tične tačk e iscrp ilo naše finans ijske mogućnos ti. To je očaj‐
ničk a igra koju je Jap an pred uz eo posle Perl Harb ura. U mno‐
gome, ona je važ nija za bud ućnost zemlje nego što je rat
ikad a bio. Mi smo bili sposobni da se povratimo posle tog
poraza, — Sato odmahn u glavom — ali ako Tenč i ne uspe, —
Buda nek nas štiti — bićemo otkriv en i i bojim se da tada, od
ovih ljubljenih ostrva, neće ostati niš ta više nego atomski
pepeo.
***
— Cuc um u je mrtav, a i Kus un ok i. — Glas je bio rav an i le‐
den. Kao da je samo pren os io poruk u. — Ovde je des et funti
pirinč a.
— Da li je to bilo pre, ili posle? — Pitao je drugi glas, du‐
bok, sa stranim nag laskom. — To je sada ono što je jed ino
važ no.
— Pre.
Začu se prigušen a psovk a na jeziku koji prvi muš karac
nije raz um eo.
— Jesi li siguran? Sas vim siguran?
— Bio sam toliko temeljan u istrazi da sam ga čak i anal‐
no preg ledao. Niš ta nije imao pri sebi — nas tupila je mala
pauz a. — Da li želite da se povuč em? — U glasu se još nisu
osećale nik ak ve emoc ije, kao da je svak o oseć an je bilo od‐
bačen o.
— Ne, nikak o. Ostan i baš tu gde jesi. Bilo kak av iznenadn i
pokret s tvoje strane mog ao bi samo da izazove sumn ju, a
ove ljude ne treb a nikak o potcen jivati. Oni su fan atici: Po‐
sebn o opas ni fan atici.
— Da… znam to.
— Znaš šta treb a da radiš. Drži se toga. Dođo će biti u
prev iranju nek oliko narednih dana, najm an je. Čak je i njima
pogrebn o izves no vrem e da se priberu. Još nisu odab rali Ku‐
sun ok ijev og nas lednik a, zar ne?
— Uprav o je u toku sas tanak na koji ja nis am pozvan. Još
nije bilo nikak vih obaveš tenja. Ali, nap etost raste širom do‐
đoa.
— Dobro. Sada je tren utak da se ubac imo. Priđi što bliže,
najb liže koliko se usuđ uješ. Udari usred te konfuz ije, naša
taktika je efik as nija u ovak voj atm osferi.
— Kus un ok ijev a smrt ih je pretvorila u panič are: vide ne‐
prijateljstvo čak i u pok retu senk i.
— Onda moramo da bud emo obazrivi.
— Opas nost je porasla.
— A da li je tvoja odan ost ciljevima Majk e zemlje opala?
— Ja se neću pov uć i, to bar znaš.
— U redu. Onda je ovo kraj naš eg razgovora.
Upali se svetlost iznad metalnog stola. Ljub ičas ti sjaj oba‐
sja jedn o sas vim obično lice koje je moglo da pripada i ne‐
kom profes oru. Crne oči iznad slovens ki širokih kostiju lica
bile su blistav e i inteligentn e, ali njeg ova meka kosa, pege
koje su pokaz ivale da mu je jetra obolela, tanak vrat — sve
to komb inov an o davalo je lik beznačajn og čov ek a. A kako je
istina bila daleko od toga.
U tren utk u kad je povuk ao ruku od telefon a, um mu je
već kovao razne planov e. Ni najm an je mu se nije dopadalo
iznen adn o ubistvo sens eija: dobro je znao kak va je Kus un o‐
kijeva moć i bio je zap rep aš ćen što je sens ei uopš te pobe‐
đen. Bio je tako izvež ban, da je svak i sluč aj mogao da okre‐
ne u svoju korist i to što se sprem ao da nas tup i i udari u tre‐
nutk u zbunjen os ti, bila je uobičajen a proced ura.
Uprkos onom e što su njeg ova sab raća mislila, on je uži‐
vao da radi s ovim domorocima. Iako nik ad a ne bi dopustio
kćerk i — da ju je imao — da se uda za nek oga od njih, divio
se njihov oj stručnos ti, njihov oj psećoj istrajnos ti a iznad sve‐
ga njihov oj bes noj fan atičnos ti. Sve to ga je fasciniralo.
Okren uo se od telefona i uključ io mali, ali veo ma snaž an
512K kompjuterski terminal, proveravajuć i podatke koje je
svojev rem en o ubac io u glavni program. Sve je bilo na me‐
stu.
Njeg ovo mrmljanje u, inač e tihoj, prostoriji odavalo je nje‐
govo zad ovoljstvo. Ustao je s nap orom, prišao teš kim vrati‐
ma, deb elim i nep robojnim kao vrata sefa. Sastavio je kom‐
binac iju za otvaranje brav e i izašao nap olje.
***
Nik ola ostav i blještavi hotel, grad u gradu, iza sebe i uđe u
podzemni voz za oblast Asakus a. Sve je sada bilo mnog o
drug ačije i sad aš nji mlad ić i i dev ojke razlikovali su se od rat‐
ne generacije. Pa ipak, Nikola nije mog ao da zab orav i šta se
ovde dogodilo 9. marta 1945. Američki bombard eri bacili su
zap aljive bomb e na ovu oblast.
Ljud i su dolaz ili ovde, u Asakus u, da pos ete svetilište veli‐
kog i omiljenog budističkog hram a Na Kan on u, svetilište bo‐
ginje Milosrđa. Sag rađen o je u XVII veku, i smatrano je veo ‐
ma bez bednim jer je ostalo sač uv an o u svim velikim požari‐
ma koji su bes neli Tokiom a nije se sruš ilo ni u čuv en om veli‐
kom zemljotres u 1923. god ine. Ali, prilikom bombard ovan ja
1945. svetilište je bilo zahvać en o velikim požarom.
Nikola je išao po kam en jem popločan oj, stazi Nak am ise‐
dori, prolaz eći pored prodavn ic a slatkiš a i prodavn ic a suv e‐
nira. Imp uls ivn o se zau s tavio ispred sićuš nog izloga u kojem
je pisalo »Jonaja« na kanđ iju. Staklen e police unutar izloga
bile su prep une češ ljeva.
Nikola se seć ao kako je Juk io polako, ritmički češ ljala svo‐
ju kosu jednim od ovak vih češ ljeva. Kako je samo imala div‐
nu kosu, gustu, rastres itu, mirišljavu, sjajnu. Jedn om ju je pi‐
tao da li sve Orijentalke imaju tako lepu kosu, a ona se samo
nas mejala postiđen a i odgurn ula ga od sebe. »Ovak o lepu
kosu«. — rek la je — »imaju samo one koje mogu sebi da do‐
pus te da imaju ovak av češ alj« — pokaz ala mu je sav rš en o
oblikovan i ukraš en češ alj. — »Probaj«. Uzeo je češ alj od nje,
provuk ao ga kroz kosu i odmah rek ao: »Lep ljivo«. »Ali ti ga‐
rantovan o nikad a neće zam rsiti kosu, Nik ola« — rek la je svo‐
jim pev ajuć im glasom. — »Ovo drvo donos i se čak sa Kijuši‐
jua, juš nog ostrva. Seče se i kuva u pari da bi se uklon ile sve
nep ravilnos ti a onda se suši više od ned elju dana iznad va‐
tre od specijalnog drveta. Potom se daske dobro uvez uju i
ostavljaju da se na miru suše punih trides et godina. Moraju
da budu sav rš en o osuš en e pre nego što počn u da ih rez ba‐
re. U prodavn ici u Asak us i, gde sam kup ila ovaj češ alj, taj se
zanat uči dvad eset godina. Zan atlije sede po deset ili dvana‐
est čas ova dnevn o, potpun o nep omične. Miču im se samo
ruke koje oblikuju ove češ ljeve«.
Skoro impulsivno, ušao je u prodavn ic u i kup io je češ alj
za Jus tinu. Dok je ček ao da prodavač ica prem až e češ alj, da
ga zap akuje u tri raz ličita pirinč an a papira, a zatim da ga
smes ti u kutiju od ked rovine, njeg ove oči posmatrale su če‐
šljeve veš to poređ an e po staklen im policam a. Svak a ivica
bila je paž ljivo obrađen a, svak i zub ac spec ijalno doteran. I
opet je vid eo Juk io, njen odraz u ogledalu, dok su njen e bele
ruke provlač ile skup i češ alj kroz talas e tamn e, gus te kose.
Video je tu kas kad u eban ov ine na belom kim onu, krajev i
kose rastres eni po belini svile u jednom tren u su mu se uči‐
nili kao potočići krvi.
Nagnuo se tada unap red i s ruk am a na njen im než nim ra‐
men im a okrenuo ju je prem a sebi, podigavš i je tako da je
morala da ustan e. Svila je šuš nula dok je spadala s njen og
tela, podsetivš i ga na šuš tanje belih latica koje padaju sa
procvetalih treš an ja polovin om aprila.
Bilo je to 1963. godine a njem u jed va osamn ae st. Nije
imao nikak vog iskus tva sa žen am a, naročito ne sa tako sen‐
zua ln om ženom kao što je bila Juk io.
Kao što je to već postalo uob ičajeno izmeđ u njih dvoje,
ona je morala da preu z me inicijativu. Odg urn ula je kim ono i
njen e dojke pojaviše se u svoj lep oti. Nik ola je osetio kako
mu je dah zas tao u grlu a mišići na njeg ovom stomak u se
bolno zgrčiše.
Kimono se polak o spusti niz njen o telo i sada je stajala
sas vim naga, dok je prig uš en a svetlost podvlač ila ljupke pre‐
voje njen og tela.
Nikola oseti kako ga ispun jav a užas dok mu je prilazila,
kao veš tica, oslobađ ajući njeg ovu seks ua lnost, njeg ovu že‐
lju, izvlač eć i najs kriv en ije tajne iz dubine njeg ove duše. Ne
bi mogao da joj odbije ništa u ovak vom tren u.
Pa ipak, osećao je neku besk rajn u tugu koja je izbijala iz
nje dok ga je rukom milovala izmeđ u butina, než no ga ste‐
žući.
— Zar samo na to mož eš da misliš? —rek ao je nek ak o
čudn o promen jen im glasom. »To je sve što imam«. — odvra‐
tila bi.
Nikola se polak o vrati u sad ašnjost. Juk io je nes tala, kao
što se skup i češ alj koji je kup io za Jus tiau izgubio unutar ku‐
tije od ked rovin e.
Slepo je posegnuo za sav ršen o upak ovan im paketom sa
češ ljem i potpisao, jedva sves tan, račun koji će platiti prek o
Ameriken eks pres a. Kao da se Juk ijin kami pojavio i stao uz
njeg a, vod eć i mu ruku i gledajuć i upak ovan u kutiju na tez gi.
U sled eć em tren u oseti da je sam. Kami je nes tao. Proda‐
vač ica ga je čudn o posmatrala. Nije znala da li da se nas me‐
ši ili da zadrhti zbog čudn og izraza koji je vid ela na njeg o‐
vom licu.
Kad se ponov o naš ao na popločan oj stazi koja je vodila
kroz Nak am ise-dori, vratio se do Sens ođ i hram a gde su se
prodav ali kolač i od pirinča i štapići od kornjač inog oklop a,
kao pre sto godina. Hteo je još da luta po prošlosti, nije že‐
leo da ga tako brzo nap us ti slad ak bol koji su izazivala bolna
seć an ja na Juk io. Zau s tavio se kod jednog štand a da kupi
slatkiš od braš na i jaja. Zan es en o je posmatrao kako proda‐
vac stav lja smes u u kalup u obliku lutke, a zatim je peče na
vatri, koristeći pri tom dobro uvež bane pokrete. Prodavac je
bio veoma star.
Kad je najz ad držao sićuš ni kolač u ruk am a, shvatio je da
uopšte nema apetita, naročito da mu se ne jedu slatkiši. Pro‐
šlost je u njeg ovim ustima imala ukus pepela. Mislio je da će
se sve iz njegove prošlosti izbrisati kad Saigo bude ubijen i
da će sve to moći da odbaci kao što zmija odbacije staru ko‐
šuljicu. Ali sada, po povratku u Jap an, video je da tako neš to
neće biti mog uće.
Sada, pred vratima Sens ođi hram a, on pruž i kolač jed‐
nom starom mršav om muš karc u koji je bio sav ijen kao trska
na vetru. Starac, odeven u zapadnjačk u odeću, sa crnim še‐
širom na glavi, nak lon i mu se u znak zahvaln os ti ali ne nač i‐
ni nap or da se osmehn e.
Dok je ulaz io u hram, Nikola oseti kako se iz dubina hra‐
ma koje su mirisale na tam jan dižu usp omen e da ga još jed‐
nom podsete na prošlost, na sve ono što se nije usuđ ivao da
zab orav i.
Kad je izašao u svetlucav u noć šitamać ija, tokijskog cen‐
tra, starac je još bio na svom mes tu, s jednom ruk om na sta‐
rinskoj posud i od bakra u kojoj se nek ad a palio tamjan.
Nikoli je bilo dosta starog Jap ana i zamršen e mrež e usp o‐
men a koju je on pokren uo u njem u. Žud eo je za sjajem no‐
vog Tokija, za ruž nim nov im zgradama, tako nov im da se još
boja nije osuš ila na njihov im zidovim a, žudeo je za druš tvom
mladih Jap anac a, odeven ih u široke majice i još šire pantalo‐
ne.
Ušao je u podz emnu železnicu. Popeo se u voz koji je išao
linijom Ginza. Posle devet stanic a, preš ao je na liniju Hibija
da bi kratko putovao do Ropong ija. Izašao je iz podzemn e
železnice i kren uo na zapad, prem a Šibuji. U palati Išib aši
ušao je u staklen i lift, popeo se do vrha i prošao kroz gvo‐
zdena vrata Jan Jana. S juž ne strane kroz velike prozore mo‐
gao je da vidi osvetljene zidove sov jetske Amb asad e.
Vaz duh je trep erio od zvukova rok muz ike. Svirali su »Žuti
mag ični orkes tar« — neka eng leska grupa koja se jednos tav‐
no zvala »Jap an«.
Nikolin um je brzo rad io dok se probijao kroz uzb ibanu
gomilu. Njeg ove oči posmatrala su mlada naš mink an a lica.
Čuo ih je kako se smeju, vid eo je da su zadovoljni sobom.
Posmatrao je njihov e moderne frizure, ruke koje su bile oba‐
vijen e oko ramen a i struk ova, gledao je njihov a zanjihan a
tela. Bili su prav i derviši noći, uhvać en i u vrtlog pulsirajuć e
muz ike, jakog pića i mož da ned ozvoljeno unete droge. Ali,
jače od svih nark otika, bilo je njihov o oseć an je več ite mlad o‐
sti. O smrti se ovde nije razmišljalo, kao da nik ad a neće biti
suo čen i sa njom.
Odjednom se Nikola zapitao za čim on to traga. Onda se
setio Justine, ali znao je da je ovde neće naći.
