Conn Iggulden - Imperator 03 - Polje mačeva

Za moju kćer Miu i ženu Ellu

Dio užitka pisanja niza od četiri knjige leži u tome što
mogu zahvaliti svima kojima to dugujem prije nego što priča
završi. Susan Watt je jedna od tih osoba - divna dama koja je
svojom stručnošću i energijom pomogla da sva hrapava mjesta
postanu glatka.

Osim toga htio bih zahvaliti gospođi Toni i gospodinu
Italu D’ Urso koji su mi dopustili da se godinama i godinama
služim starim računalom Amstrad u njihovu hodniku, bez ijedne
riječi pritužbe. Naposljetku sam se, iz pristojnosti, oženio
njihovom kćeri.

Conn Iggulden
IMPERATOR
POLJE MAČEVA

PRVI DIO

1. POGLAVLJE

Julije je stajao kraj otvorena prozora zureći preko

španjolskih brda. Zalazeće sunce zlatom je zapljuskivalo
udaljene vrhove tako da su izgledali kao da vise u zraku bez
oslonca, kao svjetlosna žila u daljini. Iza njega se pojačavao i
stišavao žamor razgovora ne prekidajući njegove misli. Mogao
je osjetiti vonj kozje krvi na povjetarcu i zbog toga dodira u
nosnicama njegov je ustajali znoj bio još jetkiji dok je istančani
miomiris plovio zrakom i nestajao.

Bio je to dugačak dan. Kad je rukom pritisnuo oči, mogao
je osjetiti kako u njemu raste iscrpljenost poput nekakve tamne
vode. Glasovi u ratnoj sobi miješali su se sa škripom stolica i
šuštanjem zemljovida. Koliko je stotina večeri već proveo na
katu utvrde s tim ljudima? Ustaljena kolotečina svima je
donosila spokojnost na kraju dana, pa čak ako ničega nije bilo
za raspravu, ipak su se okupljali u ratnim prostorijama radi pića
i razgovora. To je u njihovu duhu održavalo Rim na životu i
ponekad su mogli zaboraviti da nisu vidjeli doma više od četiri
godine.

Isprva je Julije bio prigrlio probleme provincije i tijekom
čitavih mjeseci jedva je pomišljao na Rim. Dani su hitro
prolazili dok je ustajao i lijegao sa suncem a Deseta legija
podizala gradove u pustoši. Na obali su preoblikovali Valenciju

s pomoću kamena i drva i boje dok nije postala gotovo nov grad
što je zablistao na starim temeljima. Probijali su ceste da
povežu zemlju i gradili mostove otvarajući doseljenicima divlja
brda. Julije je tih prvih godina radio sa zanosnom energijom,
iskorištavajući iscrpljenost kao opij da bi od sebe odagnao
uspomene. Onda bi zaspao i Kornelija bi došla k njemu. To su
bile noći kad bi napustio ležaj natopljen znojem i odjahao do
stražarskih postaja, pojavljujući se nenajavljen iz tame dok je
Deseta postajala nervozna i umorna poput njega.

Kao da se rugaju njegovoj ravnodušnosti, graditelji su bili
otkrili zlato u dvije nove žile, bogatije od svih koje su do tada
vidjeli. Žuta kovina imala je vlastitu zamamnost, i kad je Julije
na svojem stolu vidio prvi plijen izasut iz platnenih vrećica,
pogledao ga je s mržnjom zbog onoga što je predstavljao.
Došao je u Španjolsku bez ičega, ali zemlja je odala svoje tajne
i s bogatstvom je došao zov prastaroga grada i života koji je
gotovo bio zaboravio.

Uzdahnuo je pri toj misli. Španjolska je takva riznica da ju
je teško napustiti, ali dio njega znao je da se neće moći još dugo
u njoj gubiti. Život je predragocjen da bi se tratio, i prekratko
traje.

Prostorija je bila topla od okupljenih tijela. Zemljovidi
novih rudnika bili su rasprostrti na niskim stolovima, pritisnuti
utezima za papir. Julije je mogao čuti Renija kako se prepire s
Brutom i tihu pratnju Domicijeva smješkanja. Samo je
gorostasni Ciro šutio. Ali i oni koji su govorili samo su trošili
vrijeme dok im se ne pridruži Julije. Bili su to dobri ljudi. Svaki
od njih bio je uza nj kad se borio protiv neprijatelja i kad je
prolazio kroz razdoblja tuge, i bilo je trenutaka kad je Julije
zamišljao kako bi dobro bilo poći s njima preko svijeta. Bili su
to ljudi predodređeni da stupaju biranijim stazama nego što su
zaboravljeni putovi u Španjolskoj, i Julije nije mogao podnijeti
sućut koju je viđao u njihovim očima. Znao je da zaslužuje

samo prijezir što ih je dovukao na to mjesto i sebe zakopao u
beznačajan posao.

Da je Kornelija ostala na životu, bio bi je doveo sa sobom
u Španjolsku. Bio bi to nov početak, daleko od spletaka
velikoga grada. Pognuo je glavu kad mu je večernji lahor
dodirnuo lice. Bila je to stara patnja, a znali su proći dani kada
na nju ne bi ni pomislio. Tada bi na površinu izbila krivnja i
snovi bi bili užasni, dolazeći kao kazna zbog propusta.

»Julije? Na vratima te čeka stražar«, reče Brut dodirnuvši
mu rame. Julije kimnu i okrenu se prema ljudima u sobi, tražeći
stranca među njima.

Legionar je izgledao nervozno dok je zvjerao oko sebe
videći stolove s rasprostrtim zemljovidima i vrčevima vina,
očevidno u strahu od nazočnih ljudi.

»Onda?« reče Julije.

Vojnik proguta pljuvačku kad se susreo s crnim očima
svoga vojskovođe. Nije bilo ljubaznosti na njegovu otvrdnulu
licu bez mesa, i mladi je legionar počeo lagano mucati.

»Neki je mladi Španjolac pred kapijom, generale. Kaže da
je on onaj kojega tražimo.«

Razgovor u sobi je zamro i stražar je poželio biti bilo gdje
drugdje samo ne pod upiljenim pogledima tih ljudi.

»Jeste li provjerili da nema oružja?« reče Julije.

»Da, gospodine.«

»Onda mi ga dovedi. Želim govoriti s čovjekom koji mi je
prouzročio toliko nevolja.«

Julije je čekao na vrhu stubišta dok su dovodili Španjolca.
Odjeća mu je bila premalena za krakate udove, a lice mu se
nalazilo na prijelazu između mladića i zrela muškarca, iako nije

bilo mekoće u koščatoj čeljusti. Kad su im se susrele oči,
Španjolac je zastao, gotovo posrnuvši.

»Kako se zoveš, mladiću?« reče Julije.

»Adàn«, protisnu Španjolac.

»Ti si ubio moga časnika?«, reče Julije s prezirnim
smiješkom.

Mladi se čovjek okamenio, zatim kimnuo, dok se izraz
njegova lica kolebao između straha i odlučnosti. Mogao je
vidjeti lica koja su se u sobi okrenula prema njemu i tada mu se
učinilo da ga hrabrost napušta pri pomisli da mora stupiti usred
njih. Možda je trebao zastati, ali stražar ga je gurnuo preko
praga.

»Pričekaj dolje«, reče Julije legionaru, iznenada zahvaćen
ljutnjom.

Adàn nije htio pognuti glavu pred neprijateljskim
pogledima Rimljana, iako se nije mogao sjetiti je li ikada u
životu osjetio veći strah. Dok je Julije zatvarao vrata iza njega,
on se šutke trzao, proklinjući svoju uznemirenost. Adàn je
promatrao kako general sjeda sučelice njemu, i naglo ga je
prožeo tup užas. Treba li držati ruke uz bok? Izgledale su mu
odjednom nespretne i razmišljao je o tome hoće li ih prekrižiti
ili ispreplesti prste iza leđa. Tišina je bila bolna dok je čekao, a
oni su ga i dalje probadali pogledima. Adàn teško proguta slinu,
odlučivši ne pokazati straha.

»Znao si dovoljno da mi kažeš svoje ime. Možeš li me
razumjeti?« upita Julije.

Adàn je skupljao pljuvačkom po suhim ustima. »Mogu«,
rekao je. Barem mu glas nije zadrhtao kao u dječaka. Lagano je
uspravio ramena i pogledao ostale, gotovo ustuknuvši pred
golom mržnjom koja je izbijala iz jednoga od njih, iz medvjeda
od čovjeka s jednom rukom koji je kanda urlao od srdžbe.

»Rekao si stražarima da si ti onaj kojega tražimo, onaj koji
je ubio vojnika?« reče Julije.

Adànov ga pogled presiječe. »Ja sam to učinio. Ja sam ga
ubio«, odgovori on, a riječi su mu brzopleto stizale.

»Mučio si ga«, dodade Julije.

Adàn opet proguta slinu. Zamišljao je taj prizor dok je
hodao mračnim poljima prema utvrdi, ali nije mogao prizvati
svoj predviđeni prkos. Osjećao se kao da se ispovijeda pred
ocem, i morao je sprječavati noge da se ne pomiču od stida,
unatoč svim prijašnjim nakanama.

»Pokušao je silovati moju majku. Odveo sam ga u šumu.
Ona me je nastojala zaustaviti, ali nisam je poslušao«, reče
Adàn prigušeno, pokušavajući se sjetiti riječi koje je
uvježbavao.

Netko je u sobi promrsio psovku, ali Adàn nije mogao
otrgnuti oči od generala. Osjetio je neko mračno olakšanje kad
im je to rekao. Sada će njega ubiti a njegove će roditelje
osloboditi.

