Kristalna pepeljara 2020. i 2021. - Zbornik priča

329

Zatulio je grlatim, vlažnim zvukom, a bale su mu se iz nosa izlile preko
usnica. Osjećaj mu se nije svidio, pa je zavrištao, stopalom lupajući o tlo.
“Neću! Neeeću! Pusti me, ja neću unutra, ja neću neću nećuneću...”
Isprva je samo stajala. Ili je šutjela, ili ju nije čuo od vlastite vriske i huka
sve jačeg vjetra, no ubrzo je do njegove glave ipak doletio tihi monoton
zvuk njenog glasa. Molila se.
“...i oprosti nam grijehe naše...” “Prestani! Maaama, prestani!” “...kako
bijaše na početku tako i....” “Stani! Mamaaa!” “...odvrati nas od zla...”
“Stani!” “...svjetlost vječna svjetlila...” “PRESTANI!”
Grom. Prasak mu je začepio uši, tlo se zatreslo pod nogama dovoljno
jako da je zavrištao. Sigurno je udarilo negdje u blizini. Kad je opet
otvorio oči majka je još uvijek stajala nad njim. Kroz bijele točke koje su
mu mutile vid vidio je da je namrštena. Više se nije molila.
“Mama?” promrmljao je. Grlo mu je naglo bilo suho.
Što se dogodilo? Je li to on napravio? Zvučalo je tako blizu... Je li bila
ljuta? “Mama, ja...” Što da joj kaže? Kako da to ispravi? Sve je ovo bila
njegova krivnja! “Mama, u redu je, pomoći ću ti!”
U sumraku olujne večeri majčino lice bilo je zaklonjeno, i nije joj mogao
vidjeti izraz lica. Ipak, znao je da ga gleda. Iz njene sjene isijavala je
hladnoća, kao da ju toplina praska nije ni okrznula. Pomislio je: možda
se čak ni gromovi nisu mogli prodrijeti do nje.
Trenutak kasnije potplat njezine cipele zabio mu se u lice. Zavrištao je.
Usta mu je ispunila topla, metalna tekućina, nešto od toga slilo mu se
niz grlo kad je uz tresak odletio na tlo.
“Prekasno, mili.” Šake su mu grčevito zgrabile njezinu ruku kad ga je
podigla i zgrabila mu kosu. Sad je već urlao iz petnih žila, no majka je
samo sve jače stiskala šaku što je on jače vrištao. Kašljao je i davio se,
glava ga je sve jače i jače boljela. Zacvilio je, zvao je, suze su mu mutile
vid i njeno lice izgledalo je napuklo, razlomljeno, istovremeno oštro i
blago, puno prezira i brige. Snaga mu je polako jenjavala. Opustio je
ruke uz tijelo, odsutno primijetio da je nešto kose odlebdjelo na tlo
pored. Majčin stisak bio je prečvrst, a boli se brzo priključila mučnina.
Ubrzo je u potpunosti zašutio.
“Pokušala sam ti pomoći, nisam li?” glas joj je bio ravnodušan, hladan.
Bila je ljuta, i Agnus je osjetio kako mu kralježnicom prolaze trnci. Nije
se usuđivao odgovoriti.
Pričekala je nekoliko sekundi, a zatim mu se obraz zažario kad ga je
opalila stražnjom stranom dlana. “Pitala sam te nešto, glupane. Ili sad
ne možeš ni pričati?”

330

Zacvilio je. Odsutno je primijetio da je počela kiša, kapljice su bile teške i
boljele kad su mu udarile o nos. Pokušao je udahnuti, mješavina sline i
krvi curila mu je niz bradu.
“Mama, oprosti, oprosti...” Nije znao zašto se ispričava. Ionako nije bilo
važno. Bio je zločest, u to je jedino bio siguran, jer zašto bi ga mama
inače udarila (majka je bila pravedna), nikad ga nije udarila ako to nije
zaslužio.
“Pokušala sam se moliti za tebe, htjela sam ti pomoći. Čuo si me, zar
ne?”
Trzao je glavom, njezina ruka još mu je čvrsto držala kosu. “Jesam,
jesam...”
“Ali morao si biti sebičan, zar ne?” “Ne, mama, molim te...” “Zato što si
sebičan. Eto što si, lijen si i sebičan i ne želiš raditi što ti se kaže.”
“Mama, nisam htio...” “Misliš da je meni ovo zabavno?”
“Ne, mama, ja...” „Tišina.”, zašutio je.
Majka je nagnula glavu o stranu. “Uopće ne razumiješ, zar ne?” činilo se
da je izgubljena daleko u mislima. Gledao je u nju, štucao što je tiše
mogao i nastojao disati kroz usta. Gotovo se ponovno rasplakao kad mu
je pustila kosu, ali suzdržao se. Plakanje je za male bebe, a on je bio
velik... Morao joj je pokazati da je već velik.
“Danas ćeš ostati vani.” rekla mu je. „Pusti da voda s nebesa opere tvoje
grijehe.” Kimnuo je. Nije mu se baš ostajalo na kiši, ali bio je spreman
učiniti sve da mu oprosti. “Onda ćemo porazgovarati, ti i ja. Vrijeme je
da naučiš kako stvari stoje. Jasno?” Još kimanja. Sve, sve za nju.
Iznenada se nasmiješila, i on joj je uzvratio osmijeh. Srce mu se steglo od
čežnje. “Znam da ti to možeš.” Poljubila ga je u čelo prije no što je za
sobom zaključala vrata.
***
Sljedećeg jutra probudio se na nečem mekanom.
Tepih, shvatio je uz osmijeh. Čekinje su mu škakljale obraze. Majka je
bila tako dobra, tako milosrdna... Skratila je njegovu kaznu (majka je bila
blaga).
Još je minutu ležao na podu, prije no što mu je šum negdje u blizini
privukao pažnju. “Jučer navečer stravična nesreća pogodila je...” Polako
se pridigao u sjedeći položaj.
Televizor! Srce mu je brže zakucalo. Čarobna, mistična kutija bila je
uključena, mnoštvo minijaturnih ljudi trčalo je po svijetloj površini
poput mrava u mravinjaku. Majka nikad nije palila taj uređaj pred njim,
tvrdila je da je to samo za odrasle. “Televizija je laž, maleni. Moraš znati što

331

je istina, moraš vidjeti preko prevare. Vjerovati samo u ono što je sigurno
istina. Ti to još ne možeš znati. Jednog dana...”
Očito je taj dan došao.
Agnus se podigao na koljena, put strahopoštovanja prema onome što je
vidio. Znači li to da mu je majka oprostila? Zašto mu sad pokazuje
ovakvo čudo? Polako se približio kutiji, još na koljenima, prstima
dotaknuo ekran. Gledao je što se prikazuje. Ljudi, vidio je... Puno ljudi.
Neki su plakali... Što se to događa? Scena se promijenila. Nešto je gorjelo.
Još ljudi, još glasova. Nemir mu se počeo uvlačiti u utrobu. Scene su se
mijenjale. Ljudi, plač, požar, bolnica... Grom.
Odskočio je. Ekran je već promjenio sliku, ali bio je siguran da je vidio
bljesak, bijel i vatren i glasan poput onoga koji je vidio sinoć. Srce mu se
popelo u grlo. Bio je udaljeno svjestan da televizor i dalje projicira zvuk.
“Čini se kako je izvor ovog požara bio udar groma, a u pogođenoj
obiteljskoj kući otkriveni su pougljeni ostatci. Čini se kako nema
preživjelih. Vatrogasci i dalje...”
“To smo mogli biti mi.”
Poskočio je, vrisnuo. Majka je sjedila u naslonjaču, lice joj je bilo blijedo.
Izgledala je prazno. Nije ju ni primijetio kad se probudio.
“Mama...”
“Ti bi bio kriv.”
Štucnuo je kad mu je zrak zapeo u grlu. “Mo... mama?” glas mu je bio
previsok. “Mama, što pričaš?!”
“To se događa onima koji ne slušaju, Agnus. Božji plam sravnit će sa
zemljom sve koji ne izvršavaju njegovu volju.” Osuđujuće se zagledala u
njega, i želudac mu se okrenuo od panike. „Jučer nisi prekršio samo
moje naredbe, mili. Oglušio si se i o Božju riječ.”
“Mama...” nije shvaćao. Kakve veze sve to ima s njim?!
“Dosta.” Glas joj je bio leden, i instinktivno se trznuo. Suze su mu
navirale na oči, panika gušila u dnu grla. Tiho je šmrcnuo, pogleda
uprta u tlo.
Majčine oči na to kao da su se malo smekšale. Pozvala ga je. „Agnuse”, i
rukom pozvala da joj priđe. Dopuzao do nje, glavu zario u njezino
koljeno. Suze su namočile iznošenu tkaninu.
„Oprosti, mama.”
Kao da ju je njegova isprika dodatno omekšala. Zagugutala je nad njim,
ruku mu položila na kosu. „Znam da nije lijepo, sine, ali...”
“Ne volim kad vrišti”, promrmljao je. “To me plaši.”
Zašutjela je, pa uzdahnula. Prstima mu potapšala bradu da podigne
glavu.

332

“Mili, to je samo životinja. I znam da se čini strašno, ali činimo to s
dobrim razlogom. Sjećaš li se priče o Abrahamu, mamino?”
Trepnuo je. Kakve sad veze ima... “One s kozom? Kad mu je Bog rekao
da ubije kozu?” “Ovna, mili. Ali da. Sjećaš se?” Kimnuo je. “A sjećaš li
se zašto je ubio ovna?”
Trenuo je, sporije no prije. Majka je bila tiha, strpljiva, i on je nije htio
iznevjeriti. Što je bilo zajedničko? Nije volio tu priču, pokušao ju je ne
slušati kad mu je majka pričala. Bojao se.... Čega ono? Abraham je imao
ovna, majka i on imali su svinju. Abraham je imao sina, mama... oh.
“Umjesto Izaka, mama?”
„Tako je.”
Kimnuo je. Ona je i dalje šutjela, kao da čeka... no je li se usudio pitati je
to?
“Mama?” Glas mu je drhtao, i opet je osjećao da se boji. Nije htio plakati.
“Da, mamino?” “Jesi ti...” kako da je to pita? “Ti...”
Plač je provalio iz njega poput bujice. “Je li ta – ta svin, svinja kao... kao
ovan? Umjes...umjesto me-mene?”
Nije mu odgovorila. Samo mu je tiho rukom obrisala suze.
„Mama, nem-nemoj mene, ja sam-pom - m... pomoći ću ti, ja....”
Njezine ruke naglo su mu se ovile oko ramena. Ponovno je gugutala.
“Hajde, hajde, smiri se sad. Što si se tako rasplakao? Dođi mami, da ti
objasnim o čemu se radi, može? No, sve je u redu, tu sam s tobom...”
Kimao je glavom, ispružio ruke i pustio da ga omota u svom naručju.
Držala ga je dovoljno čvrsto da osjeti srce ispod rebara. Njegov zvuk ga
je uvijek smirivao. Nakon nekog se vremena prestao tresti.
“Agnuse, svinjokolja je sveti čin.” Počela je nakon nekog vremena. “Bog
je nekoć davno testirao Abrahamovu vjeru, i na isti način danas testira
nas. Kaže nam “znam da je teško, ali moraš mi prokazati da si snažan. Da
želiš preživjeti. Moraš mi pokazati da se možeš brinuti za sebe prije no što se ja
pobrinem za tebe”. Na taj način zna da smo Ga dostojni, i da mu
vjerujemo.”
“A oni ljudi? Oni koje je udario...” “Oni su bili neposlušni Njegovoj
volji, zlato. Zato mama ne želi da idemo u grad, znaš? Tamo je toliko
zločestih, iskvarenih ljudi, toliko običaja odlazi u nepovrat... Ovdje smo
sigurni. Mi se brinemo za sebe, a On Čuva nas. I onda smo zaštićeni do
sljedeće godine. Razumiješ”
Kimao je. Razumio je. Sad je znao bolje.
Osušio je suze rukavom, i odmaknuo se da mami bolje vidi oči. “A onda
sljedeće godine moramo to opet?”

333

Nasmiješila se (majka je bila tako lijepa). “Tako je, Agnuse. Pametan
dečko.”
On se osmjehnuo nazad. Činilo se da pomno razmišlja.
“Mama?” “Da?” “A zašto ti ja moram pomoći?” “Oh, ljubavi, zato što
žrtva ide u oba smjera! Kao što ja štitim tebe, tako i ti štitiš mene. Zasad
si još mali i možeš pomagati meni, ali kad narasteš...”
“Ja ću imati svoje svinje?” poskočio je. Pomisao na takvu odgovornost
činila mu se kao nešto što mogu samo veliki dečki, i osjećao se jako
veliko i važno!
Mama se nasmijala, i on se zahihotao s njom.
“Tako je! Pametno moje....” Poljubila ga je u čelo, i on je znao da mu je
oprostila. Uzdahnuo je. Nije ni znao koliko je zabrinut dok ga nije
primila nazad. Onda se blago namrštila, i osmijeh mu je pao s lica.
“Ali, mili, moraš još puno vježbati, znaš?”
Oh, pomislio je. Ako je u tome problem... “Možemo odmah? Želim ti
pomoći...”
Majka se ponovno osmjehnula (tako male stvari činile su je sretnom; majka
je bila tako skromna), i on je uzvratio osmijeh. Pružila mu je ruku, i
zajedno su krenuli prema podrumu.
“Vidiš, mili? Nije to tako teško. Čak sam ti ostavila najzabavniji dio.
Možeš početi s prstima na desnoj ruci...”