***
Kad je Akiko Ofud a ugledala Nikolu kako prolazi kroz vis ok a
vrata »Jan Jana«, iz perioda Edo, malo se okren ula u stran u i
sklonila se u senk u. Srce joj je snaž no udaralo. Zap rep ašće‐
na, trudila se da nađe objaš njen je za njeg ovu iznen adnu po‐
javu. Da li je neš to znao? Ako jeste, kako je mog ao da sa‐
zna?
»Ali ne« — smirivala je samu sebe. — »Nem og uće. Niš ta
ne zna. Još je suv iš e rano da bi neš to saz nao. Njegov o prisu‐
stvo ovde, njeg ov iznen adn i dolazak, mora da je samo puka
koincidenc ija. Hir bogova.« Ustala je iza stola za kojim je se‐
dela i kren ula je, kruž eći oko podijum a za igru.
Sve vrem e ga je držala na oku, posmatrala ga je skriv e‐
no, ali veo ma pažljivo. Videla je jedno grubo lice koje u sebi
nije imalo ni najm an ju crtu klas ičn e lepote. Bilo je suv iše
čudno i suv iš e profinjen o za tako neš to. Duge, kose oči go‐
vorile su o orijentalnoj krvi koja je kolala njeg ovim ven am a,
a to su potvrđivale i vis ok e jabučice lica. Ali on je imao pra‐
vo ang lo-saksons ko teme, snaž no i karakteristično, što je
bilo osobina zap adn jak a, nas leđ ena od oca.
Akiko uhvati sebe kako san jari o tome da ga svuč e i da se
divi njeg ovim jak im, snaž nim mišićima. Nije mogla da jasno
shvati kak av je njen prvi utisak, sem te lude želje. Raz ličite
emoc ije suk obljavale su se u njen om umu.
Kako ga je samo mrz ela! Ponov o je bila zap rep ašćen a ja‐
činom tog osećan ja. To što ga je tako iznen ad a vid ela, osta‐
vilo ju je potpun o nes premn om i nije mogla dobro da skrije
svoje emoc ije koje je inač e, tako dobro i tako dugo prikriv a‐
la. Drhtala je od besa dok su njen e oči upijale njeg ovo ra‐
zmetan je snag om. I s ove udaljenos ti, bilo je jas no da pose‐
duje snag u i moć. Videlo se to po nač inu kako je držao gla‐
vu, kako se lako kretao gipkim korac ima, vid elo se to po po‐
kretima njeg ovih ram en a i ruku. Sve je to govorilo o krajn oj
opas nos ti koja je bila skriven a u ovom muš karcu.
Ali dok se kretala u korak s njim, oseć ala je neku čudnu
privlačn ost koja je počela da je guši. Pomislila je: »Kak vu ču‐
desnu karm u posed uje, kad mi se dopada od prvog sus re‐
ta!« Puls joj je snaž no udarao dok su ga njen e oči upijale,
primeć ujući njegovu muž evn u snag u i jač inu njeg ovog duha.
Koliko je žud ela za onim tren om kad je on bude prvi put
ugled ao. Nes ves no, njen i se prsti podigoše do obraz a, než no
pomilovaš e čvrste mišiće lica. Osetila je nev erovatn o živu
želju — tolika je bila jačina njen e žudnje — i jed an njen deo
hteo je da što duže uživa u tome. Posle sveg tog vrem en a,
nije želela da kraj dođe suv iše brzo, svak ak o ne pre nego što
to ona sama bude odabrala.
Smatrala je da je učin ila gen ijalan potez što je nag ovorila
Satoa da pozove tog gaiđina na venč an je. »Naročito pozovi
onog Lajn ira« — šap utala mu je u uvo jedne noći. — »Svi
znam o istoriju njeg ove porodice. Pomisli koliko ćeš ti dobiti
time što ćeš njeg a poz vati na jed an tak av dog ađ aj«.
»Da, da Nik ola« — uživala je tiho dok ga je posmatrala —
»uskoro će doći tren utak da pogledam duboko u tvoje oči i
vid im kako snag a i moć čile iz tebe, kako se raz vijavaju kao
sivi pepeo na vetru.«
Izaš la je iz njeg ove orbite, hod ajuć i mnog o brže sada, ne
obraćajući paž nju na poglede onih kraj kojih je prolaz ila. Nije
obraćala pažnju ni na strast koju je budila kod muš karaca, ni
na poglede zavis ti kojima su je propraćale žene. Postala je
već odavn o neo setljiva na sve to. Bilo je vrem e da ode i
uzme Joki: Sato će se uskoro vratiti kući iz bitke.
***
Akiko je posmatrala Joki krajičkom, dok su se voz ile kroz
centar Tokija. »Ona je divna« — pomislila je Akiko — »dobro
sam izabrala«. Pronaš la je Joki pre nek oliko ned elja, i kad je
bila sigurn a u svoj izbor počela je određ en i razgovor s njom.
To je dovelo do nek og čudn og — bar je Akiko to tako vid ela
— prijateljstva. Granic e tog prijateljstva bile su u noći, kada
su se obe, bar što se tiče Joki, pojav ljivale kao noćn e ptice.
Limuz ina koja se zau s tavljala ispred dvos pratne zgrade,
vrati njen e misli natrag u sad ašnjost. Seići Sato je živeo se‐
verno od Ueno Park a. Na zapad u je bila Kototoi-dori, aven ija
koja je vijugala kao zmija kroz park. Visok i, neg ovan i vrhov i
čemp res a stajali su ponos no i njihov e konture su se jasno vi‐
dele na osvetljenom nebu koje je dobijalo spec ijalan sjaj iz‐
nad Ginze i Sinđuk ua. Ovo drveć e bilo je prirodno obeležje
groblja Tokug ova šog un a.
Satoova kuća bila je veo ma prostrana za tokijske stand ar‐
de, saz idan a po ken sistem u. Bila je nap ravljen a od bambu‐
sa i čemp res a, a krov na tri vode bio je od pečen og crep a.
Na udaljenom kraju kuće bio je nap ravljen veliki zas ek da bi
se nap rav ilo mes to prek o sto godina starom japans kom ke‐
dru koji se raširio prek o ograd e i zaklon io dobar deo ulice.
Vozač izađe iz kola i otvori im vrata. Akiko uđe u kuću a
Joki za njom.
Seići Sato je srk utao topli sake iz sićuš ne porculans ke
čaše i med itirao o bez načajnos ti. Ponek ad je to činio u tren u‐
cima stres a da bi očistio svoj um. Ali, najč eš će je koristio
ovu vrs tu mentalne vež be kad je bio uzn em iren. U zem lji
gde strpljenje nije bilo samo vrlina već nač in života, Sato je
morao sebe da primorava na taj stav i da ga prihvati kao da
je to neš to strano kulturi njeg ove domov ine. On je pred ano
rad io na tome i znao je da je jedino zahvaljujući strpljenju,
stekao sve ono do čega mu je dan as toliko bilo stalo.
Nalazio se u sobi šest tatamija — u jap ans kim kuć am a
soba je naz ivan a prem a broju trščan ih mad raca poređ anih
po podu. Tu je još bio maleni sto, pamučn i mad rac na kome
se spavalo i naga hibaći komod a s fiokam a, nap ravljen a od
specijalnog drveta jap ans ke smok ve početkom XIX veka.
Specijalno napravljen i grejač dopuštao je zagrev an je sak ea i
hran e.
Sato je na sebi imao samo beli kim ono. Na njem u se na‐
laz io Oanđ uro grb koji su nos ili i glumc i kab uki pozorišta. Bio
je miran i siguran u sebe, njeg ove oči bile su zag ledane u
neku tačk u van fiz ičkog sveta.
Než no kuc an je na fus um u natera ga da trepne, ali se ina‐
če ne pokrete. Oslobodio je svoje misli i zainteres ovan ost ga
obav i kao ogrtač u led en o zimsko veče.
On posegn u rukom i pomakn u papirn ata vrata nek oliko
centimetara udes no. Iza odškrin utih vrata u njeg a se zag le‐
da jedno Akikino oko. Tamna zenic a bila je kao neko duboko
pokopan o blago. Uprkos tome što to nije želeo, Sato oseti
kako mu se puls ubrzav a, kako ga toplina sopstvenog daha
pali u grlu.
— Zak as nila si — reče, a glas mu postade zadihan dok je
počinjao njih ov ritual. — Mis lio sam da neć eš ni doći.
Akiko oseti uzbuđen je u njeg ovom glasu, i nas meš i se.
— Ja uvek dođ em — reče — ne mogu drug ač ije.
— Mož eš i da odeš, ako to želiš, slobodna si — reče Sato i
srce mu se stež e još dok je izgovarao te reći.
— Slobodno sam ti darovala svoju ljubav i vez an a sam
tom obavez om. Nikad a te neću nap ustiti.
— O čemu razm išljaš?
Njeno pitan je ga je iznen ad ilo, i prosto se trgnuo. Možda
zato što je odjednom zazvonilo u potpunoj tišini u kojoj se
skoro čulo lup an je njihov ih srca. Neg de u dubini oseć ao je
strah da je ona, možda, na neki čud an nač in uspela da pro‐
nikn e u njeg ove misli. I u tom tren u, njeg ovi mišići na blago
povijen im leđima zgrčiše se i zadrhtaše, on trepn u i potraži
njen pog led kao da mu je potpuno nep oznata.
Tada se njen e usne izv iš e u osmeh i beli zubi sinus e.
— Čud an si nek ak o noć as — nas mejala se i on vide kako
svetlost zaigra na njen om grlu. A mala senk a se tu zad rža u
obliku suze.
On ne reče ništa. Ona se za tren utak zag leda u njeg ovo
krupn o telo a onda nač ini pok ret kao da će ustati.
— Ja ću… — ali njeg ovi prsti obaviš e se oko njen og član‐
ka i ona zaleprša kao ptičica, usne se otvoriše i ona tiho iz‐
govori — Sato-san.
Sas vim polako on je ponov o spus ti na kolena a zatim sam
ustad e. Tkan ina kim ona bila je zategnuta na njeg ovim ram e‐
nim a i Akiko odjednom pos tade sves na njeg ove snag e, a po‐
sebno njeg ove moći.
— Ovo je posebn a noć — reče nek ak o čudnim glasom. —
Nik ad a više neće biti nijedne ovak ve noći u naš em životu. —
Zas tao je za tren utak kao da pribira misli, a zatim je nas ta‐
vio: — A tako smo blizu venč an ju… mada te neću vid eti sve
do sub ote, kada će naši životi najz ad biti povez an i prem a
zak onima Amide Bude. — Njegove oči su istraživale njen o
lice. — Da li ti to nešto znači?
— Jed va da sam o neč em drug om i razmišljala u toku
dana — odg ovori ona.
— Onda ostan i — ispus ti njen član ak, a njen a oslobođen a
ruka pade joj u krilo. Njeni sav rš en i nokti, divno lakiran i, za‐
pucketaše dok je prep litala prste. — I vrati ove spec ijalne
noći poklon koji si mi sprem ila.
Bio je uzbuđen.
— Svak ak o moraš da znaš da si ti ona koju ja želim. Akiko
okren u glav u kao da ju je udario.
— Onda znači mrz iš dar koji sam ti nam en ila, nije ti se
dopad ao nijed an do sada…
— Ne — uzv rati Sato drhteć i, nes ves tan da upad a u stup i‐
cu.
— Obešč as tila sam te svojom željom da ti se dopadnem
— Akiko prines e obe sklopljene šake licu kao rastuž en a de‐
vojčica.
Sato se nagnu unap red, prem a njoj.
— Voleo sam svak i tvoj dar, drag a su mi bila osećan ja
koja su bila skriven a iza njih. — Usp eo je da postigne kontro‐
lu svog glasa, mada ne i kontrolu oseć an ja. — Postojala je
samo čast u onome što si učin ila i što si mi darovala, znaju‐
ći… — Oči mu skliznuš e s njen og lica i zaus taviš e se na tata‐
miju izmeđ u njih. — Znajuć i da ti nik ad a nisi… nisi bila sa
muš karcem, a da si ipak umela da shvatiš moje želje… —
Duboko je uzdahn uo. — I da si se svim silama potrud ila da
me zad ovoljiš na tom planu, sve to mi govori o tvojoj odano‐
sti.
— To je moja dužnost — spustila je glavu sas vim nisko —
ja…
Ali njeg ove ruke opet poleteš e prem a njoj i pokriš e njen e
male šake.
— U prav u si. Želim tvoj dar.
***
Akiko je poslužila hran u i zagrejala još sake. Primetila je da
Sato i Joki govore tihim, intimnim tonom. Dobro je priprem ila
dev ojk u, Joki je znala šta treb a da oček uje i šta se oček ivalo
od nje.
Akiko ustad e i ode tiho do ivice fus um ija. Zau s tavila se,
držeći než nu šaku na drven om ramu. Čula je njihov e prigu‐
šen e glas ov e i za tren je zastala osluš kujući ih, a onda je po‐
vuk la pap irnati zaslon u stranu. Izašla je i nav uk la papirn ata
vrata iza sebe.
Ali, nije nap ustila kuću. Umes to toga, kren ula je na levu
stranu, ušla u malu sobu s dva tatamija i pažljivo zatvorila
fus um u za sob om. Na kolen im a je preš la prek o crv en ih ma‐
draca dok nije stigla do šođija koji je bio zajedničk i za obe
prostorije, ovu i onu u kojoj su bili Sato i Joki.
Zas lon je bio sas tav ljen od dugih i usk ih vertikaln ih pane‐
la, veo ma dek orativnih, i prijatnih za oko. Pre izves nog vre‐
men a, kad se upoznavala sa kuć om, Akiko je tajno promen i‐
la jedan od panela, tako da je sada mog ao da se pomera
jednos tavn im dodirom drven ih ivic a.
Kroz prorez koji se tako pojavio, ona je sada posmatrala
Satoa i Joki. Pojeli su soba a i sake je bio skoro popijen. Sada
su bili vrlo blizu jedno drug om. Klečeć i iza svoje »špijunk e«,
Akiko je počela da se priprem a za ono što je tek treb alo da
nas tup i.
Sato joj je bio okren ut leđima. Videla je pokret njeg ove
ruke i čula je kako klizi svila Jokin og kim ona — Akiko je ins i‐
stirala da se devojka za sus ret sa Satoom obuč e u tradicio‐
naln u odeću a ne u svoju zap adn jačk u — otkrivajuć i belinu
ramen a.
Akiko oseti kako joj je zastao dah kad je ugledala prek ra‐
sno oblikovan e dev ojč ine mišiće. Satoove oči se nisu skid ale
sa Jokin ih grudi: smeđ e-sivi kim ono lež ao je raširen kao krila
na tatam iju, još skriv ajući njen e butine. Odjednom Satoova
glava se spusti nan iž e i uskoro Joki zabac i glavu unaz ad sa
mek im krikom dok su joj fini prsti milovali njeg ove uši. Sato
podiže glavu, i njeg ov jezik liznu bradav ic e Jokin ih malih doj‐
ki.