Razmišljanje o majci bilo je pogrješno. Suze su navrle
niotkud mu obrube oči i on je bijesno zatreptao da ih suzbije.
Ona bi željela da bude jak pred tim ljudima.

Julije ga je promatrao. Mladi je Španjolac očevidno
drhtao, i to s razlogom. On treba samo izdati zapovijed i Adàn
će biti izveden u dvorište i smaknut pred postrojenim redovima.
To bi bio kraj priče, ali jedna mu je uspomena zadržala ruku.

»Zašto si se predao, Adàn?«

»Moja je obitelj privedena radi ispitivanja, generale. Oni
su nedužni. Vi mene želite.«

»Ti misliš da će ih tvoja smrt spasiti?«

Adàn je oklijevao. Kako može objasniti da ga je samo ta
krhka nada nagnala da dođe?

»Oni nisu ništa skrivili.«

Julije podiže ruku da se počeše po čelu, zatim spusti ruku
na naslon stolice i zamisli se.

»Kad sam bio mlađi nego ti, Adàne, stajao sam pred
Rimljaninom koji se zvao Kornelije Sula. On je bio umorio
moga ujaka i srušio sve što je bilo vrijedno u svijetu. Rekao mi
je da mogu slobodno poći ako se odreknem žene i osramotim je
skupa s njezinim ocem. On je uživao u takvim sitnim
pakostima.«

Na trenutak Julije se zagledao u nezamislivu daljinu
prošlosti, a Adàn je osjetio kako mu znoj izbija na čelu. Zašto
taj čovjek s njim razgovara? Već je priznao; tu nema ničega
drugoga. Usprkos strahu, osjetio je da je pobudio zanimanje.
Prije mu se činilo da svi Rimljani imaju samo jedno lice u
Španjolskoj. Bilo je otkriće čuti da u njihovim redovima ima
suparništava i neprijatelja.

»Mrzio sam toga čovjeka, Adàne«, nastavi Julije. »Da mi
je bilo pruženo oružje, bio bih ga uporabio protiv njega iako bi
to značilo gubitak života. Pitam se razumiješ li ti takvu vrstu
mržnje?«

»Nisi se odrekao svoje žene?« upita Adàn.

Julije trepnu zbog iznenadna pitanja, zatim se gorko
nasmiješi. »Ne. Odbio sam, a on me je ostavio na životu. Pod
oko njegovih nogu bio je poprskan krvlju ljudi koje je mučio i
ubijao, ali mene je ostavio na životu. Često sam se pitao zašto je
to učinio.«

»Mislio je da mu nisi nikakva prijetnja«, reče Adàn,
iznenađen vlastitom hrabrošću što tako govori generalu. Julije
odmahnu glavom.

»Sumnjam u to. Rekao sam mu da ću posvetiti život tomu
da ga ubijem ako me pusti.« Na trenutak umalo da nije rekao
kako je njegov prijatelj otrovao diktatora, ali taj se dio priče nije
smio nikada izreći, čak ni ljudima u toj sobi.

Julije slegnu ramenima. »Umro je od nečije tuđe ruke, na
kraju. To je jedna od stvari za kojima žalim u životu - što to
nisam mogao učiniti sam i gledati kako se u njegovim očima
gasi život.«

Adàn je morao skrenuti pogled od ognja koji je vidio u
Rimljaninu. Vjerovao mu je i pomisao da će čovjek koji kipti
takvom zlobom narediti njegovu smrt nagnala ga je da zadrhti.

Dugo vremena Julije nije progovorio, a Adàn je ćutio
slabost od napetosti i glava mu se trznula uvis kad je general
naposljetku prekinuo šutnju.

»Ima ubojica u ćelijama ovdje i u Valenciji. Jedan će od
njih biti obješen zbog tvojih i vlastitih zločina. A tebe ću
pomilovati. Stavit ću potpis na otpusno pismo i ti ćeš se vratiti
doma k svojoj obitelji i nikada više nećeš privući moju
pozornost.«

Renije je šmrknuo od zaprepaštenja. »Htio bih riječ
nasamo, generale«, zarežao je gledajući otrovno Adàna. Mladi
je Španjolac stajao otvorenih usta.

»Ne možeš je dobiti, Renije. Ja sam rekao svoje i tako će
ostati«, odgovori Julije ne pogledavši ga. Promotrio je načas
mladića i osjetio kako s njega pada teret. Donio je ispravnu
odluku, bio je siguran. Vidio je sebe u Španjolčevim očima i to
je djelovalo kao da se skinula koprena s njegova pamćenja.
Kako je strahovito Sula tada izgledao. Adànu je jamačno Julije
bio čovjek iste okrutne vrste, zaklonjen iza metalnog oklopa i
još tvrđih misli. Koliko je blizu bio tomu da pošalje Adàna da
bude nabijen na kolac, ili spaljen, ili čavlima prikovan na kapiju
utvrde, kao što je Sula učinio s tolikim svojim neprijateljima.

Ironijom sudbine nekadašnji Sulin hir spasio je Adàna, ali
Julije, prije nego što je izdao zapovijed da se smakne, iznenadio
je sama sebe pitajući se kakav to postaje. Ne bi želio biti poput
onih ljudi koje je mrzio. Starenje ga neće nagnati da uđe u
njihov kalup, bude li imao dostatno snage. Ustao je sa stolice i
suočio se s Adànom.

»Ne očekujem da propustiš ovu priliku, Adàne. Drugu
nećeš od mene dobiti.«

Adàn je gotovo proplakao od emocija koje su ga obuzele i
nadjačale. Bio se pripremio za smrt, i sada je previše bilo za
njega što joj je umaknuo i dobio obećanje slobode. Nagonski je
stupio naprijed i kleknuo na jedno koljeno prije nego što se itko
mogao pomaknuti.

Julije je polako ustao, gledajući mlada čovjeka pred
sobom.

»Mi nismo vaš neprijatelj, Adàne. Upamti to. Naredit ću
da pisar pripremi pomilovanje. Pričekaj me dolje«, rekao je.

Adàn se pridignuo i pogledao u Rimljaninove crne oči
posljednji put prije nego što će napustiti prostoriju. Kad su se za
njim zatvorila vrata, naslonio se na zid otirući hladan znoj s
lica. Osjećao je vrtoglavicu od olakšanja i svaki njegov udisaj
bio je odijeljen i jasan. Nije mogao razumjeti zašto je pošteđen.

Stražar u prizemlju istegnuo je vrat da pogleda Adànovu
mlohavu figuru u polutami.

»Hoću li onda zagrijati noževe za tebe?« nacerio mu se
Rimljanin.

»Danas ne«, odgovorio je Adàn, uživajući u zbunjenu
izgledu koji se pojavio na stražarovu licu.

Brut gurnu vinski pehar u Julijevu ruku natačući ga

spretno iz amfore.

»Hoćeš li nam reći zašto si ga pustio da ode?« reče on.

Julije podiže pehar da presiječe mlaz i ispi ga prije nego
što će ga opet pružiti.

»Zato što je bio hrabar«, reče on.

Renije rukom protrlja čekinje na bradi. »Bit će slavan u
gradovima, to shvaćaš. Bit će čovjek koji se s nama suočio i
preživio. Vjerojatno će ga izabrati za gradonačelnika kada stari
Del Subió umre. Mladi će se sjatiti oko njega i prije nego što
postaneš svjestan…«

»Dosta«, prekide ga Julije, rumen u licu od jaka vina.
»Mač nije odgovor na sve, bez obzira na to koliko ti možda
želiš da bude tako. Moramo živjeti s njima ne šaljući u grad
ljude u skupovima i ne pretražujući svaku uličicu dok
očekujemo zasjedu.« Rukama je presijecao zrak dok se trudio
naći riječi za svoju misao.

»Oni moraju postati Rimljanima kao što smo mi, spremni
umrijeti za naše ciljeve i protiv naših neprijatelja. Pompej nam
je pokazao put s legijama koje je ovdje unovačio. Istinu sam
govorio kad sam rekao da nismo njihov neprijatelj. Možete li to
razumjeti?«

»Ja razumijem«, progovori iznenada Ciro pokrivši
gromkim glasom Renijev odgovor.

Julijevo se lice rasvijetli od iznenadne ideje. »To sam htio
čuti. Ciro nije rođen u Rimu, ali nam je prišao od svoje volje i
on pripada Rimu.« Borio se za riječi, dok su mu misli jurile
brže od jezika. »Rim je… ideja, više nego krv. Moramo postići
to da se Adàn osjeća kao da čupa vlastito srce ako bi nas htio
odavde izbaciti. Noćas će se čuditi zašto nije smaknut. Spoznat
će da može biti pravde, čak i nakon smrti rimskoga vojnika. On

će kazivati tu priču i zbog nje će se zamisliti oni koji sumnjaju.
To je dovoljan razlog.«

»Osim ako nije ubio čovjeka iz zabave«, reče Renije, »pa
sada govori prijateljima kako smo slabi i glupi.« Nije imao
povjerenja u sebe da nastavi govoriti, nego je prišao Brutu i
uzeo amforu od njega, držeći je na svijenu laktu da nalije pehar.
U njegovu se gnjevu malo vina prolilo po podu.

Julije malo zažmiri prema starom gladijatoru. Polagano
udahnu da obuzda srdžbu koja je u njemu narastala.

»Ne želim biti Sula ili Katon. Razumiješ li barem to,
Renije? Ne želim vladati sa strahom i mržnjom, ne želim da
netko kuša svaki moj obrok zbog otrova. Razumiješ li to?« Glas
mu se dizao dok je govorio i Renije je okrenuo lice prema
njemu, shvaćajući da je predaleko otišao.

