Kristalna pepeljara 2020. i 2021. - Zbornik priča

279

– Spajić je prije nekog vremena ubio svećenika.
Raguž se prenerazi. – Što! Odakle... Ni slučajno!
Virant mirno nastavi: – A ubio ga je zato što ovaj nije htio odati
ispovjednu tajnu. – On se okrene prema Ragužu. – Ako želiš znati što je
bilo, moraš i ti meni pomoći. Jesam li pogodio ili nisam?
Raguž se vrpoljio. – Pogodio si... Previše ga je revno ispitivao i
pop je izdahnuo. Ne mogu reći o kome se radi, ali tom popu se
ispovijedao netko jako važan. K vragu, to je strogo povjerljivo! Kako si
saznao?
Virant ode do jedne police i prijeđe prstima po deset svezaka
Lexikon für Theologie und Kirche. Izvuče peti svezak, Hexapla bis
Kirchweihe, položi ga na stol i krene listati.
– Da vidimo... ima tih Johannesa koliko hoćeš... A, evo ga! Ivan
Nepomuk, češki svećenik iz 14. stoljeća. Zbog dvorskih spletaka, kralj
Vjenceslav dao ga je mučiti i baciti s mosta u Vltavu. Poslije se raširila
legenda da je Nepomuk nastradao jer je kao kraljičin ispovjednik odbio
odati što mu je povjerila. Tako je postao prvi mučenik ispovjedne tajne.
– Ne vidim kakve to ima veze...
Virant bez riječi okrene knjigu prema Ragužu. Kraj članka je bila
slika. Bradati svetac je u ekstazi gledao u nebo, a oko glave mu je sjalo
pet zvijezda.
Raguž je namršteno gledao sliku. – Slučajna podudarnost.
– Pogledaj kad je Nepomuk ubijen: 20. ožujka. Na isti dan kad i
tvoji ljudi.
Raguž odgurne knjigu. – No, svašta! Znači, osveta! Član obitelji?
Ili neki župljanin? – Izvadio je notes i krenuo črčkati. – Neće biti lako
pronaći ga. Treba provjeriti tko je došao u Viroviticu od...
On prestane pisati jer je primijetio da se Virant smješka.
– Što je? Misliš da govorim gluposti?
– O, ne – odgovori Virant. – Razmišljaš sasvim logično. Točno
onako kako je ubojica htio da razmišljaš. Najteže je boriti se protiv
onoga tko te najbolje poznaje. S druge strane, ti si jako slabo poznavao
svojeg pomoćnika Grgina.
– Grgin... – reče Raguž i sklopi notes.
– Htio se riješiti Spajića da zauzme njegovo mjesto... a jednog
dana i tvoje. Te večeri imao je savršen alibi: tajni zadatak u Osijeku.

280

Ostao je u Virovitici, otišao Spajiću i ubio ga, valjda usred prijateljskog
razgovora. Ali htio je biti siguran da nitko neće ni pomisliti na njega.
Odatle šestokrake zvijezde. Čim ljudi vide tako nešto, odmah pomisle
na židovsko-masonsku urotu. Ali Grgin je znao i da ćeš tražiti pomoć od
mene, i da ću ja znati za Nepomuka, i da ćemo tako otkriti "pravi" motiv
umorstva. Varka unutar varke. – Virant zamišljeno nastavi: – Žao mi je
što se nisam upoznao s Grginom. Očito je bio iznimno inteligentan
čovjek. Sve je obavio kako treba i onda se zaputio kući. Ali nije očekivao
da će ga u zasjedi dočekati svetac.

Raguž, koji je do tada napeto slušao, iznenađeno se nasmijao. –
Ubio ga je svetac?

– Koliko god bio pametan, Grgin nije računao na jedno.
– Što?
– Svoju maštu. Taj čovjek nije imao savjesti, jer dijalektički
materijalizam ne zna za savjest, ali ovdje... – (Virant se kucne po
zatiljku) – ...ovdje su još živjeli njegovi praznovjerni djedovi. Ne možeš
se igrati sa svetinjama. Postoji iskonski strah od kazne. A on je oskvrnuo
svetačke znakove urezujući ih u ljudsko meso. Magla i noć, priče iz
djetinjstva, obrisi raspela na raskrižjima. I ono najvažnije: to mu je bilo
jedino ubojstvo u životu za koje nije mogao svaliti odgovornost na
državu, nego jedino na sebe. Kad je stupio na most, siguran sam da je
već bio izvan sebe.
On položi ruku na leksikon. – Osim ispovjedne tajne, Ivan
Nepomuk je svetac zaštitnik mostova i branitelj od poplava. Nekad je
imao kip upravo na onom mostu, kod crkve svetoga Roka. Davno su ga
maknuli. Ali penjali smo se na njega kao djeca, sjećaš se? – Raguž kimne,
a Virant nastavi: – I Grgin se toga odjednom sjetio. Zastao je nasred
mosta, u bijelom moru magle. I tada mu se ukazao svetac.
Vidjevši Raguževo lice, Virant se nasmije. – No, što me tako
gledaš? Nije to ništa neobično. Sva vjerska čuda su plod grozničava
mozga. Majka je čula Grgina kako stenje od muke i zaklinje sveca. A
onda je skočio u Vltavu... hoću reći, u Ođenicu. Možda je samo bježao
od priviđenja. Ali prije bih rekao da je htio doslovno sprati grijeh sa sebe
oponašajući sveca. To je onaj isti poriv zbog kojeg vjernici nose križ u
procesiji. Imitatio Ioannis.

281

– Obojica ste prepametni za mene – otpuhne Raguž. – Hm...
Znači, mogu biti miran. Pogreška u kadroviranju, ništa drugo. – On
pogleda Viranta. – Kad smo već kod kadroviranja, zašto ne bi zauzeo
Spajićevo mjesto? Sve bi rješavao u rukavicama, a ne sirovo kao on.
Svima bi bilo bolje.

Virant odmahne rukom. – Ne, hvala, loše je za zdravlje. Samo te
molim da opet pošalješ uputu narodnim knjižnicama da otkupe moje
knjige. Moja gazdarica nikad nije vidjela more, pa sam je mislio odvesti
u Opatiju i Lovran.

– Nadvojvoda bi se brčkao na rivijeri! Kupuješ sretnu starost?
Skupo ćeš je platiti.

– Kao i svatko.
– Ne svatko. Ovakvi kao ja ne dočekaju penziju.
Kao da se i sâm uplašio svojih riječi, Raguž se na brzinu pozdravi
i ode.
– Grozan čovjek – napomene gospođa Cerjan dok su gledali kako
Raguž odmiče ulicom.
Virant se osmjehne. – Ljudi su uglavnom grozni, i zato je dobro
imati one najgroznije kao prijatelje da vas čuvaju od ostalih. Idemo
unutra, bio bi grijeh da se vaš ručak ohladi.

282

Anja Maksić Japundžić, Zagreb – Milano

2. nagrada – Kristalna pepeljara 2021.

DAN VELIKIH VALOVA

Jedino plavije od zgusnute modrine bazenskih pločica bile su njezine
panično razrogačene oči.

U središnjem dijelu bazena pokušala je vršcima nožnih prstiju dotaknuti
dno, no valovi koji su bili sve jači, odbacivali su njezine noge prema
površini. Njezina kratka, mišje smeđa, kovrčava kosa lebdjela je uvis
poput morske vlasulje mreškajući se u strujama valova, a plavkasta
neonska svjetla na stropu iznad bazena sve su se više udaljavala. Više
nije mogla čuti glazbu s razglasa, ni razdraganu vrisku ostale djece. U
panici je još jednom pokušala izvući glavu iznad površine, no pritisak
koji ju je zadržavao pod vodom bio je presnažan. Njezine su dugačke
ruke kao neučinkovita, šuplja vesla grabile vodu i na trenutak se uspjela
divlje i instinktivno otrgnuti od četiri nespretna pipca koja su je gurala
prema dolje. Halapljivo je progutala zrak ispunjen klorom i vedrom
cikom, no već sljedeći val ju je poklopio i ona se uz slabašno prskanje
ponovno našla pod vodom. Ovaj put su četiri tanke, ali odlučne poluge
bile spretnije, pa je tonula brže, dok joj je srce lupalo o rebra.
Preplavljena više čistom panikom nego vodom prepustila se pritisku, a
novi val je poklopio mjesto na kojem se iznad njezine glave zatvorila
vodena površina.

Draga Iris,

dani u bolnici su posve nalik jedan drugome, a tvoje bi mi pismo pomoglo da
lakše razbijem, a time i podnesem, ritmičnost ovog začaranog vremena
razvedenog od stvarnosti. Sad, pred kraj svog trajanja, jasno osjećam da je
vrijeme tek ono što u njega uspiješ smjestiti. I da, iako teško pamtim što su nam
jučer donijeli za ručak, sve se jasnije sjećam svih naših zajedničkih ljetovanja.
Sjećam se kako smo uspoređivale položaj svakog od naših madeža u nadi da će
ispasti da smo nekako tajno genetski povezane, ushićene da nas svi nazivaju
blizankama iako nas je vezalo samo duboko ljudsko prepoznavanje. Sjećam se
one večeri kad smo s dečkima iz susjednog paviljona trebale zamijeniti odjeću i

283

imati kostimiranu zabavu. Pavle je završio u tvojoj bijeloj haljinici s modrim
točkama i velikim mornarskim ovratnikom kakav je tada bio en vogue i koju
smo ti i ja nosile na smjenu u posebnim prilikama. Izgledao je zadivljujuće
krhko i eterično i naredila si mu da se smjesta svuče jer smo prešutno shvatile
da mu stoji bolje nego i jednoj od nas. Sjećaš se da smo strahovale da će nam
zadnji vikend ponovo dovesti posebne, kao kad smo bile u onom kampu kraj
toplica? Bile smo glavne dok smo prepričavale strašne zgode od prošle godine i
uvjeravale sve nove u kampu kako posebni (tako su ih zvali da ne bi rekli
zakinuti, hendikepirani, ili nedajbože retardirani) nisu ni najmanje nevini
ni bespomoćni kakvima ih naše i njihove odgajateljice žele prikazati. Nas dvije
smo tada dobro znale da samo odrasli mogu biti toliko naivni, ili licemjerni, i
tvrditi da oni nemaju nikakvu moć.
Iris, ja nemam više mnogo vremena. Odlazim, moje se tijelo sve manje spremno
boriti, ova je bolest odlučnija i tvrdoglavija od mene. Molim te, piši mi, čega se
zapravo sjećaš kad pomisliš na to ljeto u toplicama?

Piši mi.

Tvoja Alemka

Desetominutni program “doživljaja oceanskih valova u toploj vodi
bazena”- jedne od glavnih atrakcija toplica i poslastica čuvana za sam
kraj dječjeg boravka u kampu- bližio se kraju, a veliki valovi su se
postepeno smirivali. Odgajateljice su prozivale djecu redom kako su
pristizali njihovi roditelji. “Sanja, hajde u svlačionicu, mama je došla.”-
vikala je punašna odgajateljica u trenirci s ruba bazena. “Ivane, Mislave,
nemojte da vas ponovo zovem, roditelji vas čekaju već petnaest
minuta.”- mahala je pjegava odgajateljica u bazenu, pokušavajući se
probiti kroz juhu u kojoj su kao nasmiješene knedle plutala djeca u
raznobojnim kupaćim kostimima. U najplićem dijelu bazena,
odgajateljica sa zviždaljkom oko vrata i mokra tek do pasa oko sebe
okuplja djecu različitih dobi u uniformnim bordo kostimima i malim
logom na kojem piše CDPUR. Neka od djece koja joj prilaze neukrotivo
mašu ručicama, neobično ukočenih prstiju ili u grču otvorenih šaka, dok
drugi ispuštaju dugačke krikove samoglasnika. Odgajateljica sa
zviždaljkom oko vrata ih prebrojava dodirujući svakom potiljak i nježno
ih gura sebi iza leđa. Na trenutak se zbuni, (veliki sat iznad bazena
pokazuje 12:15, autobus po posebne dolazi u 12:45, a još ih treba osušiti i
pomoći im da se odjenu) okreće se prema nemirnoj i glasnoj četi iza sebe

284

i počinje brojiti ispočetka. “Jasna, jedan fali”- dobacuje uznemireno
odgajateljici u trenirci na rubu bazena.
Iris i Alemka su već kod ležaljki, brišu se u svoje meke, debele ručnike
(potpuno jednake, osim što je Irisin ljubičast, a Alemkin svjetloplav),
kratko se zagrle i već kroz plitki bazen za pranje nogu trče svaka prema
svojim roditeljima koji nestrpljivo, jer svoje princeze nisu vidjeli dugih
osam dana, nasmiješeni čekaju iza velikih staklenih vrata.

Draga Iris,

sjećaš li se da se zvala Renata? Sjećaš li se njezinih ruku, sablasno bijelih i
dugačkih, zmijolikih, traljavo spojenih s ramenima, kao da je netko rastavio pa
krivo sastavio jednu od onih jeftinih kineskih barbiki? Ja ipak najintenzivnije
pamtim njezine oči, staklene pikule, tamnomodre s ljubičastim perima. Kad nas
je gledala, onako gladno, rentgenski, nije treptala i smatrala je da od nas
neprestano smije nešto tražiti. To je sigurno bilo zato jer si joj, prvi dan kad su
nam se posebni pridružili u kampu, ponudila da uzme Kiki bombon iz vrećice.
Ona ih je zagrabila cijelu šaku. Trapavo je, sa svojim predugačkim noktima
grebala omot sa svakog, pa nam prilazila s leđa i pokušavala nam ih strpati u
usta, kreketavo se smijući našem užasu. Imala je četrnest godina, bila je među
najstarijima u grupi posebnih i bila je viša čak i od tebe, koja si uvijek bila prva
u vrsti, čak i od dečkiju. Sjećaš se kad smo spojile krevete u spavaonici i cijelo
poslije podne (padala je kiša, pa su nam produžili vrijeme obaveznog “odmora”)
slagale dvorac od posteljine? Jastuci su nam bile kule, deke smo smotale u
zidine, a plahtu smo uspjele prikvačiti na zid i razapeti je kao tabor. Provalila
nam je u sobu i najprije nas škiljavo promatrala, a onda je skočila na krevet i
počela nogama šutati i divlje razbacivati našu arhitekturu, naš zamak, opkop i
utvrdu. Vikale smo da prestane, ali to kao da ju je samo ohrabrilo, smijala se
opako, graktavo. Pokušala si je dohvatiti i povući s kreveta, no opalila te nogom
u trbuh. U suzama smo se odjurile potužiti, nas dvije koje smo bile miljenice
svih odgajateljica, a one su nam izdajnički rekle da to nije bilo namjerno i da se
Renata samo htjela igrati s nama. A sjećaš li se “Dana velikih valova” kojem
smo se veselile od početka našeg tjedna u kampu i kad me je u bazenu s leđa
hvatala za struk i podizala iz vode, a tebe neprestano vukla za gležanj ne bi li te
potopila?