Akiko prek rsti ruke prek o svojih grudi, osećajući kako su
joj bradav ic e tvrde i kako gore. Usta su joj bila suva i žud ela
je za sak eo m da utaž i žeđ.
Skoro da je pop ustila Satoovoj želji noćas. To ju je šok iralo
kao udar mun je u tami. Bilo je prilično lako da ga drži na od‐
stojan ju sve ove duge ned elje: bila joj je odvratna njeg ova
strast koja mu je zam ag ljiv ala pogled. Ali noću je bilo sas vim
drugačije.
Joki je sada bila sas vim naga. Sato je otvoren im ustima
ljubio i grizao njen o meso takvom jač inom, da je Akik o mo‐
gla da oseti kako njen o telo drhti kao da Sato vodi ljubav baš
sa njom.
Akiko je osećala u svom umu ritam rok muz ike, pun besa,
agres ije i stras ti. Razlivao se njen om krv lju kao alkohol: se‐
ćala se prostorije pune plavog dima. Lovila je tigra u toj pro‐
storiji, vitkog, snaž nog, punog atav is tičke snag e. Magn etisao
ju je, omađ ijao ju je.
Ona je sled ila trag oslobađ anja svog seks ua ln og oseća‐
nja, sve do časa u kome je kruž ila oko Nik ole Lajnira kao
gladni šak al. Razmišljajuć i o njem u u nap etoj i čud es noj at‐
mos feri »Jan Jana«, ona opet oseti strahov ito lup anje srca,
drhturen je mišića na unutrašnjoj strani butina i snaž nu želju
da mu se prib liži.
Ponov o se njen a ruka podiže da bi prstima dodirnula ja‐
godice, baš kao i u noćn om klub u, kao da je želela da se
uveri da je zaista ovde. Nije to bilo tako davn o. Mora uvek to
da ima na umu. Bila je za sebe potpun i stranac ali, morala je
da nau č i da postane svoj najb olji prijatelj. Nikad a to nije mo‐
gla da postigne ranije. Na dan svog ponovn og rođen ja, za‐
klela se sebi da će pokuš ati. Ali, pre sveg a, da se posao oba‐
vi. A to je uključ ivalo i Nikolu, Lajn ira. Da, da. Tu je on svak a‐
ko bio uključen.
Akiko širom otvori oči. Sato i Joki su se grlili na futonu.
Krajev i njihov ih kimona gibali su se oko njihov ih tela, kao ta‐
lasi, otkriv ajuć i i skrivajuć i istovrem en o.
Njihov o teš ko disan je dopiralo je do nje, uvod eć i i nju kao
treć eg član a u ovaj vrtlog strasti.
Videla je kako je Sato uzb uđ en. Njeg ov ud je bio snaž an i
zarumen jen i snaž no je ulaz io u mek oću svoje partnerk e. Jo‐
kine oči su bile čvrsto stisnute od zadovoljstva, a njen e male
dojke nes tajale su u Satovim velikim, grub im šak am a. Nje‐
gova glav a opet polete prem a njen im butinam a.
Sasvim nes ves no Akiko se izvi u luku, a kad je ugled ala
kako Sato pruža jezik da dodirne Joko izmeđ u butina, tiho je
uzdahn ula. Znoj se spuš tao kao vrela zmija niz njen u kičm u,
kvas eć i njen kimono, obeležavajuć i je strašću. Ruk am a se
milovala po butinam a, pov eć av ajuć i svoje zadovoljstvo.
Kao da je oseć ala Satoov snaž ni jez ik kako bezbroj puta
ponav lja jed an isti pokret milovan ja. Podigla je vis oko noge,
raš irivš i ih.
Jok ine butine bile su iste kao Akikin e. Nije bilo nik ak ve ra‐
zlike pri dodiru. Ono što je Akiki bilo učin jen o, nije ni najm a‐
nje oštetilo svilenk as ti kvalitet njen e kože. Ali ona je znala
da bi Sato možda otkaz ao venč an je, kad bi vid eo šta leži s
unutrašnje strane njen ih butina, a ona to ne bi mog la da
prež ivi. Posle venč an ja… pa, onda neće imati drugog izbora i
moraće da je prih vati.
Satoova usta putovala su po čup avom Ven erinom breg u
uzbuđen e Joki. Akiko je primetila kako devojc i bokovi drhte
od krajn jeg uzbuđ enja i da je na sam oj ivici da doživi org a‐
zam. Satoova glava spus ti se još jednom u vrelu toplinu, a
Joki zabaci glavu unaz ad dok joj se žile na vratu zateg oše,
usta otvoriše i pokaz aše se beli zubi. Butine su joj drhtale
nek ontrolisan o.
Za to vrem e, Akiko je svojim prstima otvorila svoje ose‐
tljive listiće i prav ila je kruž ne pokrete u sklad u s pokretima
Satoove glave. Kao da ga je oseć ala, ali to joj nije bilo do‐
voljno, bilo joj je potrebno mnog o više. Zad ovoljstvo se razli
njen im telom kao milovan je kiše. Ali ona je žud ila za olujom,
za talas om plime koji će je odići i bac iti izmoren u u naručje
eks taze.
To krajnje zad ovoljstvo nikak o nije dolaz ilo i ona je sve
više pojač av ala dodir, uvijala než ne listiće, pritiskala klitoris.
Sato podiže glavu. Grudi su mu se dizale kao u bika. Nje‐
gov ogroman muš ki oblik nadn es e se nad než nu Joki, zakla‐
njajući je od svetlosti, prek riv ajuć i njen o lice kao da je na
njem u neka čudn a mas ka.
Privijala se uz njeg a, oseć ala njeg ovu želju, trljala se sve
dotle dok nije mogla ništa drug o nego da se baci na njeg ov
ukruć en i ud, pritiskajuć i kuk ove na futon. Disala je snaž no,
vaz duh je sa šištanjem izlazio iz njen ih pluć a, bradavic e su
joj bile čvrs te i drhtave zbog emoc ija koje su rastrzale njen o
telo.
Kako je Akiko žudela da može da oseti to silno uzbuđ enje
koje je, to je bilo sas vim očigledno, sada osećala Joki: plima
se sak up ljala, ona ju je pozivala; talas je jurio prem a njoj iz
najd aljih mors kih dubina, pretio da će je pokriti kao tamn i
pokriv ač noći, a sa njom i sve njen e misli, bolove, usp ome‐
ne. Želela je da utop i svoje seć an je u besk rajno vibrirajuć e
zad ovoljstvo.
Sato je spuštao svoje telo u određ enim razmac ima, da bi
se sus reo sa udarc ima koje mu je od dole upuć ivala Joki.
Njen i bokovi su bili vreli a sa Satoovih nab rek lih mišića sli‐
vao se top li, slani znoj, natap ajuć i devojč inu sjajn u kožu.
Počela je da isp ušta kratk e krik ove dok ga je obavijala ru‐
kam a, želeći da se što više stopi s njim. Akiko je u jednom
tren u pomislila da će Sato dev ojk u smrs kati mas ivn im te‐
lom. Ritam njihov ih pokreta sada se ubrz ao, a sud ari njiho‐
vih bok ova bili su sve snaž niji.
Joki je teš ko disala od stras ti, lice joj je bilo zategnuto i
nap regnuto. Ruk am a je pritiskala Satoa od pozadi, tražeć i da
uđe još dub lje u nju.
— Hajde, hajd e, hajd e… — Jok in glas je bio na ivici his te‐
rije, ili još nek og jač eg oseć an ja. Bez obzira šta je to bilo,
Akiko je želela da se ona nađe u tom položaju i da se najz ad
oslobodi pritis ka koji je osećala u butinam a i trbuh u. Miš ići
su joj bili ukruć en i, i ona oseti kako je obuz ima bol, što joj se
obično događ alo pri ovak vim ses ijam a. Ugrizla se za donju
usnu da ne bi zap lakala. Srce joj je udaralo kao ludo, preteć i
da će raskinuti kav ez od reb ara. Čin ilo joj se da će joj u grlu
eks plodirati sunc e. »Molim« — mrmljala je tiho — »molim,
molim milost…« I, mada joj se činilo da je ovog puta bila bli‐
ža zad ovoljstvu nego ikad a pre, znala je da je dalek o od
toga da oseti ono olakš an je koje donos i izlivan je kiše iz pre‐
pun ih oblaka. Čula je Satoovo životinjsko ječan je, dok je
bljuvao vatru u Jok ine dub ine u kojima su mišići poigravali
od zadovoljenja i umora.
Za Akiko je to bilo ipak prev iš e. Pala je unaz ad i udarila
ram en om o tatam i. Oči su joj se okren ule na gore, čula je
hujan je snaž nog vetra, ali samo za kratk o, tako da nije bila
sigurna da je vetar bio stvaran. Bol i strahov ita žudnja pre‐
bac ili su je na crnu zarav an. Čula je kako San Hsiung govori:
»Postoji put — i ako si dovoljno strpljiva nau č iću te kako da
ga nađ eš. Pok az aću ti kako da prodreš kroz spoljašnjost ne‐
prijatelja, tako da bi mog la da vid iš i shvatiš njeg ove unutar‐
nje nam ere«.
Akiko se ones ves tila.
***
Nikola je ustao tačn o u šest čas ov a, probuđ en svojim biolo‐
škim čas ovnikom. Brzo se istuširao, prvo vrelom vodom, a
zatim led enom, koja je udarala o njeg ovu kožu kao iglice.
Kad je izašao iz kup atila koža mu je bridela jer se istrljao pe‐
škirom. Složivši se u lotos poziciju, seo je okren ut prem a
prozoru kroz koji se vid eo Tokio. Uzdahn uo je tri puta, vrlo
dub oko, a onda se povuk ao u sebe. Kad se otvorio, njeg ovo
biće je ispun io univ erz um i on je postao deo sveg a.
Diskretn o kuc an je na vratima trže ga iz dub oke med itaci‐
je: ček ao je na to. Njegove oči, usmeriše se na grad i dišuć i
opet normalno, on ustad e. Doručk ovao je zeleni čaj i kolač
od pirinč a. Jeo je u tišini. Onda se lako obuk ao i zabac io
malu crnu torbicu prek o ram en a. Izašao je iz hotela, tek što
je prošlo deset čas ov a.
Prošao je dva bloka prem a istoku a zatim je skren uo pre‐
ma jugu i naš ao se u Toranom onč ou. Pošto je prošao pored
malog, lepo neg ovan og parka, u naju d aljenjem kraju Saku‐
radorija, došao je do sanć omea treć e obelež ene oblas ti u To‐
ranom on u. U Tokiju nije bilo tačnih uličn ih adres a…..- bila je
to specifičn ost ovog grad a koja je zbunjivala sve posetioce
sa strane. Pros trani grad bio je podeljen na oblasti — ku, za‐
tim na reo ne kao što je na primer, Ginza i najz ad na ćo. Unu‐
tar ćoa, bili su brojevima obeležen i ćome i oznak e blokova.
U čudn o izgrađ enom trinae s tom bloku, Nik ola nađe ono
za čim je tragao. Zgrada je bila podignuta iznad malog, sta‐
rins kog hram a, i baš isp od brda Atago.
Kad je ušao, pres vuč e odeć u koju je nos io na ulici. Poseg‐
nuvš i u crnu vreć icu, izvuč e par pantalona od belog platna
sa širokim nog av icam a, Pantalone su se drž ale oko struk a na
učk uru. Prek o njih, nav uč e jakn u od istog materijala, isto
tako široko krojen u. Prek o te bele odeć e, zateže kaiš od cr‐
nog pamučn og materijala.
Kaiš je spustio na bokove. Najzad nav uč e hak am a, tradi‐
cionaln u razd eljenu crnu sukn ju koju su oblačili samo oni koji
su vež bali kend o, kjud o, sumo ili koji su bili nos ioci dana —
crn og pojas a — obeležja visokog stepen a u aikid ou. I sukn ja
je bila učvrš ćen a nisko na bokovim a, onak o kako se nek ad
nos ila u doba sam uraja.
Tako odeven u svoj gi, Nik ola pređ e nek oliko sjajnih, poli‐
tiranih drven ih stepenika. U mislima je čuo udaran je drven ih
boken a jedan o drug i. I odjednom je bilo leto. On i Lu Kroker
bili su u dođou u Njujorku i on se seć ao kako je izgledao po‐
gled njegovog prijatelja kad je prvi put video sjaj kenđ uc ua.
Nik ola je uvek sporo sklap ao prijateljstva, pre sveg a zato
što je, po njeg ovim istočnjačk im principima, prijateljstvo
znač ilo mnog o više nego što su to ljudi na Zapadu bili
spremn i da prihvate i shvate. Za njeg a, kao i za sve istočnja‐
ke, prijateljstvo je značilo duž nost, čuv an je čas ti prijatelja,
gvozdenu granic u koju nijed an zap adn jak nije mogao da
shvati. Ali Lu Kroker, je uspeo da pod Nik olinim okriljem nau ‐
či to, i uspeo je da postane njeg ov prijatelj.
Obećali su jedan drug om da će poći na pec an je kad se
Kroker vrati iz Ki Ves ta, i kad pronađ e ko je ubio Angelu Didi‐
on. Nik ad a neće ići na pecan je. Kroker je bio mrtav a Nikoli
je ned ostajao toliko da je bol koji je osećao bio skoro fiz ički.
Bili su tada u Mič iti, u japans kom res toranu u koji je Nik o‐
la čes to svrać ao. Baš su ostav ili cipele ispred prostorije u
koju su ušli: bile su to Krokerove teš ke zap adnjačk e cipele i
Nikoline mok as ine, lake kao pero. Klekn uli su jedan nas pram
drugog. Izmeđ u njih se nalaz io čajn ik sa vrelim čajem i čaš i‐
ce sa top lim sakeo m. Suši tonkac u biće im uskoro posluž en i.
— Kada odlazite? — pitao je Nik ola.
— Imam kartu za ponoćn i avio n nas meš io se Kroker. — To
je najjeftiniji let.
Ali obojica su znala da to nije prav i raz log, već da on želi
da u Ki Vest stigne pod okriljem mrak a.
Oko njih je žub orio svak odnevn i život res toran a, ali oni
kao da su bili van toga. Oni su bili kao ostrvo tišine koje niko
nije mogao da dod irn e.
— Nik… — Kroker je odjednom podigao glavu. Pošto je
kelnerica donela hran u, sač ek ali su jedan tren utak da budu
ponov o sami.
