— Koten? — Satoove se oči širom otvoriše — o, Buda, ne,
nem og uć e! — a onda, kao da je odjednom shvatio. — On je
uvek bio uz mene i to tri-četiri puta u poslednje vrem e, kad
se Fen iks jav ljao. — Odm ahn uo je glavom. — Ali, čak i tada
sam se uvek dobro trud io da bud em sas vim sam pre nego
što se jav im na telefons ki poz iv.
— Mis lite da nije mogao da vas prisluškuje?
— Mislim da nije, mislim… — Sato udari pesnic om o dlan.
— Koten je sens ei sum aja, najs tarije form e njeg ove veš tine:
sumo borac. Fen iks ga je poznavao, verovao mu. — Pogle‐
dao je u nebo. — Muh onn in! — krikn uo je.
Izmeđ u njih, para se polako dizala sa Fen iks ovog leša koji
se sve više hlad io a užas na rana kao da se pomicala, kao da
je jedino taj njeg ov deo još bio živ.
— Mora da plati! — reče Sato. — Znao je kuda će nas Fe‐
niks odvesti. Morać e to da mi prizna! Moraće da nam kaže
kuda je treb alo da idemo s Fen iks om.
Jurnuo je u noć pre nego što je Nikola mogao da ga zau ‐
stav i. Isp od rotenb uroa svetiljke na ribars kim čamc ima ne‐
stale su u tami. Svetlosti lampiona koji su se ljuljali na drve‐
ću bile su zamag ljene kiš om koja je rominjala: neke su se i
ugas ile, jer je vetar ojačao.
— Sato-sane! — vikn uo je Nik ola u trku. Ali nije mogao ni‐
šta. Vetar mu je otkidao reči sa usan a a Sato i tako nije hteo
da sluš a glas raz uma. »Tenč i« je bio suv iš e važ an za njeg a i
nije bilo vrem en a za preg ovore.
Nik ola je jurio izmeđ u kamforovog drveć a koje je oivič a‐
valo stazu koja je vod ila prem a baz en u. Nije se čuo nikak av
zvuk, sem urlan ja vetra i tihog dob ovan ja kiše.
Nikola pojač a konc entraciju kad je ušao u gard erobu s
metalnim kas etama. Prostorija je bila slabo osvetljena. Znao
je da će Kotenu, majstoru sum oa i mnog o smrtonos nijeg su‐
maja biti dovoljno tri sek und e da završ i sa Satoom i zato je
želeo da požuri. Bio je veo ma uzn em iren.
Zato i nije osetio sumn jiv zvuk, sve dok nije bilo prek a‐
sno, a i tada ga je upozorilo tek pokretanje senk e na sam oj
ivici njeg ovog vidnog polja.
Okren uo se na vrem e da bi mog ao da čučn e i baci se na
desnu stran u. Čuo je zujanje, kao da preleće metalni insekt,
i osetio je kako se vaz duh pokren uo. Meki udarac iza njeg a,
više na levu stranu, pokaz a mu gde je bačen šuriken. Ninđ a!
To je znač ilo da je Fen iks ov ubic a, muh onn in, koji je pobeg ao
iz Tenš in Šoden Katorija, još tu. Još je bilo nade da se tajna
»Tenč ija« sač uv a i da se ne dop usti da padne u ruke Rus ima!
Nik ola, vođen svojim ins tinktima, dok su mu mišići sijali
od vode i znoja, kren u na svog protivnika. Hteo je da mu pri‐
đe što bliže kako bi ga onem ogućio da baci još neki šuriken.
Išao je kroz hodn ike rotenb uroa, nalik na lav irint, pone‐
kad je puzio na stomak u, ali nep res tano se kretao u istom
ritmu. Dva puta je čuo zujan je šuriken a sas vim blizu sebe,
pa je udvos truč io svoje nap ore, znajuć i po zvuku da se pri‐
bližav a nep rijatelju.
Ali, situa c ija je postala sve gora. Gde je Sato? Nep res tan o
je mislio na to da je on otišao, i to ga je spreč av alo da se
usredsred i na borb u koja mu je predstojala.
Klizio je niz hodnik u kojem su bile poređ ane metalne ka‐
sete. Želeo je da stigne do one u kojoj je bio njegov dai kata‐
na, ali tada oseti udarac po ramen u koji ga skam en i. Opso‐
vao je sam og sebe dok je puzio i dalje nap red, trud eć i se da
se ne oklizne na vlaž ni pod. Ogromna senk a se pojav i ispred
njeg a, iznad njeg a.
Nikola izvi gorn ji deo tela, podiže des nu ruku u strah ov i‐
tom zamah u, imobilizirajuć i lakat. Kad je ivica njeg ove sti‐
snute pesnic e pogodila cilj, čulo se kako prodire kroz meso i
kako krck aju kosti. Čuo je kako je neko teško zaječ ao i, isto‐
vrem en o, osetio je udarac s leve stran e. Izvio se, a zatim se
povratio, koristeći »kriz antem a« položaj, da bi usreds red io
svoju snag u. Zas uo je, zatim, bespoštednim udarcima figuru
koja se zgrč ila u dnu metalnih ormarića.
Oseć ao je sa zad ovoljstvom kako lupa po neč ijem mesu,
pa je počeo seriju završnih udaraca. Odjednom, neš to ga
udari sa stran e u glavu, ali kad je ponov o hteo da udari u fi‐
guru ispred sebe, nje je nestalo.
Ispravio se na nog am a, ljuljajuć i se, dok su njeg ova čula
istraživala prostor unao kolo. Ins tinktivno je ušao u gec um ei
no miči i otkrio je duh ninđ e. Udaljavao se od Nik ole. Zaš to?
Onda je odjednom shvatio zaš to, i srce mu se stež e. Isp u‐
stivši kiai krik koji je zatresao zidove rotenburoa Nikola jurn u
kroz tamu, ispun jen užas om.
***
Sato ne nađe nik oga u unutrašnjos ti rotenb uroa. Gde je Ko‐
ten? Kuda je nes tao muh onn in? Bes je buktao u njem u.
»Ubiću te, ubiću te«! — mislio je bes no, stežući zube dok ga
je strašno oseć an je da je izdan obuz imalo.
Izaš ao je u noć punu kiše. Nikoga nije bilo u blizini, čak ni
vlas nika. »Koten!« — želeo je da vikn e. — »Ubiću te: ubijać u
te sas vim polako tako da ćeš moći da posmatraš kako te ži‐
vot sporo nap ušta«.
Kad je stigao do park ing a, potrč ao je. Isp od svetiljki staja‐
la su dvoja-troja kola. Obrisao je kišu s očiju da bi bolje vi‐
deo. Sva kola su bila praz na. Onda se njeg ov pogled zau s ta‐
vi na kolima koja su iznajmili da bi se sa aerodroma dovez li
ovam o.
Koten!
Sed eć i u kraljevskom miru, suv ispod otvoren ih neb esa…
Ne razmišljajući, Sato jurnu prem a kolima, okliznuvš i se jed‐
nom na vlažnom pločnik u, jedva povrativši ravn otež u. Izgu‐
bio je dah za tren utak. A onda, uz jecan je, podiže se na jed‐
no koleno i nas tavi da hoda hram ajuć i prem a kolima.
Sada je vikao:
— Koten e!
Uhvatio je hromiranu dršku na vratima i širom ih otvorio.
Čulo se metalno pucketanje, udaljeno, kao da je u šumi pu‐
kla suva granč ica i noć se pretvori u paklen u pomorand žu
od crven ih i narand žastih plamen ov a. Kola se nek ak o nad u‐
vaš e kao balon, a zatim eks plodiraš e u hiljade metalnih,
opas nih komad a. Staklo se razlete na sve stran e. Eks plozija
je raznela i lutku od plastike koja je bila nam eš ten a da sedi
na predn jem sed ištu.
Začu se snaž na eks plozija a zatim se uvis podiže gust,
crni dim koji se ubrzo pomeš a sa kiš om i vetrom.
***
Telo je izgledalo ogromno kao da pripada životinji koja baca
na sten je oko sebe dub oku senk u. Na sve stran e sijali su kao
zvezde, komad i stakla, pretvarajuć i se u male duge.
Tri uniformisan a čov ek a iz policijske stanic e u Heliju staja‐
la su unao kolo i beležila neš to dok je četvrti, nap ola u slu‐
žbenim kolima, pred av ao izveš taj prek o radio-stanic e.
Dojurila su još dvoja kola. Policajci su počeli da postav lja‐
ju metalne ograde kako bi zaš titili prostor na kome je bio leš
od rad oznalac a koji su počeli da se sak up ljaju sa svih stran a.
Hari Sand ers, narednik koji je pred av ao izveš taj prek o, ra‐
dio-stanic e, završ io je razgovor s kap etanom i bac io je mi‐
krofon na sed ište. Lice mu je bilo smrtno ozbiljno dok je pri‐
laz io trojici svojih drugara.
— Mož ete slobodno da spalite te beleš ke — rek ao im je,
približavajući se. — Neće vam biti potrebne.
— Šta hoć eš time da kaž eš? — pitao je Bob Santini, još
pišuć i u svoju beležnicu.
— Neko će sada doći. da preu z me brigu oko ovog a. Kap e‐
tan kaže da mi više o tome ne treb a da brinem o.
Santini podiže glavu i.zag leda se u Sand ers a.
— Hoćeš da kaž eš da to što je čovek ubijen nema nik ak ve
veze s nama? Da treb a jednos tavn o da se pokup imo i ode‐
mo odavd e?
Sand ers slegnu ram en ima.
— Čudno što to kaž eš, jer i ja sam kap etanu postav io to
isto pitan je — iskriv io je lice. — Znaš li šta mi je rek ao? Bez
obzira šta mi urad imo, to nič em u neće služ iti. — Pokaz ao je
prstom prem a lešu. — Ovaj jadn i kučk in sin nema otis ak a pr‐
stiju, nema uopšte svoje biografije. On je niš ta, velika, debe‐
la nula.
— Špijun — reče Ed Bejn — to je zan im ljivo.
— Svoju zainteres ovan ost pren es i na neš to drug o, — reče
Sand ers — jer, čim odemo odavde čak ni naše žene, a u
tvom slučaju Bejns tvoja draga, ne smeju da znaju gde smo
bili i šta smo radili.
— Sran je — reče Spineli, šaleći se. — Znač i, nema šap u‐
tanja na jas tuku. Pa šta da rad im posle?
— Ono što uvek rad iš, usrank o — reče Bejn. — Okren i se
na drug u stran u i hrči.
Sand ers se okrete prem a njim a.
— Umukn ite, klovnov i — reče soto voce — imam o dru‐
štvo. Nismo više sami.
Svi okren uš e glave i ugled aše osobu u trenčk otu kako im
prilazi. Nijednom od njih nije se dopalo ono što su ugledali.
— Kriste sveti — reče Spin eli u bradu — pa to je neka je‐
bena žena.
— Džentlmen i — reče ona, kad im je prišla. — Ko je ovde
glavni?
— Detektiv narednik Hari Sand ers, mad am — reče San‐
ders, i istupi korak nap red.
— Voljno, narednič e — reče ona, ozbiljnog lica. — Nis am
ovde da bih vam odnela posao ispred nosa — brzo se osvr‐
nula oko sebe. — Da li je nešto ovde dodirivan o?
— Nije, mad am.
— Leš leži baš onak o kako ste ga naš li? Tačn o?
Sand ers proguta kned lu, klimn u glavom, i bes an na sebe
što je pred ovom ženom tako bez reči i bespomoć an, on upi‐
ta: — Smem li da vas zapitam kak ve vi veze imate s ovim?
Ona okrete glavu od njeg a i spusti pogled, paž ljivo ispitujuć i
oblast oko leša.
— To možete da pitate svog kap etan a, Sand erse. On će
mož da rad ije od mene zad ovoljiti vašu rad oznalost.
Sand ers stež e zube i uzd rža se od jetkog komentara, jer
mu je Spineli iz pozadine dav ao znak e.
— Naredn ič e — ona je sada kleč ala pored leša. — Vaša
mi pomoć više neće biti potrebna. Zaš to se vi i vaši ljudi ne
povuč ete iza barikad a i ne pomognete policajcima da obu‐
zdaju rad oznalce? Ako mi bud ete potrebn i, ja ću vas poz vati.
— Da, mad am — reče Sand ers preterano učtivo, i okre‐
nuvš i se oštro, mahn u glavom ostaloj trojici koji kren uš e tiho
za njim prem a kolima koja su bila parkiran a neš to dalje.
Kad su otišli, Tan ja Vladimova poče da radi. Telo je pripa‐
dalo zaista Džesiju Džejmsu. Brzo je otvorila mali nes es er s
neo phodnim priborom i skinula je otiske prstiju sa stak la
koje je još štrcalo iz Džesijevih grud i. Prvi put je sebi dopu‐
stila da počne da razmišlja o tome kada je, i gde, sve kren u‐
lo nao pak o. Međ utim, već je znala odgovor, a da i ne troši
prev iše vrem en a na to.
Bilo je potpuno ludo dopus titi da Aliks Logan ostan e živa.
Ludo, i veo ma opasno, kad je bez bednost u pitan ju. Ali, mu‐
škarc i su slab ići, čak i muš karc i tako moćn i i inteligentn i,
kao što je bio K. Gordon Mink. On je bio taj koji je ipak insi‐
stirao na tome da Aliks ostane živa, iako je Tan ja veo ma žu‐
stro protes tovala.
A zašto je hteo da joj poštedi život? Ni iz kak vih velikih
raz loga, već samo zato što je povrem en o vod io ljubav s
njom. Znala je da se tajno iskrad e i leti prek o vikend a u Ki
Vest, kad su svi ostali mislili da je na svom brodiću na Čisej‐
piku. Aliks Logan je očarala Mink a, kao Seherez ad a, i dan
njen e egz ek uc ije je odložen.
***
— Ostan ite gde ste, gospodine Lajnir. Ugledao je cev rev ol‐
vera, ogromnu i tamn u.
— Ako se pomakn ete, ubiću vas.
Nikola nije ničim pokaz ivao da razume jezik kojim su mu
se obrać ali, pa nam erno nap ravi korak prem a cevi rev olv e‐
ra. Noć eks plodira u sled ećoj sek und i, i asfalt planu ispod
njeg ovih nogu dok komad ići udariše o njeg ove člank e i kole‐
na.
— Ja dobro znam da me vi razum ete, gospodine Lajn ir.
Sledeći hitac skinuć e vrh vaše glav e.
S njeg ove leve strane stajali su smrskan i i pocrneli ostac i
iznajm ljenih kola. Dim je pres tao da se izvija.
Nikolino telo se zgrčilo kad je čuo priguš en u eks ploziju,
bilo je to rea g ovan je životinje koja se boji za svoj život. Kad
je izleteo u noć video je plam en koji je suk ao u nebo. Uglje‐
nis an i delovi Seičija Satoa lež ali su na tri raz ličita mes ta na
park ing u. Kiša je sve zalivala — izgorelo meso i uvijen metal
— sve je bilo crno na crnom park ing u.