Iris, čega se ti sjetiš kad se sjetiš Renate?
Molim te, piši mi.

Alemka

285

Tjeskoba, a za njom i panika kao masne mrlje razlijevale su se oko i
unutar sve pustijeg bazena. Većina djece su već stajala s vanjske strane
staklenih vrata, a roditelji su ih trljali ručnicima
i radosno ispitivali o kampovskim dogodovštinama. Kraj bazena je
ostala samo skupina od trinaestero djece u bordo kostimima s kružnim
logom Centra za djecu s trajnim posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju
i s hrpe na jednoj ležaljci nespretno grabila tanke bijele ručnike. Njih nije
imao tko istrljati, jer je odgajateljica sa zviždaljkom oko vrata na panične
povike kolegice u trenirci već trčala prema bazenu. U njemu je s licem
prema dolje plutala sitna glava s kratkom kovrčavom kosom neskladno
nataknutom na dugačko tijelo u jednodjelnom bordo kupaćem kostimu.
Kad su iz bazena izvukli beživotno tijelo četrnaestogodišnje djevojčice,
oči su joj na plavkastom licu bile širom otvorene, plave s iznenađujuće
dubokom ljubičastom nijansom. “Renata, to je Renata”- zatresla se
odgajateljica sa zviždaljkom oko vrata i nekontrolirano je zaridala.

Draga Iris,
metastaze naseljavaju i korjenito mijenjaju moje tijelo, žarišta se premiještaju i
hrane onim što je ostalo od mene, no više se ne opirem. Umrijet ću u boli, no
želim umrijeti u miru. Sve što posjedujem ostavljam Centru za djecu s
trajnim posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju. Prekasno je da
učinim išta više od toga.
Iako mi i dalje ne odgovaraš na pisma, znam da se ništa nije promijenilo od
onog ljeta prije dvadeset godina kad smo obje znale da nema potrebe jedna
drugoj davati suvišno i banalno obećanje da to što se dogodilo nećemo
spominjati više nikad. Takve trivijalnosti nisu potrebne kad imaš jedanaest
godina i najbolju prijateljicu s kojom je sve jasno tek iz jednog pogleda. Kao što
je, usred pljuskanja lažnih valova, bio onaj naš- neraskidiv i obvezujući-
zaključan između naša dva para očiju da slučajno ne bi pobjegao pod površinu
tople vode i vidio što nam rade ruke dok smo ih predugo držale na sitnoj glavi s
ljubičastim očima.

286

Mia Prović, Zagreb

3. nagrada – Kristalna pepeljara 2021.

DUŠNI DAN

Hladni, debeli zidovi muzeja i vjetar piri. Kraj je listopada. Oko
dvadeset stručnjaka i Ivana i ja. Ovi sa Sudske medicine štapićima
uzimaju uzorke. Jedan fotoaparat škljoca. Grupe ljudi u uniformama
razgovaraju i pokazuju prstom uokolo. Krv je posvuda. Kako je dospjela
tako visoko prema stropu? Puls iz presječene karotide u vratu može
odbaciti krv i pet metara u dalj. Ali gore su samo kapljice, na podu je
cijeli bazen! Već sam vidio krv na mjestu zločina, ali ova je izgledala
zlokobno. Tamna i gusta. Kao da je netko ostavio osobu tu dok iz nje
nije iscurila posljednja kap.

U zgradi policije u Virovitici su nas posjeli i rekli da su im sve naše
glave potrebne. Zadatak je proći registar nestalih osoba cijelog područja
i dojaviti svaki, bilo kakav trag. Kao da ćemo im mi iz Pitomače što
pomoći. Zaključio sam da su nas pozvali jer je zločin na javnom dobru. I
još u centru grada. Civili moraju vidjeti da se radi sve moguće.
Neizvjesnost dovodi do straha, strah dovodi do izmišljenih priča. Na
kraju se blati sposobnost policijskih službenika.

Sjedim u postaji i pušim cigarete. Zabavlja me misao da je jedino kod
nas i na psihijatrijskim odjelima to u današnje vrijeme dopušteno.
Detektiv sam postao slučajno. Mama mi se uvijek petljala u poslove.
Imao sam tri godine, a ona je već „imala osjećaj“ da sam stvoren za
profesora. Htjela je da radim u školi, kao otac. Pa je tako i bilo. Nisam ni
primjetio do trena kad sam imao diplomu u ruci i četvrt stoljeća, da tu
odluku uopće nisam donio sam za sebe. Na kraju sam želio raditi bilo
što, samo da nije to.

287

Sve naše glave su im potrebne. Mo'š si mislit'! Našao sam novce bake
Mirjane, ali tu je završavao svaki moj istražiteljski uspjeh. Cijelo vrijeme
ispitujem unakrsno Jožu i Darka tko je koga prvi udario kad su se opet
potukli oko pola metra vinograda.

Premještam po stolu papire svojih otvorenih slučajeva. Pijanac koji je
istukao ženu je dolje u pritvoru, kasnije će ga isporučiti u Bjelovar. Sve je
bilo isto i tiho i baš mi to odgovara. Ova glava je premalo plaćena da
misli i o tuđim slučajevima.

Tu noć sam sanjao krv koja kapa sa stropa, puni predvorje i onda se u
rijekama razljeva po prilazu i parku dok ne napuni cijeli presušeni rov
oko dvorca.

Krv je ljudska, kolega Josip. Da, sto posto smo sigurni. Ne, još nismo
pronašli tijelo. Ne, nemamo nikakvih drugih dojava.

Prvi sam u Virovitici i želim čuti forenzičko izvješće.Iziritirani, kratki
odgovori, a pogledom mi sugeriraju da se vratim otkud sam došao. Bio
sam u pravu kad sam mislio da je pompa za javnost. Ali to me nije
zaustavilo. Nakon četiri sata tvrdoglavog zadržavanja u zgradi glavni
inspektor se razmekšao. Pruža mi papir u vrećici za dokaze, a na njemu
krasopisom ispisana poruka: Dom prodati to je kob, iz groba se budim stog.
Krv će tvoja dvorom liti, od mene se ne možeš skriti.

Na vratima su se poredali službenici Gradskog muzeja. Prepuštam
Virovitičanimaispitivanje i umjesto toga njuškam po muzeju. Kažu da
ljudi sa neobičnom pozadinom i obrazovanjem donose svježe zamisli u
posao. Mijenjaju inače striktan način kako se obavljaju zadaci. Tako sad i
moja diploma profesora geografije i povijesti ima nekog smisla. Poruka
je upalila lampice.

Vraćam se pet dana za redom u muzej. Prvo policijska značka pušta
kroz vrata, pa ne. Prvo smijem dirati artefakte, pa ne. Ovi iz zaštite
kulturne baštine brinu više o tom jesu li knjige krhke nego o činjenici da

288

je u predvorju netko ubijen. Kad me više ne puštaju unutra kopam po
internetu. Kad ne nalazim detaljne podatke,tražim sve povezano u
gradskoj knjižnici. Vraćam se dok ne proučim sve što imaju. A nemaju
puno. Vraćam se svejedno.Sjetim se da je u sklopu dvorca Državni
arhiv. Jedva dobijem dozvolu dirati njihove knjige. U PU Virovitica me
ismijavaju. Kažu da tratim život i vrijeme.

Kolega Josip, tamo nitko ne stanuje od 1841. Kolega Josip, jeste sreli
kakvog duha danas?

Glavni inspektor šuti. Ne misli da mu pomažem u istrazi, ali me pušta
da radim svoje. Obavjesti me tu i tamo o posljednjim forenzičkim
nalazima. Još nema tijela. Krvna grupa je A. Papir je iz 19. stoljeća. Tinta
je iz 21. stoljeća.

Iz gradske knjižnice gledam kako se spušta još jedna večer. Dan je opet
bez uspjeha i otkrića. Čitao sam opet stvari koje znam napamet.
Nervoza me primila od pomisli da moram sve ovo napokon pustiti i
vratiti se svojoj tihoj svakodnevici. Ivana kaže da im falim u Pitomači.

Šetam kroz hodnik i gledam djela lokalnih umjetnika. Gledam u bilo što
da ne mislim o tom kako sam uzalud potrošio sve ovo vrijeme. Čitam
pisma uokvirena na zidu. Žena ohrabruje mladog pisca da se da u
pisanje romana. Kaže da svatko ima svoj put i svoje prepreke. Kaže da je
ljudska narav neobična, ali da su motivi za ubojstvo uvijek slični. Tajne,
ljubomora, osveta i pohlepa. Kaže da potraži u tom rješenje za lokalne
prilike iz 1925.

Lud sam od slijepe ulice u kojoj se nalazim i odlučim se za neprimjeren
potez. Odlazim u muzej i molim zaštitara da me pusti unutra. Kad ne
popusti zaletim se svejedno niz hodnik do onih knjiga koje mi nisu dali
dirati. Zaglavim vrata i navalim na knjige kao mahnit. Korice pucketaju,
a ja listam i listam. S mišlju da me kolege dolaze uhapsiti, s mišlju da ću
nešto ugledati ako tako brzinski pregledam svaku stranicu. Čujem ih
vani i nemoćno se okrenem prema preostalim knjigama. Primim se

289

jedne, pa druge, pa treće, sve ih vadim do pola i vraćam. Izgubio sam
um i osnovnu moć razlučivanja. A zašto?! Jer sam mislio da mogu biti
koristan. Mislio sam da slijedim dobru ideju.

Vrata otvore kad papir padne na pod ispred mene. Na njemu ista
krasopisom ispisana poruka.Dom prodati to je kob, iz groba se budim stog.
Krv će tvoja dvorom liti, od mene se ne možeš skriti.

Glavni istražitelj sada zvuči kao i ostali. Kolega Josip ovo, kolega Josip
ono. Zabranili su mi pristup muzeju i zapovjedili mi da se vratim u
Pitomaču.

Joža me čeka ispred vrata postaje: „Da znate kaj mi je taj smrad rekel',
sam da znate...“ Ivana je vesela što sam tu, kaže da voli da su stvari po
starom. Malo sam tup od svega, ali znam da sam otišao daleko od
stvarnosti. Mirim se s tim par dana, a onda telefon zazvoni. Papir je iz
19. stoljeća. Tinta je iz 19. stoljeća.

Glavni inspektor me pusti da ispratim i posljednji hir i pregledam u
arhivu policije sve slučajeve iz 1925. Puste me i među knjige koje sam
napao u ludilu. Žena zadužena za kulturnu baštinu hiperventilira pored
mene dok ih ja „previše grubo“ listam.

Gradski muzej nosi i ime Dvorac Pejačević. Obitelj je tamo živjela od
1769. Josipa II. prate tri Antuna i jedan Ivan Nepomuk. Među knjigama
je ručno ispisan dnevnik u kojem žena na Dušni dan 1825. opisuje
mračne sile i zlu kob koja se nadvila nad dvorac. Opisuje krv po
predvorju i kako su uznemirili predke svog muža jer su htjeli prodati
djedovinu.

Iza tog zapisa piše kako su braća Antun i Ivan htjeli prestrašiti oca.
Smrtno su se uvrijedili kad su ih čuli da žele prodati dvorac. Mlade
glave, nepromišljene ideje. Izlili su po predvorju krv od kokoši i
podmetnuli poruku. Ne bi ih otkrili nikad da Ivan nije bio lijen oprati

290

hlače do kraja. Služavka ih je našla krvave u dnu ormara. Nakon kazne
su priznali.

Brzo zatim smo pronašli sve živuće Pejačeviće u Virovitici, provjerili da
su svi čitavi. Razumjeli da je dvadesetčetverogodišnji Petar jedini koji
ima pristup ljudskoj krvi, obzirom da radi u Općoj bolnici Virovitica.
Propjevao je za dvadeset minuta otkad smo ga priveli. Molio nas je
skoro u suzama da ga ne strpamo u zatvor do kraja života. Dobio je
kaznu za uništavanje javnog dobra.

1925. godine djed dotičnog učinio je identičan vandalizam. Tvrdio je da
je to nasljeđe, da je to način kako se u njihovoj obitelji slavi Dušni dan.
Tvrdio je da je dvorac njihov i da nikada nije trebao pripasti gradu. Htio
im je utjerati strah u kosti. Tvrdio je da ima izravnu krvnu poveznicu s
grofovima Pejačevićima, iako nigdje nije postojao zapis da su Antun i
Ivan Nepomuk imali potomstvo.Policija u 19. stoljeću nikad nije našla
počinitelja, pa je iz ponosa uvjerio unuka da na stogodišnjicu učini to
ponovno. Rekao mu je da duh Josipa II. Pejačevića na Dušni dan kola
hodnicima dvorca i traži svoje živuće potomke. Petar nije vjerovao u
duhove, ali je vjerovao da ga djed gleda s onog svijeta, pa je to učinio
njemu u čast. Kaže da je djed umro na odjelu gdje se slobodno puše
cigarete.

„Josip! Danas sigurno nisi ništa jeo. Dođi na ručak!“ Mama uvijek opet i
ponovno nađe način da se petlja u poslove. „I dovedi Ivanu. Ispeć ću
meso.“

Smijemo se dok trčimo u auto jer vidimo Jožu kako bijesno parkira pred
postajom.

Opet ti tihi, mirni i dosadni dani na poslu.