Nem am mnogo imovin e, ali ono što imam nalaz i se u
ovom sefu. — Gurnuo mu je ključ prek o niskog stola. — Ti
ćeš se pobrinuti za te stvari ako se… — podigao je štap iće i
počeo njima da gura komad iće tunjev ine po tanjiru. — Pa,
ako neš to kren e nao pako…
Nikola uze ključ: bio je počas tvov an. Počeli su da jedu, i
atmosfera kao da je postala čistija. Kad su zav rš ili s jelom i
naručili još sakea, Nik ola reče:
— Obećaj mi jednu stvar, Lu. Znam šta ti misliš o Tomki‐
nu. Ali, mis lim da sada greš iš…
— Znam ono što znam, Nik. On je prava ajk ula, proguta
sve i svak og ko se nađe na njeg ovom putu. Ja sam odlučio
da ga zau s tavim, i učinić u to, kako najb olje znam.
— Nem oj da dopus tiš da te tvoja strastven a priroda vuče
za nos. Kad jednom stigneš u to mes to, dobro se osvrn i oko
sebe, procen i situac iju.
— Zar ćeš me ti učiti kako da obavljam svoj posao?
— Nem oj da budeš tako osetljiv. Ja mislim da život ima
najč eš će sive tonov e i da nije sve crno ili belo. Tomkin nije
Princ tame: ti si mu dodelio tu ulog u. Lako je mog uć e da on
nema veze sa ubis tvom Angele Didion.
— Zar ti veruješ u to?
— Mis lim da nije važ no šta ja verujem, ili ne verujem.
Nikola nije znao da li je to istina, ali ni najm an je mu se
nije dop adalo što je i sam bio uvuč en u čitav sluč aj. On je
prihvatio neo bjašnjivu Krokerovu smrt tamo dalek o u Ki Ve‐
stu: a prihvatio je s mirom i to što je on sada u Japanu. Giri.
— Zbogom, Nik — Kroker se nas meš io i zagledao se u vi‐
šeb ojne uličn e svetiljke. Nap ola je pružio ruku, a onda, kao
da se neč eg a setio, povuk ao ju je i nak lon io se. Nikola mu je
uzv ratio nak lon i obojica se kao po dogovoru ves elo nas me‐
jaše.
Ti poslednji tren uc i bili su tako obični. Ponaš ali su se kao
ljudi koji se ras taju za kratko vrem e. Uprkos onome što je
Kroker rek ao Nik oli, nijedan od njih nije verovao da će poli‐
cajac na neo bjašnjiv nač in izgub iti život u Floridi.
Odm ahn uo je glavom kad je stigao do vrha stepen iš ta, si‐
gurn iji sada nego ikad a pre da je put koji je odab rao onaj
prav i. Nije mogao da dopus ti da smrt njeg ovog prijatelja
prođe nek až njeno i neo sveć en o. Giri ga je obavez ivao na to:
bilo je to nešto jače od života.
Sens ei ovog dođoa sed eo je u kam izi — gorn jem sed ištu
— a kido strun jač e koja je bila nap ravljen a od nek oliko tata‐
mija od pirinč an e slame. Bio je muš karac sredn jih godina,
čvrs tog držan ja, širokih usta i mač ijih očiju. Imao je široka
ramen a, uzan i struk i bokove. Kao da je bio sasvim ćelav.
Ime mu je bilo Kenz o. Nikola je dobio tu informac iju, za‐
jedno sa pismom u kojem je Fuk aš igi, njeg ov sens ei iz Nju‐
jorka, prep oručivao. On je čvrst tip — rek ao je Fuk aš igi — ali
ne znam sa kim bi drugim mog ao da vež baš tvoj, hm, neu o ‐
bičajeni bud uć u. On je znao da je Nikola ninđ a, isto kao što
je dobro znao da postoji čitav niz discip lina u kojima bi Niko‐
la mogao da bude njeg ov učitelj. »Kenz o neće znati ko si ti
Nikola, ali će odmah shvatiti koliko je tvoje znan je i snag a i
sa zad ovoljstvom će rad iti sa tobom«.
Nik ola je sada bio pred Kenz oom i vid eo je da iznad nje‐
gove glave visi par dai-katana — najd už ih i smrtonos nih sa‐
murajs kih mač ev a, zatim tradicionaln i bubanj za cerem onije,
a izmeđ u zap is na pap iru od pirinč a. Nik ola ga pročita: »Sve
stvari se pojav ljuju, ali mi ne mož emo da vidimo kap iju kroz
koju one dolaz e. Ljud i cene znanje koje imaju, ali u stvari ni‐
šta ne znaju. Samo oni koji se vrać aju na ono što znan jem
ne može da se saz na, u stvari znaju.« Nik ola je prep oznao
reči Lao cea.
Bos onog je preš ao prek o tatamija, nap rav ivši ricurei, po‐
klon pred sens eijem. Tada mu pruž i Fuk aš igijev o pismo.
Kenz ou je treb alo dugo vrem en a da pročita pismo. Nijed‐
nom nije pogledao Nikolu. Najzad je paž ljivo složio pismo, i
stav io ga u kovertu. Odložio je zatim koverat pa se spus tivši
ruke na tatamu, nagnuo unap red nap ravivš i Zarei, poklon u
sed ećem stav u. Podav ivš i noge, Nik ola mu uzv rati pozdrav.
Kad je bio u polovni svog nak lon a, odjednom oseti da kra‐
tak štap leti prem a njem u. Bio je to samo bljesak koji je pri‐
metio krajičkom oka i, da je imao vrem en a da razmišlja, već
bi bio u nesves ti.
Umes to toga, njeg ova, desna ruka refleks no polete uvis,
dok se čitavo telo nagnu udes no da izb egne dolaz eć i nap ad.
Štap udari u Nik olinu mišicu, i pade na pod. Kenz o je već
skočio prem a Nik oli iskoristivši tren utak njeg ovog oklevan ja,
i dok se ovaj sklan jao u levu stranu, Kenz o primen i šjomen
ući, udarac u glav u, sa ciljem da baci Nikolu na strun jač u.
Uspeo je da ga ščep a za članak des ne ruke, ali Nikola pri‐
men i jonk jo, izvijanje sopstven og člank a, tako da je on sada
stezao levu učiteljevu mišicu. Dub oko zakopa palac, tražeć i
centar nerav a s unutrašnje strane mišice. Ali, umes to da se
uklon i od pritiska što bi Nik oli dopustilo da ga zaspe serijom
opas nih udarac a, Kenz o odluči da žrtvuje jednu ruku, parali‐
šuć i je da ne bi izgub io borbu.
Od nek ud a se pojavi drug i kratak štap i udari snaž no po
Nik olinom ram en u. Nikola prek id e jonk jo, ali umes to da se
prem es ti u drugu imobilizac iju, kao što je Kenz o oček ivao da
će učin iti, on nap ravi atem i — udarac — pokret iz aikidoa.
Zgrč en i vrh ov i prstiju udarile u prostor ispod Kenz oove
ključne kosti, nap ipavš i splet nerava na toni mes tu. Sens eie‐
va glav a poč ela je da se klim a nag ore i nad ole.
Sada je kratak štap bio izmeđ u njihov ih nap etih tela, pri‐
tiskajuć i Nikolina reb ra. Nikola se priljubi još više, sves tan da
Kenz o nam erav a da zavitla štap u kratk om luku kako bi ga
udario tačno u miš ić iznad srca. To nije smeo da dopusti.
Pokuš ao je da nač ini dva brza leđna udarca pre nego što
će se vratiti u imobilizaciju. Nije mu uspelo, i drven i štap po‐
čeo je polako u luku da prilazi sve bliže levoj stran i njeg ovih
grud i. Snag a ga je nap uštala i on je oseć ao centar svog a
tela kao potpuno odvojen o biće, udaljeno od njeg a i potpun o
nek orisno.
Prokleo je sam og sebe, znajuć i da će da izgub i. Bio je iz‐
moren zbog vrem ens ke razlike, zbog ned ostatka sna. Sve je
to loše uticalo da njeg ovu konc entraciju. Rez erve snag e koje
je još imao bile su opas no ugrožen e ponov ljen im tanb o na‐
padima. Krv mu je pev ala u ušim a, doprinos eć i opštoj dezo‐
rijentac iji. Znao je da mora da učin i neš to brzo da bi se spa‐
sao.
Odjednom mu jas no iskrs nu pred očima čas iz kend oa i
setivši se Mus aš ijev og udarc a Crven og lišća, on usmeri svoj
duh na to da pos tigne kontrolu nad Kenz oovim štapom.
Umes to da se bran i, potpun o je oslobodio ruke i jurnuo
prem a tamb o nap ad ima. U magnov en ju je uhvatio klizav i ci‐
linder, i skren uo ga dole i na levu stranu, slomivši skoro sen‐
seijev član ak, sak up ivši poslednje ostatke energ ije kako bi
nap rav io opas an udarac prem a jetri.
Kenz o se zanes e u kolenima unaz ad, a Nikola pođe za
njim i nalete na, kao kam en i zid tvrd u sens eijevu pes nic u.
Bol prolete kroz njeg a i on stegnu zube a zatim bridom
dlana udari Kenz oa u rame, iskoristivši tako povoljan tren u‐
tak da ga poljulja iz kuk ova.
U času kad je sens eijevo rame dod irnulo tatami, Nik ola se
uklon i. Telo mu je bilo vlaž no od znoja, srce mu je snaž no
udaralo a sa svak im udisajem vaz duha osećao je kako mu
bol razdire sva tkiv a.
Pomislio je kako je bio blizu poraz a.
***
Ićiro Kag ami bio je loše volje. On je bio inač e vrlo hladn ok r‐
van čov ek koji je znao da se kontroliše. Upravo zbog te vrli‐
ne, pos tao je potpreds ednik »Sato Petrolhem ije.«
Ali dan as nije mog ao da se konc entriše ni na jednu od ta‐
čak a preg ovora koji su vođ en i izmeđ u ovog kobuna i američ‐
ke komp anije za proizvodnju čipova. Bio je besk rajn o zahva‐
lan kad je Sato-san dao znak da se preg ovori prek in u pre
nego što je njeg ova konc entracija potpuno popus tila.
Pun sat buljio je kroz prozor zag ledan u kišu koja je romi‐
njala. Najz ad je usp eo da se sred i. Okren uo se i pritisnuo
dugme interfon a. Rek ao je sek retarici da otkaž e sve sas tan‐
ke za taj dan. Rek ao joj je još i to gde će moći da ga nađe
ukoliko ga Sato bude hitno traž io.
Uzdahn uvš i, ustad e i šetajuć i, pređ e prek o prostorije a
zatim, kroz kratak hodn ik, ode prem a sau n i. Hteo je da bude
sas vim opušten pre mas až e.
Kad se spustio na pločicam a obložen u klup u, i zabacio
glavu dodirn uvš i od pare vlaž an zid, seti se jedne mas až e
kojoj je bio podvrgnut u Koreji. Kada je bio mlađ i posao je za‐
htev ao da mnog o putuje. Sada ga niš ta ne bi primoralo na
tako neš to. Zad rhtao je kad se setio te mas až e. Bilo je to
više muč en je. Treb alo je da to zna. Šogun Tokug ava naz ivao
ih je »proždiračima belog luka«. To je bilo daleke 1605. godi‐
ne, i od tada se nisu ni najm an je promen ili. Jed ino su nau č ili
da kopiraju Amerikanc e. Prljav narod, bez imalo oseć an ja ča‐
sti.
Kag am i odmahn u glav om, želeći da zab orav i Korejc e Toši‐
roa i sve ostale nep rilike koje su ga snaš le u ovom danu. A
dan je počeo nao pak o, no on je odlučio da će ga zav rš iti dru‐
gač ije.
Lula za paru s njeg ove leve strane zašišta, prostorija se
ispuni nov om količinom pare. Toplina je postala još veća i
Kag am i poče da se znoji. Zab orav io je da se rashlad i pod tu‐
šem, pre nego što je ušao ovam o. Za to je treb alo da zahvali
Toširou.
Stavio je ruke na stomak, pomislivši kako je isuv iš e de‐
beo. Možda će mu ovo dod atno znojenje dobro doći. Zatvo‐
rio je oči. Bio je sasvim opušten.
Vrata se otvoriše. Kag am i nije otvorio oči da pogleda, ali
je osetio promen u temperature i tren utn o razređ en je vla‐
žnog vaz duha. A onda ga oblaci pare ponov o obaviš e. Nije
ga interes ov alo ko je ušao. Član ov i ruk ovodstva dolaz ili su
ovam o prek o čitav og dana, pa čak i prek o noći, iako je osta‐
tak zgrad e bio zatvoren i u tami. Ljud i su ovde retk o razgo‐
varali izmeđ u sebe, shvatajuć i da ovo opuš tanje i osvež av a‐
nje dobro koristi svak om od njih i da im pomaž e da rade naj‐
bolje što mogu.
Kag ami je osetio neč ije prisus tvo; ne više od senk e. Kad
je ona prošla, neš to ga natera da otvori oči. Nije mog ao od‐
mah da kaže šta je to bilo, mož da neko čud esno predo seć a‐
nje ili neka čudn a promen a koja se osetila u vaz duhu.
Na drugoj strani prostorije vid eo je neč iji obris, nejas an
zbog pare. Para kao da je obav ijala taj oblik, men jajuć i ga
dok ga je Kag am i posmatrao.
Figura je stajala, a onda je odjednom kren ula unap red
čudn im klizećim korakom, kao da je stvoren a od tečn os ti,
kao da nema kosti i čvrs te mišiće. Kag ami uklon i znoj iz oči‐
ju. Osetio je glup u želju da se uštine kako bi se uverio da
nije sluč ajno zas pao, uljuljkan toplinom i mirom.
Sada je već mog ao jasnije da vidi tu figuru i učin ilo mu se
da je to žena. Počeo je da ubeđ uje sam sebe da je to nem o‐
guće. U ovu prostoriju nisu smele da zalaz e čak ni slep e ma‐
serke sa Tajv an a.
Kag am i širom otvori usta i poče da se guši. Iz gus te pare
pojavio se Ven erin brež uljak žene, obrastao tamnom dla‐
kom, tamnom kao noć. Sa dlačica su visile kap ljice vode na‐
lik na bisere »Ovo je mons truo zno«, pomislio je ogorč en o.
»Kak va grozota. Kak vo kršen je pravila protokola. Moram da
se požalim lično Sato-sanu«.
Nagi bokovi zavodničk i su se ljuljali i kad se žena u svoj
nag osti pojavi ispred njeg a Kag ami oseti stezan je u donjem
delu trb uha. Ta žena je bila nev erovatno izazovna a njen a
seks ua ln ost bila je pojačan a sam im mes tom i ovim prosto‐
rom u koji žens ka noga nije stup ila. Kag am i oseti kako se uz‐
buđ uje i kako krv puls ira u njeg ovom pen is u.
I mada mu je um bio zab avljen drugim mislima, njeg ovo
uzb uđenje nije više moglo da se sak riv a. Oseć ao je da ga
ova žena priv lač i.
Sada je mog ao sas vim da je vidi. Imala je divno oblikova‐
ne, čvrste dojke, na kojima su se jas no isticale tamne, ukru‐
ćen e bradav ice. Spus tio je pogled prem a lep oj liniji njen og
ravn og trbuh a.