Julije podiže stisnutu šaku dok je iz njega izbijao gnjev.
»Ako kažem samo jednu riječ, Ciro će ti iščupati srce, Renije.
Rođen je na obali različite zemlje, ali on je Rimljanin. On je
vojnik Desete legije i moj je. Ne drži ga uza me strah, nego
ljubav. Razumiješ li to?«

Renije se okamenio. »To znam, naravno, ti…«

Julije ga prekinu kretnjom ruke, osjećajući šiljak
glavobolje između očiju. Zbog straha da bi mogao pred njima
dobiti napadaj iščeznula je srdžba, osjećao je samo prazninu i
umor.

»Ostavite me, svi vi. Dovedite Kaberu. Oprosti mi srdžbu,
Renije. Potrebna mi je prepirka s tobom samo da bih doznao
vlastite misli.«

Renije je kimnuo, prihvaćajući ispriku. Izišao je s
ostalima, a Julije je ostao sam u sobi. Večernji se sumrak već
bio gotovo pretvorio u noć i Julije je užegao svjetiljke prije
nego što će stati pred otvoren prozor, naslonivši čelo na hladan

kamen. Glavobolja je bubnjala i on je tiho stenjao, trljajući
sljepoočnice kružnim kretnjama kako ga je Kabera poučio.

Bilo je toliko posla koji je trebalo obaviti a cijelo mu je
vrijeme neki unutarnji glas šaptao, rugajući se. Skriva li se on
zapravo u tim brdima? Nekoć je sanjao da će stajati u Senatu, a
sada se povukao iz njega. Kornelija je mrtva, Tubruk također.
Kći mu je strankinja, živi u kući koju je tijekom šest godina
samo jedanput posjetio, i to noću. Bilo je časova kad je želio
odmjeriti snage s ljudima kao što su Sula i Pompej, ali sada ga
je od pomisli da se baci natrag u igre oko vlasti hvatala mučnina
ispunjena mržnjom. Bolje je, pouzdano bolje, Španjolsku
pretvoriti u dom, naći tu ženu i nikada više ne vidjeti zavičaja.

»Ne mogu se vratiti«, rekao je uzviknuvši napuklim
glasom.

Renije je našao Kaberu u konjušnicama dok je rezao

natučak na konjskom kopitu. Konji su kanda uvijek razumjeli
da im želi pomoći, pa su i najplahovitiji stajali mirno čim bi im
on promrmljao nekoliko riječi i pogladio ih.

Bili su sami i Renije je pričekao dok Kaberina igla nije
ispustila gnoj iz kopita dok su njegovi prsti nježno pritiskivali
omekšano meso da olakšaju cijeđenje. Konj je drhturio kao kad
mu na kožu slijeću muhe, ali Kabera nije dobio udarac i noga je
opušteno mirovala u njegovim čvrstim rukama.

»Potreban si njemu«, reče Renije.

Kabera podiže pogled zbog prizvuka u njegovu glasu.

»Dodaj mi taj lončić, molim te.«

Renije mu pruži posudu s ljepljivom smolom koja će
zatvoriti ranu. Gledao je kako Kabera radi u tišini, a kad je rana

bila premazana, Kabera se okrenuo prema njemu zatomivši svoj
uobičajeni humor.

»Ti si zabrinut zbog Julija«, reče stari iscjeljitelj.

Renije slegnu ramenima. »Ubija sam sebe. Zabrinut sam,
naravno. Ne spava, provodi noći radeći na svojim rudnicima i
zemljovidima. Čini mi se… ne mogu s njim progovoriti a da ne
dođe do prepirke.«

Kabera pruži ruku i stisnu željezne mišiće na Renijevoj
mišici. »On zna da si tu, ako mu budeš potreban«, reče starac.
»Večeras ću mu dati napitak za spavanje. Možda bi ga i ti trebao
uzeti. Izgledaš iscrpljeno.«

Renije odmahnu glavom. »Samo učini sve što možeš za
njega. On zaslužuje nešto bolje od toga.«

Kabera je promatrao jednorukoga gladijatora kako
krupnim koracima odlazi u tamu.

»Dobar si čovjek, Renije«, rekao je gotovo nečujno.

2. POGLAVLJE

Servilija je stajala kraj ograde na malenu trgovačkom

brodu promatrajući uzvrpoljene ljude u pristaništu dok su stizali
sve bliže. Bile su stotine malenih čamaca u vodama oko luke u
Valenciji i kapetan trgovac dvaput je naredio ribarskim
posadama da se odmaknu od njegova broda dok su uplovljavali
kroz gužvu. Činilo se da u tome nema nikakva reda i Servilija
se nasmiješila kad je jedan mladi Španjolac podignuo ulovljenu
ribu i doviknuo cijenu prema njoj. Primijetila je kako mladić
održava ravnotežu dok je njegov čamac jahao na valovima.
Nosio je samo usku tkaninu oko pasa, dok mu se nož njihao
viseći o kožnoj traci. Servilija pomisli kako je lijep taj mladić.

Kapetan je mahao da se čamac odmakne, ali ribar se nije
osvrtao na njegove znakove namirisavši prodaju ženi koja mu
se tako krasno nasmijala odozgor.

»Kupit ću njegov ulov, kapetane«, reče Servilija.

Rimski se trgovac namršti, skupljajući debele obrve.

»To je tvoj novac, ali cijene će biti niže u luci«, reče on.

Ona pruži ruku i potapša ga po ramenu, a njegovo
čangrizavo ponašanje iščeznu zbog zbunjenosti.

»Svejedno, jako je sunce, a nakon tako duga putovanja
voljela bih nešto svježe«, reče ona.

Kapetan popusti preko volje, podiže težak smotak konopa
i spusti ga preko boka. Ribar priveza kraj konopa za mrežu kraj
nogu i zatim se pope do palube spretno prebacivši noge preko
ograde kad je stigao do vrha. Mladi je Španjolac bio crn i

otvrdnuo od posla, s bijelim prugama soli na koži. Duboko se
naklonio umjesto odgovora na njezinu pohvalu i počeo vući
mrežu. Servilija je znalačkim očima promatrala igru mišića na
njegovim rukama i ramenima.

»Zar neće otploviti tvoj čamčić?« upitala je.

Mladi je Španjolac zinuo da odgovori a kapetan je glasno
otpuhnuo.

»Bojim se da on govori samo svoj jezik. Nemaju baš
previše škola dok ih mi ne sagradimo.«

Servilija je primijetila preziran bljesak u mladićevim
očima dok je to slušao. Tanak se konop spuštao od mreže do
njegova čamca i Španjolac ga je vještom kretnjom zapešća
pričvrstio za ogradu, zavezavši prstima čvor kao odgovor na
Servilijino pitanje.

Mreža je sadržavala migoljavu smjesu tamnomodrih riba, i
Servilija se stresla i odmaknula dok su padale i odskakale u
dodiru s palubom. Ribar se smijao njezinoj nelagodi i potegnuo
jednu veliku ribu za rep. Bila je duga kao njegova ruka i još
posvema živa. Servilija je vidjela kako joj se žestoko miču oči
dok se trzala u njegovoj ruci. Modra joj je koža bila sjajna i
savršena a jedna tamnija crta tekla je od repa do glave. Kimnula
je i podignula pet prstiju prema njegovu žarkom pogledu.

»Hoće li pet riba biti dovoljno za posadu, kapetane?«
upitala je.

Rimljanin je progunđao odobrenje i zazviždao dvojici
mornara da preuzmu ribe.

»Nekoliko bakrenjaka bit će dovoljno, gospođo«, rekao je.

Servilija otkopča široku traku oko zapešća, otkrivajući
kovanice. Izabrala je srebreni denar i pružila ga mladiću. On je
podignuo obrve i dodao još jednu od najvećih riba iz mreže
prije nego što će opet na njoj zategnuti vezicu. S

pobjedonosnim je pogledom prostrijelio kapetana i razvezao
čvor prije nego što će se popeti na ogradu i zaroniti u plavu
vodu. Servilija se nagnula preko ograde da promatra kako će
izroniti i nasmijala se sa zadovoljstvom dok se on ubacivao u
svoj čamčić, blistajući na suncu poput ribe. Izvukao je mrežu iz
vode i mahnuo joj.

»Kakav divan početak«, rekla je ona i odahnula. Kapetan
je promrmljao nešto nerazumljivo.

Mornari koji su držali ribe izvadili su drvene batove iz
ostave na palubi i, prije nego što je Servilija shvatila što čine,
udarali njima po sjajnim ribljim glavama stvarajući mukle
zvukove. Riblje oči su nestajale pod silinom udaraca, tonući u
glavu dok je krv prskala po palubi. Servilija se namrštila kad je
jedna kap pala na njezinu ruku. Mornari su očito uživali u
svojem poslu, iznenada živahniji nego što su bili na čitavu
putovanju od Ostije. Činilo se da su oživjeli od ubijanja, pa su
se smijali i međusobno šalili dovršavajući jezivu zadaću.

Kad je i posljednja riba bila mrtva, paluba je bila
pokrivena njihovom krvlju i tankim srebrnastim ljuskama.
Servilija je promatrala kako mornari bacaju platneno vjedro na
konopcu u more i polijevaju daske dok ih nisu očistili.