Nikola je odmah ustukn uo i sak rio se u senk u vrba koje su
okruž av ale rotenburo. Čov ek oštrog uha i još oštrijeg oka
ipak ga je otkrio. Nikola je verovao da je to onaj isti čovek
koji je ubio Fen iks a, pošto ga je Koten ones posobio.
U rukam a je držao veliki automatski pištolj. Nikola nije
mog ao niš ta protiv takvog oružja.
On izađ e u noć i kiša ga zapljusnu.
— To je već bolje — reče glas, govoreć i ruski. — Ja sada
bar ne moram da nag ađ am gde ste.
— S takvim topom u ruk am a, nag ađanje vam nije ni po‐
trebno — reče Nik ola.
— Tačn o.
Nik ola je sada mog ao da ga vidi; bio je to vis ok i muš ka‐
rac četvrtastih ram en a, najv erovatnije vojn ik. To je zaključ io
po njegovom držanju u hodu. Imao je dugač ak, crnim kai‐
šem stegnuti kiš ni mantil. Nije nos io ni šeš ir ni kapu, i Nik ola
je jasno mogao da vidi njegovo lice u svetlosti svetiljki iznad
njeg ove glave. Nos mu je bio malo povijen, u starosti će sva‐
kak o ličiti više na kljun i to će naruž iti njeg ovo, inač e lepo,
lice. Sada su tim licem dominirale široko postavljen e plave
oči.
— Zan im aju me inteligentni ljudi… bez obzira na njihov e
ideološke perverz ije — nap ravio je form alni nak lon glavom.
— Pjotr Aleksand rovič Rus ilov.
— Oček iv ao sam Protorova — reče Nikola. Sada su mu
samo reči ostale kao oružje, pa je odlučio da se potrud i da
izvuč e maks imum iz njih.
Rus ilovo lice se zatvori, a njeg ove ljub aznos ti nestad e.
— Šta znate o Protorovu?
— Otkud a znate da govorim rus ki? — uzv ratio je Nik ola.
— Hajde da izmen jam o informac ije.
Čovek otp ljunu i pokaz a na rev olver.
— Niste u položaju da mož ete da preg ovarate. Izađ ite još
malo više na svetlost.
Nik ola učini kako mu je reč en o. Oseti pokret iza sebe, u
ulaz u u zgradu, i tren utak kas nije pojav i se Koten. Izgledao
je nek ak o sas vim drugačije nego pre. Kao da je postao još
veći, kao da su mu ram en a postala još šira, kao da se popu‐
nio nek im nep rirodnim mišićima. A onda, kad im je prišao
bliže, Nik ola vide da nosi prek o ramen a neko telo.
Hodao je kratkim korac ima, lagano, kao da ne oseć a tež i‐
nu tela na ram en u. Prišao je Rus ilovu i spus tio je lovin u is‐
pred njeg a kao lovačk i pas — ritriver.
— Ninđ a je neu p otreb ljiv — bilo je čudn o čuti Koten a kako
govori ruski. — Onaj — pokaz ao je prem a Nik oli — zadao mu
je jed an suv išan udarac.
Rus ilov i ne pog leda prem a lešu.
— Jes te li naš li?
Koten izvad i zam otuljak. Izgledao je minijaturno u njeg o‐
voj ogromnoj šaci.
— To je izletelo iz njeg a kad je umro — a onda se nas me‐
jao piskav im smeh om kad je vid eo da Rus ilov oklev a. — Haj‐
de, uhvatite to — pruž io je zamotuljak na raširen oj šaci. —
Kiša je sve sprala.
Brzo, slobodnom ruk om Rus ilov uze mali cilindar i smes ti
ga u džep. »I tako ode ‘Tenč i’ — pomisli Nik ola. sSetio se Sa‐
toovih reči: ‘Oni imaju snag e da nas uniš te, sve nas, ako ot‐
kriju ‘Tenč i’.«
Šta je bio »Tenč i« kad je njeg ovo otkriv an je mog lo da iza‐
zove treć i svets ki rat? Nikola je znao da to mora da otkrije, i
to što pre.
Kotenov e tamn e oči skliz nuš e prem a Nik oli.
— Da se sada pob rinem za njeg a?
— Dalje od njeg a — reče Rus ilov oštro, a Koten ga pogle‐
da.
— Uprav o ste učin ili da izgub i obraz, Pjotre Aleks and rovi‐
ču — reče Nik ola.
— Vas dvojica ste suv iše opas ni da biste pljuvali jed an na
drugoga.
— Zaista? — ova promen a zaintersov a Nik olu. Otkud a
ovaj član KGB-a zna toliko o njem u? — Nem og uće da o meni
imate dosije ili podatke, ja sam običn i građan in.
— Je li? — Rus ilove tamne obrve poleteše na vrh čela. —
Šta onda rad ite ovde?
— Sato-san i ja smo prijatelji, i poslovni partneri.
— A, tako — glas Rus ilova je bio pun ironije. Nije bilo svr‐
he zad ržavati stvari na ovom niv ou.
— Ona bomba u kolima nije bila nam en jen a samo Satou.
Niste mog li da budete sigurni da će baš on otvoriti vrata au‐
tomobila.
— Da ste vi otišli, bilo bi još bolje. Ali, sve dok imam o ovo
— Rus ilov potapša svoj džep u koji je spus tio zamotuljak sa
cilindrom — nije nam potreb an niko od vas. Da je naš agent
bio otkriv en, da ste ga otk rili vi…
— Fen iks ili ja.
— Verujem da bi ovaj ovde Koten naš ao nač ina da vas
onem oguć i. Ali, kao što rek oh, da je naš agent otkriv en mi
bismo vas uvuk li u sve ovo.
— Ako želite da živite — reče Nikola — bilo bi najb olje da
me sada ubijete.
— To i nam eravam.
— Onda neć ete nik ad a saz nati izmen e koje smo nač inili u
»Tenč iju«.
— Koji su to »mi«?
Rus ilov prvi put pokaz a nes igurnost.
— Zaš to mislite da Tomkin ov a ind ustrija želi da se integ ri‐
še sa »Sato Petrolhem ijom«? Svak ak o ne iz čistog zadovolj‐
stva, uverav am vas.
— Vi lažete — reče Rus ilov — ja ne znam niš ta o tome.
»Svakak o da ne znate« — pomislio je Nikola — »ali nis te ni
sigurn i u ono što sam vam rek ao. I sada znate da, ako me
ne poved ete do Protorova, možete da nap rav ite grub u gre‐
šku. Vrem e je kratk o, ne mož em o da se zad ržav am o na ne‐
važ nim stvarima«.
— Ima neš to što vi ne znate. — Sada je do izraž aja došlo
njeg ovo vas pitanje i tren iranje: kao što je kiai korišćen kao
ratni poklič da zas traš i i, u nek im sluč ajev ima, parališe pro‐
tivnik a, tako je ići bio mnogo suptilniji poklič. U ovom sluča‐
ju, on je značio položaj — zauz iman je mes ta — što ratnik po‐
stiže mod ulac ijom i intonac ijom glasa. To je bilo veo ma te‐
ško nau č iti. Činjen ic a da je ići čes to zavis io od spoljnih fakto‐
ra koji su bili van ratnik ove kontrole, učinila je da ovo bude
zap uštena veš tina. Akutag ava-san je, pored ostalog, bio i ići-
sens ei i u Nik oli je otkrio odan og i nad aren og učen ik a.
— Počeo sam da mislim da je gospodin Protorov svez na‐
juć i — reče Nik ola.
— Ubijte ga. — zarez a Koten i opas no se pokren u sa svog
mes ta. — Puc ajte u njeg a ili ću ga ja ubiti svojim rukam a.
— Ti umukn i — izgub io je strpljenje Rus ilov: za sve ovo
vrem e on nije skidao pogled s Nikole. Oborio je glavu. — Do‐
đite ovam o, druže Lajnir — reče on, i baš u tom tren u oglasi
se strahov ita grmljavin a, kao da je grom razderao neb es a iz‐
nad njih ov e glave: kiša se oborila na njih, sreb rno svetluca‐
juć i. — Ipak ću vam isp uniti želju.
Nikola samo pomisli: »Videću Protorova!«
Kum am oto (Asama Kogen) Švajcars ka
Jes en — Zima 1963. — Proleć e 198?
Evo kako je Akiko spas la Saigou život i kako joj je on na svoj
nač in uzvratio. Jes en 1963. godine bila je veo ma hladn a i
tmurna, ispun jen a nep rek idn om kišom, pljuskovima, čak i
sneg om koji je došao rano i bio je čudn e boje sreb ra, a umi‐
rao je na tlu, kao šaran na suv om.
U Kiuš iju, gde je Sun Hsiung poslao Akiko da nas tav i ško‐
lovan je, seljac i su obavijali svoja dragocen a stabla kako bi ih
zaš titili od leden ih prstiju zime.
Bilo je neo bično videti ljude da tako rano obav ljaju ovu
vrs tu posla, ali niko nije hteo da rizikuje. Šapatom se govori‐
lo da će preds tojeća zima biti nev erovatn o okrutn a, a to je
počelo odmah po zav ršetku leta koje se izvuk lo kao dim.
Mag la je obav ijala ovaj deo Kiuš ijua kad je Akiko stigla.
Nije mogla da vidi ni Vrh Aso, ni džinovs ke dimnjak e prostra‐
ne ind us trijske oblasti koja se širila kroz dolinu prem a sev e‐
rozapadu grad a.
Odmah je omrz nula Kum am oto. Mož da je nek ad a davn o u
feu d alno doba i posed ovao izves ni šarm, ali, u ove dane
snaž nog japans kog nap retk a, stare zgrade koje su još jed ino
sved očile o slavn oj prošlos ti bile su pokriv en e plavič as tom
patinom koja se stvarala od indus trijskog zagađ enja.
Uprkos svem u, Akiko je odluč ila da ostane u Kan-aka na
ninđ uc u rju. Simbol ove škole bio je krug u kome je bilo de‐
vet crnih dijam an ata. U centru dijam an ata nalaz io se kan ji
ideogram koji je značio komus o. Čim je vid ela taj znak, znala
je šta znač i: Kuđi kiri. Crni ninđ ucu.
Imala je problema s upisom, iako je imala veo ma dobru
prep oruk u Sun Hsiung a. Senin, čudn og lica bio je nez dravo
mršav, dopus tio joj je da čeka pola dana pre nego što ju je
pozvao u svoje prostorije.
A tada je izgovorio nek oliko neu b ed ljivih izvinjen ja. U nje‐
govim očima Akiko nije mogla niš ta da otkrije, čak ni osnov‐
ni sjaj oka koji je raz likovao ljudsko biće od ostalih bića na
zemlji. Sama, kleč eć i pred njim na golom tatamiju od trske,
počela je da oseć a neku, do tada nep oznatu, tugu. Odjed‐
nom je shvatila da joj ned ostaje Sun Hsiung i jedan njen deo
je žalio što je uopšte nap ustila njeg ovu top lu i udobnu kuću.
Ali, želja koja ju je odmam ila iz tog toplog skrovišta bila je
mnog o jača. Njena karma je bila da bude ovde, znala je to
dobro i nije zbog toga postav ljala nik ak va pitanja. Sada je
mogla samo da se bori da bude prih vać en a.
Sa svoje strane, sen inu se ona nije dopala na prvi pogled
i tiho je psovao njen og bivšeg sens eia što se setio svojih pri‐
vileg ija koje je imao u ovoj školi. Uopšte nije dolazilo u pita‐
nje da je vrati natrag, mada je sen in to iznad sveg a želeo.
Jed ina nada mu je bila da će školovan je — i život — ovde
biti suv iše grub i i da će prev iše emocionaln o i fizički zahte‐
vati od jedne žene. On sam pobrinuć e se da ti zahtev i budu
najv eć i mog uć i. Zad rhtao je u sebi i potrudio se da ne razm i‐
šlja o njen om prisus tvu ovde, o kršen ju discipline i ritua la
koje će svak ak o njen va prouz rokovati.
Čak i sada je mog ao da oseti specifičan ženski fluid nje‐
nog duha, osećajuć i ga kao bolno upad anje u složenost sna‐
ga na kojima su rad ili on i oni ispod njeg a kako bi ih doveli
do savršens tva.
A, ipak se blažen o osmeh iv ao, što je bolje mog ao, i s
unutrašnjim usk likom oduš ev ljenja poverio ju je učen iku čije
će je staran je, u to nije sumn jao, svak ak o oterati iz Kum a‐
motoa.
Sen in ju je posmatrao, ne trepćuć i, dok se ona formaln o
nak lon ila i ustala. Dok ju je gledao kako se povlač i unaz ad,
osmehn uo se sam sebi, uživajuć i unap red pri pomisli o sud‐
bini nove učen ic e: Saigo će je, svak ak o, uniš titi.
Ne doslovc e, naravn o, jer da se to dogodilo sen in bi za
večn a vrem en a imao okaljan obraz pred Sun Hsiung om, a to
ne bi mogao da podnes e. Ne, ne. Ako je neš to znao o svojim
učen ic ima, onda je dobro odabrao. Postojao je jed an čudni i
ponek ad zas trašujuć i dem on koji je bio zajahao Saigoa.
Njeg ove pete su bile toliko dub oko upijene u njeg ova
leđa, da je sen in posle nek oliko pokuš aja odus tao od isteri‐
van ja dem ona.
Neka Ops ednuti, tako su Saigoa naz ivali mnog i sen ini,
natera ovu než eljenu žensku da ode: neka ona sama odabe‐
re odlazak. Na taj nač in, sen in će spasti svoj obraz. Sun Hsi‐
ung neće moći da ga optuž uje, a žena neka se vrati u oblasti
za koje je bolje priprem ljena: za nju je cerem on ija čaja i, mo‐
žda, aranž iranje cveć a.
Onog tren a kad je Akiko došla u dođo i rek la mu kak av
mu je zad atak poveren, Saigo je pomislio da sen in zaista
loše misli o njem u. »Ovo je spored an posao« — mislio je,
uhvativši za ruku novu učen ic u. Pogledao ju je s meš av in om
besa i mrž nje koji su ključali u njem u.
Sa svoje stran e, pak, Akiko je odmah osetila da je poslata
u tigrovu jazbinu. Njen va se stegao u suk obu sa nep rijatelj‐
skim Saigoovim doček om. Znala je da, ako želi da ostane
ovde, ako želi da prež ivi, mora prvo njeg a da pobed i, a onda
polak o, jednog po jednog, pon ao sob, iz ove čud es ne škole.
Veći deo vrem en a tog poslep odnev a Akiko je provela po‐
smatrajući ga dok ju je vodio unao kolo po školi koja je, u
stvari, bila svet u svetu, tajans tveni dođo usred ind us trijske
oblasti, ograđen a mračn im kulam a bez prozora.
U blizini nije bilo nijednog učen ik a ni sen in a, kad su zav r‐
šili svoj obilaz ak.
