Kristalna pepeljara 2020. i 2021. - Zbornik priča

529

Nasmiješila se nevjerojatnoj simbolici.Svoju neupitno pogrešnu
navikugašenja svjetala na samotnim cestama nikome nije razotkrila, no
Ian je očito znao. Prebaci na prigodnu „Track 7“. Zvučnik zatitra: To
thecentreofthecitywhereallroadsmeet, waiting for you…
Mrak!
Jedan, dva…
Farovi!
To thedepthsofthe ocean whereallhopessank, searching for
you.Oblizavšiusnebaci prazniškartocnanered na suvozačkom sjedalu i
zapleše onoliko koliko je pojas dozvoljavao:I
wasmovingthroughthesilencewithoutmotion, waiting for you.Mrak! Jedan,
dva...
Čovjek!
Protrne, ne skidajući nogu s gasa. Muškarac.S podignutim palcem?Uz
cestu. Jeli moguće da je upravo prošla pored čovjeka u mraku?! U
nastojanju da prizove sjenu, provjeri retrovizor. Mrak. – Jezivo,
promrmlja idoda gas. Nije mogla misliti. Ne želi misliti.Brzim potezom
zavrne glas Ianu. Tek tada primijeti kap kiše naprednjem staklu.– I bolje,
pomisli, brisači su ionako imali sedativni učinak. Spustivši prozor
ispruži dlan u hladan zrak otvarajući prste poput suncokreta žednog
okrepe. Kapi su isprva bile nježne, no brzina im s vremenom pooštri
karakter pa uvuče prste ponovno u toplu unutrašnjost. Gdje je zapravo?
– Posljednja oznaka bila je…Dedin? Posegne za mobitelom.
Ruksakse,naravski, nalaziona podu suvozačkog sjedala.Saginjući se
umalo je izgubila cestu iz vidokruga kad joj se učini da se nešto nazire
posred puta. Posnažnom stisku pojasa na prsima shvati da je zakočila.
Prstima.Vlažnima od borovnice.Drhtavo.Skine pojas.Farovi, isprekidani
rijetkim rominjanjem kiše, osvjetljavalisu pustu cestu.
Otvori vrata i navuče kapuljaču: samo je motor Punta parao
tišinu.Oprezno se primakne prednjem braniku. Neoštećen. Pogled joj
zaokupiprilika ispred branika. Neokrnjena na cesti ležala jegrana. –
Grana? Grana. Promeškolji se razmišljajući u mjestu. Morat će zasukat
rukave. Uhvatilaje granu „iz koljena“, onako kako svi „tupe“ poslije, no
rijetko tko na vrijeme. Ponosno juprebaci preko ruba asfalta. Trenutak je
promatrala mokro lišće koje kao da je progutalo netom prihvaćeno drvo.

530

Šuma je pojela sebe samu. Osjeti se usamljenom. – Koliko dugo ovako
stojim? Kiša joj se probijala kroz rupice na tenisicama. Pogleda u smjeru
spokojnog Punta papotrči u njegovu sigurnu nutrinu žestoko zalupivši
vratima.Tek tada uočida nije uključila sva četiri. – Kao da bi netko uopće
naišao… Ovdje u...u…gdje?
Ugrabila jeruksaki prtljala po njegovu sadržajuu potrazi za odgovorom
kad šumsku tišinu prelomi nepobitan zvuk dizanja ručne kočnice.
Protrneprimijetivši nejasan obris objekta u retrovizoru. Na udaljenosti
od svega nekoliko metara,natkriven slapom kiše, stajao je nepomičan
karavan ugašenih svjetala.Osjeti kako joj prsni koš vibrira uskladivši se s
ritmom kucanja kišnih kapi o limpa drhtavim prstima obujmi ključ koji
je visio ispod upravljača. Vrata karavana kratko se otvore, ali Dora
pokrene motor u bijeg.Pogled u retrovizor ubrza joj bilo. – K vragu! –
vrisne pa prebaciu treću. – Ne prati me, ne prati me. Samo je stao, jer
sam ja stala, ništa više. Pojačavala je brzinu. No, zvuk ubrzavanja
karavana nadjača onaj Punta. – Hajde momak, pretekniii. S
brzinomojačajui kapi kiše. Ili je to ipak počeo pljusak?Četvrta. U zavoju
umalo izgubi kontrolu nad volanom. Jeli promijenila u zimske?Karavan
najednom eliminira razmak te upali duga svijetla. Hladan znoj probije
joj se kroz pore, asvaka nada da je posrijedipretjecanje,iščezne. Posegne
za mobitelom.Lupkala je poneredu poredsve dok ga nije napipala. Kišne
su kapi surađivale s brzinom bombardirajući sa svih strana. Brzo
biranje, brzo biranje…Tu-tu-tu. – Hajde, javi se, javi see…
– Opa, pa jesi ti to već stigla na…
–Tata, netko me slijedi.
– Prišuljaj mu se s leđa.
–Ne zezam se! Ovo je ozbiljno.
–Pa gdje si?
– Na cesti.
– Kojoj cesti?
– Staroj, skrenula sam za Skrad.
– Skrad?
– Nije bitno, borovnice. U repu mi je!
– Jesi sigurna?
– Mrtva sigurna.

531

Cvilež Dorinih guma u zavoju nadjača svu pozadinsku buku.
– Ok, skreni prema prvom mjestu, što god da vidiš da radi.
– A akoništa ne radi?!
– Radit će, benzinska radi. Gdje si točno?
– Ne znam, Dedinje zadnje što znam.
– Njegove tablice?
– Ne vidim ništa, pljušti. Karavan je. Muškarac. Možda onaj
autostoper... Možda je bio tamo kad sam micala deblo?
– Kakvo deblo?
Doru prelije val vrućine;u kojem trenutkuse zapravo pojavio?Što ako je
bio tamo cijelo vrijeme u mraku dok je premještala granu? Vonj truleži
napuni joj nosnice. Ponovno pogleda u razliveni obris u retrovizoru,
mogla ga je osjetiti preko stakla, taj gnjusansmradnasilne požude. Osjeti
kako ju napušta strah i ustupa mjesto nečemu divljemu.
–Aaah!
– Što je?
– Udarit će me, na centimetar od mene je!
– Hej Dora, slušaj me, prvo spusti retrovizor. Ne gledaj iza.
– Ne mogu, bijesnasam.a
– Dora, ne budi glupa. Ovako ćemo. Ne radi gluposti,stani kod prve
pumpe i reci da policija stiže. A sad,upali radio.
– Šta?! Kak' će mi to pomoć?
– Smirit će te.
– Ali nema signala.
– Ne seri, možda za te tvoje opskurne programe, no HRT sigurno radi.
Tišina.
– Dora, ostavi svoje ideološke filozofije po strani i okrenijebeni HRT!
Nevoljko okrene radio-kotačić u nepoznatu smjeru.Duboki i
samodopadniCissyStroutpreplavidonedavno panikom natopljeni
prostor, Dora utihne.Funky spoj opusti joj farovima osvijetljenedlake na
zatiljku.
– A šta sam ti ja rekao?Sad mirno do prve benzinske. Meni prepusti
policiju.
– Čekaj...
Tu, tu, tu.

532

Osjećaj samoće nije dugo potrajao; novim valom dobrog funkaMetersi je
spremno preuzmu te Dora suvereno uhvati volan krenuvši u potjeru za
prvim svjetlom spasa.
Hipnotizirano je pratila bijelu liniju razmaknice. Iako je odavno spustila
retrovizor, vonj je postajao sve nesnosniji. S prolaskom
crescendafunkyohrabrenja poražavajuća svijest o usnulim kućama pored
kojih je prolazila ojača, a stisak na volanu olabavi. Trzne se na zvuk
struganjaguma.Pogledavši bočno, protrne: probio joj se s lijeva. Pogledi
im se susretnu pa odvrati glavu i preda segasu. U glavi joj je zujalo dok
su kotači Punta skretali u stranu te se, uletjevši u intenzivnu
svjetlost,grudima utisnula uvolan. Nekoliko puta je zatreptala. Obris
čovjekapribližavao se Puntu. Prebacivši noge preko sjedala, otvorila je
suvozačka vrata i iscurila na cestu. Grabila je rukama po lokvama
ubetonu, pa se, osovivši se na noge, baci kroz pokretna vrata u zatvoreni
prostor. – Upomoć, jedva čujno izusti primičući se suviše sporo
praznom mjestu iza blagajne. Osjeti kako se klizna vrata otvaraju i ruku
na ramenu. Znala je da je prekasno i da će, izgubivši energiju za bilo
kakav otpor, poći s njim. Okrenula se muškarcu iz karavana, koji je, ne
puštajući joj rame,pogledao ravno u nju pa se obratio nekome iza
Dorinihleđa. – Zovite policiju. Gospodična ima čovjeka u autu. Dora
zatetura. – Ne brinite. Vidio sam sve. Popeo vam se na zadnja vrata dok
ste bili vani. Nisam se u prvi mah snašao pa sam vas slijedio.Dobro ste
se sjetili, benzinska uvijek radi. Nasmiješio se ohrabrujuće, a Dora,
zibajući se, iza njegova osmijeha i širom otvorenih stražnjih vrataPunta,
ugleda priliku kako preskače ogradu i zakrivena zastorom kiše nestaje u
tihoj sjeni šume.

533

Franko Stipković, Zagreb

KOS

Probudi je cvrkut. Veoma sporo podigne vjeđe. Na prozorskoj dasci
ugleda kosa. Ptica cvrkuće. Kroz ugodni kosov cvrkut začuje mirno
Ivanovo disanje. Voli toga lijepog, mladog muškarca, s kojim je u braku
tek jedva dva mjeseca. Sretni su. Samo dvije osobe pomalo narušavaju
njihovu sreću. Prvo, tu je njezin otac Ante. Žestoko se protivio njezinoj
udaji za Ivana. Puno je skloniji Marinu, njezinomu bivšem mladiću.
Drugo, tu je Marin. Ne može ikako prihvatiti, što je ona raskinula
njihove zaruke i udala se za Ivana. Zna biti vrlo neugodan, kada se
sretnu, dobacujući joj vrlo ružne izraze. Ponekada se, navečer ili noću,
šulja oko njihove kuće.

Trudeći se ne probuditi Ivana, Nada ustane s postelje. Zrake mladoga
sunca zlatnim se dodirom rasu po jedrini njezine nagosti.

Petnaestak minuta kasnije, Nada iziđe u vrt i pođe prema gredici s
mažuranom. Skuhat će jutarnji čaj pa ga odnijeti Ivanu na postelju.

Berući rosne grančice mirisnoga bilja, pogled joj svrne prema
stabljikama artičoka. Odjednom, krik joj se zaledi u grlu. Pod
artičokama opazi nečiju ruku i glavu.

Ispustivši iz ruke već ubrani mažuran, mlada žena otrči u kuću. S
grane oleandera otprhne kos. Nekoliko minuta kasnije iz kuće iziđu
Ivan i Nada. Ivan pođe prema stabljikama artičoka, dok Nada ostane na
kućnomu pragu, uzbuđeno prateći svaki suprugov korak. Ivan priđe
artičokama i potom čučne. Vrati joj se blijedog, ozbiljnog lica.

„Je li još tamo?“ upita ga. Ivan potvrdno kimne. „Tko je to?
Poznajemo li ga?“ „Poznajemo. Mrtav je. Netko ga je ubio. Sav je
krvav.“ Nada krikne. Sivodlaki mačak preplašeno pobjegne pa se sakrije
u krošnji limuna.

„Tko je ubijeni?“ upita ga. „Marin.“ „Marin?“ „Marin.“
Tijelo joj protrese groznica. Ispred očiju joj se zamrači. Osjeti slabost u
nogama. Ivan je pridrži, da ne padne.

534

Zazvoni telefon. Marko podigne slušalicu. Pozorno posluša uzbuđeni
glas iz slušalice. Potom reče:“U redu. Odmah ću doći. Ne dirajte išta!“

Zajedno sa Stipom, policajcem u policijskoj odori, Marko pođe prema
parkiralištu. Sjedne na suvozačevo mjesto. Stipe upali motor. Krenu.

Ostavivši Stipu u vrtu pokraj tijela ubijenoga, naloživši mu da
pričeka liječnika, načelnik policijske postaje pođe s preplašenim,
mladim, bračnim parom u kuću. Sjednu u dnevnoj sobi.

„Neko vrijeme ste bili Marinova prijateljica?“ obrati se Marko Nadi.
„Jesam. Dvije godine smo bili zajedno.“ „Što mislite, tko je ovo mogao
učiniti?“ Na postavljeno načelnikovo pitanje oboje mladih odgovori:“Ne
znam.“

Omanje jato kliktavih galebova leteći kruži za krmom ribarskoga
broda u dolasku. Znatiželjnici se upute prema gatu, gdje će „Vrana“
pristati. S ostalima pođe i Franko. Franko kupi pola kilograma inćuna pa
pođe kući. Dok čisti ribu, ispriča Almi što je čuo na obali o ubojstvu u
mjestu. „Što si rekao, kada je ubijen?“ upita ga Alma. „Kažu da je rekao
doktor Nikić, da je ubijen prošle noći.“ „Sjećaš li se ti, Franko, koga smo
mi sinoć vidjeli u blizini mjesta ubojstva, kada smo se vraćali iz
Vranina?“ „Koga?“ „Vidjeli smo učitelja Kleču, Nadinog oca. Zar se ne
sjećaš? Gotovo si ga sinoć udario autom, kada je prelazio cestu u blizini
kćerine kuće. Slušaj, ti poprži inćune, a ja ću na trenutak do Marka, da
mu ispričam o Kleči!“

Načelnik policijske postaje pozorno sasluša Almu i zahvali joj se na
obavijesti. Čim ona ode, Marko nazove učitelja Kleču, ali itko ne
podigne slušalicu. Potom okrene broj njegove kćeri. Javi mu se Ivan,
potvrdivši da je njegov punac kod njih doma.

