Pored nje je pronađ en a flaša sake, i mala praz na kutija.
Na njen om dnu video se ostatak belog praha. Doktor ovlaži
pljuvačk om mali prst i zav uč e ga u kutijicu. Nagnu glavu i li‐
znu vrh prs ta.
Zač uo je neki pokret iza sebe i on brzo sklon i kutijicu u
džep. Pomislio je da sada bar neš to može da učini ako joj
već nije pomogao za života. Kad su ga gospodari zamk a pi‐
tali od čega je umrla, podigao je ramen a, spus tio ih, i rek ao
im da je najv erovatnije imala srčan i udar što je u neku ruku i
bilo tačno.
Nije mislio da ih laže niti da fals ifikuje izveš taj o smrti.
Njeg a je, u stvari, dirn uo Ikan in odlazak. Čitao je u štamp i o
zaprep aš ćujućem sam ou b istvu minis tra Šimad e i o optuž ba‐
ma koje su podignute protiv njeg a. Ova žena je dovoljno
podnela. Neka joj bar smrt bude dostojans tvena i mirn a, mi‐
slio je stari lekar. Zato je i rek ao da je umrla od srč an og uda‐
ra, jer takva smrt neće izaz ivati dalje komentare i prep riča‐
van ja.
Oni koji su gospodarili zamkom nisu gub ili vrem e, obja‐
šnjav ajući Akiko šta se dogodilo. Najz ad joj je i sam oj sinulo
kak av će njen život biti do kraja, možda će umreti isto ovak o
kao i njen a majka. To saz nanje je bilo strašno, i ona nije mo‐
gla da se pomiri sa njim.
Te noći je pokup ila sve što joj je pripad alo, baš kao što je
Ikan učinila one noći pre nego što će je odvesti sa imanja
njen ih roditelja. Uzela je i nek oliko stvarčica koje je njen a
majk a volela i koje nije htela da ostavi gospodarima zamk a.
Uskoro je preš la usku ulicu i zao kren uvš i za ugao naš la se u
tami.
Naravn o da su kren uli u poteru za njom. Imali su prava
na to. Bila je velika vredn ost i suv iše su inves tirali u nju. Aki‐
ko je prvi put posumn jala da je prate kad je vid ela dve senk e
kako se kreć u dva bloka iza nje, jedna ispred drug e. Ne bi
uopšte primetila te senk e, jer bili su veo ma veš ti i veo ma
tihi, da nije bilo mačk e. Četiri mala mač eta sisala su mačk u
kad se Akiko naš la na njenoj teritoriji. Mačk a je skočila, pre‐
tvorila se u krvožednu zver i plamtećih očiju bacila se na
Akiko. Poklekn ula je, trud eć i se da što više uklon i lice i ram e‐
na od pobes nele mačk e, dok su joj noge klizile prem a životi‐
nji. Tada je primetila mali pokret i oči joj se raširiše.
Oseć ajuć i kako joj srce još bije u grlu, Akiko se uklon ila od
pobes nele mačk e, ubeđ en a da se duga ruka gospodara
zamka pruž ila za njom. Ali, nije bilo sile koja će je vratiti na
to omrz nuto mes to. Tako je odlučila. Pre će umreti nego to
dopus titi, ali pre toga će nek oga ozbiljno pov red iti.
Ne oklev ajući ona je otvorila svoj kovč ež ić od bamb usove
trske i izvad ila rev olver. Bio je prilično mali, sa sed efnom dr‐
škom, kalibar 22, dobro nau ljen i u dobrom stanju. Bio je na‐
pun jen, dobro je to proverila pre nego što ga je izvuk la iz
skroviš ta ispod futona svoje majk e. Zaš to je Ikan čuv ala
oružje, to Akiko nikak o nije mog la da dokuč i, ali onog dana
kad je to otkrila pre godinu dana imala je dovoljno zdravog
razum a da to nik ome ne kaže, čak ni majc i. A ni kad se spre‐
mala da pobegne nije htela da ga ostavi. Sad joj je bilo jas no
zaš to.
Približavali su joj se. Akiko zatvori kovč ež ić i stade mirn o
s pištoljem iza leđa. Bilo je čudn o što ne oseća nik ak av
strah. Rođena je za noć, i tama nije u njoj izazivala užas kao
kod ostalih ljudi. Oseć ala se sas vim ugodn o u tami, i volela
je intimnost mraka. Noću bi se dizala sa svog futona u Zam‐
ku u kome nema noći i obilazila bi mnog obrojne prostorije,
penjuć i se skriven im stepenic am a, tražeći tajne prolaz e.
Jed an joj priđe. Bio je visok i mršav. Utapao se u tamu
tako da je već skoro stigao do nje, pre nego što je postala
sves na njeg ovog prisus tva. Okren ula je glavu, prep lašen a
uprkos sveg a, i krikn uvš i čudn o, bes na na sebe što ga ranije
nije primetila pitala je:
— Šta hoć eš? — glas joj je bio čudn i šap at, jed va osetan,
kao dašak vetra koji je ljuljao grane cipres a iznad njen e gla‐
ve.
On je ćutao, jer je znao da svak i zvuk može da ga izda.
Sada, kad je bila otkriven a, Akiko oseti kako joj strah ispu‐
njav a dušu. Oči su joj bile širom otvoren e, žen ic e raš iren e do
maks imum a dok se zabuljila u tamu s namc rom da bar ne‐
što naz re.
— Znam da si tu — rek la je tiho, trud eći se da joj glas ne
drhti — ako mi se primakn eš, ubić u te.
Ali, uprkos tim hrab rim reč ima počela je da drhti. Oseć ala
je da je sleđena do kostiju i sve oko nje činilo joj se nek ak o
stran o i zastraš ujuć e.
»Plašim se«, priznala je sama sebi najm irn ijim unutarnjim
glasom koji je mog la da postigne. — »Ali, ako mu dopustim,
on će me ubiti ili, u krajn joj liniji, odvuć i natrag u Zam ak u
kome nema noći, što bi svak ak o bilo gore od smrti«.
Baš je počela da izvlači rev olv er iza leđa kad je osetila
neč ije prisus tvo sa svoje leve strane i pomislila je: »To je
drug i!« U tom je osetila kako joj neko pritiska grlo i refleks no
je pokušala da diše. Pošto nije mogla, osetila je kako je hva‐
ta panika i ona krikn u, izvuk avš i jednim zamah om rev olver,
a njen kaž iprst je pritiskao i pritiskao obarač. Želela je da
učin i bilo šta samo da dođe do vazduha.
Eksplozija metka koji je izleteo iz cevi natera je da krikn e
od strah a. Kao da ju je neko udario po ušim a. Zan ela se, tru‐
deći se da ode što dalje odavde gde je osetila ruku smrti.
Svetlost je zaslepi i ona se baci unaz ad na drven i zid,
skliznuvš i niz njeg a kad su je noge izdale. Oseć ala je neš to u
očima i ona prines e slobodnu ruku čelu. Kosa joj je bila leplji‐
va i vlaž na, ispunjen a nek om tečnoš ću koja se slivala niz
njen e prs te.
U noći je krv bila crna, a njen bak arn i miris ispun io joj je
noz drve terajući je na pov rać an je. Bris ala je lice i jecala.
Pojavi se senk a iznad nje i ona ins tinktivno podiže rev ol‐
ver, skoro sas vim izgub ivši kontrolu nad svojim ponaš an jem.
Pokuš ala je da ponov o pritisne obarač, ali prsti nisu hteli da
je sluš aju. Rev olver nes tad e iz njen e šake, a ona slomljena
poče da jeca i šap uć e:
— Ne želim da se, vratim, nem ojte da me vod ite natrag.
Osetila je da je podižu s ulice, osetila je na licu svež noćn i
povetarac. Čula je kako se neka vrata otvaraju pa zatvaraju,
osetila je toplinu kuće, osetila je da je ovo mes to nep oznato
ali prijatno, a jedno je bilo najv až nije: to nije bio Zam ak u
kome nema noći. Spustila je glav u…
Lice se pojavi pred njom, bilo je to lice čov ek a s Mes ec a,
čudno, a spuštalo se prem a njoj kroz mrež u koju su ispleli
veliki pauk ovi…
Akiko krikn u i pokuš a da zaklon i lice ruk am a. Činilo joj se
da pada i nek ak o istovrem en o ide unap red. Čin ilo joj se da
se vrti kao list na jesen jem vetru…
Čov ek se podiže, i njoj se učin i kao da joj je velika tež ina
pala s grudi.
—Da li je sada bolje? — glas je bio tih i milovao je, a imao
je seljački nag lasak.
— Ne mogu… da dišem — glas joj je bio piskav i ona
shvati da su joj usta i grlo toliko bolni da ne može da progu‐
ta pljuvačk u.
— Uskoro ćeš sve moći — osmehn uo joj se čov ek, ili joj se
tako čin ilo, jer još nije mog la dobro da ga vidi. Kao da ga je
gledala kroz prozorsko staklo, zamag ljeno od kiše.
— Ne vid im te dobro, razliven si — rek la je.
— Kad pres taneš da plačeš — než ni glas joj reče — neć eš
više imati taj problem.
Spav ala je otad a, ponek ad pad ajuć i u vrtlog iz kojeg bi je
samo njen ogromn i strah vrać ao na pov rš inu i ne bi joj dopu‐
stio da potone dub lje u nes vest.
San jala je neke čudne snov e koji su je plašili. Njeni očni
kapci stalno su se pokretali, a noge i ruke su joj se tres le i
drhtale kao kod usnulog psa.
Kad se najz ad probudila, bila je već skoro noć. Njoj se či‐
nilo kao da je malo vrem en a tu provela, a, u stvari, prošlo je
pun ih 18 čas ova otkak o se dogodila ona strašna scen a na
ulici.
— Odak le ti rev olv er?
Bilo je to prvo pitan je koje joj je postavio. Znala je, narav‐
no, odgovor, ali nap or da otvori usne i progovori bio je suv i‐
še velik i nedostižan za nju.
Stavio je ogromnu drven u činiju larm en dosank oa ispred
nje. Sed eći prek rš tenih nogu na tatamiju, pored futona na
kome je ležala, on prep lete prste na grud ima i poče ćuteć i
da je pos matra.
Akiko se malo podiže na ležaju. Miris ukus ne supe s re‐
zanc ima bio je suv iše primam ljiv i uklon io je sva drug a ose‐
ćan ja iz njen og uma. Tek kad je pres tala da jede, primetila je
da mali rev olver leži pored nje. O njem u se on raspitivao kad
joj se malopre obratio.
Zag ledala je malo bolje futon. Tkan ina je bila laka ali vi‐
delo se da je pohab an a. Pogled na siromaš ni lež aj natera
Akikino srce da brže zakuc a i mora da se to odrazilo u nje‐
nim očima, jer se čov ek koji je sed eo prek o puta nje osmeh‐
nuo i rek ao:
— Nem aš čega da se plašiš kod mene, Kodomo-gunjin.
Akiko podiže prste do desne stran e svog čela, blizu koren a
kose. Kad je utolila glad shvatila je da tu neš to boli. Osetila
je zav oj pod prstima.
— Zaš to me naz ivaš Malim vojnik om?
— Možda — reče on, než no gurn uvš i pištolj prem a njoj
prek o tatamija — iz istog razloga iz kojeg ti nosiš ovo.
Oborio je glavu. Nije ni čudo što je prvo pomislila za nje‐
ga da je čov ek s Mes ec a. Lice mu je bilo okrug lo, imao je ob‐
raze obelež ene ožiljcima od boginja i spljošten kin es ki nos.
Imao je duge brkove koji su se nisko spuš tali, ali kose je
imao malo. Pa ipak, lice mu je bilo nek ak o privlačn o i než no.
Nak lon io se.
— Ja sam Sun Hsiung. Kako da te zovem?
— Već si mi dao ime, zar ne? Kodomo gunđ in. Klimnuo je
glavom:
— Kako želiš.
Nagnula se unap red i uzela rev olv er s tatamija. Čin io joj
se nek ak o tež ak. Nije ga pogledala kad je opet progovorila.
— Šta se dogodilo… prošle noći?
Sun Hsiung stav i dlanov e na vrh ov e kolen a.
— Ubila si čov ek a koji te držao. Isp alila si jed an metak
koji je prošao kroz njeg ovu lobanju.Kroz levo oko. Metak je
razbio kost i zadržao se u njeg ovom moz gu.
— Mrtav… je?
— Potpuno.
— A drugi? — teško je progutala pljuvačk u.
— On je baš hteo da te dokus uri kad sam ja stup io na
scen u. Mis lio sam da će te ubiti. Morao sam da ga spreč im.
Akiko otvori usta da postav i još jedno pitan je, ali kao da
se u pos lednjem tren u pred omislila.
— Poslać e ih još.
Sun Hsiung slež e ramen ima.
— Verovatn o.
Ona stav i prst na obarač i podiže pištolj.
— I njih ću ubiti.
Sun Hsiung ju je posmatrao jedno vrem e. Nije ju pitao ko
bi to mogao da bude ko će poslati nove koljače za njom.
— Biće to nerazumno — reče — mislim da to ne bi bilo
dobro.
Njen pog led je bio pun iznen ađ enja.
— Zaš to? To mi je spasilo život.
Ustao je, ostavivši je, tu, u tišini, da nau č i svoju prvu lek‐
ciju.
Nije pištolj spas ao Akiko od smrti već slučaj koji je nan eo
Sun Hsiung a. Kad je došla do tog zaključk a, podigla se i kre‐
nula je da ga traži.
Bio je nap olju, iza kuće nagnut nad drveć em u svom div‐
nom bons ai vrtu. Akiko je stala na ivic u vrta.
— Želim da nau č im — rek la je tiho.
Lamp ion od pirinčan og pap ira vis io je na svojoj crnoj gvo‐
zdenoj kuki, a svetlost je padala na Sun Hsiung ova ramen a
dok je rad io. Nije se okrenuo i nije nač inio nik ak av pokret
kao da ju je čuo ili bar da je bio sves tan njen og prisus tva.
— Želim da me nau č iš svem u što ti znaš.
Pogledala je u rev olv er koji je još držala u ruci. Bilo je
neko čudno oseć an je sigurnos ti koje je osećala dok ga je dr‐
žala u ruci. A sem toga, bilo je to neš to što je pripad alo nje‐
noj majc i.
Polak o, obaz rivo, prolaz ila je kroz pažljivo oblikovan a sta‐
bla da bi prišla do mes ta na kome je on rad io kleč eći na ko‐
len im a.
— Molim te — šapn ula je i klekn ula pored njeg a na usku
stazu od šljunk a, nagnuvš i se unap red, pruž ivši mu rev olv er
na otvoren oj šaci — uzmi ovo. To je jedino što imam.