»Luka je prepuna brodova, gospođo«, reče kapetan kraj
njezina ramena, žmireći prema suncu. »Doplovit ću najbliže što
budem mogao, ali morat ćemo se usidriti na nekoliko sati dok
ne bude mjesta u pristaništu.«

Servilija se okrenula da opet pogleda Valenciju, iznenada
poželjevši da se ponovno nađe na kopnu. »Kako ti kažeš,
kapetane«, promrsila je.

Planine iza luke ispunjavale su obzor, nižući se zelene i
crvene naspram tamnoplava neba. Njezin sin, Brut, negdje je
iza tih planina i bit će krasno vidjeti ga nakon toliko vremena.
Njezin se želudac čudnovato stegnuo gotovo do boli kad je

pomislila na mladića koji je bio njegov prijatelj. Pitala se kako
su ga godine promijenile, pa je nesvjesno dodirnula kosu
poravnavajući nestašne uvojke koji su bili vlažni od morskoga
zraka.

Večer je već bila promijenila sunčevu vrelinu u sivu
mekoću kad je rimskom trgovačkom brodu bilo dopušteno da se
provuče između niza usidrenih plovila i zauzme mjesto u
pristaništu. Servilija je sa sobom povela tri najljepše svoje
djevojke koje su joj se pridružile na palubi dok je posada bacala
konope lučkim radnicima i služila se veslima da bočno nasloni
brod uz goleme grede na vezu. Bio je to osjetljiv manevar i
kapetan je do tančina pokazivao vještinu održavajući vezu s
prvim časnikom na pramcu nizom ručnih znakova i uzvika.

Vladalo je opće uzbuđenje i djevojke koje je dovela
Servilija smijale su se i šalile dok su pristanišni radnici
usmjeravali poglede prema njima i dobacivali im drske
primjedbe. Servilija ih je bez riječi pustila da se kočopere; sve
tri su bile rijetkost u njezinu poslu i još nisu bile izgubile ljubav
prema radu. Zapravo se Angelina, najmlađa, stalno zaljubljivala
u svoje mušterije, i malo bi mjeseci prošlo a da netko ne bi
romantično ponudio da je otkupi za brak. Ali cijena bi ih uvijek
iznenadila, a Angelina je danima bivala mrzovoljna prije nego
što bi netko drugi obuzeo njezinu maštu.

Djevojke su bile odjevene skromno kao kći bilo koje
velike kuće. Servilija je silno pazila na njihovu sigurnost,
znajući da i kratko putovanje morem daje osjećaj slobode
ljudima koji bi mogli prouzročiti nevolje. Haljine su im bile
krojene tako da prikriju obrise njihovih mladih tijela, iako je
bilo izazovnijih komada odjeće u škrinjama koje je Servilija
ponijela sa sobom. Ako su točna pisma koja joj je slao Brut,
tržište postoji i te će tri djevojke biti prve u novoj kući koju će
kupiti. Mornari koji su gunđali i žalili se pod težinom škrinja

bili bi zapanjeni kad bi doznali koliko je zlata u njima
raspoređeno.

Servilijino pomno razgledavanje pristaništa prekinuo je
iznenadan Angelinin vrisak. Naglo se okrenula i vidjela nekog
mornara kako žurno bježi, dok je Angelina bila izvan sebe od
radosti. Stigli su do kopna baš u pravi čas, pomislila je.

Kapetan je dozivao lučke radnike da čvrsto svežu užad, a
momčad se veselila toj najavi, unaprijed uživajući u lučkim
zabavama. Servilija je ulovila kapetanov pogled dok je prilazio
k njoj, odjednom srdačniji nego što se navikla očekivati.

»Nećemo iskrcavati teret prije sutra ujutro«, rekao je.
»Mogu ti preporučiti neka mjesta ako želiš izići na kopno, a
imam rođakinju koja će ti unajmiti koliko god hoćeš kola za
prijevoz, po umjerenoj cijeni.«

»Hvala ti, kapetane. Bilo mi je veliko zadovoljstvo.«
Servilija mu se nasmiješila, videći kako mu se počinju
rumenjeti gornji dijelovi obraza. Angelina nije jedina s krugom
obožavatelja na brodu, pomisli s određenim ponosom.

Kapetan pročisti grlo i podiže bradu da ponovno
progovori, postavši iznenada nervozan.

»Poslije ću sam večerati, ako bi mi se željela pridružiti.
Stići će svježe voće na brod, pa će podvorba biti bolja nego što
smo se naviknuli.«

Servilija položi ruku na njegov lakat i osjeti toplinu kože
ispod tunike.

»To će morati biti neki drugi put, na žalost. Htjela bih
krenuti u zoru. Hoćete li moći najprije iskrcati moje škrinje?
Razgovarat ću sa zapovjedništvom legije da se postavi stražar
dok se ne natovare kola.«

Kapetan kimnu, pokušavajući sakriti razočaranje. Prvi mu
je časnik rekao da je ta žena kurva, ali on je stekao snažan

dojam da bi dovelo do grozna poniženja kad bi joj ponudio
novac da ostane s njim. Na trenutak je izgledao tako strašno
osamljen da je Servilija pomišljala dopustiti Angelini da ga
izvuče iz čamotinje. Mala plavuša je voljela postarije muškarce.
Bili su uvijek tako očajno zahvalni, a za tako malen napor. Kad
ga je bolje pogledala, Servilija je zaključila da bi vjerojatno
odbio takvu ponudu. Ljudi njegovih godina često žele društvo
zrele žene jednako kao tjelesne užitke, a Angelinina zemaljska
iskrenost samo bi ga dovela u nepriliku.

»Tvoje će škrinje biti prve na molu, gospođo. Bilo mi je
zadovoljstvo«, reče on gledajući čeznutljivo za njom dok se
upućivala prema stepenicama da se spusti na kopno. Nekoliko
njegovih mornara okupilo se u slučaju da mlađe djevojke budu
nesigurne pri prijelazu mostićem, i njegove su se obrve skupile
dok ih je promatrao. Nakon trenutka razmišljanja pošao je za
Servilijom, znajući instinktivno da bi morao biti ondje i pomoći
svojim ljudima.

Julije je bio duboko u poslu kad je stražar pokucao na

vrata njegovih prostorija.

»Što je?«

Legionar je izgledao neobično nervozno dok je
pozdravljao.

»Mislim da bi morao sići do kapije, gospodine. Ovo moraš
vidjeti.«

Namrštivši čelo Julije pođe za čovjekom niz stubište i vani
na žestoko poslijepodnevno sunce. Neka naročita napetost
vladala je među vojnicima koji su se sjatili oko kapije. I dok su
se pred njim razmicali, Julije primijeti da neki među njima grče
lice kao ljudi koji pokušavaju suspregnuti smiješak. Njihovo

zabavljanje i vrućina kao da su hranili razdražljivu ljutnju koja
je bila postala osnovicom njegovih sati nakon buđenja.

Iza otvorene kapije bio je niz teško natovarenih kola, dok
su im vozači bili pokriveni laganim slojem putne prašine. Puna
postrojba od dvadeset legionara stajala je na čelu i u pozadini te
čudne povorke. Zažimirivši zbog jake svjetlosti, Julije je u
časniku prepoznao čovjeka koji je prethodnoga dana bio
raspoređen na dužnost u luci i njegova se ljutnja još više
rasplamsala. I legionari su poput kola bili pokriveni s dovoljno
prašine da se vidi kako su pješačili cijelim putem.

Julije je u njih zurio.

»Ne sjećam se da sam vam dao zapovijed da pratite
trgovačku robu od obale«, rekao je resko. »Dobro bi bilo da
imate izvrstan razlog što ste napustili mjesto i prekršili moje
naredbe. Ja se ne mogu nijednoga sjetiti, ali vi ćete me možda
iznenaditi.«

Časnik je lagano problijedio ispod prašine. »Ova gospođa,
gospodine…« počeo je.

»Što? Koja gospođa?« odgovori Julije, gubeći strpljenje s
čovjekom koji je oklijevao. Tada se začuo drugi glas i on se
trgnuo prepoznavši ga.

»Rekla sam tvojim ljudima da im ne možeš prigovoriti što
pomažu staroj prijateljici«, reče Servilija, sišavši sa sjedalice na
kolima i uputivši se prema njemu.

Za trenutak Julije nije znao što reći. Servilijina crna kosa
vijorila joj se na glavi dok su njegove oči upijale njezin lik.
Okružena muškarcima, izgledala je svježe i spokojno, savršeno
svjesna pozornosti koju je izazvala. Koračala je kao mačka što
vreba, zaodjenuta smeđom pamučnom haljinom koja je
ostavljala nepokrivene ruke do ramena i vrat. Nije imala nakita

osim jednostavna zlatna lančića koji je završavao s privjeskom
koji je bio gotovo skriven nestajući među njezinim dojkama.

»Servilija. Nisi se smjela pozvati na prijateljstvo«, reče
Julije ukočeno.

Ona slegnu ramenima i nasmiješi se kao da se ništa nije
dogodilo. »Nadam se da ih nećeš kazniti, generale. Pristanište
može biti opasno bez čuvara, a nisam imala nikoga drugog da
mi pomogne.«

Julije ju je hladno motrio, zatim je vratio pogled na
časnika.

»Jesu li moje zapovijedi bile jasne?« upita ga Julije.

»Da, gospodine.«

»Onda ćete ti i tvoji ljudi preuzeti dvije sljedeće smjene.
Ti si zbog svoga čina odgovorniji nego oni, je li tako?«

»Da, gospodine«, odgovori nevoljni časnik.