„Dolazim odmah kod vas“, reče Marko u slušalicu. Neka me učitelj
pričeka! Moram razgovarati s njim.“

Kada načelnik pozvoni na ulaznim vratima kuće, Ivan mu otvori.
„Uđite, Marko!“

Otac i kći sjede na dvosjedu u dnevnoj sobi. Ona plače. Nakon
promrmljanoga pozdrava i isprike, što ih mora smetati, Marko se obrati
gospodinu Kleči:“Moram vas nešto pitati.“

„Reci, Marko!“

535

„Učitelju, dogodila se strašna stvar! Mladić je ubijen. Moramo otkriti,
tko je to učinio. Mnoge ljude moram svašta pitati.“ „Samo pitaj, Marko!
Volio bih pomoći.“

„Prema doktoru Nikiću, Marin je ubijen prošle noći.“ „Da?“ „Rekli su
mi svjedoci, da su vas vidjeli ovdje blizu kuće. Što ste radili sinoć u
blizini kuće, u rijeme, kada je Marin možda ubijen? Vaša je kuća na
drugomu kraju mjesta, a kada sam ranije pitao vaše kćer i zeta, rekli su
mi, da su sinoć bili sami kod kuće.“

Nakon podulje stanke, ozbiljnim hladnim glasom, gospodin Kleče
odgovori načelniku: “Misliš, Marko, da sam ja mogao ubiti Marina?
Zašto bih to učinio? Možda ne znaš, ali jako sam posvađen s kćerkom,
zato što je ostavila Marina i udala se za Ivana. Marin mi je bio vrlo drag.
Zašto bih ga ja ubio? Razmisli, Marko!“

„Ja, učitelju, moram sve provjeriti! Onaj tko je čovjeka ubio, mora za
to platiti.“

„Slažem se, Marko! Samo ti uhvati ubojicu! On sigurno nije u ovoj
kući.“

Malo kasnije Marko ode. Izišavši iz kuće, zastane. Pogleda u kuću
prekoputa. Na ulaznim vratima kuće ugleda Tonku. Smiješi mu se.
Policijski načelnik pođe prema njoj puteljkom preko vrta. Tko zna,
možda je ona nešto vidjela ili čula prošle noći, što bi mu moglo pomoći?

„Pozdrav, Tonka! Htio bih porazgovarati s tobom? Da uđemo u
kuću?“

„Uđi, Marko! Odavno nisi navraćao.“
Stavi prada nj kristalnu čašicu pa u nju nalije travaricu.
„Onda, Marko? Svratio si radi mene ili zbog onoga slučaja tamo?“
Nasmiješi se izazovno.
„Došao sam zbog onoga slučaja u vrtu prekoputa tvoje kuće. Reci,
Tonka, jesi li, možda, prošle noći nešto čula ili slučajno vidjela?“
„Nisam išta čula, ali sam nešto vidjela. Ne zman, može li ti to
pomoći.“ „Samo reci!“
„Pa, mislim da sam, oko sat vremena iza ponoći, vidjela s prozora
nešto čudno.“
„Oko sata iza ponoći bila si na prozoru? Zašto u to vrijeme?“

536

Ne odgovori mu odmah. Zagonetno se smiješi. Potom mu
odgovori:“Bila sam naslonjena na prozor, jer najviše volim činiti onu
stvar naslonjena na prozoru, a da je on iza mene.“

„On? Tko?“ „Tko? Ne mogu ti to reći. Jedan muškarac. Ma, što se
čudiš? Znaš li ti, koliko je godina prošlo, otkada mi je muž otišao u
Australiju i nije ijednom došao kući? Dvadeset i jedna godina! Mnogo,
zar ne?“

„Jest, mnogo je to godina bez supruga. Dakle, bila si na prozoru i što
si vidjela?“

„Vidjela sam muškarca, kako prolazi vrtom najprije ulazi u njihovu
garažu. Kada je upalio svjetlo, vidjela sam, da da nosi nešto u ruci. To je
sigurno ostavio u garaži, jer kada je trenutak kasnije izišao iz garaže,
ruke su mu bile prazne. Zatvorio je garažu i onda ušao u kuću.“

„Poznala si toga muškarca?“
„Tada sam bila siurna, da je to Ivan. Ma, ako ću biti poštena, sada baš
i nisam sigurna. Mogao je to biti i netko drugi.“
„Rekla si, da je to bio muškarac. Nije to mogla biti žena? Možda
mlada susjeda Nada?“
„Ne. Sigurno ne. Bio je to muškarac. Sigurno.“

„Je li to ogao biti učitelj Kleče, Nadin otac?“
Odgovori mu kroza smijeh:“Ne, on sigurno nije!“ „Kako si tako
sigurna?“ „Sigurna sam, jer čovjek ne može u isto vrijeme na dva
različita mjesta.“ „Što time hoćeš reći?“ „Pa, učitelj Kleče je u to vrijeme
bio ovdje, u mojoj spavaćoj sobi.“ „Znači, s njim si...“ „Da, ali nemoj o
tomu pričati uokolo!“
Malo kasnije, Marko priđe rubu vrta pa uskoči u nj. Pođe prema
garaži. Pokuša otvoriti vrata, ali vrata su zaključana. Kada zazvoni na
kućnim vratima, otvori mu iznenađeni Ivan.
„Opet ja“, reče Marko, slegnuvši ramenom.
„Da?“
„Bacio bih pogled u vašu garažu. Možeš mi je otključati?“
„Ne mogu. Negdje sam zagubio ključ. Kada ga nađem...“
„Daj, Ivane, nemoj me... Donesi taj ključ!“

537

Domaćin donese ključ. Pođe prema garaži, a načelnik u stopu za
njim. Ivan otključa vrata i širom ih otvori. Marko uđe u garažu.

„Što je ovo?“ upita Marko domaćina, pokazujući mu čekić na polici
uz lijevi zid garaže.

„Vidiš što je. Nisi slijep“
„Da, vidim ja. I nisam slijep pa dobro vidim, da je čekić krvav. Neće
biti teško dokazati, da je to Marinova krv. Zašto si ga ubio?“
Ivan sjedne na stari, rasklimani stolac.
„Nije nam dao mira. Skoro svake noći šuljao se oko naše kuće i virio
kroz prozor. Prošle noći morao sam na zahod. Slučajno sam provirio
kroz prozor. Spazio sam ga u vrtu. Ljutit, zgrabio sam čekić. Prišao sam
mu s leđa i...“
Ivan ušuti. Marko zanjiše glavom lijevo-desno. Priđe Ivanu i natakne
mu lisice na ruke. S grane smokve u vrtu javi se kos.

538

Nada Vukašinović, Donja Zelina

NIŠTA NIJE ONAKO KAKO VAM SE ČINI

Zaustavila se u slijepoj ulici, na pustom parkiralištu ispred poznate
dvokatnice. Izvadila je ključ iz motora, pogasila svjetla i spustila sjedalo.
Na radiju je pjevačica tiho plakala blues. Nitko ne bi trebao plakati u
sumrak pa niti crne pjevačice na radiju.
- Još se mogu vratiti, skinuti cipele u mraku, odložiti vrećice s haljinama
i zaspati.

Otvorila je pretinac, izvadila cigarete, premještala kutiju iz ruke u ruku,
a onda izvukla jednu i zapalila. Žar cigarete joj je osvijetlio lice u
žućkastom zrcalu.

Razmišljala je o povratku kući, ali čemu? Već se vidjela u dugom
redu s ostalim ženama koje čekaju ozdravljenje, ili drugo mišljenje
liječnika. Vidjela je prazne utičnice u mračnim sobama i kap po kap u
svoju venu.

Složila je ruke u krilo i gledala u svoje otečene crvene zglobove.
Krupne kapi lipanjske kiše bučno udaraju po staklu, raspuknu se od
težine i skliznu u mrak.
Neko vrijeme je mislila da će riječi biti ljekovite, ali priče sada pripadaju
onima koji ih čitaju. Pročitat će i ono što ne piše, a možda će u novoj
priči tražiti nestalu autoricu.
Danas je kupila dvije haljine, crnu i zelenu, za vruće ljeto koje najavljuju.
Zelenu će pokloniti Valeriji za rođendan.

Poput prozračnog zastora lelujala joj pred očima slika nepoznate mlade
žene na plavom balkonu. S balkona se obrušio ravnodušan muški glas i
monotono kuckanje po gitari.
Netko se neuspješno vraćao na temu melodijeMy lady D'Arbanville,
why do you sleep so still?

Nije planirala, ali čim se zaustavila u svojoj staroj ulici, znala je da je to
prijelomni trenutak u njezinu životu. Odlučila je.

539

Upalila je duga svjetla. Na sjedalu suvozača uredno je složila poput
izdvojenih karata iz sretnog špila, osobnu, vozačku iskaznicu, kartice
Zagrebačke banke, mobitel, ključeve automobila i stana te dvije bijele
Zarine vrećice.Vrata automobila nije zatvorila.

Krenula je stepenicu po stepenicu, spustila kišobran i ušla na svjetlo.
Osjetila je miris mokrog kaputa koji se sušio na radijatoru.

- Samo ću odložiti kišobran u kupaonici i pogledati u sobu.
Dio po dio zaključavala je u sebi, ali na licu se sve vidjelo. Neće
započinjati raspravu, mogla bi to opet biti zamka iz koje se neće znati
izvući.

Lutkar u plavoj majici, mirno sjedi za stolom i ubrzo je počela
manipulacija, bezglasna i bezbolna.

- Zajedno podižemo obje ruke, spuštamo glavu na prsa, pokrivamo oči,
brišemo suze. Taako, ne treba nam maramica, suze ionako nisu prave. –
čula je.

S mračnog se stepeništa dovukaohrapavi glas, spasi se!

Bez pozdrava se spustila na ulicu. Pogladila je mokru, žutu dlaku
mačke, koja joj se uvijala oko nogu i krenula prema autobusnoj stanici.

Pročitala je nedavno priču o neuglednoj ženi, nekog policijskog
službenika, koja je jednoga dana obukla baloner, zaključala stan, ključ
ostavila ispod otirača i otišla. Prije toga je otkazala svoga liječnika,
zubara, dostavu novina, isključila plin, zatvorila prozore i spustila
rolete.
Ostavila je na stolu mobitel, rezervne ključeve stana i ključ od auta.
Spustila se uskim stubištem i krenula sjenovitom stranom ulice.
Kupila je autobusnu kartu u jednom smjeru za gradić na obali s
potopljenom lukom.

- To bi mogao biti izlaz, vozna karta u jednom smjeru, rekla je tiho
i oprezno pogledala iza sebe.

Autobus je razmrvio tišinu i kao da se tek u posljednjem trenutku
odlučio zaustaviti ispred nje. U autobusu je bilo mračno, a s radija je
treštala glazba koju sviraju na vjenčanjima. Sjela je na prvo prazno
sjedalo.

540

- Kartu u jednom smjeru, do zadnje stanice, molim!
Ruka čovjeka bez lica, pružila joj je bez riječi jednu kartu.

Tomislav Matić, policajac
Lijepo je biti policajac u naselju u kojemu godinama živiš. U smjeni
obiđem sve ulice i obično nema iznenađenja.
Poznam sve stanovnike, znam čime se bave, o čemu razmišljaju pa i tko
ih vikendom posjećuje.
Ljudi mi se obraćaju s povjerenjem i često im pomažem. Jasno vam je da
je automobils upaljenim dugim svjetlima i još k tome nepropisno
parkiran ispod moga balkona, bio poput ledenog tuša.
Odmah sam ga prepoznao, a kada sam na dokumentima ugledao
poznatu fotografiju, mislim da sam prestao disati nekoliko dugih
trenutaka. Na suvozačevom mjestu su bili uredno posloženi osim
dokumenata još i mobitel, ključevi automobila, ključevi na privjesku i
dvije papirnate vrećice.
Jedva sam se pribrao od šoka, jer su svi dokumenti u napuštenom
vozilu glasili na ime Dunje C. s kojom sam donedavno bio u braku, a i
razgovarali smo prije nekoliko sati. Pogasio sam svjetla, uzeo
dokumente i ostale predmete sa sjedala, zaključao vozilo i otišao u
policijsku postaju.
O događaju sam napisao zapisnik, a dokumente i ostale predmete
zaključao u sef.

Zapisnik s policijske ophodnje 30. lipnja 2019. godine
Za vrijeme redovite ophodnje, 30. lipnja, 2019. godine u 9 i 50, u
Vodovodnoj ulici, a ispred kućnog broja 62, primijetio sam nepropisno
parkirano vozilo s upaljenim dugim svjetlima. Privukla su mi pozornost
i otvorena vozačeva vrata. Utvrdio sam da je vozilo napušteno, da nema
vozača u blizini te da se radi o automobilu Toyota Yaris, iz 2010. godine,
registarskih tablica Zg 6578 AB.
Motor je bio hladan, a ključ vozila i još dva ključa na privjesku u obliku
srca, osobna i vozačka iskaznica, kartice Zagrebačke banke te mobitel
marke Samsung i dvije papirnate vrećice na kojima je pisalo Zara, na
suvozačevom sjedalu.

541

Osobna i vozačka iskaznica te kartice Zagrebačke banke, MasterCard i
Maestro debitna kartica, bili su na ime Dunje C. rođene 1960. godine u
Zagrebu. Vrećice sam pregledao i utvrdio sadržaj istih. U jednoj vrećici
je bila crna ženska haljina, a u drugoj zelena i na papiru rukom napisano
ime i prezime ženske osobe, Valerije K. kao i njezina adresa.
Procijenio sam da je prerano poduzimati bilo što iz Protokola, koji se
primjenjuje u slučaju kada se radi o nestaloj osobi pa sam po završetku
smjene otišao kući.

Zapisnik završen 30. 6. 2019. u 23 sata.
Tomislav Matić, policajac

U nedjelju sam imao slobodan dan pa sam tek u ponedjeljak, 2. srpnja,
otišao na adresu iz osobne iskaznice nestale vozačice. Adresa je bila u
istočnom dijelu grada.
Dugo sam zvonio na ulaznim vratima obiteljske kuće, jer je postojala
mogućnost da se vlasnica automobila ipak nekako vratila kući. Kako
nitko nije otvarao vrata, pozvonio sam na vrata prvih susjeda.
Razgovarao sam sa susjedima i ljudima iz ulice. Njihove izjave ću
priložiti zapisniku. Iz razgovora sam mogao zaključiti da susjedi o ženi
iz napuštenog automobila malo znaju. Iznenadio sam se, kada sam od
susjeda čuo da je Dunja C. pisala i objavljivala kriminalističke priče.