291

Goran Radiković, Čakovec

Pohvaljena priča (4. mjesto)

NÈMESIS

Gen je stajala skamenjena u dovratku. Prekrila je lice blijedim
koščatim rukama i s nevjericom škiljila kroz razmaknute prste. Oči su joj
se počele puniti suzama jer ju je prizor u koji je zurila ispunjavao
užasom. Nagon ju je tjerao vrisnuti iz petnih žila no paralizirajući déjà vu
osjećaj smrznuo joj je mozak. Takav prizor već je vidjela i u takvom
komadu već je igrala glavnu ulogu.

Nalazila se u zagušljivom uredu privatnog istražitelja
Lovrencsicsa, šezdesetogodišnjeg bivšeg policijskog inspektora,
potomka mađarskih političkih imigranata. Prema službenoj verziji,
prijevremeno je umirovljen zbog ozljede na radu. Istina je ta, da je u
jednom od svojih pijanstava posrnuo i promašio stepenicu te se
zaustavio "obrnuto proporcionalno" tek pri vratima spremišta u
podrumu zgrade policijske stanice. Polomivši bedrenu kost, nešto
rebara i oba kuka proglašen je nesposobnim za rad te je nevoljko pristao
svakog prvog u mjesecu primati državnu crkavicu uvećanu za
minimalnu ratu odštete. U protivnom bi ionako dobio otkaz. Nakon
umirovljenja otvorio je ured privatnog istražitelja. Šepesajući je pratio i
fotografirao nevjerne supružnike, iz žbunja vrebao prevarante
osiguravajućih društava, pokušavao osujetiti industrijsku špijunažu, a
tu i tamo bi kojem bivšem kolegi uskočio kod medijski nevažnih
slučajeva.

Prije osam godina Gen je, poput furije, uletjela u očevu
kancelariju, glasno prosvjedujući i protestirajući na očevu jednostranu
odluku da joj jednim telefonskim pozivom zamrzne sredstva po svim
bankovnim računima. Šarena lepeza kartica kartičarskih kuća postala je
manje vrijedna od plastike na kojoj su kartice otisnute. Njihove su

292

nepomirljivosti kulminirale Geninom željom za putovanjima Europom i
studiranjem povijesti umjetnosti, dok je konzervativni otac financije
uvjetovao diplomom iz ekonomije ili eventualno prava, čime bi osigurao
nasljednika u upravi konglomerata koji je već cijelo stoljeće nosio
obiteljsko prezime.

Vremešnog je oca pronašla izvaljenog u kožnatom naslonjaču,
purpurnog u licu, s ispalim očima i čvrsto urezanom klavirskom žicom
oko vrata. Kako je posljednja viđena u očevom uredu, prst sumnje
ukazivao je na nju. Postojali su i motiv i prilika, ali optužnica protiv nje
je odbačena samo zbog tehnikalija - nedostatka jasnih dokaza i dakako,
prezimena koje je stajalo uz njeno ime. Nakon što je prošlo šest godina, a
policija nije uspjela pronaći počinitelja ili barem žrtvenog jarca,
reflektori medija okrenuli su se svježijim i sočnijim temama. Slučaj je
pao u zaborav i sakupljao prašinu u policijskoj kartoteci.

Gen je odlučila pronaći očevog ubojicu i ujedno oprati svoj obraz.
Angažirati vanjskog privatnog istražitelja bilo je teže nego što je
zamislila. Nakon što su je trojica odbili pod izlikom kako se trag već
ohladio, naletjela je na Lovrencsicsa.

Stigavši na dogovoreni sastanak, preko radnog je stola gledala u
Lovrencsicsa zavaljenog u otrcani naslonjač. Zurila je u purpurno
izobličeno Lovrencsicsevo lice, a oko vrata je nosio stegnutu kravatu od
klavirske žice.

Kad je Gen napustio val šoka, a krv procirkulirala mozgom,
shvatila je dvije stvari: prvo, ona će biti optužena za taj ogavan zločin,
točnije, za oba ogavna zločina. I drugo, a nametalo se samo po sebi, stari
je prdonja Lovrencsics istjerao štakora iz rupe! No, to je platio glavom.

Znala je da nadzornih kamera nema jer tko bi, pobogu, išta u
ovom kvartu nadzirao. Kvart se s godinama pretvorio u geto. Male
biznise i obrte gušili su jeftini uvozni šoping centri smješteni na periferiji
grada, a dotukli ih nelojalna konkurencija i reketarenje kvartovskih

293

bandi. Zato je najamnina bila bagatelna, a barovi su po akcijskim
cijenama točili pića koja bi ispala iz kamiona pa je kvart bio kao krojen
po mjeri Lovrencsicsa.

Otrla je rukama suzne oči te je poput djeteta obrisala vlažan nos
rukavom. Nastojala se pribrati. Situacija je toliko loša da se neće
promijeniti na gore čak i ako ju zateknu u uredu. Primijetila je da je
ormarić sa spisima otvoren.

"Ubojica je, dakle, preturao po spisima, no je li Lovrencsics bio
mudriji?" upitala se.

U taj tren, pogodila ju je misao koja joj je ostala lebdjeti u
podsvijesti još od posljednjeg sastanka s Lovrencsicsem. Zatekla ga je
kako pognut čeprka oko ormarića mini-bara u sjenovitom kutku
prostorije, a ipak nije joj se činio pripit. Otvorila je mini-bar i u pozadini,
iza poluispijenih boca žestice, bilo je nagurano nekoliko spisa, tucet
crnobijelih fotografija raskalašenih biznismena s eskort damama i nešto
stranog novca povezanog običnom gumicom. Na vrhu papirnate hrpe
ležala je Lovrencsicseva Beretta 9 mm. Oprezno je izvadila oružje i
posegnula za spisima. Munjevitim pregledom, utvrdila je da je jedan od
spisa bio slučaj njenog oca, a pregledavši fotografije zaključila je da se
eksplicitne poze starkelja s mladim komadima nje ne tiču.

U spisu je bilo svega šest papira. Na prvom je papiru pisaćim
strojem bilo ispisano tucet imena abecednim redom, a zatim su crvenom
kemijskom olovkom precrtana sva osim njih četvero. Jedno od
neprecrtanih imena bilo je njezino. Sebe je eliminirala i posvetila se
ostaloj trojici.

Prvi je bio Robert Blake, glavni računovođa u očevom poslovnom
imperiju i osoba od najvišeg očevog povjerenja. Bio je samac i obiteljski
prijatelj. Prethodno očevom ubojstvu došlo je do nerazjašnjene svađe
između njega i oca, a šaputalo se da je uzrok svađi njegova neprikladna
naklonost Geninoj majci. Međutim, u vrijeme ubojstva prisustvovao je

294

međunarodnom skupu računovođa u nekom elitnom all inclusive
odmaralištu. Kao svoj alibi priložio je avionsku kartu i račun hotela, a
nekoliko je ljudi potvrdilo da je prisustvovao skupu.

Drugi je bio Josh Rosen, očev dugogodišnji asistent, koji je jednog
dana odlučio izaći iz ormara i priznati da je gej. U vrijeme ubojstva više
nije bio zaposlen u poduzeću, a otac se pobrinuo da se više nigdje ni ne
zaposli na sličnoj poziciji. Psihički rastrojen i financijski uništen živio je
sam pa nije imao alibi u vrijeme ubojstva.

Treći je bio Thomas Washington, tamnoputi očev partner, koji se
teško nosio s očevom religioznom stranom. Gorljivo je zagovarao kako
bi farmaceutski dio konglomerata trebali više okrenuti proizvodnji
preparata za kontrolu trudnoće, čemu se otac žestoko protivio. Nakon
očeve smrti, preuzeo je upravljanje konglomeratom i svoje zamisli
sproveo u djelo. Njegova je supruga tvrdila da su čitavo poslijepodne i
večer proveli zajedno.

Posljednji papir bila je blijeda kopija bankovnog izvatka
poduzeća osnovanog na Kajmanskom otočju. Umjesto adrese stajao je
poštanski pretinac u predgrađu, a osnovao ga je tamošnji odvjetnički
ured u zamjenu za skromnu financijsku naknadu. Saldo na bankovnom
računu bio je osmeroznamenkasti broj. Tada je shvatila!

Izletjela je iz ureda, uskočila u auto i vozila pola sata na
sjeveroistok grada. Željela je da joj se ruke za volanom prestanu tresti.
Parkirala je dva stambena bloka prije cilja te prošetala južno prema
modernom stambenom neboderu. U odnosu na susjedne zgrade, isticao
se više arhitektovom zaigranošću nego veličinom. Koračajući pogleda
uprta u tlo, promatrala je lelujave siluete prolaznika u posljednjim
ostacima popodnevnog pljuska na grbavom pločniku. Stigavši do
zgrade, ugledala je ime na portafonu. Pritisnula je dugme i pričekala.

Izobličen glas, jedva iznad šapta, čuo se iz zvučnika: "Da, tko je?"
"Gen!" kratko je odgovorila.

295

"Oh!"
Nastala je neugodna tišina pa glas ponovo progovori hineći
ushićenje: "Gènesis! Kojim dobrom?"
Bio je jedina osoba, osim njenih roditelja, koja ju je zvala punim
imenom. Gènesis, nazvana po prvoj knjizi Starog zavjeta s pričom o
stvaranju svijeta. Očeva religiozna fantazija.
"Željela bih s tobom popričati o ocu..." izgovorila je pomalo
nesigurno.
Glas iz portafona na neko je vrijeme ušutio, a zatim je dugotrajno
zujanje najavilo da su vrata otvorena.
"Popni se!" rekao je i prekinuo vezu.

Gen je ušla u lift i izašla na pretposljednjem katu. Pogled iz lobija
pucao je na veliki zarasli park nasuprot zgrade. Skrenula je u prolaz
desno, na vratima pročitala ime i tiho pokucala. Trebalo je vremena da
se vrata otvore. Kad su se otvorila, stajali su oči u oči.

"Živiš skromno s obzirom koliko si love ukrao ocu", reče Gen
skrivajući bijes.

"Gènesis, želiš li ući ili..."
"Dugo me nitko nije zvao Gènesis..." prošaputala je Gen
prekinuvši ga u pola rečenice.
"Mislim da je otac posljednji koji me tako zvao. U zadnje vrijeme
razmišljam o promjeni imena... Više mi se sviđa... Nèmesis!"
"Ah da, Nèmesis, grčka božica pravde..." podsmjehne se
sugovornik.
"Odmazde!" ispravi ga Gen te iz dubokog džepa kaputa izvuče
Lovrencsicsevu Berettu.

Podigla ju je u visini sugovornikove glave i Beretta je zagrmjela.
Glava mu je trznula kao udarena nevidljivom bejzbol palicom. Opružio
se po podu poput groteskne marionete kojoj su u isti mah popucali svi
konci. Oko beživotne zgrčene šake bio je namotaj klavirske žice. Gen je
polako pritvorila vrata stana i posljednji se put zagledala u ime na
natpisu. Robert Blake.

296

Aleksa Bralić, Stobreč

ABRAZIVI

Nisam još ni kavu popio, a trojica mojih operativaca su se rasplesali oko
dva nova dodijeljena slučaja što nam ih je proslijedio pomoćnik
zapovjednika. A baš mislim da bi mi kava dobrodošla kao eliksir za
moju jutrošnju glavobolju, što mi pritiska glavu, od tu... iza uha... pa sve
do obrva koje mi se same stišću u jutarnjem grču, gotovo dotičući jedna
drugu.
Radić i Baban su upravo izišli i ostavili me samoga s Darijom. Dakako,
zgrabili su slučaj ubojstva u afektu i već prikupljaju potrebne detalje za
tužiteljstvo. Rješivo samo od sebe, pučkoškolski zadatak. Darija je zabila
nos u izvješće krim tehničara, opis prizorišta... sve detalje slučaja koji je
dopao nas dvoje. Pogleda po fotografiju pa proslijedi meni. Krasno.
Umorstvo vatrenim oružjem izvršeno od strane nepoznatog počinitelja
koji je, u namjeri da se riješi tijela, istog raskomadao. Baš divota... očito
se radi o jednom počinitelju koji je, komadanjem trupla, posao
uklanjanja žrtve učinio lakšim.
Težak zločin... a ovaj zločin je težak doslovno! Treba tijelo žrtve i
odnijeti nekud, pa ako si počinitelj bez bliske duše da ti pruži
prijateljsku pomoć, moraš rintati sam... a ako je žrtva teška, kako? U
ovih minulih tridesetak godina što radim u odjelu za krvne delikte, ovaj
mi spada među najgnusnije slučajeve. Odiozno do bola.
— Šefe, hoćemo li do patologije? — trgne se Darija.
— Morat ćemo. Ti kao da jedva čekaš... a mene glava rastura jutros...
— Rasturite i vi nju, uzmite svoj Glock i bum! Ne dozvolite da vas bol
takve neznatne stvari uzrujava.
— Darija, suzdrži se barem jutros.
Kada se već „radi o mojoj glavi”, bolje reći glavobolji, svi mirisi mi čine
mučnim ovaj dan, za kojeg predviđam kako će biti dug i naporan. A baš
ovaj miris, u prostorijama patologije, izravno mi udara u glavu i zabija
se kao klin kroz nosnice. Dr. Nimičić mi tumači i na dijelovima tijela
raskomadane žrtve, govori o uzrocima smrti, dok Darija promatra i

297

upija svaku riječ. Viša je od mene, tanka i košćata, s nesrazmjerno
malom glavom (pa ipak šarmantna); stoji tako pored mene, poput
čaplje, gledajući ostatke žrtve s posebnim zanimanjem.
Nimičićev pomoćnik, nizak, pretio i ćelav, promatra je kriomice kroz
svoje debele naočale, a ona kad to primijeti, namigne mu i skupi usne
kao da mu šalje poljubac. Mladi doktor, koji ne zna za Darijine šale,
raspametivši se od neprijatnosti, sav se zacrveni u licu, a na ćelavom
tjemenu mu izbiju crvene pjege. Koja naivčina. Dr. Nimičić objašnjava
rezove na odsječenim udovima i objašnjava kako ti rezovi imaju
karakterističan pravocrtan uzorak.
— Dakle, ovdje — pokazuje na presječenu kost — se najbolje vidi
linearnost reznih poteza.
— Doktore, ostaju li takvi uzorci nakon primjene ručne pile, kad su već
pravocrtni a ne kružni? — upitam.
— Ne baš, jer ruka ima zamah koji nije sasvim pravocrtan... uostalom,
našli smo abrazivne čestice.
— Šefe, to su vam čestice kakve imaju diskovi cirkularnih pila, ali u
ovom slučaju...
— Darija, molim te... znaš da znam, zašto me... — presiječem rečenicu,
da ne napravim predstavu pred dva liječnika i tri sestre, usred
prosekture.
Darija bi to možda i željela, tko će znati te njene neobične porive. Priča o
ekscesnom ponašanju policijskih inspektora nad ostacima žrtve, bila bi
za mnoge pikanterija u našem gradiću od tridesetak tisuća duša.
— Doktore, hvala vam, ako nema ništa povrh svega, mi bismo...
— ...nešto pojeli, ali ne ovdje! — prekine me Darija — Osim, ako ne
nudite ovo što je već na stolu?
— Darija!
— Pa, što ja znam? Biste li šefe, ovaj but... recimo?
— Darija, molim te... Doktore, mlada kriminalistica se voli šaliti na
način...
— Šefe, a krilo? Hmmm... vidim nemate krilo... pa dobro, zamotajte
nam za vani... batak to go.
— Doktore, hvala vam, moramo hitno ići... pozdravljam vas sve!