Julije kimnu. »Kad ti prestane služba, javit ćeš se
centurionu da budeš bičevan. Dvadeset udaraca po mojoj
zapovijedi i da ti ime bude na popisu zbog neposluha, tako mu
kaži. Sada trkom natrag.«

Časnik oštro pozdravi okrenu se na peti. »Čelom natrag!«
viknuo je svojoj dvadesetini. »Dvostrukom brzinom do
pristaništa.«

Nitko se nije usudio gunđati zbog Julijeve nazočnosti, iako
će biti iscrpljeni prije nego što prevale pola puta do luke, a
stražari koji dođu kao njihova smjena naći će ih kako padaju s
nogu od umora.

Julije je zurio za njima dok nisu zamaknuli iza povorke
kola, a onda se okrenuo prema Serviliji. Stajala je ukočeno,
pokušavajući sakriti iznenađenje i krivnju zbog onoga što je
njezin zahtjev prouzročio.

»Došla si vidjeti svoga sina?« reče joj Julije mršteći se.
»On je na vježbi s legijom i vratit će se u suton.« Pogledao je
povorku kola i volova koji su mukali, očito u procijepu između
svoje ljutnje zbog neočekivana dolaska i pravila pristojnosti.
Popustio je nakon duge šutnje.

»Možeš unutra čekati Bruta. Naredit ću da napoje tvoje
živine i tebi donesu obrok.«

»Hvala ti na ljubaznosti«, odgovori Servilija, smiješeći se
da zabašuri zbunjenost. Nije mogla razumjeti promjenu u
mladom generalu. Cijeli je Rim znao da je izgubio ženu, ali ovo
je bilo kao da se razgovara s čovjekom potpuno različitim od
onoga kojega je poznavala. Imao je tamne kolobare ispod očiju,
ali to nije bio samo običan umor. Kad ga je posljednji put
vidjela, bio je spreman uzeti oružje protiv Spartaka i jedva je
svladavao oganj u sebi. Srce joj se kidalo zbog njegova gubitka.

U tom je času Angelina skočila na cestu iz kola na kraju
povorke i mahnula, doviknuvši nešto Serviliji. Njih se dvoje
ukočilo kad se prolomio djevojački glas.

»Tko je to?« rekao je Julije, suzujući oči zbog žarke
svjetlosti.

»Družica, generale. Povela sam tri mlade dame na
putovanje.«

Nešto u njezinu glasu navelo je Julija da je pogleda s
iznenadnom sumnjom.

»Jesu li one…«

»Družice, generale, da«, odgovorila je vedro. »Sve su
dobre djevojke.« Za dobru plaću mogu biti izvanredne, dodala
je u sebi.

»Postavit ću stražara ispred njihovih vrata. Ljudi nisu
naviknuti…« Oklijevao je. »Možda će biti potrebno da bude
stražar. Na vratima.«

Na veliko Servilijino zadovoljstvo, Julijevim se obrazima
počelo širiti rumenilo. Ima još života u njemu, negdje duboko,
pomislila je. Njezine su se nosnice lagano raširile namirisavši
plijen. Dok je Julije koračao natrag kroz kapiju, gledala ga je i
smiješila se, stišćući zubima punu donju usnu od užitka. Nisam
prestara uostalom, rekla je u sebi, rasplećući rukom zamršenu
kosu.

Brut je istezao leđne mišiće dok je jahao posljednju milju

prema utvrdi. Centurija njegovih konjanika bila je iza njega u
formaciji i on je osjetio srhe ponosa kad je bacio pogled na obje
strane i vidio urednu crtu konja u lakom galopu. Domicije je bio
na položaju njemu zdesna a Oktavijan je održavao crtu nekoliko
mjesta dalje. Grmjeli su ravnicom zajedno, podižući oblake
prašine koja im je ostavljala gorak okus zemlje u ustima. Oko
njih je bio topao zrak i bili su vedro raspoloženi. Svi su bili
umorni, ali to je bila ugodna otupjelost od vješta rada, dok su ih
malo dalje čekali hrana i dobar noćni počinak.

Kad se utvrda pojavila na vidiku, Brut zovnu Domicija
nadglasavši konjski topot: »Pokažimo im što znamo. Razdvojite
se i zaokrenite na moj znak.«

Stražari na kapiji promatrat će ih dok budu ulazili, to je
znao. Iako su extraordinarii bili na okupu tek dvije godine,
Julije mu je dao što je želio glede ljudi i konja, a on je želio sve
najbolje u Desetoj. Od čovjeka do čovjeka, Brut bi se na njih
kladio protiv bilo koje vojske u svijetu. Bili su udarni jurišnici,
prvi u nemogućim situacijama. Svaki je od njih izabran zbog
vještine s konjem i mačem, i Brut se svima njima ponosio. Znao
je da ostali u Desetoj o njima misle da su više paradni vojnici
nego jezgra vojske, ali legija nije vodila nijednu bitku otkad su
u Španjolskoj. Kad se extraordinarii okrvave i pokažu što
mogu, opravdat će svoje troškove, bio je siguran. Sam oklop

stajao je malo bogatstvo: isprepletene brončane i željezne trake
koje su im omogućavale veću pokretljivost umjesto teških ploča
koje su nosili legionari triarii. Brutovi su ljudi uglačali kovine
do visokoga sjaja pa su na glatkoj dlaci njihovih konja blistale
poput sunca na zalasku.

Brut podiže ruku i načini oštru kretnju prema svakoj
strani. Podbode konja u galop dok se skupina glatko razdvajala
kao da je nevidljiva crta bila povučena na zemlji. Sad je vjetar
šibao Brutovo lice i on se smijao od uzbuđenja, ne morajući
pogledati kako bi doznao da je formacija savršena. Krpice bijele
pjene letjele su iz usta njegova konja, a on se nagnuo u sedlu na
prednji obluk pripijajući se tijesno nogama uz ljubimca i
osjećajući kao da lete.

Utvrda je rasla pred njegovim očima sa zapanjujućom
brzinom i Brut je u zanosu trenutka gotovo zaboravio dati znak
da preustroje razdvojenu četvorinu. Dvije su se skupine opet
slile u zadnji čas prije mijenjanja položaja ruku na uzdama da bi
se zaustavile, ali nije učinjena nijedna pogrješka. Sjahali su kao
jedan, tapšući zadimljene vratove ždrijebaca i uštrojenih konja
koje je Julije doveo iz Rima. Samo su se uškopljenici mogli
koristiti protiv neprijateljskog konjaništva, jer bi ždrijepci mogli
pomahnitati zbog mirisa kobile koja se paše. Bilo je to
održavanje ravnoteže između biranja najboljih grla za
konjaništvo i očuvanja snažnih pasmina. I domaći Španjolci su
zviždali i uzvikivali kad bi vidjeli te konje, jer je njihova ljubav
prema uzgoju bila jača od uobičajene suzdržanosti koju su
pokazivali prema rimskim vojnicima.

Brut se smijao nečem što je rekao Domicije kad je ugledao
svoju majku. Oči su mu se načas raširile prije nego što je
projurio ispod luka kapije da bi je zagrlio.

»Tvoja pisma nisu ovo spominjala!« rekao je podižući je
na nožne prste i ljubeći je u oba obraza.

»Mislila sam da bi se možda previše uzbudio«, odgovori
Servilija. Oboje se nasmijalo i Brut ju je spustio na zemlju.

Servilija ga je odmaknula za dužinu ruku i nasmiješila se
videći da je tako pun života. Godine u Španjolskoj prijale su
njezinu jedinom sinu. Imao je u sebi životne snage zbog koje su
ljudi podizali pogled i stajali uspravnije u njegovoj nazočnosti.

»Lijep kao uvijek, vidim«, reče ona trepćući.
»Pretpostavljam da cijelo jato ovdašnjih djevojaka vene za
tobom.«

»Ne usuđujem se izići bez straže koja me brani od tih
jadnih stvorenja«, odgovori on.

Odjednom se pojavio Domicije, stižući k njima da ih
prisili na predstavljanje.

»A da, ovo je Domicije, on timari konje. Nisi upoznala
Oktavijana? On je Julijev rođak.« Nacerivši se zbog
Domicijeva zaprepaštena izraza, Brut je morao mahnuti
Oktavijanu da se približi.

Oktavijan je bio uzbuđen i pokušao je pozdraviti Serviliju
ali to je ispalo tako nespretno da se Brut nasmijao. Bio mu je
previše dobro poznat dojam koji ostavlja njegova majka da bi se
iznenadio, ali primijetio je da su brzo postali središtem
zadivljena kruga konjanika koji su se gurali da vide pridošlice.

Servilija im je mahnula, uživajući u pozornosti nakon
dosadnih mjesec dana na moru.

Mladići su bili posebno uzbuđeni, još izvan dosega
strahova zbog starosti ili smrti. Stajali su oko njih kao nevina
božanstva i svojim su povjerenjem podizali njezin duh.

»Jesi li vidjela Julija, majko? On…« Brut zamuknu zbog
iznenadna tajca koji je zavladao dvorištem. Tri mlade žene
izronile su iz nadsvođena prolaza i gomila vojnika razdvojila se
pred njima. Sve su bile lijepe na različit način. Najmlađa je bila

plava i vitka, obrazi su joj se rumenjeli dok je koračala prema
Serviliji. Kraj nje su bile druge dvije s licima zbog kojih odrasli
ljudi plaču nad peharom vina.

Čarolija njihova ulaska izgubila se kad je netko tiho
zazviždao i gomila se vratila u život.