Sun Hsiung ostavi svoje alatke u stran u i polako se okre‐
te. Poklonio joj se i podigavš i pištolj s njenog dlana reče:
— Domo arigato, kodomo gunđ in.
Te noći, kad je ubila koljača, skoro se i sama ubila. Zato
joj je čelo bilo povez ano. Kad je najz ad skin ula zavoj ostao je
crv en i ožiljak koji je vrem en om prerastao u mali beličas ti na‐
bor kože. Metak koji je ubio nap adač a povred io je i nju. Pu‐
cala je iz suv iše velike blizine. Bila je zadovoljna što je dala
pištolj Sun Hsiung u.
Početak njen og učen ja iznen ad io ju je. Dan joj je počinjao
u pet čas ov a ujutro. Učen ica i sens ei počinjali su vež be u
noći. Kad bi počinjala da beli zora bili su u Tai Chi Chua n u
sporim pokretima, koji su razvijali sistem za ravn otež u i ko‐
ordinac iju, ali drugač ije nego što se to čini u baletu.
Od ran og prep odnev a do posle podne Sun Hsiung bi je
ostavljao samu da bi čitala knjig e koje je on birao za nju.
Akiko je bila pred an čitalac, imala je sjajnu mem oriju i bogat
rečn ik. Bila je pred an a učen ju.
Kad bi se Sun Hsiung vratio sa svojih svak odnevn ih du‐
žnos ti povlač ili bi se u bons ai vrt, bez obzira kak vo je vrem e
bilo. Pon eli bi blokove od pirinč an e hartije, male četk ic e, lon‐
čiće s mas tilom. Akiko prvo nije bila zainteres ovan a. Srce joj
je gorelo od nes trpljenja i čes to je morala da prek in e rad
zbog nap etosti. Glava joj je bila puna različitih osećan ja.
Stalno je mis lila na onu noć kad je pob egla iz zamka. Sada je
nes talo straha i hladn a, proračun ata mržnja rasla je u njoj.
Nije volela da slika. Mog la je da proved e sate i sate u ne‐
žnom Tai Chiu, mogla je satima da se opuš ta, ali ovo… je
bilo prev iš e.
Kad joj je prvi put pruž io blok pap ira i četk ic u, rek la mu je
to. Sun Hsiung je pogledao i rek ao:
— Kodomo gunđ in, mislim da sam odab rao odgovarajuć e
ime za tebe. Moraš da nau č iš da bud eš smiren a, pre nego
što te nau č im borilačkim veš tinam a.
— Ali, slikan je… — njen ton je bio tak av kao da govori o
đub retu.
Sun Hsiung je razmišljao o tome da nije neg de pogreš io.
Pitao se da li ovo malo divlje biće može da bude nau č en o
najtežoj lekc iji — strpljenju. Slegnuo je ramen im a. Njena
karm a će to odred iti: njeg ova karm a je bila da je uči. Posle
toga…
— Pre nego što mož em o da počn em o s tvojom obuk om,
moram o da ti očistimo srce od mržnje — rek ao joj je. — Ja
sam za sada usp eo da sak rijem tvoj trag.
— Neće proći mnog o vrem en a i oni će opet kren uti da me
traže.
— Ali više nisi sama na svetu, Kodomo gunđ in — reče on,
i stavi lončić s mas tilom ispred nje.
Njene oči se odvojiše od njeg a i ona se zagleda u snež no
belo prostranstvo pap ira koji je ležao na njen om krilu.
— Ali ja ne znam kako da slikam — rek la je, nek ako tu‐
žnim glasom.
Sun Hsiu ng se osmehn uo:
— Onda da kren em o od početka — rek ao je.
U toku sledećih mes ec i slikan je je bilo najo miljeniji deo
dana za nju i počela je da se rad uje zvuk u ključ a u brav i, što
je najavljivalo da se njen sens ei vrać a kući. Podigavš i glavu,
ona bi gledala kroz prozor i vid ela bi kako sunc e prodire kroz
ogradu od bamb usove trske. Prep oznala bi najlepši tren utak
u danu. Željno bi tada zatvorila svoje knjig e i prikup ila svoj
materijal za slikan je. Susrela bi ga na fus um i koja je vod ila u
vrt, dok joj se um rad ovao nov im saz nanjima.
I mada toga prvo nije bila sves na, mržnja je polako poče‐
la da čili iz njen og srca, izlivajuć i se u krea tivnost za koju je
Sun Hsiung pretpostavio da će biti odgovarajuć a, za nju.
Onog dana kad je strašno pad ao sneg, pokriv ajuć i zelen e
i smeđ e boje Jap an a Sun Hsiung je shvatio da je došlo vre‐
me da počn e s težim lekc ijam a. Nije joj dopustio da zas pi či‐
tav e noći. Poč eo je, mada je znao šta to može da znač i za
nju, a i za njega. Istini za volju, nik ad a ran ije nije imao uče‐
nic u i da je on bio drugač iji, svak ak o bi oseć ao nes ig urnost u
onome što je sada pokuš av ao.
Ponek ad bi shvatao da je bilo čudn o što ju je tako odmah
prihvatio. U Jap anu, kao i u Kini, od žene se oček iv alo da sle‐
di naređ en ja oca dok se ne uda. Tada bi morala da sluš a
muža, a u slučaju njeg ove smrti, najs tarijeg sina. Najgori
greh koji je žena mogla da počini bio je taj da ne može da
rodi. U tom sluč aju, prem a nek im starim zakonim a, od nje se
oček iv alo da nap usti kuću. U nek im slučajevim a mog la je da
pristane da njen muž prihvati sina kojeg bi dobio od svoje
ljubavn ice, ili da usvoji sina nek ih rođak a.
Kad je vladar Mutsuh ito pres tao da vlad a 1912. godine,
pričalo se da njeg ovog sina nije rodila zakonita sup ruga
nego ljubavn ica. Mlad i vlad ar po imen u Taišo vlad ao je upr‐
kos tome. Njegova vladavina je bila kratk a. Godine 1926.
nas ledio ga je njeg ov rođeni sin Hirohito.
Podseć ajuć i se svih tih istorijskih događ aja, Sun Hsiung je
počeo da razmišlja o tome da je počeo da zastran juje. On je
došao sa kin es kog kontinenta pre mnog o godina, jer se nije
slag ao sa nek im odredbama vlasti. Svoj život je posvetio ve‐
ličan ju snag e, kao nek ad a stari jap ans ki sam uraji koji su da‐
nju pokaz ivali snag u, a noću žudeli za podatnoš ću než ne
žene.
On pogleda na zapeto telo Malog vojn ik a koje je prec izno
radilo propisan e vež be, pri svetlosti bak arn e svetiljke. Mali
potok znoja učinio je da se njen a koža šija.
Pitao se da li bi s takvom istom radoznalošću posmatrao
muš ko telo, i sa tako uzburk an im oseć an jima koje nije mo‐
gao da objas ni. Da li bi bio sves tan kako se divno zatež u mi‐
šići na leđima, kako se sav ijaju lepe oblikovan e butine dok
radi određ en e vež be? Ona je sve radila tako veš to i gracio‐
zno, da je samom Sun Hsiung u bilo teško da poveruje da s
njom radi tek šest mes ec i. Kao da je bila njeg ova učen ic a
već pun ih šest godina.
Njegove oči poleteše prem a udub ljenju izmeđ u njen ih bu‐
tina kad je ona podigla jednu nogu, i postide se zbog uzb u‐
đen ja koje je osetio. Pa ipak, nije mog ao niš ta protiv toga.
Bio je čov ek koji je znao da zag ospodari svojim željama
kao i svim ostalim: kad bi osetio želju za seks om, odlazio bi
u novi deo karjuk ai gde bi lako zadovoljio svoju žeđ. Ali, to
su bili tren uc i koje je sam odab irao i njeg ova gvoz dena volja
određ ivala je noći u kojima će izvoditi te erotske vež be, ne
samo za svoju nas lad u već i za nas ladu svoje partnerk e.
Sada, prvi put otkak o je bio mlad neo buz dan deč ak, nje‐
gova želja se javila nek ontrolisan o, muč eć i ga. Bes an, poku‐
šao je da obuz da svoj raz um, ali raz um nije imao veze s tim.
On je bio muš karac i znao je da ne može da gospodari nag o‐
nom.
Sada je govorilo Sun Hsiung ovo telo i on je znao neg de
dub oko u sebi da mora da se odaz ove tom primitivnom
zovu.
Tog jutra, dok je njeg ova učen ica još spav ala posle noć‐
nih čas ova, on se iskrao iz kuće da bi ukrao zad ovoljstva u
»svetu vrba«. I sada, mada je osećao besk rajno zad ovoljstvo
koje je kolalo njeg ovim telom zbog onog a što su mu rad ili,
mada je dva puta izbacio seme otkak o je bio s ovom taju, to
su bile samo površ ne senzacije koje nisu mog le da obuz daju
buru.
Sun Hsiung je razmišljao o ovom e, tokom čitavog puta do
kuće. Kad je okren uo ključ u brav i i kad je najz ad ušao u svo‐
je svetilište odjednom mu je postalo jas no gde leži uzrok
njeg ove uzn em iren os ti.
Dok je prolaz io kroz tihe prostorije, došao je do odeljenja
u kome je spav ala njeg ova učen ic a. Fus um a je bila delimič‐
no otvoren a, kao i uvek i Sun Hsiung zastade da je pogleda.
Spav ala je. Lice joj je bilo okren uto na jednu stranu, prem a
njem u. Lež ala je na leđima, jedna noga joj je bila izbačen a a
drug a oštro sav ijena u kolenu tako da je čak i u snu imala
stav kao da će da skoči.
I dok je kleč ao pred njen om sob om, obuz et snag om nje‐
nog wa, Sun Hsiung oseti puls iranje u mišićima trbuh a, ne‐
što slično onom e o čemu gov ore ronio ci Avab i.
Pognuo je glavu i zagledao se u njen o usnulo lice, da bi
bio siguran da to nema veze s njom. Čin ilo mu se da se ne‐
što pruža kroz prostor izmeđ u njih i da poč inje da ga miluje s
unutrašnje stran e. Mislio je da je tako neš to nem og uće. On
je dosta znao o đahou, ali ovak o neš to nije doživeo. I to od
nek oga kao što je Mali vojnik? Pa, ona nije niš ta znala o ja‐
hou. Nije bila obuč av an a u tom smis lu.
Tako blizu njeg a, Akiko se pokrete, isteže obe noge, podi‐
že ruke iznad glave i istegnu i njih, kao neka velika mačk a.
Njen i kapci se podigoše i njen e zenic e se uprav iš e prem a
njem u kao da ga je kroz kapke već i ran ije netrem ice posma‐
trala.
— Dođi — promrm ljala je potpuno nek ontrolisan im gla‐
som.
A kako se Sun Hsiung nije pokren uo, nije rek ao ni reč,
njen i kapc i zatreptaš e i on oseti kako se puls iranje u donjem
delu njeg ovog trbuh a pojačav a, pren os eć i se snaž no na nje‐
gov polni ud. Njegovi testisi počeš e da se nap inju i uvijaju
kao da ih miluje neka svilen a ruka koja je tren utak kas nije
uhvatila i osnov u njeg ovog pen is a. Počeo je da oseća kako
njeg ovo uzb uđ enje ras le, kako mu ud postaje nes av ladivo
tvrd i željan.
»Ne!« — urlao je glas u njeg ovoj glavi, ali nije imao kuda.
Kao da je san jao pod vod om, on je polak o plivao kroz prosto‐
riju, oseć ajući kako ga než ne ruke miluju po snaž nim rame‐
nim a. Dugi prsti milovali su zadnji deo njeg ovog vrata i donji
deo lobanje.
Sun Hsiung više nije osećao ni ruke ni noge. Bio je sve‐
stan samo jednog besk rajnog zadovoljstva koje ga je prep la‐
vljivalo.
Ona s puno dos tojans tva, ali i koketerije, otvori svoj kimo‐
no, a njen e ruke se podigoše da miluju njeg ove grud i njeg ov
trbuh, brad avice. Jed an njeg ov deo odbijao je da je vidi
nagu. Ali druga strana, ona koju je ona izazivala, želela je to
što pre. Sas vim polako i než no ona je raš irila svoj tank i pa‐
mučn i kimono tako da se deo po deo njen og čvrs tog mesa i
divne kože pokaz ivao. Najpre onaj deo koji je on već ranije
posmatrao na vež bama, a zatim najintimniji delovi koji su ga
izluđivali.
A kad mu je sve bilo otkriven o, on je zad ržao dah kad je
ugledao njen e dojke koje se pojavljuju, prvo jedna pa drug a
iz senk e kimon a. Pojav iš e se na svetlosti, i on ugled a tamn e
bradav ic e, tamn ije od noći. Ako je Fuđi-san najs av rš en ija
planin a na svetu, onda su ovo svak ak o bile najlepše dojke
na svetu.
Sićuš an krik ote se sa Sun Hsiung ovih usan a, dok je
nagnuo glavu u nem om odav an ju poštovan ja. A Akiko, za‐
tvorivši oči dok je osećala kako njeg ove usne obuhvataju
prvo jednu pa drug u njen u bradav ic u, milovala je njeg ov
vrat na veo ma veš ti nač in koji je nau č ila u Zamk u u kome
nema noći, oseć ajuć i sada s nov im saz nanjima koja je stek la
gde su nervn i završec i i milujuć i ih svojim dugim prstima.
Znala je kako da ih ispun i energ ijom, kako da ih natera da se
zap ale i da ih smiri, da bi ih kas nije dovela do besk rajn og
uživan ja.
Ali, kao da joj to nije bilo dovoljno: bila je nes trpljiva i nje‐
na desna ruka kliznu izmeđ u njihov ih tela, tražeći i da fizički
oseti ono što je već osećala umom u poslednjih nek oliko tre‐
nutaka svog sna kad je neš to dub oko u njoj postalo sves no
neč ijeg prisustva pored sebe. A onda kad je osetila da je to
Sun Hsiung, istog tren a je osetila kako od njeg a prem a njoj
struji jaka seks ua ln a želja. Tada je posegnula za njim, i tada,
još na ivici sves ti, pokren ula je svoj va prek o prostora koji je
bio izmeđ u njih.
Sada je imala u ruk am a ono što je već u mislima dotakla,
i ona uhvati njeg ove teš ke testise u šaku, dok su njen i dugi
prsti nežno milovali kožu sve do anus a.