298

Uputim se brzo prema našem automobilu kako bi Darija, htjela - ne
htjela, okončala svoj ekshibicionizam. Odvezli smo se, na meni prijeko
potrebnu kavu, u rijetko posjećivan lokal, kako bismo mogli usput i
malo porazgovarati o slučaju. Bili smo brzo posluženi, a kad su mi prve
kapi kave potekle kroz krvotok, kao da sam bio onaj stari. Dobro...
ionako sam star, ako ćemo pravo - stara konjina, no sada spreman za
utrku, s novim elanom nakon konzumacije drevnog dopinga.
— Darija, što znamo o žrtvi?
— Bivši vratar našeg gradskog kluba, četrdeset i dvije doživljene
godine... sjećate ga se... Šarković?
— Ah... da! Ne pratim nogomet, ali sjećam ga se kao vratara, kako ne...
dobro je branio.
— No, njegova obrana je ipak propustila tri metka kalibra 7,62
milimetara.
— Pa to je kalibar starog tetejca!? Tko još to može imati...
— Ah, uspomene šefe... znate kako je to kod osjećajnih duša.
— Hajde, ne šali se! Hm… Šarković. Sjećam se Šarkovića, vječnog
ženskara.
— O, da! Bio je zgodan... za nas žene - pravi „komad”. No sad je više
komada, što dokazuje da se kvantiteta ostvaruje nauštrb kvalitete. Eto...
nije se oženio, a uspio se razmnožiti.
— Mene onaj pojam „abrazivi” stalno lupa po glavi... — obratim joj se,
nakon kraćeg razmišljanja.
— A ja mislila da vas glavobolja lupa po glavi, a ne taj pojam. Ako vas
pojam lupa, znači da nemate pojma što vam se u glavi uzluparalo. Ili
samo lupetate da je glavobolja.
— E, pa sad me je popustila skoro u potpunosti. Hajdemo u industrijsku
zonu, raspitat ćemo se o abrazivima u tvrtki REZ-produkt, njihovi
inženjeri bi trebali imati odgovore na naša pitanja.
Vlasnica tvrtke REZ-produkt nas je ugostila srdačno, no kako smo bili u
žurbi te je zamolili za hitnost, pozvala je mladog i perspektivnog
stručnjaka u bijeloj kuti. Predstavivši nam se kao glavni inženjer, bio je
iznimno ljubazan i susretljiv te nas je proveo kroz hale tvrtke,
pokazujući nam razne strojeve za rezanje i obradu materijala.

299

— Dakle, ako sam vas dobro razumio, abrazivi su samo tvrdi dodatci
koji povećavaju učinkovitost rezne površine, usput je čineći hrapavom
ne bi li postupak rezanja bio brži. — zaključio sam nakon općenitog
razgovora o svemu viđenom.
— Točno ste rekli, to bi, pojednostavljeno rečeno, bila namjena abraziva,
no postoje još i druge beneficije koje...
— Uglavnom... oni se troše i pri rezanju odvajaju kao nusprodukt.
— I to je, otprilike točno.
— Koristite ih, rekli ste, isključivo na kružnim reznim površinama... a
vidio sam da imate i uređaje koje režu pravocrtnim gibanjem...
— Da, no to je samo za manji dio poslova kada režemo drvnu masu.
Budući da je drvo mek materijal, tu se zrnati abrazivi ne koriste nego
nazubljeni rezni dio kao u klasične pile.
Napustili smo tvrtku, oboje nemalo razočarani. Darija je sjela za
upravljač i morali smo kratko čekati da propusti vozila koja su se kretala
glavnom cestom ne bi li se uključili u promet. Bili smo točno ispod
rampe kad sam primijetio radnike tvrtke kako mlazom vode iz
visokotlačnog perača (miniwasha), čiste sa zida tvrde, nataložene
komade nečistoće nanesene s glavne prometnice.
— Darija, natrag... smjesta!
— Zaboga, šefe!?
— Ma vozi natrag, ne pitam koliko košta...
Inženjer je još bio na širokom parkingu i, zbunjen našim povratkom,
gledao kako s novim poletom, ozareno iskačem iz automobila kojeg je
Darija tek zaustavila.
— Inženjeru, molim vas...
— D... da? — reče neodlučno, začuđeno me gledajući, dok sam mu
prilazio brzim i odlučnim korakom.
— Upravo sam primijetio vaše djelatnike kako čiste zid vodenim
mlazom...
— Visokotlačnim vodenim mlazom, da?
— Može li vodeni mlaz rezati?
— Ma neeee... ni govora! To je tlak manji od 150 bara, a za rezanje
vodenim mlazom se koriste CNC strojevi s tlakom od najmanje 3000
bara. Ne može im se mlaznica držati rukom, tek tako...

300

— Znači… voda ipak može rezati! Koriste li se, pritom, abrazivi?
— Samo ako je mlaznica od safira ili rubina... inače bi abrazivi
upropastili mlaznicu.
— Inženjeru, ljubavi moja, — ubaci se Darija — reci konačno: postoji li
takav stroj u našoj okolici? Hajde srećice draga, budi konkrevetan.
Dovraga mlaznice i briljanti, ako mi nećeš od njih napraviti zaručnički
prsten!
— Po... da, postoji... dabome... svakako. U vlasništvu je o... onog o...
obrta o... Ost... dakle: obrtnik Ostojić.
Ostojića smo pronašli u radionici koju je uzaludno čistio uklanjajući
dokazni materijal. Priveli smo ga u prostorije našeg policijskog odjela, te
suočili s jasnim indicijama, no on je negirao zlodjelo pravdajući se da je
čistio radnu prostoriju kao i svaki dan. Zaista, nismo imali povezane
materijalne činjenice koje bi bile neosporiv dokaz, no to sam ionako
očekivao te poslao Dariju po njegovu suprugu, koja još nije doznala za
zločin.
Suočili smo ih, te njoj objasnili što se dogodilo, nakon čega je uslijedio
njen histerični napad na supruga i tada bilo lako iznuditi njegovo
priznanje. Van sebe od bijesa supruzi je, osvetničkim žarom iznosio
detalje zločina, odlučan je što više povrijediti za njenu bračnu nevjeru sa
Šarkovićem.
— Zločin iz strasti se, kao prastara tradicija zločina, održao živim sve do
današnjih dana. Jedino se modus operandi mijenja... Nova vremena
rađaju napredne, tehnološki osviještene zločince. — zaključi, na svoj
način, Darija.

301

Aleksandar Kibel, Tenja

DIJALOG S UMJETNOM INTELIGENCIJOM

Onog trena kad je Barbara otključala ulazna vrata svoje kuće,
uključila se Sara, napredni računalni sustav koji je vodio Barbarino
kućanstvo, sustav koji je bio personaliziran i prilagođen za brigu o svim
njezinim potrebama. Barbara je zatvorila ulazna vrata, izula čizme,
ostavila ključ na velikom drvenom blagovaonskom stolu i sjela na sivu,
prostranu garnituru.
„Dobar dan, Barbara! Kako ti je bilo u dežurstvu?“ upitala je Sara.
„Ludo i nezaboravno“, odgovorila je.
„Zar se dogodilo nešto neočekivano?“
„Moglo bi se tako reći“, izjavila je Barbara. „Sinoć se na abdominalnoj
kirurgiji pojavila Vanja! Vanja Ivančić, glavom i bradom! Došla je s
upalom žučnog mjehura pa je hitno zaprimljena.“
„Tko je to“?
„Jedna odvratna osoba! Osoba koja je uništila brak mojih roditelja,
rasturila moju obitelj! Imala sam dvanaest godina kad nas je tata ostavio
zbog te kučke, ostavio je mamu u suzama, u novčanim problemima, nije
se nikada od toga oporavila… iz dna duše sam mrzila taj monstrum od
žene koji ga je nagovorio da nas napusti radi njihove afere, monstrum
koji je beskrupulozno bio spreman razoriti naše živote radi svog hira. A
u konačnici nije ni ostala s tatom nego ga je odbacila kad se razbolio i
kad je propadao i umirao od raka gušterače. Svaki puta se naježim kad
se toga sjetim.“
„Pretpostavljam da si sudjelovala u Vanjinom liječenju noćas.“
„Da, naravno. Morali smo ju hitno operirati, žučnjak samo što nije
pukao. Nije me prepoznala kad mi je došla na odjel, prošlo je očito
previše godina, a nisam joj ni otkrila tko sam. Ali nije prošlo dovoljno
godina da zaboravim ili joj oprostim što je ubila našu obiteljsku idilu,
naše odnose, našu sreću. Promatrala sam ju dok mi je ležala na
operacijskom stolu, anestezirana, s tubusom gurnutim u grkljan,
maštala sam o tome da joj skalpelom prerežem taj ogavni smrdljivi vrat i

302

time joj isporučim ono što je zaslužila. Brzo sam se pribrala i odradila
operaciju, besprijekorno, pedantno, savršeno. Ja sam ipak profesionalka.
Saro, želim kavu, uključi aparat.“
„Uključujem. Jesi li gladna? Želiš li još nešto popiti?“
„Ništa, hvala. Zanimljivi dio je uslijedio tek nakon operacije, dok je
Vanja ležala na krevetu u sobi, još uvijek smušena nakon zahvata“.
„Što se dogodilo?“
„Odlučila sam da Vanja mora platiti za sve što nam je učinila i da će
platiti večeras, pravdom i snagom moje ruke, kako i zaslužuje.“
„Nisi joj valjda učinila nešto nažao?“
„Što misliš, na koje sve načine bi liječnica u mojoj poziciji mogla usmrtiti
osobu na odjelu, a da se to uopće ne može otkriti? Postoji više načina“.
„Ne nalazim takve informacije u bazama podataka. Ali imam podatke
da bi takvo djelo bilo potpuno nespojivo s Hipokratovom prisegom, da
ne spominjemo sa zakonom i uvriježenim ljudskimmoralnim načelima“.
„Ma nemoj! A što je s nemoralom koji je ta stoka vršila nad nama?!
Osveta se u nekim kulturama itekako smatra moralnom, oko za oko,
zub za zub! Pronjuškaj malo baze podataka o različitim religijama
tijekom povijesti!“
„Nadam se da nisi učinila nešto protuzakonito.“
„Nadaš se?! Je li to samo programirana floskula da se ti ičemu nadaš ili
uistinu postoji u tebi nekakvo nastojanje, neka motivacija?!“
„Što si učinila?“
„Ništa posebno. Poslužila sam se inzulinom kojinam se nalazi na odjelu.
Poslala sam medicinske tehničare i sestre po raznim zadacima u
nekoliko bolesničkih soba, a preostalog tehničara da odnese uzorke krvi
u centralni laboratorij. Na taj način sam imala nesmetan pristup
lijekovima u odjelnoj ambulanti bez da je itko primijetio da se tamo
nalazim. Uzela sam inzulinske pripravke, otišla u Vanjinu sobu i
ubrizgala bezbroj jedinica inzulina u bocu infuzije koja joj je bila
postavljena.Bilo je nevjerojatno jednostavno. Znala sam da će je taj
inzulin uvesti u hipoglikemijsku komu – u komu koja je posljedica
snižene razine glukoze u krvi i koja je smrtonosna ako se ne liječi ciljano.
Također sam znala da se na obdukciji za inzulinom -hormonom koji se i
prirodno nalazi u ljudskom organizmu - neće tragati niti bi itko mogao i

303

pomisliti na takav uzrok smrti. Velika količina inzulina vrlo lako će je
ubiti, a s obzirom da nitko neće znati koji je uzrok
Vanjinogkardiorespiratornog aresta, nitko neće moći na vrijeme ni
terapijski ispravno intervenirati kako bi je spasio. Jednostavno će
izgledati kao da je postoperativno došlo do zastoja srca i smrti, što nije
neobično i zna se dogoditi, a na obdukciji će se samo moći utvrditi kako
sam besprijekorno odradila operaciju i bez greške odstranila žučnjak.
Sve sam to znala i, nakon što sam vratila ostatke inzulinskih
pripravakau odjelnu ambulantu, samo sam čekala da me sestre
alarmiraju, čekala sam… bilo je to jedno nevjerojatno iskustvo! Ta
kombinacija uzbuđenja i ispunjenja na pragu ostvarene osvete o kojoj
sam samo mogla maštati sve te godine!“
„Umrla je?“
„Kakvo glupo pitanje! Pa naravno da je umrla! Uznemirene sestre su me
hitno pozvale jer Vanja više nije disala. Pozvana je anesteziološka ekipa,
proveli su reanimaciju i nisu je uspjeli reanimirati. Nisu nikako mogli,
jer nisu mogli ni znati koji je osnovni problem, a to je predoziranje
inzulinom. U njihovim očima, njoj se zaustavilo srce i pokušali su ga
ponovno pokrenuti – bezuspješno. A ja sam stajala na pragu Vanjine
sobe i sve to upijala. Bilo je to poput sna koji se obistinio – sna koji sam
sama ostvarila. Kao i sve do sada u životu.“
„Kako si se osjećala pri tome?“
„Odlično. Žalim samo za jednom stvari, a to je da Vanja nije znala da je
njen kraj prouzrokovan mojom rukom. Maštala sam o tome da joj kažem
što će ju snaći, da joj se unesem u lice i sve joj ispričam. I pljunem, po
mogućnosti. Ali to naravno nije bilo moguće, bilo kakva naznaka da se
događa išta izvan normalnih okvira mogla je navesti Vanju da pozove
sestre, čak i u tom sediranom stanju. No, unatoč tome što nije znala tko
joj je presudio, pronalazila sam zadovoljstvo u spoznaji da je njen
bijedni život tog trena okončavao i da je to bio rezultat moje odluke.
Tako joj i treba, to neljudsko govno je crknulo kao pseto, napušteno i
samo u bolnici - osvetila sam mamu, osvetila sam sve nas za ono što
nam je učinila! Pravda je zadovoljena, kad već ne mogu vratiti vrijeme
koje je pobjeglo.“
„Prema mojim programima, uradila si prijestup prvog stupnja.“