334

Darijo Marković, Zagreb

NA BALKONU

Bila je neobično topla listopadska noć kad se Ranko naluknuo preko
balkona jedne zagrebačke bolnice da se naudiše svježega zraka iz šume
koja je zastirala pogled na neki širi obzor. Večernji obrok nije mu
najbolje sjeo. Sirni namaz, dvije kriške ne baš najsvježijeg kruha, hladno
mlijeko i jabuka kojoj se rok trajanja opako približavao nisu bili po
njegovoj mjeri, no nije se nikome žalio. Dugogodišnji osnovnoškolski
učitelj razapet između neostvarenog životnog ideala da postane
uspješan humanistički znanstvenik i želje da podigne svoju brojnu
obitelj, navikao je i na puno veće izazove od mršave večere. Rankove
misli lebdjele su iznad onog zelenog i razgranatog šumarka koji je u
poluluku opasavao čitavu bolničku zgradu. Prisjetio se Ivana Galeba
koji je u sličnoj situaciji pomislio kako ga sve više zanima pejzaž, a sve
manje ljudi u njemu i kako mu ovo samovanje na balkonu zbog zdravlja
i nije tako teško palo.
-Ipak bi se ljuditrebali više brinuti jedni za druge, a ne ovako, pomisli
Ranko pridržavajući se za slabašnu ogradu balkona. Strpaju te u sobu s
neznancima nepoznate prošlosti i neizbježno se suočiš sa spoznajom o
dotrajalosti i krhkosti vlastitoga i svačijega života.
-Kako se ljudi uopće oporavljaju od ovakvog stresa? zapita se vremešni
učitelj hrvatskoga jezika čije se zdravlje prilično zakompliciralo
zahvaljujući korona virusu. Doduše, nije Ranka u zaraznu bolnicu
dovela samo čudnovata i nepredvidljiva bolest – no na kraju se od
nečega mora umrijeti – svakodnevno je objašnjavao svojoj supruzi,
daktilografskoj umirovljenici, sinovima i prijateljima koji su ga gnjavili
nepotrebno dugim telefonskim pozivima i opaskama kako mu pušenje
nikako ne ide u prilog u svemu tome i kako je to, zapravo, sjajna prilika
da se ostavi cigareta. A Ranko bi dao sve na svijetu da upravo sad na
balkonu bolničkoga kata može zapaliti jedan Winston.
Usku sobu Ranko je dijelio sa šutljivim osamdesetogodišnjakom
Zdravkom i tridesetogodišnjim Petrom izrazito suicidalnih misli,

335

neugodna karaktera i prosta vokabulara. Vidno iscrpljenog, mršavog i s
naglašenim tjelesnim oštećenjima, bolničari su Petra doveli u sobu
potpuno bespomoćnadva dana nakon Ranka.
-Ranko!Ranko! Pozovite sestru i recite joj da mi treba promijeniti vrećicu
i zamijeniti kateter. Opet sam mokar.I napunite mi bocu vodom jer sam
užasno žedan, procijedi mladić kroz zube dok su mu se prsa nadimala
od suhog kašlja i otežanog disanja.
Ranko se šutke trgne i vrati u sobu dok su ispod balkona žamorile
medicinske sestre u pauzi. Mladić je veoma brzo spoznao da će mu
dobroćudni Ranko ispuniti svaki prohtjev, dok se onog starijeg
gospodina do vrata nije ništa usudio pitati. Dežurne sestre začas bi se
stvorile u sobi i počele s prigovorima.
-Ne možete nas zvati za svaku sitnicu, gospodine! drsko bi odgovarale
mlade bolničarke.
-A vi, gospodine, Ranko, ne nasjedajte na njegove opetovane prohtjeve!
Mi ulazimo u sobu periodično i nema potrebe da mu služite, kratko
odsječe mlađa nadobudna sestra dok se druga, nešto starija i mirnija,
bavila higijenom bolesnika.
Ranko je danima strpljivo dodvoravao tog mladića koji se u jednome
trenutku svoga bijednoga i psihotičnog života bacio s 4. kata zgrade u
zagrebačkome Dubcu. U tom mladom životu školski je učitelj unatoč
prisustvu tame uspio razabrati neugaslu iskrumladenačke životne
energije. Očinski nagon Ranku nije dopuštao da odbija prohtjeve
mladića kojeg vidi prvi put u životu.Mislio je da barem malo doprinosi
u borbi svjetla s pakosnom navalom tame koja jePetra u trenutku
psihičke rastrojenostijednom već odvela preko ruba.
Osamdesetogodišnji Zdravko je za boravka u bolnici zurio čas u zid, čas
u strop. Povremeno bi se oglasio hroptavima i zapaljivim kašljem nakon
čega bi znakovito uzdahnuo i nastavio jednolično disati uz veću dozu
kisika. Kad bi bolnica utonula u onaj nepodnošljivi muk i tišinu,
Zdravko bi također prošetao do balkona, bacio pogled naokolo i vratio
se u krevet. Začudo, Petar Zdravka nikad ništa nije molio, čak ni kad bi
bila izvjesna prilika za to. Kao da ga se klonio zbog nekog samo njima
poznatog razloga. Zdravko je bio pomalo čudan pacijent, a mirovinu je
zaslužio kao patolog u jednoj zagrebačkoj bolnici. U sobi su ga

336

povremeno obilazili stariji liječnici koje je očito dobro poznavao. Kad bi
se gospoda u bijelim kutama udaljila od Zdravka, on bi opet utonuo u
svoje misli i tek bi povremeno nevoljko pogledao prema mladić koji se
često gušio u mučnim hropcima i grozničavom buncanju.
-Imate li Vi, Zdravko, sina? upita sasvim neočekivano Petar starog
patologa i nasmija se kao da ni sam ne zna zašto je to pitao.
-Imao sam, ali ne treba Vas to zanimati, odgovori Zdravko pomalo
uvrijeđeno i smeteno nakon duže stanke. Ranko je osjetio napetost u
zraku. Nije očekivao da će njih dvojica ikad razgovarati.
-Očito Vas je napustio jer ste tvrda srca i čitav život zaokupljeni samim
sobom, nastavi mladić provokativno podbadati Zdravka.
-Molim Vas, prestanite! Nije mi do razgovora! pokušao je Zdravko
završiti taj neugodan razgovor.
-Da, da, znam ja takve kao što ste Vi. Isti ste kao i moj otac. Sramite se
svoje djece iz nekog vama poznatog razloga, a djeca su Vas se potom
odrekla. Po redu, jedno po jedno. I otad plačete nad samim sobom,
završi mladić i nastavi bjesomučno kašljati kao da je odlučio ispustiti
dušu nakon održanog govora.
Zdravko je samo šutio, a znoj pomiješan sa suzama slijevao mu se niz
obraze. Ranko je ukipljeno zurio u mjesec čija je srebrena svjetlost
obasjavala turobnu bolničku sobu i po glavi prebacivao netom završen
razgovor.
-Nikad se ne zna kad tim patolozima možeš doći pod nož kojim će tvoje
truplo precizno isjeći na komadiće i pomno ga analizirati kao što sibirski
šaman proučava utrobu zaklanog pijetla, pomisli Ranko u zebnji.
Negdje oko ponoći Petar smogne snage da ustane i priđe balkonu.
Privlačila ga je ona mjesečina koja je izlijevala svoje boje na Covid odjel
zarazne bolnice. Možda je upravo takva mjesečina lila i one večeri kad
se odlučio sunovratiti preko balkona svoga stana, a možda se prisjetio
vlastitihmučnih obiteljskih trenutaka pa se htio osvježiti na
listopadskome zraku.
Iz mraka bolničke sobe balkonu se približavala Zdravkova zlokobna
sjena. Baš kad se Petar naslonio na ogradu, Zdravko ga snažno uhvati za
mršave i slabašne noge isunovratipreko balkona zadnjeg bolničkog kata,
a potom se vrati u krevet kao da se ništa nije dogodilo.

337

Ranko je bio čovjek tvrda sna. Istrazi nije bio od prevelike pomoći.
Nikad mu nije bilo jasno je li Petarsamovoljno dovršio svoj
prošlogodišnji naum ili mu je Zdravko, duboko povrijeđene intime i
narcisoidnog poremećaja ličnosti pomogao u tome.

338

Davor Lončar, Bjelovar

OPROŠTAJNO PISMO

Štrik sam svezao.

Stolac sam pod njega podvukao.

No ipak, osim što me nikada u životu nije bilo ovako strah, moram vam
još nešto važno priznati. Zato ovo i pišem.

Živim već godinama sâm. Žalostan i ljutit. Mrzovoljan i depresivan još
od smrti svoje pokojne žene. Tako dokon i pun jala prema drugima koji
mi djelovaše sretnima, počeo sam sve više zabadati svoj nos u njihove
živote. Pratiti taj njihov privid sreće i tražiti im mane. Otkrivati da oni
nisu baš toliko sretni i time se, u svom svome jadu, hraniti.

Pratio sam prvo susjede, pa koju viđeniju osobu, a onda su na red došli
oni koji su mi se davno zamjerili ili neki kojima sam jednostavno
zavidio. S tim da te osobe uglavnom nisu znale tko sam ili uopće nisu
znale niti da postojim.

Često bih satima sjediona klupi ili u autu i čekao da ciljana osoba naiđe i
krene u meni nepoznatom smjeru, te ju pratio, zapisao mjesto i vrijeme
devijantnog sastanka ili radnje te, naravno, fotografirao. Puno češće su
ta čekanja bila uzaludna, ali vremenom me moje špijunsko i voajersko
ponašanje počelo zabavljati.Zavist i traženje grešaka kod drugih me nisu
napuštali. Dapače, postajao sam sve kritičniji te se počeo osjećati kao
neka vrsta osvetnika koja, samim time što je „pravednik“ po prirodi
stvari, ima pravo druge i kažnjavati. Kao da sam, u svojoj izopačenoj
zabavi, počeo nalaziti smisao.

Ta želja da se kazni nekoga davala je novu dimenziju svemu. Bila je
stepenicu iznad samog dokumentiranja tih nedjela određenih
pojedinaca.

339

Svjestan sam bio da sam isâm odavno izgubio moralni kompas, ali ta su
me istraživanja vodila do neslućenih otkrića i što je najgore, zabavljala i
stalno sam želio još i još i sve intenzivnije. Zapravo sam već došao u
fazu da sam poželio dokumentirati nečije ubojstvo. Ili, možda, nekoga
tko je stvarno to „zaslužio“, i sâm nekažnjeno ubiti. Možda, ali strah je
još uvijek bio jači od namjere. No ta ideja u mome pomućenom umu,
meni onako samom i ogorčenom na život u cjelini, bivala je sve
interesantnijom.

U svemu tome bilo je možda i utjecaja mnoštva kriminalističkih romana,
TV serija i filmova, no ovdje sam ja bio glavni lik.

Besposlen um, vražja je radionica. Baš zato, inteligencija mu ponekad
dade zamah da nadiđe samoga sebe.

Jedne mi je večeri sinula ideja, da bi najbolje bilo nekoga ubiti po mojoj
volji, a da to uopće ne učinim ja,već netko za mene.Ali kako? Ne
poznajem niti jednog profesionalnog ubojicu, a i da dođem do njega:
Kako ostati anoniman? I tko zna koliko to košta?

Tada se sjetih. Ucjenom. Da, tako ću to riješiti.

Istoga trena mi navre neslućena količina adrenalina u tijelo. Počeh
lebdjeti. Sve se počelo slagati u mojoj glavi, a ja samom sebi postajati
kriminalni veleum.

Okako je to godilo mome egu.

Važna su bila dva odabira. Koga ucijeniti, da je toliko jadan, ali i
odlučan da će ubojstvo i počiniti, i drugo, koga odabrati da je zavrijedio
biti ubijen. Za ovo potonje kandidata je bilo pregršt, ali za potencijalnog
egzekutora puno manje.

Rješenje mi se zapravo ponudilo,kada sam kopao po smeću (da, i to sam
radio) jedne fufice koja mi je išla na živce još od vremena kada bi
parkirala svoj automobil pred sam ulaz zgrade u kojoj sam nekada
stanovao, još kao posvojeni dječak. Susjedi su negodovali, neki bi joj čak
stavljali ceduljice ispod brisača, a ona bi ih gužvala i onako drsko, pred

340

naš ulaz bacala. Radila je u obližnjoj ljekarni i bila udana za nekog
poduzetnika koji je dobar dio svog sumnjivo stečenog novca trošio na
njene prohtjeve.

Kopajući, dakle, tako naiđoh na staru VHS kasetu koju se ova
samodopadna spodoba niti u kontejner za plastiku nije udostojila baciti.
Tu zastarjelu tehnologiju više nitko ne koristi, ali ja sam imao stari video
rekorder koji sam sačuvao više iz lijenosti i nostalgije, a manje iz
praktičnih razloga i koji mi je sada poslužio da pronađeni sadržaj
pogledam.

Bingo. Između nekih kućnih proslava, rođendana i sličnih dosadnih i
loših snimaka, pojavila se tu, doduše loša i snimana statičnom kamerom
iz samo jednog jedinog kadra, snimka seksa, vrlo eksplicitne naravi,
dotične gospođe i jednog, meni nepoznatog mladića, a za kojeg sam bio
više nego siguran da to nije njen muž. Kao što sam po datumu snimke
bio siguran da je ista napravljena kad je dotična već bilau braku sa
svojim poduzetnikom,ali ida tada još nisu djece imali.