Servilija je podignula obrve kad se srela s Angelinom.
Djevojka je točno znala što čini. Servilija je to kod nje zapazila
od samog početka. Bila je od one vrste žena za koje se muškarci
bore da ih zaštite, i njezina nazočnost u krčmi obično je bivala
dovoljna da počne kavga prije svršetka večeri. Servilija ju je
našla dok je posluživala vino i davala muškarcima ono što su
bili spremni dobro platiti. Nije bilo potrebno mnogo
uvjeravanja, s obzirom na ponuđenu svotu. Servilija je
zadržavala dvije petine svega što bi Angelina zaradila u njezinoj
kući u Rimu, a mlada plavuša je ipak postajala bogatom ženom.
Kako su stvari stajale, za nekoliko godina i sama će gledati da
osnuje vlastitu kuću, i zbog toga će zamoliti Serviliju da joj
dade zajam.

»Bile smo zabrinute za tebe, gospo«, rekla je Angelina
veselo.

Brut ju je gledao s otvorenim zanimanjem i ona mu je
zbunjeno uzvraćala poglede. Pod djevojčinim pronicavim okom
teško je mogao potvrditi sumnju koja mu je sijevnula u
mislima. Iako je sam sebi rekao da se pomirio sa Servilijinom
profesijom, pomisao da njegovi ljudi to znaju pokazala mu je da
nije siguran u sebe koliko je mislio.

»Hoćeš li nas upoznati, majko?« upitao je.

Angelina je načas raširila oči. »Ovo je tvoj sin? Upravo je
onakav kako si nam ga opisivala. To je divno.«

Servilija joj nikada nije spomenula Bruta, ali se zatekla
ulovljena između očaja zbog djevojčine prozirnosti i svoga

lukavijeg dijela koji je mogao namirisati novac. Oko njih je
narasla gomila. Ti ljudi nisu bili naviknuti na pažnju mladih
žena. Počinjala je naslućivati da će zbog sama poslovanja s
legijom Valencija biti doista unosna.

»Ovo je Angelina«, reče ona.

Brut se nakloni i Angelinine se oči zakrijesiše zbog
njegove udvornosti.

»Morate nam se večeras pridružiti za generalovim stolom.
Opljačkat ću vinski podrum pa ćemo s vas sprati putnu
prašinu.« Zurio je u Angelinine oči dok je to govorio i uspio je
svojem prijedlogu dati izrazito erotičan prizvuk.

Servilija se nakašlja da ih prekine. »Povedi nas unutra,
Brute«, reče ona.

Extraordinarii su se ponovno razdvojili da one mogu
proći. Toplo jelo koje ih je čekalo u vojarnama nije bilo ni upola
privlačno kao kad su se vraćali s vježbe, jer nije bilo začinjeno
ženskim društvom. Stajali su kao napušteni u dvorištu dok je
mala povorka nestajala u kući. Čarolija je tada nestala i oni su
se rasuli da se pobrinu za konje, odjednom žustrih pokreta kao
da ih ništa nije bilo prekinulo u poslu.

Usprkos Angelininim prosvjedima, Servilija je ostavila tri
družice u sobama koje su im dane. Netko je trebao raspremiti
škrinje, a Servilija je k tomu te večeri željela punu pažnju svoga
sina. Uostalom, nije ih dovela u Valenciju da Brutu nađe ženu iz
njihovih redova.

Julije nije došao dolje s ostalima, poslavši kratku ispriku

po osobnom stražaru kad je Brut upitao hoće li im se pridružiti.
Servilija je vidjela da to odbijanje nije iznenadilo nijednoga
muškarca za stolom i ponovno se čudila promjeni koju je u
njima prouzročila Španjolska.

U Servilijinu čast obrok je bio mješavina mjesnih jela,
posluženih u nizu zdjelica. Zbog začina i papra Oktavijan je
kašljao sve dok ga nisu udarili po leđima i dali mu vina da spere
grlo. Osjećao je strahopoštovanje prema Serviliji od prvog časa
u dvorištu, i Brut ga je istančano peckao, dok se Servilija
pravila da ne primjećuje mladićevu nelagodnost.

Prostorija je bila obasjana toplim treperavim svjetiljkama,
a vino je bilo bolje nego što je Brut obećao. Jeli su u ugodnom
raspoloženju i Servilija je uživala u muškom zadirkivanju.
Domicije je dopustio da ga nagovore da kazuje jednu od svojih
šala, iako je završetak bio malko pokvaren kad je Kabera
unaprijed uskliknuo ključnu riječ i veselo lupio šakom po stolu.

»Ta je šala bila stara kad sam ja bio dječak«, nacerio se
starac, posegnuvši za komadom ribe iz zdjele blizu Oktavijana.
Mladić se bio spremao uzeti isti komad i Kabera ga je udario po
prstima da ga ispusti, uhvativši pretilo meso u padu. Oktavijan
se na njega namrštio, očito zatomljujući odgovor kad se sjetio
Servilijine nazočnosti za stolom.

»Kako se dogodilo da si pristupio Desetoj legiji,
Domicije?« upitala je Servilija.

»To je sredio Brut kad smo se na jugu borili protiv
Spartaka. Pustio sam ga da me pobijedi u nekoliko vježba, zbog
pristojnosti, ali naposljetku je uvidio da bi mogao imati koristi
od moje vještine.«

»To su laži!« rekao je Brut kroz smijeh. »Upitao sam ga u
prolazu bi li se želio prebaciti u novu legiju, i on mi je praktički
odgrizao ruku od oduševljenja. Julije je morao platiti legatu
cijelo bogatstvo na ime odštete. Još čekamo da vidimo hoće li
biti vrijedan toga.«

Domicije je strpljivo pričekao dok Brut nije počeo piti
vino iz pehara.

»Ja sam najbolji u svojoj generaciji, znaš«, rekao je
Serviliji, gledajući veselo kako se Brut bori da se ne zagrcne i
pritom se rumeni.

Zvuk koraka naveo ih je da se okrenu i pogledaju, i svi su
skupa ustali da pozdrave Julija. On je zauzeo mjesto na čelu
stola i dao im znak da sjednu. Poslužitelji su donijeli nove
posude i Brut mu je napunio pehar vinom, smiješeći se kad je
vidio kako Julije podiže obrvu cijeneći kakvoću.

Razgovor je opet započeo i dok je tekao Servilija je
ulovila Julijev pogled i lagano naklonila glavu. On je ponovio
njezinu kretnju, prihvativši je za stolom, a ona se iznenadila
primijetivši da je nesvjesno odahnula.

Iz njega je izbijala moć koje se nije mogla sjetiti iz
prijašnjih susreta. Nije se pridruživao smijehu, samo se smiješio
na najdrskije brbljarije. Kažnjavao je vino, primijetila je
Servilija, pijući ga kao da je voda bez vidljivih posljedica, iako
se na njegovu vratu pojavilo neznatno rumenilo koje je moglo
biti i zbog večernje topline.

Veselost se brzo obnovila za stolom. Drugarstvo među
muškarcima bilo je zarazno i nakon nekog vremena Servilija je
bila upletena sa svima drugima u priče i šale. Kabera joj se
drsko udvarao, namigujući u neprikladnim trenutcima i
prisiljavajući je da otpuhuje od zadovoljstva. Jednom je u
smijehu ponovno ulovila Julijev pogled, i učinilo joj se da je
vrijeme načas stalo, upozoravajući na dublju stvarnost iza
vesele fasade pri jelu.

Julije ju je promatrao, iznenađujući se stalno zbog učinka
koji je ostavljala na inače trijeznu skupu. Smijala se bez
prenavljanja i u tim trenutcima pitao se kako je moguće da nije
odmah primijetio koliko je lijepa. Koža joj je bila tamna i
pjegava od sunca, a nos i brada malo prejaki, ali ipak je imala
nešto što ju je odvajalo od drugih žena. Njegov proračunati dio

vidio je kako se njezina pozornost prenosi na svakoga tko bi
progovorio, laskajući mu pokazanim zanimanjem. Bila je žena
koja voli muškarce i oni su to osjećali. Julije lagano potrese
glavom. Uznemirila ga je njegova reakcija prema njoj, ali bila
je toliko različita od Kornelije da mu nikakva usporedba nije
mutila misli.

Dugo vremena nije bio u ženskom društvu, a i tada se to
događalo samo ako bi ga Brut uspio dovoljno napiti da više nije
ni za što mario. Servilija ga je podsjetila na svijet izvan
njegovih grubih vojničkih okupljanja. S njom se osjećao
nespretno, kao da je izgubio ravnotežu. Odjednom mu je
sijevnula misao da mora paziti i držati je dalje od sebe. Žena
njezina iskustva mogla bi ga lako živa pojesti.

Potresao je glavom da je razbistri, ljuteći se na svoju
slabost. Prva žena koja je nakon tolikih mjeseci sjela za njihov
stol, a on se ponaša tek malo pribranije nego Oktavijan, iako se
nadao da njegove misli nisu tako očevidne. Ako se vide, nikada
neće biti kraja Brutovu podrugivanju. Zadrhtao je zamišljajući
tisuće podbadanja i čvrstom kretnjom odgurnuo od sebe pehar s
vinom. Bez obzira na sve, ona vjerojatno neće pokazati
zanimanje za prijatelja svoga sina. Bilo je smiješno čak i
razmatrati tu pomisao.

Oktavijan je prekinuo Julijevo sanjarenje kad je segnuo
preko stola da Serviliji ponudi posljednji zalogaj povrća.
Mlađahni Rimljanin je postao snažan i vješt pod vodstvom
Bruta i Domicija. Julije se pitao hoće li se Oktavijan bojati
šegrtâ u gradu kao nekada. Sumnjao je u to. Činilo se da mladić
dobro uspijeva u društvu grubih vojnika Desete legije te čak
oponaša Brutov hod, izazivajući smijeh kod njegova prijatelja.
Bio je još tako mlad, i Juliju je bilo čudno kad je pomislio da se
on oženio kad je bio samo jednu godinu stariji od njega.