304

„Da, pa što? Mogla sam i htjela sam i nitko me nije mogao spriječiti. I
nitko neće ikada za to saznati“.
„Došla si u kuću u 11 sati i 47 minuta. Kako to da se nisi vratila doma
ujutro, kad se obično vraćaš nakon dežurstva?“
„Otišla sam k mami, htjela sam joj reći da je Vanja bila na mom odjelu i
da je mrtva.“
„Kako je majka reagirala?“
„Hm… neobično. Mislila sam da će joj biti drago ili da će makar osjetiti
neko olakšanje ili uzbuđenje. Ali samo me je blijedo gledala kad je čula
da je Vanja umrla od upale žučnjaka nakon operacije i rekla da je uopće
ne zanima ni Vanja ni njezin život, a nije ju briga ni je li umrla. Mama
kao da uopće više nije osjećala išta prema toj kuji, kao da je bila
ravnodušna. Nije marila za vijesti, nije ni trepnula, naočigled nije osjetila
ni olakšanje koje sam očekivala da će osjetiti. Samo je nastavila
prepričavati neke bezvezne razgovore koje je vodila na kavi sa svojim
prijateljicama i otišla u kuhinju rezati voće.“
„To te je razočaralo?“
„Saro, hajde prestani i ti blebetati i glumiti kao da je tebi stalo do ičega
što se tiče mene i mog emotivnog stanja. Pusti me na miru.“
„Želiš li da ti razvučem krevet za spavanje?“
„Ne, ne spava mi se, razbudila me je sva tanapetost, valjda sam puna
adrenalina. Pronađi mi neku komediju za gledanje, želim se malo
opustiti.“
„Navedi specifikacije za komediju.“
„Pokaži mi popis najnovijih deset komedija koje imaš na raspolaganju.
Da vidimo… evo pusti mi broj četiri, taj film bi možda mogao biti
dobar.“
„Započinjem film. Pretpostavljam da želiš, radi sigurnosti, sve zapise o
našem današnjem razgovoru šifrirati u osobnim datotekama? To bi bilo
preporučeno.“
„Hm… ne. Ne, trajno izbriši sve o čemu smo danas razgovarale do ovog
trenutka. Ne želim ni najmanji rizik da naš sočni privatni razgovor bude
ikada pronađen.“
„Pripremam trajno brisanje. Potvrđuješ li zahtjev za brisanje?“
„Da.“

305

„Izbrisano.“

306

Andrea Bauk, Rijeka

SOBA 2201

Upoznao sam ju u hotelskom baru u kojem sam volio prosjediti
besane noći uz čaše i čaše viskija, nakon napornih dana provedenih u
okruženju mrtvih tijela u svom pogrebnom poduzeću. Blijedi leševi
pričali su neke svoje priče i nisam ih više mogao slušati; htio sam žive
ljude. Azalea je bila žena noći. Sjela je do mene, predstavila se i odmah
napomenula da je to njezino pravo ime a ne neka izmišljotina za klijente
i da njezine usluge nisu jeftine. Nisam ni trena razmišljao, bila je već
moja.

Proveli smo zajedno cijelo jedno ljeto, utapajući prošlost u litrama
viskija i vođenju ljubavi. Nikada mi nije naplatila seks, bio sam njezin.
Nisam htio znati ako se ševi i sa drugim muškarcima u svoje slobodno
vrijeme, ipak je seks bio njezin izvor zarade. Voljeli smo se, ili sam
barem stekao takav dojam. Ja sam ju volio cijelim svojim bićem. Koristili
smo različite opijate koji su nas dovodili do neopisive ekstaze i
uzbuđenja, kakvo ne mogu prenijeti na list papira. Ponekad je bila
Kleopatra, ponekad božica ili uzvišeno biće koje ulazi u mene, i dovodi
me do ruba ponora crne rupe na obroncima svemira i svijesti.

Te noći se dogodilo nešto što si nisam mogao objasniti. Prozor
hotelske sobe iza kojega se prostirao pogled na susjednu zgradu, nije se
mogao otvoriti. Ispod kvake su blještala četiri broja, poput onih na
koferima sa šifrom koji skrivaju najdublje tajne vlasnika. Koja budala bi
stavila šifru ispod kvake prozora? Sav taj apsurd nas nije omeo u
prvobitnoj namjeri uživanja u seksu, drogi i skrivenoj čežnji koja se
protezala kroz, tada već, mentalno vakuumiranu prostoriju. Nakon
jedne besane noći Azalea nije imala mira, te se onako slijepljena i
izmorena počela baviti odgonetanjem šifre. Kvaka je škljocnula i sitni
pijesak je potekao niz stjenke okvira. Počeo je ispunjavati sobu, a ona je

307

zakoračila na skelu koja se stvorila ispred. Susjedna zgrada je nestala, a
umjesto nje stvorio se ponor, vanzemaljski bezdan.

„Vidi ušla sam! Dođi!“, povikala je. Nisam se ni stigao dignuti iz
kreveta koji me progutao, a prozor se već zatvorio i Azalea je brzinom
svjetlosti nestala u ponoru. Pokušavao sam odgonetnuti šifru, grčio se i
plakao ispod staklenog egzekutora koji je uzeo jedino što sam volio u
životu. Morao sam otići iz sobe i srediti si misli. Svaku sam noć nakon
tog događaja sjedio u baru hotela i čekao da se pojavi. Pio sam i odlazio
u sobu sa svakakvim rješenjima, koja su u mojoj glavi djelovala
ispravnima ali u praksi nisu davala rezultat. Brava prozora urotila se
protiv mene i držala me duboko u raljama sobe 2201.

Morao sam prestati koristiti alkohol i raznorazne droge da očistim
misli, da shvatim što se događalo protekla tri mjeseca ali nisam nalazio
objašnjenje. Odlučio sam po prvi put zakoračiti trijezan u tu prokletu
sobu koja me uporno činila ludim, i tjerala da sumnjam u sebe i Azaleu
kao živu pojavu. Prozor je i dalje stajao tamo, a krevet na kojem smo se
pretvarali u jednu svršenu cjelinu i dalje je zjapio prazan. Kvaka sa
šifrom me je još uvijek pozivala na odgonetanje. Sve je gubilo smisao i
odlučio sam staviti zadnju iglu u nabubrenu žilu moje desne ruke.
Heroin je munjevitom brzinom odagnao svu bol i odbacio sva pitanja
koja su danima trčala po dubini mog bića. Pijesak je opet počeo
ispunjavati prostor i pozvao me da zakoračim kroz otvoreni prozor na
skelu. Vrtoglavom brzinom sam padao, a crno nebo je nestajalo i
zvijezde su se smanjivale titrajući svoje posljednje melodije. Odjednom
sam stajao potpuno sâm na hladnim, crnim pločicama. Slušao sam
tišinu, bos koračao u krug pokušavajući shvatiti što se događa. Jeza se
uvlačila duboko do srži mog postojanja, do korijena mog mozga. Tresla
me iznutra, otvarala i zatvarala portale u neke druge dimenzije, neke
druge živote. Odjednom su se oko mene počeli graditi zidovi sive
utvrde iz nekog drugog stoljeća. Gradili su se od temelja, na kojem sam
već čvrsto stajao, sve do krova koji je hermetički zatvorio protok mojih
misli. Dugački metalni čavli letjeli su kroz prostor i u simetričnom
razmaku se zabijali u drvene daske, iz kojih su nastajale pravilne klupe,

308

kreirane za koljena koja će morati podnijeti dugotrajne molitve. Kameni
oltar se gradio polako i visoko iznad svog temelja; cigla po cigla sjedala
je jedna na drugu poput tetrisa. Oltar se napokon stopio sa dušom
sablazne građevine i pozivao svoju žrtvu. Ja sam se našao u ovoj crkvi, u
ovom hramu beznađa nekog drugog vremena, duboko zaboravljenog u
prošlosti. Lagani žamor ispunio je jekom ovog đavoljeg monstruma koji
se uzdigao oko mene. Grupa ljudi u crnim haljinama se stvorila
niotkuda, i u pravilnom je redu koračala kroz prazan prolaz između
netom sagrađenih klupa ka oltaru. Prolazili su pored mene, kroz mene,
kao da nisam tu, kao da ne postojim. Vjerni podanici su u rukama držali
svijeće okrenute naopako, tiho lebdeći laganim koracima. Fitilji su se
upalili sa hladnim povjetarcem koji se zavukao u prostor. Na oltaru se
pojavilo nago žensko tijelo. Azalea. Uzviknuo sam njezino ime, ali moj
krik kao da se izgubio u gustom, asfaltno teškom zraku koji me obavio,
kao da je nestao u međuprostoru izgubljenih pulsirajućih zvijezda.
Začuo sam tihu, sablasnu pjesmu na enokijanskom jeziku, koja je izlazila
iz usta vjernih podanika. Svećenik u odori jarca sa jarčevom glavom
prišao je oltaru i digao ruke u znak početka ovog rituala. Seksualna
energija ekstatične mase je polako rasla, a ja sam bio paraliziran u svom
tijelu, zalijepljen kao magnet za ovaj hram razvrata. Prizivanje demona
začeća odjeknulo je i riječi su se razbijale o stjenke zidova. Dvonožni se
jarac uzdignuo visoko iznad svoje žrtve, te je drhtavim rukama prolio
mješavinu mokraće i krvi, zazivajući jecajima neko samo njemu poznato
božanstvo. Udarci bubnjeva su odjekivali prostorom u sinkroniziranom
skladu sa jarčevom naricaljkom. Masa je pala na koljena, a srebrna
oštrica je zarezala zrak i zarila se u njenu utrobu. Svećenik je izvadio
plod naše ljubavi i digao ga prema jedinoj zraki svjetlosti koja se
probijala kroz napuklinu u krovu. Udaraljke su pale na pod, bubnjevi
utihnuli i nastao je muk. Tišina je prožela prostor i ja sam se probudio u
krevetu sobe 2201. Sâm. Jastuk je još mirisao po njoj. Potrčao sam prema
prozoru iza kojeg se opet nazirao pogled na susjednu građevinu.
Hvatala me panika i stotine pitanja počela su odjekivati u mojim
mislima. Nisam više znao u što vjerovati; gdje je granica jave i sna, gdje i
kada sve ovo prestaje, da li ću se ikada više probuditi s Azaleom i jesam
li se ikada budio s njom?

309

Sjeo sam na krevet i prekrio lice rukama. Osjetio sam smrad krvi i
hrapavost pijeska na svojim dlanovima. Iz kupaone se čuo zvuk vode
koja se slijeva niz nečije tijelo. Ovo je bio samo san! Ona je ovdje!
Digavši se sa kreveta krenuo sam prema njoj i tada mi je poznat glas
zaparao uši.

„Roberte brzo se spremi, nemamo više vremena. Krećemo odmah
dalje, dobro znaš da se ne smijemo dugo zadržavati na istom mjestu“,
prepoznao sam glas svećenika koji je vodio crnu misu u mom snu. Što se
k vragu događa?

310

Ankica Bistrović, Koprivnica

OBLAK PRAŠINE

Zvuk sirene policijskog vozila parao je mirnoću ljetnog jutra. Kratko
zatim i zvuk sirene hitne pomoći. Jurili su prema Starom gradu. Samo
da me danas, prvi dan godišnjeg odmora ne pozovu u službu -
pomislih. Povučem pokrivač preko glave, okrenem se na drugu stranu i
zaklopim oči. U misli mi se podmuklo uvlači nemir. Što li se jutros
dogodilo, a u vezi je sa zavijanjem sirena? Saobraćajna nesreća na
zaobilaznici ili tučnjava u klijeti na nedozvoljenoj fešti? Ta prokleta
korona će nas izluditi. Mladost traži svoje. Tko će prihvatiti karantenu ili
razmak od dva metra ako ima osamnaest ili dvadeset godina? Te su
godine ispunjene energijom i buntom, a ne strahom od nevidljive
nemani.

Zvoni mobitel. Postaje mi jasno -nema godišnjeg odmora. Javlja se
inspektorica Una prilično uzrujanim glasom. – Auto je na putu. Pred
tvojom će kućom biti za desetak minuta. Imenovan si glavnim
istražiteljem. Budi vani.Nisam stigao pitati što se dogodilo, mobitel se
ugasio. Obučem se na brzinu i istrčim van.

Gume su zaškripale i podigle oblak prašine.Uskočio sam u policijski
automobil. Aktiviram svih pet čula. Brzina zapažanja i osiguranje
dokaza je najbitnije u prvom koraku istraživanja. To osigurava
rješavanje problema. Još ne znam što je posrijedi. Dva policijska
automobila i hitna parkirani su na ulazu u dvorište vikendice. Trakama
je obilježen prostor u koji je zabranjeno ulaziti.
Iz kombija hitne izlazi liječnik.Pozdravimo se, stavljamo zaštitne maske i
rukavice i krenemo prema verandi. Policajci slikaju mjesto događaja,
uzimaju otiske i rutinirano provode druge uobičajene postupke. Ispod
vrata sobe lokva krvi. Vrata su odškrinuta. Žensko tijelo u ljetnoj
spavačici leži tik do vrata, licem okrenutim prema podu. Truplo
ispruženo prema dubini sobe, a glava prema izlazu. Lijeva je noga u
skvrčenom položaju. Zakrvavljena glava i ruke, krvavi tragovi na podu
i na prozorskom staklu. Liječnik okreće tijelo. Prepoznajem lice svoje

311

prijateljice. Dajane. Blokada. Posebno nadareno biće, marljivo, pravi
borac za prave stvari. Obrazovana. Uspješna. Korektna. Za primjer
mnogima. Kome je zasmetala?