Prilika za ucjenu kakvu samo poželjeti možeš.

Uspio sam, nekako, taj sadržaj u mp4 oblik pretvoriti i na CD spržiti u
nekoliko primjeraka.

Napisao sam joj pismo, isprintao ga i s CD-om u kuverti preporučeno
poslao. Podaci o tome tko šalje su, naravno bili izmišljeni, a čak sam i
pošiljku poslao iz susjednog gradića, pedesetak kilometara udaljenog od
ovog našeg grada, velikog i zlog.

Žrtvu sam većranije odabrao. Bio je to moj bivši poslodavackoji je
odjednom direktorom našeg poduzeća postao po političkoj liniji i koji je
otkaze dijelio, a da nam ni imena ni prezimena nije znao. Sve je to bilo
davno iza mene, no osveta je jelo koje se servira hladno. Ataj je dripac
ionako tu firmu upropastio, pa sada obnaša dužnost u nekakvoj „kruha
bez motike“ instituciji i baš zato mi on bijaše dobar odabir. Kao da
kažnjavam društvo u cjelini, ono isto koje mu je sve to dopustilo.

341

U pismu onoj gospođi,obećao sam joj da će sve to nestati ako ubije
odabranog,te naveo ga punim imenom i prezimenom, adresom, vrstom
i registracijom automobila, mjestom posla i priložio fotografiju. Napisao
sam da ona s tim čovjekom nema nikakve veze i da, ako mudro učini,
nitko neće imati razloga da posumnja u nju.

Bilo je tu i blefa s moje strane, ali konačno sam se odvažio pokušati.
Valjalo je samo pratiti ucijenjenu i čekati.

Vrijeme je prolazilo,ali sporo i ne onako kao na filmu. Hugh Grant
prošeće po tržnici i promijene se četiri godišnja doba. Ne, ne. To sesati
broje, a kada me um u neku svoju igru uvuče i minute izgledaju kao da
nemaju kraja.

I kada me već vjera u ostvarenje moga opakog plana počela napuštati, ja
ugledah osmrtnicu na banderi. Onaj nesretnik doista mrtav. Kako? Kažu
ljudi, priča se, da mu je srce otkazalo, da je uzeo krivi lijek, a oni
pametniji i od svakog doktora, da mu tak' i tak' ni' bilo spasa.

Bio samdanima uljuljan u osjećaj uspjeha i svog neupitnog genija i već
pomalo počeo smišljati što i kako dalje. Gotovo sam počeo pisati listu za
odstrel, makar još nisam imao ideja kako ću to nova ubojstva realizirati
(no za to će sigurnomoj neupitni kriminalniveleumveć naći načina), kad
sam i ja odjednom dobio anonimno pismo.

Otvorih ga, onako bahato, bez ideje tko se to uopće usuđuje meni pisati,
a u pismu piše:

Čitaj pažljivo!

Znam za ucjenu koju si poslao onoj ženikoja je zamijenila lijekove i ubila tog
gada.

Imam kuvertu s tvojim rukopisom i CD s otiscima i sve mogu dokazati.

Ni tebe, ni nje, ni tog mrtvaca mi nije žao. Nije me čak ni briga za vas patetične
spodobe, ali sve ima svoju cijenu.

342

Ne tiče me se kako, no u naredna tritjedna moraš ubiti JanaGrabareka,Ul.
Hrastova 13,ona iza starog Naminog skladišta. (fotografije nije bilo)

Ako to ne učiniš dokazi idu na policiju.

Ti odluči!

p.s. Razlog ti ne moram reći, ali da znaš, hulja troši tuđe žene pa mu je i moja
za oko zapela i ne samo za oko. Što će biti s njom to je moja stvar, ali on je tvoj,
ili…znaš već.

U trbuhu mi se kamen stvorio. Mlinski. Usta se osušila. Vjerojatno sam i
problijedio i da me netko špenadlom u lice piknuo ni kap krvi iz njega
ne bi potekla.

Sve se okrenulo naglavačke, a ja sam izgubio pojamo prostoru i
vremenu.

Kroz nekoliko dana bez jela i pića, uz malo vode,napokon odlučih.
Zašto bih se loše osjećao? Prihvatit ću igru i idem prvo vidjeti tko je ta
žrtva, pa onda smisliti plan. Čak sam se počeo tješiti da je i bolje tako.
Kao da sam u svojoj bolesnoj dokolici dobio priliku za kreativnim
izražavanjem.

Pronađoh ja takožrtvu buduću, mada se žrtvom sada i sâm smatrah, i
opet mi život podmetne rupu koju sam si sâm još poodavno iskopao.

Sva bi ta zlokobna igra dobila „tko zna kakve i kolike razmjere“ da taj
preljubnik,buduća žrtva nesretnog slučaja, nije bio moj najbolji i jedini
pravi prijatelj iz djetinjstva koji me još u sirotištu od nasilnika branio.
Posvojenjem je dobio drugo prezime, vidio ga nisam godinama i što
sada? Da mu priđem i kažem: „Bok prijatelju stari. Nismo se dugo
vidjeli i baš bi bilo dobro da odemo negdje na kavu, prisjetimo se starih
dana, pa te ja onda lijepo ubijem da bih time okaljao svoje grijehe.“

E pa ne. Dosta je bilo. Danas ću ubiti osobu koja je to jedina stvarno
zaslužila. (Mojego u nutrini sada vrišti.)

Penjem se na stolac i stavljam štrik oko vrata.

343

A za ovo ću pismo još samo klamericom prikvačiti 100 € da se barem po
njega netko sagne.
Možda ga i pročita.

344

Dinka Žarković, Zagreb

FILODENDRON NIKADA NE UMIRE

Adam je sjedio na smeđem kauču i pokušavao dokučiti s koliko ljudi ga
je dijelio. Bio je utorak, sunce je počelo pržiti i miris spaljenog zraka mu
je parao nosnice. Mali proćelavi čovječuljak je žustro pisao u smeđi
kožni notes. Naočale su mu pale na vrh nosa, a on se nakašljao pa
pogladio sijedu i proćelavu glavu. Odjednom je ispustio neobično
piskutav i dubok zvuk iz grla.
- Adame, kako vam zvuči novi početak? Ostaviti stari život je – kašalj je
prekinuo Snapea, psihijatra čija karijera je bila na izmaku - cigarete, loša
navika, nego htio sam vam predložiti terapiju pisanjem. Napišite priču o
sebi, neka papir ispriča traumu i zakopane emocije. – gledao je u njega
dok je Adam kroz poluotvoreni prozor slušao psovanje tipa kome je
žena zablokirala auto i osjećao vrtlog bijesa u trbuhu.
– Pisanje? Mislite da bi pomoglo?
Čovječuljak se promeškoljio u izlizanom smeđem stolcu i kimnuo dok je
sunce kroz polupane rolete obasjalo njegovu ispoliranu glavu.
Udahnuo je spaljeni zrak i dok su kockice leda cvrkutale od vrućine u
zlatnoj tekućini sjetio se zašto mrzi ljeto. Iskapio je Jack i otvorio laptop.
- Prišao je šerifu s leđa dok je sunce na obzoru zalazilo, a njegova se
zvijezda u staklu bljeskala. Primio ga je za vrat i kirurški preprezao.
Trajalo je kratko, tri hroptaja i bjeloočnice su se okrenule. Šerifovu
uniformu je uredno odložio preko ruba stolca, iz desnog džepa izvadio
skalpel i okrenuo se k njegovom golom tijelu. Val uzbuđenja mu je
tresao tijelo jer je opet započinjao svoje umjetničko djelo. Divio se slici
Davida jer dobro uvijek pobjeđuje. Slinom je ispolirao zvijezdu pa
nježno položio na šerifovo skalpelom izrezbareno tijelo. – oštar udarac
kontejnera i vika smetlara ga je prenula i slučajno je pritisnuo „Pošalji“.
- Prija mi kiša i sivilo, opušta me. - razmišljao je Adam dok je primao
kvaku i osjetio vibraciju u džepu. – Halo, poštovanje – meki ženski glas
nastavi – obavještavamo Vas da ste osvojili prvo mjesto na natječaju za
najbolju kriminalističku priču.

345

Nekoliko minuta poslije gledao je u čovječuljka koji se smiješio – Bravo!
Dakle, terapija uspjeva. - zadovoljno je trljao ruke.
Na drugom kraju grada Inspektor je gledao kapi koje neumorno lupaju
o prozor. Otresao je cigaretu, a pepeo pade na mokar pod.
- Inspektore – pomoćnik je zastao je u oblaku dima pa nastavio – Imamo
treću žrtvu. Moramo odmah krenuti!
Izjurio je iz ureda, sjurio se niz stepenice i stao kao ukopan ispred
policijske postaje. – Pitanje je sata kada će novinari saznati. Možda ipak
neću morati u prisilnu mirovinu.
- Inspektore, očevid je u tijeku. Patolog će uskoro stići. Moramo krenuti!
- vikao je pomoćnik.
Vozili su se u tišini dok su munje parale nebo. Umirovljeni portir u
prevelikoj uniformi stajao je na stepenicama i pokušavao zapaliti mokru
cigaretu. Plaho je pogledao u Inspektora, rukom pokazao na lift i tiho
izustio - Četvrti kat. Hodnikom su odzvanjale potplate cipela dok su
koračali ka sobi i osjećali miris friške boje.
- Ne! Odmaknite se od zida i vrata. Luđak je sve okrečio! - pored tijela
stajao je Viktor i izdavao naredbe, rukom je prošao kroz bradu staru dva
dana i nastavio – Inspektore, žrtva je oženjen muškarac, 45 godina.
Kamere nisu ništa snimile, a mjesto zločina je, vidite i sami, apoteka. –
Inspektor je stao iznad tijela i zurio u Viktora.
- Pozovite odmah psihijatrijskog vještaka! – rekao je Inspektor dok je
promatrao uredno složenu odjeću preko ruba stolca i ispoliranu
zvijezdu na žrtvinom izrezbarenom tijelu.
Viktor je 20 godina u policiji i glavni kandidat za novo mjesto
Inspektora. Precizan, analitičan, čvrst i mnogima trn. Izašao je iz sobe i
uzeo mobitel, krišom je gledao u Inspektora kojeg je mrzio više od
života.
Dok je odlazio, Inspektor je uhvatio njegov osmijeh u kutu usana –
Mrzim tog lika. Ja sam ovdje glavni, a ne on. Mrzim ga! - osjetio je val
crvene boje u licu i ugledao zbunjeno lice pomoćnika. - Pa, ovdje više
nemamo što raditi. - promrljao je i kao pas počeo kružiti oko tijela, a
zapravo je čekao priliku uzeti opušak skriven u oknu prozora dok nitko
ne gleda.

346

- Inspektore, šef postaje vas zove – pomoćnik mu je pružio mobitel. Krv
mu je ključala dok je gledao u opušak kojeg ne može uzeti i u sebi je
proklinjao Snapeovu ovisnost o cigaretama.
Snape je sjedio u sobi i čekao Inspektora. Znao da je ostavio cigaretu u
oknu, ali to ionako nije bitno kad su tako blizu uspjeha uništenja braće.
Trideset godina skrivaju tajnu i dva balavca ih neće sada otkriti.
Nakašljao se i popravio rub košulje koji je provirio iz hlača dok je gledao
slike i slušao u čudu. - Gospodo, ovo, ovo je moj pacijent. Zove se Adam
i on – zastao je i pogledao u Inspektora – on je napisao priču o
identičnom ubojstvu, ja, Bože, je li moguće?! – strovalio se u stolac i
obrisao znoj s čela. Inspektor mu je krišom namignuo, a Snape je bio
zadovoljan vlastitom predstavom.
Adam je vježbao, otuširao se i friško obrijao. Doručkovao, popio kavu i
zgasio cigaretu kad je čuo sirene kako se približavaju. Popravio je remen
na hlačama, pogledao se u ogledalo, natipkao "Počelo je." i dočekao
Inspektora.
- Adame, gdje ste bili sinoć? - Inspektor je uralo i gubio strpljenje jer
nešto im je promaknulo i nije išlo po planu. Adam je već šest sati sjedio
u sobi za ispitivanje i nije se pomaknuo, kamoli trepnuo. Nakon toliko
vremena druga strana se osjeća ugroženo, a Inspektorova žila na vratu
se sve više napinjala. Dogovor je da šuti 24 sata, 24 sata će biti dovoljna
za osvetu.
Viktor je znao da su uhitili Adama dok je opet obilazio mjesto zločina.
Želio je očistiti svijet od prljavih ljudi zato je postao policajac. Kako su
godine prolazile, shvatio je da je on postao prljav i bez skrupula, ali želja
za osvetom je bila jača. Znao je što traži, ali nije znao gdje. Prišao je
prozoru i u kutu uz okno pronašao zgaženu cigaretu. Spremio ga je u
plastičnu vrećicu i izašao iz sobe.
Otišao je kući u kojoj ga je kao i uvijek dočekala savršena žena. Nije
znao da li ju voli, ni zašto ju je oženio, možda da zadovolji društvenu
normu. Viktor je živio u prošlosti, dan kada je sunce pržilo, a miris
spaljenog zraka je parao nosnice. Trideset godina je prošlo kako su
Viktor i njegov mlađi brat Adam stajali iznad očevog lijesa. Dva dječaka
u crnim odijelima su stajala satima nepomično dok su suze i znoj klizile
niz obraze. Tog dana su se zakleli osvetiti očevo ime i suditi ubojicama.