Sun Hsiung, koji je bio zatečen lep otom njen ih grudi, od‐
jednom oseti milovan je njen ih veš tih prstiju i srce mu se is‐
puni rad ošću. Ona ga je dodirivala tamo gde je bio najosetlji‐
viji, ubrzav ajući njeg ov puls. Oseć ao je nev erovatnu tež inu i
neku tromost, kao da je postao med ved. Njegov razum više
nije bio onak o bistar, i misli mu nisu bile sas vim jasne, a svi
kris talni prolaz i kroz koje je on uspeš no dolazio do logičnih
zak ljuč ak a sada su bili zam ag ljeni. Oseć ao je da ga hvata
neka snag a koju nije mogao da obuz da.
Nes ves no je zaječao dok su njen e veš te ruke vod ile nje‐
govo zad ovoljstvo i njeg ovu želju sve dalje i dalje. Teš ko di‐
šuć i, skinuo je svoju i njen u odeću. Spus tivši je na futon, on
stavi svoju grub u šaku na njen u butinu, pok reć uć i je sve više
dok nije osetio najn ež niji deo njen og tela. Besk rajn o než no i
polako, on je počeo da je otvara i zaljubljeno se zagledao u
latice koje je to otvaran je otkriv alo.
Njegove noz drve zadrhtaše kad je osetio njen miris. Ose‐
tio je kako mu erekc ija ludi u njen im ruk am a, kako neš to u
njem u peva i traži da se oslobodi. Kao da je ona posed ovala
neki prirodni afrodizijak od kojeg je vaz duh postao sladak i
lepljiv kao med.
Njen meki brež uljak bio je nad ohvat njeg ovih usan a. Ni‐
kad a nije bio gladan kao sada. Nikad a nije oseć ao ovak vu
želju. Svak i delić njeg ovog bića bio je konc entrisan na nek o‐
liko narednih tren utak a.
Imala je gus tu, tamnu dlaku na Ven erinom brež uljku, a sa
strane se videla než na koža. To ga je izbezum ljivalo, jer je
shvatao da je ona već žena, ali je još i sas vim mlada dev oj‐
ka. Bez tren a oklev an ja, razdvojio je palčev ima njen e sjajne
usne.
Kad je Akiko osetila vreli vrh njeg ovog jez ika u sam om
sred ištu svog bića, ona se izvi u luk i zajec a od zadovoljstva.
Kao da se sunc e spus tilo s neba i poljubilo je izmeđ u butina.
Osetila je međ utim da, ako istovrem en o ona miluje njeg a,
da i njen o zad ovoljstvo sve više raste.
Okren ula se i izvivš i svoj dugi vrat, pritisnula je usne na
kožu iznad njeg ovih testisa. Oseć ala je teš ko podrhtav an je
njeg ovog uda kad je to učin ila i ona poče da grguće duboko
iz grla, pren os eć i te drhtaje na njeg ov nab rek li ud.
On nije pres tajao da je ljubi, a oči su mu se skoro ukrstile
zbog jačine oseć an ja koja su pretila da ga uguš e. Kao da ga
taju nije uprav o osuš ila dva puta u karjuk ai: činilo mu se da
nije imao seks ua lnog zad ovoljenja god inam a.
Njegov jezik se kretao gore-dole po njen om najo setljivi‐
jem delu, i kao da mu je nik ad a nije bilo dosta. Uskoro je
osetio zatez an je i drhtanje njen ih snaž nih dugih mišića na
butinam a, i on se konc entrisao na to da joj produži zad ovolj‐
stvo uživajući u svom potpunom slatkom pred avan ju. Čuo ju
je kako grguće i uzdiše uz njeg a, i oseti električni dodir nje‐
nih ukruć en ih brad avica po trbuh u dok se ona vredn o trud ila
da mu don es e besk rajn o uživan je.
Hteo je da ona doživi prvi stvarn i orgaz am, ali nije bio si‐
guran u sebe koliko još dugo može da izdrži to slatko muč e‐
nje. Ona još nije direktno dodirn ula sam vrh njeg ove erekc i‐
je, mada je on znao da će uskoro eks plodirati i bez tog dodi‐
ra.
Jed an deo njeg a čud io se njen oj veš tini, a drug i je bio
protiv toga, pa ipak nas tavljao je da je miluje. Sada je poče‐
la da se grči, mišići joj skakali ispod kože, njen e butine se ši‐
rom otvoriše i zategoše, tvrde kao kam en je. Osetio je po‐
slednji titraj njenog bića.
A onda se dogodi neš to neoček iv an o, osetio je kako se iz‐
vlač i isp od njeg a, kako ga okreć e na leđa i kako ga gleda ši‐
rom otvoren ih očiju dok se penjala na njeg a uvod eć i sam
vrh njeg ovog uda u sebe.
Uzdahn uo je i prek o volje podigao bokove s futona jer je
svak i dalji dodir s njom postajao opas an.
Bok ovi su joj se pokretali nap red-naz ad, dodirujuć i prvo
sam vrh njeg ovog pen isa. Dodirivala ga je u ritmu zbog ko‐
jeg je on izgubio dah. A onda je odjednom ona klizila po nje‐
mu, i on stav i ruke na njen e grud i i pomože da se probije
kroz slatku memb ranu.
A onda, kao da je neš to eks plodiralo, on je prodro sas vim
u nju. Osetio je kako se zatvara oko njeg a, i kako ga njen i pr‐
sti miluju i privlač e, terajuć i ga da uđe sve dub lje.
Zajaš ila ga je i pritisnula dojke s očvrs lim bradav icam a uz
njeg ovu kožu, a njen i mali beli zubi sinuš e, dok je ona vrtela
kuk ovima izazivajuć i lud ilo kod njeg a.
Sun Hsiung je stez ao zube a žile na vratu mu nab rek oše
kao konopc i. Nep res tan o je ječao, a sada je prodro sas vim
duboko u nju, ali oči su mu bile širom otvoren e jer je želeo
da uživa u čitav om prizoru.
Ponov o je potres e snaž an drhtaj, ovog puta se vrać ao u
velikim talasima i njen o drhtanje se pren os ilo na njeg a. Po‐
merio se još jednom sledeć i njen o drhtanje, i znao je da više
ne može da izdrži, sve je u njem u počelo da se topi; sve nje‐
gove energ ije je nes talo, sva snag a je kren ula niz njeg ove
zategnute butine, klizeć i kao nit sreb ra. Kad su njen e nes tr‐
pljive ruke i dalje igrale oko njeg a, a njen i unutrašnji mišići
stezali njeg ov nab rek li ud, on oseti kako počinju da ga potre‐
saju veliki grč ev i i kako ga neka besk rajn a toplina obuz ima,
želeć i da prodre još dublje u nju, da je raskin e, neš to što ni‐
kad a ran ije nije osetio kad je bio s ženom.
Počela je da plače dok su joj se bokovi kretali u ludačk om
ritmu i dok je i dalje trljala njeg ov ud, duv ajuć i mu svoj slatk i
dah pom eš an s njeg ovim intimnim mirisom u lice, a njen a
vlaž na kosa je pala kao veo prek o njen ih očiju. Njen stomak
se zgrči, mišići zadrhtaš e i on opet oseti kako ga njen i sna‐
žni prsti grabe, milujući ga s než nošću za koju je mislio da
ne postoji. Oseti kako se vrać a org azam koji je već malopre
doživeo i što je mislio da je nem og uć e da će oseti ti s ta‐
kvom snag om.
Neš to duboko u njoj — ono isto neš to neo bjašnjiv o što je
već ran ije posegn ulo za njim dok je spav ala — milovalo ga je
i izazivalo — podiglo ga je uvis tako da je on doživeo org a‐
zam u istom tren u kad i ona i oni poleteš e zajedno na talasu
sreć e. Tako neš to Sun Hsiung je ran ije osećao samo u borbi
kad je život zav isio od ravn oteže osećan ja i kad je smrt poči‐
vala u blizini.
Tres uć i se kao list na vetru, Sun Hsiung dopusti njoj da ga
sas vim obuz me i da ga vodi. Digao se na krilima njen e ek‐
staz e, i osetivši ponov o erekc iju, eks plodirao je u njen oj unu‐
trašnjosti, darujuć i joj sve što je imao.
Mnog o godina kas nije, sećan je na taj događaj još je bilo
živo u njem u. Bilo je živo i onda kad je stala pred njeg a, tada
već kao kompletna žena i poklon ivš i se duboko rek la: »Sen‐
sei, želim da nau č im još neš to«. Sun Hsuing je tada osetio
kako mu se stomak grči, i kako mu se srce ledi, ali znao je
da od prvog tren a kad ju je sreo da će ovaj tren utak neizbe‐
žno doći. Bojeći ga se, on ga je bio potpun o izbrisao iz misli.
Sve do sada. A sada je taj neo dložan tren stigao. »A šta je
to?« — pitao je, dok mu je glas drhtao na svetlosti male lam‐
pe.
Akiko je držala čelo na tatamiju. Njen a sjajna crna kosa
bila je zategnuta i vez ana u dugi konjs ki rep — na kines ki
nač in koji ona nije poznav ala, ali koji se njem u dopad ao vis i‐
la je s jednog njen og ram en a. Nos ila je kim on o ukraš en cr‐
ven im, zlatnim i narand žastim bojama koje su se slag ale s
plamen im bojama jesen jeg lišća iza njihov ih vrata. »Želela
bih da nau č im kako da koristim svoj va« — rek la je, dok joj
je glas bio sas vim miran i oslobođen bilo kak vog osećan ja.
Do sada je pok az ala da je beskrajn o talentovan a učen ic a. —
»Otk ak o sam otkrila taj talent kod sebe želela sam da to
usav ršim«.
Čuo je sebe kako, kao očajn ik, pita: »A zaš to Kod omo
gunđ in«? I čuo je kako ona odgovara: »Jer oseć am da sam
nek ak o nek ompletna bez tog znan ja«.
Sun Hsiung je klimn uo glavom: »Potpun o te shvatam«.
Mis lio je da još neš to kaže, ali ona ga je pred uh itrila. »Nema
potreb e da me upoz oravate na opas nos ti, sens ei« — rek la
je, pogodivši tačn o njeg ove mis li.
»To je opas nije nego što mož eš i da pomisliš« — ipak je
rek ao i njihov e oči se sus retoše. Akiko je sada bila sas vim
podređ en a njeg ovoj želji, čitav o njen o biće bilo je spremn o
da sluša njeg ove reči oseć ajuć i, međ utim, njihov u sprem‐
nost i zajedničk o saz nanje da ništa ne može da promen i nje‐
nu karm u.
»Ne plaš im se smrti ni umiranja« — rek la je tiho.
»Smrt tela nije ono što je najg oro« — odjednom kao da
se čitav a prostorija ispun i nek om čudn om svetlošću koja je
puls irala puna života, stvarajuć i od ovog mes ta tačku na
kome su se suk obila dva moćn a duha. — »Te moći koje ti tra‐
žiš su van dohvata naš eg saz nan ja: one mogn da budu
samo delimično kontrolisan e, a u nek im drug im tren uc ima
mogu da te promen e, mogu da uniš te sve ono što si nau č ila
ovde«.
U tišini koja ih je oboje guš ila, Akiko nak lon i glavu i reče:
»Raz umem, ali ja ću se paž ljivo čuv ati tih opasnos ti«.
»Onda je jasno da moraš da pođeš« — reče Sun Hsiung, i
pruž i joj prek o tatam ija sav ijen i list papira.
Sutradan ujutro, kada je zav rš ila pak ovan je, ona uze svoj
blok s pirinčan im pap irom, četkic e i tušev e, ali on joj to sve
uze »Ovo ne možeš da nos iš tamo kuda si kren ula, Mali voj‐
nič e« — reče on.
I prvi put Akiko oseti dub inu tame u koju je bila spremn a
da siđe. »To me rastužuje, sens ei«.
Bile su to poslednje reči koje je sens ei čuo da je promrlja‐
la. Popili su poslednju šoljicu čaja zajedno i nek oliko tren uta‐
ka kas nije ona podiže svoje torbe i, poklon ivš i mu se, nap u‐
sti ga.
Prvi put mu se tada nak lon ila sa ćan oju, poklon om kojim
učen ik pozdravlja sens eia. Posle toga, Sun Hsiung je dugo
sed eo pored šoljice ohlađ enog čaja, dok su zeleni listići kru‐
žili odbijajući da se smire na dnu.
A onda, paž ljivo, kao da je od kris tala, on podiže njen
blok i njen e četkice koje su bile ostavljen e na drug om kraju
tat amija.
Pritisnuo je blok na grud i, a njeg ove oči počeš e da prou‐
čav aju lepe oblike bonsai drveć a u vrtu. Čuo je kako se neka
ptica tuž no javlja kroz otvoren u fus um u: nije uopšte bio sve‐
stan da je u prostoriji odjednom postalo nev erovatn o hlad‐
no.
S blokom, čvrsto pritisnutim uz grudi, on je počeo polak o
da se klati na bokovima.
Najzad, samo jedna slan a suza poče da klizi niz njeg ov
obraz i pade na ivicu bloka koju papir popi i ona nestad e za‐
uv ek.
Četvrta knjiga: FA CHI
(Pritisnuti okidač)
Hong Kong/Vaš ington/Tokio - Maui/Reli/Hokaido
Proleć e, sadašnjost
— Bojim se, gospodine Nang i, da su ves ti mnog o gore nego
što smo vi i ja mogli u početku da pretpostav im o.
Tanz an Nang i je seđ eo i srkutao svoj bledozlatni čaj od ja‐
smina, zagledan kroz prozore kroz koje se videla Botaničk a
bašta Hong Kong a. Iza nje je bio Viktorijin zaliv a visoko gore
Vrh.
Nalaz ili su se na sam om vrhu kule od čelika i stakla, u ko‐
joj su bile kanc elarije Svea z ijske bank e, nas red centralnog
De Ve Roud a.
— Nas tav ite — reče Nang i, otres ajuć i pep eo s cigarete u
kristalnu pep eljaru koja je stajala na stolu isp red njeg a.
Alen Sju baci pogled na fas cik lu kojom se igrao, mada je
bilo očigledno da mu za sada nije uopš te potrebna. Obrisao
je nau šnic u, a zatim provuk ao prste kroz kosu. Bio je Kinez
onizak, čvrsto građ en rodom iz Šang aja, i kao svi njeg ovi ze‐
mljaci, imao bistru glavu i urođen i mir. Sada je, međ utim,
njeg ova očig ledna uzn em iren ost ispunjav ala prostoriju.
Počeo je da hoda gore-dole po starins kom buh ara tep ihu.