Susjed Marko B.

Mogao bih samo reći da je Dunja C. starija, neugledna žena i da živi
sama. Prije nekoliko godina je doselila u ovu kuću i pretpostavljam da je
njezina. Petkom poslijepodne dolazi mladić, mogao bi joj to biti sin.
Naravno da pratimo sve, nikada ne znate, takva su vremena. Nedavno
sam onuda prošao, a ona je brzo zalupila ulaznim vratima.

Noću su osvijetljeni svi prozori na kući i čuje se glazba. Pušta arije iz
talijanskih opera. Pomislili smo da noću možda pije, jer u njezinom
smeću ima dosta boca i limenki piva.

Nedavno smo vidjeli fotografiju u novinama s nekakve promocije
knjige i naša je susjeda sjedila u prvom redu. Pisalo je da je naša susjeda

542

poznata autorica kriminalističkih priča. A sad je nestala, baš prikladno,
zar ne?
Malo me brine o čemu je sve pisala, možda o nama, našoj djeci?

Prijateljica Valerija K.
Tko zna što je sada smislila. Nemate pojma koliko je ta žena bila
naporna. Meni to sve sliči na prenemaganje, samo želi malo pažnje.
Nisam ja njezina najbolja prijateljica! Zašto mene uvlači u svoje
probleme? Mogla sam to i očekivati od nje! Zelena haljina!
Istina, govorila je o nekakvom preseljenju. Ili sjedi negdje u mraku
zatvorenih očiju. Pojavit će se ona, ne brinite!
Imate njezinu fotografiju pa smislite nešto! To je ipak vaš posao!

Pisac Josip T.
- Nisam odavde, tek sam doputovao. Ne razumijem baš o čemu
govorite, jer se još nisam oporavio od višesatnog leta. Nisam se
naspavao. Oprostite, imam posla, za pola sata imam promociju svoje
nove knjige. Ne, nisam ništa čuo i ne znam o kojoj se ženi radi. Mislio
sam da je ovo sigurna zemlja, da nema otmica i kriminala!?
Sad sam čuo da je pisala kriminalističke priče. Zanimljivo! Pročitajte
njezinu najnoviju priču! Pojavit će se ona, siguran sam. Ništa nije onako
kako nam se čini, baš kao u dobrom krimiću. Isto vam je i kod Gogolja.

Dopunio sam zapisnik od 30. lipnja 2019.godine, izjavama susjeda i
predložio da se slučaj nestale vozačice zatvori.
Gore navedene izjave idu u prilog mom mišljenju, da Dunja C. nije pod
prisilom napustila vozilo te da je napuštanje vozila i odlazak u
nepoznatom smjeru, bio rezultat njezine slobodne odluke.

543

NIKICA BANIĆ, Benkovac

U POLA OSAM

LJETO

Na klupi pored onih sivih i onih žutih lišajeva, koji je napadaju,
otpalajejedna daska. Na klupu sam stavio kapu, ostavio majicu. Nakon
toga prišao sam kamenoj fontani. Odvrnuo sam slavinu. Voda je siktala.
Sagnuo sam se da popijem. Otpio sam nekoliko gutljaja šakama.Samo
da utažim žeđ. Uz fontanu je lipa. Njeno me stablo držalo izvan
vidokruga.

Prisililo me. Morao sam pustiti vodu.
Kako je trajalo, zagledao sam se duboko u njih. Tu su: Petar i
Olga Mihalić; Ivana Kalčić; Stjepan Bakale; George Bakić; Vereza Jozef;
Dodik Kata; Peurača Marija; Janković Smiljka; Čubrić Marija i Miloš;
broj 3071; broj 3070; Jovanović Jeka i Milun; Obradović Milorad; Sovilj
Darinka; Kolarov Anđelka i Dimitrije; Bodrožić Pera i Petar; Delić
Dušanka i Rade; Ergo Milka i Marko, Zoraja Anđelka i Adam; Rašić
Marija i Tomislav; Tončić Lazar i Vukica; Vidović Kaja i Saša; Nikolić
Stipan; Nemet Stevan; Ivanović Petar i Milena; Pošiljatelji Štefica i
Aleksandar.
Svi su me gledali dok sam mokrio. Nisu me vidjeli. Nitko od njih.
Zato se nisam ni sramio. Na kraju sam ga primijetio. On nisam ja. Bio je
okrenut leđima istrošenoj bundi.
Mirno sam skinuo kapu s klupe, uzeo majicu i otišao s groblja.

ZIMA

Crkva je omalena, sa zvonikom na preslicu. Prilikom gradnje je
zbrzana, mora da je zato uska, u visinu ide. Kažu da je glavni
dobročinitelj odustao, onaj koji je najviše davao, nisu htjeli po njegovom
da bude. Time je većina prevladala, a on se povukao, prepustio im je da
tjeraju po svome. Ispred crkve je predvorje, odakle se ulazi u crkvu. Na

544

nadvratniku su urezani rustični križevi. Krov crkve je natkriven s
kamenim pokrovom. Prozori su četvrtasti od lijevanog željeza s
ornamentima, a na svakom od njih je križ koji štiti da lopovi ne mogu
provaliti. Dolazili su prije, dok željezni prozori nisu bili postavljeni,
rijetko, ali zađu. U crkvi ne nađu ništa vrijedno za se, pa bijesni
razbacaju po podu sve do zadnjeg svijećnjaka. Bog ostane nijem, ni
prstom da upre u njih, ni tada ni kasnije. Netko drugi se umjesto Njega
za to nađe, prokažu bezbožnike.

Tolike godine dolazio je u isti sat, na istom biciklu, s istom tugom.
Posjećivao je spomenik svom sinu koji je rano umro. A onda i supruge.
Stalno je isto plakao. Toga dana nije stigao.

Atletičar, koji je toliko godina redovito dolazio trčati među
borove ispred groblja, prokrčio je sebi put u snijegu.Već je bio zgotovio.

Lakše je trčao, ali je ipak klizao. Groblje je pobijelilo. U jednom je
trenutku prišao vratima groblja. Bili su zatvoreni, a ručka zamrznuta.
Iznad leda uhvatio se pahuljasti svježi snijeg. Nogom ih je gurnuo. Nije
očekivao da će se otvoriti. Poguraše snijeg pred sobom. Širom ih otvori.
Tako ostadoše. Atletičar je ušao lijevo od hladnjače za leševe. Klima se
iznutra nije čula. Nije bilo potrebe hladiti pokojnike na minus deset.

Niže desno je crkva. Po groblju atletičar je nogama razgrtao
snijeg. U jednom trenutku dok je trčao, pade mu na pamet što ne bi
počistio snijeg do onog spomenika. Okrenu spomeniku da snijeg
razgoni. U sebi je mislio: On će sigurno doći. Biciklom ne može. Malo će
samo zakasniti.

On je došao. Bio je umotan. Kapuljača preko očiju. Šal preko usta.
„Dobar dan!“
Prvi će atletičar.
„Zakasnio sam.“
Atletičar je očekivao malu zahvalnost.
„Zašto ste zakasnili?“
Atletičar bar nešto da kaže. Bio je iznenađen. Rekao je ono što mu
je prvo palo na pamet.
„Zakasnio sam, sine moj, jer nisam mogao da nađem lopatu.“
„Držite je u ruci.“
„Da, ali to nije ona prava.“

545

„Sad je nebitno kakva je.“
Sve hoće da ga navede na ono što je on uradio. Da ga pohvali za
stazu.
„Važno je, i te kako je važno.“
Atletičar na to ništa.
„Snijeg čistim s onom plastičnom lopatom što puno zahvata.
Onom žutom.“
„Ali, ova vam je lakša.“
„Tražio sam je svuda.“
Ne sluša čovjek atletičara što govori.
„Nigdje je nema. Cijelu šupu sam prevrnuo, nema. Siguran sam
da sam je ostavio u donjem kutu.“
„Izgubili ste malo vremena i to je sve.“
„To ti misliš, mladiću.“
„Tako mu ispada.“
„Neće biti baš ono što kažeš.“
„A zašto ne bi bilo?“
„Nisam došao na vrijeme sinu.“
„Ipak ste došli. Došli ste kad ste mogli.“
„Mogao sam i ranije, da nije bilo proklete lopate.“
„Važno je da ste došli.“
„Važno je, ne govoriš loše.“
„Zakasnili ste sat vremena. To nije ništa.“
„Ali dogovorio sam sastanak s njim u pola osam.“
Gleda u smjeru spomenika.
„Tako je sinu obećao.“
„Ali, došli ste!
„Do sada, svaki dan sam to ispunio. Jednom neću moći doći.“
„Još ćeš moći godinama.“
„Uvjerit ćeš se da baš nije to tako kako veliš.“
„Ja sam vas odmijenio. Počistio sam snijeg.“
„Zašto si to učinio?“
Dah mu je igrao pred ustima dok ovo izgovara.Atletičar nije znao
što bi mu kaže.
„Htio sam vas odmijeniti.“

546

„Nisi me odmijenio.“
„Kako nisam?“
„Nisi.“
„Kako nisam?
„Lijepo nisi.“
Sve vrijeme desna ruka čovjeka bila je u džepu.
„Lijepo nisi!“
Prvi put da je povisio glas. Čovjek izvuče pištolj. Bio je otkočen.
„Ne!“
Bio je hipnotiziran.
„Što sam skrivio?!“
Beng!
Čovjek mirno upuca atletičara.
„Nisi smeo.“
Krv poškropi bjelinu pod sobom. Otopi snijeg. Sklizao se sve do
tla. Ukaza se malo smrznute trave. Ostala je zelena, jer su temperature
donedavno bile čak dvadeset dva stupnja. Atletičar je mirno zurio u
cijev pištolja. Čovjek opali još dva puta. Atletičar pade u snijeg. Zgrči se.
Čovjek još jednom povukao obarač. Pa još jednom.
Beng!
Okrenu se, stane praviti korake u snijegu. Tragovi čizama ostajali
su iza njega.

EPILOG

Na sudu je čovjek prvo šutio. Prvo što je izgovorio bilo je: „Sude,
ja nisam kriv.Nije smeo da očisti snijeg. Bila je to jedina moja nada za taj
dan. Ako sam zakasnio, opravdat ću se pred sinom. Ako nisam stigao
na vrijeme kako smo se dogovorili, i kako je moralo biti, ali mogao sam
očistiti snijeg. To je bila moja i Joeova.“

„Tko je za Vas taj Joe?“
„Joe je sa mnom. Često me mijenja.“
„Što vam je on?“
„On mi je sve.“
„Oduvijek?“

547

„Nije oduvijek, gospon sudac.“
„Ako nije tako, od kada?“
„Zapravo, Joe mi se prvi put javio u vojsci. Od tada smo zajedno.
Ne baš uvijek. Do skoro smo bili posvađani. Nisam mario za njega.
Izgleda da ni njemu nije stalo za mene.“
„I kad se pojavio?“
„Gospodine sudac, pojavio se kad sam najmanje očekivao. Onog
jutra kad sam tražio žutu lopatu. Rekao mi je da stavim pištolj u džep.
'Moraš ga imati, nekad će ti sigurno zatrebati.' Na groblju jegovorio
umjesto mene. Mene je potisnuo, izgurao. Nisam se protivio, dapače,
bilo mi je ugodno. Bio sam siguran s njim.“
„Nije vas ostavio ni kad je snijeg postao crven od krvi.“
„Ne, suče. Onda mi je rekao...“
„Što vam je rekao?“
„Dobro se sjećam. Rekao mi: 'Atletičar nije smeo da razbaca
snijeg. Nije smeo da pravi puta do sina. Sad će i on njemu dolaziti. Ti
znaš da ti je sin bio homoseksualac. Put do njega je rezerviran samo za
tebe.'
Joe mi je zavukao ruku u džep, izvadio pištolj i opalio sam.“

548

Patricija Vengust, Zagreb

LJUBIČASTO JE U MODI

Hodnikom su odzvanjali udarci crnih cipela na visoku petu.
Zvuk koji je u Lidinoj glavi u trenu napravio zbrku dok se pokušavala
pripremiti na još jedan razgovor s Njom u jednom od njenih mnogih
purpurnih izdanja. Iako nježnih crta lica, uvijek uređene duge plave
kose, besprijekorno našminkana, Njezine riječi bile su čista suprotnost –
ubadale su brzo i duboko ostavljajući ožiljke iza sebe. Lidine tanke,
blijede ruke grčevito su držale papire uništavajući slova znojem, prazan
želudacskvrčio se i prijetio je nestati dok je ona mahnito u isto vrijeme
pregledavala neurednu hrpu ispred sebe i po milijuntiti puta ponavljala
u sebi da je rok tek sutra ujutro u 8, a ne danas navečer u 11 sati. Zašto
joj to ponovo radi? Zapravo, rok za sve te brojne papire je tek za 3
tjedna, ali neeeee, Ona ih je morala imati sutra iako putuje i zna da ih
neće ni pogledati do povratka s poslovnog puta.