— Želim da ostaneš ovde — reče joj on — dok se ja ne
vratim. Idem neš to da obavim. — Ona je samo klimn ula gla‐
vom. — Neću da čujem nik ak av zvuk dok odlazim, a naročito
niš ta ne želim da čujem kad se vratim.
— O čemu se radi?
Ne upoz orivši je, on je snaž no udari po obrazu. Akiko se
zanes e unaz ad i pade na kuk. Saigo je stajao iznad nje, ras‐
kreč en ih nogu dok mu je telo bilo sas vim opuš ten o.
— Želiš li još da postavljaš pitan ja? — glas mu je bio pun
podsmeh a, s oštrom ivicom, zbog koje je Akiko zadrhtala u
sebi. Nije niš ta rek la, nije se pok ren ula.
Zarež avš i od nek og čudn og zad ovoljstva, Saigo se okrete
i ode.
Čim je ostala sama, Akiko momentano potonu u šink i. To
je značilo da je nep res tano tand en, a taj njen deo naz ivao se
drugim mozgom. To je bio centar za kontrolisan je refleks a,
za nep okretn ost. Na taj nač in ona je odvajala jedan svoj deo
od onog dela koji je goreo. Posle izves nog vrem en a intenz iv‐
ne koncentracije, više nije oseć ala bol. Polako je ustala i za‐
gledala se kroz vrata kroz koja je on otišao.
Naravn o, osetila je nadm oć njeg ovog duha nek oliko mi‐
krosek und i pre nego što se nam era zla pretvorila u fizičku
akc iju. Mogla je lako da izbegne udarac. Ali čemu to? Saigov
bes bi se time samo još više rasp lams ao i on bi kren uo na
nju s mnog o gorim nam erama.
Sem toga, osećala je da on nije siguran u svoju muš kost i
da mu je zbog toga bila potrebna fizička dominac ija nad lju‐
dima, bez obzira da li se radilo o muš karcima ili žen am a.
Znala je da će, ako bilo kada bude naš la zajednički jez ik s
njim pre sveg a morati da mu dopus ti da dominira nad njom.
Tek tada će moći da odabere sopstvenu strateg iju i onda će
mu se sup rotstaviti.
Saigo je nes tao i nije ga bilo nek oliko čas ov a. Za to vre‐
me nebo je postalo sas vim tamno: dan je dogoreo kao sve‐
ća. Bilo je vrem e več ere i Akiko oseti da je gladna. Pošto
ovde nije bilo hran e tiho je otišla u dođo gde je naš la svoju
torbu i obukla crni gi. Med itirala je četrdes et minuta dok nije
stigla do šink i kiču, jedinstva duše, razum a i tela, neo phod‐
nog da bi se postiglo sav rš ens tvo u borilačk im veš tinam a.
Oseć ala je tež inu univ erz uma koja kao da se sak up ljala u
njen om donjem trb uh u. Šitahara.
Udahn ula je: đicu: ispunjen ost. Izdahn ula je kijo: prazni‐
na. »Udari u onom tren u kad osetiš da je nep rijatelj izdah‐
nuo vaz duh — govorio je Sun Hsiung — »udari u onom tre‐
nutk u kad osetiš đicu u sebi. Tada ti je pobed a obezbeđe‐
na«.
Nije zaborav ila njeg ove reči. Govorio bi: »Ali« — pona‐
vljao bi bezbroj puta — »ako si toliko luda i puna sebe da do‐
pustiš sebi da razmišljaš o pobed i, onda si gotova. Budi ne‐
pres tan o sves na saika tand ena — disan ja koje određ uje Put.
S te centralne tačk e sve strateg ije mogu da se posmatraju i
određ uju«.
Vež bala je punih deved es et minuta, najo bičnije vež be
koje su postajale sve teže i teže. Znojila se sve više, ubrz a‐
vajući temp o, men jajuć i ga, prelazeć i u tri, zatim u šest i,
najz ad, u dev et vatren ih nap ad a i stavova odb rane.
A onda, pošto je još bila učen ic a i pošto je još učila vratila
se na saika tanden zato što je još o mnog o čemu treb alo da
razmišlja sves no, a ne da obav lja vež be kao da su deo nje.
Iz torbe je izv uk la jak konop ac — bio je to jed ini poklon
koji je dobila od Sun Hsiu ng a. Prev ila ga je dva puta i obav ila
ga brzim pokretima oko stomak a tako da se gornja ivica
ovog zav oja naš la tik ispod reb ara. Konop ac je bio vrlo za‐
tegnut: poslužio joj kao pojas, granic a. Počela je da udiš e što
je dub lje mog la. Sela je, prek rs tivši noge, dok joj je telo bilo
opušteno i meko, ram en a zaobljena i spuš ten a, čitav torzo
nagnut malo unap red tako da joj je vrh nosa skoro dodirivao
pupak. Saika tand en. Oseć ala je to svakim udis ajem.
Bila je još prev iš e zao kup ljena disan jem, ali njen sav rš en i
sluh osetio je tiho korač an je iza metalnih vrata. Za tren je
čula škrip anje brav e.
Đicu: kio, isp un jen ost, praznina. Udahn i i izdahn i.
Čula je kako Saigo dolaz i u dođo i podiže glavu. Zagleda‐
la se u njeg a.
— Ustani — šapnuo je — dođi ovam o. Stajao je blizu za‐
tvoren ih vrata.
Učin ila je kako joj je reč en o, a dok je ustajala otpustila je
uže koje je toliko smatrala dragocen im, mada je bilo sas vim
obično i mog lo je da se kupi u obližnjem duć an u. Paž ljivo ga
je složila, sak rila u svoju široku pam učn u bluz u a zatim je
stala pred Saigoa.
— Slušaj — reče on, a glas mu je bio čud an, nalik na zuja‐
nje komarca u daljini. Stajali su sas vim mirn o. Znala je da
mora sada da ga sluš a, čak i da je nije pre nek oliko čas ov a
onak o grub o na to upozorio.
Nije se čulo ništa drugo sem tihog šuš tanja strug otine,
ostatka iz stare drvare koja je nek ad a bila smeš ten a u ovoj
zgradi. Nisu se čuli nik ak vi zvuc i s ulice koja je bila tri sprata
ispod njih. Zidovi su bili deb eli a podovi mas ivn i. Bilo je tiho
kao u grobu.
Neko je zak aš ljao. Još jednom. Akiko je začula tiho tapka‐
nje stopala iza vrata. Bac ila je pogled na Saigoa čije je čita‐
vo biće bilo usmeren o na vrata i ono što je bilo iza njih.
»Ko je bio tamo?« — upitala se Akiko. Slušala je i dalje.
— Sta je to? Gde smo? — pitao je ženski glas.
— Hajde — rek ao je muš ki glas, a onda malo jače, ins isti‐
rajući —hajd e!
Nes tali su, ali je Akiko najz ad shvatila o čemu se radi. Bila
su to dva duha. Muš ki i ženski. Yin i Yang.
Mrž nja je plamtela na Saigovom licu, pretvarajuć i ga u
mons truma. »Mrž nja ga uniš tava« — mislila je Akiko. — Izje‐
da ga iznutra«. Mrž nja je, međ utim, bila osećan je koje je ona
sas vim dobro mogla da raz um e.
Možda je baš u tom tren u shvatila da su oni srodne duše:
Akiko i Saigo. Bilo im je suđen o da se sretn u, zar ne?
Posle izves nog vrem en a boja mu se vrati u lice i on je
mogao opet da govori. Ali čudno, niš ta nije rek ao o događaju
kojem su pris us tvov ali.
— Ček ala si — rek ao je.
— Zar ti to nisi želeo? — gledala ga je pravo u oči koje su
bile kao komad ići mrtvih stena na dnu mirnog jezera. Ako je
tačn a izrek a da su oči ogledalo duše, onda Saigo nije imao
prozora na duši. U njima se nije videla duša već samo kovi‐
tlanje emocija i neka tamn a težina koja je lež ala teš ko, kao
leš pod pokrovom.
Klimnuo je glavom i ona shvati da je zadovoljan. On je,
pak, pogreš no mislio da ju je na posluš nost naterao njeg ov
fizički nap ad. Neko drug i, njem u sličan po karakteru sada bi
se opus tio, ali on nije. Akik o je to primetila.
— Kas no je — reče — vrem e je da odem o odavde. Obuc i
se.
Nije se okren uo dok je ona skidala svoj gi. Oseć ala je nje‐
gov skam en jen i pogled na sebi dok se svlač ila. Ona nije ose‐
ćala stid zbog svog nag og tela, pa ipak, bila je sves na Saigo‐
vog prisus tva, njeg ovog ispitivačk og pogleda.
Znala je da je on ne želi, to njeg ovo posmatranje nije
imalo nikak ve veze sa prostom straš ću. To bi ona bar shvati‐
la bez muke. S druge stran e, nije bilo raz loga što tako led e‐
no posmatra svak i delić njen og tela. Ali, i to je donek le mo‐
gla da shvati. On je bio sas vim drug ačiji, nije ličio ni na koga
iz njenog ran ijeg života.
Kad se obrisala peš kirom, stala je ispred njeg a.
— Šta je to što te toliko fas cinira? — rek la je, i uklon ila
peškir tako da niš ta nije moglo da mu promakn e.
— Ako govoriš o seks u — reče on — imać u svoj deo. Kao
da je gledao u tačk u isp od njen og pupka. Mož da tamo gde je
njen a tamn a dlak a poč injala da se než no kovrdža.
— Ne pred ajem se tako lako — reče ona jednos tavn o. —
Zaš to misliš da ću ti se podati?
— Naga si, zar ne? Jed va me poz naješ.
— Da sam naga, i da te poznajem — primetila je — tek
onda bi imao malo šans e.
— Mis liš da to ne zvuči kao poziv?
— Ako me želiš, to je tvoj problem — reče ona i poče da
nav lači odeću. — Ti mi nisi dopus tio da se na miru obuč em.
Posmatrao ju je neko vrem e, a zatim se nag lo okren uo.
Bac io se na metalna vrata, otključ ao ih i požurio kroz njih, a
zatim je stao da skid a znak škole koji je bio na njima. Kad ga
je skin uo, počeo je da struž e crv en i lak tako da nik ak av znak
ne ostan e na vratima.
Akiko je bila rad oznala, ali znala je da ne sme da pita za‐
što se on toliko trudi da skine svak i trag škole sa tih vrata na
sklad ištu. Ali, bilo joj je jas no da su to jedina vrata koja vode
nap olje i da je zato zainteres ov an za njih.
Kad se obukla, Akiko pod iže svoju torbu i prođe pored
njeg a. Posmatrala ga je kako pažljivo zak ljuč av a vrata.
— Ne znam gde ću da živim — reče ona. Dao joj je ključ
koji je izvad io iz džepa.
— U mojoj kući je jedna spav ać a soba — rek ao je — ali ni‐
šta drugo ne diraj u kući. — Nap isao joj je svoju adres u i pru‐
žio komad ić pap ira. — Ček aj me — rek ao je. — Ne znam
kada ću se vratiti.
Tri ned elje kas nije, otišli su u prirodu. Na i sve stran e oko
njih širili su se voćn jac i sa mand arinam a. Juž ni deo ostrva
još je bio podređ en poljoprivred i, gde se sve radilo na starin‐
ski nač in. Saigo je rek ao da se njem u to dopad a.
Čak i ovde, daleko na jugu, sneg je još ležao, sjajan, na
površ ini, pucketajuć i pod nog am a jer je bio pokriv en tank om
led enom korom, finom kao porculan iz dinas tije Ming. Na
svetlosti Mes ec a sneg je svetlucao i rasterivao tamu.
Njihov dah je stvarao oblač iće pare u vaz duhu, tako da su
se njih ov e reči pov ez ivale u meki lan ac.
U Akikinom životu mnog o toga se promen ilo u to vrem e i
pitala se da li je tako i sa njim. Da je bilo koja druga osob a
bila u pitan ju, ona bi znala odgovor.
Sve je počelo pre tri nedelje kad se on vratio kući, dub oko
u noć. Otvorio je vrata u sav rš en oj tišini. Akiko je san jala, ali
čak i u tom stanju njen je duh bio na oprez u i dok joj je svest
spav ala, um joj je bio budan.
Otvorila je oči i probudila se. Ta nav ik a nije joj bila strana,
ali je druge iznen ađ ivala.
Saigo, stojeći u senk am a pored vrata, upita:
— Zar nisi spav ala?
Da je bio bolji od nje, ne bi morao da je pita, znao bi od‐
govor unap red. Zato ona odg ovori:
— Nisam. Želeo si da te čekam. Ček ala sam te.
Ušao je u sobu sas vim tiho, hod ajuć i na ivici stopala i ona
opet oseti podrugljivost njeg ovog duha, neš to kao pobun u
razmaž en og deteta. Nije rea g ovala i nije niš ta pokuš av ala.
Jer da je bilo šta učin ila, njemu bi bilo jasno da ona ima veću
moć od njeg a. Isto je znala da bi ga to prep lašilo, a to nije
mog la da podnes e.
Pošto ju je udario i tako pokaz ao sopstvenu slab ost, rek ao
je:
— Pred vratima je paket. Idi, unes i ga. — Glas mu je bio
sav rš en o normalan.
Akiko se podigla i prošla pored njeg a. Dok je išla, osetila
je bes nilo njeg ovog duha koji je siktao kao zmija u kav ez u.
Isp red praga, nađe dev ojk u otprilike svoju vrš njak inju. Bila
se nas lonila na dovratak i strahov ito je drhtala. Akiko je ob‐
grli rukom i uved e u kuću.
Dev ojk a posrn u prek o praga i teško se nas loni na Akiko,
koja ju je sada skoro nos ila. Kad su ušle, Akik o je bolje pogle‐
da na svetlosti lampe.
Bila je lepa, ali lice joj je bilo nek ak o mrtvo. Zen ice njen ih
krupn ih očiju bile su široke, a iz poluo tvoren ih usta izlazio je
težak dah.
— Drogiran a je — reče Akik o.
— Zaista? — reče Saigo, kao da je Akiko jednos tavn o re‐
kla, ona je Jap ank a. — Stavi je na krev et — dodao je pomalo
umorn o — deliće sobu s tobom.
Bez ijedne reči, Akiko je učinila kako joj je reč en o. Kad je
smes tila dev ojk u da spav a na jednom kraju futona, preth od‐
no je dobro umotavši u vun en u ćeb ad, vratila se u dnevn u
sobu. Posmatrala je Saigoa. Pao je na tatami dok mu se,
sneg om pokriven i, kap ut raširio oko njeg a kao latice sleđ e‐
nog ljiljana. Brad u je spustio na grudi, a glava mu je podrh‐
tav ala. Oči mu nisu bile sas vim zatvoren e.
Za tren utak se Akiko upitala šta bi se dogodilo kad bi ga
sada uzela: znala je da to može da učin i i, ako je smatrala
da tak va treb a da bude njena strategija, nije bilo boljeg tre‐
nutk a od ovog. On je bio u potpun om kio.