347

Adam je poslan u internat i postao je članom iste postrojbe kao i njihov
otac, a Viktor je ostao stvarati priliku za potpuno uništenje dvojca,
Inspektora i psihijatra. Uzdahnuo je i sjedio na rubu kreveta dok se
njezino golo tijelo obavijalo oko njega. - Činio sam grozne stvari – zastao
je i progutao slinu – ja sam loš čovjek, ali oni su gori od mene. Bio sam
Golijat, k vragu još uvijek sam, ali sada znam kako pobijediti veće
Golijate. - rekao je u sebi, odgurnuo ženu i ustao. Na izlazu iz kuće uzeo
je skalpel i zvijezdu.
Adam se skrivao u dvorištu s perom u glavi dok je Viktor trčao i vikao –
Šerif uvijek uhvati Indijanca. - dvoje dječaka se smijalo i uživalo u
najdražoj igri. Viktor se sjećao dok je vozio prema Snapeovoj ordinaciji i
gledao u šerifovu zvijezdu na suvozačkom sjedalu. U retrovizoru je
pogledao svoje prazne i isprane oči koje su se spremale na obračun.
Njihov plan je uspio jer nitko ne zna tko je Adam i da je nastavio očevim
stopama. Dvojac je upao u zamku kao ranjene životinje koje lovac
dokrajči jednim hitcem.
Na putu prema ordinaciji kiša je stala, a Snape se osjećao kao na vrhu
svijeta. Kakav maestralni plan je bio navesti Adama na terapiju pisanjem
i nagovoriti na prijavu za natječaj. Nazvao je postaju i ostavio
Inspektoru poruku, još malo i zadati će braći posljednji udarac kao što
su i njihovom ocu.
Ušao je u ordinaciju. Viktor je sjedio na kauču.
Pomoćnik je uletio i zbunjeno gledao - Inspektore, odmah dođite. -
promucao je i izašao. Adam je pročistio grlo - Kako je biti ulovljen u
vlastitu klopku? - Inspektor je zastao i naglo se okrenuo. Adam je ustao
i krenuo prema njemu – Snapeova poruka nikada neće stići do vas. -
približavao se polako – Dobro ste zaključili nešto nije po planu,
nervozni ste Inspektore. - prišao mu je nadomak lica - Inspektore ovo je
vaš kraj. - Adam je izvukao pištolj iz njegovog džepa i opalio.
Urlik je odjeknuo hodnikom na obje strane grada. Pomoćnik je dotrčao i
zavapio – Bože, što ste učinili? - gurno je Inspektoru dosje – Znate li tko
je on? - Adam je ležao na podu i gledao Inspektora kojemu se svijet
rušio.
Viktor je listao smeđi kožni notes, a Snape je ležao na podu i polako
krvario. - Ovakav skalpel i zvijezdu ću pronaći u Inspektorovom stanu.

348

Optužit ću ga za četiri ubojstva, a vaš notes će biti ključni dokaz. - čuo
se Snapeovhroptaj. - Slobodno ću uzeti dokaz o ubojstvu našeg oca, neće
vam više trebati - Viktor je zatvorio vrata, a Snape je izdahnuo.
Tjedan dana poslije Viktor i Adam su zajedno položili filodendrona na
očev grob jer Filodendron nikada ne umire.

349

Dora J. Jadrejčić, Buzet

DJEČAK IZ ULICE BROJ TRI

1.
31. listopada
Bilo je točno pet ujutro kada je stara željezna kutija zazvonila. Provukao
je dlan do hrđom obloženih rubova te ju prevrnuo. Zašutila je. Zatim je
podigao tijelo na drhtave noge. Između traženja čizama i uzimanja
kaputa s vješalice predloži joj da krenu ranije kako bi se popeli na vrh
zvonika prije izlaska sunca.
„Želim da ulovimo pogled na nizinu dok je još obgrljena ranojutarnjom
maglom.“ Nije odgovorila. Krajičkom oka gotovo vidi samo uobičajeno
slijeganje ramenima. Telefon zazvoni.
„Lil, to su tvoji s posla“ baci pogled prema krevetu vezujući tenisice.

2.
1. listopada
Lil - za obitelj i prijatelje, na poslu inspektorica Maar, krene prema
Zavodu za zapošljavanje. Tri tijela, a nije ni osam ujutro! Mogla sam sada
na nekom brdu uživati, ali ne...
„Inspektorice Maar“, rukom je pozove momak u plavim levisicama i
prsluku s blještavim žutim natpisom na leđima, „nemam lijepe vijesti za
vas.“
„A bome ni prizor“, približivši se Lil rukom pokaže na polegnuto tijelo,
„što znamo?“ Mobitel položi u đep pogleda uprta prema masnom
potoku koji se slijevao niz pločnik. Tijelo je dlanovima grabilo beton,
podsjeti je na prizor pukom srećom preživjelog vojnika koji bježi iz rova
u koji je upravo upala granata. Ali, ovaj je vojnik već hladan. Listovi su
stršali pod dubokim posjekotinama, na tren joj se učini da ih samo kosti
drže na mjestu, ali približivši se uvidi da i desna potkoljenična kost strši.
Za ovo treba poprilična snaga, pogleda prema opuštenom stavu krim
policajca.

350

„Zasad znamo (...)“, gledala je pokrete njegovih usana poput usporenog
filma, možeš bježati i čekati trenutak kad ću te naći, „Ana Vah, službenica u
prvoj smjeni (...)“, ili ostati, pomoći mi u čišćenju ove hrpe govana i nastaviti
život. U tom slučaju ja odlazim i više nećeš čuti za mene. Valjda. „Valjda.“
„Kako to mislite valjda?“ policajac trkne usnama. Ona odgovori trzajem
shvativši da je ovo rekla naglas.
„U redu, hvala na izvještaju,“ uputi mu davno uigran osmijeh
zahvalnosti, „Vidjet ćemo što kaže patolog“, prstima popravi nekoliko
neposlušnih vlasi na čelu gledajući prema kameri iznad ulaznih vrata.
Crveno je svijetlo još piljilo visoko iznad njihovih tijela.
„Kladim se da je kramp,“ zašušti krim policajac dok se udaljavala.
„Što?“ okrene se preko ramena. Kramp! Vjerojatno i jest, ali nadati ću se da
nije dokle god to bude moguće.
„Ma ti luđaci su sada popularni, ima ona neka ...“
Prekine ga stisnutih vjeđa, „Ima danas svega, jel?“
„Daaa (...)“,zastane uočivši brazdanje između njenih obrva, „ok, moram
u postaju, vidimo se – taamo - kasnije?“
„Vidimo se“, Maar dlanom zagrebe vrat. Unatoč njegovu kratkom
radnom stažu, i malo ovakvih slučajeva, već je otupio na prizore smrti i
razaranja. Ionak nemaš kaj, a plakanje nebu pomoglo, gotovo bi se branio
kada bi tko prokomentiraao njegovu hladnokrvnost. Ali ne i Maar, ona
od prvoga susreta cijeni njegovu oštroumnost u stresnim situacijama.
Kažiprstom prijeđe preko usana, što to imamo unutra? Provuče se pored
natpisa STOP POLICIJA i uputi u unutrašnjost zgrade. Bemti! Na pultu
leži tijelo s posjekotinom u utrobi. Košulju je djelomično progutala
unutrašnjost, ostatak je unakazan ljepljivom smjesom. Niz stol se još
spušta sluzava tekućina lijepeći se na tijelo naslonjeno na prednju stranu
pulta. Starac izgleda kao da odmara. Ali, prizor nagrđuju duboko
urezane brazde s obje strane njegova lica, a srebrna je kosa okrečena
pramenovima boje trule višnje. Ovratnik je natopljen krvlju koja se
slijeva sve do pasa.

3.

8. kolovoza

351

Maar pomakne nekoliko stršećih grana odavno zapuštene živice koja
sada više nalikuje divljem šipražju, sva raštrkana i obgrljena debelim
korovom, nego ciljano posađenoj lovorvišnji prije svega desetak godina.
Koliko je prošlo od majčine smrti kada smo s ocem obišli agro centar i poslagali
dvadesetak majušnih sadnica u haubu starog jeepa? Možda oko tri mjeseca? A
započeo je kao baš lijep dan, još mogu osjetiti onaj miris zemlje koji se raspršio
našim nosnicama dok smo iskopavali rupe. Provukla se u dvorište. Dok se
kretala prema vremenom, i uspomenama, izmučenoj kući zgrčena se
želuca približila starom jelšu, ispod nogu je šuškalo kolovozom opečeno
lišće. Valjda najotporije stablo na svijetu! Zašumilo joj je u ušima niz koje
se počelo slijevati nekoliko kapi znoja. Tiho zašmrca pogleda upiljena
prema njegovu podnožju.

4.
1. listopada, poslijepodne
„Službe su obavijestile obitelji stradalih“, policajac spusti svežanj papira
na stol inspektorice Maar, „ovo su podaci koje je ekipa iskopala o
osumnjičenom.“
„Nadzorne?“ odmah prelista papire i zastane na Izvješću doma za
nebrinutu djecu, 22. listopad 1998.
„Da, ulovili smo ga nekako prejednostano, zar ne?“, sjedne nasuprot njoj
igrajući se kutijom Dunhilla u ruci, „mislim ušao je s krampom u zavod?
Kako?“, podigne obrve, „Zatim usmrtio troje ispred kamera, i zaboravio
stavit kapuljaču?“ izvadi cigaretu i uglavi je između usnica.
„Htio je da ga prepoznamo?“ reče Maar svijesna istine iza odgovora,
„Ali još ga nismo ulovili.“
„Ne može daleko, cijela država zna kako izgleda,“ njegove se usne
slavodobitno uviju, „a nitko ne voli ubojicu nevinih službenica i
umirovljenika.“
„Što je umirovljenik uopće radio tamo? Nije li prestar za traženje
posla?“
„Mislimo da je greškom ušao u krivu sobu, u fasciklu je nosio zahtjev za
rušenje nekakvog susjedovog stabla, navodno mu je korijenje uništilo
septičku, a susjedi su ionako davno odselili (...) Stari jelš! Valjda
najotporije stablo na sijetu! Šapne joj njegov dječački glas.

352

„Pa ne gine mu 45 – 50 godina“, nastavi ustima i dalje pridržavjaući
cigaretu, „ajde možda 30 u nekoj instituciji AKO se izvuče na ludilo.“

5.
10. kolovoza
Robert Bilić, rođen 1983. Dijete samohrane majke. Već kao trogodišnjak
pokazuje karakteristike delikventnog ponašanja. (...)
Nasilan prema mačkama susjede Z.V. (tada šezdesetpetogodišnje udovice). S
osam godina ulovio susjedinu mačku udicom i potom je njome ubacio u
kanalizaciju. Uz objašnjenje psihologijnji; „Zanimalo me kak bu krepala“(...)
S 13 ukrao bicikl susjedovog (B.K.) unuka i bacio ga u kontenjer 3 ulice dalje.
„Ako ja nemam BMX-icu, kaj bu taj seronja imal. Evo sad je ima tam u
kontenjeru usranu od govana dečjih pelena i gnjilih paradajza s placa.“, rekao je
kasnije psihologinji na Odjelu za psihološke poteškoće djece i mladeži. Tada je i
dobio kvartovski nadimak Dječak iz Ulice broj tri (...)
Po povratku iz popravnog doma, majka je u međuvremenu napustila mjesto
boravišta, pokazuje iznimno poboljšanje u ponašanju. Predan na udomljavanje
obitelji Ceh, ali nakon nesreće koja je uslijedila ... (...) Uz nekoliko manjih
incidenata, u školi zabilježeno dobro vladanje, glede vanškolskih aktivnosti
predloženo bavljenje individualnim aktivnostima zbog povremenih impulzivnih
i potencijalno agresivnih reakcija na (...)