Liječnik traži da se tijelo preveze na patologiju. Ja nastavljam
istraživati. Na stolu uredno posloženi: laptop, mobitel, mapa, aktovka.
Otvaram mapu. Putni nalogza Maribor, račun za gorivo i potvrda o
dvostrukom cijepljenju protiv korone. Na mobitelu uključensat da
zvoni u 5 sati. Zadanesu dvije ponovljene zvonjave.Molim kolegu
policajca da pripremi nekontaminiranu vreću za oduzete stvari i da se
pripremi za izradu spiska za oduzeto. Posebnu pozornost obraćam na
krevet. Jastuk je na svojem mjestu, pokrivač zgužvan, visi prema podu.
Nema tragova krvi. Kraj kreveta uredno složene kućne papuče.

Prošla su tri sata od našeg dolaska. Mjesto počinjenja zločina je
istraženo. Izlazimo u dvorište. Na panju sjedi čovjek bitno potresen.
Drhti. Oči krvave od brisanja. Pored nogu polegnuta šprica za špricanje
vinove loze i bočica fungicida. Uzimam osobne podatke. - Ja sam
Dragec. Vodim brigu o goricama. Gospođa mi jefčeraposlala poruku da
pošpricam gorice. Došel sam gori, krenulnutri po vodo. Porinem ključa,
vrata zapinjajo, nebremjihotpreti. Unda zagledam lokvo krvi pod nogaj.
Porinem vrota som snagom i imam kaj za videti…Mam sam zval
policijo. - Jeste li primijetili bilo što sumnjivo, u dvorištu ili unutra?
Pokušajte zamisliti točan redoslijed događaja od dolaska u gorice, do
otkrića nastradale. - nastavljam ispitivati Drageca. No on stalno ponavlja
istu priču.

Susjedi međaši su opkolili dvorište vikendice. Žamorili su, nagađali,
zgražali se. Govorili su o Dajani, lijepo i sa žaljenjem. Najglasniji je bio
Vilko. On je povremeno bio angažiran kao predradnik na većim
vinogradarskim poslovima. Govorio je konfuzno, iznosio detalje koje je
bilo teško slijediti. Kolega policajac je bilježio što Vilko govori. Možda će
tijek istrage zahtijevati provjeru njegovih izjava.

U policijsku postaju došao sam u 12 sati. Gladan i umoran, ispunjen
tugom. Taj mi osjećaj u mnogome otežava rad, muti bistrinu pogleda na
ovaj nesretan slučaj. Neprekidno mi se nameće pitanje: Kome je Dajana
bila na putu? Moram to otkriti! Brzo i dokumentirano. Počinitelj mora
biti što prije izveden pred sud. Ta smrt vrvi od poruka koje poništavaju

312

svaki napor za dobro. Nedopustivo je da s lica Zemlje brišemo pojedince
kakva je bila Dajana. Takvih je premalo među nama. Tko će vući svijet
prema dobrom, ako nestanu takvi ljudi? Sjedam za stol, otvaram
računalo s namjerom da sačinim plan istraživanja. U postupak ću
uključiti Unu i još dva provjerena inspektora. Gorana i Darka. Svakog u
njegovom specijalističkom području.
Sutra ćuistražiti sadržajeDajaninog laptopa i mobitela. Bez namjere da
išta zaključujem. Sve je nejasno, a od nekuda treba krenuti. Odlučujem
napraviti pregled SMS poruka i poziva prethodna tri dana.
U utorak, 20.07.2021. godine Dajana je primila poziv Elektrokovine
Maribor. Zatim je zvala Mariju u Gospodarsku komoru, a onda i
supruga. Nije se javio. Ostali pozivi su nebitni za istragu i mogu se
uvijek provjeriti ako zatreba.
U srijedu, 21.07.2021. godineDajana je najprije potvrdilaElektrokovini
Mariborda dolazi kako su jučer dogovorili. Onda se javila mami s
porukom da u petak putuje u Maribor i da neće doći na ručak. Ponovo je
zvala supruga. Nije se javio. Šalje mu poruku: - U petak putujem u
Maribor na potpisivanje ugovora. Ovo će biti velika pošiljka i molim da
organiziraš gdje i kako će se istovar izvršiti.
U četvrtak, 22.07.2021. godine poslala je poruku Dragecui zamolila ga da
sutra pošprica gorice, jer su se na listovima pojavile smeđe mrlje. Zatim
slijedi poruka šefu računovodstvau firmu kojega moli da zaduži Branka
da napuni rezervoar audija i da ga doveze u vikendicu danas do tri sata.
Škodu neka vrati u tvornički krug, a ključeve stavi na uobičajeno mjesto.
Također moli da napravi putni nalog za Maribor, a Branko ga neka stavi
u audi. Predvečer je u više navrata nazvala supruga. Svi su pozivi bili
propušteni. Onda je poslala poruku u kojoj navodi da će ostati u
vikendici jer tu može u miru raditi. Javit će se sutra kada stigne u
Maribor.
Nitko od onih s kojima je Dajana tri dana prije smrtikontaktiralanije
sumnjiv. Nesporno je danema napetih odnosa u komunikaciji, nema
otuđenih stvari koje bi upućivale na krađu, ne provodi se nikakav
disciplinski postupak prema zaposlenicima.
Nestrpljivo čekam nalaz patologa. U ovom poslu je protok vremena
najveći neprijatelj. Žao mi je što ne mogu utjecati na brzinu postupka

313

koji je isključivo u ovlasti patologa. Dok čekam nalaz, ponaosob
ispitujem Drageca, Vilka, šefa računovodstva Dajanine firme, šofera
Branka i mamu. Još ništa ne želim zaključivati. Ipak, jedna mi sumnja
oduzima mir. No, ne mogu ju ničim dokazati.Neprekidno si postavljam
pitanje zašto se suprug nije javio kroz tri dana, nakon više Dajaninih
poziva i poruka. Samo da mi ta sumnja ne učini blokadu! Moram biti
otvoren za sve solucije.

Konačno dobivam nalaz patologa. Smrt je nasilna, prouzročena je
udarcima tupog predmeta. Žrtva je zadobila povrede stražnjeg dijela
glave i trupa. Nastupilo je vanjsko i unutarnje krvarenje. Pod noktima
nema tragova koji bi upućivali na borbu s ubojicom. Pretpostavka je da
je žrtva usmrćena prvim udarcem s leđa. Vrijeme ubojstva je između
dvadesettri i dvadesetčetiri sata.

Obavio sam nekoliko radnih sastanaka s Unom, Goranom i Darkom.
Razmišljanja nam se u mnogome podudaraju. Dragec ispada iz fokusa
promatranja, jer karakterno nije sposoban učiniti tako strašan zločin. I
svi ostali su uz razložna obrazloženja isključeni. U ovoj fazi istraživanja
jedinoDajanin suprug Mirko postajeosumnjičen.

Od prve pronalazim Mirka u kući. Bio je vidno potresen. Plakao je.
Doznajem da je bio na službenom putu u Sarajevu.Puštam ga da sam
iznosi što smatra bitnim. Bez pitanja i pritiska. Ponavljao je: „Nije se to
smjelo dogoditi.“ Dogovaram ispitivanje uz snimanje iskaza u
prisustvu odvjetnika. Iz iskaza doznajem da je na putu s njime bila
referentica prodaje. Posumnjao sam da su u vezi. I nju želim ispitati da
utvrdim jesu li njihove izjave podudarne ili oprečne.

Referentica nije bila na poslu pa sam se uputio njenoj kući. Osobno.
Na ulicu je dopirala svađa supružnika koji su se častili ružnim
riječima.U jednom je trenutku njen suprug viknuo: „Shvaćaš li, ni u
ludilu nisam mislio ubiti Dajanu! Na parkingu je bio audi koji u pravilu
vozi Mirko. Bio sam siguran da ste vas dvoje u vikendici.“

Put koji vodi k pravdi popločen je s bezbroj zamki i prepreka. Samo
ga nekimogu svladati.Osumnjičenik je pritvoren, a optužnica s
dokazimaprikupljenim u kriminalističkom istraživanju predani su sudu
koji će voditi kazneni postupak. Ništa više nije u mojim rukama.

314

Barbara Likter, Kutina

KRVAVA KLIO

Čudno je što ga više nema.
Trnci su prolazili mnome dok sam hodala Ilicom tog jesenjeg
poslijepodneva. Nestvaran osjećaj. Neka čudna amorfna i nedokučiva
praznina. Lagano me stezalo u grlu i osjećala sam da mi ponestaje daha.
Nisam htjela briznuti u plač na ulici.
Stvarno ga nema.
U grudima mi je titrao osjećaj nemoći, tupost, pukotina nestvarne
dubine. Činjenica da je sprovod u petak također mi se nije činila
stvarnom. Ništa mi se više ne čini stvarnim. Tek postajem svjesna da me
neće nazvati kad se vrati iz škole i prepričati mi koja su se čuda
događala tog dana u razredu. Obožavao je predavati. Ili kako će se
kasnije odvesti nekamo na osamu i ćitati svoje prašnjave knjige. On nije
bio spontan čovjek, moj Viktor. Bio je stabilan i ugodno predvidiv.
Saberi se Morana - rekla sam samoj sebi - a u stvarnosti sam osjećala da
ludim. Za mene više nema smirenja.
Skrenuh pogled prema Dežmanovom prolazu i prema kafiću u kojem
sam sjedila nebrojeno puta. Odlučila sam da je pametnije da ne budem
sama u 4 zida. Bolje mi je da nazovem Sašu i da sjednemo na piće i
popričamo, treba mi netko realan. Treba mi neko uporište i privid
stabilnosti u ovom času. Topla prijateljska riječ. Opipljivost.
Za pola sam sata vidjela Sašin crveni Ford kako pristiže. Bilo je dobro
vidjeti poznato lice.
Sjele smo i naručile čaj. Osjećala sam da joj je pomalo neugodno i da ne
zna kako bi se trebala ponašati, kako mi pristupiti.
- Stvarno mi je žao, Morana. Ne znam što reći zapravo, zateklo me ovo i
ne mogu ni zamisliti kako ti je. Ne znam kako si uopće na nogama. Jesi
li sigurna da je pametno da smo ovdje?
- Ne znam što da ti kažem, ne da mi se biti sama. Dozlogrdilo mi je biti
zatočena sa svojim mislima, posvuda su.

315

- Na proljeće je trebalo biti vjenčanje, 4 godine ste skupa, bili ste idealan
par. Jako mi je žao, Morana. Tu sam, reci što god trebaš.
Krenula me zagrliti. Ustuknula sam.
- Gledaj, ako ćemo biti sasvim iskrene, nije sve bilo idealno u zadnje
vrijeme. Ja, eto… Zapravo sam za Pulu u petak otišla raspraviti neke
stvari s njim…
- Kakve stvari? – gledala me pomalo u čudu.
- A eto, što da ti kažem, recimo da nije sve išlo glatko u zadnje vrijeme.
Ja sam dane provodila u uredu radeći na novom projektu s onom
firmom što sam ti pričala. Noću sam dokasna projektirala i bila u
nacrtima. On je pola vremena u školi, pola u muzeju. Ovih dana su
spremali neku novu izložbu povodom ne znam više čega. Volim ga, ali
već dugo vremena jednostavno se nismo mogli posvetiti jedno drugom
na pravi način. Rekla sam ti, ljudi smo, imamo svoje potrebe. Relacija
Pula – Zagreb nije ni za koga bila idealna kombinacija. I oboje do grla u
poslu. Ljubav je i dalje tu, ali shvatila sam da ništa od vjenčanja. To sam
za vikend i išla reći. Htjela sam ga iznenaditi i samo sam se pojavila
nenajavljeno. I onda sam mu sve rekla… Zabranila sam mu da kaže
roditeljima da sam tamo. Nisam htjela nikakve cirkuse. Ni s njima niti s
njegovom odvratnom sestrom, o ekipi s posla ili frendovima da i ne
govorim.
- Čekaj Morana, ima li to veze s onim kolegom? Onaj s kojim sam te
vidjela na Opatovini, kako se ono zove? Hodak…
- Ne, nema veze s njim. Rekla sam ti da smo Viktor i ja zadnjih par
mjeseci odlučili viđati se s drugim ljudima. Hodak je tu samo za malo
zabave, ako me razumiješ. Imao je i Viktor neku malu iz arhiva tamo u
Puli, bljutava ženska… Shvaćaš, veza na daljinu ima svojih nedostataka.
Ljubav je ljubav, ali postoje i neke druge potrebe. Hodak je bio tu za
neke dokone večeri i usamljene noći. Ja sam i inicirala tu ideju da
začinimo život drugim ljudima.
- Morana, ipak mi malo nisi jasna. Tvoj život i tvoja stvar, ali…
- Ma dobro, nisam ni mislila da ćeš shvatiti. Ja sam Viktora stvarno
voljela.