Bez kucanja uletjela je u njezin ured, a plave oči ponovo su
otvorile jedva zarasle rane. Jednim elegantnim, pomalo teatralnim,
pokretomskinula jemaramu s kose.
- Lido, zašto ste još uvijek ovdje? – pitala ju je, a Lida ju je promatrala
zbunjeno kao da prvi puta vidi žensku osobu ispred sebe.
- Pa, ovaj... Radim na dokumentaciji tako da sutra ujutro u 8 imate sve
spremno. – odgovorila joj je Lidatoliko tiho da je Ona morala izviti svoje
savršeno iscrtkane obrve i malčice joj se još i približiti.
- O bože mili, Lido! Zaista ste naivni. Molim Vas da zatvorite sve i odete
kući. – viknula je uplašivši Lidu koja je svoje desno koljeno počastila
masnicom udarcem o stol - Ionako putujem i neću sutra ni svratiti do
ureda. To ste odmah mogli i sami zaključiti. Bože... –

Ljubičasta torba vjerno je slijedila njene kretnje, ali je u svoj vrtlog
povela i sa sobom figuru anđela kojeg je Lidi poklonila njena pokojna
baka - za sreću. Lida je mogla samo bespomoćno gledati kako se njen
dragi anđeo stapa s podom. Slika njegovih kontura bila joj je pred

549

očima, ali je zvuk bio taj koji ju je doveo u stvarnost, zvuk tisuća i tisuća
komadića koji su nekada tvorili lik anđela, zazivali su je s poda.
- O bože, jesam li to ja napravila? – rekla je Ona i sagnula se da će
pokupiti ostatke.
Lida je uhvatila njezinu ruku prije nego li je dotaknula i jedan dio
anđela i jedva izustila kroz utišane suze - Pustite, ja ću pokupiti. –

Počela je sakupljati komadiće ne želeći dati priliku Njenim
prstima da dotaknu nevinu površinu anđela. Ionako je već njenu sreću
držala u svojim prstima s ljubičasto nalakiranim noktima.Začudo, Ona
je šutke otišla i ostavila Lidu koja jesada već u suzama i crvenih usana
obojanih krvlju iz rane načinjene iz gorčine, ljutnje, tuge i straha zbog
tolikih nepravda, sakupljala komadić po komadić. Suze ju nisu napustile
ni kada je, konačno, nakon svega došla kući i legla u krevet.

Mobitel je ponavljao svoju pjesmicu i iz njegove čiste upornosti,
Lida se probudila i ustala iz kreveta. Jutro je, pomislila je odmah, ali joj
želudac nije počeo svoju poznatu igru skrivačajer je znao da je Ona na
putu. „Ne treba ti pelin jer je život dovoljno gorak.“ Govorila bih njezina
baka, a bila je i te kako u pravu. Fakultet je završila s odličnim ocjenama
i u roku, a brzo je pronašla i stalan posao zbog čega su svi u obitelji bili
presretni. Čim bi zaustila ispričati zgode s posla, duboko ukorijenjeno
mišljenje skakalo je odmah na površinu. Govorili bi joj neka bude sretna
što u ova divlja vremena, kao da smo okruženi razbojnicima i
barbarima, ima stalan posao i da čovjek treba biti sretan s malim
stvarima. Jedino bi njena baka bila ta koja bi je zagrlila i rekla joj neka
potraži bolje mjesto za sebe. Na žalost, nije dočekala vidjeti taj trenutak.

Ulazak u ured podsjetio ju je na njenog anđela s tisuću lica koji je
ležao na dnu njene torbe. Više mu se neće moći obraćatikada će joj biti
teško. On ju je, tako nepomičan, smrznut u toj jednoj jedinoj pozi, jedini
slušao i davao joj nadu. Ipak, dani su se nizali jedan za drugim i
prolazili u sastancima, dogovorima, brojnoj i nepotrebnoj papirologiji.
Kako nije bilo Nje i Njezinih otrovnih upadica, Lida je brzo završavala
svoje poslove i po prvi puta, nakon nekoliko mjeseci, uputila se kući
nakon što je ostala samo pola sata dulje na poslu. Portir ju je gledao s
iznenađenjem što odlazi tako rano. Njegov samilosan pogled uvijek je
produbljivao bol prouzročenu Njenim riječima i djelima. Znala je da

550

znaju, a i oni su znali da ona zna. Svi su sve znali, sve ono što se nije
nikada izgovorilo.

Stigao je tako i vikend, možda prvi u nizu godina tijekom kojeg je
odlučila ne raditi. Nakon gužvanja s mnoštvom kupaca koji su poput
spiljskog čovjeka u lovu hrlili pribaviti hranu, kupila je meso za roštilj
isredstva za čišćenje jer je konačno došlo vrijeme da se posveti i svom
zanemarenom domu. Svu svoju nemoć i sav svoj bijes uperila je prema
paukovim mrežama, prašini, mrljama koje su je svako jutro osuđivale, a
kada joj je kuća mirisala isključivo po octu i alkoholu, odlučila se
okomiti i na svoj auto. Otvorivši suvozačka vrata zasipale su je hrpe
nebačenih vrećica s polupojedenom hranom koja je prijetila ustati,
objaviti vlastitu nezavisnost ikrenuti u rat koliko je dugo bila
zanemarena na podu njenog auta. Bacala ih je jednu po jednu, sve dok
nije došla do jedne, potpuno ugurane pod sjedalo, crne i nepoznate.
Ušavši u kuću, njezin je sadržaj pažljivo rasprostrla po kuhinjskom
stolu, a pokraj njega stavila je vrećicu čiji je jedini cilj bio održavati
anđela na okupu.
- Žao mi je, Lida. Iznevjerio sam te, kao i tvoju baku. – čula je šaputanje
iz vrećice.
- Nisi, oslobodio si me. –
- Nisi trebala platiti tu cijenu... Koliko sam mogao, pomogao sam ti taj
dan, a pomoći ću ti i do samog kraja. Slažeš se da je baš lijep dan za
roštilj? –
- Naravno. I, anđele moj, kako voliš svoje meso? Rare, medium pečeno?-

Lida je stajala kraj svog roštilja na kojem su ispod peleta ugljena
gorjeli sako, suknja, marama i još neke stvarčice ljubičaste boje. Vatra ih
je uskoro sve pretvorila u pepeo. Začudo, pepeo nije bio ljubičaste boje.
Žar je tinjao dok je Lida nježno položila meso na roštilj, a njezin se
želudac, konačno, u potpunosti opustio.

551

Petrana Sabolek, Čakovec

PROZRAČNA HALJINA

Neobičan šum ispred ulaznih vrata gđe AA digao ju je iz kreveta.
I već časak kasnije naišla je i na njega. Ležao je uz ulazni prag licem
prema podu.

Nije bilo na njoj da utvrđuje tko je, što je, je li živ ili mrtav, pijan
ili drogiran. Za te je stvari postojala policija, promrsila si je u bradu i
zato ih je i pozvala. A što je drugo i mogla, konačno, već je bila prošla
ponoć.

Zarana pak u policijskoj stanici odrješito je uzvratila krim
policajcu pred sobom.

"Slušajte, gospodine, već peti put vam kažem da živim sama, da
više nemam nikakvu obitelj, da nemam ni novce, ni imovinu, osim
kućice u kojoj živim, a i da ne postoji nitko tko bi mi htio nauditi. Jedina
prijateljica mi pomaže u svemu i to je sve."

A ni ponoćni "posjetitelj" gđe AA nije imao veliko što za reći.
"Zovem se BB, dvadeset i pet godina, apsolvent arhitekture i prije dva
tjedna mi je umrla majka. Zatajenje bubrega tijekom primanja
hemodijalize, kako su rekli, i to samo dva dana prije dogovorene
transplantacije u kojoj bih joj ja dao svoj bubreg. Pretrage su već bile
obavljene, vađenje krv i ostalo, ali, eto, tako se dogodilo pa je ona već i
sahranjena."

"A noćašnji događaj?"
"Kao na filmu. Nešto prije ponoći, tek što sam zakoračio u
haustor netko me je uhvatio s leđa i gurnuo mi pod nos nešto očito
omamljujuće jer sam toga časa potonuo u mrak iz kojeg sam izašao tek
maločas, ovdje."
"Mrka kapa, ha?!" žargonski će krim policajac.
"A zašto baš pred mojim vratima?" zapitala je gđa AA.
"Ispričavam se, gospođo, no nemam odgovor. Prvi put vas vidim,
a sigurno i vi mene." pristojno je uzvratio.
"Da." promrsila je i gđa AA.

552

"U tom slučaju, mladiću, morat ćemo vas, sigurnosti radi, staviti
pod prismotru. Smjestiti u neku sigurnu kuću… " krenu krim policajac,
no gđa AA mu upade u riječ: "Moja je najsigurnija. Na kraju grada je, a i
nema mi tko doći."

Mladi BB joj se nekako smilio. Zapravo, podsjećao ju je na
supruga iz mlađih dana.

"Moglo bi i tako, nakon još par nužnih liječničkih pretraga."
uzvratio je policajac pa je mladi BB po završetku pretraga najdiskretnije
prebačen u kuću gđe AA.

Policija je u međuvremenu pretražila i njegov stan i kuću
njegovih roditelja, pokupila otamo sve što je mladić zamolio da mu se
donese, a krim policajac, istrage radi, preuzeo je sve foto albume i
obiteljsku dokumentaciju, čak i od gđe AA.

Iz pozamašnog materijala odmah je kao nepotrebno izdvojio
izjave susjeda umrle gđe CC, listom jednake u ocjeni da je riječ o uzornoj
obitelji, uključujući i sina jedinca, koji bi i ovako i onako naslijedio svu,
neosporno pozamašnu obiteljsku imovinu.

U preostalom dijelu, pak, iskusnom policajcu najednom zape za
oko fotografija s nekog afričkog safarija roditelja BB-a. Datirala je iz
vremena kad je gđa CC, sudeći prema datumu rođenja BB-a, već morala
imati "trbuh do zuba". Međutim, njena prozračna haljina kao da ju je
htjela raskrinkati, sugestivno je ukazivala na gospođino zgodno,
iznimno vitko tijelo.

"Ma vidi ti to…" promrsio je policajac i uzeo u ruke medicinsku
dokumentaciju gđe CC i mladog BB-a kao i tablicu o nasljeđivanju
krvnih grupa. Tablicu je znao napamet pa mu je samo potvrdila da s
krvnom grupom O, jednog od roditelja, a nju je imala gđa CC, dijete nije
moglo imati krvnu grupu AB, koju je imao mladi BB. Dakle, BB nije bio
sin gđe CC!

"Krucijalna činjenica." ocijenio je policajac te još istoga dana
pokucao na vrata doktora DD čiji potpis je stajao na dokumentaciji za
transplantaciju bubrega pokojne gđe CC.

Doktorovo poštenje nije mu se činilo upitnim. Odgovorio mu je
na sva pitanja i laički objasnio zbog čega nekompatibilne krvne grupe

553

primatelja i darovatelja, u ovom slučaju majke i sina, danas, za većinu
transplantacija, više nisu nikakav medicinski problem.

I baš usred toga, kroz neznatno odškrinuta vrata doktorove sobe,
bez kucanja i isprike, provirila je riđokosa medicinska sestra te
nepriličnim kimanjem glave pozvala doktora da izađe.

I on je izašao.
Krajnje neumjesno ponašanje sestre, osobito doktorova
pokornost, nametnule su se policajcu kao dodatna buba u uho. Stoga se,
za doktorovog odsustva, u policajčevom mobitelu našla i uokvirena
slika na zidu s nekoliko istovjetnih "bijelih mantila", uključujući i
doktora DD.
Istraga na odjelu time nije bila završena. Ugledavši čistačicu u
dnu hodnika policajac joj žurno priđe i diskretno joj se obrati.
"Oprostite, tražim riđokosu sestru s punđom. Upravo smo
razgovarali kod doktora DD-a, no nisam stigao zapisati njezino ime…"
"To je sigurno sestra EE iz rodilišta. Ona i doktor već godinama
žive zajedno pa je često i na našem odjelu." uzvratila je čistačica.
Pomogla je i glavna sestra hemodijalize. Bez pogovora mu je
pružila podatke o pacijentu koji je s pokojnom gđom CC bio u istom
terminu njezine posljednje terapije.
"Istina je", rekao je pacijent,"bili smo istodobno prikopčani na
dijalizu, no nakon dolaska doktorove sestre, gđa CC je zaspala, a ja sam,
kad je moje vrijeme isteklo, otišao. Za smrt sam čuo tek kasnije…"
"Mislite na riđokosu sestru s punđom?"
"Da. Ona živi s našim doktorom..."
"Da, to već znam. " uzvratio je policajac, uljudno prekinuvši
pacijenta.
A uljudno je bilo i vratiti vlasnicima albume i ostalu
dokumentaciju koja mu više nije trebala. Zašao je stoga s albumima pod
miškom i u kuću gđe AA. Ugodna obiteljska atmosfera istinski ga se
dojmila, osobito trenutak u kojem je gđa AA, zagledana u otvoreni BB-
ov album na stolu, najednom bolno zaridala.
Pokazujući prstom na datum ispod slike s prozračnom haljinom
kroz plač je objasnila da se ona baš toga dana porodila, no budući da je

554

njeno dijete nažalost još iste noći umrlo, a trudnoća joj se više nije
dogodila, to je život provela u tuzi zbog nemile sudbine.

Zanimljiv podatak, datiran iz vremena BB-ovog rođena, tražio je
hitnu provjeru. Ponajprije uvidom u bolničke knjige čime se samo
potvrdilo da je gđa AA govorila istinu. Ona se doista porodila
spomenutog dana donijevši na svijet dječačića krvne grupe AB što je par
dana kasnije uredno predan roditeljima, majci CC. Datum predaje
odgovarao je datumu rođenja BB-a.

"Ma vidi ti vraga…" nije mogao policajac ne promrsiti u svom
stilu. "Rodilja se zove AA, a uz majku što je preuzela dijete, stoji ime
CC?!"

"Doista, nevjerojatno, no, oprostite, ja nemam odgovor. Ja sam
došla ovamo dvadeset godina kasnije i ove podatke vidim prvi put.
Čudi me samo da ni doktor DD nije zapazio tu nelogičnost ili pogrešku."
promucala je ravnateljica rodilišta u policajčevoj pratnji.

"Zar je i on gledao u ove knjige?" naoko nehajno zapita krim
policajac.

"Da, morao je provjeriti krvnu grupu sina, darovatelja bubrega. A
u pitanju je i smrt gđe CC pa ove knjige ostaju kod mene pod ključem ili
ću ih dati policiji na čuvanje."