Ali, u tom trenutk u, njeg ova glava se podiže i on je pogle‐
da kao zmija spremn a da ujed e. Osetivši odmah opasnost,
ona izbrisa sve ono o čemu je razmišljala u preth odnom tre‐
nu i kleč e pred njeg a, ruku otvoren ih i spuš ten ih u krilo.
Očni kapc i mu otežaše i on, najz ad, zaspa. I Akiko je za‐
drem ala. Kad se probudila pred zoru, usmerila je opet svoju
pažnju na Saigoa. Prek o puta nje, on je još spavao. Disao je
dub oko, prav ilno i polako. Ali, ona nik ak o nije mogla da se
otrgne oseć an ju da je on nep res tan o pos matra.
Rad u dođou bio je krajn je nap oran. Kao da bi život zami‐
rao kada bi se ona približila. Svi su bili učtivi prem a njoj, ali
nije bilo sklad a kad je ona bila u blizini i niko nije bio toga
sves niji od nje same.
Oseć ala je da joj sens ei ne veruje i da je stud enti ne vole.
Ne bi joj nik ad a pomog li da u pitanju nije bilo gubljenje obra‐
za. Nikad a se nije osećala tako usam ljenom, odbač en om,
aps olutno odseč en om od sveg a. Kao da je bila ledeni breg u
tropima koji je sunc e odbijalo da greje. Ako je za njih uopšte
postojala, bilo je to samo kao rana koja odbija da zaceli.
Želeli su da ode i ona je to dobro znala i oseć ala. Ipak,
odbijala je da se povinuje njihov oj zajedničk oj želji. Muš karci
nisu nikad a uprav ljali njen im životom i nije ni sada bila
spremn a da im to dopusti. Borila se protiv toga, možda od
sam og tren utka svog rođen ja. Njen a volja bila je čvrs ta kao
čelik — hiljadu puta prek aljen — nalik onom e od kojeg se
pravi katan a, mač čas ti. Da li su zaista mislili da mogu da je
slome?
A kako su se samo trudili! Za početak, sens ei ju je stav io
u najs poriju grupu učen ik a, s onim mladim ljudima koji će,
Akiko je to odmah procen ila, morati da nap uste školu u roku
od šest mes eci. Za samo jed an čas shvatila je kak ve su nji‐
hov e skromn e mog ućn os ti. Svi su bili na mnog o niž em ste‐
penu nego ona. Bilo je to kao da ju je neko ošam ario posred
lica. Ali nije sebi dopustila da to bude poniž en je, već je pre
taj manev ar shvatila kao neš to što će moći da iskoristi kao
svoju predn ost.
Kao što bi učinio svak i novi učen ik u nov oj školi, i ona je
mirn o sed ela i pažljivo slušala sens eiev e reči, posmatrajuć i
kako se on konc entriše, trudeći se da najb olje obavi sve što
se od nje zah tev alo. Naročito pažljivo pratila je kako se grad i
odbrana.
Sve je to ona već ran ije nau č ila od Sun Hsiung a, i bila je
prav i majs tor. Ali nije želela da to pokaž e. Igrala je ulogu po‐
sluš nog učen ika, sprem nog da nau č i sve što je novo i kom‐
plikovan o. Tren utn o joj je bilo dovoljno da im pruž a ono što
su od nje oček ivali.
Kad bi došao red na nju da vež ba određ ene pokrete, sen‐
sei bi se uklan jao i na njeg ovo mes to dolazio je jed an uče‐
nik. Bio je to novi šam ar, jer svi oni koji su vež bali pre nje,
radili su sa sens eijem.
Uzimala bi poliran i drven i štap, možda upola tako debeo
kao boken — drven i kend o mač za vež be — i tri puta duži.
Smes tila bi se na lakirani drven i pod. Paz ila je na sve oko
sebe, cen eć i ono što svi Jap anc i najv iše cene — fleks ibilnost
i čvrstinu.
Zau z ela bi šinki kiču i, podigavš i drven i štap u posled‐
njem tren u, lako bi oborila studenta kad bi je nap ao.
U tišini koja bi zavlad ala učio nic om sens ei bi poslao dru‐
gog mladića na nju. Rez ultat bi bio isti, mada bi ona men jala
taktiku u odg ovoru na njeg ov nap ad.
Sens ei bi poslao istovrem en o dvojicu učen ika na nju. Aki‐
ko je kleč ala, zag ledana nap red. Nije morala da okren e gla‐
vu kako bi videla gde se nalazi drugi stud ent ili šta radi. Sin‐
ku kiču otkriv ao bi joj strategiju. Obem a šak am a ščep ala bi
lagano, ali čvrsto, drven u motku tačno po sred ini: to je bilo
veo ma važ no, jer je ona koristila sistem polug e a tu je rav‐
noteža bila najvaž nija stvar.
Stajala bi na svom mes tu, ne koristeć i se nog am a u vež bi
jer je bilo toliko toga što je mogla da učin i gornjim delom
tela.
Konc entrišuć i se na Put, osećala bi kako učen ik nap red uje
iza nje. Okren ula bi se ramen im a, sak up ljaju svu snag u. Mot‐
ka bi zaz viždala i udarila bi učen ik a u reb ra. Učenik bi od
udarc a leteo kroz vazduh.
Drugi kraj motke — koji bi sada bio oboren nan iže — po‐
čeo bi da se diže u istom tren u. Njeg ov zaobljeni kraj pribli‐
žav ao bi se grlu drugog učen ik a. Ovaj bi samo seo i zaprep a‐
šćen o se zag ledao u smrtonos ni vrh.
Tek tada, kad bi njen a konc entracija popustila, postajala
bi sves na ogromnog interes ovan ja koje je izazivala u drug im
delovima dođoa. Ono što je ona smatrala jednim sas vim
običnim događajem, pretvaralo bi se u pravi incident koji je
posmatralo tri četvrtine škole.
Ponek ad bi mislila da će sens ei njen e klas e da joj sada
ukaž e čast i da će vež bati sa njom — ali, ljuto se varala. Sve
je bilo smišljeno da je pon iz i.
Sens ei bi joj rek ao da ustan e. Uzimajući drven i štap od
nje, vod io bi je prek o dođoa do prostora na kome je radila
Saigoova klas a. Prep uštao bi je brizi drugog sens eia, čovek a
grubog lica s ožiljcima od boginja po obrazima i grudima.
On bi joj se form aln o nak lon io.
— Dobro došla — pozdravio bi je, mada tako nije mislio
nijednog tren a.
Kao da je bila geiđin u sopstvenoj zem lji. Isp ruž io bi svoju
ogrub elu, žutu šaku i rek ao:
— Budi ljub azna, pa izved i kokju suru.
Kokju suru bio je opas ni nap ad ali, kao i ostale jap ans ke
reči, imao je i drugo značen je: istovrem en o je znač io »diši«.
— Jin-san.
Učen ik koga je pozvao došao bi, nak lon io se sens eiu i po‐
zdravio bi ga kratko:
— Hei.
— Izgleda da je Ofud a-san pogreš kom stavljen a u klas u
koja joj ne odgovara. Ne bismo hteli da se tako neš to pono‐
vi. Da li biste hteli da nam dokaž ete da je sada na mes tu
koje joj pripada? — Rek avš i to, on se povuk ao na ivicu krug a
koji su oko nje formirali drugi učen ic i.
Krajičkom oka, Akiko je mogla da vidi Saigoa kako stoji
sav ršen o miran i opuš ten. Da li je bio radoznao da saz na
kako će se snać i u klas i boljih učen ik a? Da li je žalio što nisu
njeg a izabrali umes to Jin-sana?
Unutar ovog dođoa, niko se nik om nije klan jao kao što je
bio običaj u drug im borilačk im veš tinam a u Jap anu. Ovde su
bile ninđ e: zak on buš idoa — verovan je sam uraja — nije im
mnog o značilo. Mada su mnog o držali do časti.
Jin-san je stajao, licem okren ut prem a njoj, dok su mu
noge bile raš iren e u ravn i ram en a. Šake stisnute u pes nic e
držao je ispred sebe u visini struka, leva je bila preb ačen a
prek o des ne.
Bilo je neč eg što ju je uzn em iravalo u položaju tog čove‐
ka, ali Akiko nikak o nije mogla da otkrije šta je to. Tada se on
pokren uo i da je samo bila man je sposobna da vidi njeg ov
duh i pročita njeg ovu nam eru, bila bi gotova pre nego što bi
joj se pružila prilika da mu parira.
Njeno saz nan je, pak, dopustilo joj je da priprem i svoj duh
i da konc entriše svoju pažnju na nep oznato. Tada je vid ela
bljesak manrikig us arija — »lan ac snag e des et hiljada ljudi«
— oružja od dve stope dugog lanc a, kovan og ruk om, na či‐
jim krajev ima su se nalaz ile metalne kug le.
Sada joj je bilo jas no šta ju je uzn em irilo u Jin-san ov om
položaju: bio je to goho-no-kam ac, jedno od otvaranja ili
kami u borbi lanc em i šiljcima.
Jin-san je već bio na pola puta do nje, ruke su mu bile ra‐
širen e toliko da je manrikigusari visio u labav om luku izme‐
đu njih. Znala je da će pokuš ati da učin i mak jotoši, da obavi‐
je lanac oko njen og vrata, jer nije bilo najv až nije da je pobe‐
di već da to bude, istovrem en o, i brzo i efikas no.
Nije nap ravila greš ku i nije pokuš ala da ščep a lan ac. Zna‐
la je da bi joj to donelo udarac u oko, ili bi joj slomilo člank e
na prs tima.
Zato se trud ila da manrikigusari sas vim izbegne. Nagnula
je blag o gornji deo tela — i to na onu stranu s koje je oček i‐
vala napad. To joj je dopus tilo da učvrs ti svoj položaj za vre‐
me nap ad a, a koristila je svoju levu stran u kao ivicu, kombi‐
nov an u sa njeg ovim nap red ovan jem, dok je pokuš ao da je
udari u ekik a, vitalnu tačku ispod paz uh a. Ate je slomio i Jin-
san ov ritam i njeg ovu konc entraciju. Tako odseč en od puta
bio je kao obezglavljen i bilo ga je lako pobediti.
Bog injav i sens ei nije rek ao niš ta, dok se Jin-san drhtav o
podigao na noge i vratio u svetilište iza ivice krug a. Akiko je
mogla da oseti kako je nap etost posmatrača postala veća.
Ono što se zatim odigralo ostalo je zabelež en o u njen om
seć an ju kao zbivan je u nekom drug om svetu. Koliko puta je
samo, kas nije, u seć an ju oživljav ala pokrete sens eia, posma‐
trajući ga kao na usporen om filmu dok se okretao prem a bu‐
ljuku svojih učen ik a i promrm ljao jedno ime:
— Saigo-san.
Nije bilo nik ak vog oklevan ja, nik ak vog pogleda, nič eg što
bi joj u Saigovom držanju otkrilo šta mu se nalazi na umu.
Znala je da će u sledećem tren u, kad budu prišli jedno dru‐
gom, sudbina njihov og odnos a, sad ašnjeg i budućeg, biti
potpuno određ en a.
Znala je i to da će ta sudb ina biti sas vim u njen im ruka‐
ma. U svom umu on ju je već pobedio tako da uopšte nije
želeo da pokaž e svoju dominac iju nad njom kao što bi, mo‐
žda, želeo da je u pitanju bio muš ki protivnik. On je jedno‐
stavno radio ono što je sens ei tražio od njeg a: a to je bilo da
je pobed i na pon ižav ajući nač in. Da je javn o pon izi.
Od Akiko je zav is ilo kak va će biti njihov a karma — ako će
je uopšte biti — od nje je zav is ilo da iskoristi taj tren i uniš ti
taj dub oki izvor mrž nje koji je ključ ao kao vulk an u njem u.
On je bio veo ma opas an i to nik ak o nije smela da smetn e s
uma. Mog ao je da je ozbiljno povred i, samo ako bi ona tom
izvoru dopustila da eks plodira. Nije verovala da će sens ei to
moći da oseti, da će stići da interven iš e na vrem e. Saigo bi
mog ao lako da je ubije, da je smož di vrelinom svoje energije
a da toga i ne bude sves tan.
Sve joj je to proletelo kroz um, dok je Saigo ulaz io u unu‐
trašnji krug u kojem je, samo tren ranije, Jin-san bio pora‐
žen. Ugledavš i njeg ovo vrelo, nap eto lice, znala je da se on
sam sebi zak leo da neće dopus titi da mu se dogodi slično
poniž enje.
Bilo joj je potrebno samo tri minuta da je pobed i, ali u
tom kratk om vrem ens kom periodu čitav a večn ost znan ja
bila je iskorišćen a i izmen jen a u mikrokosmosu izmeđ u njih.
Korišćen je određ en ih strateg ija otkriv alo je stanje duha: ni‐
šta nije mog lo da ostane skriv en o. Postali su intimniji nego
da su bili ljubavn ic i, delili su sve izmeđ u sebe, mnog o više
nego da su bili blizanc i. Put ih je u potpun os ti povez ao dok
su se borili, dok su niz dugi, tamni tun el gledali u dušu jedno
drug om.
— Da — reče boginjav i sens ei, a da mu se u glasu nije
osetio ni trun očajanja koje je oseć ao zato što je još jed an
njeg ov učen ik strad ao od njen e ruke. — Rad ićete s nama.
Ofud a-san.
Kas nije ju je Saigo pozvao da izađu zajedno na več eru.
Slomljena mlad a žena koju je bio doveo kući preth odne noći,
sada je preb ač en a u njeg ov futon. Akiko nije ništa rek la zbog
toga. Nije ništa rek la niti je pitala zašto devojk a malo jede i
zašto jedva prek o dana, otvara oči.
Saigo nije razgovarao sa njom u res toranu. Nez ainteres o‐
van o je jeo svoj saš imi dajkon salatu. Rad io je to veo ma
dugo. Život je plamteo oko njih, rasipao se u pravoj eks plozi‐
ji pijanč ev an ja i isfors irane radosti, kao da su svi oni ljudi
koji su radili u ogromn im fab rikam a želeli da za jedno veče
potroše sve što su zaradili za ned elju dana.
Akiko je videla mnog e žene koje su se bavile istim po‐
slom kao njen a majk a. One su bile ispod njen og nivoa, ali na
kraju se sve svod ilo na isto. Dok ih je posmatrala, oseć ala se
nek ak o čudn o, kao da se opet vratila u Zam ak u kome nema
noći i kao da je opet virila kroz puk otine u razne spavać e
sobe u toku besk onačn ih noći.
Pa ipak, oseć ala se da se nek ak o promen ila. Čin ilo joj se
da je posao kojim se bav ila njen a majka bio samo fas ad a, da
ni ona nije bila niš ta bolja od svih ovih žena ovde koje su iz‐
gubile položaj, dostojans tvo i ono što se u Jap an u najv iš e ce‐
nilo — čast.