— Da vam dam primer: mi imam o tri četvrtine interes a u
Van Fa građ ev ins kom planu na Novim teritorijam a u Tai Po
Kau. Prva hipoteka je već isplaćen a, ali na ivici smo da po‐
dignem o drugu, a to već ne bismo mog li da izdržimo. To ne
smem o da dopustimo. Stanov e bismo morali da izdajem o po
16.000 hongk onš kih dolara mes ečn o da bi nam se građen je
isplatilo. Međ utim, bićem o srećn i ako sada uspem o da dobi‐
jemo po pet hiljada hongk onš kih dolara mes ečn o. Taj kraj
nije baš omiljen za stan ov an je, sada kad se zna da ističe 99-
godišnji zakup Velikoj Britaniji.
Alen Sju pres tade za čas da korača. Spustio je fascik lu
koju je do tada držao u rukam a na gomilu sličnih na uglan‐
can om, politiran om pisać em stolu.
— Lista naš ih promaš aja je skoro besk onačn a. — U njeg o‐
vom glasu se oseć ala iskren a odvratnost. — Entoni Čin nije
mogao da vam nan es e više štete, čak i da je tajno radio za
naše konk urente.
— A da li je radio za nek oga? — interes ov ao se Nang i.
— Ko bi to mogao da kaže u ovom gradu? — Sjuo va ra‐
men a se podigoše i opustiše — ali, sumn jam u to. Još nek oli‐
ko ban ak a se uplelo isto ovak o kao mi, mada nisu tako du‐
boko potonuli. — Odmahn uo je glavom. — Ne, mislim da je
gospodin Čin bio samo gramz iv, a gramz ivost je najg ori ne‐
prijatelj razum nog ras uđ ivan ja.
Nang i se nagnuo unap red i nas uo još malo čaja u svoju
šoljicu. Zatim se udobn ije nam es tio u kožnoj fotelji s vis ok im
nas lonom koja je, inač e, bila Sjuo va. Zag ledao se u gustu
mrež u betonskih građ ev ina na Viktorijinom vrhu.
— Rec ite mi, gospodine Sju kad je poslednji put ovde bio
ozbiljan zem ljotres?
Tren utn o zbunjen pitan jem, Alen Sju žmirn u očima iza na‐
očara s metalnim okvirom.
— Ima tome već dve god ine, mis lim.
— Hmm — Nang ijeva pažnja bila je još prikovan a za be‐
tonske oblakodere. — Jed an dobar zem ljotres, pravilno tem‐
piran, nap rav io bi ovde dosta štete, zar ne? Ove zgrade bi
padale levo-desno, kao dečje kule od kocak a. Izgub ljeni bi
bili mnogi životi, mnoge porodice bi bile zbrisan e, pres tale bi
da postoje, mnog a blaga bi nes tala — okren uo je glavu da bi
dobro pogledao Alena Sjua, a zatim ga iznen ad a upitao. — A
za koga vi još radite, gospodine Sju?
— Ja… izvinite, gospodine Nang i, ali bojim se da ne shva‐
tam o čemu gov orite?
— Ma, hajd e, hajd e — reče Nang i misleć i u sebi da su svi
Kinez i isti — nema mes ta skromnos ti. Svak o u Hong Kong u
drži više od jednog posla, tako je unos nije. — Zas tao je da bi
nas uo čaja u šoljicu. — Uzmimo Entoni Čina, na primer. On
nije bio samo predsednik Svea z ijske bank e u Hong Kong u,
već je bio pukovnik u vojsci — gurnuo je šoljicu čaja prem a
Sjuu.
— Nem oguć e! — Alen Sju je opet zastao. — Znao sam ga
godinam a. Naše žene su zajedno kup ovale jednom ned eljno.
— Onda ste svak ak o znali i sve o njeg ovoj finans ijskoj si‐
tuac iji — reče Nang i blago, pokaz avši na fas cik le sa njihov im
optuž ujućim sad ržajima. Istraživačk i tim koji je on najm io
dobro je obavio svoj posao.
— Ne znam ništa o tome — reče Sju vatren o. Nang i klim‐
nu glav om.
— Kao što ništa ne znate ni o njeg ovim pravim vez am a.
Alen Sju je posmatrao Nangija jedno vrem e, trud eć i se da
zaborav i svoju instinktivnu mržnju prem a Jap anc ima kako bi
mogao da vidi ovog čovek a u pravoj svetlosti. Znao je da
samo ta jasnoć a i prav a procen a situa c ije mogu da mu po‐
mognu.
— Znač i li to da i vi mene optužujete, da sumn jate da i ja
rad im za neku drug u zemlju?
— Ne, s te tačk e možete da bud ete mirn i — reče Nang i,
osmehn uvš i se. — Hajde, gospodine Sju, hoć ete li da popije‐
te neš to sa mnom?
Alen Sju je osećao da će se uskoro slomiti, dok mu je srce
udaralo u podgrlcu.
— Bilo kako da ovde kren e razvoj događaja. — reče Sju —
ja neću biti iznen ađ en. — Srkn uo je svoj čaj koji je već po‐
stao led en, a zatim je šoljom pokaz ao na građevine koje su
se videle kroz blistavo staklo prozora. — Pogledajte samo te
vis ok e kule. Sas vim slab i potres bio bi dovoljan da ih uniš ti.
Ubeđ en sam da su saz idane bez dovoljno čeličnih sipki u be‐
tonu. Omiljeni trik je da se cem ent sipa prek o šest sipki dok
ins pektor posmatra. Naravn o, cem ent je pun pes ka pa se
neće stvrdnuti. Čim inspektor odmakn e, šipk e se vade i nose
na ono mes to koje će sled eć e preg ledati. Kad ins pektor ode,
iste šipk e se nose na sled eću građev in u. A sve je to, u stvari
igra, jer je inspektor već dobro potplaćen od strane građ e‐
vins ke kompanije da ne zag leda prev iš e u šipk e i cem ent.
Nang i zadrhta.
— Strašno je što se ta igra igra s ljudskim životima. I mili‐
onim a dolara.
Sju slegnu ram en im a.
Ako mogu da kup im dvan ae s togodišnju dev ic u dole u Van
Čaju, zaš to ne bih mogao da kup ini građevins kog inspekto‐
ra?
— Raz lika je u tome — reče suvo Nang i — što dvan ae s to‐
godišnja devica za koju ste platili svojim teš ko zarađ enim
dolarima može da bude jedva sluš kinja vaš oj rođen oj ženi.
— Onda je moja strast — a i to je oblik gramzivosti — za‐
slepela moje dobro prosuđ ivan je.
Nang i odjednom ustad e.
— Koliko vam mes ečn o plaćaju iz Kraljevs ke Albert ban‐
ke, gos podine Sju?
Alen Sju je skoro ispustio svoju porc ulans ku šoljicu. Ose‐
ćao je kako mu puls bije u ušim a, čin ilo mu se da prec i urlaju
u njegovom umu. On pomisli: »Veliki Buda, šta će sada biti s
mojom porodicom? Ostać u bez posla i to u času kad je život
najt eži«.
Nang i je sas vim polako spustio šoljicu sa čajem pored
hrpe fas cikli na stolu.
— Hajd e, hajd e — reče Nang i — pa to je vrlo lako pitan je.
— Ali, odgovor je veo ma tež ak. Molim vas…
— Ne želim da sluš am objaš njen ja, gospodine Sju — pre‐
kide ga Nang i. — Traž im ovde nek oga kome bih mog ao pot‐
puno da verujem. Da li možete da obav ljate ovaj posao za
mene, ili ne? Vi dobro znate, gospodine Sju, šta će biti s
vama ako ne mož ete — Nang i ga nije ispuštao iz vida.
Alen Sju se stres e, ali ne reče niš ta.
Stajao je vrlo usp ravn o mada su mu kolena klec ala. Na‐
ravn o, mog ao je da izađe odavde, odbijajuć i i samu pomisao
na neš to takvo. Ali kuda bi ga to odvelo? Nikud a. Da li je
imao neke garanc ije da će ga Kraljevs ka Albert bank a primi‐
ti? Poslovn o tržište se suz ilo na mnog im poljima — a naroči‐
to na bank ars kom planu — otkak o je najav ljeno da zak up is‐
tiče. Mislio je na svoju ženu, na njihov o šes toro dece, na tet‐
ku i dva ujak a od kojih je jed an bio udov ac — i koliko samo
rođaka s ženine stran e — za čiju je bud ućn ost i blagostan je
on bio odgovoran.
Naravn o, mogao je da neg ira tako neš to ali oseć ao je da
to ne bi bilo mud ro. Rez ultat bi bio isti kao da je otišao. Nan‐
gi je bio tvrd orah. I bio je Jap anac. Ali ako se pokaž e fer,
možda će dokaz ati da bi od njeg a mog ao da bude dobar slu‐
žbenik.
Sju odluči da kaže istinu.
— Kraljevska Albert bank a plaća mi des et hiljada hong-
konš kih dolara mes ečn o da ih obaveš tavam o svim transa k‐
cijam a Svea z ijske bank e.
Sju zadrža dah. Mog ao je da čuje ubrz ano kuc an je svog
srca, kao šum mors kih talas a u ušim a.
— Dobro — reče Nang i, udarajuć i gum icom na olovci o
sto, a zatim diže pogled — od danas je vaša plata udvos tru‐
čen a, gos podine Sju…
»Veliki bogovi zap adn og vetra« —pomisli Sju, a tanka lini‐
ja znoja pojavi se na ivic i njegovog čela.
— Kroz šest mes ec i vid ećem o šta se ovde postiglo, i ka‐
kva će tada biti pozicija naše bank e, pa ćemo vašu platu po‐
dići ili spustiti. Naša pogodba važi od dan as za godinu dana
— njeg ove oči nisu silazile sa Sjuovog lica. — Ako u tom pe‐
riodu bank a kren e putem profita, ja ću se potruditi da uči‐
nim neš to za vas. Pre nego što se povuč em, obezb eđ iću
vam da primate des et odsto od svih dugova koje Svea z ijska
bank a uspe da nap lati. Imaćete potpisan dož ivotni ugov or.
Nang i sa zadovoljstvom primeti da je Sju sas vim poble‐
deo. Njeg ovo široko lice bilo je sasvim bezbojno.
— Odm ah ću prek inuti sve svoje veze s Kraljevs kom Al‐
bert bank om — Sjuo v glas je bio slabašan i tanak, a oči su
mu pos tale staklas te.
— Tako neš to ne smete da učin ite — reče Nang i. — Uzi‐
mać ete lepo svojih deset hiljada mes ečn o, a kroz dva mes e‐
ca traž ićete povišicu. Sam bog zna da ste je zarad ili.
Sjuovo lice se smrač ilo.
— Gospodine, bojim se da ne razum em — olakš an je kao
da je kolalo njeg ovim bićem zamag ljujuć i mu um, i spreč a‐
vajući ga da jas no razmišlja.
— Od dan as, gospodine Sju, vi ćete snabd ev ati Kraljev‐
sku Albert bank u tačno onim inform ac ijam a koje vam ja bu‐
dem davao. A istovrem en o ćete se oslan jati na mene i pove‐
ravać ete mi sve šta se događa kod konk urenta. Želeo bih da
znam koliki im je kap ital van zem lje, koliko se proširuju, koli‐
ki su im investitorski ciljevi za godinu dana, za pet godina,
za deset godina. — Spus tio je glavu. — Shvatate li, gospodi‐
ne Sju?
Sju se već toliko oporav io da je mogao da se osmehn e.
»O, bog ovi sve četiri stran e sveta« — molio se u sebi — »no‐
ćas ću nap rav iti svečan ost za svak og od vas«.
— Potpuno shvatam vaš plan, Nang i-sane i odobravam
ga — reče Sju glasno. — Čini mi se da ću besk rajn o uživati u
svom novom poslu. Ali — briga mu opet promen i lice — ali,
ne mož ete da oček ujete od mene spektak ularne rez ultate
kad kap ital otiče od nas. Bank a je na ivici nes olventn os ti.
Ako se dogodi da nam potez spaš av an ja uspe — a ja se mo‐
lim svim bogovima da nam pomognu — ipak će nam biti po‐
trebn o više od dvan ae st mes ec i da se dovoljno povratimo
kako bismo, tek tada, mogli da razmišljamo o nap red ovan ju.
— Pomoći će nam dve stvari — reče Nang i, ne uzbuđujući
se. — Pre sveg a, dobićem o u roku od sed amdes et dva časa
neo phodni kap ital.
— Smem li da pitam za njeg ovo porek lo? — ubac io je Sju.
— Bolje se priprem ite da deo tog kap itala mud ro inves ti‐
rate kako biste imali maks imalnu dobit u minim aln om vre‐
men u.
Sju je odmah iv ao glav om.
— Bojim se da je to veliki rizik. To je prev iše za nas u sa‐
daš njem stan ju.
— Ali, uz informac ije koje ćete vi dobijati od Kraljevs ke Al‐
bert bank e to neće biti nikak av rizik — Nang i se osmeh iv ao
dok je ustajao. — Zajaš ite im na leđa, gospodine Sju, kao što
pas iz hram a jaši na velikom zmaju. Neka oni preu z mu sav
rizik, neka obave sav posao dok ćete vi činiti da naš nov ac
raste, oslobođen svak og rizika — klimnuo je glavom. — Če‐
stitam vam! Ovo je veliki dan za vas. Hoćem o li da odem o
neg de i proslav imo?
***
Tan ja je petljala oko terminala kad se iznen ad a pojavi šifra.
Bila je to čista sreć a. Ali, da se bilo ko drug i naš ao pred
ekran om, mogao bi samo da bulji u nerazum ljivu poruk u i
ona bi odmah bila obrisan a.
Mis ija »Sab ljarka«, kako ju je Tan ja pomalo ironičn o naz i‐
vala, bila je njen a zam isao. Ona je bila njen pokretač i kon‐
trolor, uglavn om zbog toga što je u pitanju bila lična Mink o‐
va stvar.
Nije to bilo baš sas vim tačno, ali »Sab ljarka« je postala
prav i posao pre godinu dana. Treb alo je odavno zav rš iti s
tim. »Sab ljarku« je treb alo uniš titi, kao što je Tan ja i pred la‐
gala. Činjen ica je da svak o u Crv en om sektoru ili na bilo kom
drugom mes tu u Porodici pogreš i, biva uniš tav an. Samo su
Mink i Tan ja mog li da odluče drug ačije.
U tren utk u kad je Tan ji postalo jasno da je »Sab ljarka«
preš la liniju koju nikak o nije smela da pređ e, da je zaš la u
sektor ličnih oseć an ja, postala je obaz riva. Jed an od njen ih
poslova, preć utn o a sam im tim veo ma značajan, bio je i taj
da štiti Mink a. Prem a njen om rasuđ ivan ju, izabran je veo ma
opasan tren utak za neš to. Znala je, međ utim, da kad se lič‐
na osećan ja umeš aju u posao, čov ek ne misli da li je pogo‐
dan tren utak ili nije.