"To vam je savjetovao doktor DD?"
"Da."
Policajac nije uzvratio, no konspiraciju između doktora DD i
riđokose sestre istog je časa otpisao. Bilo je očito da je doktor DD i sam
tragao za nečim, a za čim, doznao je i bez pitanja.
Priznao je, naime, doktor DD da je on, inače, dugogodišnji
redoviti posjetitelj jednog od gradskih Casina u kojem su ga krupijei
Casina i prepoznali sa slike iz policajčevog mobitela. Priznao je i da je,
zahvaljujući kockarskoj strasti zapeo u rukama medicinske sestre EE.
"Ne, ne, nije riječ o ucjeni, jednostavno me je kupila. I to novcem
kojim sam ja pokrio svoj prvi poveći kockarski dug. Novac je bio njezin i
nisam znao kako ga je stekla, no nisam ni pitao. A da se radilo o prodaji
netom rođenog djeteta gđe AA gđi CC shvatio sam tek nakon smrti gđe
CC. Sestra EE morala je spriječiti transplantaciju kako ja ne bih tragom
krvnih grupa otkrio zatajeno porijeklo novca, točnije, prodaju BB-a.

555

Nesretnu je ženu stoga prerano isključila s dijalizatora pa da ne bi
krenula đonom i na mladog BB-a odlučio sam zaštititi ga. Možda je bilo
malo neprilično, no trebalo ga je skloniti na najsigurnije mjesto,
posljednje na kojem bi ga EE tražila, dakle, u kuću rođene matere, gđe
AA."

"A adresa?" policajac će.
"Pa promijenjena je i ja sam se rudarski "nakopao" tražeći je. Sad,
pak, kad je EE iza brave staha za BB-a više nema."
I tako je krim policajac konačno mogao odahnuti. Slučaj je bio
riješen pa je mogao otkriti gđi AA da ju mladi BB ne podsjeća
bezrazložno na njezinog supruga iz mlađih dana.
"O čemu govorite?" zapitala je sumnjičavo.
"O krvnoj grupi AB."glasio je odgovor.
"AB je moja krvna grupa." rekla je.
"I moja." ustvrdio je i mladi BB.
"Tako je, no možda postoji još jedna podudarnost. Iako će zadnju
imati DNK, ipak nam pokažite, mladiću, desnu nadlakticu." naložio je
policajac BB-u što ovaj i učini.
A ugledavši na BB-ovoj ruci navodno nasljedni crvenkasto
ljubičasti ožiljak što ga je i njezin suprug imao gotovo na istom mjestu
gđa AA samo kliknu: "Keloid!" i onesvijesti se. BB, pak, tupo zagledan u
onesviješteno tijelo rođene matere, još uvijek se držeći za zavrnuti dio
rukava, mrsio je sam za sebe: "Jedna drugoj ne bi imala što zamjeriti. Pa
obje su htjele isto: samo biti majka."

556

Roberta Ivančić, Pazin

LAVOVI U MRAČNOJ NOĆI

Dok sjedi u sudnici kao svjedok optužbe Sanja iznova proživljava
strahote temračne noći. Kao blicevi joj se vraćaju mučne scene, a među
prvima ona kako kopa po svojoj torbici tražeći ključeve automobila.
Parking je bio pun,ali slabo osvijetljen. I baš u trenutku kad ih je
konačno napipala osjetila je nečije grube ruke na sebi, jednu na svom
licu, a drugu oko struka. Bacio ju je na pod pri čemu je udarila
glavomtako jako da joj se zacrnilo pred očima. Pokušavala je dozvati
pomoć, međutim,istog jojje trenutka šakom rasjekao usnicuzbog čega joj
je navrla krv. Uzalud ga je rukama odguravala od sebe, bio je toliko teži
od nje da nije imala nikakve šanse protiv njega. Zaudarao je na ustajali
znoj,alkohol i cigarete.
„Nemoj, molim te“ – preklinjala ga je, na što ju jeponovno udario,
aliovaj je putnakratko izgubila svijest. Kad je napokon otvorila oči
otkopčavao je svoje hlače. Jedva je dolazila do zraka gušeći se u vlastitoj
slini zbog straha i osjećaja nemoći. U glavi joj je pulsiralo, pokušavalaga
je zaustaviti, no uzalud. Napravio joj je to, onako jadno i gnjusno kako
nikad ni zamisliti nije mogla. Nikakve milosti nije imao prema njoj.
Ostavio ju je u polusvijesti izudaranu, poraženu i poniženu.
„Možete li u sudnici prepoznati osobu koja vas je napala dana 28.
svibnja 2020. godine oko 23,00 sata?“ – obraća joj se sudac.
Provela je noć u poderanoj haljini na asfaltu parkinga između dva
automobila. Slijedeće čega se sjeća je kako do nje dolazi perač ulica i
pokriva je svojom jaknom.
„Jeste li dobro? O Bože, pozvat ću hitnu.“
U bolničkoj sobi su joj postavili najmanje tisuću pitanja, bar joj se tada
tako činilo. Osjećala se blesavo jer je na svako od njih odgovarala sa: „Ne
sjećam se“ ili „Ne znam“.
„Jeste li mu vidjeli lice? Što je imao obučeno? Koliko je bio visok? Kakvu
kosu je imao? Da li je nosio kapu?“ –policajac je nizao pitanja jedan za

557

drugim, a njoj su suze mutilevid. „Pokušajte se bilo čega sjetiti. Da li je
imao tetovažu ili madež?“
„Auto. Otišao je starijim karavanom, ne znam točnomožda sive ili
tamno plave boje.“
„U redu. Nazovite nas ako se još nešto sjetite“ – policijska službenica joj
je pružila svoju posjetnicu.
Jedno joj je oko bilo zatvoreno i natečeno.Na donjoj je usnici imala dva
šava, a na tjemenu četiri. Glavobolja ju je ubijala. Kolikogod se
prisiljavala sjetiti makar i najmanjeg detalja o silovatelju pred očima je
imala samo sliku sebe kako se panično pokušava istrgnuti iz
njegovogstiska. Kasnije je uspjela zaspati tek nakon injekcije sredstva za
smirenje.
Imala je noćne more. U snovima su je proganjali lavovi.
Jednog je jutra primila poziv.
„Sanja, imamo ga“ – čula je s druge strane. „Jučer smo ga priveli. Susjedi
su vidjeli da se te noći vratio doma pijan, prepun ogrebotina.Vozi Opel
Astru karavan 2009. godište.“
U kuhinji su joj već kronično nedostajale osnovne namirnice. Smirena
novostima koje je čula sredila se i otišla do trgovine. Nije vidjela tko stoji
iza nje dok je na pult stavljala stvari iz košare,ali ju je poznativonj
ustajalog znoja,alkohola i cigareta vratio u onu mračnu noć. U sekundi
se preznojila. Na zapešću je imao tetovažu lavlje glave.„Nemoguće,
uhitili su napadača“ – pomislila je.Bojala se podignuti pogled prema
njemu, alimorala mu je vidjeti lice. Gledala je u pod i njegove iznošene
cipele, a srce joj je luđački lupalo u prsima. Prikrivala jekoliko joj se ruke
tresudok je spremala namirnice u vrećicu. Odlučila je stati na kiosku koji
se nalazio ispred trgovine i tamo pričekati da on izađe. Uzela je prve
novine koje su joj došle pod ruku pa nije ni primijetila dadrži dječji
časopis. Izašao je ubrzo nakon nje. U jednoj je ruci nosio limenke piva, a
u drugoj vrećicu. Krenuo je prema parkiralištu gdje ga je pokupio
policijski automobil. Sjeo je na suvozačevo mjesto te su se odvezli prema
centru grada.
Nije mogla vjerovati svojim očima. „Što sad? Što da radim?“ – rojile su
joj se misli u glavi. Bacila je časopis natrag na policu, otrčala prema
svom automobilu i krenula za policijskim. Skrenula je u ulicu u kojoj se

558

nalazi policijska postaja i čekala da vidi tko će izaći. Prvi je izašao
vozač.Prepoznala je policajaca koji ju je ispitivao u bolnici, a sa
suvozačeve strane je izašao on.
„Što njih dvojica rade zajedno?“– prošaptala je šokirana prizorom.
Shvatila je da policija drži pogrešnog čovjeka. Suze su joj se cijedile niz
obraze, jecala je.U tom se trenu nešto u njojprelomilo. Obrisala je suze u
rukave svoje bluze. Njenim žilama više nije kolao strah, već mržnja.
Pogledala se u retrovizor i popravila razmazanu šminku. Čekala je da
sumnjivac izađe iz zgrade. Mobitelom je fotografiralaautomobil u koji je
ušao, staruOpel Vectrukaravan, sive boje. Zatim je otišla u policijsku
postaju i tražila policajca s kojim je maločas bio.
„Dobar dan. Uđite, sjednite“ – primaknuo joj je stolicu. „Što vas dovodi
ovamo?“
„Da li je priznao? Onaj kog ste uhitili, da li je priznao?“
„Nije, poriče. Uopće se ne sjeća gdje je bio prije nego se vratio kući.
Čekamo laboratorijske nalaze pa ćemo ga stisnut.“
„Nego, tko je ono izašao od vas maloprije?Čini mi se da ga odnekud
poznajem – pokušavala je izvući korisnu informaciju.
„Bivši kolega. Umirovio se pred par mjeseci. Otkud ga poznajete?“
„Vjerojatno sam ga zamijenila s nekim. Nije važno,moram ići“ – ustala
je, pozdravila i izašla.
„Nitko mi neće vjerovati“ – cvilila je u svom krevetu pogrbljena u
položaju fetusa. „Da li sam u krivu? Policajac? Nemoguće ili je
moguće?“ – osjećala je da je došla je pred zid.
Pratila ga je neko vrijeme. Zapisivala je kuda se kreće i u koje vrijeme.
Za oko joj je zapelo to što četvrtkom poslijepodne ide na piće s bivšim
kolegama. Više nije sumnjala da ju je on napao. Odlučila je osvetiti mu
se. Tada je napravila plan ičekala idući četvrtak.
Obukla je usku haljinu i našminkala se.Stavila je svoj omiljeni parfem i
podigla kosu. Iz kuhinje je uzela nož i jednokratne rukavice. Ubacila ih
je u svoju torbicu i izašla iz stana. Odvezla se na ono parkiralište za koje
se jednom bila zaklela da nikad više neće na njnogom kročiti. Sjedila je u
automobilu i čekala. Na ruke je navukla jednokratne rukavice. Disala je
sporo i ujednačeno. Pokušavala je ostati mirna.Već je pao mrak kad se
nasilnikkonačno pojavio. Teturao je prema svom automobilu. Izašla je

559

van i krenula za njim.Pogledala je oko sebe. Iz torbice je izvadila nož i
držala ga u ruci tako čvrsto da se bojala da će joj se ruka ukočiti. Polako
mu je prilazila s leđa.
Što ja to radim?! – vrisnula je u sebi. Vratila je nož u torbicu,
skinularukavice i krenula natrag. Tada jeiza sebe začula hrapavi glas:
„Kamo si krenula? Tražiš društvo?“
Okrenula se, a on je stajao tik ispred nje. Svladala ju je panika i noge su
joj se ukopale na mjestu. Uhvatio ju je za ruku, povukao prema sebi te
snažnopritisnuo na jedan od parkiranih automobila.
„Pusti me!“ – povikala je i pokušala se istrgnuti. Zgrabio ju je za kosu:
„Nikamo ti ne ideš!“
„Ej, stari, zaboravio si novčanik!“ – njima ususretdolazioje policajac s
kojim je neki dan razgovarala, ali ga ovaj nije čuo. Pogledom ga je
dozivalau pomoć.
„Što to radiš?!“ – silovito ga je odvukao od nje.
„Ništa, samo se zabavljamo“ – odgovorio mu je vidno pripit.
„Sanja, jesi li dobro!?“ – uzrujano ju je pitao.
„To je bio on. To je bio on!“ – ponavljala je drhtavim glasom. „Uvijek
četvrtkom dolazi ovamo s vama i onaj dan je bio četvrtak!“
„Zato si ovdje? Htjela si ga namamiti?“
Potvrdno je kimnula glavom dok je u rukama čvrsto stiskala torbicu u
kojoj je skrivala dokaz svoje neuračunljivosti.
Sudac ustaje. Podiže sa stola presudu i govori: „Ustanite.“ Svi prisutni
ustaju. „Sudac donosi i objavljuje u ime Republike Hrvatske presudu;
Okrivljeni Tomislav Stanić kriv je jer je, pod točkom jedan, dana 28.
svibnja 2020. oko 23,00 sata na parkiralištu iza stambene zgrade u ulici
Zagrebačka broj 14 u Poreču, počinio kazneno djelo…“

560

Robi Selan, Labin

OD LJUBAVI DO MRŽNJE

„Od ljubavi do mržnje samo je jedan korak“, pročitao je jednom negdje i
te su ga riječi ovih dana proganjale jer nije mu se javljala ma koliko on
uporno zvao i slao poruke, ali onda, kada je već počeo gubiti nadu,
zasvirao je njen broj, on se javio i čuo je kako mu brzim šaptom
govori:„Vidimo se danas na starom mjestu! Pusa!“ i evo njega, došao je;
ma što došao, doletio je jer značilo je to da je sve po starom, da su sve
one sumnje u to da se pomirila s mužem, da su jedno drugom pali u
zagrljaj, a on izvisio kao stara krpa, bile samo u strahu velike oči.
Staro mjesto, to je bi borik uz cestu. Ovdje su se sastali prvi put i svaki
sljedeći put kad to nisu mogli u hotelu ili apartmanu. Skretalo se na
kolski put, išlo polukružno kroz šumarak i izlazilo tridesetak metara
dalje. Nisu ga utrli samo ljubavnici koji su tražili osamu, nego i oni koji
su znali da se desetak koraka dublje u šumici izlazi na liticu s koje se
pruža prekrasan pogled za zaljev. Upravo to je pošao pogledati nakon
što ugasio motor i izašao iz auta. Došao je čitavih petnaest minuta ranije,
a nije imao živaca slušati radio.
Na kamenitoj izbočini uspijevala je samo trava. Čovjek se nazubljenom
rubu morao približiti na korak da bi ugledao plavu plohu zaljeva i
barem još pola koraka više da bi pod sobom vidio glatku stijenu što
pada pedesetak metara u dubinu.
„Ne idi preblizu“, rekla mu je jednom stojeći iza njega,“Mogao bi se
poskliznuti ili bi se rub mogao odlomiti.“
Govorila je da joj treba i da ne može bez njega. Ona, bujna žena navikla
da joj muškarci ugađaju i da s njima radi što hoće, sada je bila ovisna o
njemu i u svemu mu se podavala. On je hvatao sebe kako gubi razum.
A to da će se razvesti i oženiti njome, davno je odlučio. Samo da ona
sredi stvar s mužem.
Jedno je došla sva uzrujana i rekla:“Ubij ga! Ubij tog gada ako si
muško!“
„Nemoj tako govoriti!“, ukorio ju je blago.