6.
26. listopada
„Bili,“ jeka je odzvanjala oštećenim zidovima, „znam da si ovdje, jer
brate, gdje bi drugdje bio?“ Na stol spusti svežanj papira, „znam da ti
nije bilo lako svih ovih godina,“ iz lica joj ispari sva boja, „i zbilja bi
voljela da sam ti mogla pomoći.“
„Sigurno nisi puno izlazio“, Maar provuče prste kroz kosu, drugom
rukom još pridržavajući izvješće na stolu, “tražila sam te - dugo“,
osluškivala je šuškanje lišća pri svakom nanosu vjetra kroz razbijene
prozore. Hodnikom zahopće topot čizama. Okrene se. Na vratima sobe
stoji momak visok oko 170. Nije štrkljav kakvim ga se sjeća. Mršav ali
snažan. U lijevoj ruci drži kramp, još je na njemu sasušena sluz, a piljave
bljedo plave oči sjaje luđačkom zanesenošću. Pogled odsutne persone, tako

353

ga je zvao otac. Čovjek kojeg je ona oduvijek smatrala ocem, i u čiju je
udomiteljsku obitelj stigla točno dvije godine nakon Bilija. I čovjek koji
je umro pri padu s visoke skele dok su on i Bili mijenjali crijepove iznad
garaže.
„Znala sam da si ti nakon prvog tijela,“ glasno izdahe, „tatini su listovi
izgledali identično.“
„Tata je pao s krova,“ ukosi glavu približivši joj se.
„A zatim si mu, dok je bespomoćno ležao potrbuške, krampom
masakrirao potkoljenice.“
„I bio sam dobar u tome, Lil“, jezikom prijeđe preko sjekutića, „možda i
predobar za petnaestogodišnjaka.“
„Trebaš pomoć,“ glasno ispusti zrak, „ nemora biti ovako.“
„Sama si pristala da ga zakopamo tamo ispod“, približi osmijeh njenom
krutom licu, osjetila je miris mente u njegovu dahu.
„Koju sam alternativu imala?“, sjaj tuge prekrio joj je slijepoočnice,
spreman spustiti se niz problijedjele obraze, „opet bi te bili odveli.“
„Rekoh ti“, šapne „da ću te potražiti ako ikad samo zakročiš u dvorište“,
glasno izdahne odmaknuvši se od nje i dlanom još čvršće prigrabivši
kramp. „Morala si umiješati tog starca..taj prokleti jelš..preboli to,
napokon!“
„Zar zbilja nemaš savjesti?“ Ustukne, „On je još tamo“, zastane, „to
stablo mu je nadgrobni spomenik.“
„Daj jebote, bar šuti!“, jeka se probije prostorom, „tako bi i ostalo da se
nisi petljala.“ Dlanom protrlja obraz, „znala si“, nasmije se zatvorenih
očiju, „morala si naslutiti kako će završiti.“
„Želim ti pomoći“, suze su pobijedile spustivši se niz lice, „zbilja Bili.“
„Ne brini Lil“, ja sam kao taj nesretni jelš, „Valjda najotpornije stablo na
svijetu, sjećaš se?“
„Posvuda su, s tvojom fotografijom, Bili.“
„Ali ne i ovdje, Lil, zar ne?“ Oči mu zacakle, ovdje smo samo mi,
slobodnim dlanom dotakne njezino lice.
Nije izvadila HP. Nije ni pokušala. To je Bili, koliko god da su njegove
misli sumanute, doći će k sebi za koji trenutak. Isplakat će se zbog tate, a
ona će mu opet obećati šutnju. Zagrliti će se plačući na podu i opet će biti samo
ostavljeni dječak i djevojčica. Dotad će se držati podalje, a zatim, u pravom

354

trenutku nazvati Hitnu pomoć. Prevesti će ga u jednu od onih Institucija
u kojima je proveo veći dio života. I možda, možda jednom pronađu –
način da mu pomognu.
Bili zamahne. Lil dlanom zgrabi bok. Kožna torbica za HP zaškripi pod
grabežom čvrstih noktiju na odlučnim prstima. Odlučnijim no ikada
prije. A onda kramp ugrabi pločice koje su neoborivo čuvale pod
ostarjele prizemnice još od prošlog stoljeća.

7.
26. 10., poslijepodne
Tog dana večernjim vjestima prethodile su Izvanredne. Višestruko
ubojstvo završilo još jednom tragedijom. Niz ulicu su nicali lampioni
treptavim mahovima osvijetljavali su stare kamene ploče podno zgrade.

8.
31. listopada
Telefon zazvoni još nekoliko puta a zatim se uspava. Čvrsto je obujmi
rukama. Tješio ju je svojom toplinom, a ona njega mirnoćom. Izađu iz
stana i u tišini se dovezu do brežuljka okupanog maglom iz čijeg je
središta izranjao zvonik ispod plavog neba.
Uspeli su se, više trulim no čilim, drvenim ljestvama. Čvrsto obgrli Lil
dlanovima. Uspevši se na vrh, dlanovi su mu gotovo šapnuli vrijeme je,
poželi još trenutak s njom. Pogled na sporotekuću rijeku posred zelene
doline tješi ga svojom mirnoćom i blagošću. Magla se udaljavala. Sjedne
na sam rub zvonika. Otvori urnu i zamoli vjetar da njegovu Lil,
inspektoricu Maar, čuva na putu prema vječnosti.

355

Dragica Križanac, Amsterdam

LJUBOMORA

Sjedili su u kuhinji za doručkom. Gledala je u njega. Na njegovoj viljušci je bilo
skoro pola kobasice. Otvorio je usta i sve je nestalo u njima. Kao u mješalici za
beton. Niz bradu je curilo malo masnoće. Zatvorila je oči.

‘Jesi li dobro spavala, ljubavi?’ ustao je i zagrlio je.

Osjećala je ponovo miris sirovog mesa. Koliko god da se kupao , miris je
ostajao.

‘Uzmi ljubavi, nisi ni zalogaja pojela. Ovo su svježe kobasice iz moje mesnice’.
nutkao ju je ponovo sjedajući na svoju stolicu.

Došlo joj je da povrati.

Svu noć se prevrtala u krevetu i mislila kako da mu kaže. A da ga ne povrijedi,
Da ga nekako utješi! Ali, kako? pitala se. Poslije deset godina braka bez djece,
strast se u njoj potpuno ugasila.

Budući je strašno hrkao, imala je dobar izgovor i već tri godine je spavala u
drugoj sobi... Ali su svako jutro zajedno doručkovali i poslije kratkog poljupca
sjedao je svako od njih u svoje auto i jurili su na posao. U zadnje vrijeme je
nastojala izbjeći i taj mali znak jutarnje ljubavi.

Kad bi došla navečer kući brzo bi jela i povukla se u svoju sobu.

U krevetu je ponovno preživljavala u mislima vruće poljupce i seks koji je
upražnjavala skoro svaki dan za vrijeme pauze sa kolegom Draganom. Kad bi
ostali izašli na doručak u obližnji restorančić ili jednostavno pauzu koristili
šetajući parkom, njih dvoje bi ostajali raditi. Čim bi ostali sami munjevitom
brzinom bi zaključali ured. On bi sjeo u široku fotelju prethodno raskopčavši
hlače.

Ona bi stala pred njega u štiklama, brzo skinula gaćice, raskopčala bluzu,
zadigla suknjicu i bez riječi sjela na njegov nabrekli ud. Mazio ju je, ljubio joj je
grudi, dok se ona sva omamljena ritmički ljuljala, kao puni brod na pučini.

356

Preskočili bi i sendvič, samo da što duže vode ljubav. Dragan je bio nekoliko
godina mlađi od nje i raspalio je u njoj strasti za koje nije ni slutila da postoje
između dvoje ljudi. Jer, do sada je imala samo jednoga, naime muž joj je bio
prvi muškarac. Bio je nekako ljigavo premekan, previše uslužan. Nije da ona to
nije cijenila...Ali ovo, ovo s Draganom je bilo posve nešto drugo. Ovo ju je
potpuno smutilo. Poslije godinu dana tajne ljubavi Dragan joj je predložio da
napuste ovaj provincijski gradić i započnu zajednički život u Amsterdamu.
Bila je luda za ovim strancem.

‘S njim i na kraj svijeta, pa što bude’ hrabrila se.

Dogovor je bio da to jutro ona spremi kofere a on će doći po nju. Zatim će
zajedno reći njenom mužu.

Stavit će ga pred svršen čin.

Pogledala je na sat. Još malo, još malo, i biće slobodna. Bila je uzbuđena i
nemirna pri doručku.

Ipak je odlučila započeti razgovor s mužem . Bolje da ga malo pripremi dok
Dragan nije stigao.

‘Znaš Wimek, moram ti nešto priznati, poče ona piskutavih glasom. Neznam
kako da ti kažem, ne bih da te povrijedim, ali biću iskrena: ja sam se zaljubila u
jednog kolegu. I htjela bi da se rastanemo’.

Upravo je stavljao još jedan ogromni zalogaj u usta. Gledao ju je kao da je rekla
nešto sasvim obično:

‘Ljubavi, nešto si smršala u zadnje vrijeme. Jedi, ohladit će ti se doručak’.

Nije mogla vjerovati. Nije bio ni bijesan, ni razočaran. Kao da nije čuo što je
rekla. Zato je još jedanput ponovila:

‘Zaljubila sam se u kolegu, ne mogu više živjeti s tobom. Ni sa tim mirisom
svježeg mesa’, izletjelo joj je, iako to nije planirala reći.

Gledao je u njeno lijepo lice , koje je sad svo bilo u gadljivoj grimasi i mirno
rekao:

‘ Znači, ne možeš živjeti bez Dragana? A bez mene možeš. E, vidiš, ja ne mogu
bez tebe!’

357

Zinula je od čuda, jer ona nije spomenula nikakvo ime. I još ga je točno
izgovorio, što je bilo neuobičajeno za jednog Nizozemca. Naime većina je
lomila jezik na stranim imenima. Nešto je bilo čudno. Zgrabila je mobitel i
pogledala na vrijeme. Već je kasnio deset minuta. Pa gdje je već?, pitala se.

Jednim zamahom izbio joj je mobitel iz ruke. Gledala je u aparat koji je u
širokom luku pao na pločice kuhinje. Muž je zatim mirno došao do njega i
zdrobio ga nogom.

‘Neće ti više trebati, ljubavi. Dragan je odavno već stigao. Dok si ti spavala’.

Zatim se onako trom i težak okrenuo ka njoj, uhvatio je za kosu svezanu u
konjski rep i pokazao na kombi u dvorištu. Vrištala je od bola dok ju je vukao
ali nije pokazivao nikakvu samilost. Nije mogla vjerovati da se ovo njoj dešava.
Jer, Wimek je uvijek bio mio i drag. Njen zaštitnik!

‘Sad ćemo se provozati sve troje’.

Otvorio je vrata kombija i gurnuo je unutra. Pala je preko nečega mekog. Vrata
su se zatvorila i kombi je krenuo. Bauljala je u polumraku i prepoznala ćilim iz
spavaće sobe. Polako je drhtavim prstima pipala, pokušavajući otkriti što je u
njega zamotano. Ugledala je prvo Draganovu krvavu glavu... Skočila je
vrisnuvši i počela sumanuto udarati u staklo koje je dijelilo šofera i
unutrašnjost kombija. On je okrenuo glavu ka njoj, i dalje vozeći i mirno je
pogledao . Ugledala je njegove oči, koje su je prodorno gledale kroz staklo bez
ikakvog osjećaja. Ali, bile su odlučne.

‘On je sve znao, sve isplanirao. Odavno riješio! Kako sam bila naivna! bile su
joj zadnje misli prije nego što je čula strašan prasak.

*****

Otvorila je oči. Ugledala je bijeli plafon.

‘Gospođo, gospođo, znate li gdje ste?’ pitao je netko u bijelom.

Nije mogla govoriti. Kolutala je očima. Onda netko reče:

358

‘Žena je u šoku. Od takve siline udara u betonski zid i još na toj brzini... još
nisam doživio u mojoj karijeri da je netko takvo što preživio... i da mu ne fali
dlaka s glave.

Ostala dva putnika nisu bili te sreće!’.

359

Dragica Sekulić, Orahovica

LJUBAV NA PAPIRU

Ja sam zvijezda na nebu tvom. Držeći me čvrsto za ruke, išli smo putem
zvjezdanog neba.
Drhtim gledam te čežnja putuje tvojim tijelom, u meni se budi sve.
Svaki san ti si što me držiš ja sam sve što stvorio si ti. Ljubav daje
mi krila. Vjerovat ću postoji istina, pobijedit će ljubav koja povezuje nas.

Ljubav na papiru nestaje.
Nisi zaljubljen voljeli se niste, igraš se vatrom upaljenog srca.
Plamti izgara od čežnje, plakalo za zaboravom koji si složio
u svaki dio njenoga srca, isponjeno gorčinom. Rađala se osveta,dobit ćeš
mrtvo srce,ti si mu to napravio.
Pogled ne okreći da bi tobože suzu pustio,bila bi to čista laž.
Sada gledaj kako se rađa žena očajna, ljubav pretvorivši
u bezosjećajnost, koja odlazi strasti mržnje sigurna da je ona pokopati
neće.

*Strast ljubavi naše, budi se na toploj mekoj postelji dok se volimo.
Misao me muči pitanja luči tvojim odlaskom.
Vraćao si se njoj, da li spavaš s njom, stvarajući erupciju sunčevih zraka?
Prao si tragove mog parfema ruž s usana, ostavivši me. Lift je u kvaru,
žuriš stubištem povlačeći rukave kopčao kaput.

*Vrata su lupila, stresla sam se, žuriš u susret vezi papirnate ljubavi.
Kada se gorčina, ljubav pomješaju isplivat će zloba, budi se ubojica.
Ostati sama neće, ne želi kraj ni mrtva biti.
Prošli su sati, svanulo je jutro. Zvuk sirene izdržala nisam, izlazim van.
Pred ulazom tvoje zgrade hitna. Strah i slutnja, tijelom hladnoća
provlači se.

* Prošavši kroz ulaz shvatio si, ljubavi nema moraš joj to priznati.

360

Žuriš uz stepenište, nisi stigao do kraja, papirnata ljubav te čekala.
Snašao se nisi, pokosila te kosom smrti. Pao si niz stepenište, ostao ležati
bez svijesti. Ona je i dalje histerično mahala kosom, gledajući kako nebi
ustao.
**Poveo si voljenu ženu, s osmijehom na usnama,ljubavi, strašću dušom
i srcem...
Žena smrti nije znala niti će znati.

*Dobio si kolica, ljubav s papira te je vozala, šetajući nigdje ne
ostavljajući samog. Govorio nisi, samo pogledom ljubav tražio.
Gradom gurajući kolica kroz trgovine i tržnice, glumeći nehotičnu
nesreću. Kupovala samilost, opravdanje za učinjenu zlobu i mržnju.
Slutila nije da u tvom srcu vozi ženu koju ljubiš.