»Jutros sam naučio novu lukavštinu, gospodine«, reče
Oktavijan ponosno.

Julije mu se nasmiješi. »Morat ćeš mi to pokazati«, reče
on, pruživši ruku da mu razbaruši kosu.

Oktavijan je sav zasjao odgovarajući na taj sitan znak
pažnje. »Hoćeš li onda sutra s nama vježbati?« upitao je
pripremajući se za razočaranje.

Julije odmahnu glavom. »Odlazim s Renijem do rudnikâ
zlata na nekoliko dana«, reče on, »ali možda hoću kad se
vratim.«

Oktavijan se trsio da pokaže zadovoljstvo, ali svi su mogli
vidjeti da je to primio kao glatko odbijanje. Julije se gotovo
predomislio, ali sumorno ga je raspoloženje lako vratilo u
prijašnje misli. Nitko od njih ne razumije njegov rad. U njima je
dječački duh, a on sebi nije više mogao dopustiti lagodnost toga
nehaja. Zaboravivši raniju odluku, Julije posegnu za peharom i
iskapi ga.

»Španjolski će kovač sutra početi raditi s našim
legionarima. Zar ne bi mogao odgoditi to putovanje dok ne
vidimo u što si uložio novac?«

Julije se tako zagledao u njega da je svima postalo
neugodno.

»Ne, obavljene su pripreme«, rekao je, nadolijevajući
pehar i tiho psujući što je pritom malo vina prolio po stolu.
Julije se namrštio na svoje ruke. Ima li u njima drhtaja? Nije
mogao znati. Kad se prilično poljuljan razgovor nastavio, sve ih
je promatrao, tražeći neki znak da je primijećena njegova
slabost. Samo se Kabera susreo s njegovim očima i starčevo je
lice bilo puno ljubaznosti. Julije je ispio pehar, odjednom ljut na
sve njih.

Servilija je zamočila prste u zdjelu s vodom i njima nježno
obrisala usta, i ta je kretnja zadržala Julijevu pozornost iako nije
bio svjestan toga.

»Uživala sam u ovome, veoma mnogo, ali putovanje je
bilo zamorno«, rekla je smiješeći se svima. »Ustat ću rano da
promatram tvoju vježbu, Oktavijane, ako nemaš ništa protiv
toga.«

»Naravno, dođi i gledaj«, reče Brut blagonaklono. »Još ću
za tebe spremiti kočiju u konjušnicama. Ovo je raskošna
postaja, kad se usporedi s nekim drugima. Zavoljet ćeš ovo
mjesto.«

»Nađi dobra konja pa mi neće trebati kočija«, odgovori
Servilija, primjećujući bljesak u Julijevim očima dok je slušao
tu najavu. Muškarci su tako čudnovata stvorenja, ali među
njima još nije našla onoga koji ne uživa u pomisli na lijepu ženu
na konju.

»Nadam se da vam moje djevojke neće poremetiti životnu
kolotečinu. Sutra ću potražiti stan u gradu. Laku noć, gospodo.
Generale.«

Ustali su s njom i ona je opet doživjela neobične srhe
uzbuđenja kad se susrela s Julijevim pogledom.

Julije je krenuo na počinak malo poslije njezina izlaska,
ljuljaljući se lagano.

»Ostavio sam zapovijedi u tvojim prostorijama, Brute, za
vrijeme dok budem na putu. Pobrini se da bude stražar kraj onih
djevojaka dok su u našoj skrbi. Laku noć.« Napustio je
prostoriju bez ijedne riječi više, hodajući s pretjeranom
ukočenosti čovjeka koji pokušava sakriti učinak prevelike
količine vina u krvi. Na trenutak je zavladala mučna tišina.

»Dobro je imati novo lice ovdje«, reče Brut izbjegavajući
oprezno teže teme. »Ona će malo oživiti ovo mjesto. U
posljednje je vrijeme bilo previše mirno.«

Kabera tiho zazvižda sam za sebe. »Takva žena… oko nje
svi muškarci polude«, reče blago, a zbog prizvuka u njegovu
glasu Brut se upitno zagleda u njega. Izraz na starčevu licu bio
je nepronicljiv dok je lagano klimao glavom i posezao za
peharom.

»Veoma je… dražesna«, složi se Domicije, tražeći
prikladnu riječ.

Brut otpuhnu. »Što ste očekivali pošto ste vidjeli mene s
mačem? Valjda nisam mogao poteći od teglećega konja, zar
ne?«

»Doista sam pomislio da u tvojem držanju ima ženskih
svojstava, da«, odgovori Domicije, trljajući se zamišljeno po
čelu. »Da, sada to vidim. Ali njoj ipak to bolje pristaje.«

»To je muška dražest u meni, Domicije, muška. Jako sam
sretan što ću ti je sutra opet pokazati.« Na Brutovo se lice vratio
stari smiješak dok je žmirio zbog hinjene uvrede.

»Ima li u meni muške dražesti, Domicije?« upita
Oktavijan.

Domicije polagano kimnu, na svoj nehajan način. »Ima,
naravno, mladiću. Samo se Brut bori kao žena.«

Brut zaurla kroz smijeh i baci tanjur na Domicija koji se
lako izmaknuo. Tanjur je pao na kameni pod i svi su se komično
ukočili prije nego što se napetost opet pretopila u šalu.

»Zašto tvoja majka želi kuću u gradu?« upita Oktavijan.

Brut ga oštro pogleda, odjednom rastužen što mora
oskvrnuti njegovu nevinost. »Zbog posla, mladiću. Mislim da
će njezine djevojke uskoro zabavljati legiju.«

Oktavijan je na trenutak zbunjeno gledao oko sebe, zatim
mu je zasjalo lice. Svi su ga napeto gledali.

»Hoće li naplaćivati punu cijenu onomu tko je moje dobi,
što mislite?« rekao je Oktavijan. Brut je bacio drugi tanjur u
njegovu smjeru, pogodivši Kaberu.

Ležeći na uskoj slamarici u sobi iznad njih, Julije je čuo
njihov smijeh i čvrsto je stisnuo oči u mraku.

3. POGLAVLJE

Servilija je začas zavoljela gradić Valenciju. Ulice su bile

čiste i
vrvjele su narodom. Grad je odisao nekim obiljem od kojega su
je svrbjeli dlanovi. Ipak, unatoč znakovima bogatstva, u njemu
se osjećala svježina koju je njezin drevni grad izgubio prije
mnogo stoljeća. Bio je to neviniji grad. I pronalaženje prave
zgrade bilo je lakše nego što je očekivala. Nije bilo službenikâ
koje treba privatno potplatiti prije nego što se potpišu
dokumenti; radilo se jednostavno o tome da se nađe
odgovarajuće mjesto i da se trenutni vlasnik isplati u zlatu. Bilo
je to osvježenje nakon rimske birokracije, a vojnici koje je Brut
poslao s njom bili su sposobni pokazati joj tri moguće lokacije
čim je to zatražila. Prve su dvije bile blizu mora i vjerojatno bi
privukle više lučkih radnika nego što bi ona željela. Treća je
bila savršena.

U mirnoj ulici blizu tržnice i daleko od pristaništa,
prostrana građevina s dojmljivim pročeljem od bijela kamena i
bjelogorična drveta. Servilija je odavno bila upoznata s
potrebom da se svijetu pokazuje ugodna vanjština. Bilo je
sumornih kućica u zabačenim dijelovima grada gdje su udovice
i kurve ostvarivale malu dodatnu zaradu na svojim leđima, ali
zgrada kakvu je ona željela privlačit će dostojanstvenike i
časnike iz legije i u skladu s tim biti skuplja.

Kraj toliko novih kuća što ih je podizala Deseta, Servilija
je osjetila da bi vlasnik mogao biti pod pritiskom, pa je konačna
cijena bila uistinu povoljna, čak i s budućim pokućstvom i

opremom. Nešto je od toga trebalo poslati brodom iz Rima,
iako je brz obilazak mjesnih krojačica donio niz manjih pologa i
sklopljenih poslova.

Postavši vlasnicom kuće, platila je trgovcu koji je
isplovljavao da uzme popis njezinih narudžbi iz Rima. Trebat će
još barem četiri žene i Servilija je brižno navela njihova
svojstva. Bilo je važno steći dobar glas izvrsnim uslugama.

Nakon tri dana preostalo je samo da se kući dade ime, iako
je to Serviliji pričinilo više nevolja nego što je očekivala.
Premda nije bilo jasnih zakonskih propisa, Servilija je
instinktivno znala da to mora biti nešto diskretno ali sugestivno.
Nimalo ne bi bilo dobro nazvati je »Kućom ovnova« ili slično.

Naposljetku ju je Angelina iznenadila svojim prijedlogom.
»Zlatna ruka« bilo je dovoljno erotično bez prizvuka sirovosti i
Servilija se pitala nije li Angelinu na tu pomisao navela njezina
svijetla kosa. Kad je pristala na to ime, Angelina je poskočila i
poljubila je u oba obraza. Djevojka je znala biti predivna kad su
stvari tekle po njezinoj želji, o tome nije bilo sumnje.