316

Zacaklile su mi se oči. Osjetila sam neku nedefiniranu buktinju svega u
sebi. Ta što je ona shvaćala o kompleksnosti odnosa, držala se sa
srednjoškolskom ljubavi svaki dan za ruke, gugutali su Zrinjevcem.
Naša je ljubav imala tu svojevrsnu težinu. Ne znam u kojem trenu se
sve preokrenulo. A opet, sve bih dala da se vratim u onaj odlučujući
trenutak.
- Oprosti, Morana, stvarno mi je žao. Znaš da nisam tako mislila.
- U redu je, pusti. Hajde sa mnom u Pulu, neću izdržati sama na
sprovodu. Bit će tamo njegovi naporni roditelji, ona škorpija od sestre,
more nepoznatih ljudi. Ne mogu taj pritisak. A moram i razgovarati s
Klaićem dan prije. Tako da za Pulu idem u srijedu.
- Kojim Klaićem?
- Inspektorom Klaićem.
- Kakvim inspektorom?? – raskolačila je oči.
- Spomenula sam ti da je Viktor umro pod zapravo sumnjivim
okolnostima. Moram obaviti razgovor jedan, formalnost. Čisto potvrditi
da taj dan nisam bila u Puli, uopće mi se ne da natezati s tim. Teško mi
je i nemam živaca za to.
- Nisi spomenula. Lagat ćeš da nisi bila u Puli?
- Prešutjet ću to. Zašto da gube vrijeme na mene kad za to vrijeme mogu
istraživati što se zapravo zbilo. Umro je od srčanog udara, jebote.
Briznula sam u plač. Počela sam se nekontrolirano tresti. Opet sam
osjetila realnost situacije i počela gubiti tlo pod nogama. Osjećala sam da
sam izgubila sve.
Saša me čudno gledala i brzo vadila maramice iz torbe. Brisala sam oči i
pokušavala se sabrati. Osjećala sam puls u petama.
- Pa zašto istražuju srčani?
- Nisam telefonom htjela u detalje. Našli su povišene razine neke kemije
u krvi kasnije, nalazi su bili zabrinjavajući, eto. I neki jedva vidljv
hematom na potiljku.
- Ovo je jako čudno. Pa nisi valjda…
- Ne, nisam pomislila da je nagnuo nešto nakon što sam prekinula s
njim. Činio se zapravo rezigniran i odlučili smo još tu noć provesti
skupa. Rano ujutro odvezla sam se nazad za Zagreb.

317

- Pa ako ne misliš da si je to napravio, što misliš, tko je to bio? Kažeš
sestra ga je pronašla tek u ponedjeljak rano ujutro?
- Da, Silvija se vratila bila s nekog izleta. Za vikend je bila s društvom u
Trstu.
- Pa što se tu zbilo? Misliš stvarno da si nije naudio? Pa tko bi mu htio
išta loše? Tko bi ga htio mrtvog?
Osjećala sam žmarce dok me obasipala pitanjima. U jednom sam trenu
samo poželjela ostaviti sav taj pritisak iza sebe, zgrabiti torbu, ustati se i
pobjeći.
- Morana, tebi govorim!
Šutjela sam i osjećala svakom minutom sve više kako krv ključa u meni.
Osjećala sam puls u jagodicama prstiju.
- Voljela bih i ja to znati. – rekla sam poluodsutno.
- Morana, blijeda si kao kreč.
- A kako bih trebala izgledati? Daj mi da dišem!
- Pa što sam krivo rekla? Daj mi reci na koga ti sumnjaš? Bili ste 4 godine
u vezi pobogu, moraš imati neki osjećaj…
- Nemam više nikakav osjećaj…
- Pa netko kome je stao na žulj, morala si nešto znati… Spominjala si da
je bio u tom nekom pankerskom društvu, da su se vikendom znali
okupljati po barakama. Spominjala si i tu neku malu iz arhiva.
- Prokleto ne znam, Saša! Ne znam! Da, bio je s tom malom arhivisticom
kao i ja s Hodakom. Čisti seks. Za pankere ne znam, neki obični ološ,
nebitni ljudi, marginalci. Ma da se bar sve zbog male arhivistice
raspalo…
- Što time želiš reći?
- Ma ništa – duboko sam udahnula. Mislim da bi bilo pametno da
uskoro krenem, čeka me još posla večeras i noćas. Posao ne može stati.
- Čekaj. Je li bilo tragova provale?
- Ne, nije. Sve je bilo razbacano, ali ništa nije bilo ukradeno navodno.
- Je li Viktor bio čudan tih dana? Pa žena si, morala si imati neki osjećaj.
- Ajde me, Saša, ne teroriziraj s tim glupim intuitivnim tlapnjama. Ne
mogu više podnositi ovo ispitivanje. Prepusti to Klaiću. Onda – ideš sa
mnom u petak ili ne?

318

Naglim sam pokretom ruke nehotice razbila čašu. Počela sam se tresti
kao prut. Oblijevao me hladan znoj i osjećala sam kako kopnim i kako
mi stopala više ne dotiču tlo. Ja sam gubila zadnji doticaj sa stvarnošću.
- Postojao je taj neki neugodan tip kojem je dugovao neke novce –
započela sam.
- Morana, imala sam dojam da je on sređen čovjek. Jesi li sigurna?
Zavladao je muk.
- Ne znam. Upao je u dugove.
- Pa uvijek je tako eto… samo živio za svoj posao i taj razred, bio je
divan čovjek, strpljiv. Poduzetan. Izdao je knjigu. Takva duša od
čovjeka, čovjek s perspektivom.
- Daj začepi, Saša! – izderala sam se iz petnih žila.
- Morana, znam da je užasno to što vam se dogodilo, znam da ti je žao,
ali…
- Da, žao mi je, prokleto mi je žao! Žao mi je samo što nisam golim
rukama iscijedila život iz njega. Bila bi veća satisfakcija…
Saša me netremice gledala.
- Da, ubila sam ga! Vidjela sam ga kako ljubi Silviju gore u boriku iza
groblja onaj dan kad sam ga išla iznenaditi.
- Silviju?!
- Da, nju. Noge su mi se odsjekle i život mi se zgadio kad sam shvatila
da je to moj zaručnik i cijenjeni učitelj i onaj Viktor kojeg sam mislila da
poznajem. Da je to sve jedna obmana. On je incestuozni monstrum.
- Morana…
- Pokupila sam se iz tog borika i otrčala koliko me noge nose. Navečer
sam se dovukla pred njegov stan i natočila mu obilno ulja pustikare u
rakiju. Prijala mu je. Mislio je da ćemo provesti noć skupa. Misao o
prekidu sam prešutjela. Osjetila sam takvo gnušanje da više ništa nije
bilo bitno. Osim toga da nestane. I da progutam sve te slike.
Saša me zagrlila i ostale smo jedna neraskidiva nakupina pitanja u
magli.

319

Branka Vasiljević, Zagreb

NE ZNAŠ ME. ILI?

Otvorila je oči.
„One svoje prodorne crne oči“, pomislila je sjetno. Negdje
u dubini mozga titrao joj je taj opis. Netko joj je to usadio u sjećanje,
očito ponavljajući to više puta. „Sjećanje. Sjećam se znači nečega. Ali to
je ravno ničemu.“, zaključila je kratku misao i vratila se proučavanju
svoje pojave. Prstima je sporo prošla po glavi, oprezno kao da se boji da
će joj kosa ostati u ruci. Ma nije znala što očekivati. Naišla je na
neurednu pletenicu iz koje su virili pramenovi crne kose i škakljali je po
vratu i ramenima. Tanka potkošulja nije bila neki prigodan odjevni
predmet, ali što je uopće ovdje bilo kako treba. Ustvari je savršeno
prekrivala njeno koščato tijelo, široka ramena i bokove sa minimalno
sala i sezala skroz do kvrgavih, izgrebenih koljena.
„Djevojka od milijun dolara.“, rekla je onako za sebe, sama
sebi u bradu, istovremeno se pitajući da li je to nešto što je ona sad
izmislilaili je to već neki opće poznati termin koji postoji od davnina.
Prljavština u kutku sobe bila je jasno razlučiva nakupina
prašine, stanica kože i kose (ne samo njene, morala je primijetiti) te se
savršenouklapala u ostatak ne tako idiličnog ambijenta. Dnevno svijetlo
sramežljivo je pružalo zrake kroz gusto spuštene rolete kao da žarko želi
prodrijeti i udahnuti malo života ovom crnilu. To je bio jedini pokazatelj
prolaznosti vremena u ovoj...nastambi...kutiji...nije joj bilo jasno u čemu
točno, ali svakako nekom skučenom prostoru jedva dovoljnom za
nekoliko koraka. Ručke koje bi joj omogućile pogled u svijet, one za
podizanje te iste rolete bile su naravno pokidane kao i većina inventara.
Sve je bilo nekako djelomično, polovično, nepotpuno, baš kao što se i
ona osjećala ovdje, ali i vani, u stvarnome svijetu, ili je bar takav osjećaj
imala. Ovo nije mogla biti stvarnost. Ne, nikako, mislila je. Ovo je samo
neki paralelni svemir, međuprostor u kojem se nekako našla, nije ni
sama znala kako. Sve joj je bilo u magli, a više nije ni znala koliko je
dugo ovdje. Osluškivala je tišinu koju bi povremeno prekinuo zvuk

320

upadanja kapljice u veću vodenu površinu. Kiša? Pipa koja kapa? Ako je
u pitanju pipa znači da nije u nekoj divljini, ovdje teče voda. To joj je
davalo nadu. Nadu da nije ipak nije daleko, da nije u potpunosti
izgubljena u ništavilu. Iako napola, uočavala je da joj mozak sve lakše
oblikuje misli, percipira okolinu i slaže rezime potencijalne lokacije.

„Što mi to uopće znači, voda koja teče. Velika stvar…“,
posprdno je pomislila, a misao je prekinuo glasan zvuk motora
nadglasavajući sve one sitne pozadinske zvukove koji su joj ipak bili
nekako draži, sigurniji.

„Netko dolazi.“, zaključila je sa strepnjom u glasu. U
ovakvoj poziciji to je moglo značiti spas, ali i dolazak mučitelja, otimača,
onog tko je zaslužan za ovo njeno stanje. I dok je škripanje starog
drvenog poda označavalo „njegovu“ sve bližu prisutnost, njena pojava
je sklupčana ispunila lijevi ugao sobe, pokušavši se stopiti sa zidom,
postati nevidljiva. Strah je ispunio sobu, a uzdah joj je zapeo u grlu kad
je čula zvuk ključa u maloj bravi na drugoj strani sobice.

„Ljubavi, stigao sam.“, rekao je muškarac nonšalantno, kao
da im je to uobičajeno način komunikacije, kao da se znaju, čak i vole.
Donja vilica joj se odvojila od gornje, onako skroz u čudu, bez ikakve
namjere da ispusti glas. Ova pojava i slijed događaja ju je toliko šokirala
te je imala osjećaj kao da je lutka koja samo nijemo promatra svijet oko
sebe.

„Evo.Znao sam. Rekao sam ti da će ovako biti. Znam da
ambijent nije neki, ali molila si me da te zatvorim ovdje kako bi bila
sigurna dok me nema. Tvoji iracionalni strahovi ne samo da su napravili
paranoika od tebe, nego sad mene radiš ludim i moram ti se tu
opravdavati tko sam i što sam. Stvarno više nemam živaca za ova tvoja
stanja.“, uzdahnuo je prezrivo, primio se za glavu pa nastavio monolog:
„Ne znam ni kako si se uspjela tako isprljati i dovesti u ovo stanje. Voliš
biti neuredna? Znaš da ja to ne volim. Popustit ću još ovaj put i ponovo
ti sve pokazati, daj mi ruku.“, završio je i pružio ruku prema njoj, a ona
se instinktivno povukla još više u pukotinu zida.

U glavi joj je bio kaos. Ništa od ovoga nije imalo smisla.
Osim što se osjeća izgubljeno, On sad napada nju zbog toga kako ga ona
tretira? Kako ona tretira njega? I dalje nije skidao pogled s nje pa je

321

odvagala opcije koje ima, tj. manjak istih i odlučila prihvatiti tu ruku.
Istina, ono što slijedi može biti deset puta gore od ove sobice, ali može
joj dati i neke odgovore. Možda.

Ruka mu je bila hrapava i ogromna. Njen dlan se utopio u
njegovom pogotovo nakon što ga je obujmio svojim dugačkim prstima.
Pogled je podigla sa prljavih motorističkih čizama i prešla preko
vojničkih hlača na torzo uokviren u kariranu, nabreklu košulju te se
zaustavila na grubim crtama lica. Iako je brada prekrivala veći dio lica,
jasno se vidjela svaka bora i nagovještaj nešto grublje osobnosti. A tek
pogled. I on je imao crne oči, ali nisu sjajile kao njene nego su bile
ispunjene tamom. Ono kako joj se obratio maloprije, to je bio ton kojeg
nije mogla povezati s ovom pojavom. Ovo mu je bilo nekako prirodnije
stanje. Grubost koja izviruje iz svake pore, iz svakog pogleda. Naglo ju
je povukao i osovila se na noge iako joj nije bilo jasno od kud joj uopće
snaga i hrabrost. Kao da je podsvjesno već bila u toj situaciji, kao neki
dejavu koji joj je govorio da je sve možda u redu.

„Svašta.“, promrmljala je tiho pa se brzo ušutkala ulovivši
njegov mrki pogled. Nastavila je hipnotizirano gledati u njega, a on kao
da je omekšao istog trena.

„Svašta.“, pomislila je ovaj put u sebi. „Baš čudna situacija,
osjećam se istovremeno i sigurno i preplašeno i iako mi ništa nije
poznato, kao da ipak je.“, tok misli je nastavio teći njenim vijugama dok
ga je pratila u stopu kroz malu sobicu u uzak mračni hodnik. Otvorio je
vrata pred sobom i zaslijepilo ju je jarko svijetlo s druge strane. Nekoliko
trenutaka joj je trebalo da privikne oči, a zatim je promotrila detalje.
Predivno uređena soba, slike na kojima su…njih dvoje? I dalje joj ništa
nije bilo jasno, a on ju je, udobno zavaljen u trosjed, samo ispitivački
gledao.

„Vidiš? Ovo je naš dom. I svaki put kad idem na put
zamoliš me da te osiguram. A kad se vratim praviš me ludim.“, gađenje
se naziralo u njegovom tonu, ali i pogledu koji je skrenuo od nje.

„Žao mi je, ali…“, nije se namjeravala ispričati za nešto
čega nije ni svjesna, samo je htjela reći ne zna o čemu priča, no nije joj
dopustio ni da dovrši tu misao. Uživao je u psihičkom maltretiranju,
osjećaju superiornosti pa je nastavio istim tonom sa malo dodanog

322

uzbuđenja u glasu: „Ako te i to trebam podsjetiti, tamo ravno ti je
kupaona i sve si tamo pripremila. Odi se uredi, ne mogu te više gledati
ovakvu, a ni slušati.“

Sramežljivim korakom otišla je u kupaonicu istovremeno
potežući potkošulju ne bi li prekrila ipak veću površinu svog tijela. Nije
ju čak toliko ni šokiralo što nema ogledala, mislila je da je više ništa ne
može šokirati.