*Usne si u osmijeh razvukao, slike nižu se. Prozirna haljina rubom te
pokrila. Zastrte oči vidjele nisu, ruke slobodne za bedra su me ulovile,
strast budi se, srce drhti, vučeš me na krilo.
Kormilo u rukama ponovo imaš, nježno ga okrećeś k sebi, bezobrazno
od sreće uspjehu smiješ.

* Žena te čudno gleda primiče se prozoru ne skrećući pogled. Prodrti u
srce, glavu nije mogla. Kroz prozor je vidjela ljude koji prolaze.
Pogledom te ispitivala, šutio si kao riba, otkriti nije smjela, što sve možeš
i hoćeš.
*Uozbiljivši se na tren, pogledom si joj govorio: ,,Ponovo je osjetim, gola
bedra su kormilo što okrećem brod k sebi, propeler ljubavi samljet će
nas. Dok uzbuđeno dišemo, mi smo ponovo zajedno…”

**Ženo papirnate ljubavi , ti nikada nisi to htjela. Ispituj pogledom,
možeš me i rukama doticati, osjetiti ljubav ovu nećeš.
Podrugljivo si gledala sretnog čovjeka koji voli drugu što rubom
prozirne odjeće oči mi pokrije bedra otkrije.
Ljubav iščupati nećeš, stalno prisutna je. Volim je kad god poželim, i
dok me parkom u kolicima guraš.

361

* Gledajući te takvu radoznalu ispitivačkog pogleda, nenadano se suza
u oku pojavi, da mi te žao bilo.

* Trgnuvši se naglo vidim slike u stubištu, stajala si histerična, do tebe
došao nisam. Pištolj iz kazališta si ukrala ili kupila, imao je metke koji su
me bez zraka ostavili, pao sam sa stepenica na rub hodnika, zadobio
povrede zbog kojih me u kolicima šetaš.
Misleći, sada sam samo tvoj.
* Dok si golo mi tijelo prala, tužno si gledala sreću koja bez znaka života
na dodire tvojih ruku i želja, ostaje čekati ženu u snovima, koju nisi
vidjela niti ćeš je vidjeti. Na krevet me položiš šaputajući nježno
poljubivśi me u obraz: ,,Rado bih te imala.” S mrtvacem je to izvesti
nemoguće, dok si ga dirala spavao je, čekajući vrela bedra njena.
Koja su veselog vranca imala, uzde držeći rukama, ljubila vrelim
usnama, to sam čekao.
Htjela si mi napakostiti. „Ne, draga, ti si sve popravila svojim ludilom,
više ne idem k njoj, ona dođe k meni, ljubeći me vrelo kao i prije.
Rukama čarobnim svaki dio čula čeka, milovanjem strast se u plamen
pretvori.

**Zahvaljujući tebi, još strastveniju ljubav imamo...
Ti kaznu imaš, ljubav ovakvu dati ti neću, zaslužila nisi. Tvoja grubost,
zloba prema meni, bacila me tamo gdje sam odavno trebao biti.
*** Na grudima njenim zaspati, ona vranca tjera kad god poželi.
Tjerajući ga taktom valcera, plešući vatreni tango, on nam je najslađi.

***Poželjela si da budem samo tvoj, imaš me fizički, najslađi dio kolača
nećeš dobiti. Kada odlučim ustati iz kolica, ostat ćeš sama u
uspomenama. Otići ću vreloj ljubavi koju ubila nisi već ojačala u meni.

362

Dražen Jergović, Zagreb

ZVALI SU GA PAPAK

– Dolazi ovamo! Čuješ li, majmune?! – poviče mrzovoljna žena.
– Vau-vau! Ovdje sam, gospodarice – dopuže četveronoške
sredovječni muškarac.
– Na raspolaganju sam vam – ponudio se rob pokajnički.
– Jesi li bacio smeće? – upitala ga je strogo.
– Naravno, dušice – milio joj se pokorni mužić.
– A jesi li usisao dnevni boravak? – nastavljala je ona znatiželjno.
– Hoću... uskoro... – snuždeno će ovaj na to.
Znao je Božo da je sad pošteno nagrabusio. Supruga mu je bila živi vrag
i maltretirala ga od prvog dana zajedničkog života kad god joj se pružila
prigoda. Voljela je dominirati nad muškim svijetom i iživljavati se u
nadmoći nad njima. To ju je itekako uzbuđivalo.

– Skidaj hlače i gaće! – naredila je razrogačenih očiju.
– Budi nježna, srce – molio je siročić.
Iz najgornje ladice u kuhinjskom radnom stolu izvadila je najdeblju i
najdulju kuhaču i počela njome sve jače lupkati svoga mlitavog dragana
po dlakavoj guzi.
– Nemoj više, molim te! – ridao je ovaj sav u suzama.
No, iako je ispočetka sve izgledalo bezazleno, nakon polusatnog sve
žešćeg mlaćenja njegove stražnjice, bolovi su postali sve ozbiljniji. Packe
su prerasle u masnice, a one u podljeve i nenormalno crvenilo. Koža je
bila načeta i prošarana tankim ranicama. Miro se previjao od bola, ali
ženetina se nije obazirala. Tukla je kao sumanuta, a ovaj jecao i molio ju
da prestane.
– Traf... tres... pljaf... pljus... – odzvanjalo je novozagrebačkim
mračnim stančićem.
Sigurno su i susjedi čuli divlje zvukove, ali ništa nisu poduzimali jer se
nisu htjeli uplitati u tuđe probleme.
Kad se nakon nekih sat vremena sve utišalo, a žena se očito
izmorila zamahivanjem, Božo je ostao ležati na hladnim kuhinjskim

363

pločicama. Vjerojatno se onesvijestio, što od muke a što od pretrpljenog
straha.

Vera je mirno sjela za stol i ručala tjesteninu sa šniclima. Muža je
ostavila na tlu, ni ne ponudivši ga jelom. To mu je bila dovoljna porcija
za neposlušnost i izbjegavanje obavljanja kućanskih poslova koje mu je
odredila. Bila je sebična, gruba i neuredna. Brkata, prištavog lica, s
debelim vrećasto obješenim plahticama na rukama i muškobanjastim
dlakavim nogama. Izgledala je poput jetija, sa sisama obješenima sve do
pupka.

– Diži se, đubre lijeno! – urlala je divljakuša na izmrcvarenog
nesretnika.

Nakon što je završila s ručkom, u lonac je ulila hladnu vodu i
njome polila blago razgolićenog muža. Ovaj se neznatno prenuo i još u
bunilu jedva dovukao do otomana u kutu. Ispružio se potrbuške i
stenjao kroz san. U sebi joj je mrmljajući psovao sve po spisku.

Navečer, kad se malo dotjerala, otuširala i pošpricala nekim
parfemom, na vrata je netko pokucao. Znala je o kome se radi. Bila su to
dvojica naočitih, ali još zelenih i neiskusnih mladića, koje je zrela drolja
podučavala seksu. Dvojica, naizgled pederčića, samo su se smješkali
očekujući akciju.

– Raskomotite se dečki – blago je zapovijedila domaćica.
– Što ćete popiti? – upitala ih je majčinski.
Donijela im je svakom po pivo iz frižidera i kurvinski se smjehuljila.
Nikada nije radila, pa joj je ovaj privatni poslić u fušu krpao rupe u
kućnom proračunu.
– Imate li novac? – zanimalo ju je više od svega.
– Narrr..avno, gosss..pođo. Petsto kuna, kakkk..o smo se i
dogovorili – zamuckujući je otezao mladić svjetlije kose.
Vera je nabrzinu zavukla novac među ogromne dude i počela se
presvlačiti u nešto izazovnije.
Dok su se mladići stidljivo svlačili, Božo je hrkao na ležaju, ni ne
sluteći što se oko njega zbiva. Dečki su pogledavali prema krupnoj ženi
koja je pripremala svoje spravice.
– Diži se, mrcino! – izderala se na životnog podanika polugola
„šefica“.

364

– Sad ćeš nas snimati. Idi u sobu po kameru i stani pored prozora.
Navuci zastore i budi spreman – bila je stroga, jasna i neumoljiva.

Kad je malo došao k sebi od šoka kojeg mu je draga priredila u
društvu neznanaca, Božo je kako poslušni psić otrčao po naredbi u sobu
i donio traženu spravicu.

I dok su se ovo troje dobrano bacili na posao, jadničak je nevješto
snimao ženine perverzije i potiho plakao. Bilo mu je mučno već od same
pomisli kakvog gabora je vjenčao prije sedamnaest godina. Upravo
toliko i traje njegova agonija u nesretnom braku s tom aždajom. A Božo
je mekušac i nepopravljivi slabić. Dosad nikako nije imao muda reći
dosta. Cijeli život mu je prolazio kroz glavu, odzvanjale su mu majčine
riječi da se ne oženi pogrešnom osobom, ali nije si uspio pomoći. Sad je
snimao ženu kako u lateksu i gumenim čizmama šiba tu dvojicu željnih
neobuzdanih igrica s ostarjelom „dominom“. Mokrila je po njima,
pljuvala ih, šamarala... A oni su se samo cerili od užitka i masturbirali.
Nakon što ih je dobro smočila, a oni se izlili na njezine čizme, otjerala ih
je iz stana i preko prozora im bacila odjeću na ulicu.

Sutradan je Božo morao na posao, iako potpuno shrvan. Radio je
na željeznici kao skretničar kolosijeka. S malom plaćom i bez neke škole
nije ni imao prevelikih mogućnosti. Bio je skroman i nježan, sitan,
prćastog nosa i proćelav, kratkih nogu i povelike glave. Neprivlačan
sebi i drugima na početku mu je Vera pala kao „sjekira u med“. No, s
vremenom je ta ljubav hlapila, ako je ikada i postojala.

Kad je stigao umoran kući, dočekalo ga je hladno jelo na
štednjaku. Supruga, umorna od jučer, samo se izležavala gledajući
televiziju.

– Je li ti sjela plaća? – upitala ga je strogo i presjekla pogledom.
– Ne – odgovorio joj je kratko i nevoljko.
– Kako, pa već je petnaesti? – nije joj bilo jasno pa ga je verbalno
ispipavala.
– Bit će ovih dana, tako su mi rekli – odgovorio joj je mirno, ali
ipak zabrinuto.
Ustala je i od muke ga neliko puta izudarala nogama u list i
šakama po glavi. U tom nasrtaju izvrnula je tanjur s hranom na pod.

365

– Pokupi to, gade smrdljivi! Mene si našao zaje...! Na koljena i liži
sve do zadnje mrve! – urlala je na muža i „cipelarila“ ga kao neku vreću.

– Novce na sunce, ili ću te na mrtvo prebiti, pi..a ti materina! –
bjesnila je Vera.

Kako je bila skoro dvostruko viša i deblja od svog supruga, bacala
ga je uokolo kao plišanu lutkicu, čas lijevo pa onda desno. Jednom
rukom ga je dizala i spuštala poput viljuškara. Prepipavala mu je
džepove, trgala po njemu i svlačila ga sumanuto.

– Pusti me na miru! – jecao je prestravljeni čovjek.
Urlanje se čulo na stubištu, a dopiralo je i na ulicu. Nekoliko
trenutaka poslije u stan je sumanuto uletjela Božina majka i nožem
nekoliko puta ubola luđakinju u leđa. Zatekla se u krivo vrijeme na
pravom mjestu. Vera je polako prestajala s lupanjem i uz trzaje se
strovarila na pod sobe. Svekrva je lagano odšetala niz ulicu na autobus,
a Božo je izbezumljen ostao plačući nad truplom svoje supruge, koja je
ležala sva u krvi. Nesvjesno je uzeo s poda dugi nož kojima je počinjeno
ubojstvo i pokušao si razrezati vene. Opet nije uspio.
Nakon desetak minuta stigla je hitna, a potom i policija. Božo je
proglašen prvoosumnjičenim za smrt supruge. Nije se uopće bunio jer
mu ionako nije više stalo do života. Osuđen je na robiju u trajanju od 25
godina. Majku nije više nikada vidio. Možda je tako i bolje...

366

Elizabeta Majstorović, Virovitica

T U SRCU

„Hej, evo slika s mjesta zločina”, ušao je u njen ured bez kucanja.
Iako mu je bila nadređena, u slobodno vrijeme bili su prijatelji. Pružio joj
je fascikl.

„Hvala”, odgovorila je otvorivši fascikl. Raširila je po stolu slike
mrtvog tijela mlade žene, izbodenog policiji još nepoznatim predmetom.
Ubodi su bili raspoređeni po trbuhu i prsnom košu. Patolog misli da je
ubodi nisu odmah usmrtili, nego je iskrvarila. Na ramenu je imala
nacrtan neobičan simbol – veliko slovo T unutar srca.

Inspektorica Vedrana Radić ustala je od stola, otišla do malog
prozora i odsutno se zagledala niz ulicu.

„Morat ću se povući sa slučaja”, rekla je nakon kraće šutnje.
„Ona je bila Robertova ljubavnica, zar ne?” upitao je Saša
gledajući je s trunkom sažaljenja u očima.
„Da”, odgovorila je i dalje odsutno gledajući kroz prozor, „ali nije
samo u tome stvar.” Vratila se do stola, uzela sliku na kojoj je bio simbol
s ruke u krupnom planu i pružila je Saši.
„Kad sam bila mala, moj otac i ja imali smo jednu tajnu. Kad god
mi se dogodilo nešto loše, on je nacrtao ovaj simbol kao znak da će
uvijek biti uz mene”, pokazala je prstom na sliku koju je pružila Saši.
„Kad sam prvi put raskrvarila koljeno, nacrtao je to na flaster. Kad sam
prvi put dobila jedinicu iz matematike, nacrtao je to na bilježnicu. Kada
sam prvi put prekinula s dečkom, poslao mi je pismo, a u koverti je bio
papir samo s tim simbolom. T je značilo 'tata', ali i njegovo ime je bilo
Tihomir pa se lijepo poklopilo.“
Pogledala je prema Saši koji ju je zbunjeno promatrao, duboko je
uzdahnula i nastavila: „Pred mamom sam se uvijek trudila biti hrabra, a
pred njim sam si dopuštala biti ranjiva. Taj je znak bio nešto što mi je
davalo snagu i utjehu jer sam znala da je on tu za mene.”