Ikan nije imala porodice, nije imala pretk e koje bi pošto‐
vala, nije imala muža koji bi je štitio, prek o koga bi bila odre‐
đen a njen a sudbina i zaštićen o njen o potomstvo. Imala je
samo Akiko, a i ta odg ovorn ost je bila suviš e velika za nju.
Za nju, kao i za ove ostale žene ovde, nije bilo bud ućnos ti
u kojoj bi mogla da rodi i odgaja dete.
— Akik o-san.
Obratila je pažnju na njeg a.
— Hai?
— Zaš to to nisi učinila?
Znala je jas no na šta misli, ali je smatrala da će za njeg a
biti dobro da to sam izgovori.
— Ne znam na šta misliš, Saigo-san.
Razmišljao je malo o tome.
— Mog la si da me pobed iš u naš em suk obu u dođou pa,
ipak, nisi htela.
Odm ahn ula je glavom.
— Molim te da mi veruješ da ne mogu da se sup rots tav im
tebi.
— Oseć am da nije tako.
Njen e tamn e oči nisu ispuštale iz vida njeg ove, zas enč e‐
ne.
— Ono što ti oseć aš, mož da, Saigo-sane, je tvoja inten‐
zivna želja da ne budeš pobeđen pred kolegama. Tobom ru‐
kovod i osećan je čas ti: ono je tvoje oružje, tvoj strah.
Sada, tri ned elje kas nije, dok su hod ali kroz sneg om po‐
kriven e voćn jak e, ček ajuć i sunc e nove godine, Akiko je znala
da je izabrala pravi put.
Miči. Bila je to jap ans ka reč za put, stazu, ali je, istovre‐
men o, mog la da označi i dužnost, nep oznato, stranca.
Akiko je osećala da je ona prva osob a na svetu koja se
naš la u situa c iji koja može da se opiše svim mog ućim znač e‐
njima te jedne reči. Njen život sa Saigoom bio je prep leten
svim tim stvarima i ona nije mog la da odred i gde se jed an
pojam gubi, a gde drug i počinje.
Tiho su prošli pored nas ad a bambus ov e trske. Grane ne‐
kog starog drveta bile su otežale od sneg a. Svak og tren a
moglo je da se oček uje da se slomiju pod njeg ovom tež i‐
nom. U zak lonu od borova, Saigo odjednom stade. Okren uv‐
ši leđa velikom stablu, poče polak o da klizi niz njeg a sve dok
nije čučn uo. Akiko je klekn ula ned alek o od njeg a, sa stran e,
pod prav im uglom. Nije se okren uo prem a njoj, nego je na‐
stav io da gleda pravo ispred sebe, u guž vu slomljenih gran‐
čica koje su prek rili sneg i led.
Akiko je bila zagledana u njeg ov ponos ni profil. Još je bio
veo ma zagonetan za nju. Ali, ona je oseć ala, znala je, u
stvari, i to da je on zag onetka i za sam og sebe. Mada je bio
za mladog čovek a suv iše povuč en, ipak sam oispitivan je nije
bilo ono što ga je zao kup ljalo. Več iti plamen njeg ove mrž nje
morao je da se neč im podržava i, s vrem en a na vrem e, tre‐
balo mu je dodati ulja. Akiko je osećala da bi pres tan ak mr‐
žnje bio i sam Saigov kraj. Bila je to njeg ova duhovn a hran a:
bez nje, njeg ov duh ne bi mog ao da živi.
Jas no joj je bilo da je on neč as tivi, pa ipak, privlačio ju je
na neki čud an nač in. Da li je to bilo zbog tog saz nanja ili
uprkos tom saz nanju? Bila je prep lašen a kad se nalaz ila u
njeg ovoj blizini, jer je oseć ala kako neko čudno osećan je iz‐
jed a njeg ovu dušu. Ponek ad bi, pak, oseć ala neko prijatno
opuštan je koje bi obuhvatalo čitav njen duh.
Kad je bila uz Saigoa, oseć ala je svoju pripadn ost. Vrem e
i prostor imali bi svoj znač aj. On je imao duh odmetn ika, a
ne odbač en og, a ona je sebe nep res tano smatrala odbače‐
nom. Odbačen i nem aju statusa, nem aju ponos a, nem aju ča‐
sti. Pribrala je svoja osećan ja one noći u res toran u, kad je
ugled ala gejšu crnih zuba i lica nap rašen og belim puderom
od pirinčan og braš na.
Odjednom je osetila da nep res tano razmišlja o Ikan: stal‐
no joj se činilo da želi da se oslobodi stega njen og bića. Ikan
nije imala drugog status a sem što je bila taju oiran što, na‐
ravn o, nije imalo nik ak vog znač aja izvan Zamk a u kome
nema noći, izvan Jošivare. Otkak o je Akiko pobeg la iz Zam‐
ka, njen odn os prem a kurtizan am a se promen io.
Akiko nije mogla čak ni da se naljuti na majku: njen e
emocije su bile zbrkan e kao kod Ikan u onim tren uc ima kad
nije mogla da je prihvati. Oseć ala je samo razum ev an je za
ono što je njena majk a učin ila, za ono što je bila.
Ikan je bila odbač en a, a Akiko, i ne znajuć i to, sama se
uklop ila u taj model. Ali, Saigo joj je sada pokaz ao da posto‐
je i drug i putevi kojima može da kren e. Odmetnik po sop‐
stven oj volji imao je status, dostojans tvo i čast. Jap ans ka je
stara tradicija razmatranja dostojans tven os ti poraz a — tri‐
jumf idea la nad akc ijom — to najbolje dokaz ivala.
Saigo, tu pored nje, odjednom oseti neki grč u telu. Kao
da je neš to u njem u vuk lo na raz ličite strane. Bes se gom ilao
u njem u i u njem u se rodila neo doljiva želja da je povred i.
— To mora da je kraj — reče.
Vetar dograb i njeg ove reči i odnes e ih, zavitla ih po sne‐
gu oko borova prek riven ih sneg om. Još se nije okren uo pre‐
ma njoj. Osetio je neki drhtaj i veliku nap etost u telu.
— Možda si se pitala ko je dovojk a koju sam doveo pre
nek oliko ned elja. — Spus tio je glavu tako da mu je brada
skoro dodirn ula grud i a zatim je jed va čujn o prozborio. —
Ona je ta koju volim. — Akiko oseti strašan bol, kao da joj je
neko zab io nož izmeđ u reb ara, polago ga okreć uć i baš ona‐
ko kako je Saigo i želeo. — Zove se Juk io, i izdala me je. Iz‐
dala me zbog mog rođaka, gaiđina! Itek ija! — Ove dve po‐
slednje reći uvred e ispljunuo je s tak vom mrž njom i žes ti‐
nom, da je Akiko morala da zatvori oči pred snag om njeg o‐
vog besa.
Saigove usne poviše se nagore, s nam erom da se osmeh‐
nu, ali to je više ličilo na rež anje nego na osmeh.
— Mož da se pitaš kako je moguć e da gaiđin bude moj ro‐
đak: Pa, evo kako: moja majk a Itam i imala je brata, pono‐
snog i odanog čovek a samurajske krvi. Zvao se Čuko i u
zimu 1943. godine, posle pogibije njeg ovog komand anta,
pred ata mu je komand a garnizona u Sing apuru. Služ io je
odano i čas no svom caru sve do septembra 1945. godine,
kada je uzalud pokuš av ao da odbran i grad od brojnih britan‐
skih vojnika. Njegovi ljudi bili su opkoljeni. Poginuli su bran e‐
ći čast Jap an a, kao što i priliči pravim sam urajima. Čuko je
bio poslednji koji je popus tio. Iako je bio izreš etan mec ima
itekija, do kraja je svojim katanom odsec ao njihov e glave.
Britanc i, kao svi varv ari, nem aju ni najm an je osećan ja čas ti.
U to vrem e, moj ujak je bio oženjen veo ma lep om žen om, ali
veo ma sumn jivog porek la. Kad ovo kaž em, mislim na to da
je ona jednim delom bila Kines kin ja. Mora da je opčarala Ču‐
koa, jer on nije ni najm an je paž nje obraćao na sve glasine
koje su, svak ak o, morale da dopru do njeg a. I ja sam znao
da ona ne može da bude Jap ank a. Samurajska krv ne može
da teče ven am a žene koja nije spremn a da osveti smrt svog
muža. Umes to da to učin i, Čeo ng se udala za čovek a koji je
komand ovao nep rijateljskim nap adom na Sing apur. Mož da je
baš on ispalio metak koji je sudb onos no pogodio mog ujak a.
Ali, nje se to nije ticalo. — Saigo podiže glavu — jedino dete
Čeo ng i tog varvarina, Puk ovn ik a, je Nik ola Lajnir.
Kad je čula tu stranu reč, to strano ime izgovoren o s toli‐
kom mržnjom, Akiko je osetila kako joj se led en a jeza spusti
niz kičm u. »Da li je to mog uće?« — pitala je samu sebe —
»Da li je moguće da ju je točak sudb ine doveo do jedine oso‐
be na svetu koja može da joj pomogne?« Jer taj isti Puk ovnik
Lajnir, taj iteki kako ga je Saigo naz ivao, bio je čovek koji je
zah tev ao javnu osud u Akikinog oca, što je dovelo do njeg o‐
ve smrti. Konc entrisala se sa željom da sve bolje shvati i sa‐
zna.
— Došao je u našu školu sa svojom ljubavi, Juk io. Držali
su se za ruke — nas tavio je Saigo — a Juk io je nek ad a mene
volela, bili smo ljubavn ici, ali tada je srela njeg a. On je oča‐
rao njen duh, kao što je nek ad a njeg ova majk a učin ila sa Ču‐
kom. Moram da je drogiram, jer će inač e pobeći od mene i
odleteć e prav o njem u. Ja sada imam samo nju.
— Da li još uvek vod iš ljubav s njom?
Saigova glava se brzo okrete, i njeg ove ugaš en e oči za‐
gledaš e se u nju, izaz ivačk i.
— Uzimam je kad god poželim. — Okren uo se zatim, i za‐
gledao u prep letene suve granč ice na zem lji. — Ona me iz‐
dala: bolje i ne zaslužuje.
Akiko se setila šta je ran ije rek ao: mož da je to kraj.
— Želiš da je ubiješ, sada.
Saigo je ćutao neko vrem e a onda je proced io:
— Gladan sam osvete. Želim da osvetim sebe, svoju maj‐
ku, ali pre sveg a Čuk oa.
Ona pomisli: »K’ai ho — vid im pukotinu: moram obazrivo
da uđem«.
— Pre dve ned elje nag lo si otišao — reče tiho. — Nisam
te vid ela ni kod kuće, ni u dođou. Nije te bilo puna četiri
dana.
— Bio sam u Tokiju — reče on. — Išao sam na pogreb
svom ocu. — Zatvorio je oči. — Želeo sam da i tebe pove‐
dem, ali nis am mog ao.
Nak lon ila se:
— Počas tvovan a sam.
— On je bio velik čovek. — Ponov o je bio veo ma nap et. —
Ali, uniš tili su ga varv ari… uniš tio ga je Puk ovn ik Lajnir. Itek i
ga je zadavio. A sada počinje moja osveta. Otrovao sam Pu‐
kovnik a. Dao sam mu spec ijalni otrov koji ulaz i kroz pore, a
ne može da bude otkriv en. Otrov polak o deluje, ali je smrt
neizbežna.
— A onda?
Oborio je glavu.
— U pravu si, Juk io mora da umre. Ali, to nik ak o ne sme
da saz na moj rođak, Nik ola. Mora da se pita šta je s njom… i
moraće da čeka… A onda, kad se nas dvojica suk obimo, tren
pre nego što ću ga ubiti, reći ću mu kak va je bila sudb ina
njeg ove voljene. Tada će krv av i kami koji me sled i i muči,
najz ad moći da se smiri i odmori.
Smrt, smrt i samo smrt. Smrt je bila svud a oko njih, kao
da su se kup ali u moru lobanja. Giri koji je Saigo nos io, kao
da se jednim delom svoje težine pren eo na Akiko. Nije ni
čudo što mu je duh bio bač en u praš inu. Tek sada jas no je vi‐
dela prep litan je njihov ih karm i.
Bez razmišljanja, ona pruž i ruku i njen i prsti kliznuš e po
njeg ovoj mišici. Njegova glava se okrete, a crv en i bes pojav i
mu se u očim a, izazivajuć i ga, ali ona reče:
— Dopus ti mi da oteram taj kami… bar za tren. Neš to kao
da se otopi u njem u, barijera se sruš i i hrab ri ratnik pade u
njen zag rljaj, kao malo dete koje traži uteh u na majčinim pr‐
sima.
Hladnoć a nije mog la niš ta vatri koja je buktala u njima, i
prvi put u svom živ otu Saigo oseti navalu krvi u svom penis u
zbog ženskog dodira. Ran ije, čak i u vođ en ju ljubav i s Juk io,
uvek je bilo nas ilja — i najč eš će bi je uzimao od pozad i, kao
što je činio sa svojim mladim ljubavn ic ima, muš karcima.
Tako se i taj njegov odnos sa Juk io jed va mog ao naz vati pra‐
vim vođ en jem ljubav i.
Ali, sa Akiko sve je bilo drugač ije. Mož da je to bilo tako jer
je dopustio da se Akiko utop i u njem u, da ga poved e. On je
bio taj koji se podav ao njen om vođen ju ljubav i, odgovarao
na njen podstrek, koristeći svoje grube, žuljevite šake stvo‐
ren e da nan os e bol i smrt za než no milovan je njen og bes‐
krajn o než nog belog tela.
Onog tren a kad je osetio njen e usne na svojima, kad je
osetio kako njen jezik istraž uje njeg ovu vlažnu unutrašnjost
kao nič iji pre, bio je tvrd kao sten a i tako eks tatično željan,
kao da nik ad a nije vodio ljubav. Oseć ao se kao da je sas vim
nev in.
I zaista, kad je ljubav u pitan ju, on je stvarno bio nev in.
On nije znao šta su než nost i razumev an je. On nije pozna‐
vao ljub av. Mići.
Njen e dojke su se topile pod njeg ovim dodirom, a čudna
osećan ja strujala su sa njen ih nab ubrelih brad avic a. Želeo je
odmah da prodre u nju, toliko je bilo njegovo uzbuđ en je.
Neo buzdano. Ona je dražila njeg ove brad avice vrh om je‐
zika, i dodirivala njeg ova jaja veš tim prstima, dok je sam vrh
nab rek log pen is a milovala unutrašnjom stran om butine.
Držala ga je u tom uzbuđ en ju veo ma dugo, sve dok nije
shvatila da je on skoro sasvim izbezum ljen. Tada se smilova‐
la, i sebi i njem u, i postavila je vrh njeg ovog pen is a na sam
ulaz svoje vag ine.
Snaž no uzdahn uvš i, prodro je u nju, dok su mu očni kapci
trep erili a grudi se teško dizale i spuštale, sve dok se njegovi
uski bok ovi nisu suk obili s njen im — sve dok nije ušao sa‐
svim, i veo ma dub oko, u njen e najtamnije dub ine.