Tako je Tan ja postala »Sabljarkin« čuv ar, iako je znala ko‐
liko je sve to ludo. Neke stvari mogu dovoljno dugo da se ču‐
vaju na ledu a neke ne, ali niš ta ne sme da bude suv iš e
dugo na otvoren om.
Smislila je zaštitu — osam ljudi u dve smen e. Ali Mink je
rek ao da će »Sab ljarka« smatrati da je to odvratno. To će joj
ogran ičav ati slobodu. To su baš bile njeg ove reči. Tan ja je
ućutala čud eć i se, jer to baš i jes te bio cilj misije. Tak va za‐
štita se koristila kad su ozbiljniji ljudi bili u pitan ju, ali mog la
je da bude uspeš na i kad je u pitanju bila prijateljičica kao
»Sab ljarka«.
Najzad je učinila onak o kako joj je on nared io: postav ila je
samo dva čuv ara. Ali, nije zaboravila na to. Bila je u stalnoj
vezi s njima. »Sab ljarka« je bila veo ma pokretn a i Tan ja nije
želela nik ak vu greš ku. Jed ini put kad je sebi dopus tila greš ku
razlog je bio Mink, ali Mink je tada pogreš io, i sve je bilo ot‐
kriven o. Mink je mislio da čak ni ona ne zna za njegovu lju‐
bavn u vezu, ali ona je znala.
Tan ja je sada posmatrala blistava zelen a slova koja su
igrala po ekran u. Kad je poruka zav rš en a, za tren utak je po‐
smatrala zao stala slova a zatim je pritisnula dugm e za deši‐
frovan je. Pojav i se reč »Zaista«? i Tan ja otkuc a uvodn u reč e‐
nic u. Deš ifrovan a poruka poče da se ispisuje prek o ekran a.
Imala je samo jedan minut vrem en a da je zapamti. Ako ne
pritisne dugme obelež en o »print« da bi dobila odštamp anu
poruk u, kompjuter ARRTS će rasturiti poruk u, kao da je nika‐
da nije ni bilo.
Pobledela je dok ju je čitala. Poruk a je bila tak va da je Ta‐
nja suv iše dugo oklev ala da li da je odštampa ili ne. Tako je,
na kraju, sam komp juter odlučio i — ras turio je. Рoruk e je
nes talo sa ekran a. Međ utim, to sada i nije bilo važ no jer je
ona još blistala pred Tan jinim očim a.
Tiho je opsovala Mink a i njeg ove lične probleme. Jer je
poruk a pretvorila »Sabljarku« iz mogućeg problema u pro‐
blem koji je zah tevao hitno reš av an je. Pritisnula je dugme za
slan je poruk e i otkuc ala ono što je smislila. Kad se pojav io
samo datum, setila se da se šifre men jaju jednom ned eljno i
da je baš dan as važ nost staroj šifri istek la. Treb alo je uzeti
novu. Znač i, treb alo je otići do Tonija Tirsona.
Ustala je i siš la dva sprata niže. Čudo od čov ek a bilo je
okruž eno brdima hartije i šifrants kim maš inam a.
Mada je Mink zap oslio Tirsona da nep res tano radi na de‐
šifrovan ju stran ih šifri gotovo tokom čitav og dana, Tirson ov
đav ols ki um imao je vrem en a da smišlja nove šifre Crv en og
sektora. Govorio je da ih je nem og uć e odgonetn uti. Tan ja
mu je verovala.
Kad je ušla u njeg ovu kanc elariju, Tirson je sed eo na voj‐
ničk om krev etu na ras klap an je koji je tu bio smeš ten na nje‐
gov zahtev. Tan ja je sumn jala da Čudo od čov ek a nema uop‐
šte ličnog života: čes to je spavao u zgradi. A zbog oblasti
koje je pokrivao, najv eć im delom Aziju, razvio je čudne nav i‐
ke za spav an je.
— Zdravo — reče on lak ons ki.
— Hoćete kafu?
Pruž io joj je golu mišicu: imao je na sebi majicu kratk ih
ruk av a na kojoj je velikim slovim a bilo ispisan o »Dep eche
Mode«. Njeg ove farm erke bile su skroz izbledele.
— Udarite injekc iju u ovu venu, doktorka.
Tan ja se nas mejala prilaz eć i maš ini za kafu i puneć i dve
velike šolje. Pružila mu je jednu.
— Teš ka noć?
Zag rizao je tost i zamum lao, zatvorivši oči od odušev lje‐
nja.
— Hran a za bogove. Srkn uo je kafu. — Imao sam dosta
muke dok nis am odgonetnuo novu šifru. — Mis lio je na Alfa-
tri; stav ivši šoljicu na sto, nas tavio je. — U stvari, mislio sam
da je neću probiti.
Ustao je i proteg ao se.
— Bojim se da je vrem e za promen u — reče Tan ja koja je
jed va dodirnula kafu jer je više volela čaj. Ali nije htela da
bude neljubazna.
Čudo od čovek a zarež a.
— Šta, hoć ete da kaž ete da je već prošlo ned elju dana?
O, bože — provuk ao je prste kroz kosu — potreb an mi je tuš.
— Prvo posao, lična higijena kas nije — reče Tan ja spušta‐
juć i šolju s kafom. — Imam otvoren u lin iju.
— Shvatio sam — reče Tirson i izvuč e kutiju s diskovim a.
Izvuč e jed an i pruž i joj ga. — Ova je opas na, nep robojna.
— Sve su tak ve — reče Tan ja i kren u prem a vratim a. —
Želim vam sreć u.
Zarež ao je besno:
— S ovim čud oviš tima sreć a mi je i potrebna.
Videla ga je kako stavlja sluš alice na uši i sprem a se da
počne da radi. Za Čudo od čov ek a posao je bio važ niji od
sveg a ostalog. Tan ja je odluč ila da podseti Mink a da primora
ovog čov ek a da ode na zas luženi odm or.
Kad se naš la opet pred ARRTS komp juterom, ubac ila je
ploču koju je dobila od Tirsona i pritisnula dugm e »enter«.
Pojav ila se reč »File« i ona otkuc a reč »Sabljarka«. Saček ala
je da se ciklus završ i a zatim je otkuc ala svoj odgovor. Maš i‐
na će automatski koristiti novu šifru jer je ARRTS zamen io
staru šifru nov om u prijemn ik u.
Poruk a je bila jas na: »Sve mora da bude završen o za tri‐
des et šest čas ov a. Uništite ‘Sabljarku’ kad se situa c ija smiri i
kad bud ete sigurn i da je cilj dobro vidljiv«.
Tan ja se diže i kren u da nap rav i izveš taj.
***
Nikola je sed eo na kam en om sed ištu bez nas lona u Satoo‐
vom vrtu. Bio je tu već više od jednog časa, od onda otkak o
su se njegovi domać ini pov uk li. I on se nap ravio da će otići u
svoju sobu, tako da oni ne bi bili obavez ni da s njim dele nje‐
govu nes an icu. Ali, on se čak nije ni svuk ao; samo je sač e‐
kao petnae st minuta pre nego što se vratio u, sada, pus ti
vrt.
Svetlost je polak o počinjala da osvaja. Nek ak o mu je bilo
žao što je tako, jer je ranije na svetlosti Mes ec a vrt izgledao
sas vim drugač ije i njime su dominirali mirisi cvetova. Sada,
što je vidljivost postajala sve veća, mirisi kao da su slab ili.
Nik ola postade sves tan neč ijeg prisus tva iza sebe onog
tren a kad je ta osoba preš la prag Satoovog studija i spustila
se na blistav i šljun ak. Ovi tren uc i pred zoru bili su ispun jen i
čudn om tajans tven osć u koju je pojačav ala bela izmag lica.
Nije se čuo nik ak av zvuk sem buđ enja ptica.
Znao je da je to Akiko, a da nije morao ni da okren e glavu
da bi je vid eo ili čuo njen glas. Njihov i va spojili su se još pre
nek oliko čas ov a i ona je ostala zabelež ena u njeg ovom umu.
Taj sistem je istovrem en o bio i primitivan i profinjen. Kao što
je rek ao Akutag av a-san, gradski život je tu veš tinu uniš tio u
ljudima.
Ali, zbog toga je Nik ola znao i to da je Akiko opasna. Nije
znao baš na koji nač in, i da li predstavlja opas nost lično za
njeg a. Znao je da je sens ei. Malo ko bi mog ao da to sa sigur‐
noš ću tvrdi ili zak ljuč i iz posmatranja Akiko. To ne bi mog ao
čak ni drug i sens ei, a bez Nikolinih sposobnos ti i znan ja. Ali,
Nik ola je na svak i nač in bio drugač iji.
— Nikola-san.
Njen tih glas natera ga da zadrhti i on primora sam sebe
da ostane miran. Pa ipak, puls mu je snaž no udarao u slep o‐
očn ic am a i on odjednom oseti veliku nav alu krvi u glav i.
— Gde vam je muž?
— Hrče u svom knež evskom krev etu.
Šta je to bilo što ga je uznem irilo u njen om glasu? Nik ola
se nap rež e da bi čuo sve nijans e i sve prelive njen og glasa,
sve ono čega verovatn o ni ona sama nije bila sves na. Da li
je tu, možda, naš ao neki raz log za uznem iren ost?
— Zar nije vaše mes to uz njeg a? — bilo je to više preb aci‐
van je ljub omornog ljubavn ik a nego duh ov ita primedba gosta
i on tiho opsova sam og sebe.
— Moje mes to — reče ona, praveć i se da nije čula kako je
zazvuč alo njegovo pitanje — je tamo gde ja odaberem da
bud em. — Zas tala je kao da je nes igurn a da li da nas tav i. —
Smatrate li da je to veoma nejap ans ki od mene?
Odm ahn uo je glav om.
— Mož da nije u sklad u s tradicijom, ali nejap ans ki nije. U
tišini koja je zavlad ala ona reče:
— Zaš to se ne okren ete i ne pogledate me? Zar sam toli‐
ko gadna da ne mož ete da me gledate?
Zbog njen ih reči nak ostrešila mu se kosa na tem en u i pi‐
tao se da li je ona nam ern o birala baš te reči. Polak o, dok
mu je srce udaralo jače nego što je želeo, okren uo se prem a
njoj. Oseć ao je da se sve u njem u topi.
Prvi nagoveš taj zore ozari njen o lice blistav om svetlošću.
Pres vuk la se u svetložuti kimon o koji je bio izvez en zelen im i
sreb rnim konc em. Veš ta ruka izvez la je borove po njem u, a
usam ljeni zlatni ždral leteo je u punom zamah u krila prek o
njen e leve dojke. Kosa joj je bila spušten a, blistava mod rocr‐
na kas kad a spuš tala se nis ko niz leđa. Nije nos ila nikak av
nak it. Njen i nokti su blistali, nam az ani bezbojnim lak om, ali
bili su kratko podseč en i što je pokaz ivalo da pred ano vež ba.
Čin ilo mu se da vidi neki mali drhtaj na njen om licu, jed va
primetan tik duž gornjeg kapka njen og oka. Međ utim, to se
mom entano izgubilo i ona je ponov o bila sas vim mirn a.
— Zar je to bilo tako teš ko? — dahn ula je u blag poveta‐
rac, dok se mag la kovitlala iza njen ih leđa, igrala oko njen ih
ram en a.
— Lepo Vas je posmatrati, Akiko — reče on, mada nije že‐
leo da prizna niš ta slično jer je istog časa osetio kao da je iz‐
gubio bitku.
Pošla je prem a njem u, klizeć i prek o staze od šljunk a. Nje‐
mu se činilo kao da se pojav ljuje iz same noći koja je nes ta‐
jala.
— Zaš to mi se čini kao da sam već ran ije bila s Vama?
Te reči koje je izgovorila prep lašile su i nju i njeg a. Bilo je
to kao da ih je nage, u ljubavn om zagrljaju zatekao Sato.
Akiko se zac rven e i skrete pogled s njeg a. Ponov o je zadrh‐
tala.
Sve osećan je stvarn os ti nes talo je iz Nik olinog uma. Izgu‐
bljen u beličas toj mag li on je video samo nju. Juk io se diže
ispred njeg a, kami kome je poklon jen drug i život. On poseg‐
nu za mirom koji nudi samo Put, tražeć i odgovore na ono što
ne može da se objasni. Kao u snu on se podiže sa tvrd og ka‐
men og sed išta i kren u prem a njoj sve dok nisu bili udaljeni
samo nad ohvat ruke. Borio se sa sob om da li da izgovori reči
koje je imao na umu još od onog tren a kad je ona uklon ila
lepez u, i kad se pred njim ukaz alo njeno divno lice. Bile su to
reči koje je želeo da izgovori, reči koje će ga osloboditi, mo‐
žda, od njeg ovih unutrašnjih, skriven ih muka, ali koje će ot‐
kriti njegovu dušu i učin iti ga ranjivim pred njom.
Šta da učini? Tren utak je bio tu. U jap ans kom druš tvu čo‐
vek vrlo retk o može da se nađe nas am o sa ženom drug og
muš karc a. Ovak av tren utak nik ad a im se više neće ukaz ati,
ni njem u ni Akiko. Šta je to ona želela od njeg a? Da li je ona
bila Juk io? Da li je želela da je on naz ove tim imen om? Ako
je bilo tako, zašto ga je toliko muč ila? On je bio prep lavljen
pitanjima na koja nije znao odgovore. Činilo mu se da mu je
čitav život bio enigm a, jedva raz umljivo nizanje događaja od
kojih je on nep res tan o bež ao.
— Ko ste vi? — upitao je čudn o promen jen im, grub im gla‐
som. — Moram to da znam.
Njene oči su ga isp itivačk i pos matrale.
— Šta vi mislite, ko sam ja? — nije bilo nič eg lažnog u
tom pitan ju, štav iše, on je u njem u osetio duboki očaj.
— Ne znam.
Razdaljina izm eđ u njih se sman jivala. Ali, kao da je do
toga došlo bez volje i jednog od njih.
— Rec ite mi — šapnula je — rec ite mi ko sam.
Mogao je da oseti njen dah, mog ao je da oseti njen miris,
mog ao je da oseti toplinu njen og tela ispod svilen og kim ona.
Oči su joj bile nap ola zatvoren e, usne spremn e na poljubac,
kao da ju je neka nev iđ en a sila terala u njeg ov zag rljaj.
— Juk io… — njen o ime iščup an o je iz njeg ovog srca kao
strašan bojni poklič: bilo je potpuno u nes klad u s razum om
da on izgovara njen o ime, nerazumno da misli da ona uop‐
šte može da stoji tu, ispred njeg a, pa ipak, on je još jednom
ponov io — Juk io, Juk io…
Video je kako joj podrhtavaju kapc i kao u transu, osetio je
kako se gorn ji deo njen og tela nas lan ja na njeg a, vid eo je
kako joj se glava zab acuje unaz ad, kako se pojavljuje blistav i
luk dugog vrata, baš onako kako je on godinam a zad ržao u
seć an ju.
