrlo
zanimljivo!“, ponovno vikne Gustav, premda se Josip, koji je tražio
prave tragove, nije obazirao na njega. Potom se zaputio prema slici na
koju je pokazivala lijeva ruka. Bilo je prikazano bojno polje tijekom
pljuska. Mnoštvo kratera, blata, tijela, bodljikavih žica, a na desnom
kraju slike očigledno njemački rov koji biva napadnut od strane crnih
vojnika u plavim odorama s crvenim kapama, očigledno iz francuskih
kolonija. Vidljivo i brutalno bajunetom jedan francuski vojnik probada
njemačkog vojnika kroz usta. Vrlo turobna i jezovita slika, koja je odmah
pobudila Gustavova mračna iskustva. Usredotočio se potom na
posljednju sliku, okrenutu prema glavi. Na njoj se vide dvije mlade
žene, obučene u bojama raskošne romske nošnje, ali same žene su bile u
potpunosti bijele, sive čak, poput ovog trupla. Imale su fatalan pogled i
osmijeh, zureći u gledatelja. Oči su im bile crvene te su usijavale strah u
Gustavovim očima. Odjednom, Gustav je čuo zlokoban smijeh.

- Što je to?! Josipe, jesi čuo? – upita Gustav.