Nije mu dopus tila da se pokreć e, plašeć i se da samo je‐
dan pokret može da oslobodi njeg ovo uzb uđ enje i njeg ova
osećan ja. Pritisnula ga je uz sebe što je više mog la. Tada je
počela da stež e i otpuš ta svoj unutrašnji mišić. To stez anje i
opuštan je izazivalo je man je trljanje i uzb uđ ivan je, nego da
je on ritmički prodirao u nju. Znala je da će njihov o milova‐
nje duže potrajati, mada joj je bilo jasno da je on bio na sa‐
moj ivici ograzma već onda kad je ušao u nju.
Akiko je posmatrala njeg ovo lice, oseć ajuć i kako se uzb u‐
đuje ne samo zbog vlažnog kontakta izmeđ u njihov ih tela
već i zbog onoga što je vid ela da preleć e prek o njeg ovog
lica. Uživala je u zad ovoljstvu koje mu je pružala: uživala je
u tome što je bar na kratk o oterala duha koji ga je muč io da‐
nju i noću.
Znoj se sledio na njihov im leđima, učin io da postan u deo
zimskog pejzaž a. Tamo gde su se doticali, tela su im bila vla‐
žna i kliz ava, kao da je vrelo ulje sipano izmeđ u njih.
Akiko oseti kako joj razum luta, nije više niš ta jasno vid e‐
la. Bila je veo ma blizu sam om vrhunc u zadovoljstva. Ali, re‐
šila je da se usreds red i na Saigoa. On više nije ništa ni vid eo
ni čuo. Njeg ovo čvrs to, vitko telo nep res tano je dodirivalo
njen o. Žile mu se zategoš e na vratu a zubi čvrs to steg oše
zbog napora i želje da produž i ekstaz u. Ali, nije mogao.
— Ooo oh, da! — uzvikn ula je, potpuno izbezum ljena, sa‐
svim van sebe, izgub ljena u valovima zadovoljstva koji su je
prep lavljivali, preteć i da je uguš e.
Dugo posle vođ enja ljubavi, Saigo nije ličio na sebe. Sve
ono što je nekad a bio, izgub ilo se u njen om zagrljaju i nas ta‐
vilo je da se nek ak o održav a kao lepo oblikovan e rušev in e
na krv av om bojnom polju.
I dalje je bio čvrs to stisnut uz nju, i treb alo mu je strašno
mnog o vrem en a da povrati normaln o disan je. Čak i kad im
je postalo hladn o, i kad je bilo jas no da moraju da se obuku,
odbijao je da se odvoji od nje.
Jedn om je čak tiho zaplakao. Kad ga je pitala šta ga muči,
rek ao je:
— Setio sam se onog starog drveta kraj kojeg smo malo‐
pre prošli. Kako želim da budem kao to drvo, oslobođen svog
tereta. Kako želim da i ja zbacim teret koji me pritiska, kako
želim da se radujem životu.
Ali, tada je, malo po malo, počeo da se vrać a u svoj stari
lik, da postaje opet onaj isti stari Saigo kojeg je poznav ala. I
uskoro su sed eli odvojen i jedno od drug og, tako dalek o da
im se čak ni ram en a nisu dodirivala. Na neki čud an nač in,
Akiko je oseć ala da se on stidi zbog onog a što su malopre
radili, kao da je prek rš io neka unutarnja pravila kojih je
samo on bio sves tan. Želela je da može da mu kaže da se
on stidi jed ino suza ali, istovrem en o, plašila se da to nije
prava istina.
Činilo joj se da on žali zbog otkrić a koje je pokaz alo da on
ima oseć an ja, i da mu je ljubav potrebn a kao i ostalim ljud‐
skim bićima. Akiko je već dovoljno dugo bila sa njim da bi to
mogla da shvati, i bilo joj je sav rš en o jas no da je Saigo svo‐
jev oljno izgrad io neki zid odbojnos ti i odeljivan ja od ostalih
pripadn ika ljuds ke rase.
Ako je uopšte verovao u neš to, onda je njeg ov bog bio
sep aratizam. Jer, to odvajan je mu je dav alo snag u istu koju
Put daje drug ima. Dopuš talo mu je da prihvati sve ono što je
on rad io, kao da je to jedino neo phodn o i pravo. Bez tog ve‐
rovan ja — on bi kao sveš tenik bez Bude — bio izgubljen. Ali,
u tom tren u, to njeg ovo okretanje teš ko ju je povred ilo i ona
nije mogla da začuti. Posmatrajuć i njeg ovo lice, rek la je:
— Nisi uživao u naš em spajanju, Saigo-sane? Nisi osetio
strujan je ljub av i i razmen u oseć an ja kao što sam ja osetila?
Njeg ovo lice se zgrč ilo.
— Ljub av! Uh! Tak va stvar ne pos toji!
— A malopre si mi rek ao da si voleo Juk io — primeti Aki‐
ko, mada je osetila da se neka zla slutnja jav lja u njoj.
— Ono što ja osećam prem a Juk io tebe se ni najm an je ne
tiče — odvratio je. — Ja sam ti to već nag lasio. Ono što ja
osećam prem a njoj ne može da se izraz i reč ima. Ali, to sva‐
kak o nije ljub av.
— A šta oseć aš za mene? — znala je da će doći do toga,
ali strah od onoga što će on reći, ili što neće reći, potpun o ju
je blokirao. — Šta je to što oseć aš prem a meni Saigo-sane?
Da li je i to nešto što ne može da se izraz i reč ima?
— Pitan ja, pitan ja i samo pitanja. Zaš to sve žene samo
postav ljaju pitan ja? — skočio je na noge i zan eo se, dah mu
je bio kao oblačak ispred usan a, ponov o je bio prav i ratnik.
— Ne podnos im pitanja, Akik o-san. Ti to već dobro znaš pa,
ipak, nep res tan o postavljaš pitanja.
— Ja sam samo ljudsko biće — reče ona tužno — nis am
kao ti, ojabun.
Nas mejao se nek im dub okim grlen im smeh om.
— Ojabun, je li? To je dobro, Akiko-san. Vrlo, vrlo dobro. Ti
me vid iš kao svog mentora, kao svog gospodara. Reći ću ti
neš to Akiko, ti svak ak o znaš da me održiš u dobrom raspolo‐
žen ju.
Kad ju je ponov o pog ledao, odjednom mu je pos talo jasno
da on, u stvari, nik ad nije voleo Juk io: da nik ad a nije shvatao
da jedno oseć an je može istovrem en o u sebi da krije i hlad‐
noć u i top linu.
Dok su mu oči upijale Akik o, opet je osetio rađan je nez a‐
jaž ljive seks ua lne želje koju je ona znala da probud i u nje‐
mu. Nije prem a njoj oseć ao ni trun agres ivn og besa koji je
gajio prem a Juk io ili svojim muš kim ljubavn ic ima. Bio je za‐
prep ašćen što Akiko uopš te ne izaziva bes kod njeg a, već
samo neku čudn u toplinu koju je on, s malim zakaš njen jem,
mogao da naz ove dobrodošlom. I, sada je dobro znao da je
sve ono što joj je dan as rek ao rek ao samo s nam erom da
sebe oslobodi, a nikak o da nju pov red i.
Nebo se spus tilo, a oblaci su bili teš ki i tamni. Vaz duh je
bio pun vlag e i neke čudne nap etosti. Uskoro će početi da
pada kiša ili sneg, zavis no od temperature.
— Dolaz i oluja sa sev erozap ada — reče on — vrem e je da
kren em o.
Želeo je da odvoji oči od nje, ali nije mog ao, ličio je na
dete koje je u prodavn ic i videlo svoj omiljeni slatkiš pa je
besk rajno oklev alo da kren e.
A, istovrem en o, oseć ao je neo doljivu želju da prek in e ovu
čudn u vezu koja ih je još vez ivala kao dugi svilen i konop ac.
Za njeg a je bilo veo ma važ no da počn e ponov o da vlada so‐
bom, bilo mu je važ no da saz na da se nije sas vim promen io
zbog tih nov ih oseć an ja, da je on još u biti onaj stari gvoz de‐
ni ratnik i borac.
Kren uo je tako sam, kao da je zaborav io da ona postoji. A
kad je Akiko ustala da kren e za njim, vid ela je da je neš to
drugo privuk lo njeg ovu pažnju, neš to što je njoj izmak lo. Po‐
smatrala ga je kako skreć e sa staze i kako ide prem a borovi‐
ma s leve stran e.
Ubrzo se vratio prem a njoj. U levoj ruci držao je guž vu
sivk as tog krzna.
— Akik o-san, vidi šta sam naš ao! Mlad unč e vuka!
Osmeh ujući se, Akiko pođe stazom prem a njem u. Za tre‐
nutak joj je ličio na malog, srećn og deč ak a. Bilo joj je drag o
što je ugledala tu rad ost u njem u. Pomislila je: »Kad bi samo
ovi tren uc i mogli da potraju što duže«.
U tom tren utk u postala je sves na užasne opas nos ti koja
je, zav itlana kroz vaz duh, jurila prem a njem u. Otvorila je
usta da krikn e, da ga upoz ori, ali već je bilo suv iš e kas no.
Velika siva zver već je bila na Saigou, urlajuć i i raskidaju‐
ći slep o. Saigo se zaneo i skliz nuo na stazu, zap rep ašćen
snag om i besom nap ad ača. Isp us tio je mladunč e, ali majka
to nije primetila, i nas tavila je da ga krv oločno nap ada.
Akiko je jurn ula nap red i videla je kako se čov ek i zver ko‐
trljaju po sneg u. Sagn ula se s nam erom da uhvati vuka za
vrat i odvuč e ga od Saigoa.
Ali, tada se Saigo okliznu još jednom, i zver i čovek poče‐
še da se kotrljaju niz snež nu strm inu prem a reci.
Akiko je pojurila za njima i vid ela je užas an bol na njeg o‐
vom licu. Videla je kako mu se grče leđa. Nap ola se klizajući,
jurila je prem a poprištu. Kad se doček ala na noge, izbacila je
jednu nogu svom silinom unap red, i udarila je vuka u čeljust
vrh om čiz me.
Životinja je odskočila vis ok o u vaz duh, zau rlala, pala na
tlo a zatim se, šep ajući, povuk la prem a borovima ispod kojih
je njen o mlad unč e lun jalo izgub ljeno i očajn o.
Akiko kleče pored Saigoa. Njegovo lice, rame i mišice bili
su razderan i. Videla je strahov iti ugriz iznad člank a na lev oj
ruci. Ali, sve su to bile manje povred e. Najstraš nije je bilo to
što je bio nek ak o čudn o izvijen i što su njeg ove raš iren e oči
pokaz ivale kolike bolove trpi.
Krajnje pažljivo, prev rnula ga je na stomak. Odmah joj je
bilo jasno da je, dok je leteo niz nas ip prem a reci, ozbiljno
povred io gorn ji deo kičm e. Nema sumn je da mu se neki ka‐
men isp reč io na putu, i da se strah ov ito udario o njeg a.
Veo ma než no, ona je povlačila prste, kao prav i hirurg,
duž njeg ove kičme. Osetila je da su povređ en a tri ili četiri
pršljena.
Duboko je uzdahn ula. Pored ostalih stvari, Sun Hsiung je
bio i kopo sens ei. Sa dva prsta mog ao je da slomi svak u kost
u telu nep rijatelja. To je bila najv eć a i najp oznatija veš tina
kopoa. Ali, Sun Hsiung je nju nau č io i drug oj strani kopoa:
kac uu. Bila je to neka vrs ta dubokog ozdravljivan ja.
Jedn om ga je vid ela kako koristi seikocu, jednu podvrs tu
kac ua, i zam olila ga da je nau č i toj čud es noj i teškoj veš tini.
Bila je to mud rost i veština nam eš tanja kostiju.
Zau s tav ila je disan je znajuć i da, ukoliko ne uspe da do
kraja obav i proces nam eš tanja kostiju kad ga jednom zap oč‐
ne, može da doved e u ozbiljnu opas nost Saigoov život ili da
izazove delimičnu paralizu. Za njeg a bi to bilo više nego
smrtna pres ud a. Ali, šta je mog la drug o da učin i? Nije mogla
da ga pokren e. Nije smela da ga ostav i i da ode da potraži
telefon. Već je bio u šoku i nes ves ti. Nije mog la da traži do‐
puš ten je od njeg a da počne ono što je nam eravala. Znala je
da će, ako ne rea g uje brzo i ne počne odmah da deluje,
hladnoć a probiti njegovu prirodnu odb ranu i da će ga ubiti.
Bez ikak ve druge misli na umu, odbacila je sve strah ov e i
bacila se na posao. Pun ih dvad es et minuta radila je ono što
je nau č ila od Sun Hsiung a. Zas tala je samo jednom. Kao što
je i sumnjala, i četvrti pršljen je bio porem eć en, bio je niži od
ostalih. Nije znala da li će veš tina i mud rost seikocu aiki
ovde da pomogne. Nije znala da li da nas tav i sa onim što je
počela.
Tada je zatvorila oči i usmerila svoje misli na Put. Ovde ju
je vodio instinkt, i još nešto više: oseć aj kosmičke harm onije.
Koristeć i oba palca na kjuš o — vitalnim tačkam a — na sva‐
koj strani pomeren e kosti, pritiskala je unutra i u stran u.
Čula je tihi puc an j, kao kad zapušač izleti iz grlića boce sa
šamp anjcem. Zah valila je Budi što joj je podario snag u i hra‐
brost.
Jedn o vrem e posle toga kleč ala je iznad Saigoa, slomlje‐
na od umora i olakš an ja, trud eći se da svojim toplim dahom
odag na zimu s njeg ovih nag ih leđa.
A onda, pribravš i se za veliki nap or, preb acila je Saigoa
koji je još uvek bio u nes ves ti prek o ram en a, nam es tivši nje‐
govu tež inu što je udobn ije mogla. Ustala je kao dizač i tere‐
ta i, polako nos eć i suv iše teško brem e, kren ula je prem a
kući.
***
— I tako si stigla ovam o — reče on. Akik o klimn u glav om.
— Saigo mi je rek ao za vas: on mi je rek ao da treb a da
potražim ulaz tamo gde on ne može da ga nađe.
— Mislim da je to preterano — primeti on — ali, to me od
njeg a ni najm an je ne iznen ađ uje. On nije bio sprem an da
ovde ostane. Ne verujem ni da je sad sprem an da ostane za
duže vrem e.
Teš ko su joj pale njeg ove reči, znajuć i da je Saigo svoje‐
voljno utro stazu za nju, koju je prvo bio otkrio za sebe, ali
sa koje je bio oteran.
Kioki joj prek ide mis li.
— Šta je to što tražiš ovde, Akiko-san? Šta je to što misliš
da možeš da dobiješ od mene, šta je to što misliš da ja
imam što drug i nemaju?
— Želela bih da nau č im kako da krijem svoj duh — reče
ona. — Želela bi da pokaz ujem sav ršen i va, čak i onda kad
sam spremn a da sas eč em nep rijatelja.