561

I nije da mu se nije javilo primisao da bi to bilo lijepo zauvijek se riješiti
tog gada, tog nasilnog grmalja od sto i nešto kilograma koji je guši,
nerijetko i doslovno. Kad se prestala javljat,i pobojao se da joj je nešto
učinio. S vremenom bi je već netko počeo tražiti, a to se nije događalo,
pa je počeo sumnjati da su se pomirili, da se mržnja premetnula u
ljubav. Ali, nije, ona će uskoro doći, jedan od ovih šumova što jure
cestom usporit će, čut će se pucketanje kamenčića pod kotačima, pojavit
će njen auto i kroz vjetrobran će ugledati poznatu plavu kosu.
Na litici se zadovoljio pogledom u zaljev.
Vrati se do auta i nastavi putem pješice. Neka ptičica je cvrkutala u
krošnjama - zima se bliži kraju, proljeće je iza ugla.
Tumarajući tako, učini mu se da se nešto žuti među deblima. Zapravo u
zimzelenom grmlju na rubu borika, prije nego trava preuzme. Pođe
onamo sagom od otpalih četina razmičući rukama granje. Bio je to
elegantni žuti moped. Tko ga je ovdje ostavio? Je li ukraden?
Nije bilo vremena za razmišljanje, mobitel je pokazivao jedanaest i
pedeset i devet, mogla je svakog trenutka stići i on se vrati autu.
Mobitel je pokazivao dvanaest i pet, dvanaest i petnaest, pa i dvanaest i
dvadeset i pet, ali ona nije dolazila.
Pozove je. Zvonilo je i zvonilo, uzalud.
Možda se ne javlja jer hita ovamo i pojavit će se svakog trenutka.
I on opet, onako, s noge na nogu, izađe na liticu. Opazi nešto što prije
nije: svježu zemlju na njenom rubu. Da se to nije okliznuo vlasnik onog
mopeda?
Znatiželja je bila jača od straha: legne potrbuške na hladnu, ali suhu
zemlju, pa otpuza do ruba litice i isturi glavu i vrat preko nje.
Prvo što je ugledao sobom zbunilo ga je: dva – tri metra niže, reklo bi se
iz gole stijene, više vodoravno nego u vis, rastao je neki grmeljak,
prirodni bonsai, a na njemu je ležala bejzbolska palica! Vrh joj dirao
stijenu, drška je ležala na donjoj nazovi grani, a gonja grana, neznatno
viša, podupirala je zadebljani gornji dio.
Koješta!
Pogleda niz liticu, do sipine ispod nje, pa i niže, do zubatog stijenja
pomiješanog s grmljem. U toj zbrci opazi nekakvu tkaninu. Čovjek?

562

Izvadi mobitel, uslika, pa sliku poveća: da, vidio se dio kosatog zatiljka,
leđa, nešto noge i nadlaktica s otvorenom šakom okrenutom u vis. Šaka
je bila bljeđa od ostatka ruke. Poveća još više: bit će da tip ima kiruršku
rukavicu. Što će mu to?
Bilo kako bilo, morat će obavijestiti policiju nakon što se sastanu.
Samo što to „nakon“ nikako nije dolazilo. Niti se ona javljala. Što se to
događa?
I onda se smrzne, noge mu se oduzmu, srce mu stane lupati!
Dugo se rvao sa sumnjom i sunce se bilo značajno pomaknulo na nebu
kad se, sav oznojen, napokon predao: kirurške rukavice, bejzbolska
palica, odlomljeni rub litice, skriveni moped – on je bio taj koji je trebao
ležati na stijenama u podnožju litice!
Trebao je biti usmrćen ili barem omamljen udarcem bejzbolske palice i
onda gurnut preko ruba litice. Povrede bi bile takve da nikakva
obdukcija ne bi među njima otkrila taj udarac. Ona bi policiji vjerojatno
rekla da je prijetio da će se ubiti ako mu se ne vrati.
Pomirila se s mužem i zato je trebalo trajno ukloniti njega, njeno najveće
iskušenje u njihovoj obnovljenoj sreći. Možda je to bila njezina, možda
njegova, možda zajednička zamisao, nevažno. Srećom, gospodin je imao
nesreću da kamen popusti pod njegovom težinom kad je poželio
pogledati kamo to treba žrtvu baciti. U padu ispustio palicu koja se
čudesno zaustavila na grmeljku. Rukavice su, naravno, trebale osigurati
da nigdje nikakvi otisci prstiju neće ostati.
Policija? On je neće pozvati! Nitko ne zna da on za ovo zna i tako neka
ostane. Ako ga pitaju za njenu poruku, reći će da je došao, čekao i otišao.
A ona neka objašnjava nakon što je izgrizu sumnje!
Mrzio ju je, doista ju je mrzio.

563

Sara Študir, Zagreb

TRIDESET GODINA

Gospodin i gospođa M. živjeli su u malenom selu koje se
sastojalo od tek desetak obiteljskih kuća, gostionice s trgovinom te
malene crkve oko koje se prostiralo još manje mjesno groblje. Selo je
okruživala gusta borova šuma kroz koju je vodila cesta na kojoj se
rijetko mogao vidjeti automobil. Gospodin M. bio je lovočuvar, mnogo
poznatiji kao lokalni pijanica otrovnog zadaha, trulih zubiju i srca.
Većinu dana provodio je u gostionici ločući sve do čega je mogao doći.
Kada bi se kasno uvečer vratio kući, gospođa M. čekala bi ga u kristalno
čistoj kući s već ohlađenom večerom na stolu. Kao zahvalu dobila bi
šamar ili dva, ovisno o tome koliko je gospodin imao promila u krvi.
Gospođa M. bila je svima najdraža susjeda. Simpatična starica tužnoga
osmjeha, često je odlazila u crkvu te se brinula da stari oltari ne
propadnu, a cvijeće ne uvene. Svi su je žalili jer su znali kakav joj je život
uz neprestano pijanog muža, no nitko se nije trudio da joj na bilo koji
način pomogne. Jedino dijete koje su imali, djevojčicu Martu, umrlo je sa
šest godina pod nerazjašnjenim okolnostima, iako se selom pronio glas
da je je ubio napadaj astme. Gospođa M. nikada o tome nije govorila,
svoju je tugu prenijela u brigu oko crkve i potrebitih koji su u njoj
nalazili utjehu, a grob preminule kćeri posjećivala je svakodnevno. S
druge strane, gospodin M. grob svoje kćeri nije posjećivao nikada, iako
ga je supruga molila da barem jednom godišnje oda počast mrtvome
djetetu. Za njihove sumještane smrt šestogodišnje Marte bila je strašna
tragedija koja je zadesila sirote roditelje. U njoj su nalazili izvor svih zala
koje su pogodile bračni par M., pa su smatrali da gospodin M. pije kako
bi utopio tugu. Ono što nisu znali je da gospodin M. ne utapa tugu već
sram i strah.

Odnos između gospođe i gospodina M. nije bio dobar. Susjedi su
kao razlog tomu pridavali gospodinovo neprestano pijanstvo. „Bože
moj, jadna žena! Kako takva dobrota može biti kažnjena takvim zlom!“,
gvorili su jedni. Drugi su pak smatrali da je gospođa sama kriva za

564

svoju nesreću, budući da je i trideset godina nakon smrti kćeri ostala s
mužem koji je od tog nemilog događaja izgubio vlast nad sobom. Istina
je da gospođa M. svog supruga nije voljela. Bar ne od one kobne noći
kada je njihova jedinica izdahnula. Kao uzorna kršćanka ostala je s njim
u braku, no svaki ga je dan mrzila sve više i više. Gospodin i gospođa
M., naizgled običan bračni par koji je velika životna tragedija natjerala u
jad, skrivao je nešto o čemu njihovi sumještani nisu mogli ni sanjati.

Prije točno trideset godina, malena se Marta s majkom vraćala s
večernje mise. Na putu prema kući, zaustavile su se pred trgovinom iz
koje je malena Marta izašla s vrećicom bombona u rukama. Stigavši
kući, gospođa M. je shvatila kako nije obavila svoju dužnost. Zaboravila
je zaključati vrata ograde koja je okruživala groblje. Kćer je nesigurno
ostavila na čuvanje ocu, koji je već bio na samom početku svoje
alkoholičarske karijere te potrčala prema groblju. Marta je veselo sjela na
klupu pored stola te počela pohlepno razmotavati bombone te ih sve
brže i brže gurati u usta. „Uspori malo, ugušit ćeš se! Gdje ti je više
majka, ja nemam vremena čuvati te, to je ionako ženski posao!“,
prosvjedovao je gospodin M. Padao je sve veći i veći mrak, a gospođa se
još nije vratila s groblja. Gospodin M. postao je izrazito nestrpljiv, boca
vina u gostionici čekala je samo njega. Pozorno je pogledao prema
djevojčici na klupi, odmahnu rukom i rekao: „Neće ti biti ništa, dovoljno
si velika da nekoliko minuta ostaneš sama. Majka će ti sigurno ubrzo
doći! Ja idem, a ti ne otvaraj nikome osim majci i čuvaj me se ako
napraviš kakav nered!“. Otišao je i ostavio kćer samu. Marta je samo
slegnula ramenima i odmotala još jedan bombon. Bio je to baš njen
najdraži, onaj s okusom limuna. Gurnula je kiselkastu masu u usta i
naglo je progutala. Odmah je shvatila da nešto nije uredu. Djevojčica je
počela kašljati, iz oči su joj curile suze. Uskoro više nije mogla disati te se
srušila na drveni kuhinjski pod. Gospođa M., koja je na groblju susrela
svećenika koji ju je zamolio za još jednu uslugu, uspuhana od trčanja
uletjela je kroz vrata kuće. Na podu je ugledala beživotno tijelo vlastite
kćeri. Pakleno glasan vrisak prolomio se selom. Ubrzo su se pred kućom
skupili svi susjedi, a dojurila su i kola hitne pomoći. Malenoj Marti nije
bilo spasa.

565

Gospodin M. kući je došao tek dugo jutro, trijezan i neizlječivo
mamuran. U kući ga je dočekala supruga. Vidjevši ga, gospođa M.
počela je bijesno vikati, optužujući ga za smrt njihove kćeri. Jedva
razumijevši što mu supruga govori, gospodin M. shvatio je da je učinio
najveću moguću pogrešku kada je podlegao vlastitoj ovisnosti te ostavio
Martu nezaštićenu i bespomoćnu. Od toga dana počeo je piti sve češće, a
jaz između njega i gospođe postajao je sve dublji. Gospođa M. nikad mu
nije oprostila, no ostala je u braku budući da mu je dala riječ pred
Bogom. Selu nisu željeli otkriti istinu, pustili su ljude da spekuliraju i
nagađaju, što im je ubrzo dosadilo.

Kada se gospodin M. vratio kući nakon još jedne partije kartanja i
pijančevanja, gospođa M. poslužila ga je večerom za kuhinjskim stolom.
Bila je to dobra večer, gospodin je jedva stajao na nogama pa je nije
mogao udariti kako nebi izgubio ravnotežu. Gospođa M. jedva ga je
natjerala da nešto pojede, mislila je da će se tako lakše i brže otrijezniti.
Gospodin M. počeo je jesti. Zalogaj za zalogajem trpao je u usta.
Najednom se zagrcnuo, rukama uhvatio za grlo i počeo hvatati zrak.
Gospođa M. se prenula, napunila malenu čašu vodom te krenula prema
suprugu, no zastala je nekoliko koraka ispred njega. Umjesto da mu
pruži vodu i pokuša pomoći, skamenila se. Gospodin M. ustima je
pokušao oblikovati riječ „pomozi“, no ona se nije micla s mijesta.
Pokušao joj je prići, no od napora gušenja se srušio na pod. Mutnim
očima pogledao je prema supruzi koja je samo stajala i gledala u njega
hladna i skamenjena poput kipa.

Nekoliko dana nakon održao se sprovod gospodina M. Pijanica
se ugušila dok je pod utjecajem alkohola pohlepno jela. Gospođa M.
propisno je ispoštovala korotu, no nije plakala što su ostali protumačili
kao olakšanje što više neće morati trpjeti suprugove udarce. Na
povratku sa groblja jedna je susjeda primjetila: „Hm, baš zanimljivo! Tek
sam sada shvatila da je gospodin M. peminuo na isti dan kao i malena
Marta prije trideset godina!“. Čuvši to, na licu gospođe M. pojavio se
malen, gotovo neprimjetan, osvetnički osmjeh.