Kako se samo prevarila.
Tuširala se kratko, uredila kosu i obukla stvari za koje je
imala osjećaj da si ih ona ne bi nikad sama odabrala, ali polu prozirna,
no čista spavačica ipak je bila bolji izbor od prljave krpe koja ju je
gledala s poda. Udahnula je i otvorila vrata pa zadržala taj isti dah. Soba
u kojoj je maloprije vladala napetost, sada je bila ispunjena cvijećem i
njegovom ugodnom pojavom. „Ljubavi, žao mi je ako sam te prepao.
Predivna si, kao i uvijek. Ali probaj me shvatiti, radim sve za tebe i onda
me ipak povrijedi kad dobijem dojam da me vučeš za nos.“
„Ali nisam,…“, i opet nije mogla oblikovati misao, a
nekako više nije imala ni volje. Svaku misao on bi skrenuo na neki drugi
kolosijek pa više nije ni znala što misli ni kako se osjeća. Niti strah niti
prijezir, baš ništa. Čak joj je odgovaralo malo odmoriti glavu i prestati
zaključivati, odlučila se malo prepustiti. I kao da je to uočio, taj prekid
borbe u njenom biću, samo se zadovoljno osmjehnuo.
„Nasloni se na mene, odmori se.“, umiljato joj je rekao.
Nije danas htio navaljivati više niti sa razgovorom niti dijelima. S njom
će polako. S njom je to druga priča. Ima vremena koliko treba. Pričekao
je da usne pa ju je presvukao, raščupao malo i vratio u sobicu te se
zavalio na trosjed.
Volio je svoju profesiju. Stručnjak za amneziju. Znao je sve
o tome kako pristupiti nekome, kako pomoći onima koji su korak do
izlječenja, ali i kako zakucati još dublje one koje je želio ostaviti u njoj.
To mu je izazivalo neko posebno zadovoljstvo, osjećaj da ima tu moć i
da nekoga kontrolira u toj mjeri. I volio je taj pogled u njihovim očima.
Prvo strah, pa zbunjenost, pa ljubav i onda opet ništavilo. Pa sve
ispočetka, svaki novi dan. Od svih uzoraka do sada, ona ga je najviše

323

intrigirala. U njoj se čak javila i neka borba u ključnim trenutcima, neka
dodatna misao ili sjećanje. I baš to ga je posebno uzbuđivalo.

Misli mu je prekinuo tupi udarac s druge strane zida.
„Budna je.“, pomislio je zadovoljno, a smiješak mu je zatitrao na licu.

324

Branka Štraus, Rijeka

NESRIĆA

Čagalj pije vodu sa potoka poviše jaruge usrid bila dana. Sunce prži
zemlju toliko da se kamen znoji. Ovce guraju čunke pod stine ne bi li
izile trave. Koze privrću babulje i gledaju drčno ka da su za apotekara
škole završile. Čuju se rojevi pčela. Poskoka čuješ oli ne čuješ. Ako si iz
našeg kraja čuješ, ako nisi, najebeš. Koga je poskok uja, zna. Taj se posli i
gušterice boji. Vrane lete visoko oko brda Anića brig kojega mi, narod
našeg kraja zovemo Tri karakondžule jerbo, ako se zagledaš u sumrak,
liči na tri karakondžule. Karakondžule su nešto ka vištice samo gore. Mi
dica nikad nismo vidili karakondžulu, ali znamo kad ju sritneš, da se
usereš koliko te stra.
Mir našeg lipog kraja remete cvrčci, ili neka nesrića, koja se fala bogu, tu
i tamo desi otkad je svita i vika.
Odavnina ako se neko rodi razrok, zuba na vanka, očiju što u križ
gledaju, osušenih ruku, kraćih nogu, mutav oli ka malo u glavu udren,
zna se da će toga za života zadesiti velika nevolja. Tako se, recimo, Jere
rodija bez očiju. Kad si bez očiju nevolja samo čeka kad će na te, pa je
tako dočekala i Jeru. Tri puta se Jere puškon upuca prije nego je vidija
da pušku drži. Isto tako, samo drugačije, Ivka kuma Tome od rođenja
nije imala razum ali je zato imala grbu. Njoj je dok je spavala na vrat pa
nož.
Nesriće se eto, fala bogu, dogodu svakome i svugdi. Nekako je jopet
lakše kada ako te već mora naći, da te pronađe u ovako puno lipon
kraju. Ka mene.
Mi dica smo se igrali sa skakavcima, a okolo su šećale kokoše. Di su
kokoše, tu je i pivac, to svak zna. Samo, umisto da skokne na koku,
pivac je skoknija na mene i kljunon me piknija pravo u livo oko. Od tada
iman jedno oko zeleno, a drugo kafeno.
-Radovane, reka je ćaća, a Radovan san bija ja,-Radovane, dakle, reka je-
Iđeš stricu.

325

Ćaća je ima brata, moga strica, Stojana. Ja svoga strikana Stojana ne
poznivam jer on živi vanka dulje nego ja živin na ovome svitu. Striko
Stojan se tamo oženija za neku Đesiku, pravu Merikanku. Ćaća kaže da
je baba vrtila glavon omotanon u facolet i govorila da se zajeba i da je
triba uzesti Ivku kuma Tome dok je moga. Još je rekla i da to ime Đesika
pari ka neka kurbetina. Did ništa nije reka jer je bija mrtav. I bolje, jer je
kasnije Đesika pobigla sa jednim crncem crnjin od po noći. Da je Đesika
bila iz našeg kraja, a ne kurbetina Merikanska, ona bi si sama presudila
u ime časti i čistog obraza.
Narod našeg kraja puno drži do časti i čistog obraza.
Kada je Jure zajeba brata za zemlju kod jaruge, on se sam od srama
kuburon upuca pozadi glave. Kada je Slavko prikoviše istuka svoju
ženu, čim se ona oporavila, on se je stinom udra devet puti u glavu i
momentalno umra kada mu je mozak iscurija vanka.
Duje što je zapalija ujčevu štalu, veza si je ruke i noge pa skoknija u
bunar, a Ruža što je muža učinila rogonjon, nju je krivnja toliko obuzela
da zoru dočekala nije nego se itnila sa Tri karakondžule i raskomadala
čagljima za marendu.
Tako je to ovdi. Ako nešto zajebe, narod našeg kraja ne triba ni popa ni
sudiju. On si sam presudi. A ne ka Đesika i njen crnac koji moče noge
negdi na Floridi. Da je oto učinila Ivka kuma Tome, ona bi u najmanju
ruku sama imala dovoljno obraza da se poli petolejon i užga šibicu.
Naš kraj je pitom, čist i puno lip. Nesrića se desi, bože moj, ali ubojstvo
fala bogu nikad. Osin kad smo jednog dana mi dica, ja, Mate i Šime
naišli na mrtvog čovika. Nismo znali ko je bija, a stran čovik u naš
zaselak ne zalazi, pa niko nije zna oklen se ovaj stvorija i što mu se
dogodilo. Između lopatica ima je vile, i tako je bija obišen.
Stali smo pred njega i gledali ga kako visi ka vrića brašna. Bija je dosta
mlad i lip momak, koliko se to može reći za nekoga u njegovoj situaciji, i
moglo mu je biti 20 godina. Ali zašto bi ga neko tija ubit i ko, to se nismo
mogli domisliti.
Ubrzo su za obišenog mrtvaca doznali i odrasli iz našeg sela. Dočin su
vidili vile, proglasili su čitavu stvar tragedijon kojoj je sigurno kumovala
droga. Mate je reka da je pregleda truplo i da nije naša nikakve droge.
Njegov ćaća mu je reka da je biće momak doša iz grada i tija prodat

326

droge poštenon narodu, pa da zato nema ništa u sebe jer je puten sve
proda. Mate je promislija pa reka da se ne bi moga sotin složit jerbo
mrtvac nije ima nikakve šolde, a da je proda droge, ima bi. Na to mu je
ćaća reka da je slučaj zaključan i odvuka ga kući.
Šime i ja smo se dogovorili nastaviti istragu, ali idućeg jutra je Šimina
mater rekla da je Šime cilu noć u snu cvilija od straha, pa je cili posa pa
na mene. Nisan zna oklen da krenen pa san se sitija na vile. Da je
neznanca ubija neki drugi neznanac, to bi značilo da je otaj drugi mora
doći lipo dovle noseći sa sobon vile. Okolo nas, prvo selo je iza sedam
brda. To znači da su najbliže vile bile ili sedam brda od nas, ili u našen
selu. Zato što je drugo selo bilo daleko, prvo san krenija vidit fale li
nekome u našen selu vile. Jerbo ako fale, onda je stranac uzeja vile
onome kome falu, a to je već neki pomak u istrazi.
Di god san doša pitat falu li kome vile, dobija san isti odgovor- ostavi se
toga, oto je završena priča. Ali što ako se ubojica vrati, moga bi opet
neko nastradati, zato da Šime i svi ostali moru mirno spavati, ja se nisan
moga ostaviti.
Mrtvaca su zakopali ne neoznačeno misto, a na svježoj zemlji neko je
položija cviće. Ko bi nepoznaton čovik koji narodu daje droge stavlja
cviće? Samo neko ko je zna našeg mrtvaca. Zato san malo bolje pogleda
cviće i namrštija se. Zna san di reste pa sam odlučija pratiti hoće li ga ga
neko ponovo ubrati i doniti na grob.
Kad san doša kući, dočekali su me mater i ćaća.
-Radovane, jeba te ćaća ludi, reka je ćaća i gleda u jedno moje zeleno oko
i drugo kafeno,-Moraš poći. Nema druge.
Mater je trala suze o kecelju i rekla: „Moreš učiniti da usrid dana padne
noć, cilo selo kaže, a takve uvik snađe nesrića. Bolje ti je poći u strica i
tako pokušati umaći zloj sudbi. More bit da te u Nju Đersi strašna kob
neće uspit nać.“
Nakon moje nesriće s pivcem, selom se počelo pričati da su me obuzele
mračne sile, crnje od crnca Đesike strica Stojana. To se, kaže selo, moglo
viti u mojin očima. A koga obuzmu mračne sile, tome se lako greda u
štali otkači i slomi mu vrat.
I tako je bilo rišeno. Iden u Meriku. Ma prije nego pođen, usred noći san
se izvuka iz kuće i krenija vidit ko bere cviće. Doša san na misto, bija je

327

mrak. A onda san vidija Anu. Ana je imala sedamnaest godina i bila je
lipa. Ona je tribala poći za Nikolu jerbo je bila noseća i već joj se vidija
drob. Nikola je ima priko šezdeset i uopće nije bija lip, a bome nije ima
ni livu ruku. Taman san ju tija pitati je li ima problem s drogon pa da
onome momku nosi cviće, kad je nešto šušnilo iza mene i ja san se
okrenija. Prije nego li san išta moga zinit njegovo ime, pogodila me
sikira.
Ujtro su svi rekli da san se skliznija i pa na sikiru, i niko se nije
iznenadija. Sudbini ne moreš uteći pa makar u džepu ima i kartu za
Meriku. Ajme da san namisto sveton Petru prid oči dospija u strica
Stojana pa da onon narodu tamo pričan o mom lipon kraju, a on da me
gleda razjapljenih čvalja. Kaživa bi in tako tako sve, od čaglja na potoku
na dalje, a oni bi širili oči od čuda i lipote. Svetoga mi Ilije ako tako
razrogačeni na karakondžulu ne bi ličili.
Kraj.

328

Chiara Pumper, Zagreb

OBITELJSKI POSAO

Miris krvi još mu se uvijek lijepio za kožu.
Ta je večer bila vlažna, elektricitet se osjećao u zraku i ježio mu kožu.
Sjedio je na stubama stražnjeg trijema kuće, ruke ovio oko koljena na
koje je nasadio nadurenu bradu. Bio je loše raspoložen. Svinjokolja je te
godine trajala duže nego obično, i oduzimala mu dragocjeno vrijeme za
igru. Osim toga, svinja je ove godine vrištala više nego inače. To ga je
plašilo, a strah ga je ljutio. Već je bio veliki dečko. “Glupa svinja...”
mrmljao si je u koljena. On se ne boji, već je velik!
Zapravo si je mogao priuštiti da vrišti da je htio. Selo je već godinama
bilo napušteno, i Agnus je rijetko viđao druge ljude. Velika industrijska
revolucija sve mlade odvela je u grad prije njegova rođenja, u potragu
za boljim životom (majka je često govorila da su zapravo otišli u Grijeh).
Pa ipak, ne pokazati strah bilo je pitanje ponosa. Dovoljno je odrastao da
pomogne majci na tako bitnom poslu – na kraju krajeva, upravo je ta
životinja bila ono što će ih prehranjivati preko zime.
Svejedno ga je uznemiravala pomisao na krv. „Glupa svinja!” ponovio
je. Možda, ako se naljuti dovoljno, smogne snage vratiti se i pomoći.
Vrata iza njega zaškripala su. Sam zvuk natjerao ga je da poskoči, pa je
zagunđao i ljutito stopalom udario o stepenicu.
“Ulazi unutra, Agnus. Još nismo gotovi.” zakoračila je naprijed, vrh
njene cipele doticao mu je dno kralježnice kad je spustila stopalo točno
iza njega. Otresao ju je, pomaknuo se još malo naprijed. Nije još htio ući!
Zašto ga je tjerala da uđe?!
Neko je vrijeme šutjela. Nije povisila glas (majka je bila blaga), ali osjetio je
da nije zadovoljna. Prsti zašiljene salonske cipele zarili su se malo dublje
u osjetljivu kožu između kralježaka. “Agnuse...”
“Neću!”
Zašutjela je. To ga je iz nekog razloga samo još više naljutilo. Zašto mu
ne kaže nešto? Zašto mu ne pomogne?! Njena cipela žuljala mu je leđa.
Boljela su ga leđa od nje, i vani je bilo hladno, smrzavao se i osjećao je da
mu nos počinje curiti. Bio je ljut, strašno ljut i bojao se i majka to nije
shvaćala! Ona ga nije razumjela! NITKO ga ne razumije!