Osetio je plamen u telu kad je posegn uo za njom, da je
zagrli ili da je spreč i da ne padne, ni sam nije znao zašto. U
mozgu je oseć ao divljanje požara. Nije mog ao da se kontroli‐
še.
Usne mu se spustiše na njen e, i on oseti njen ukus dok joj
se jez ik uvlač io izmeđ u njeg ovih usan a.
Prvi put u svom životu Akiko je bila spremn a da se otvori
univ erz umu. Još nik ad a nije osetila takvo izg aranje u sebi.
Bila je kao omam ljena i bila je zahvaln a što je on pruž io
svoje jake ruke i zag rlio je. Izgub ila je dah kad je izgovorio
ono ime. Ali to jeste bilo njen o ime! Kako je to moguć e?
Kako su mu samo divne usne, kako je snaž an, koliko ga
samo želi! Butine su joj se topile, kolen a su joj klec ala. Ose‐
ćala je neku vrs tu eks taze od sam og njeg ovog dodira, neš to
što se oseća samo u org azmu.
Šta se to događ alo s njom? Odbač en u stranu tamn i vid
njen og uma urlao je i tražio da se sluš a. Kak va je to čudna
sila preu z ela njen um? Šta je to sas vim izmen ilo njen e pla‐
nov e za osvetu? Zaš to je oseć ala tako neš to prem a omraž e‐
nom neprijatelju? Zaš to ga je lagala? Ona nije bila Juk io: ona
je bila Akiko.
I tada, dok je oseć ala kako snag a njeg ovog va zau z ima
njen o telo i dušu, dok joj je srce tuklo u ušim a kao unutarn ji
bub an j, dok su se njeg ove snaž ne grud i pritiskale uz njen e
lepe dojke, odgovor je eks plodirao u njen om moz gu snag om
vat romet a.
Kao Akiko, ona je bila niko i niš ta. Došla je iz niš tav ila i ni‐
štavilo je bilo njena bud ućnost. Kao Juk io bila je neko i neš to.
Mogla je da se nada neč em već em od kjom ua, o čemu je Ki‐
oki gov orio kao o niš tavnos ti.
Od tren utk a kad je nap us tila brižno staranje Sun Hsiung a
i njegov udobni dom, osećala je da je doši gotai, bez spas e‐
nja. Bez ikak vog drugog interes ovan ja u životu, čemu je mo‐
gla da se nada?
Ali, sada kad se odjednom u njen om životu pojavio Nikola
Lajn ir, Juk io je postala stvarn ost. Ona nije više bila samo ide‐
ja, nije bila dvodimenz ionaln a šema, nije bila sredstvo za ko‐
načn i kraj. Ona je oživ ela.
Snag a ljubav i Nikole Lajnira vratila je Juk io iz sveta mr‐
tvih u svet živih.
***
Jus tina ga je ugledala drug og dana svog boravk a u hotelu. U
stvari, prvi put ga je vid ela u baru pored bazena, skriv en og
u senc i, i pomislila je da verovatno greš i. Ali, drug i put ga je
ugledala na blještav oj plaži dok je izlaz ila iz kao žad zelen e
vode okea n a sa mas kom i cevi za disan je u ruci, s crn im pe‐
rajima na nog am a. Ovog puta sumn je nije moglo da bude.
Pred njom je bio Rik Miler.
Prvo nije mogla da poveruje u tako neš to. Bila je udaljena
od Njujorka više od 8.000 kilometara, usred plantaže anan a‐
sa koja se prostirala na 23.000 jutara zem lje. Nalaz ila se u
Zap adn om Mau iu, jednom od najlepših delova ostrva, dale‐
ko od luks uz nih hotela u Kan iplaiu, gde su se obično zad rža‐
vali turisti.
Posmatrala ga je zaprep ašćen o dok se plima dizala ispod
njen ih nogu. Išao je prem a njoj. Telo mu je bilo vitko i sna‐
žno. Imao je uske bokove i široka ramen a. Nije imao onak o
čvrs te i raz vijene mišiće kao Nik ola, ali treb alo je imati na
umu da je Nik bio, pre sveg a, vrs ni tenis ki igrač, a ne maš i‐
na za ubijanje.
Suze se pojaviše ispod njen ih uzdrhtalih kap aka, paleć i
joj oči i ona okrete glavu prem a horizontu, tamo gde je lež ao
Molokai.
— Jus tina…
— Imate stvarno jake živce kad ste došli čak ovam o.
— Čuo sam ran ije o vaš em temperam entu, ali sve je to
malo prem a poređ en ju s onim što ste stvarno u stan ju da
nač inite. — Glas mu je bio nam erno ves eo, izazivačk i.
— Da li ste vratili Meri Kejt na posao? — oseć ala je kako
joj srce udara i kako je teško kao komad granitne sten e.
— Posao nije bio njen da bi mog ao da joj bude vrać en, Ju‐
stina — približio joj se više nego što bi ona to želela. — Re‐
kao sam vam da sam naš ao osob u koja je sposobnija od nje.
Okren ula se prem a njem u, dok su joj oči sev ale.
— Isk oristili ste me, prokleti da ste! Barab o!
Ostao je sas vim miran.
— Znate koji je vaš najv eć i problem? Taj što ste vi prep la‐
šen o dete u telu žene. Hajde, Jus tina, nisam vas iskoristio
kao što nis am nik ad a nikoga iskoristio. Pogreš no ste se izra‐
zili. Meri Kejt nije odgovarala tom poslu. U svetu odras lih ne
otpuš ta se tek tako čovek sa mes ta šefa — na bilo kom ni‐
vou — dnk mu ne nađ ete zam en u. Ja bih činio lošu uslug u
pred uzeć u da se pon aš am drug ač ije.
— Ali mi smo prijateljice.
— To je samo sluč ajn ost, ali ako vam to neš to znači,
mogu da vam kaž em da mi je žao što sam se ja umeš ao u tu
čitav u stvar. — Probao je vrh om stopala vodu. — Nije bilo ni‐
čeg lošeg u tome, uverav am vas. Ja sam vid eo neke vaše ra‐
dove dok ste bili slobodni umetnik. Razg ovarao sam s nek im
svojim šefov im a s kojima ste vi, inač e, sarađivali tokom go‐
dine. Svi su mislili da ste fantastični — ponov o se osmehn uo
— ali, i svi su me upozorili na vaš temp erament.
— Vidim da vam to ni najm an je nije smetalo, niti vas je
prep lašilo. — Zaž alila je što je malopre video da je plak ala.
— I meni se veo ma dopad a kako vi rad ite. Imate poseb an
dar za rek lamn e skic e. To je kvalitet koji ne može da se nau ‐
či, to je neš to što čovek oseća. — Odv ratio je za čas pogled
kao da je zbunjen, mali deč ak. — Na svak i nač in sam hteo
da dođem do vas. Smatrao sam to nek om vrstom izazova —
ponov o ju je pogledao. — Voleo bih da počn em o iz početk a,
dao bih sve za to.
— Jes te li me zbog toga pratili?
Odm ahn uo je glavom, a zatim se zag ledao kako veliki ta‐
las pres kač e koraln i greb en i ide prem a njim a.
— Ne samo zbog toga. Čitavo pred uz eće mi je bilo prazno
bez vas.
Kad je talas stigao do njih, oborio ih je i privuk ao sas vim
blizu jedno drug om.
***
Nang i podiže svoje bolne noge na stolicu i zavali se unaz ad,
zag ledan u Juž no Kines ko more čiji su talasi nap ad ali svetlo‐
žutu plaž u Šek-Oa. Bio je na juž noj strani Hong Kong a, bliže
Aberdinu nego Centralnom delu, centru i finans ij-skom hao ‐
su Kruns ke kolonije.
Šek-O je bio jedna od četiri ili pet oblasti unutar Hong
Kong a, rez ervisan in samo za najb ogatije u ovom gradu veli‐
kih bog ataša i najb ednije sirotinje.
Ali, stvari su se znatno izmen ile za godinu i po dana otka‐
ko on nije bio ovde.
Pre sveg a, divni stari hotel na Zalivu nep rihvatan ja bio je
sruš en do tem elja kako bi bila podignuta grup a nov ih vis okih
građ evina. Nang i nije žalio za ovim hotelom samo zato što je
u njegovom holu proveo mnog e ugodn e čas ove srk uć uć i
zlatni čaj od jasmina i razgovarajuć i o poslovim a. Bilo je u
tome neš to mnog o više. Zalio je za vrem en im a koja su ne‐
povratno prolazila, za sunč an im dan im a za svim onim što je
u poslednjih pet godina ovo mes to postalo jureć i stras tven o
za profitom.
Zato je i došao ovam o. Uništen je starog hotela palo mu je
teško.
Nang i je bio sam u prelep oj vili i posmatrao je zgodnu
mladu Kines kinju koja je, prkoseć i zagađ en os ti Juž nog Kine‐
skog mora, trčala po talas ima. Nikoga nije bilo u blizini,
mada su na stočiću pored bokala s leden im čajem stajale
dve vis oke čaše. Nang i se oslan jao lev im laktom na stoč ić.
Video je kako devojčina glava izviruje iz vode. Nije se se‐
tila da podigne kosu ili da stavi kapu za kup anje. Tamn i plašt
kose spuš tao se po njen im nag im leđ ima i širio se u vodi kao
mors ka anem on a čiji se pipci njišu na talas ima plime.
Vu-Šing. Ove reči se odjednom pojaviš e iz njeg ove pod
sves ti i on shvati da u tome leži problem. Tri smrti: tri pitan ja
koja čekaju na odgovor. Nang i se pitao da li postoji neka
veza izmeđ u ubistav a vez an ih za Vu-Šing i »Tenč ija«.
Ovih dana, kad god bi se neš to neo ček iv an o dogodilo on
bi pomislio na »Tenč i«. Znao je da se Amerikanc i priprem aju
da sab otiraju čitav u akc iju. Znao je da bi Rusi dali sve od
sebe samo da otmu »Tenč i« od Jap an a, samo kad bi znali šta
je u stvari, »Tenč i«. Još od kraja rata, Amerika je imala potre‐
bu za dobrim odnos ima sa Jap anom jer je tu mogla da drži
svoje oružane snag e, plašeć i se Istok a. Ali, u tim svojim na‐
stojanjima Amerikanc i su preterali, želeć i da Jap an bude kao
vrba na vetru i da se u svem u pokorav a volji pobedničke ze‐
mlje. A bilo je istina i u tome da je Jap an morao da bude
obazriv, jer je u mnogo čemu zav is io od Amerike.
Ali, »Tenč i« će to sve promen iti. Nang i se plašio da će
Amerikanc i, ako samo nas lute neš to o toj operac iji, učiniti
sve da je onem oguć e a to, svak ak o, nije treb alo dopus titi.
Prvi put posle toliko decen ija, Jap an je ostao nek ak o sam,
i za divno čudo bilo je to zas traš ujuć e iskus tvo. Nang i je
shvatio da ne može više da san jari o snaz i i moći Jap ana, o
tome kak av je nek ad a bio. Sve to je sada nes talo. Sve je
zbrisan o atoms kim sunc em i periodom brzog razvoja i rasta
u kojem je i on sam odigrao značajn u ulog u.
Zatvorio je oči, znajuć i da u životu nema lak ih odgovora,
da u stvarn os ti ništa nije tako čis to i jasno kao u maš ti.
»Jed an po jedan problem« — pomislio je. — »Moram prvo
da pređ em kines ku prep rek u, pa ću se onda pozab aviti tim
starim i tajans tven im nizom kaz ni«.
Mada je, otkak o je stigao, bio sam u vili sada je čuo neč i‐
je tihe korak e. Čuo je otvaranje i zatvaran je vrata, što je
znač ilo da će uskoro početi preg ovori.
Posegn uo je za bokalom sa led enim čajem i nas uo je teč‐
nost u čašu. Čaj je bio izvanred an, dobrog ukus a i dobro pri‐
prem ljen, neš to što mu je zaista bilo potrebno ovog sparnog
dana.
Nang i se ne okrete, mada su njeg ove osetljive uši uhvati‐
le zvuk e približav an ja neke osobe. Ostao je na svom mes tu
srk uć uć i svoje piće, zagledan u devojk u koja je sada izlaz ila
iz vode kao nimfa, dok su se talas i Juž nog Kines kog mora va‐
ljali za njom.
— Dobar dan, gospođine Nang i.
Preć utnim sporazumom ovde se govorilo eng leski. Jez ik
je bio stran obojici, ali bar su ga mrzeli istom strašću.
— Gospođine Liu — Nang i klimn u glavom, ne obraćajuć i
se nikome posebno; čuo je kako je zaškripala stolica pored
njeg a, čuo je prijatno kuck an je leda o staklo i tek tada je
okren uo glav u.
Prec i ovog čovek a, nek ad a davn o, mora da su bili čisto‐
krvn i Manđž urijanc i. Imao je dugu loban ju vis okog tem en a,
karakterističnu za ovaj narod. Bio je dosta visok za Istočn ja‐
ka: bio je sves tan toga i koristio je svoju vis inu čak i kao
oružje za postiđivan je protivnika kad je sed eo.
Liu se osmeh ivao dok je srk utao svoje piće. Zav alio se
unaz ad i spustio glavu na nas lon stolice.
— Kak va je poslovna klima u Jap anu ovih dana, gos podi‐
ne Nang i? — Liu je imao običaj da počinje razgovore kao da
su već o svem u ran ije diskutovali i kao da je sve samo na‐
stavak preth odnih dog ovora.
— Veo ma povoljna — reče Nang i, misleći: »Neću ma dati
niš ta da prež vak av a dok ja ne bud em sprem an na to«, a gla‐
sno reče — Zarad a je vrlo dobra.
— Ah — reče Kinez okren uvš i glavu. — To znač i da vaš
keirec u nema velike veze s teš kom industrijom s kojom je
započeo brz nap red ak vaše zemlje. — Spus tio je čašu na sto
i prep leo prste na stomak u. — Koliko sam ja obaveš ten, ta
ind ustrija kao, na primer, ind ustrija čelika, koja je dugo bila
srž vaš eg ekonoms kog progres a, ima prilične finans ijske te‐
škoće.
Nang i ne reče niš ta za tren utak, pitajuć i se koliko li je do‐
bro ovaj čov ek obaveš ten o svem u. Mož da je znao sve, čak i
ono najg ore, ili je samo pokuš av ao da lovi u mutn om s na‐
merom da potvrdi neke nep roveren e izveš taje. Bilo je veo ‐
ma važ no da mu Nang i odgovori, a da ništa ne oda.