566

Slava Rosandić, Zagreb

RASPAŠOJ NA CAPRIJU

Iwan je tijekom svojih četrdesetak mediokritetskih godina provedenih u
ruskoj bajkalskoj provinciji,anksiozno zamoren svojim vječitim
cinizmom i zatrovan novinarskom rutinom - u sladunjavim i
dokoličarskim trenucima nujno sanjario o tome dapo cijenu bankrota
posjeti zlaćani talijanski otok Capri.
Činilo mu se da će taj fatalni izlet biti prekretnica ama baš u svim
segmentima bezlična mu životarenja. Čameći danomice u opskurnim
interijerima dvaju sobičaka gdje jesmještena redakcija lokalnoga lista
„Tajga“,opsesivno se oboružavao živopisnim turističkim katalozima – a
da bi gapo stoti put razoružavala sunčana,mada već i izlizana - trideset i
drugastranica- na kojoj su se rasno kočoperile koloritom urešene vile
urasle u ljubičaste i crvene bugenvilije.
„Capri! Eh, sunčani Capri!“
Činilo mu se da s lakoćommože nanjušiti onaj omamljujući profinjeni
miris limuna i naranača u cvatu; zamisliti sebe kako u tamošnjim
ljupkim vedutama (ponajprije tavernama) umjesto bljutave votke
hedonistički u sebe taloži sladostrasni limončelo.
Lješkareći na ležaljci na malkacpljesnjivu drvenu trijemu (sretan plod
istočnosibirskih draži) - snatrio bi opijen nadrealnom i zagonetnom
ljepotom nedostižna Caprija…
Snujući otočku burnu prošlost, zamišljajući plemenitu dokolicu rimskih
raspojasanih careva;to omiljeno okupljalište generacija i generacija
političkih, filmskih, umjetničkih, kozmopolitskih i inih selebritija… cijeli
mu taj mozaički kolorit bješe posve oprečan sasumornim okolišem koji
ga je bezdušno okruživao i okuživao…
Zelenocrnkasti predio zasićen mrklom crnogoricom i oporim
isparavanjima obližnjega jezera – nimalo mu nisu biliinspirativniza
pisanje reportaže o južnoj Europi (vražjeg li urednika!, baš ga je ugodno
usosio!) – jer bi njegovo veličanstvoSunce u taj zbijeni smrknuti kutak
svirepa podneblja zavirilo vrlo rijetko, škrto i nepredvidivo;s ponekom

567

mlitavom ugaslom zrakom – a da bi se začas opet sramežljivo i skoro pa
kukavički sakrilo iza natmurenih oblaka - kaoda je tom nebeskom
lukavcu i mušičavcuužasno neugodno i neudobno obasjavati ionako
polumrtav krajobraz.

Ali, ali… kad su se Iwanu konačno poklopile horoskopske zvijezde – (a
najvjerojatnije i smilovale jer je urednik odobrio nešto keša) – Iwan je
sumanuto iščeprkao svoju tanku ušteđevinu skrivenu ispod daske u
smočnici i – hvatajući rijetkoizravni let za Napulj – odjezdio u žuđeni
predio svijeta…
… a od živopisna kaosa napuljskoga - do božanstvena Caprija, ehe!-
samo je petnaestak minuta gospodske vožnje gliserom.
„Pa, kvragu, Napulj se mora vidjeti prije smrti!“, tješio se Iwan,
umirujući savjest zbog iznenadna i nemala troška.
Doista, ali doista, fascinantnije pejzažne ljepote Iwan još nije vidio!!!
Nagledati ih se, nauživati, upiti, zadržati i pohraniti u svijesti za buduće
beskrajne ruske zime… ma, milina…
Odlučio je provesti ta četiri blažena dana u posvemašnjoj (i
doslovnoj)opijenosti, meditirajući po toplim terakota-stubama,
pitoresknim konobama, antiknim kafićima, miomirisnim restorančićima,
zamamnim klubovima…
Pa, zar nije Capri pojam za hedonizam, opuštenost, zadovoljstva i
blagodati sunca, mora, raskoši i obilja?!
Samo treba poštenski zagrabiti nektar slasti – i opajati se njime!
Bude li dostojno iskoristio vrijeme lagode – bit će i vjernija novinska
reportaža – čitatelji će je unedogled iščitavati nanovo i nanovo – a
možda će tako ošamućeni zornošću i egzotičnošću teme zaiskati da
osmisli i nastavke…
Takve su se slatke misli vrzmale Iwanu po glavi dok je ispijao sada već
petu čašicu ukusna limončela kombinirajući ga (njegov izum) u idealan
koktel s lokalnom votkom.
„Hm, malkac prigristi, malkaccugnuti, majušna šetnjica do hridina i
panoramskih točaka – a onda opet runda zdrave mediteranske spize i
naravno, kao desert limončelo i… zna se! koktelčić(o, bokalčić!) „pitke
vedrine“; a potom slijedi posvemašnji raspašoj!

568

Ivan je čak u lucidnome tračku trezvenosti krajičkom svijesti osjetio da je
pretjerao s neopreznom opuštenošću, da mu čak vazda blagoglagoljivi
Talijani sa skepsom virkaju u već desetu čašicu – i da je nekako naglo
postao lakšim, poletnijim, bestežinskim, nezemaljski sretnim… ali i …
zaboga, pokradenim!!!
Prenaglih kretnji i maglovita vida bjesomučno se počeo okretati oko
sebe, prevrtati stvari, pipati uokolopanično tražeći torbicu s
dokumentima i novcem. Bio je tu ruksak, jakna, vrećica s voćem,
šilterica, ali… ali… najvažnijega nije bilo.
Načas se ponadao da je možda u učestalim odlascima u toalet zaboravio
torbicu na kukici na vratima – ali, provjerivši i tu bezuspješnu varijantu
– mogao je razočaran samo konstatirati: „Pokraden sam, dorogaja
mama; zar je moguće biti pokraden u sunčanome raju?!“
Nevjerica, osupnutost, očaj i panika ali i duboko razočaranje namah
preobraziše, satrše cjelokupni dojam savršenstva koji je do maločas
bujao.
„Što li ću sada?“
U tuđini, sa šepavim (natucajućim) talijanskim;prepušten svojoj
nesnalažljivosti, ogoljen bez eura, osakaćena identiteta bez dokumenata
i mobitela? Jače od razočarenja krađom boljelo ga je njegovo naivno
prepuštanje i vjera u poštenje ljudi.
„I sâm sam itekako kriv“, predbacivao sije svoju raspojasanost i
neumjerenost u bančenju.
S vidnom nelagodom obratio se nasumičnim promatračima bezizlazne
nevolje koji su, primijetivši kaotičnu mu smušenost, radoznalo buljili i
međusobno komentirali razbludnoga Rusa; sve dok jedan od
znatiželjnika nije prozborio: „Što slučilos s teboj?“
Ah, divno li je čuti domaći jezik u ovako nezavidnoj situaciji! Kako milo
i mekano, ljupko i mazno odzvanja u ušima ljubljeni materinski.
Konverzacija je sada poprimila impulzivan, frenetički naboj; jadao se
poluplačnim tonomnovostečenomezemljaku - očekujućihitro razrješenje
nemile mu boljke.
U idućim replikama novi poznanik - nekadašnji disident iz majčice
Rusije, otvorio je svoje domoljubno srce i poduljim putem do policijske

569

postaje Iwanu ispričao sočnu obiteljsku sagu a čije su zavrzlame
sezalemaltene do 19. stoljeća.
Iwan je povremeno se spotičući na neravno uglancanoj kaldrmi (koliko
li je ljudi koracalo po tisućljetnoj taraci?) trčkarao za svojim nenadanim
naturaliziranim Talijanom čudesno poslanim spasiteljem(„otsamogo
Boga“) i stopostotno bje uvjeren da će se stvar riješiti na najbolji mogući
način.
Doista, karabinjeri su uskoro na pohabani („mahagoni?“ grunta Iwan)
pult tutnuli prašnjavu torbicu s dokumentima i mobitelom koja je
pronađenau „prekrasnome grmu bugenvilije“i koju je nemilice odbacio
kradljivac ali naravno – bez novca.
Novopečeni ga je prijatelj kao poslovično široka ruska duša
(„kakstepaja“) ugostio u svome pjerekrasnome domu i nadalje mu
poslužio kao živopisni vodič diljem otoka.
Na Iwanovuodlasku jedva jedvice susprezali su suze – jer pravi ruski
muži ne plačukakti babuške.
Bez obzira na hapyendIwanove anegdote – tom bjelosvjetskom
putniku/patnikunisu promaknula iz Krilovljevihbasana zanavijeke
utuvljena krucijalna„naravoučenija“: pod a) i najsunčanija podneblja
kriju sjenovita mjesta; pod b) nikad, ali nikad ne miješaj gorko i ljuto
(limončelo i votku); pod c) ako obilato piješ - svom svojom težinom
prilegni na torbicu!
Istovremeno dok je Iwan jezdio nebeskim plavetnilom natrag k majčici
Rusiji preko sestrinske mu šarolike Croatie; njegov zemljak –
„dobročinitelj“ na Capriju upravo je po peti put povukao zvonce ponad
vrata i time obznanio (i auditorij gestomčulno obeznanio) da sve
nazočne opet časti novom rundom; jer novac mu je, eto, doslovno „pao“
s neba.
Hm, tko zna je li ikada Iwanulješkareći na memljivome trijemu – tijekom
bezbrojnih pomno evocirajućih časaka s Caprija ijednom zaiskrilo na što
suutrošeni njegovi otuđeni euri.
Da je kojim slučajem i povezao konce neriješene mu enigme – možda bi
zagonetnim smiješkom prešutno odobrio luckastu „transakciju“.

570

Slavica Bakšaj, Varaždin

ŽRTVA ILI ZLOSTAVLJAČ?

Filip je otvorio laptop. Dok je čekao da se Windowsi dignu, zamišljeno
se zavalio u fotelju. Kad su ga u tri ujutro probudili i rekli o čemu se
radi, negodovao je. Zna se procedura u slučaju obiteljskog nasilja. Kad je
došao na mjesto događaja, iznenadio se zatečenim. Prema riječima
dežurnog policajca, Fridi i Domagoju M,ovo nije prvo nasilje u obitelji.
Unio je podatke u tražilicu. Otvorio se njihov dosje. U zadnjih godinu
dana pet puta policija je intervenirala. Svaki put, žena je bila brutalno
pretučena. Muž je redovno završavao na „hlađenju“. Ni jedan put nije
bio u alkoholiziranom stanju, iako je, kako je navedeno u izvješću,
gospođa tvrdila suprotno. Ako počinjena djela nije počinio u
alkoholiziranom stanju, onda je vjerojatno pod utjecajem opijata, ili je
psihopat.
Nazvao je bolnicu i zatražio da se gospodinu i gospođi M,učini pretraga
krvi na alkohol i opijate.
Ujutro je kolegu Gorana poslao u bolnicu da uzme izjave od supružnika.
On se uputio na odjel psihijatrije. Gospodin Domagoj M. nije imao
karton.
„Nešto tu ne štima“, razmišljao je nervozno trljajući bradu. U izjavama,
razlozi zlostavljanja se razlikuju .Gospođa tvrdi jedno, gospodin drugo,
samo što tragove nasilja ima samo ona. Noćas je priča nešto drugačija. I
jedan i drugi, s ozljedama, prevezeni su u bolnicu. Ozljede će kasnije biti
okvalificirane.
Vratio se u ured. Kriminal se ukorijenio u svakodnevnom životu. Svaki
dan posla je sve više, a broj ljudi ostao je isti.
***
Na ulazu u kirurgiju Goran je pokazao značku, raspitujući se za
gospođu i gospodina M. Sestra ga je uputila na drugi kat kirurgije.
Glavna sestra odvela ga je do sobe 113.

571

-Gospođo Frida, ljubazno se obratila pacijentici, ovdje je inspektor.
Možete li razgovarati s njime?
-Naravno, rekla je slabašnim glasom, dodajući neka uzme stolicu i
sjedne pokraj kreveta.
Na trenutak,stajao je na mjestu gledajući predivnu ženu. Znatiželjno ga
je odmjeravala zelenim pogledom, zamolivši ga da joj malo uzglavlje
podigne. Dok je krevet podizao, zdravom rukom primila je smeđe
kovrče i nemarno ih spustila na jastuk. S osmjehom se zahvalila.
Znala je kakav dojam ostavlja na muškarce, pomislio je.
-Gospođo M,što se sinoć dogodilo?
-Zovite me Frida, molim vas, rekla je i nastavila. Što se dogodilo?
Nasilje! Zlostavljanje! Nije ovo prvi put, rekla je plačući.
Goran je izvadio maramicu i pružio je gospođi. Obrisala je suze.
-Moj muž, direktor je ugledne firme. Kod njega sve mora biti u trendu.
Vila, skupi auti, lijepa žena.Ugledan je član društva i grčevito brani svoj
status. Vrijeme za opuštanje je jednom u mjesec, ili dva mjeseca. Ako
mislite da opuštanje znači izlete, kina, kazališta ili posjet roditeljima,
varate se. Odmor i opuštanje za njega je alkoholiziranje. Doma dođe s
aktovkom, u kojoj umjesto spisa ,ima fine viskije. Petak na večer i
subotu, leži i pije, a kad previše popije pobjesni i postane agresivan.
-Je li uvijek bio nasilan?
-Nije, rekla je plačući. Od kad sam izgubila bebu, pijan, pretvori se u
zvijer.
-Što je sinoć prethodilo nasilju?
-Jučer smo, bez obzira na to što je pio, imali lijep dan. Znam da voli
orehnjaču pa sam zamijesila tijesto i pripremila nadjev. On je otišao do
obližnjeg dućana po svijeće. Planirali smo romantičnu večer.Vratio se
izobličen od ljutnje. Na brzinu sam uzela jaknu i pobjegla vani. Satima
sam hodala ulicama, sjedila na klupama u parkovima. Prošla je ponoć. U
gradu su ostali pijani i sumnjivi likovi.
Vratila sam se doma u dva sata iza ponoći. Sjedio je u kuhinji, mrtav
pijan. Na stolu je bio nož. Tijesto za orehnjaču bilo je po radnoj površini.
Kad sam ušla počeo je vikati, dignuo se s nožem u ruci i krenuo prema
meni. Podigla sam ruku da zaštitim lice i nož se zaustavio na mojoj ruci.
Glas joj je drhtao. Tresla se cijelim tijelom.