Kioki nasu još čaja u njihove šoljice. Počeo je da srk uć e
svoj. Sed eli su prek rštenih nogu na kam en om podu licem u
lice, jedno prem a drug om. Zam ak u kome su bili, on joj je to
rek ao, saz idao je davn o Tokug av a za ženu koja je bila polu-
Portugalka polu-Jap ank a. Akiko je pomislila da je to bila neka
zaista specijalna žena.
Nap olju, komus o sa korpom od trske na glavi svirao je na
čud esan nač in na svojoj svirali od bambusa.
— Reci mi — reče on, posle izves nog vrem en a — kako to
da tako mlad a dev ojka ima toliko smrtnih nep rijatelja?
Nije bilo drugog izlaz a nego da mu kaže sve po redu: mo‐
rala je da mu ispriča sve o Ikan i o Zamk u u kome nema
noći, o Šimad i, svom ocu, i onima koji su stavili vak iz aš i u
njeg ove ruke koji je zas ek ao dva moćn a zarez a u donji deo
svog trbuha, uniš tivši svoj hara. Svoj živ ot. Sep uk u.
Kioki zatvori svoje oči u obliku dijam anta.
— Potres no je što kod nekog, tako mlad og, vid im toliku
odan ost i spremn ost da se učini ono što se mora. — Uzeo je
pozlaćen u lep ez u koja mu je lež ala nad ohvat ruke, i počeo je
da je než no pokreć e, dodirujuć i njom svoj obraz. Bio je to fe‐
miniziran i pokret i Akiko je oseć ala da mu, nek ak o, ne odgo‐
var a.
Kioki odmah prek ide da pokreć e lep ez u. Njegove oči je
prostreliše čudnim pogledom, otkriv ajuć i svak u njen u misao.
Lep ez a je bila smiren i leptir kraj njegove glav e.
— Da li ti smeta što koristim lepez u, Akik o?
Poželela je da ga slaž e. Ali, Saigo ju je upoz orio da to ni‐
kak o ne čini. »Kioki-san će odmah znati da lažeš« — rek ao
joj je — »i odmah će zatražiti da odeš«.
Akiko je bila postiđen a zbog istine, i obrazi joj se zac rv e‐
neš e od nav ale krvi.
— Čini mi se da lep eza ne priliči velikom ratnik u kak av
ste vi.
— Ili, kak va si ti.
— Ja nis am veliki ratn ik, sens ei.
— Ali namerav aš da bud eš.
— Hai.
— Onda nau č i da koristiš lepez u.
— Kao žena, ja…
Posmatrala je otvoren ih usta kako lep ez a zviždi kroz va‐
zduh i kako se zabad a u samo stab lo bora ispred sobe.
— Ne kao žena — reče Kioki — već kao ratnik. — Potpuno
mirno, srkn uo je još malo čaja. — Molim te, vrati moje oruž‐
je. — reče, poš to je spustio porc ulans ku šoljicu.
Akiko ustad e i pređ e prek o sobe. Pruž ila je ruku, sve dok
nije dodirnula tu stvar zaboden u u drvo, ispruž en u kao ruka
Bude. On reče:
— To nije ogi obična lepeza koju nos ite na grud ima, Aki‐
ko-san. To je guns en, borb eno oružje.
Kad mu je don ela lepezu, on joj objasni:
— Svih des et reb ara na lepez i nap rav ljen o je od ruk om
kovan og čelika, sama lep ez a je kao memb ran a od čelika
koja može da pres eč e kožu, meso, mišiće… čak i kosti, ako
je udarac dobro odmeren.
U njeg ovim rukam a guns en je opet počeo da ide nap red-
naz ad i da dodiruje njeg ov obraz poput umorn og leptira koji
se vrać a na svoj krin.
— Tvoja soba je na drug om spratu — dodao je. — Baš is‐
pod moje.
***
— Nem am roditelja: nebo i zemlja su mi roditelji. Nem am
kuće: saika tand en1 je moja kuća. Nem am tela: stoicizam je
moje telo. Nem am očiju: mun je su moje oči. Nem am strate‐
gije: sak ac u đizai2 je moja strateg ija. Nem am planov a: kis an
su moji planov i. Nem am principa: rinkio hen3 su moji princi‐
pi.
1. slobodan da ubije i vrati život
2. kuj gvož đe dok je vruće
3. priklan jan je svim poslovim a
Akiko, sas vim sama u Sobi senk i, kleč ala je ispred štap ića
sa tam jan om i malih belih sveć a. Svetlost sveć a i miris ta‐
mjan a ispunjav ali su prostoriju. Vaz duh kao da je upijao nje‐
nu molitvu, kao da ju je sluš ao.
Kiokijev zamak bio je smeš ten u šum ovitoj uskoj dolini,
okruž en belim brez am a i ariš om, poljima blistavih, rasc veta‐
lih azalea i bres kvam a, hiljadu metara iznad nivoa mora u
kogen u Asam a. Bio je to brdski kraj — u kome je prek o leta
bilo svež e, a veo ma hladn o prek o zime — udaljen 130 kilo‐
metara od Tokija, na sev eroistoku od pren as eljene pres toni‐
ce. Zam ak se nalazio skoro u sam om sred ištu Honšua, ja‐
pans kog glavnog ostrva.
Kogen om je dominirao Asam a-jama, aktivni vulk an vis ok
2.500 metara, čije su strm e strane bile od stalnih erupcija
pune vrelog pepela.
S drug e stran e brda, gde je bio Kiokijev zamak, pružao se
Onio šidaš i, čud esni pejzaž zaostao posle strahov ite erupc ije
1783. god ine: ovaj pred eo naz ivan je Đav oljim đubrištem.
Na sve strane bile su podignute vile bogatih ljudi, ali ni‐
jedna se nije videla iz ovog zamk a koji se naz ivao Jami Doko
— Zmaj u tami. Sam Kioki ga je tako naz vao kad je tu došao
da živi.
Akiko nije imala pojma kad je Kioki došao ovam o, kao što
i inače nije ništa znala o njem u. Zbog onog što je videla svo‐
jim očima, mogla je da kaže da je on delimičn o Mong ol: kosi‐
na njeg ovih očiju, širina lica kao i tamna boja kože jas no su
to pokaz ivali. Mogla je da zamisli kako njeg ovi prec i, odev en i
u vučju kožu sa metalnim oklop ima, dolaz e na neo sed lanim
konjima iz kin es kih step a da bi osvajali sela u ravn ic i.
Rad ili su po jasno zac rtan om planu koji nije trpeo nikak ve
izmen e. Vež be su se nas tavljale direktn o na ono što je ona
nau č ila u toku dve godine u školi u Kum am otou. Svak i tren u‐
tak Akikinog vrem en a u školi u Kum am otou bio je isplaniran
i određ en za neš to. Pogreš ni potez, ili pokret, bili su raz log
za kaz nu. Nikak va objašnjenja ni izvinjen ja nisu tolerisan a.
Nije tolerisan a ni bolest. A, ako je neko već bio boles tan, Ki‐
oki bi to brzo sred io prirodnim lekovima i čajev ima od trave.
On je bio veo ma nad aren i jogen — hem ičar — i Akiko koja je
inač e retko kada bila bolesna, već bi bila na nog am a za de‐
set čas ova, ako joj se baš neš to tako i desilo. Za to vrem e,
nas tavljala je sa svojom obuk om — čak i sa najn ap orn ijim fi‐
zičkim vež bama.
U to vrem e, ned eljama su živeli u divljini, ostavivš i zamak
dalek o iza sebe. To su običn o rad ili kad se men jalo vrem e —
usred zime, ili kas no u leto i rano u jesen kad su tajfun i na‐
padali juž nu obalu ostrva šaljući u unutrašnjost tamn e obla‐
ke, nalik na ogromn e šape zmaja.
To je imalo svoj cilj. Učio ju je kako da se koristi elem enti‐
ma prirode i čak, u nek im sluč ajevima, kako da ih potčini
svojoj volji. Sa sobom bi obično nos ili samo rokug u, »šest
sprava za putovan je«, koje je koristio svak i ninđ a. Pet spra‐
va bilo je smeš ten o u šes toj, zvan oj ućitake, tri metra dug oj
trsci od bambusa. Unutra su bili lek ovi, kam en a olovka, pe‐
škir, šeš ir i mus ub inav a, osam metara dugi konop ac nap ra‐
vljen od žens ke kose, lakš i od konopc a za bič a mnog o jači.
Živeli su na drveć u i u žbunju, pored potoka, na stenam a
pored vod opad a Širaito, u nev erovatn o lep om pejzažu ispre‐
sec an om man jim vod enim tokovima koji su skak ali prek o
sten ja.
Cuć igum o je bio tehnika do koje je Kiokiju mnog o stalo i
koju je nas led io od svog oca Jun ai Ukifun ea, plaćen og ubic e
u služ bi Nobunag a Ode, moćn og daimja, jed ins tven og među
ninđ ama jer je bio patuljak.
Cuć igum o je bio, kako je to Kioki rek ao, »slepi miš na gre‐
di«. Nau č io ju je kako da se popne na plafon i uz pomoć ne‐
kode ostane tu. Nek ode su bile čelične mačje kand že. Sati‐
ma bi tako vis ili u tami, koristeć i sav ršen u kontrolu disan ja
da bi smirili svoj metabolizam i ostali nep okretni sve do
zore.
Tada bi se bešumn o spus tili na kam en ito tlo, a da ih nije‐
dan mišić nije boleo ni bio ukruć en. Istog tren a bili su
spremn i, ako je to situac ija zahtev ala, da nep rijatelju zad aju
smrtonos ni udarac.
Jedne več eri, možda posle godinu i po dana od njen og
dolas ka u zam ak, Kioki ju je odveo u prostoriju u kojoj nije
nik ad a ranije bila. Bila je to veo ma prostrana soba zasvođe‐
nog plafon a, gde se gub ila svetlost. Prostorija je bila razde‐
ljena starins kim vratima koja su veo ma ličila na skoro okru‐
glu Kines ku mes eč ev u kap iju.
Videla je tatami, prvi otkak o je došla u Jami Doko. Kioki je
klekn uo na tatam i blizu Mes eč ev e kap ije. Isp red njega je bio
lak irani posluž avnik za serviranje čaja. Videla je i mali tan jir
sa kolač ićima od pirinč a.
Akiko se nis ko nak lonila i, skin uvš i čizme, klek la je pored
njeg a. Mes eč ev a kap ija dizala se pored njih i iznad njih, bila
je prirodna prep rek a izmeđ u učen ik a i sens eia.
Sve je bilo veo ma tiho u ovoj prostoriji, sve je bilo nek ak o
sveč an o i ozbiljno. Akiko je, ispitujuć i, onak o kako ju je on
nau č io, mog la da oseti samo harm on iju njeg ovog va. Posma‐
trala ga je kako priprem a zeleni čaj: nije znala da je toliko
vešt u tome. Bila je iznen ađ ena zbog lepote i odmeren os ti
njeg ovih pokreta. Sama je bila veo ma opuš tena i smiren a.
Skoro da je pos tigla sav rš en i mir.
Kioki odloži metlicu i, okren uvš i porc ulans ku šolju za pola
krug a, pruži joj čaj koji se puš io. Nisko joj se nak lonio i ona
ponov i taj pokret istegnuvš i daleko gornji deo svog tela. Nje‐
no čelo dod irnu tatami s drug e strane mes eč ev e kap ije…
Šap at, tihi kao klizan je svile uz nago telo, ili…
Sleđen a, dok je osećala kako joj se adren alin penje, spu‐
stila je glavu još niže i bac ila se unap red, kotrljajući se kao
lopta, sve dalje prek o tatam ija.
Iza nje metalna oštrica spustila se iz kriv ine mes eč ev e
kap ije, pres ek avš i mad rac od trske tačn o na onom mes tu
gde je malopre bio njen izduž eni vrat. Oštrica se zab ila u
pod ispod dušek a.
Akiko se podiže na kolen a i zag leda se, širom otvoren ih
očiju, u sens eia koji je mirn o srk utao čaj.
— Kako ste to postigli? — pitala je, čud eć i se — nis am
osetila ni najm an ji pokret u vaš em va. Nič eg nije bilo… ama
baš nič eg.
— Zbog toga si došla ovam o — reče jedn os tavno Kioki.
— Jaho krije moj va.
— Jaho? — ponov i njeg ove reči kao eho — mag ija? Sens ei
slegnu ram en ima.
— Zovi to kako želiš. Ima mnog o imen a. Nije važ no koje
koristiš.
— Znač i da to postoji.
— Da li si znala moje nam ere?
— Mog la sam da pog inem. Da li biste to dopus tili?
— Kad oštrica poleti ja više ne mogu da je kontrolišem —
rek ao je. — Ali, kao i uvek, ti si bila gospodar sopstven e sud‐
bine. I veo ma sam zad ovoljan što si sada pored mene. Ti si
prva žena koja je došla ovam o da traži saz nanja koja su na‐
men jen a, pre sveg a, muš karc ima. Žene obično traže da vla‐
daju silam a i da ih posed uju. To je obična strategija: žens ka.
Na taj nač in majka u naš em društvu kontroliše sina, žena
kontroliše muža. Retk o kada žena traži direktn iju vlast, moć
da sops tven om snag om vlada nad ljudima i elementima.
Kao što sam nap omen uo, nek oliko ih je to pokuš alo. Nijedna
nije uspela. Možda ćeš ti sada biti prva miko — ustao je, i
nap rav io pokret šak om nag ore. — Dođi, vrem e je da počne
tvoje stvarn o učen je.
On je bio lice koje se vid elo u kiši. Videla ga je i nije ga vi‐
dela. Bio je tu pored nje i nije bio pored nje. Bio je brz kao
kami, nes tajao je kao svetlost, pojavljivao se, a onda zaista
nes tao.
Mada je provela godine s njim, mada je on držao ključ za
ulaz ak u njen svet, i mada joj je pred ao te ključ ev e, došlo je
vrem e kad je počela da sumn ja da je uopš te bila u Jami Do‐
kou.
Švajc ars ki Alpi dizali su se oko prostran e bolnice u kojoj
je lež ala sva omotan a u, kao sneg bele, zavoje. Nije mogla
da vidi, a tako je malo šta interes antn o imalo da se čuje.
Hran ila se svojim uspomen am a.
Kioki je postao samo san, neu h vatljiv kao dim koji se diže
sa šums kog tla, Ali, ono što je dobila od njeg a bilo je veo ma
stvarno.
Svak og dana, bolnič ark a odeven a u belo izvoz ila ju je na
sunc e. Ostajala je na sunc u tačn o četrd es et minuta. Švajcar‐
ci su bili prec izni, kao i Jap anc i, u nek im stvarima. Terapija je
bila jedna od tih stvari.
Seć ala se dobro tren utk a kad je nerast izleteo ispod gra‐
nja i stao ispred njih. Čvrs to je stajala dok je zver jurila pre‐
ma njoj. Bila je sves na vep rove snag e, vid ela je njeg ovo gru‐
bo krzno i krvoločni pogled, iskriv ljen e zube u donjoj vilici,
spremn e da je ras kinu.