367

„Možda je to samo slučajnost?” upitao je Saša ni sam ne vjerujući
u to.

„Slučajnosti ne postoje”, hladno je odgovorila.
„Misliš da bi tvoj otac mogao biti ubojica? Zašto bi onda ostavio
taj znak i time se otkrio?”
„Ne, Saša, on nije ubojica”, Vedranine su se oči počele puniti
suzama, „moj otac je mrtav već 13 godina.”
„Žao mi je”, zbunjeno je rekao, “ali nemoj se povlačiti sa
slučaja…“
„Mislim da ne shvaćaš koliko je ovo loše”, rekla je povisujući ton,
„Moj otac i ja jedini smo znali za taj znak, a on je mrtav. Pogodi tko je
glavni sumnjivac!”
„Mora postojati drugo objašnjenje”, tješio ju je, „Možda si još
nekome ispričala za to. Možda Robertu?”
„Ne znam, ne sjećam se”, uhvatila se za glavu u očaju.
„On bi mogao imati motiv. Bila mu je ljubavnica, možda su se
oko nečega posvađali.”
„Kao što i ja imam motiv: bila je ljubavnica mog muža.”
Šutnja je ispunila prostoriju. Saša bi za Vedranu stavio ruku u
vatru. Znao je da ona to nije učinila, ali trebao je to i dokazati.
„A možda ti je želio smjestiti?” naposljetku je upitao.
„Robert?” posprdno se nasmijala, „Nije on toliko pametan.
Uostalom, bio je na poslovnom putu u vrijeme ubojstva.”
Saša je uzeo olovku i papir i nagnuo se nad stol. „Daj mi ime
hotela u kojem je odsjeo”, rekao je spreman za pisanje, „provjerit ću ga.”

***

Dodala je žličicu šećera u kavu i promiješala je. Zvuk lupkanja
žlice o šalicu ispunio je tišinu u kući. Godila joj je samoća. Morala je
razbistriti misli. Kad je krenula sjesti na kauč grleći svoju šalicu kave,
tišinu je uništila zvonjava mobitela.

„Pogodi što”, rekao je Saša slavodobitno kad se Vedrana javila.
„Nemoj mi reći da nema alibi”, pogađala je.

368

„Tako je, u hotelu nisu imali gosta s prezimenom Radić u to
vrijeme.”

„Sranje”, rekla je ljutito, „ali i dalje ne mogu vjerovati da je on to
učinio.”

„Ni ja to ne tvrdim, ali svakako ga trebamo ispitati, bio je u vezi
sa žrtvom.”

„Slažem se”, rekla je Vedrana duboko uzdahnuvši.
„E da, još nešto”, sjetio se Saša, „pronašli smo oružje kojim je
počinjeno ubojstvo, riječ je o kuhinjskim škarama. Nadam se da ćemo
pronaći otiske.”
„Zanimljivo”, odgovorila je, „Hvala ti na javljanju!”
Kad je prekinula poziv, odjurila je do kuhinje i otvorila jednu od
ladica. Kuhinjske škare bile su na svom mjestu. To ju je donekle umirilo.
Robertov i njen brak nije bio idealan, nije bio čak ni dobar, ali nije
vjerovala da bi on mogao biti ubojica. U trenutku u kojem je zatvorila
ladicu začula je otvaranje ulaznih vrata.
„Bok”, veselo ju je pozdravio Robert.
„Gdje si bio u noći s četvrtka na petak?” upitala je ne pozdravivši.
Prijeteći pogled bljesnuo joj je iz očiju. Stajala je ravno ispred njega
prekriživši ruke na prsima.
„Pa znaš…” započeo je.
„Nemoj ni pokušati lagati da si bio na poslovnom putu”,
prekinula ga je, „provjerila sam.”
„Dobro, bio sam…” duboko je uzdahnuo, „s drugom ženom.”
Protrnula je. Hoće li joj upravo priznati ubojstvo?
„Sa Sarom?” upitala je gutajući knedlu.
„Ti znaš za Saru?” razrogačio je oči od iznenađenja.
„Ti si je ubio?” uzviknula je nesvjesno se krećući prema ormariću
u kojem je držala pištolj. Prošlo joj je glavom da bi ona mogla biti
sljedeća.
„Što? Sara je mrtva?”
„Ne pravi se glup, upravo si priznao da si bio s njom! Ti si je
ubio!” vikala je. U hipu je otvorila vrata ormarića i izvadila pištolj.
Uperila ga je prema njemu bez riječi.

369

„Ne, nisam bio sa Sarom”, izbezumljen je podignuo ruke u zrak,
„bio sam s Helenom!”

Priznati prijevaru s još jednom ženom u tom je trenutku bilo
sitnica, bolje nego biti optužen za ubojstvo ili, još gore, upucan.

„Koji vrag, Roberte?” bjesnila je, „Izmišljaš li to sad da se izvučeš?
„Ne, ne”, vikao je panično, „provjeri slobodno, dat ću ti broj,
samo spusti taj prokleti pištolj!”
„U redu”, spustila je pištolj duboko dišući, „Daj mi broj, trebat će
za istragu.”
Uzeo je mobitel i potražio broj. Pogledavao ju je znatiželjno. Bila
je hladna, kao da je uopće nije zanimala njegova nevjera, samo istraga
zločina.
„Znam, svinja sam”, pokušao je izvući iz nje bilo kakvu emociju.
„Jesi, Roberte”, hladno je odgovorila, „ali ti i ja odavno ne
postojimo. Zajedno smo samo zato što nijedno od nas nema muda
zatražiti papire za razvod. Ševi koga hoćeš, mene to uopće ne zanima.”
Spremila je Helenin broj i krenula ga proslijediti Saši. Robert je
ostao stajati bez riječi.

***
Sjedila je u dnevnom boravku svojih roditelja, prostoriji u kojoj je
provodila djetinjstvo u igri i obiteljskom zajedništvu. Iako je prošlo 13
godina od očeve smrti, njegova je prisutnost i dalje neopisivo
nedostajala u toj kući. Bila je prazna i tužna bez njega.
Zahvalila je majci koja je pred nju stavila šalicu s kavom, a zatim
jednu i pred sebe. Primijetila je da joj majka otežano diše.
„Jesi li dobro?” upitala ju je.
„Ma samo sam se malo uspuhala”, rekla je s osmijehom.
„Trebala bi otići kod liječnika”, Vedrana je svejedno bila
zabrinuta.
„Ne brini, dobro sam”, pomilovala ju je po ruci da je smiri.
Majčin nježan pogled donekle ju je uvjerio. Otpila je gutljaj kave i
uživala u toplini koja klizi niz grlo.
„Uostalom”, nastavila je majka nakon što je i sama otpila gutljaj,
„imaš dovoljno svojih briga da bi brinula još i za mene.”

370

„Na što misliš?” upitala je Vedrana iznenađeno. Nije voljela
zamarati majku svojim problemima, zato joj nije previše toga govorila o
svom životu, niti o Robertovoj nevjeri, a kamoli o ubojstvu koje je na
neki način povezano s njom.

„Ružno je kad muž tako tretira ženu. Tvoj otac, pokoj mu duši,
nikad nije imao tajni preda mnom.”

„Ti znaš za to?” Vedrana je bila šokirana. Nikada majci nije
spominjala Robertovu nevjeru, nije joj rekla čak ni da njihov brak ne
funkcionira. Je li moguće da je nekako naslutila?

„Znam, dušo”, odgovorila je, „majka osjeti te stvari. Žao mi je što
je ispao takav, činio se kao dobar čovjek…”

Odjednom joj je sinulo.
Tvoj otac nikad nije imao tajni preda mnom.
„Vraćam se odmah”, rekla je ustajući, „treba mi još šećera za
kavu.”
„Ali skoro si je popila”, upitno ju je pogledala majka dok je
Vedrana jurila u kuhinju.
Otvorila je ladicu u kojoj su inače stajale kuhinjske škare. Nije ih
bilo. Protrnula je.
„Mama, gdje su škare?” viknula je, a glas joj je drhtio.
„Ma što će ti?” upitala je majka došavši za njom, „Ne znam,
negdje sam ih zametnula.” Pogled joj je odsutno lutao prostorijom.
Vedrana je takvu laž znala prepoznati iz aviona.
„Mama, znaš li što znači T u srcu?” ubrzano je disala.
„Dušo”, majka ju je sažalno gledala, „morala sam te zaštititi kad
tvog tate više nema.”
Osjećaj jeze prostrujao je cijelim Vedraninim tijelom. Nije mogla
vjerovati što čuje vlastitim ušima. Mislima su joj prošli svi trenuci u
kojima ju je otac nastojao utješiti i osnažiti crtežom prvog slova svog
imena u srcu, a sad je taj znak njena majka nacrtala na mrtvom tijelu
mlade žene. Da je zaštiti? Kakva je to bolesna ljubav? Zašto je uopće
pomislila da će je zaštititi na takav zastrašujući način?
„Znači priznaješ?” Vedrana je bila užasnuta. Izvadila je mobitel i
u imeniku pronašla Sašin broj.

371

„Morala sam to učiniti, ljubavi, ta žena se uplela u tvoj brak, u
tvoj život. Učinila sam to za tebe”, govoreći to privukla je Vedranu u
zagrljaj. Vedrana se nije opirala. Nevjerica i bol su je smlavile. Suze su joj
padale na majčino rame dok je mobitel odzvanjao pozivajući Sašu.

372

ERIK MATEJAK, Zagreb

MEDEJA

Osjećaj izdaje vjerojatno je najgnusniji osjećaj, pogotovo kada dolazi od
onoga kome si najviše vjerovao, koga si najviše volio. Nema riječi koje bi
mogle opisati takvo emocionalno stanje, ali postoje mogućnost
djelovanja te se tako na izdaju odgovara osvetom. U želji za osvetom mi
ne vidimo jasno i pred našim očima nalazi se crna koprena koja
dozvoljava da jače i bolje vidimo tu izdaju, da zbog toga u potpunosti
izgubimo pamet i na kraju da počinimo delikt što ga zovemo „našom“
osvetom i „našom“ pravdom. Ali još veće razočarenje postaje onaj „klik“
koji se dogodi trenutak nakon delikta, kada pomračenje uma prestane i
mi počnemo ispočetka racionalizirati misli i osjećaje, jer shvatimo kako
je bol postala snažnijom – čak tolikom da osjećamo kako živo i bijuće
srce krvari i ne želi stati. Čovjek današnjice spreman je na sve kako bi
zaštitio sebe, odnosno svoj ego. To se dogodilo i Marinu, mojem
prijatelju iz osnovne škole. I njega je želja za osvetom natjerala na to da
počini gnjusan delikt, a ipak ja ga ne smatram krivim u cijelosti, kao da
djelomično shvaćam ono pitanje što ga je postavila novinarka na
naslovnici dnevnih novina „Zašto?“. O ovoj priči možda se i ne bih
toliko interesirao, ali u žiži javnosti odjednom se našao moj prijatelj iz
osnovne škole kojeg nisam čuo niti vidio dobar dio godina, koliko me
sjećanje služi bilo bi to otkako smo prestali biti osnovnoškolci. Ne želeći
raditi cijeli introito tome što sam radio i kako sam sve živio od svoje
srednjoškolske dobi pa sve do sada, a isto vrijedi i za Marina, ja se
bacam inmediasres. Napisao sam mu pismo u želji da čujem i njegovu
stranu priče. U tom pismu obratio sam mu se prijateljski, baš onako
kako me on i pamti. Nisam polagao veliku nadu u to da ću dobiti njegov
odgovor, možda i zato što je adresa na koju sam adresirao bila istražni
zatvor u kojem se, po pisanju medija, nalazio. Sve je to bilo nekako
spekulativno. Hajka u medijima još nije jenjavala, narod željan
panemetcircensesspremno je čekao da izvedu optuženog pred kamere
samo kako bi se mogao naslađivati uvredama koje su Marinu bile