572

-Gospođo Frida, ako ne možete o tome pričati danas, doći ću sutra.
-Ne treba, rekla je brzo se pribravši. Drugom rukom uzela sam valjak za
tijesto i udarila ga po ruci u kojoj je držao nož. Ruka je pukla . Kost mu
je virila vani. Krv tekla. Gledao me izbezumljeno. Urlikao od bolova.
Nazvala sam policiju i crveni križ. Ostalo znate, završila je tupo
gledajući kroz prozor.
-Žao mi je, rekao je Goran dižući se. Ako budem imao pitanja, doći ću
do vas doma. Liječnik je rekao da je rana površinska i da sutra idete na
kućnu njegu.
-Njima su uvijek moje rane površinske, procijedila je kroz stisnute zube
i zatvorila oči.
Zatvarajući vrata sobe 113, pitao se kako izgleda monstrum u sobi 125?
Na kraju hodnika vidio je aparat za kavu. Morao je otići vani, popiti
kavu i zapaliti cigaretu. Posao, bez obzira na vlastito mišljenje,
profesionalno mora obaviti.
Prije posjete gospodinu M. Goran je razgovarao s liječnikom. Rekao je
da je pacijent imao otvoreni prijelom humerusa pri čemu je došlo do
ozljede bicepsa i brahijalnog mišića ,te lakše oštećenje tricepsa. Sreća u
nesreći, kako je rekao, je da je pacijent udarac dobio s unutarnje,
medijalne strane,te prilikom prijeloma nije došlo do oštećenja krvnih i
limfnih žila.Operativnim zahvatom pacijentu je učinjena fiksacija
prijeloma vijcima i intramedularnim čavlom.Da li je došlo do povrede
radijalnog živca, vidjet će za dan, dva.
Vrata sobe 125 bila su odškrinuta. Pokucao je i ušao. Pokazao je značku
i predstavio se. Na krevetu je ležao muškarac u tridesetim godinama.
Ozlijeđena ruka bila mu je u zavojima, udlagom pričvršćena.Pokraj
kreveta sjedio je sredovječni gospodin u odijelu.
-Sjednite,rekao je gospodin M. Ovo je moj advokat, gospodin Horvat.
Znao sam da ćete doći. Imam loše iskustvo s policijom. Pet puta probao
sam objasniti naš problem u braku, ali se, na žalost, do sada ništa nije
poduzelo.Ovaj put, odlučio sam tužiti suprugu za pokušaj ubojstva.
- U redu. To je vaše pravo. Recite mi, što se sinoć dogodilo?
-Ispričat ću vam u kratko, samo vas molim da me ne prekidate,
odrješito je rekao.

573

Profesionalna deformacija, pomislio je Goran. Naučen da ga se bez
pogovora sluša.
-Fridu sam upoznao prije pet godina na božićnom domjenku. Ona je,
kao što znate stručnjak za digitalni marketing. Dogovorili smo poslovnu
suradnju. Vidjeli ste je. Mlada, lijepa, zgodna, pametna. Imala je sve što
muškarac može poželjeti. Nakon godinu dana vjenčali smo se. U
međuvremenu, rekla mi je da je imala dugogodišnju vezu s likom koji se
bavio sumnjivim poslovima i završio iza rešetaka. Nije mi
smetalo.Ljubav ne biramo.
Problemi su počeli prije godinu dana.Vikendom je znala, kako je rekla,
izaći s prijateljicama. Dolazila je kasno. Nije mi smetalo. Vjerovao sam
joj sve dok jedne noći nije došla puna modrica i masnica. Kad sam
pozvao policiju vrištala je. Tada sam prvi put završio na policiji. Ni kriv
ni dužan! Tako četiri puta. Peti put došla je oblivena krvlju. U gornjoj
čeljusti falila su joj tri zuba. Budući da policija ništa nije poduzimala, a
ona ništa nije željela priznati nego je mene sustavno optuživala, uzeo
sam privatnog detektiva.Što je otkrio,pogledajte sami.
Advokat je iz torbe izvadio žutu kuvertu i pružio Goranu. Na slikama
je bila gospođa Frida s mladim muškarcem, na različitim mjestima, u
različitim situacijama i pozama.
Goran je slike vratio u kuvertu i upitno pogledao gospodina M.
-Muškarac na slici je Ivor F. Njezin bivši odslužio je kaznu. Sinoć sam
joj pokazao slike. Podivljala je. Bila je,pod utjecajem alkohola i narkotika
više nego obično. Imala je luđački pogled. Uzela je nož s pulta i zarezala
si podlakticu. Primio sam je za ruku da spriječim još veće ozljede. S
pulta je uzela mlinčenjak za tijesto i udarila me po ruci. Nije mi jasno od
kud joj takva snaga? Nije mi jasno zašto je gospođa Mirjana ostavila
tijesto i otišla doma?
-Gospođa Frida zamijesila je tijesto za orehnjaču i makovnjaču, rekao je
Goran. Sinoć ste, kako je rekla, trebali imati romantičnu večeru.
-Frida i tijesto!? Nemojte me nasmijavati.Mi imamo kuharicu. Nikad
nisam očekivao da ona uz posao i kuha.
„Ovdje netko opasno laže“, mislio je Goran.
-Kako ste podnijeli gubitak bebe?

574

-Koje bebe!? Frida ne želi djecu. Po tom pitanju, dobro se zaštitila, rekao
je s gorčinom u glasu. Ako imate pitanje, pitajte, umorno je rekao.
Pojedinosti ćemo ostaviti za sud.
Na hodniku, Goran je duboko uzdahnuo. Što se ovdje događa!? Tko je
ovdje žrtva, a tko zlostavljač!?
***
Drugi dan, u sobi za saslušanja, nasuprot Filipu i Goranu sjedila je
gospođa Frida.
-Gospođo Frida, protiv vas podnesena je tužba za pokušaj ubojstva,
davanje lažnih izjava i zlouporabe narkotika.
-Veću glupost nisam čula, nadmeno je odgovorila. Nikad nisam bila
ovisnica.
- Nalazi krvi drugačije govore. Jučer smo priveli i ispitali Ivora F.
Izjavio je kako vam je u zadnje vrijeme nabavljao narkotike. Priznao je
kako ste se, i na koji način, željeli riješiti Domagoja M i objasnio porijeklo
vaših ozljeda.
Ramena su joj se opustila. Boja očiju promijenila.
- Glupan, procijedila je. Da nam je plan uspio sada bi bili na Bahamima.
Znate li što mi je žao?, pitala je gledajući ih hladnim pogledom. Žao mi
je što ga mlinčenjakom po glavi nisam udarila!

575

Slavica Sarkotić, Vukojevac (pokraj Lekenika)

STRŠLJEN

Zdravko Peldić ispružio se koliko je dug na kutnoj garnituri kupljenoj
prošlog prosinca u Ikei, na sniženju.
Otpio je još jedan gutljaj već ustajalog piva, zadovoljno podrignuo i
prdnuo.
Koji užitak!- pomislio je.
Svoj na svom, gazda u svojoj kući.
Promijenio je lijenom kretnjom program na televizoru.
Nije uspio otprve.
Vjerojatno su baterije pri kraju, pomislio je i pomalo razljućen mahnuo
rukom u kojoj je držao upravljač.
Program se promijenio.
Kolovoške vrućine malo su jenjale pa je kroz otvoren prozor dopirao
žamor s ulice.
Zdravko se nije mogao sjetiti kada je bio tako ponosan na sebe. Imao je
osjećaj da drži sve konce u svojim rukama kao da je gospodar svijeta.
On koji je dobar dio života morao bježati, slušati, skrivati se.
Dovoljno je batina popio u djetinjstvu. Time su ga jedino nesebično
darivali, pogotovo otac. Samo jednom ih je vidio zabrinute zbog njega,
onda kad ga je ubola pčela pa je skoro umro. Onda su rekli da je
alergičan i da ne bi bilo dobro da ga ubode više pčela odjednom.
A njegovi su ga nastavili tući. S razlogom i bez razloga.
E gotovo je s tim. Sad je došlo vrijeme da se njega sluša.
Da ga slušaju. Da ga čuju. Pa i da ga se boje. Svi. A ponajprije ona,
umišljena guska koja misli da se uvijek mora vladati i živjeti po
pravilima.
Baš onako kako su joj odgojem utuvili u toj njenoj bogobojaznoj,
mlitavoj obitelji punoj slabića.
Sumnjao je da je ikada dobila šamar u toj roditeljskoj kući. Ta spoznaja
dovodila ga je do bjesnila.

576

Za razliku od njega ona je uvijek sve dobivala na tanjuru. I doslovce i u
prenesenom značenju.
Godinama je već pokušava odviknuti od toga, ali tvrdoglava je ona.
Njeni su joj budući da je bila medicinska sestra vjerojatno priželjkivali
doktora za muža.
Ali kako bi rekli stari ljudi, ne lezi vraže, na toj je proslavi nabasala na
njega i: klik. Adio karijeri doktorove žene. Gospođe doktor.
Nasmijao se naglas pa je žutocrna mačka prestrašeno skočila sa svog
mjesta na pod.
Šutnuo ju je nogom. Glupa beštija. Samo ždere i sere.
Bio je protiv mačaka i pasa, baš kao što su mu na živce išla djeca.
Da se htio baviti djecom bio bi ostao s prvom ženom i ona dva derišta.
Nije podnosio plakanje, lajanje ni mijaukanje, sve ga je to nerviralo.
Toga se dosta naslušao u djetinjstvu.
Kad je žena, ova druga, donijela tu mačku pronašavši je negdje u grabi
htio ju je utopiti. Mačku. Onda je na brojne molbe ipak popustio, neka
joj to bude zamjena za dijete koje je ona silno željela a on nije dopuštao
ni pomisao na tu mogućnost.
Morao je ponekad napraviti neki sitan ustupak. Da ga guska još ne bi
otrovala.
Prasnuo je u smijeh pri toj pomisli i pjena toplog piva izletjela mu je iz
usta.
Mačka je otrčala u predsoblje.
Svakoga dana, svake večeri, uživao je pri pomisli kad će ona doći kući i
u predsoblju se tiho presvući.
Vjerojatno je gajila nadu da on pijan spava. Ta joj se nada obično gasila
ulaskom u dnevni boravak i pogledom u njegove zakrvavljene oči.
Tako se valjda osjeća lav kad se približi ovci koju mu ostave kao mamac.
Silan osjećaj nadmoći i zapanjujuće snage.
Lovac i lovina. Nemoćna i ustrašena nasmrt. Smiješio se.
A onda mu je odnekud došla misao kako te lavove onda obično uhvate
u mrežu a ovcu spase. Otjerao je tu pomisao.
To je tako samo u dokumentarcima na televiziji.

577

Stresao je pepeo s vrha cigarete na tepih. Neka čisti. Deset godina on nju
pokušava izdrilati i istjerati tu finoću iz nje. Sad je već u tridesetoj,
morala bi shvatiti neke stvari.
On sam bližio se pedesetoj i nije imao namjeru mijenjati se.
Neka čisti, rekao je naglas. Mačka se u predsoblju savila u klupko.
Zavjesa na prozoru blago je treperila na toplom večernjem povjetarcu.
Tamo čisti guzice raznim starcima, doma neka čisti za mnom.
Protegao se i nogom srušio pivsku bocu sa stola. Par kapi mlake
tekućine iscurilo je na tepih.
Jednom ga je kad je bio trijezan pitala zašto uživa nanositi joj bol. Nije
znao što bi joj odgovorio. I nije mu bilo jasno zašto ona sve to šutke
podnosi.
Roditelji su joj još bili živi, mogla je otići k njima.
Mogla je naći nekoga tko bi joj napravio dijete dok još nije prestara da
rodi.
Ali hebi ga, ona je tupila da ga voli. Koja glupost, koji bakrači. Kakva
ljubav, sve su to bajke za naivne.
I ta njena slabost prema svim živim bićima. Ona pauke pušta na
slobodu, puževe prenosi preko ceste. Glupača.
Ovo je svijet jakih a ne slabih. Trebala je to odavno naučiti. U tom
slučaju ne bi tako često morala nositi sunčane naočale čak i kad je
oblačno.
Počeo je štucati.
Samo neka pisne zbog nereda i pepela po podu. Odvalit će joj šamarčinu
da će joj obraz bridjeti do sutra.
Da je htio raditi bio bi ostao u onoj stražarskoj kućici i podizao i spuštao
rampu.
Otvorio si je novu bocu. Večeras kasni pomislio je. Valjda je neka frka na
odjelu. Korona je sve još pogoršala, često je morala ostati raditi
prekovremeno.
I onda još preživjeti večer s njim. Iskreno, boli me ona stvar, pomislio je.
Ja sam taj koji određuje pravila.
Na ulici je zavijala sirena. Ili policija ili hitna, uvijek nekamo jure. I za to
mu se fućkalo. Pridrijemalo mu se. Boca je bila prazna. Jednako kao i
one druge koje su prazne i isprevrtane ležale na stolu.

578

Gurnuo ih je nogom i sve su popadale na pod. Kao čunjevi na kuglani.
Nema veze ako zaspi. Uvijek se stigne sjetiti nečega u čemu je pogriješila
i šakom joj nacrtati masnicu ispod oka.
Zadovoljno se nasmijao. I još jednom glasno prdnuo. A onda je zaspao.

......

Kad je policija došla nisu previše ispitivali prestrašenu i uplakanu ženu.
Bila je plava, mršava i vidjelo se da je jako patila zbog muževe smrti.
Ne, nije znala nikoga tko bi mu želio nauditi.
On je bio dobar čovjek, rekla je. Samo alkohol i PTSP, to ne ide zajedno,
znate. Strada jetra.
Zato je bio takav.
Lomila je prste na rukama a suze su joj tekle u potocima.
Inspektor ju je sućutno pogledao. Ispod oka i ispod sloja pudera jasno se
vidjela masnica koja je iz plave prelazila u zelenu boju. Drhtala je.
Inspektor je prišao prozoru i pogledao na ulicu. Nije bilo nikoga. Bilo je
kasno.
Povukao je zavjesu. Na prozorskoj dasci bio je ogroman stršljen.
I bio je živ.
Inspektor je zastao na trenutak. Pomislio je na patologa koji će
pregledati Peldića.
Tko zna hoće li ga baš temeljito pregledati.
Patolog je bio pred mirovinom i kronično predan piću kao i ovaj ovdje.
Vjerojatno obojica imaju jetru alkoholičara. A sitan ubod negdje u kosi
nije lako pronaći.
Polako je odškrinuti prozor otvorio širom.
Žena je i dalje stajala nasred sobe i drhtala.
Inspektor je izvadio maramicu i s njom izbacio stršljena van. Zatvorio je
prozor i navukao zavjesu.
Idemo, rekao je svom pomoćniku. Sad će drugi preuzeti. Pospremio je
kemijsku olovku u džep jer bio je od onih koji su još uvijek radije
zapisivali na papir nego na računalo.
A onda je još jednom izrazio sućut sitnoj ženi s modricom ispod oka i
izašao iz kuće.