— Naši čelični kobuni nem aju problema — reče on obazri‐
vo. — Nep res tano posluju s profitom.
— Zaista. — Ova jedna reč bila je dovoljna da se jas no
vidi da Liu nije verovao u Nang ijevu tvrdnju. — A kako stoje
rudn ic i uglja? Teks tilne fab rike? »Petrolhem ija«, hm?
— Te stvari me ne interes uju.
Liu okrete svoju dugu glavu kao pas koji je nan juš io di‐
vljač.
— Ali mene interes uje, gospodine Nang i, zašto biste vi
hteli da prodate jedan deo vaše organ iz acije koji, prem a va‐
šim reč ima, donos i keirec uu samo dob it.
— Proiz vodnja čelika nas više ne interes uje. — Možda je
to rek ao za nijans u suv iš e brzo: ali, sada je bar znao kak vim
inform ac ijam a Kinez raspolaže. Bilo je to neš to nev erovatn o,
i zato je postao još oprez niji.
— Prav i problemi za Jap an tek su počeli, mislim — reče
Liu glasom učitelja koji se obraća učen ik u. — Vaš zlatni vek
neo gran ič en og ekonoms kog i privrednog širen ja došao je do
kraja. U proteklim godinam a izvozili ste nav eliko svoje final‐
ne proizvode na strano tržište, gde su momentan o bili raz‐
grabljeni uprk os oštroj konk urenc iji. To vam nije donos ilo
samo profite, već je i zaposlen ost u vaš oj zemlji bila sve
veća. Ali, sada su se vrem en a promen ila. — Liu rasp lete pr‐
ste, raš iri ih kao mors ke zvez de i spus ti ih opet na stomak.
— Da uzm em o, na primer, jedan od vaš ih najv eć ih uspeh a:
proizvodnju automob ila. Vaša automob ilska inv az ija na Sje‐
dinjen e Američke Držav e prouz rokovala je pravu buru na au‐
tomob ilskom tržištu ove zemlje, izazivajuć i talas nez aposle‐
nos ti, a ned avn o je jedna od najv eć ih američkih firm i dove‐
den a do same ivice propas ti. I sami dobro znate, baš kao i
ja, da Amerikanc ima dugo treb a da uzmu inicijativu u svoje
ruke — bledo se osmehn uo — ali, pre ili kas nije, i onaj koji
spav a najč vrš ćim snom mora da se probudi a, ako je snaž an
kao što je snaž na Amerika, njeg ovo buđ enje može da bude
veo ma opasno. Američka vlada već počinje da vas zatrpava
izvozom. Sada vam je jasno šta to znači tući se u međ una‐
rodnoj poslovn oj aren i. Da biste prež iveli, vi morate da izvo‐
zite kap ital i svoju tehn ologiju, pa ste morali da izgradite
novu »Nis an« fab riku u Ten es iju, umes to u Kand i. A to od‐
mah znač i man je posla za Jap anc e: što opet znači man je
profita. Vaša era slob odne trg ovin e je zav rš en a.
Uprkos istinama koje je Liu iznos io, Nang iju se nije dopa‐
dao jaki prizvuk ljubomore koji se osećao u reč ima tog čove‐
ka. »Zar Kinez i ne bi voleli da su u naš oj ekonoms koj pozici‐
ji?« — pitao se u sebi.
— A onda, tu je »Jav ata« — nas tavio je Liu, a Nang i je
znao da on misli na veličans tvenu firmu »Jav ata čelik«, naj‐
stariju i najv eć u u priobalnom području koja je počela proi‐
zvodnju još 1901. godine. — To je neš to vrlo čudno. Ona je
istorijska relikvija iz drugih vrem en a, koju je od 1973. godine
vlad a pomag ala, lopatama joj bac ivš i tri milijarde dolara
kako bi se njena tehnologija moderniz ovala. I čemu je to ko‐
ristilo? Dan as je »Jav ata« u mnog o gorem stanju nego što je
bila 1973. godine, prilikom krize goriva. Vaša vlad a je tada
mog la da pred uzme neke ekonoms ke mere, da ruk ovodi
operac ijama, da strogo ogranič i potrošnju goriva. Sve je to
dopustilo da se »Jav ata« nes metano razvija. Danas su te
mere još na snaz i, ali zato što je došlo do opšteg pada na
svets kom tržištu i zarada »Jav ata« je opala. Sam im tim je
sman jen i obim radn e snag e: od šez deset jedne hiljade rad‐
nik a koliko je imala 1969. godine, danas »Jav ata« ima samo
dvad eset četiri hiljade. Tri japans ke vis ok e peći su tren utn o
ugaš en e, a zatvaraju se i mnog e fab rike. Ipak, američka in‐
dus trija čelika bila bi zadovoljna da radi sa 70 odsto kap ac i‐
teta, kao što dan as radi »Jav ata«. Ali, Jap an nije sprem an na
takvo sman jen je. Šta ćete sada da rad ite? U Americi »Betli‐
em« može da otpusti radnik e: u vaš oj zemlji vaš politički i
druš tveni sis tem to ne dop uš ta.
Liu je sada zas tao kao da je oček iv ao da će Nang i neš to
prokomentarisati. Kako je Nang i ćutao, Liu se osetio pomalo
uvređ en im i kad je ponov o progovorio, ton njeg ovog glasa
bio je prilično oštar. Krajnji rez ultat ovog razgovora je —
reče — taj, da je jasno da keirec u, kao i mnog i drugi, prolazi
kroz organ iz ac ionu promen u. A za to, kao što obojica znam o,
treb a dosta kap itala. Pošto vam je opala količina gotovog
novc a, vi ste prilično dub oko posegn uli u svoje rez erve.
— Mi stojimo sas vim solidno.
— Možda solidno — slegnu ramen im a Liu — ali, ja mislim
da imate dovoljno rez ervi da biste spasili Sveaz ijsku bank u.
»Ako mi sada ponud i pomoć s drug e strane, morać u da
ga udarim štapom posred tikve« — pom isli besno Nang i.
— Šta Kinez i žele od Sveaz ijske bank e?
— To ja ne znam — reče Liu, sprem an na razgovor — ali,
znam da mi želimo deo vaš eg keirec ua.
Uprkos tome što se trudio da sva oseć an ja kontroliše,
Nang i se osetio kao gromom pog ođen.
— Naravn o, mi smo spremn i da dobro platimo za tu privi‐
leg iju — reče Liu u tišini koja je zavladala, mada je lično mr‐
zeo što mora da vodi tako ljubaz an razgovor i da se ponaš a
kao da su on i Nang i jednak i a pritom ga smatra divljak om.
— Odred ićem o veo ma vis oku cenu. Jas no je da je potrebn o
da keirec u bude osiguran u tom sluč aju: mi ćemo obezbed iti
neo phod an kap ital.
— Ne interes uje me — reče Nang i, skoro se uguš ivš i od
mrž nje prem a ovom čovek u i svem u onom e što je on zas tu‐
pao.
— Bud ite ljubazni pa mi dopustite da zav ršim svoju ponu‐
du pre nego što je bes no odb acite. — Liu se prisili na osmeh,
a u sebi je mislio: »Šta bi drug o čov ek i mogao da oček uje
od Jap anc a? Oni nem aju vek ove naš eg dobrog vaspitanja:
oni samo prihvataju iz naše kulture ono što im se čini da im
je potrebn o i što će im koristiti da se podignu iznad poniž a‐
vajuć eg niv oa životinje. Ali, o Buda, nisu baš uspeli u tome«.
— Naša ponud a je sled eća — reče Liu. — Vi ćete nam
prep us titi jednu treć inu interes a u vaš em keirec uu a mi
ćemo vam dati pet stotina miliona dolara, iz dva puta, u
toku jedne god ine.
Nang iju se najp re učin ilo da nije dobro čuo. Ali, što je više
gledao u to dugačk o lice, sve je man je sumn jao. Pet stotina
miliona dolara! Njegov um je odmah odvajao sve ono što bi
mog lo da se učin i s ovim nev erovatnim prilivom kap itala.
»Gospode« — mislio je grozničav o — »mog li bismo da skoči‐
mo na sam vrh ako samo budem o dovoljno hrab ri i obazrivi,
i da, to svakak o, pomalo srećn i«.
To je bilo mnogo više novc a nago što je on mogao da oče‐
kuje da će dobiti od integracije s Tomk in ov im fab rikam a,
ukoliko se uopšte ta integ racija ostvari. Bilo je to više kap ita‐
la nego što je mogao da oček uje iz bilo kog izvora. Bio je sa‐
vršen o siguran da i Liu to zna. Samo su Liu, i ljudi koje je za‐
stup ao, mog li da ponud e toliko kap itala i spas u Svea z ijsku
bank u iz kriz e u koju je upala. To bi i treb alo da, pre sveg a,
bude njegova briga. Ako padne Svea z ijska bank a, znao je da
će propasti čitav keirec u. Zbog »Tenč ija« se naš ao u ovak voj,
veo ma delikatn oj, poziciji. Nes av es no poslovan je Entoni
Čina moglo bi da bude poslednji udarac koji bi oborio čitav
keirec u. Zbog toga će ga Nang i proklinjati do smrti.
Nang i se pitao šta to, u stvari, Kinez i žele iz ovog posla.
Ne bi se tek tako lako odvojili od tolike sume novc a. Svak ak o
su rač unali na dobit, to je u redu. Ali, do dobiti su mogli da
dođu i na mnogim drug im planov ima a sa mnog o man je ula‐
gan ja. Nang ijev um se na sve mog uć e nač ine trudio da nađe
odgovor na pitan je. Znao je da mu ga Liu, nik ad a neće dati
drage volje. Ali, bilo je drugih odgovora koje je Kinez možda
hteo da da, ukoliko mu postavi odgovarajuć a pitan ja. Samo
da ih postavi veš to i Liu će mu dati reš en je a da ni sam neće
biti toga svestan.
— Rec ite mi gospodine Liu — reče Nang i — šta ćete da
rad ite sa treć inom koju otkup ite od nas?
— Šta ćemo da rad imo? — iznen ad i se Liu, i zavali se u
stolici. — Plašim se da vas nis am dobro razum eo.
Prvoj Kines kin ji sada se pridruž ila drug a, i Nang iju je bilo
teško da odgonetne koja od njih nosi smeliji kup ać i kostim.
Izletnička korpa je stajala izmeđ u njih. Jedna od njih izvuč e
iz ovog sand uk a sa blagom na pes ku flašu vina, i nasu u sta‐
klen e čaše zlatnu tečn ost. Kad se ponov o zavališe na ćeb ad
mog ao je da vidi privlačn o meko talasan je njihov ih mlad ih
dojki.
— To je bar jednos tavno — reče Nang i, ne skidajuć i po‐
gled s devojak a: bilo je mnog o prijatnije gledati u njih nego
u muš karc a pored sebe. — Pre nego što počn em da uopšte
razmatram mogućn ost neč ijeg ulas ka u keirec u, bez obzira
na scen u, ja moram da znam kak ve su nam ere inv es titora.
— Pa, svak ak o da zaradimo što više novc a — reče Liu.
— Koji bismo drugi razlog mogli da imamo?
Nang i se bledo osmehn u i raš iri ruke.
— Mož da ćete moći da shvatite moju oprez nost. Imao
sam malo veza sa član ov im a vaše… firm e.
— To sas vim mogu da shvatim — reče Liu, sada malo lju‐
baznije: počeo je da oseć a da se njeg ov sag ovornik krav i.
— Ja bih počeo da sumn jam u vaše motive da nis am ose‐
tio oprez nost kod vas. Ovo ipak nije posao koji čov ek sklap a
svak og dana. Mi smo vrlo mladi, gospodine Nang i, na neki
nač in. Svet van naše zem lje je za nas stran.
Dve Kines kin je su sada počele da pakuju svoje stvari, kao
da im je neko dao znak. Sunc e je pržilo, oseć alo se to čak i
ovde na verand i — dok su razgovarali, sav se led istopio u
bokalu sa čajem — a odsjaj sunč ev ih zraka na vodi bio je
kao razliven o zlato.
— Mada je to fantas tična prilika — nas tavio je Liu, dok je
brisao čelo maram icom — vrem e je dragocen o, i bojim se da
vam se neće više ovak o neš to ukaz ati.
— Svak ak o da ne oček ujete od mene da u tren u dones em
ovak o veliku odluku? — reče Nang i, i skren u pogled sa dev o‐
jaka koje su se sada čis tile od peska na Liua.
— Baš nap rotiv, gospodine Nang i — reče Liu, potapšavš i
svoje svilen o odelo prstima s dugim noktima. — Ne oček u‐
jem ništa. Ali, vi ste taj koji mora da raščisti sve nes rećn e te‐
škoće u koje je zapala Sveaz ijska bank a. Bank e se ovde pale
kao lutajuće vatre, a kad mi neš to zamislimo nije potrebno
mnog o vrem en a da to ostvarimo. Kraljevska policija Hong
Kong a, je dobro upoznata sa svim i neće ometati okup ljene
mase. Plamen, &Itu i tamo, ne mora da bude opasan. Ali,
ako se zapali benz inska pump a to je… — Liu raširi ruke. —
Dakle, imać ete sve vrem e koje vam je potrebn o, gospodine
Nang i. Nem ojte da osećate bilo kak av pritisak pod kojim bi‐
ste morali da dones ete odluku — posegnuo je ruk om u džep
— ali, iz prijateljskih raz log a, i da bih vama uštedeo trud, ja
sam već dao da se izrad e dokum enti.
— Vidim — reče Nang i pošto je razmislio o svem u. Liu
nije mogao da otres e osmeh s lica.
— Uprkos nek im zapadn jačk im sumn jam a, mi ipak ima‐
mo dobro podmaz an u maš inu.
— Da — reče Nang i oseć ajuć i da sada mrzi ovog čovek a
sa još već om straš ću. — I to mogu da vidim.