Nije više mogao da krije svoju erekc iju, i spustio je obe
ruke izmeđ u butina, trudeć i se da sak rije svoje uzbuđ en je. U
tom tren utk u prvi put je osetio opasnost. Stajala je ispred
njeg a, pravih leđa, raširen ih nogu. Kap ljice vode, nalik na
najs kup lji nak it, vis ile su sa tamnih kovrdžica na najintimni‐
jem delu njen og tela. Kag am i uhvati sebe kako se nag inje
prem a njoj, da bi video onu vertikaln u crtu, najlepši put koji
je stvorila priroda.
Uzdahn uo je i počeo da se guši u sopstvenoj pljuvačk i. Či‐
nilo mu se da ga hvata nes ves tica. Nije mog ao ništa drugo
do da bulji u unutrašnju stran u njen ih butina, dok je njeg ova
erekc ija postala sada već boln ija.
A tada, dok je zbunjen ost još vladala njeg ovim licem, on
podiže pogled prem a žen in om licu i vide dva tamna, zag o‐
netn a oka ispred kojih je bila raširen a lep ez a, ukraš en a crve‐
nim i crn im šaram a.
— Ko… — počeo je da mrmlja jedva čujn im glasom. Lep e‐
za se sada pokren ula i uklon ivš i se, otkrila ljupki osmeh na
njen om licu. Bilo je to lepo lice. Kag ami je uzdahn uo, osetiv‐
ši se odjednom mladim. A onda je nag lo shvatio, i to saz na‐
nje ga pogodi kao mun ja. U njeg ovom umu, to prelep o lice
pretvori se u dem ons ku mas ku.
— Ti… — Krik izlete iz njeg ovih otvoren ih, usta. Lep ez a
ga udari ivicom, vođ en a nep ogreš ivom ruk om majs tora. Pro‐
šla je kroz oznojenu kožu i toplo meso, udarivš i bolno u kost
jabuč ice na licu.
Kag am i nije mogao da se brzo povrati. Udarac je bio neo ‐
ček iv an, a tako veš to izved en oštrom ivicom, da njem u još
nije bilo jasno šta se to, u stvari, događa.
Kag ami je prvo pomislio da mora da zaš titi svoje polne
org ane i zato praktično nije ni pruž io otpor. Velika lep eza
spuš tala se i udarala ga jedn om, pa još jednom, pa još jed‐
nom. Svak i udarac lep ez e on bi propratio urlikom bola, ali je
tvrdoglavo odbijao da uklon i ruke izmeđ u butina.
Nago telo žene lelujalo se i nag injalo prem a njem u, kao
dim na vetru nek og toplog letnjeg dana. Njen o prisus tvo kao
da je ispunilo čitav u prostoriju, zaklon ivš i svetlost, uklon ivš i
sav vazduh. Kao da je čitav život usis ala u sebe, stvorivši
tamu i vak uu m.
Kag ami poklekn u ispred nje, drhteći, dok ga je strah ras‐
kid ao. Bio je zaprep aš ćen koliko je krvi prosuto oko njeg a.
Čud io se kako mu snaž no bije srce u ušim a. Pitao se kako je
mog uće da mu se pen is toliko sman jio izmeđ u zaštitničk ih,
toplih šaka.
Lep ez a se spus ti još jednom, s oštrim zviždukom. Kag ami
širom otvori oči, iskolači ih, a usta mu se pretvoriše u crnu
rupu. Osetio je oštar ujed čelika koji je prolazio kroz njeg ove
mišiće na vratu, rask idajući prvi vratni pršljen.
Njeg ov um je his terično urlao, jer je tek sada shvatio šta
je cilj ovog nap ad a. Njegove ruke najz ad poleteše uvis, a pr‐
sti očajnički pokuš aš e da ščep aju oružje. Lep ez a? — čud io se
njeg ov um. Lep ez a? — glava mu se klatila nap red-naz ad,
dok je počeo da puže uz vlažne zidove. Učin io bi sve, samo
da spas e život.
Problemi koje je imao sa žen om i sa Taš iroom sada su mu
se činili smeš nim. Kako su trivijalni bili u poređ en ju sa ovom
stravičnom borbom za život. Za život! Ne želim da umrem!
— urlao je njeg ov um. Želim da me neko spase!
Stisnuo je pesnice i divlje zavitlao njima, trud eći se da se
odbrani od nap adač a. Ali on nije bio izvež ban čov ek, nikad a
nije tren irao, a znak koji je ugled ao s unutrašnje strane nje‐
nih butina odu z eo mu je svu snag u. On je znao šta je ona,
mada je logika i sve poznav an je tradicije govorilo da je to
nem oguć e
Kag ami je znao šta ga je snaš lo. Oseć ao je da se nalazi
usred košmara, iz kojega se nik ad a neće probud iti. Pa ipak,
još se borio jer nada je bila sada jed ino što mu je preo stalo,
jedino ga je ona još malo održavala. Grab io se za život.
A onda je osetio da se čelično seč ivo spuš ta još jednom, i
kida mu pluća. Sada je bio bez kis eo nik a. Krv je štrcala na
sve strane. Njegova rask idana pluć a teš ko su disala, dok ih
je ispunjav ao ugljend ioks id, a prek o njih i čitavo telo.
Kag am ijev i kapci zad rhtaše, oči mu se ukrs tile. Video je
njen o strašno lice ispred sebe: njeg ovi bespomoćn prsti kli‐
znuš e niz njen u kožu, vlaž nu od znoja, kao dečija ruka po
pesku. Njeg ov um je još pokuš ao da se bori, ne prihvatajuć i
kobnu činjen icu da je telo uz koje je bio vez an već potonulo
u dub oku tamu bez snov a.
Poslednjim trunk am a snag e, Kag ami se zagleda u njen o
lice uputivši joj izraz svoje najc rn je mržnje, kao da je to neko
ubojito oružje. U stvari, to je bio samo duboki bes mišića koji
su se grč ili, umirući. Njeg ovi prsti se steg oše, trud eći se da
je dohvate.
Ali, to je bio bespomoćan gest, jer njeg ov donji stomak je
bio razderan, oči su mu se okren ule u očn im dup ljama tako
da ništa nije video, a krv je u naletima izlaz ila iz njeg ovih ra‐
seč en ih krvn ih sud ova, natapajuć i praznu prostoriju.
***
Nang i ustad e i hod ajući svojini nep rirodno ukruć en im nog a‐
ma, udalji se od stola za preg ovore. Bio je to znak za prek id
razgovora.
Za njim ustad e Tomkin i ode iz prostorije. Nik ola priđe
jednom od visokih prozora kroz koji se video Sinđ uku. Kiša
se slivala na more kišobrana, skid ajući fine latice sa procve‐
talih stab ala treš an ja, pokriv ajuć i staz e u parku tep ihom be‐
lim kao sneg.
Nikola je posmatrao grad. Poslednja tri i po časa vod ili su
borbu kao na bojnom polju. Borci su bili Sato, Nang i, Suz u‐
ran, njihov advokat, Mas uto Iši, potpredsednik pred uzeć a i
Satoova desna ruka, potpomognut trojicom Satoovih šefova.
S drug e stran e, bili su Tomkin, Grejd on, pravni sav etn ik Tom‐
kinov e ind us trije i Nikola. Radno vrem e bilo je završ en o i lju‐
di su prep lavili sjajno osvetljene ulic e Tokija.
Zrač ak nade pojav io se pre jednog časa, kada su Ojito,
potpreds edn ik akviz icija, Kag ami, finans ijski potpredsednik, i
Sosuro, potpredsednik Odeljenja za raz voj, zamolili da ih
izvinu i kad su se pov uk li, uz form aln e dup le nak lon e.
Nikola je vid eo diskretn i znak koji im je Sato dao, i postao
je još obazriviji. Znao je da su preg ovori sada dostigli tačk u
na kojoj će kao prisutn i ostati samo oni najvaž niji.
Međ utim, ono što je usled ilo bilo je prav o razočaran je:
bila je to samo još jedna, očigledno besk rajn a, diskus ija oko
glavn ih oblasti razmimoilaženja. Jedn a od razlika bila je nov‐
čan e prirode. A druga je bila, prem a Nikolinom sudu, mnog o
važ nija.
Problem se odnos io na nes laganje oko mes ta izgradnje
buduć e firme »Sfinks-Sato«. Bilo je očigledno da je Tomk in
proveo punih osamn ae st mes ec i analizirajuć i proizvodnju i
nač ine otprem an ja, i da su svi rez ultati ukaz ivali na to da fa‐
brika treb a da bude izgrađen a u Mis av i, na zemljištu koje je
bilo vlasniš tvo keirec ua. U sus eds tvu fab rike, u ovom malom
grad u na sev erozapad u Honš ua, jap ans kog glavnog ostrva,
bila je samo jedna američka vojna baza.
Ali, kao što je Sato nag lasio za vrem e prvih preg ovora, taj
komad zem lje već je bio nam en jen proširen ju »Niva Mojn ing
kobuna«, koji je tak ođe bio vlasništvo ovog keirec ua. Razg o‐
vor se vrteo u krug u; a da nijedna strana nije niš ta ni dobija‐
la ni gubila. »To je ludilo«, mislio je Nik ola sada. U običnim
prilikam a to mu ni najm an je ne bi smetalo. On je imao pove‐
ren ja u sebe, i znao je da će na kraju nad vladati Satooa i
Nang ija: njeg ovo sops tveno strp ljenje osig uralo bi im to.
Sećao se razgovora koji je vod io sa Tomkin om, pre nego
što su nap ustili hotel da bi ušli u limuz inu koju im je Sato po‐
slao.
Bio je poraž en bledilom svog a šefa, ali Tomk in je odbacio
njeg ovu brig u:
— Mis lim da me je steg ao grip — rek ao je — a da si i ti či‐
tavu noć šetao od toaleta do spavać e sobe, ni ti ne bi izgle‐
dao ruž ičas to, gvozdeni čov eč e.
— Bez obzira šta se bude događalo — sav etovao mu je
Nikola — nem ojte da izgubite strpljenje. Oni će učin iti sve
što budu mogli da ometu preg ovore, da nas pritisnu. Poku‐
šać e da pronikn u u našu strateg iju. Učin ić e sve što je u nji‐
hov oj moći, da bi videli koliko smeju da nas muv aju. Neće ići
dalje od toga, da ne bi izgubili obraz — slegnuo je ramen i‐
ma. — Mogu da se zak un em da će se tako ponaš ati.
Tomkin se saže prem a Nikoli, tako da je Nik ola osetio nje‐
gov tež ak dah.
— Onda moraš da smisliš neš to što će ih dobro protres ti,
Nik. Nije me briga šta ćeš učin iti, samo neka bude efik as no.
Ja nisam od onih slatkoreč ivih, koji dolaze da prose u Jap an
sa šeš irom u ruci, traž eći dobre licenc e.
— Odlično. Onda ne treb a niš ta drug o da rad imo nego da
ček am o. Treb a li još jednom da vam ponov im da se u ovoj
zemlji sve reš av a strpljenjem? To je kvalitet koji oni ne oče‐
kuju od stran og đavola. Nem ojte da brinete. Uspeću da izvu‐
čem od njih ono što vi želite.
Tomkin ov glas se odjednom promen io, i on uhvati Nik olu
za ruku, kao malo dete.
— Ne, ne — disao je teško — ne shvataš, Niki. Nem am o
vrem en a. Ova pogodba mora da bude sklopljena najk as nije
do iduć e ned elje. — Podiže prem a plafonu svoje smeđ e oči.
— Imam takve partnere kojima ne mogu da okren em leđa…
Velike sume nov ac a ulož ene su u ovu integraciju… Kred iti
moraju da budu isplaćen i… Kam ate nas guše… Dug ovi ne
smeju da ček aju. — Ponov o je spus tio oči, i zagledao se u Ni‐
kolu. — Ti me neć eš nap ustiti, Niki. Nem oj sada da me osta‐
viš. Pa ti si skoro moj zet.
Nikola se okren uo od prozora vlaž nog od kiše, kad je čuo
da se Tomkin vratio. Osetio je njegovo prisus tvo pored sebe.
— Kako se oseć ate? Da li da pozovem doktora?
— Prokleti jap ans ki virus — razbesneo se Tomk in. — Ose‐
ćam da me nap ao i spolja i iznutra. — Zak aš ljao se, kao da
želi da ubed i Nik olu da je njeg ova briga bezrazložna i da se
zaista radi samo o preh lad i. — Šta je, Lajn ir? Zar misliš da
ne umem da prep oznam grip?
Nikola ga je posmatrao jedan tren utak, a zatim je kratk o
klimnuo glav om.
— U redu, idite i sed ite za sto. Ja ću odmah doći. Želeo
bih da bud em poslednji. A kad ja uđem, vi ćutite i pus tite
mene da gov orim.
— Šta ćeš reći?
— Zar ne volite iznen ađ enja?
— Ne volim, kad je u pitan ju inv es ticija od više miliona
dolara, — reče Tomkin, ali pos luš a Nik olu.
Nik ola se ponov o okrete prem a gradu, i, zagledavš i se u
njeg a, nije mislio ni na šta. Iza njeg a, zavlad ala je tišina u
prostoriji. Mog ao je da oseti miris svež e cigare koju je Nang i
zapalio, da čuje tiho zujanje erk ond išna. Niš ta drug o.
Strateg ija. Ponov o se setio majstora Mus aš ija. Taktika
koja je ovde primen jivan a bila je varijacija »postojeć e sta‐
nje-nep ostojeć e stanje«. Nau č ili su ga da, kad neko u borbi
potegne katan u, bez obzira kako udara, seče ili bode, nep ri‐
jatelj mora da bude poseč en u istom pokretu. Ako borac mi‐
sli samo na seč en je udaran je i bodenje bez unutrašnje želje
za ubijanjem, nik ak vu štetu neće da nač ini.
Nikola udahn u tri puta duboko, okrete se i vrati se za kon‐
ferenc ijski sto gde su ga petorica muš karaca strpljivo oček i‐
vali. Sada je znao šta treb a da učin i, ali je hteo prvo da otkri‐
je strategiju Jap an ac a pre nego što odluči kako će da se po‐
naš a.
Pogledao je Nang ija, koji je baš u tom tren utk u gasio pi‐
kav ac cigarete na ivici keram ičk e pep eljare što je stajala is‐
pred njeg a. Ponaš ao se kao da od njeg a zavisi red.
— Mož da smo pokrili onoliko zemlje, koliko smo mog li —
rek ao je neu tralnim glasom. Sato je odmah odmahn uo gla‐
vom.
— Iz iskus tva znam da je pogađ anje uvek veo ma teš ko.
Dugo vrem en a neš to je nep ristupačno, a onda se odjednom
pokaž e da je sve vrem e bilo slobodno. Mis lim da moramo da
nas tav im o.
Nik ola je posmatrao ovu šaradu s velikim interes ovan jem.