Ipak, nije se pokren ula. Duh joj je bio kao mirno jez ero.
Otvorila je usta. Iz njih je izleteo kiai, poznat kao toaten o-
ate, udarac iz daljine.
Nerast se okren uo u vaz duh u, ispustivši urlik koji je parao
vaz duh i uši. Krik je bio pres eč en kao da mu je neko iznen a‐
da prerez ao grlo. Zver je teško pala na jednu stranu i ostala
je tu sas vim mirn a, sve dok ona nije prek in ula svoj uzv ik,
onak o kako ju je Kioki nau č io.
Sećala se dodira Kiokijevog kim ona po ruci. Seć ala se
kako je nes tajao posle podne da bi spav ao. Sećala se kako je
nije ostav ljao čak ni u snovima, kao da je i to bio deo njen e
obuk e u Jami Dok ou.
Žud ela je za njeg ovim učen jem kao što mlad ić žudi za
seks om, želela ga je, san jala o daljem nap red ovan ju, dok na
kraju nije postala opsedn uta onim što je učila.
Bilo je u njihov om odnos u neke čistote kak va se nikad a
ran ije nije jav ila u vezi izmeđ u muš karc a i žene. On nije bio
svetac: ali, ona ga nije želela. Ona je više bila željna moći
koju je on posed ovao. On je poznavao jaho i ona je žud ela
toliko za tim da je on, na kraju, ipak pos tao njen ljub avn ik.
Seć ala se njihov og ras tank a. Bila je sa njim pun ih sed am
godina, što je bio veo ma značajan broj za njih oboje: mag ič‐
ni broj. Bilo je vrem e da se vrati u svet i da počne osvetu.
Lice u kiši je trep erilo.
Znala je da se zam ak, koji je ostavila, polako pretvara u
ruš ev in e, i da nes taje među lišćem nov og ras tinja. Kiša je
udarala po njenim ram en im a u ritm u melodije koju je izvod io
komus o. Zeč ev i su bež ali ispred nje, a usam ljeni soko leteo
je izn ad vrhov a drveć a tražeć i odgovarajuć u vaz dušnu stru‐
ju.
Kad je došla iz led enog Asam a kogena i pomeš ala se sa
turistima i građ anima Tokija, odjednom je osetila da je osoba
koja joj sada najv iše ned ostaje — Saigo. Znala je da je Koiki‐
jevo učen je bilo njen ljub avn ik punih sed am godina, i to
samo zbog toga što nije mog la da vodi ljubav sa Saigoom.
Svojev oljno je odbacila pomisao na njeg a, odgurnula je u
stran u da se ne bi muč ila.
Nije više bio u Kum am otou, tako su joj rek li prek o telefo‐
na, zato je otišla izvan Tokija, tamo gde je živela njegova po‐
rodica, kako joj je on rek ao.
Nije imala nikak vog dodira s njim punih sed am godina,
mada je za to vrem e imala toliko obavez a da joj se sve to či‐
nilo kao sed am minuta. Kao udisaj vrem en a. Nije bilo prosto‐
ra izmeđ u njih, nije bilo osećan ja promen e.
Vrlo retko Saigo je govorio o svojim roditeljima — i narav‐
no, ona bi tada otkrila tugu, naročito dok je govorio o smrti
svog oca — ali niš ta što joj je govorio nije ju priprem alo za
sjaj i lepotu prostrane kuće pred kojom se naš la.
Kuća je bila zaista prostrana — što je bilo vrlo kad su ja‐
pans ke kuće u pitanju: bila je okruž ena divnim vrtom i voć‐
njak om. Prostor je bio veo ma cen jen i skup, tako da je Akiko
bila jednos tavno zaprep ašćen a kad je vid ela da jedna poro‐
dica posed uje takvu kuću i tak av komad zem ljišta nad omak
velikom gradu kao što je Tokio.
Još je veće i dub lje bilo njen o iznen ađ enje kad je otkrila
da se porodica sada sas toji samo od Saigove majke i dvan a‐
est slug u. On nije imao ni brać e ni ses tara, a ni drug ih član o‐
va porodice.
Ona je bila sić uš na žena, finih kostiju i prelepog lica žene-
sam uraja. Trad icija joj je mnog o značila.
Kao dobrodošli putnik nam ernik, Akiko je bila doček an a
na vratima. Jed an slug a ju je dopratio do sobe koja joj je bila
određ ena, a drugi je raspak ovao njen e stvari. Treć i ju je od‐
veo do kup atila. Kas nije je posluž ena peč en im iverk om u
soja sosu. Uz to su joj doneli salatu od plodova mora, kokošji
jakitori, pirinač i posve svetli zlatni čaj čiji joj je ukus bio sa‐
svim nep oznat.
Veče je već bilo daleko odmak lo. Pojav io se četvrti sluga
kad je zav ršila s jelom, odv eo ju je naz ad u sobu gde je fu‐
ton već bio priprem ljen za spav an je. Tako je provela prvih
šes nae st čas ova u kući, a da uopš te nije upoz nala domać icu.
Sutradan ujutru, Akiko je ustala i obuk la svoj najb olji ki‐
mono koji, kako je primetila kad se pogledala u ogledalo,
nije bio ni naročito raskošan ni fini. Imala je tako malo vre‐
men a za svoj lični život do sada i nije mogla da se bavi stva‐
rima i svim onim čime je treb alo da se bavi, kako bi osetila
lepotu toga što je bila žena.
Ivice oba ruk av a bile su iskrz ane, a svila, od koje je bio
nap rav ljen kim ono, nije bila baš najboljeg kvaliteta.
A za razliku od nje, Itami je bila sav ršen o obuč en a. Akiko
je osetila da bi se ona razlikovala i da se naš la u druš tvu sa
najo tmen ijim ženam a u Jap an u.
Srele su se u jednoj od velikih prostorija sa šes nae st tata‐
mija. Tamo su odveli Akiko čim se obuk la i propisno očeš lja‐
la. Mlad a žena, koja ju je prilikom dolaska dovela do sobe,
tiho i učtivo je zakuc ala na sodi. Ušla je tek kad je pozvan a,
a zatim je klekn ula pored Akiko i provela je čitav čas češ lja‐
juć i i uređ ujući njen u kosu onim što joj je Akiko dala: bio je
to cuge, drven i kuši koji je nek ad a pripadao Ikan, odgovara‐
juć i set kanz aši, koji je Šimad a nek ad poklon io njen oj majc i.
Kad joj je sluš kinja pruž ila ogledalo, Akiko se zaprep astila
kad je vid ela koliko liči na Ikan. Koliko je godina prošlo, a da
se nije ovak o očeš ljala? Nije mogla da se seti, nije mog la čak
ni da kaže da li joj se dopad a što je ovako očeš ljana.
Izmeđ u njih je bio pribor za čaj, nap ravljen od sav rš en og
materijala i sav ršen e izrad e: porc ulan« je bio tan ak i provi‐
dan. Obav ljanje priprem an ja cerem onije čaja imalo je dve
svrh e. Ono je sman jivalo nap etost i nelag odnost koju nep o‐
znata osoba oseć a kad uđe u tuđu kuću, a, istovremen o, je
služilo i njoj da se konc entriše na Zen i da sve doved e u har‐
mon iju.
Na kraju cerem onije čaja, ako i ne bi postale prijateljice,
bar ne bi bile protivnic e, ne bi bile sas vim nep oznate jedna
drugoj.
— Drag o mi je što ste došli — reče Itam i: imala je prijatan
glas, a njen o ponaš an je, mada formaln o i podređ eno staroj
tradiciji, bilo je malo toplije, jer je želela da se Akiko oseć a
ugodn o u njen oj kući. Moj sin mi je govorio o vama nek oliko
puta. — Akiko je osetila da bi htela još neš to o tome da
kaže. — Stigli ste u pravo vrem e — nas tavila je Itami. — Iako
Saigo nije tu, ja znam da treb a da dođe kroz ned elju dana.
Vi ćete, naravn o, ostati sa mnom.
— Ne bih htela da vam toliko dugo smetam — reče Akiko
— ali, zahvaljujem vam na pon ud i.
— Ponud a nije niš ta, ukoliko nije prihvać en a — odgovori
Itam i. — Kao što ste mogli da vidite, ova kuća je veo ma pro‐
strana, neko bi čak mogao da kaže da je isuv iše prostran a
za samu ženu. Ponek ad a sam veo ma usam ljena: čovek
mora neč im da ispun i svoj život. Bilo bi mi veo ma drago da
imam nek oga za druš tvo. Da li biste mi učin ili uslug u i ostali
sa mnom?
— Ako vi to zaista želite, ostaću — reče Akiko. — Nik ad a
ranije nisam videla tako lepu kuću. Veo ma je prijatno borav i‐
ti u njoj.
— Preterujete — reče Itami, ali Akiko je videla da je zad o‐
voljna zbog komplimenta.
Kas nije, posle podne, drug og dana, Itam i reče:
— Posle smrti nes rećn e Juk io, ja sam mislila da Saigo ni‐
kad a više neće moći da se zaintercs uje za žene. Toliko ju je
voleo. Njeg ov duh je bio slomljen zbog njen e smrti. Naravn o,
njen a smrt je došla posle smrti mog muža, a Saigo… i on su
bili veoma bliski.
Akiko pomisli: »Odan ost prem a roditeljima sve nas oba‐
vez uje i uprav lja nama«.
Osetila je da joj se ova žena u godinam a veo ma dop ada.
Uspela je da se Akiko oseti kao kod svoje kuće. Nije ju pre‐
srela gomilom pitan ja na koja je, svak ak o, želela da zna od‐
govore jer ju je bez sumn je interes ovala žena koja je uspela
da zainteres uje i privuč e njen og sina. Nema sumn je da je
želela da je pita ko je njen a porodica, odakle je, da li joj je
otac bog at, da li joj je deda bio bogat… i tako dalje. Umes to
toga, Itam i je prihvatila Akik o, jer joj se dopala na prvi po‐
gled i Akiko je bila duboko dirn uta zbog toga.
— Dan as — reče Itami — sve je drug ač ije. Vrem e kad se
u Jap anu ništa nije men jalo, prošlo je. Moderna vrem en a
nam pokaz uju da se to staro doba, u kome se poštovala tra‐
dicija, nikad a neće vratiti.
Dve žene su u tišini šetale izmeđ u nas ad a limun a i šljiva.
Ruž ičas te i bele hrizantem e nag injale su svoje lepe glave
kao grčk i hor, na povetarc u. Beli oblaci iznad njihov ih glava
putovali su po nebu, a ispod njih su letele sive zviždovke.
Sunc e je ugodno grejalo leđa.
— Moj sin sutra dolazi kući — reče Itami i stad e da po‐
smatra guštera; koji se sunč ao na kam en u: Akiko je zas tala
pored nje. — Mož da bi bilo najbolje da odete rano ujutro.
Akiko je razmišljala o njen im reč ima, trud eć i se da otkrije
njihov dub lji smisao.
— Veo ma mi je stalo do Saigoa — reče, posle izves nog
vrem en a. — Zaista mi je stalo do njega.
— Znam — reče Itami, znam, pa ipak, mislim da će biti
najb olje da ne bud ete tu kad on dođe.
— Zaš to, Itami-san?
Starija žena se okrete da je pogleda u oči.
— Moj sin je prav i đavo, Akik o-san. Ponek ad mislim da je
pravi blag oslov što je Juk io umrla tako mlad a. Nis am želela
da ima veze s mojim sinom. Kad je upoz nala Nikolu Lajnira,
nad ala sam se da će to biti kraj njen e veze sa Saigoom. Ali,
baš kao i vi, i ona je došla da potraži Saigoa. Ne želim da se
ista greš ka ponov i još jednom.
— Da li se plaš ite za moj život, gospodarice? Itami je, po‐
smatrala Akik ino lice.
— Ne, Akiko-san. Ja se plašim za vašu dušu. Moj sin je ve‐
oma gorak plod: svojim shvatanjima on može svak og da za‐
truje, i zato je bolje da se držite dalje od njeg a kako ne bi i
vas zatrovao.
— Do sada me nije pov red io — reče Akik o.
— Ne treb a se sa tim šaliti, drag a. — Itami je ponov o kre‐
nula dalje. — Ako odaberete da ostanete, neću od vas za‐
htevati da odete. Odavn o sam nau č ila da čovek ništa ne po‐
stiže ako pokuš av a da utiče na želje i odluke drugih. Ja ni‐
sam ništa mogla da učin im ni sa svojim muž em, ni sinom,
čak ni sa svojom snah om. Nem am, znač i, snag e ni da uti‐
čem na vašu volju. Ipak, ja i dalje govorim pravo iz srca i
molim vas da me sas luš ate, bar to.
Opet je zav ladala tišina izmeđ u njih. Prek in ule su je Akiki‐
ne reči:
— Itam i-san, ali ja želim da ga vid im. Starija žena obori
glavu.
— Naravn o, dete moje.
Na venč an ju je bilo samo njih četvoro: Saigo i Akiko, dr‐
žeć i se za ruke, Itami i Šinto, sveš tenik koji ih je venč ao. Ce‐
rem on ija se održala u sev ernom vrtu, usred mirisa limun a i
ruža. Dan je bio jas an i čist kao kristal. Sunc e je bilo vis ok o,
a njeg ova top lina spuš tala se na njih kao neb es ki blagoslov.
Onda ju je Saigo odveo u Tokio i ona je samo povrem en o
viđala Itami. Nije mogla da dođe na Saigov pogreb kad je
njeg ovo telo stiglo brodom iz Amerike u zapeč ać en om kov‐
čeg u koji Itami nije dala da se otvori, pošto je čula na koji je
nač in poginuo njen sin. Itam i joj je pisala i rek la je da je jed i‐
no što sada želi to da ga pokopa duboko pored njeg ovog oca
koji ga je toliko voleo, onak o kako ona nik ad a nije mogla: po‐
red oca koji je tako izobličio njeg ov duh, da mu to ona nika‐
da nije oprostila.
Što se tiče Akiko, uopšte se nije postavljalo pitan je da li
će ona biti ono što je Saigo zah tevao od nje pre nego što je
otišao u Ameriku. Čak i da nije razgovarao sa njom, ona je
znala šta treb a da učin i.
»Znam kako to treb a da obav im« — rek la mu je pobedo‐
nos no na dan njihov e osme godišnjic e. — »Za mene će to
biti velika promen a. Potpuna promen a«.
Pruž ila mu je fotografiju da i on pog leda.
Dugo vrem en a nije ništa govorio, samo je posmatrao čas
sliku, čas nju, a zatim je rek ao: »To će ga sas vim uniš titi.
Biće to njeg ov kraj, čak iako se ja ne vratim«. — Lice mu se
zgrč ilo. — »Ali, ja ću se vratiti«.
Akiko je znala bolje od njeg a. Oseć ala je da je Saigo mr‐
tav onog tren a kad je ušao u »JAL-ov« avio n da se nađe sa