— A, ne, izvinite, gospodine Nang i, što to kaž em, ali bo‐
jim se da vi to uopšte ne shvatate. — Liu zastade i zagleda
se u dve mlad e Kines kinje koje su sada stigle do step eništa i
tu skid ale pesak sa stopala. Njegove dub oke oči posmatrale
su netrem ice višu, onu koja je već bila na plaži kad je Nang i
stigao. Čin ilo se da njeg ov pogled prodire kroz kas kad u gu‐
ste, tamn e kose i kao da joj obuh vata ramen a i leđa. U sle‐
deć em tren utk u već su nes tale u unutrašnjos ti vile. — Usko‐
ro ćemo več erati — reče Liu, ponov o obrativši paž nju na
Nang ija. — Imać em o rak ove i jas toga, kao i šapu velikog
med veda, to je ovde prav i delikates. — Njeg ovo držanje se
sada nek ak o promen ilo zbog blizine žena i Nang i se očajno
trudio da oseti zaš to je ta promen a usled ila. — Ali, da se
vratimo poslov ima — nas tavi Liu odjednom, nek ak o suv iš e
poletno. — Mi smo u Hong Kong u veo ma dobro organizovan i
i povez an i, mnog o bolje nego što se Britanc i i usuđ uju da
pomisle — ram en a mu se podigoše i pad oše — a zaš to i ne
bismo bili? Hong Kong je ipak naš. Mi tolerišem o britans ku
dominac iju zato što nam je korisna. Bilo bi ludo da to pori‐
čem — Liu odjednom ustad e — ali, odaću vam malu tajnu.
— Posegn uo je u džep i izvad io dokum ente pres av ijen e ne‐
koliko puta. Paž ljivo je postav io dokum ente na stočić izmeđ u
njih.
— Naredn i bum pripad a nama. — Oči kao da mu sinuš e
nek om unutarnjom svetlošću. — Mi ćemo diktirati Britanc i‐
ma — osmeh mu je bio trijumfalan — oni već dan as znaju ko
je prav i gospodar ovde. Mi samo kaž emo »Skač i« i kraljica
skač e. Ceo svet to zna. Njen o veličans tvo je izgub ilo obraz
pred nama, a sve zato da bi zadržala interes e u ovom delu
sveta. Ali, ponižav an je Britanac a i njihov a situa c ija ovde ne
bi bili tak vi da oni ne shvataju da mi možemo, sa samo ne‐
koliko dobro odab ranih reči, da potres em o čitav u zapadnjač‐
ku privred u u Koloniji isto kao što možem o da utičem o na fi‐
nans iranje. Čak i vi, gospodine Nang i — Liu je sada prep leo
prste iza leđa — morate da priznate da je naš poslednji pe‐
togodišnji plan briljantan: to je jed ini nač in da postignem o
svoj cilj, eventualnu totalnu kontrolu otican ja i pritican ja
novc a u, i izvan, Hong Kong a.
Nang i uze dokum ente sa stočića i poče da ih čita, pre
sveg a, zato da bi se smirio. »Bože na neb esima« — pomisli
on — »da član ov i kraljevs ke vlad e samo bace pogled na
ovo, dobili bi kolektivni srč an i udar, svi do jednog. Svak ak o
da bi šef policije i član ovi obezbeđenja bili oštro osuđ en i.
Kako su mogli da dopuste da se ovak va vrsta man ip ulac ije
odigrava njima pred nos om? Ovde su svi ludi! I moji ljudi su
totalno obmanuti! A ja sam mislio da su dobro informisan i o
svem u. Kako sam to mogao? Zaš to bi služ benic i ovde bili
drugačiji nego na drug om mestu?«
Ali, razmišljati o pitan jima na koja nije dobijao odgovore
bilo je za njeg a gub ljenje vrem en a. On zato brzo poče da
razmišlja o drugim stvarima. Prvo o ugov oru. Kad ga je prvi
put pročitao, učin ilo mu se da je luk av o smiš ljen, ali da je i
prilično pošten. Nije bilo nik ak vih skriv en ih zamki, nije bilo
plivajućih klau z ula koje su mog le da se tum ač e i ovak o i
onak o.
Nang i podiže glavu za tren utak, dub oko udahn u vaz duh.
— Vidim ovde, na treć oj stranici, da će prvi kap ital stići
tek 90 dana pos le potpisivan ja ovog ugov ora.
Liu klimnu glav om, oduš ev ljen što su stigli već dotle.
— To je tačno. Postoje mnog e prep rek e da se skup i i pre‐
bac i tako velika suma novc a.
— Zlata.
— Ako vi tako želite. To će biti obavljen o prek o Sun Va, tr‐
govins ke kompan ije.
— Svak ak o vaša firma… je dovoljno… hm… krupn a da bi
mog la da počne s isp latom posle potpisivan ja.
Na Liuo vom licu se ogledao fizički bol. Njeg ove ruke skri‐
ven e iza leđa sada poleteš e nap red.
— Na žalost, nem oguć e je ubrz ati vrem e isplate. Moja fir‐
ma ima mnog e ugov ore koje je sklopila pre ovoga i koje
mora preth odno da ispuni. Jednos tavn o nem am o dovoljno
kap itala za narednih 90 dana.
Nang i sede usp ravno i poče nerv ozno da miluje glavu
zmaja od belog žada na svom štap u. »Sada smo stigli do
srži« — pomis lio je — »na ovoj tačk i moram da ga sred im, ili
ga nik ad a više neću sred iti«.
— Gospodine Liu, kao što ste i sami rek li, moja situa c ija,
što se tiče Svea z ijske bank e, je kritična. Prinuđ en sam da če‐
kam tri mes ec a na vaš nov ac. Ako to učin im, izgubiću svoj
deo keirec ua. A to ne bi bilo u interes u nik oga od nas.
Očajn o, Nang i pomisli: »Samo žalim što se već nis am in‐
tegrisao sa američkom komp an ijom kako bih mogao da se
oslonim na njihov kap ital«. Ali video je jas no da je to, u stva‐
ri, nez av idna situa c ija. Čak i kad bi se Satoov kobun spojio
sa »Sfinks om«, nije verovao da bi komp an ija u tom prela‐
znom periodu mogla da obezbedi dovoljno novc a. Iako je to
izgledalo ludo, ipak je bilo istina — Liu je bio u pravu. Morao
je da obuz da trku, pre nego što se pretvori u stamped o. Ina‐
če, nik ak av priliv kap itala neće moći da spas e bank u.
Liu ne reče ništa, samo je lupk ao prstima u nek om čud‐
nom, samo njem u znan om ritmu.
— Vrem e je dragocen o i za mene, kao i za vas — reče
Nang i, paž ljiv o krijuć i uzbuđ enje u svom glasu. — Ako ja
odlučim da potpišem — a kao što ste vi rek li, to mora da
bude obav ljeno pre nego što nap us tim Hong Kong — mora‐
mo ovom ugovoru da dodam o još jed an aneks koji će obez‐
beđ ivati dovoljno kap itala da bi se pokrilo sve što je neo p‐
hodn o, a pre sveg a kratkoročn i zajmov i — rec imo oni koje u
toku šest mes ec i bank a mora da plati. — Nang i koji je uklo‐
nio sve emoc ije sa svog lica i iz glasa, duboko je uzd ahn uo
ali da se ne pirm eti; znao je da sada ovo znači »potoni ili pli‐
vaj«. — A to znač i: 35 miliona američkih dolara morate da
obezbed ite za man je od dvan ae st čas ov a pošto ja potpišem
ovaj ugov or.
Liu je ćutao neko vrem e. Pored šuma talasa, mog li su da
čuju čang rljanje posuđ a dok su žene rad ile u kuh in ji. Liu je
od svih žena s kojima je imao veze zahtevao da znaju da ku‐
vaju, i to da dobro kuv aju. Potapkao je ivicom nokta svoje
pune usne.
— Teš ko je dogovoriti se s vama. To je prilično vis ok a
suma.
— Treb a da znate — reče Nang i, rizikujuć i — vi ste me
uvuk li u sve ovo.
Liu je usp eo da se osmehn e. Nang i je to shvatio kao znak
da Kinez ne može da sak rije svoj ponos i pomisli: »Vodim ga
onam o kuda ja želim«.
— Možda bi neš to u tom smislu moglo da se ured i — Liu
klimnu glavom, kao da je doneo krajnju odluku. — Mislim da
bismo mog li toliko da odvojimo od prve rate nam en jen e kei‐
rec uu.
»Ne, ne misliš ti tako« — pomisli Nang i u sebi, a glasno
reče:
— Suma od 35 miliona koju sam pom en uo je izv an cene o
kojoj smo se dogovorili, potpuno je nez avis na od nje i sa‐
svim je odvojen a. Ne želim da se finans ijske operac ije bank e
vez uju na bilo koji nač in za keirec ua. To bi ubrz o sman jilo
naš potencijalni profit ovde, vi to dobro znate.
Nang ijevo srce je luđ ačk i udaralo dok je Liu razmišljao o
ovom nov om pred logu. Njeg ove oboren e oči nisu ništa otkri‐
vale. Nang i je znao da mu se sada ukaz uje prilika da se do‐
mogne tog neo phodnog kap itala za interes e keirec ua. Sato i
on mogli su međ us obno da se uvek o svem u dogovore, i da
ne kažu niš ta nov im partnerima.
Liu je treb alo mnog o više da dones e odluku nego što se
Nang i nadao. Bio je nep okretan kao statua, njeg ova koža na‐
lik na perg am ent sijala je na svetlu. On se najz ad ispruž i, na‐
lik na udav a koji je uprav o svario hran u koju je progutao i
koji se sprem a da pon ov o ždere.
— Moglo bi neš to da se učin i u tom smislu — reče Liu — u
tom sluč aju mi bismo bili primoram da tražimo od vas veći
deo vaš eg keirec ua. Bilo bi to 51 odsto!
Nang i ne pok az a nijednim gestom užas koji ga je obuz eo i
stisnu srce u tom straš nom tren u. »Ped eset i jedan odsto!
Isus e, Josife i Marijo« — mislio je — »Sato i ja bismo, tako
potpuno izgubili svu kontrolu nad svojom kompan ijom!«
— Ne bi uopšte treb alo da vam ovak o neš to nud im — Liu‐
ov glas je postao čud an. — Moja vlada nerado pušta toliki
nov ac u međ unarodne vode — nagnuo se unap red — ali vi‐
dim da ste vi nalik na svoje pred uzeć e, i to me zadovoljava.
Zajedno ćemo nap rav iti dobar posao i ovde i kod vas. —
Ustao je. — Bio je ovo dug dan za nas obojicu. Pretp osta‐
vljam da ste i vi gladn i, kao i ja.
Osmehn uo se i pog ledao prem a Nang iju.
— Ovo je jedina ponud a, moram da vas upoz orim na to.
Do sutra u 18 čas ova morate da mi date odgovor. I to apso‐
lutan. — Podigao je ruku igrajuć i ulog u sav rš en og domać ina.
— A sada, da neš to prez alogajimo.
Za vrem e več ere, Nang i je više vrem en a provodio u po‐
smatranju Liuo ve žene nego što je obraćao pažnju na svog
domać ina. Liu je smatrao da je to dobar znak. Kaz ivalo mu
je to da je Nang i dobar poznavalac čuln ih zadovoljstav a i
zbog toga se ves elo zakik otao u sebi, siguran da je obavio
dobar posao.
***
— Da uđem o.
Odmahn ula je glavom, dok je njen a crna duga kosa vijo‐
reć i na vetru dodirnula njegov obraz i rame. — Želim da
ostanem ovde — rek la je. — Mi smo sada deo elemen ata. Mi
tu i pripadam o.
Nikola je osećao kako se njen a mek ota i toplina pripija uz
njeg a: raz um mu je bio sleđ en od nev erovan ja. Ona je bila
neč ija tuđa žena. A taj neko je bio njeg ov prijatelj. Podelili su
pijans tvo, najs kriv en ije tajne: zakleli su se jed an drug om da
će ostati zauv ek povez ani. Onaj razumni deo njeg ovog uma
zad rhtao je kad je osetio njen o nago telo. A šta je sa Jus ti‐
nom? Zar nije ovo pitanje čas ti? Zar se sve ovo ne tiče i nje?
Znao je da je njeg ova ljubav prem a njoj netakn uta, nes ma‐
njen a — u stvari, da je tak va bila sve do ovog tren a. Neki
unutarnji drhtaj potres e mu dušu. Treb alo je da zau s tav i ovo,
da ustan e i da ode u svetilište Satoovog doma. Ali nije uči‐
nio niš ta od toga. Jus tina je sada bila samo dalek i plamen
koji se povijao, preteći da se ugas i pod burom nov ih oseća‐
nja. Uputio je molitvu Jus tini, dok je čvrsto stegao ovo biće
uz sebe.
Nije mog ao ništa da učin i. Telo mu je žudelo za Akiko kao
da je hran a, vino, kiseo nik kojim je želeo da nap uni pluća.
Nije mogao da se odvoji od nje, kao što nije mogao da utiče
na svoj puls da se smiri.
Akikin žuti i zelen kim ono ležao je iza njen ih butina u na‐
borima prep un im tamn ih senk i koje kao da su krile tajne.
Oboje su bili obav ljen i njeg ovim kim on om — Satoovim kim o‐
nom.
Koža joj je bila vlaž na i topla. Njeni nokti su se zarivali u
njeg ovu kožu, njen i mali, oštri beli zubi zabad ali su se u nje‐
govo meso, kao da je i to bio neki svojevrstan seks ua lni čin.
Niko od njih nije hteo da se ovo pred avan je završi, tako da je
njihov a zan es en ost bila skoro bolna zbog nep res tan e na‐
pregn utosti i suzdržavan ja.
To odlagan je krajnjeg zadovoljstva primoralo je Akiko da
drhti i ječi. Oseć ao je kako se njen o malo telo nek ontrolisan o
tres e ispod njeg a: kad njeg ova ruka prvi put dodirnu njen,
već vlaž ni, Ven erin breg njen i bokovi počeš e da se ritmički
pokreć u, ona zatvori oči i stegnu ga toliko da su joj prsti po‐
beleli.
Mag la oko njih kao da se zgusnula i potamnela. Nebo se
više nije vid elo, a vaz duh je postao lepljiv i tež ak, što je bio
najb olji znak da je oluja blizu. Odjednom sinu mun ja, a onda
se rano jutro pretvori u sum rak.
Akiko je bila priljubljena uz njeg a, drhtala je, butine su joj
bile širom otvoren e, njen e šake milovale su s puno stras ti
njeg ova leđa i njeg ove butine. Jez ikom je lizuck ala rup icu na
njeg ovom vratu.
Onda odjednom promuk lo krikn u, kao životinja:
— Ja… sada moram… moram…
Spus tila je glavu sas vim nis ko, i on oseti kako ga njen e
tople usne obuhvataju. Spuš tala ih je sve niže, do sam og ko‐
ren a njeg ovog nab rek log uda. Užasno je želeo da učini i on
isto, ali ona je, iako na sam om vrhunc u eks taze, dobro čuv a‐
la da on ne vidi njen e butine i njihov u unutrašnju stran u.
Nije mogla da dopusti da on vidi šta se tu krije. Jer to bi bio
kraj sveg a. Juk io bi nes tala zauv ek, i niko od njih dvoje više
nik ad a ne bi mog ao da je vrati. On bi saznao straš nu istin u…
i pokuš ao bi da sve učin i da je uniš ti.