I ranije se sus retao s ovom strategijom, šta više, dobro ju je
poznav ao. Kad je rad io za Sama Goldman a u njeg ovoj re‐
klamn oj agenc iji u Njujorku, čes to je primen jivao ovu taktiku
kad bi se suo čio sa neo dlučn im klijentom. Običn o je uspe‐
vao. Goldman je obično igrao grub ijana, a Nikola je bio onaj
drugi. Klijent je automats ki, od sam og početka preg ovora,
bio više nak lonjen Nik oli.
Pre nego što je Tomk in imao priliku da odgovori, Nik ola
reče…
— Koliko ja mogu da vidim, mi smo u potpun om rask ora‐
ku. Ali, ja se slaž em sa Nang i-sanom. Ne vid im da bi nam
dalji razgovor u ovo vrem e koristio.
— Želite da prek inete sve ovo? — pitao je Sato s nev eri‐
com, toliko zbunjen da je zab oravio da mu se učtivo obrati.
Nikola klimn u glav om.
— Ukoliko nem ate neki kons truktivni pred log, ja bih rek ao
da bi za nas najb olje bilo da se ohladimo za izves no vrem e.
— Meni se čini — reče Sato tiho — da bi prek id samo
učvrs tio naše sad aš nje mišljenje. Bojim se da, kad se sled eći
put sretnem o, neć em o ni onda moći da nađ em o zajednički
jezik.
— Niko od nas, čini mi se, ne želi otvoren i suk ob, — rek ao
je Nik ola obaz rivo. — Sas tali smo se ovde da bismo se dogo‐
vorili o zajedničk om profitu — zastao je malo oček ujući da
mu se Tomk in pridruž i i da kaže kako je neo phodno da što
pre počn u sa građ enjem fab rike. Ali Tomk in je ćutao. — Mi
smo sves ni da je neo phodno da se što pre postavi kobun
»Sfinks-Sato« — reče Nik ola. — Moram da vam kaž em da je
već bilo nek ih zakulisnih radnji oko naš ih glavnih lokac ija u
Konektikatu i Silikons koj dolini. Iskren o govoreć i, mi se nala‐
zimo u istom položaju kao vi ovde. Mi smo mala firma, ali
imam o ogromne mog ućn os ti za rast. U ovom tren utk u poti‐
snuti smo u stran u od dve ili tri džinovs ke firm e koje bi bile
spremn e da daju polovin u svoje zarade tokom naredn ih pet
godina, samo da bi otk rile tajne nov og sfinks ovog proizvoda.
— Ako imate problema sa obezbeđenjem — reče Iši, raz‐
grizavš i mam ac — ne mož ete da oček ujete pomoć od nas.
Svak ak o ne, posle skand ala koji su se dogodili u toku prote‐
klih godina.
Nikola je znao da on misli na sluč aj kad je nek oliko član o‐
va ugledn ih jap ans kih komp juterskih kompan ija uhvać en o u
pokuš aju da se bavi špijunaž om u Silikons koj dolini.
— Pogreš no ste me shvatili — reče Nik ola, dok mu je ton
bio uvred ljiv, baš kao i reči koje je izgovarao. — Ja sam samo
hteo da kaž em da je logično oček iv ati da će nas i ovde špiju‐
nirati, ako su to već počeli u Americi. Svi se ovde slažem o
da je zemljište u Misav i idea lno za podizanje fab rike, ali ako
vi smatrate da će na njem u više uspeh a imati ono vaše dru‐
go pred uzeć e, mi bismo mogli da se zadovoljimo jednim pro‐
storom u oblasti Ćiba.
Iši klimnu glavom. On je bio krup an muš karac, nalik na
med veda, zgodan na neki nač in. Imao je kratko ošišan u
kosu i meke smeđ e oči. Mišići njeg ovih ram en a i grud i raste‐
zali su tkan inu njeg ovog sak oa.
— Mis lim da je to idealn o mes to.
Nang i se bledo osmehn u, oseć ajuć i da je Iši saterao sebe
u ćoš ak.
— Iši-san je sas vim u prav u. Kao što znate, »Keijo« je sa‐
zidan na komad u zemlje, otetom od Tokijskog zaliva. Blizu je
centra grada, blizu glavn ih kanc elarija i fab rika »Sato Petrol‐
hem ije«. Troškovi otprem an ja neće biti vis ok i a to će biti
neka komp enz acija zbog skup oće sam og zem ljišta. — Nang i
se zavali unaz ad u sed ištu, zad ovoljan nač inom na koji su
razgovori počeli da se odvijaju.
Ali, samo je Nikola mogao da primeti taj sam oz adovoljni
izraz na licu koje je inač e bilo nep omično i ozbiljno. Dopus tio
je da se nap rav i mala pauz a, pre nego što se nagnuo nap red
i rek ao, upuć ujuć i svoje misli pre sveg a Nang iju.
— Najv iše me brine baš to što je »Keijo« tako blizu Tokiju.
Ta blizina grad a, i to što će naša fab rika biti okruž en a naš im
krupn ijim i moćnijim konk urentima, ispunjav a me zab rinuto‐
šću. Sato-san ov konc ern neće moći da zaposli dovoljno per‐
sonala koji bi brinuo o bezbednos ti. Biće to veo ma veliki tro‐
škovi, i kosiće se sa interesima nov og kobun a. A, ako bismo
smes tili našu fab riku u Misav i, malom gradu na sev eru mi
bismo, kao sus ed e, imali samo Nivu i američku vojnu bazu.
Koliko ja mogu da nas lutim, niko od njih nema interes ovan ja
za otkrivan je tajni »Sfinks a.« — Bac io je pogled na nek oliko
pap ira koji su ležali ispred njeg a, kao da je na njima bilo za‐
beležen o ono što je nam erav ao da kaže. A što se tiče izgu‐
bljenog zem ljišta, gospodo, ja sam razgovarao sa gospodi‐
nom Tomkinom i on se slož io, pošto će onog tren utk a kad se
naša integracija ostvari »Niva« postati jedna od naš ih udru‐
žen ih kompanija o čijoj bismo dobrobiti morali da brinem o —
da finans ijski pomogne kup ovinu nov og zemljišta tako da ši‐
ren je kobuna ni u jednom tren utk u ne zastane. — Raš irio je
ruke, i zagledao se svak om Jap anc u u lice. — Ne znam šta bi
bilo pošten ije od ovoga…
Neko komeš an je ispred vrata natera ga da prek ine. Nek o‐
liko glasov a uzb uđ en o je vikalo, kao da su prep lašen i. A
onda se iznad podignutih muš kih glasova, izvio piskav i žen‐
ski. Sada je bio bliži vratima od ostalih. Glas je bio ispunjen
his terijom.
U tom tren utk u, vrata se širom otvoriše i posrćuć i uđe go‐
spođica Još ida. Pramen je crne kose visilo je iz njen e, inač e
uredn e, friz ure, pad alo joj je prek o ušiju i očiju.
Lice joj je bilo zgrčen o i sva boja je nes tala iz njen ih obra‐
za.
Nagnula se prem a Satoovom uhu. Nang i, koji još nije mo‐
gao da dođe sebi zbog Nikolinih primedbi, nije obratio pa‐
žnju na nju. Bio je isuv iš e besan. Ali, kako je gospođica Još i‐
da nas tavljala da šap uće u Satoovo uvo, i kako je tek kas nije
on primetio promen u Satoove kože, zagledao se pažljivije u
njih.
Nije ništa rek ao, ali je pažljivo posmatrao Još idu koja se
usp rav ila kada je zav ršila svoj izveš taj. Oči su joj lutale so‐
bom; nije mogla da ih zaus tavi ni na kome prev iš e dugo. Kao
da se nije usuđ ivala da bilo koga od muš karaca u prostoriji
pogleda u oči.
Posle izves nog vrem en a, Sato reče Išiju:
— Molim te, pozovi Kotena. Reci mu da mi je hitno potre‐
ban.
Kada je muš karac otišao, Sato se nagnuo prem a Nang iju i
neš to mu šap utao u uvo. Telo starijeg muš karc a se ukrutilo i
on se odvojio od Satoa, kao da ga je udarila električna stru‐
ja.
Okren uo je glav u.
— Morate da nam oprostite, gospodo. Ja moram da zavr‐
šim ovaj sas tanak. Molim vas, kada bud ete izlaz ili, dogovori‐
te se sa Još idom o novoj sednic i.
Sato ga uhvati za mišicu.
— Ako mi ne biste zamerili, Nang i-sane, ja bih voleo da
Lajn ir-san pođe s nama.
— Šta kaž ete? — zaprep as tio se Nang i. Bio je sprem an da
kaže da ovo nije posao za gaiđine, da bi uplitan je tih ljudi u
to moglo da bude opasno. Ali, bio je nau č an da se nikad a ne
raspravlja sa ljudima iz porodice, ili svog pred uz eća, u prisu‐
stvu stranac a. I uprkos tome što je bio protiv ove odluke, ću‐
tao je i samo se pok lonio.
— Molim vas, Lajn ir-sane — reče Sato, kao da želi neš to
da objasni. — Dogodila se strahov ita tragedija. Ja znam sve
o vaš im sposobnos tima — pružio je ruku prem a njem u, kad
je Nikola počeo da protestvuje. Nije potrebno da odbijate —
stavio je ruku na konferenc ijski sto — ali pre nego što kren e‐
mo, želeo bih da mi date reč da neć ete nik ome govoriti o
onome što budete vid eli i čuli.
Nikola je shvatio kak vu mu počast ukaz uju, i sprem ao se
da klimne glav om.
— Nijed an član moga pred uz eć a neće dati takvo obeća‐
nje — iznen ad a reče Tomk in. — To što vi zah tevate, moglo bi
loše da se odraz i na aktivnost moje firm e. On ne može da da
takvo obeć an je.
— Mogu — reče Nik ola — i ja ga dajem. Imate moju reč,
Sato-sane da nikad a neću otkriti bilo kome sa strane to što
budem video.
— Da li se to odnos i i na policiju?
— O čemu se ovde, do đav ola, radi? — vikn uo je Tomk in.
— Šta to vas dvojica pokuš av ate da izmuv ate? — Ustao je.
— Hajdem o Nik, idemo odavd e.
Nikola se ne pokren u da bi ustao. Nije skid ao pogled sa
Satoa.
— Ukaz ujete mi čast — reče Nikola tihim glasom. Još ida
se povratila iz prvob itne ošam uć en os ti i sada je stajala iza
Satoa, posmatrajuć i obojicu intenzivno. Sada je čak i Tomkin
zaćut ao.
— Hai. — Sato klimn u glavom. — Da. Ali, to je neš to mno‐
go više nego što je uob ičajeno da poslovni partner traži od
poslovnog partnera. Ova je stvar porodice. Shvatate?
— Hai. — Nikola klimnu glavom isto onak o kratk o kao
Sato, tren utak ran ije. — Moje obećan je stoji. Ono važi za sve
i svak oga.
— Dobro — reče Tomk in — ja ne želim da učes tvujem u
tome, Nik, ako ti misliš… — on se sledio i zaćutao kad ga je
Nik ola pogledao zaprep ašćen ogromn om snag om koja se kri‐
la u tim tamnim očima. Tomk in je seo bez reči.
Nik ola se okrete Satou.
— S Tomkinom smo zav rš ili — reče.
— Dobro, — reče Sato i ustad e. — Pođite za mnom.
Pred liftom su ih sač ek ali Iši i još jedan Jap anac. Taj drugi
muš karac je bio ogroman. Bio je odev en u montsuk i i hak a‐
ma: njeg ova tamn a kosa bila je očeš ljana u ićomag e, što je
bio znak da je on jokozuna — veliki šamp ion sum oa. Sato ga
predstav i kao Koten a. Nije bilo sumn je da je on telohran itelj.
Nik ola ih zaus tavi ispred sau n e. Para je bila isključ en a, ali
je Sato ipak svima rek ao da skin u sak oe pre nego što uđu.
Jošida je pokup ila sak oe, i pažljivo ih preb ac ila prek o leve
ruke.
Ostala je pred vratima kao čuv ar, prep lašen ih očiju. Nik o‐
ga nije bilo u blizini.
— Isus e Hriste — reče Tomk in, kad je ugled ao krvav o telo
raširen o na klup i.
— Paz ite da ne ugaz ite u krv — reče Sato kad su svi ušli u
prostoriju. — Kag ami-sana naš li su nek oliko tren utaka pre
nego što je Jošida prek inula naš sas tanak.
Nang i je stajao oslonjen na štap, i polako se ljuljao.
— Vidite li njegov obraz? — reče Sato. — Levi obraz. Tom‐
kin pogleda u Satoa; nije više želeo da gleda krv av i prizor na
klup i.
— Jes te li sigurni da nije povređ en? — pitao je Tomkin.
Sato se okren u prem a njem u.
— On je mrtav, Tomkin-sane, Karm a. Ne mogu niš ta da
učin im što bi mog lo da ga vrati. Ali on je proveo mnog e go‐
dine sa nama, i ned ostajać e nam. Mi potpun o shvatamo od‐
sus tvo tuge.
Tomk in okren u glav u i stav i ruke u džep ove.
Sato ga je posmatrao neko vrem e, a zatim se i on okrete.
— Lajn ir-sane? — glas mu je bio vrlo tih.
Nik ola se nije pokren uo otkak o je ušao u sau n u i ugled ao
leš. Odmah je prim etio raseč en i levi obraz.
— Meni je to čudn o. Kan ji. — Satoov glas prelete prostori‐
jom.
— Ja vid im samo krv — reče kratko Nang i. — Udaren je
najm an je dvan ae st puta.
Nik ola bez reči pređ e prek o mokrog poda. Klobuci ružiča‐
ste pene bili su na sve stran e, ali on se kretao tako brižljivo i
graciozno da nije nijedan dad irnuo. Tomk in je već ranije vi‐
deo Nikolu da se tako kreće, one noći u njeg ovoj kanc elariji
kad je Saigo došao da ga ubije.
Sa iznenadn im pokretom Nikola izvuč e maramicu, i pažlji‐
vo obrisa poluz grušan u krv sa Kag amijevog lev og obraz a.
Nang i zviznu kroz otvoren e usne.
— To je neko slovo Znak za »mas tilo«.
— Šta to znnač i? — pitao je Tomk in.
— Vu-Šing — reče Nikola. Nije mogao očima da veruje u
ono što je video. Krv mu je udarala u slepoočn ic am a. Ose‐
ćao ju je kao udarce ček ića. Čin ilo mu se da će se ones ves ti‐
ti.
— To je kin es ki, znam — reče Sato — i to stari kin es ki. Ali,
ne znam šta znač i dok ne vid im slovo.
Nikola se okrete. Lice mu je bilo strah ov ito bledo. Videlo
se da se s nap orom okren uo, kako ne bi gledao u krv av o slo‐
vo koje je zračilo nek im paklen im znam en jem. Pogledao je
svak oga od njih.
— Vu-Šing — rek ao je polak o — preds tavlja seriju ritua l‐
nih kaz ni u kin es kom krim inalističkom zakonu.