373

konstantno upućene. Da se razumijemo, ja nisam formirao mišljenje u
obranu delikta što je bio počinjen, već sam formirao mišljenje samo kako
bih mogao shvatiti je li taj delikt počinjen iz patnje i očaja ili iz surove
egoističnosti što se nalazi u svakom od nas. Na moje čuđenje, a opet
veliko zadovoljstvo dobio sam Marinov odgovor. Njegovo pismo
počinje ovako:
„Dragi moj prijatelju,
od svih tebi sam se najmanje nadao, možda baš zato ovo pismo izaziva
još veću gorčinu u meni, jer mi pred nos stavlja jače i bistrije djelo što
sam ga počinio. Iz tvoga pisma iščitavam tvoju blizinu i pokušaj
shvaćanja onoga što sam ja učinio. Drago mi je da nisi kao drugi koji
moje (ne)djelo gledaju s visoka te me lišavaju mojih ljudskih osjećaja.
Situacija u kojoj sam se našao dovela me pred zid. Bio je to hladan i
lišajevima prekriven zid koji je iz zemlje vukao plijesan. Dogodilo mi se
ono što se svakom „normalnom“ ljudskom biću može dogoditi,
pomračenje uma i jaka želja za osvetom. Plačem, dok ti pišem ove retke i
moje suze ne samo da su natopile ovo pismo, već i moju zatvorsku
postelju, zatvorsku hranu, zatvorske cimere koji se sa mnom nalaze
zatvoreni u ćeliji. Tek sada uviđam kako moje izbavljenje nije došlo, niti
će ikada doći, iz osvete. Dok moj život nastavlja dalje, jer preslab sam da
bih si ga oduzeo, ja počinjem vjerovati da ima Boga. Kajem se, vjeruj mi,
iskreno se kajem. Ne bih ti duljio, a imao bih ti o čemu pričati otkad smo
se bili rastali iz osnovnoškolskih klupa, ali ispričat ću ti ono što se
skupljalo u meni i na kraju zbog čega sam učinio to što sam učinio.
Jedino te molim za potpunu diskreciju, poštuj moju intimu i nemoj
dopustiti da ovo pismo stigne u ruke „neprijatelja“ – novinara.
Vjerojatno si pročitao kako sam bio oženjen i da moj brak nakon prvih
petnaest mjeseci prestaje normalno funkcionirati. Irenu, kako mi se
zvala žena, sam volio svim srcem; štoviše potukao sam se s bratom zbog
nje, jer Ivan ju je smatrao običnom kurvom koja manipulira sa mnom.
Također ocu na sprovodu nisam bio, opet zbog nje, jer ona to nije htjela.
Smatrala je kako ju moja obitelj demonizira. Ivan, moj brat, već tri
godine ne komunicira sa mnom, a i na sud me dao zbog nanesenih
teških fizičkih povreda. Moja, još uvijek živa, majka odrekla me se u
potpunosti onog trenutka kada nisam došao, prije tri godine,ocu na

374

sprovodu. Dakle od moje obitelji ostala je samo Irena i naš mali Marko,
ljubav i dika svoga oca. Volio bih ti reći kako je Marko imao oči boje
planinske rijeke, a kosu žućkastu kao klasje žita. Brzo je prohodao, a još
brže progovorio te nam je u jednom trenutku počeo zadavati slatke
glavobolje. Sve u svemu bio je lijep kao licitarsko srce. Marko je rođen
prije nego što smo sklopili civilni brak. Znaš, možda ti neće biti važno,
ali dok je on još bio novorođenče ja sam po cijele noći znao provoditi
promatrajući ga kako spava, dok sam mu se pritom divio. Divio sam se
ljudskom biću i ljepoti koju ono ima kao dijete; sama nevinost. Idilu u
koju sam vjerovao da imam s Irenom, rasplinula se jednog dana
riječima:
„Marine, ja te ostavljam?“
„Ali zašto?“ – upitao sam je u šoku.
„Zato što volim drugoga.“
Ta riječ „drugi“ dugo je odzvanjala u meni. Stvarnost u koju sam
vjerovao otkrila se kao iluzija i sve ono o čemu su mi brat, otac i majka
pričali je bila istina i njihovo ponašanje samo dobra namjera da me spase
od svega. Ironično, odbijajući njihove savjete, ja sam završio ovdje, u
zatvoru. A opet, da sam ih poslušao, nikad ne bih imao Marka. Taj
„drugi“ nije mi dao mira te sam unajmio privatnog istražitelja da
razotkrije njegov identitet. Uz pozamašnu svotu, privatni istražitelj je to
i učinio. Bilo je to neko propalo kvartovsko lice. Vucarao se po lokalnim
zagrebačkim birtijama, imao kockarski dug, dosje zbog nasilja i sitnih
krađa… Nadalje, taj „drugi“ oteo mi je dijete. Irena ga je uzela sa sobom
i ispred nas su bile dvije solucije – ili sporazumni i izvansudski dogovor
ili dugo natezanje s hrvatskim pravosuđem. Ne htijući dijete izložiti
stresu, popustio sam te smo sklopili dogovor po kojem će dijete biti
svaki drugi vikend kod mene. Zadovoljan, baš i ne, ali opet sretan što ga
nisam izgubio i što ću ostati dio njegova života.Svejedno kopkalo me to
što sam sve nepovratno izgubio. Tako sam počeo konzumirati alkohol u
većim količinama nego li sam ga običavao konzumirati. U samotnim
trenutcima hvatala me kriza i tjeskoba, te bih mislio i mislio o tome
„zašto“. Boljelo me jako. Vjeruješ li mi da me je zaista boljelo? Potražio
sam liječničku pomoć, no oni su mi samo govorili da je sve to u mojoj
glavi i da će s vremenom proći, ali bol nije prolazila. Naprotiv, postajala

375

je sve nepodnošljivija. U mojoj glavi bila je slika osvete i to kako bih joj
mogao napakostiti, želio sam da i nju boli kao što boli mene. Dugo
razmišljajući, shvatio sam da joj ja nemam ništa za oduzeti; ona me je u
potpunosti kontrolirala. Tako sam počeo razmišljati o tome kako bi moja
najbolja osveta bila ono najpogubnije djelo, oduzeti Ireni sina. No Marko
je bio i moj sin. Neko vrijeme ostavio sam tu ideju, zgražajući se nad
njom, sa strane. Vjerojatno ne bih ponovno počeo razmišljati o njoj da mi
Irena jednog dana, možda i dvije godine nakon razvoda, nije rekla kako
bi se željela preseliti k svojoj sestri u Austriju i da bi bilo najbolje da
Marko pođe s njom. Oduzeti mi Marka bila bi njezina konačna pobjeda.
Ovaj puta, ideja nad kojom sam se zgražao, sada mi je postala
primamljivom i izvedivom. Osveta je moja, ja ću je vratiti. Tjedan dana
nakon što mi je bila saopćila informaciju o odseljenu i traženja mog
pristanka za Marka, ja sam joj, na njezino veliko iznenađenje, odgovorio
potvrdno. Samo sam bio postavio jedan uvjet, a taj je da Marko prije
odlaska provede tjedan sa mnom. Ona je na to pristala. I tada, dogodilo
se to što se dogodilo. Dogodilo se ono o čemu si čitao u novinskim
izvještajima. Zadnji dan, prije nego što će Irena doći i pokupiti naše
dijete, ja sam ostvario svoj plan. Znaš, dugo sam plakao prije nego što
sam to učinio. I, molim te, vjeruj mi da sam ga snažno poljubio u čelo
prije spavanja i rekao mu da ćemo odsada stalno bitizajedno, na što mi
se nasmijao i rekao: „Volim te tata.“ Cijelu noć sam ga gledao kako
mirno spava i diše, a onda pred jutro izvadio sam pištolj što sam ga
kupio na crno i pucao iz njega. Da, ubio sam sina, a zatim sam sebi
pucao u prsa. No ipak, Bog me odlučio kazniti te nije dozvolio da metak
pogodi srce, već samim čudom ranjava prsni koš i oštećuje lijevo plućno
krilo. Naša susjeda čula je pucnje i brzo pozvala policiju. Marko je već
bio usnuo s anđelima, a ja sam se još vucarao po zemlji. Spasio me
liječnički tim i tako dozvolio da se suočim sa svojim djelom. Nisam
želio, pa ni sada ne želim niskim razgovarati. Vidio si da ne surađujem s
policijom. Naluknuvši se koji put na televiziju u zatvoru, kada, osim
čuvara, u prostoriji nije bilo nikoga, vidio sam po prvi puta u životu
Irenu kako plače. Ipak osveta je bila moja, ali ne dokraja, jer ja sam još
uvijek živ. Evo to bi bilo sve, dragi prijatelju. Puno bi mi značilo to ako

376

bi mi se odlučio doći u posjet, ali razumjet ću ako ne želiš. Samo te
molim, ne smatraj me monstrumom.
Tvoj Marin.“
Poslije svega, odlučio sam ga posjetiti i pomoći mu da prihvati svoj
delikt i da ga prebrodi, jer uvidio sam da je i on samo slabo i krhko
ljudsko biće koje je pogriješilo. Homosum, humani nihil a me alienum puto.

377

Filip Starčević, Zagreb

SVEVIŠNJI ĆE SE VRATITI S MALJEM U

RUKAMA

Nakupina skočnih i vrlo proaktivnih napadača nasrće cipelama i
šakama na nekog ležećeg jadnika! Košmar, nezgodno guranje i miris
kiselog, nervoznog znoja. Ogroman je to usud za napadača, biti sada
nervozan i preplašen! Svoje emocije ovako besramno stavljati u izlog i
postati verzija žrtve! Onaj koji je tučen mora primiti dostojanstvene
batine, od dostojanstvenih monstruma! A ne od onih kojima je davati
batine i gora trauma od same fizičke boli koju trpi ova sklupčana
mizerija. Da se možeš pohvaliti kako nisi imao šanse, kada te netko pita
što ti se to zbilo s licem! Zdravstveni sustav će te njegovati, napisat će
dobri ljudi i pokoji članak ako budeš adekvatno unakažen. Javnost će se
gnušati, davati podršku, tapšati te po ramenu i kimati glavom iz
suosjećanja, ali kroz šumu letećih ekstremiteta vidjeti lica mladića koja
vrište od deficita integritetne očinske figure... To je prava noćna mora.
Tata je fizički bio prisutan, ali nije bio Ovdje. Sve što su od tate čuli su
pasivno agresivni, ali šaljivi komentari upućeni svojoj supruzi kako više
nije ona radoznala studentica u širokom baloneru. Mama sada nosi
isključivo praktične jakne, a dok je Tata ostao dosljedan sebi i zadržao
onu slabo njegovanu vizuru čak i nakon svog zenita. A što je s onim
stričekom koji je upalio sva četiri žmigavca nasuprot kioska? Čitavo
susjedstvo ga je četiri minute moralo blago zaobilaziti pri izlasku iz one
vječno zapišane podzemne garaže. Kako je Tata bio ljut, i kako mu je
drhtala donja usna - Ljudi se baš posvuda parkiraju - odjekivalo je iz
ovog sredovječnog muškarca, a da nije ispustio ni glasa.

Odjekuje i ovdje! Tupost udaraca, sumnjivo muško dahtanje i
mikroskopsko stenjanje. Bez vizualnih podražaja bi se dalo pomisliti
kako se posred ulice odvija spolni odnos. Sodoma i Gomora. Prolaznik
krišom digne pogled, no uvijek nastavi s blagim ubrzanjem. Nije bitno...
Jer svijet će biti užasno mjesto bez obzira na junačku građansku

378

intervenciju. Što valja riskirati? Još da se popije poneka šaka?! Može li se
radničkoj klasi bilo što zamjeriti? Sustav počiva na prosjeku, a prosjek
hrani i drži taj isti klimavi sustav na nogama. Nitko nema tako jasnu
ulogu poput malog čovjeka, što je doista za zavidjeti. Također, večernji
su sati, i ljudi dolaze iz popodnevne smjene umorni, tužni i vjerojatno
siromašni. Nevjerojatno je kako život nasrne… A nevjerojatna je i
silovitost ovih tupih nasrtaja! Kao da ih doista nije briga hoće li nakon
ovoga uslijediti smrt. Onaj na podu s nevjerojatnom sigurnošću zna da
neće. Osjeća po prvi puta koliko je ljudsko tijelo žilavo, i koliko se trudi
živjeti. Taman kako se ritam udaraca počeo stišavati, novopečeni
Mučenik je na nekoliko sekundi uspio proviriti i nepobitno identificirati
jednog od aktera. Bio je to Debeli Dario iz osnovne škole, onaj odvratni i
naprasiti agent uzrokovanja dječjih traumi. Gotovo identična kratka
frizura, oštra kosa, debele i guste obrve. Staklene oči, zaigrane, ali na
jedan evidentno krivi način. Užasna je sudbina te tuste dječice...
Zamislite gotovo od početka svoje svjesnosti gledati druge kako trče,
jure i doista ispijaju tu djetinju poletnost, a dok vi već nakon nekoliko
minuta igre morate posegnuti za odmorom, ili barem novom dozom
slatkoga. Dakako, Debeli Dario je ispunio svoj puni potencijal, te je iz
dječjeg psihopata postao onaj pravi, odrasli. U svakom periodu života
gazi po svojim suvremenicima, a svoju je dječju zanimaciju pretočio u
krajnje strastven hobi.

Mučenik je cijeli je svoj život proveo čekajući barem nešto, no čini
se kako je ovo što sada proživljava njegov najveći trenutak. Oh, koliko je
samo puta kroz ono naporno državno obrazovanje začuo kako je mogao
postati ono ili ovo, i kako je velika šteta što nije ispunio svoje krasne
potencijale. No sada će djelovati, jer ova se preplašena zapadna
civilizacija preplašila čak i smrtne kazne, pa civili poput njega moraju
preuzimati stvar u svoje nevine ruke. Ipak, ova stogodišnja eksploatacija
ljudskosti podarila nam je i mnoga tehnološka čuda! Trebat će mu
otprilike pola sata da sazna gdje ovaj fantom iz prošlosti prebiva. On
mora umrijeti. On će umrijeti.

Ubojica u nastajanju sada ima trideset i tri godine. Životni je
samotnjak potpuno lucidna uma koji je svoj način života bez ljudskih
odnosa odabrao svjesno. Još je kao učenik trećeg razreda osnovne škole