Izves no vrem e vlad ala je tišina. Sato je gledao čas u Ni‐
kolu, čas u leš. Kad je pon ov o pogledao Nikolu, rek ao je:
— Ima još toga, zar ne?
Nik ola samo klimn u glavom. Oči su mu bile tužne. Mislio
je da ovak o neš to neće nikad a videti u životu. Okrenuo se, i
zagledao u leš.
— Ovo je Mo. — reče. — To znač i tetoviranje lica. I to je
prvi step en poniž avajuć eg kaž njavan ja koje se uči u Tenš in
Šoden katoriju. — Oseć ao je da mu se srce kida od bola, dok
se okretao prem a njima: nije više mog ao da gleda to blista‐
vo slovo. — To je ninđ a rju iz koje ja dolazim.
***
Nik ola je baš kren uo prem a Tomkin ov oj sobi, kad se začu
zvonjav a telefon a. Jus tinin glas dolazio je iz velike daljine.
Odjednom mu se učin i da se od nje oprostio pre mnog o ne‐
delja.
— Toliko mi ned ostaješ, Nik. Vest Bej Bridž nije lep kad
tebe nema. Želela bih da sam u toj stran oj zem lji, sa tobom.
— Jap an nije strana zem lja — reče on, ne razmišljajuć i. —
Meni je ovde dom.
— Čak i sada? Posle toliko vrem en a?
— Moja duša je jap ans ka — reče joj. — Rek ao sam ti to
još kad smo se prvi put sreli. Spolja posmatrano, ja sam mo‐
žda sin svog oca. Ali dub oko u meni, preb iva kami moje maj‐
ke. Ja ne mogu da se borim protiv toga. Ne želim da se bo‐
rim protiv toga.
Zav lad ala je tišina. Čulo se samo tiho zujan je, ned ovoljno
da prikrije njen o teško disan je.
— Neć eš valjda ostati? — Glas joj je bio tan uš an, kao u
det eta.
Nas mejao se.
— Za stalno? Gospode, ne. Otk ud a ti ta ideja?
— Nik, dopusti mi da i ja dođem. Mog la bih da uhvatim
avio n več eras. Obeć av am da ti neću smetati. Želim samo da
bud em blizu tebe. Želim da te ponov o zag rlim.
— Jus tin a — reče on što je než nije mog ao — to jednostav‐
no nije mog uće. Ima toliko toga da se urad i ovde. Ne bismo
uopš te imali vrem en a da bud em o zajedno.
— Čak ni noću?
— Ovo nije pos ao sa određ en im radn im vrem en om.
— Mis lim da si mi se više dopad ao kad si bio nez aposlen.
— Ali sada sam srećn iji, Jus tina.
— Nik, molim te dopusti mi da dođem. Neću biti…
— To ne dolaz i u obzir. Ja ću se uskoro vratiti. Zujan je kroz
žice sada je postalo intenzivnije, kao da je neki kami postao
nes trpljiv.
— Istina je da sam uplašen a. Nik. Imala sam čud an san,
kao neku vrstu predskaz anja. Plašim se da će neš to straš no
da ti se dogod i. A ja ću biti ovde… — glas ju je odjednom iz‐
dao. — I onda više neću imati nikoga.
— Jus tina — rek ao je tiho — sve je dobro i sve će biti u
redu. Čim se vratim, venč ać em o se, Ništa nas neće spreč iti.
— Zav lad ala je opet tišina; on je sas vim izbac io pomisao na
ubistvo koje se ned avn o odigralo. — Jus tina?
— Čujem te — glas joj je odjednom postao nev erovatn o
miran, tako da se on iznen ad io kad ju je čuo.
— Volim te — reče on i spus ti slušalicu.
Da li je treb alo još neš to da kaže? Ponek ad je ono iracio‐
naln o bilo nem oguće kontrolisati. Bili su to noćn i strah ov i,
fob ije, strah od mrak a. Svi ti strahov i bili su njemu nep oznati
i on je teško mog ao da raz um e ljude koji su od toga patili.
Ljud i, koji nisu bili kao on.
— Nik, šta se, do đav ola, događa ovde? — Tomkin je sta‐
jao sivog lica na vratima koja su iz spav ać e sobe vod ila u
prostran o kup atilo. — Došao sam u Tokio da vodim poslovn e
preg ovore o integraciji, a naš ao sam se umeš an u neka ču‐
des na, mag ijska, kultna ubis tva. Da sam želeo da u tome
učes tvujem, mogao sam da odem u Juž nu Kaliforniju.
— Nikola se osmehn u na ovaj zračak hum ora, i sede na
ivicu velikog krev eta. Bili su se vratili u Okuru. Bilo je kas no
veče, i nijedan od njih dvojice nije jeo niš ta od doručk a. A za
doručak, Tomkin je pojeo samo tost i popio šoljicu čaja, a i to
je sve odm ah pov ratio.
— Hajde da prvo jedemo — reče Nikola. — Kas nije ćemo
razgovar at i.
— Neka sam proklet ako neć em o — reče Tomkin ulaz eć i u
spavać u sobu. — Izgleda da ti dosta znaš o tome… kako si
to naz vao?
— Vu Šing.
— Da. Ti si stručn jak. Molim te da mi objas niš. Nik ola pro‐
vuč e prste kroz kosu.
— Po tradiciji postoji pet vrs ta kaz ne, od kojih svak a od‐
govara veličin i pogreš ke. Zav isno od toga, svak a naredn a
kaz na je teža od preth odne.
— Ali kak ve to veze ima sa »Sato Petrolhem ijom«?
— Pojma nem am.
Tomkin se zagleda u mlađ eg muš karc a, a zatim polak o
priđe svom toaletnom stolu i izvuč e par izbledelih farm erk i i
plavu košulju od teksas platna. Nav uk ao je na noge par blje‐
štavih, mek an ih, ruk om rađ enih, mok as ina.
— Mogu da se zakun em da si gladan kao med ved. Nik ola
pogleda u njeg a i reče:
— A zar vi niste?
— Iskren o govoreć i, sam pogled na hran u izaziva gađenje
kod mene. Imam temp eraturu, pa me to ni najm an je ne iz‐
nen ađ uje. Pus tiću da se ova prokleta stvar razvija — zas tao
je — i nem oj da me tako posmatraš. Podseć aš me na moju
majk u. Meni je sas vim dob ro.
Telefon je zaz vonio i Tomk in priđe da odgovori. Govorio je
tihim glasom neko vrem e, a zatim je spus tio sluš alicu. — To
je bio Grejd on. Traž io je dop uštenje da ode do Misav e da vidi
svog sina. Očigledno je mladić stacioniran u vaz dušnoj bazi.
On je pilot lovac, i određ en je da ide na probni let jednim od
nov ih aviona »F-20« koji su baš uvez eni. Mis lim da Grejd on
oseća da mu je sin u opas nos ti.
— Ima prav o — reče Nik ola. — Nije jednos tavno leteti tim
avio nim a. Oni su na atomski pogon, i mislim da su Sovjeti
zbog toga zab rinuti i da su zato izgradili svoju vojn u bazu na
Kur ilima.
— Kurilima?
— Kurilskim ostrvima. To je lan ac ostrva sev ern o od Ho‐
kaida, jap ans kog najs ev ernijeg ostrva na kome su održane
Zims ke olimpijske igre 1976. godine. Kurilska ostrva bila su
japans ka teritorija sve do 1945. godine, do kraja rata. Tada
su im oduz eta. Jap anc i kažu, nez ak onito. Naravn o da žele da
im ta ostrva budu vrać en a.
Nikola se diže s krev eta.
— Najn ov iji izveš taji govore da su sov jetske vojne snag e
stac ioniran e na tim ostrvima, a da su Sovjeti podigli vaz du‐
šnu bazu u Etorufu, ili Iturupu, kako ga oni naz ivaju.
— Izgleda da dos ta znaš o tim stvarima.
— Sve što je vez an o za Jap an i što interes uje Jap an, inte‐
res uje i mene — reče Nikola. — Situac ija je vrlo ozbiljna.
Grejd on ima razloga da bude zabrinut. Nad am se da ste mu
dali slobodan vikend. Mi ionak o moramo da idemo sutra na
svadb u, i preg ovori neće poč eti pre poned eljka.
— Grejd on baš sada kup uje kartu — reče Tomk in. — Na‐
dam se da si zad ovoljan.
— Ako se Grejd onov sin ne vrati sa tog leta, Vi ćete biti
zad ovoljni što ste mu dopustili da vidi svoje dete.
Jedno vrem e je vlad ala tišina. Telefon se ponov o oglasio,
ali nijed an se od njih ne pokren u da podigne slušalicu. Tele‐
fon je pres tao da zvoni; samo se palila i gasila mala crven a
lamp a u njeg ovoj osnovi.
Za sve to vrem e, Tomkin nije ispuš tao Nik olu iz vida. On
je bio pam etan čovek, analitičkog uma. Njegovo nep riznav a‐
nje stranih običaja i ned ostatak: strpljenja, nisu uman jivali
druge kvalitete.
— Sada je red na tebe. Povuk ao si nogu. — Glas mu je bio
tih. — Mis lim da je najbolje da mi kaž eš o čemu se tu radi.
— Tomk in e…
— Nik, ti imaš nek ih obavez a prem a meni. Moraš da mi
kaž eš šta znaš. I to sve što znaš.
Nikola uzd ahn u.
— Nad ao sam se da neću morati ništa da vam kaž em.
— Zaš to, do đav ola? Imam pravo da znam da li se i moj
vrat nalaz i na pan ju.
— Da, imate prav o. — Nik ola klimn u glavom. — Ali istina
je da ja ne znam niš ta definitivno o ovom e, nem am čin jen ic e
ni brojk e kao što imam o sovjetskoj izgradnji na Kurilskim
ostrvima, Kao što je to čes to slučaj u Jap an u, ovde se radi
samo o leg end i.
— Leg end i? — Tomk in se nas meja. — Šta je to, početak
filma o vamp irima? — Nagnuo se na jednu stranu i prineo
šaku uhu. — Isus e, čujem vuk ove kako urlaju, Nik. Mora da
je več eras puni mes ec. Bolje da ostan em o u sobi, i da na
sve stran e okač imo beli luk.
— Pres tan ite — reče Nik ola kratko. — Baš zbog toga, na‐
dao sam se da neću morati da vam to objašnjav am.
Tomk in, podiže ruku uvis.
— U redu. — Preš ao je sobu i kren uo prem a krev etu na
koji je seo. — Obeć av am da ću biti dobar deč ak i da ću slu‐
šat i.
Nikola ga je posmatrao izves no vrem e, pre nego što je
počeo.
— U Tenš in Šoden Katori riu, gde sam ja dobio svoje nin‐
đucu obraz ovan je, gde se uči Vu-Šing, prep ričav a se ova le‐
gend a… i veruje se u nju. U davn o doba, kad je narod Ainu
nas tanjivao jap ans ka ostrva i kad se prava civilizacija još
nije proširila jugoistočno iz Kine, ninđ uc u je još bio u povoju
na Azijskom kontinentu. Još nije bilo sens eia — pravih učite‐
lja — pa čak ni jonin a — školskih velikodostojnik a — zato što
je form irano tek nek oliko škola ninđ ucs ua. Tada je bilo više
sujev erja, više rituala. Učen ic i su vladali čud esnim i smrto‐
nos no moćnim silama, — Nik ola zas tade da bi nas uo vode u
čašu od koje otpi polovinu, pa nas tav i. — Kako kaže leg en‐
da, postojao je jed an sen in koji je bio moćniji od ostalih. On
se zvao Hsing, što ima mnog a značen ja na kanđ iju. Znač e‐
nje mu je oblik. Pričalo se da se Hsing kreć e samo po mrak u,
da mu je mrak jedini ljubavn ik. Odan ost pozivu primoravala
ga je da ostan e u celibatu. I za raz liku od ostalih zem ljaka,
on je uzeo samo jednog učen ik a, čudn og dečak a, neu k rotive
kose. Deč ak je došao sa sev era iz stepe, gde su vlad ali Mon‐
goli. Taj Hsing ov učen ik, tako se bar šuš kalo, nije govorio ni‐
jednim civilizovan im jezikom, niti je znao da čita Mand arin.
Pa ipak, veo ma je tečn o razgovarao sa Hsing om. Niko nije
znao kako. Jed an drug i sen in počeo je da sumn ja da Hsing
polak o širi svoju moć i svoje poznavan je ninđ ucs ua, da ek‐
sperimentiše nek im tamn im silama. Njegova moć postajala
je sve veća, tako da je taj drug i sen in, iz strah a, a možda i
zbog zavis ti, okren uo sve protiv Hsinga i uniš tio ga.
Nikoline oči su sijale, i mada je nap olju bila noć i lampe
bacale priguš en u svetlost, Tomkin je mogao da ga vidi sa‐
svim jasno. Za tren utak je sas vim nes talo sav rem en og sveta
i oživela je, u mag lu zavijena, azijska prošlost, povuk avš i i
njeg a u svet čud esnih zak ona.
— Ubilački ras položen i sen in i — nas tavio je Nikola — za‐
dovoljili su se samo time što su izvuk li Hsingovog učen ika i
primorali ga da se vrati u sev ern e step e, odakle je došao.
Ali, nisu rač un ali na Hsing ovu moć. Očig ledno je njeg ova
smrt došla prek as no, jer je on od svog učen ik a već nap rav io
akum a, kako se u Jap an u naz iva đavolski duh, demon a sa jit
surjoku — nadljudskim snag am a.
— Molim te, Nik… To je…
— Tomk ine, Vi ste tražili da to čujete. Molim Vas da sas lu‐
šate leg end u do kraja.
— Ali, to mi liči na bajku.
— Hsing je nau č io učen ik a svem u što je sam znao o ja‐
hou — reče Nikola, ne obraćajuć i paž nju na Tomk in a. — To je
neka vrs ta mag ije. Nema nič eg natp rirodnog u tome. Ja sada
ne govorim o kletvama i proklets tvima, o dem on im a rođe‐
nim u košmarnim snov ima. Saigo je prouč av ao Kobuderu —
a to je jaho. On je vež bao seiminđucu i primen io ju je na va‐
šoj kćerk i. I to je oblik jahoa.
Tomkin klimn u glav om.
— U redu, to mogu da prihvatim. Ali, kak ve sve to veze
ima sa onim ubis tvom?
Nik ola dub oko uzdahn u.
— Ovo ubistvo ima veze sa Hsing ovim učen ik om, jer on
je na sličan nač in počinio seriju ubis tava u Kajfeng u. Bila su
to krvav a, užas na, zastraš ujuć a ubis tva kojima je on isteri‐
vao neku perverz nu poetsku pravd u nad onim a koji su uni‐
štili njegovog sem ina. On je pos tao mah oc uk ai. Veš tac.
***
Akiko Ofud a imala je snež nobeli kimono, tež ak zbog ruk om
vez en ih ukras a od brokata. Prek o njeg a nos ila je laganu svi‐
lenu haljinu iste boje, kao rascvetali treš njin cvet iznad gla‐
ve.
Kosa joj je bila sak riv en a ispod blještave velike perike.
Sve to bilo je dopun jen o šeš irom koji se zvao cun ok ak uš i —
cerem onijalnim belim šeš irom koji je treb alo da sak rije sve
ono što je u ženi bilo loše.
Četiri građevin e hram a bile su raspoređ ene u obliku pot‐
kovic e, a njih ov i krovovi od ked rovin e sijali su na sunc u.
Gosti su se okup ljali u malim grupicam a, razgovarali iz‐
međ u, sebe, komentarisali kako je lepo vrem e, ogovarali
one koji su tek stigli. Bili su pozvan i svi važ niji poslovn i ljud i i
sve znač ajn ije ličnos ti.
Seići Sato pren es e pogled sa lep og lica svoje nev es te na
sve veću gomilu gostiju. Bio bi zadovoljan kad bi prep oznao
lice nek og ugledn og čov ek a. Ovo venč an je značiće mnog o
za nap red ak njeg ovog keirec ua. Iako su Akikin i roditelji bili
mrtvi, porodično ime Ofud a još uvek se smatralo kao jednim
od najznačajnijih u Jap an u. Porodica je poticala čak iz vrem e‐
na Tokug ave.
Prvi Ofud a — ime mu je bilo Tats un os uk e — bio je veliki
daimjo, izvanred an vojni komand ant, zbog čega ga je Toku‐
gav a vrlo čes to pozivao na bojn o polje.
Satou je bilo žao što Akiko nije upoz nala svoje roditelje,
što nema rođak a, sem jedne ozbiljno bolesne tetke koju je
čes to poseć ivala u Kiuš iju. Sato ugleda Gotarov širok osmeh.
I Sato je znao šta znač i izgub iti dragog člana porodice.
Kako bi samo Gotaro voleo ovaj dan. Kako bi njeg ov
osmeh oterao mag lu sa jez era. Kako bi snaž no odjek ivao
njeg ov smeh. Čak bi i mala bića u šumi po njeg ovom smeh u
znala da se radi o jednom spec ijalnom danu.
Sato pređ e ruk om prek o očiju, koristeć i vrhov e prstiju da
uklon i začetke suza. Zaš to to radi? Gotara više nema.
»Kare va gaikoku ni itemas u« — rek la je Satoova majk a
kad joj je doneo straš nu vest. »Otišao je dalek o«. I nik ad a
više ništa nije rek la. Već je izgub ila svog a muža, a smrt sta‐
rijeg sina bila je prev iše za nju. Nije prež ivela rat, mada nije
bila spaljena bombama. Rat ju je uniš tio iznutra. »Ne« —
reče sada Sato sam sebi. — »Neću da bud em kao majk a.
Kare va šinde šimaimaš ita. Neka je blagosloven Gotarov
kami. On je mrtav i otišao je. »Sato se okrete prem a Išiu i
poče da govori sa njim o nek im poslovnim stvarima, da bi
sak rio svoj bol i da ne bi upropastio ovaj najs rećn iji dan.
Ned aleko odatle, stajao je Tanz an Nang i držeć i usp ravn o
svoja bolna leđa i oslan jajuć i se na štap ukraš en glavom
zmaja od belog zada. Nije mog ao dugo da stoji, podnos io je
strahov ite bolove, ali nije hteo da se pokren e. Bila je njeg o‐
va dužnost da među prvim a dođe ovam o, a pošto niko nije
sed eo, nije mog ao da sedn e ni on.
Nije hteo da izgub i obraz pred svim tim sveš ten ic ima.
Nang i bi naravn o više voleo da je Sato venč an u hriš ćans koj
crk vi. Njemu je više odgovarao dostojans tven latinski jez ik
nego ova čud es na šintoistočka cerem on ija. Nang i nije vero‐
vao u duh ov e i prikaz e. Ni najm an je mu se nije dopalo da
proved e život ulag ujuć i se raznim kam iima. On je verovao u
Hrista, u usk rsnuć e i spas duše.
Uz njeg a je stajao jedan mlađ i čov ek.. Bio je to Riuići
Jano, novi min istar spoljnih pos lova, Nang ijev miljenik. Nang i
je bio osigurao da ga on nas ledi pre nego što je otišao. Mno‐
gi ljudi su im prilazili da ih pozdrave ili potraže savet od njih.
Dok se osmeh iv ao i razgovarao, paž ljivo odgovarajući na
sva pitanja najb olje što je mogao, Nang i nije ispuš tao iz vida
gaiđine. Želeo je da vidi svak i njihov pokret otkak o su došli
ovam o. Čov ek može mnog o da nau č i posmatrajuć i nep rijate‐
lja kad se zab av lja.
I Akiko ih je pratila. Ali nju je interes ov ao samo jed an —
Nikola. Njen e oči su ga snim ale kao kam ere, spremn e da za‐
pamte svak i njeg ov pokret, svak i događaj, da upije svak i
njeg ov izraz i emocije.
Oseć ala je kako joj puls bije sve brže, a srce joj je udaralo
tako jako da joj se činilo da odiže kim on o. Koristila je svoje
znanje da bi se smirila, da bi sak up ila snag e za početak svo‐
je osvete. Primorala je sebe da se konc entriše na Satoovo
prisus tvo pored sebe. Pogledala je prem a njem u, i vid ela je
kako Iši bulji u nju. Osmehn uo se i nak lon io, a zatim se vra‐
tio svom tihom razg ovoru sa Satoom.
Odjednom se neka uzn em iren ost proširi među gos tima.
Bilo je to vrlo slab o osećan je, ali Akiko koja je najz ad uspela
da se smiri i čija su čula bila sada vrlo izoštren a, odmah je
to osetila. Osmeh joj je bio zaleđ en na, kao krv crven im
usnam a. Njeno belo lice bilo je potpuno mirn o kad je ugleda‐
la kako se gosti na naju d aljenijem kraju razm iču.
— Ah — reče Sato okren uvš i se prem a njoj — Tomk in i
Lajnir su najz ad stigli.
Polako, kao što je toliko puta učin ila u snov im a, Akiko po‐
diže jednu ruku, njen i prsti se raširiše oko osnov e lep eze i
otvoriše je. Lep ez a je bila ukraš en a crv en im i crnim šaram a.
Ona njome zak loni lice tako da je moglo da se vidi samo jed‐
no njen o oko — sve ostalo bilo je skriven o. »Polako«, mislila
je, »Polako. Nem oj da se odaješ. Ne još. Daj mu vrem en a da
priđe. Dođi bliže, Nikola«. Svojom voljom ga je privlačila bli‐
že sebi. Kao da mu je šap utala: »Dođi bliže i počn i da uniš ta‐
vaš svoj život.«
Sada je mog la dobro da vidi oba stranc a. Jed an je bio
krupn iji, teži. Ali obojica su bila visoki tako da su nadv is ili
sve gos te oko sebe.
Mogla je da prep ozna, Nikolin lik dok su im se približav ali.
Tomk in je nos io tamn o odelo na prug e, sa belom košuljom i
odgovarajućom krav atom. Nik ola je odab rao man je konz er‐
vativno odelo, od lana, zelen og kao more, sa svetlo-sivom
košuljom i kao okea n plav om krav atom.
Njegovo lice visok ih jab uč ica još je bilo u senc i, ali Akiko
je već mogla da raz az na njeg ove čudn e oči ni kak vas ke ni
orijentalne. Ponov o je osetila onaj magn etski talas koji ju je
poneo i onda kad ga je ugledala u »Jan Janu«. Morala je da
upotreb i snag u svoje volje, da bi ostala pored Satoa.
Nik ola i Tomkin prišli su im sada sas vim blizu. Sunc e
osvetli Nikolin o lice. Njegova gus ta tamna kosa bila je zač e‐
šljana unaz ad, vetar je odvojio jedan pramen i igrao se s
njim, na njeg ovom čelu. Njeg ova se ruka automats ki podiže
da uklon i taj pramen, i za tren utak zak loni lice.
»Još samo malo« — šap utala je Akiko u sebi. Znala je da
oček iv an i tren utak nije dalek o, i znala je kako da se priprem i
za njeg a. Oseć ala je beskrajn o uzb uđ en je — skoro eks taz u
— zbog onoga što će se dogoditi.
Tan ak ruž ičas ti vrh njen og jezika pojav i se i obliznu usne,
dok je posmatrala s kak vom se lakoćom on kreć e, hod ajući s
takvom veš tinom, kontrolišuć i svoju snag u — što je bez
sumn je dolaz ilo od poznav an ja igre ili sun oa. Ličio joj je na
velikog tigra, gospodara zemlje, koji se s lak oćom kreć e kroz
tamn u šumu, sprem an da u svak om tren utk u, nap ravi svoj
smrtonos ni skok i razdere neku man je obaz rivu živ otinju.
Sada. Tren utak je najz ad došao. Akiko je sač ek ala da nje‐
gov pog led sklizne sa Satoovog lica prem a njoj. Bio je bes‐
krajno rad oznao: nije je nik ad a ranije video i interes ov alo ga
je kak vu je vrs tu žene Sato odabrao.
Osetila je snag u njeg ovog pogleda. Zad ržao je pogled na
njen oj lepez i a zatim na njen om oku. Pogledi im se sretoše u
jednom kratk om tren u. Akiki se učin i da je izgub ljena u vre‐
men u i prostoru. Sve priprem e, sve teš ke godine iskuš en ja,
proleteše pored nje da bi stigla do kulm inac ije, do ovog tre‐
nutk a. Sada.
Čvrstom rukom ona spus ti svoju lep ez u i otkri lice.
***
Kad je Nikola izašao iz limuz ine koja ih je odvez la van Tokija,
bio je zaprep aš ćen lep otom pejzaž a. Prethodn o su prošli po‐
red jezera sa kojeg a se dizala mag la, dok su se oni peli pre‐
ma breg u na kome je bio smešten Šinto hram.
Nikolu ni najm an je nije iznen ađ ivalo što su svešten ic i
odab rali baš ovo mes to da podignu svoj hram. Šintoizam je
bio okren ut prem a prirodi. Karm a. Život čov ek a bio je samo
deo velike zajednic e u koju spadaju sva živa bića ljudi, živo‐
tinje, pov rće i minerali i svako od njih ima svoju ulog u.
Nikola oseti kako mu srce snaž no udara dok je spuš tao
noge na tlo prek riv en o borovim iglicam a. Vetar je bio svež i
toplota se već dizala u vaz duh. Uskoro će nes tati mag le iz
borovih šuma i sa površine jez era. Pejz až će tada biti fanta‐
stičan.
Bio je sves tan lep ota krila iznad glave, pokretan ja velikih
grana, nep res tanog njihan ja bamb usa. Uši su mu bile pune
zujanja ins ek ata a pov etarac se igrao njeg ovim sak oom.
Onda je postao sves tan pokreta među gostima. Bio je to
jed va primetan pokret, koji Tomkin verovatno nije ni prime‐
tio. Ali Nikola ga je znao — pojavili su se stranci. Čak je i on
bio stran ac. Nang i mu je jasno dao do znan ja da ga mnog i
ne smatraju Jap anc em.
Dok je prolaz io kroz gomilu, posmatrajuć i sva ta lica, pi‐
tao se šta li oni misle o njeg ovom ocu, pukovnik u Lajniru. Da
li su bili ponos ni na to kako im je on pomogao da ponov o po‐
dignu Jap an? Ili su krili usp omen u na njeg a, jer i on nije bio
niš ta drugo nego samo stran i đavo na radu u Jap an u. Nik ola
je više voleo da veruje da se bar neki od njih, kao Sato, na
primer, još uvek seć aju njeg ovog oca s dužnim poštova‐
njem. Nikola je znao da je njeg ov otac bio veliki čovek, da se
očajn ički borio protiv opozicije trud eći se da stvori novu i de‐
mokrats ku osnov u kako bi ovaj narod, posle rata, mog ao da
izgrad i zemlju.
— Isus e, prokleti da su, kako su tako mali — šapnu Tom‐
kin krajičkom usta. — Oseć am se kao slon u radn ji s porcula‐
nom.
Išli su prem a Satou. Nik ola je mog ao jasno da ga vidi. Bli‐
zu njeg a stajao je Koten, džinovs ki sumo borac. Izgledao je,
smeš no u odelu. Pored Satoa je stajala vitka, eleg antn a žena
u tradic ionaln oj odeći nev es te. Nikola je pokuš ao da je dobro
pogleda, ali, ona je ispred lica držala raširen u, tradicionaln u
lep ez u. Tradicionaln i beli šešir potpun o joj je sak riv ao glav u.
— Ne verujem da bi mi se u bilo kojoj drugoj zemlji ovak o
neš to događalo — reče Tomkin tiho — Još se osećam kao
govn o.
— Obraz — reče Nik ola.
— Da — reče Tomkin, trudeći se da sak rije svoje nez ado‐
voljstvo osmeh om — čuv an je obraz a će me ubiti ovih dana.
Prolazili su kroz goste koji su se razmicali. Nik ola je pri‐
metio Nang ia s desne strane, usred gomile muš karac a obu‐
čen ih u tamna odela. Izgleda da je na sveč an ost došlo naj‐
man je osam min istara.
Zas tali su nek oliko koraka ispred Satoa i njeg ove nev e‐
ste. Tomkin je nač inio jedan korak unap red da bi se pozdra‐
vio sa Satoom i čes titao mu. Nik ola je bio zagledan u Akiko,
zainteres ovan da saz na kako joj je lice skriv en o iza zlatne le‐
peze. A onda, kao da odgovara na, njeg ovu želju, lep ez a
kren u nad ole i on oseti kako mu nes taje vaz duha u plućima.
Korakn u unaz ad kao da ga je gurnula nev idljiva ruka. Oči mu
se širom otvoriše, a iz usta izlete samo jedna reč.
— Ne!
Bio je to više šap at, ali njem u se činilo da je krikn uo. Krv
mu je nek ontrolisan o lup ala u ušima, a svak i udarac srca ga
je boleo. Suze se pojaviše u uglovima njeg ovih bad em as tih
očiju i on zadrhta od nav ale emoc ija.
Prošlost se okomi na njeg a kao progonjen i demon. Ali,
mrtvi se ne vrać aju. Njihov a tela, ostavljena da počivaju u
večn om miru, bivaju razn eta, postajuć i deo zemlje, vaz duha,
vatre, vode.
Nju je odavno ubio Saigo zato što je pripadala Nikoli, te‐
lom i dušom i zato što nije mog la da bude njeg ova. On ju je
udav io u zalivu Simonos ek i, gde još lutaju duh ov i Heike ple‐
men a, pretvoren i u rak ove koji na svojim oklopima nose nji‐
hov e lik ove. Nje nema. Ona je nes tala.
Pa ipak ona je sada stajala ispred njeg a, udaljena jed va
jedan korak. To je bilo nemoguć e, ali je bilo istina.
Juk io.