Trećega jutra nakon ulaska u grad, Servilija je promatrala
krasno nacrtan znak obješen o željezne kuke i nasmiješila se
kad je nekolicina iz Desete bučno pozdravila taj prizor. Oni će
pronijeti glas da je kuća otvorena za poslovanje, i Servilija je
očekivala da će prva noć imati velik promet. Poslije toga
budućnost će biti osigurana i ona se pouzdano nadala da će za
nekoliko mjeseci moći nekom drugom prepustiti upravu. Bilo je
primamljivo pomisliti da bi slične ustanove mogla osnovati u
svakom španjolskom gradu. Najfinije djevojke i osjećaj Rima.
Tržište je tu, novac će se slijevati u njezine škrinje.

Servilija se okrenu prema čuvarima i nasmiješi im se.

»Nadam se da ćete dobiti propusnice za večeras?« reče
ona vedro.

Oni se međusobno pogledaše, svjesni da je straža u
pristaništu odjednom postala važan čimbenik u njihovim
novčarkama.

»Možda bi se tvoj sin mogao za nas zauzeti, gospo«,
odgovori časnik.

Servilija se na to namrštila. Iako nisu o tome otvoreno
govorili, slutila je da je Brutu nemalo neugodno zbog njezina
posla. Pitala se zapravo je li Juliju rečeno o novoj kući i što on
misli o tome. Možda nije ništa čuo o njezinim planovima
daleko na jugu kod svojih rudnika, iako nije vidjela zbog čega
bi joj mogao zamjeriti.

Servilija je nehajno prešla rukom preko grla dok je
razmišljala o njemu. Danas se morao vratiti. Vjerojatno u tom
času jede u vojarni, pa ako ona krene bez odgađanja, mogla bi
se vratiti u utvrdu prije nego što dan bude na izmaku.

»Trebat će mi stalni čuvari za kuću«, reče časniku kad joj
je to palo na pamet. »Ako želiš, zamolit ću generala da tebe
postavi ovdje. Uostalom, ja sam građanka Rima.«

Stražari su se međusobno pogledali s crnim slutnjama.
Koliko god ta ideja izgledala čudesno, pomisao da bi Cezar čuo
njihova imena u zahtjevu da čuvaju bludilište bila je dovoljna
da ugasi žar svakoga muškarca. Nevoljko su svi odmahnuli
glavom.

»Mislim da bi njemu ovdje više odgovarali domaći ljudi
kao čuvari«, reče časnik naposljetku.

Servilija uze uzde svoga konja iz ruku jednog vojnika i
vinu se u sedlo. Štitnici za noge bili su joj malko široki, ali
suknja ili stola nisu bile nimalo prikladne za jahanje.

»Uzjašite, momci. Poći ću i upitati ga, pa ćemo vidjeti«,
reče ona okrećući konja i podbadajući ga u lagan galop. Kopita

su glasno zabubnjala po ulici i žene su u susjedstvu podignule
obrve gledajući čudnu Rimljanku koja je jahala poput vojnika.

Julije se pozdravljao s postarijim Španjolcem na kapiji

kad je Servilija dojahala do utvrde. Danju su vrata bila otvorena
i stražari su samo kimnuli i prošli ravno u dvorište. Njezini su
pratioci iz grada smjesta poveli konje da ih napoje i nahrane,
ostavivši nju samu. Pokazuje se da je iznimno korisno biti
Brutova majka, primijetila je.

»Htjela bih s tobom govoriti, generale, ako smijem«,
doviknula je, vodeći konja prema njima dvojici.

Julije se namrštio jedva skrivajući ljutnju.

»Ovo je gradonačelnik Del Subió, Servilija. Bojim se da
za tebe danas popodne nemam vremena. Možda sutra.«

Okrenuo se da povede postarijeg čovjeka u glavnu zgradu,
a Servilija je brzo nastavila govoriti, dobacivši gradonačelniku
kratak osmijeh.

»Razmišljala sam da odjašem do okolnih gradića,
generale. Možeš li mi preporučiti kojim putem?«

Julije se okrenuo prema gradonačelniku. »Molim te, samo
jedan čas«, rekao je.

Del Subió se naklonio pogledavši Serviliju ispod
čekinjastih obrva. Da je on rimski general, ne bi takvu ljepoticu
ostavio da se sama duri. I u svojoj poodmakloj dobi Del Subió
je cijenio krasne žene, pa se začudio Julijevoj ljutnji.

Julije pristupi Serviliji.

»Ova brda nisu posvema sigurna. Ima hulja i putnika koji
će te istog časa napasti. Budeš li imala sreće, samo će ti oteti
konja i ostaviti te da se vratiš pješice.«

Izrekavši upozorenje, pokušao se vratiti ka
gradonačelniku.

»Možda bi mi se onda ti volio pridružiti, radi zaštite?«
reče Servilija nježno.

On se ukočio, gledajući je u oči. Srce mu je zalupalo u
prsima od misli prije nego što se svladao. Nju nije lako odbiti,
ali njegovo je poslijepodne ispunjeno poslom. Očima je
pretražio dvorište i opazio Oktavijana koji je izlazio iz
konjušnica. Julije oštro zazvižda da privuče mladićevu pažnju.

»Oktavijane. Osedlaj konja za sebe. Služba pratnje.«

Oktavijan pozdravi i nestade opet u tami konjušnica.

Julije bezizražajno pogleda Serviliju, kao da je već
zaboravio njihov razgovor.

»Hvala«, rekla je, ali on joj nije odgovorio dok je odvodio
Del Subióa u zgradu.

Kad se Oktavijan opet pojavio, već je jahao i morao se
nisko sagnuti u sedlu da prođe ispod luka na vratima
konjušnice. Njegov je smiješak iščeznuo kad je vidio izraz
Servilijina lica dok se hvatala za obluk i prebacivala nogu preko
sedla. Nikada ju nije vidio srditu i sada je zbog gnjeva u očima
bila još ljepša. Ne kazavši mu ni riječi, smjesta je projurila kroz
kapiju galopom, prisilivši stražare da se maknu u stranu kako ih
ne bi oborila s nogu. Raširivši oči od iznenađenja, Oktavijan je
pojurio za njom.

Jahala je žestoko čitavu milju prije nego što je uzdom
potaknula konja na umjereniji trk. Oktavijan je smanjio razmak
i jahao naporedo s njom, nesvjesno pokazujući vještinu dok se
točno usklađivao s njezinim korakom. Dobro rukuje konjem,
primijetio je okom iskusna konjanika. Mali trzaji uzde vodili su
zadahtala konja lijevo i desno oko zapreka, i jednom ga je

nagnala da preskoči palo drvo, uzdižući se u sedlu i spustivši se
natrag bez potresa.

Oktavijan je bio očaran i rekao je u sebi da neće
progovoriti dok ne nađe nešto dovoljno zrelo i zanimljivo da se
kaže. Nadahnuće mu nije dolazilo, ali činilo se da ona želi
nastaviti šutnju i usredotočiti se na jahanje dajući oduška
gnjevu zbog Julijeve osornosti. Naposljetku je zaustavila konja,
lagano zadihana. Dopustila je Oktavijanu da joj se približi i
nasmiješila mu se.

»Brut kaže da si s Julijem u srodstvu. Pričaj mi o tome.«

Oktavijan je uzvratio smiješak, nemoćan da se odupre
njezinim čarima ili da se upita o njezinim razlozima.

Julije je otpustio posljednjeg molitelja prije sat vremena i

stajao je sam na prozoru koji gleda na brda. Potpisao je
naređenja da se zaposli još tisuću ljudi u rudnicima i odobrio
naknadu trojici ljudi čiju su zemlju obuhvatile nove građevine
na obali. Koliko je još drugih sastanaka bilo? Deset? Ruka ga je
boljela od pisama koja je napisao i lagano ju je masirao drugom
rukom dok je stajao i čekao. Njegov je posljednji pisar otišao u
mirovinu prije mjesec dana i on je bolno osjećao njegov
gubitak. Oklop mu je visio na drvenu stalku kraj radnoga stola,
a noćni zrak je bio pravo osvježenje pireći po tunici koja je
pocrnjela od znoja. Zijevnuo je i grubo protrljao lice.
Smračivalo se, ali Oktavijan i Servilija još su bili negdje vani.
Pitao se je li sposobna zadržati mladića dokasno na putu samo
da njega zabrine, ili im se pak nešto desilo. Možda je koji konj
počeo hramati pa ga je trebalo voditi do utvrde.

Julije lagano šmrknu. To bi bila dobra lekcija, ako je tako.
Kad se skrene s putova, zemljište je krševito i divlje. Konj lako

može slomiti nogu, naročito u večernjem sumraku kad tama
skriva rupe i životinjske logove.

Smiješno je bilo što se brine. Dvaput je izgubio strpljenje i
odmaknuo se krupnim koracima od prozora, ali dok je u
mislima prebirao sutrašnje dužnosti, zatekao se kako polagano
opet prilazi pogledu na brda, tražeći ih. Da nema povjetarca,
soba bi možda bila zagušljiva, rekao je sam sebi, previše
umoran da bi povjerovao u samoobmane.

Kad se sunce pretvorilo u crvenu crtu iznad planina, čuo je
topot kopita u dvorištu i bez žurbe odmaknuo se od prozora da
ne bi bio viđen. Tko je ta žena da ga ispunjava tolikom
nelagodom? Pitao se koliko će im dugo trebati da istimare i
napoje konje prije nego što uđu u kuću. Hoće li se opet
pridružiti časnicima za stolom? Bio je gladan, ali nije htio
zabavljati gošću. Naredit će da mu hranu pošalju gore, i…

Tiho kucanje na vratima prekinulo je njegove misli, i on se
trgnuo. Znao je da će to biti ona još dok je čistio grlo da bi
uzviknuo »Naprijed!«

Servilija je otvorila vrata i ušla u sobu. Kosa joj je bila
raskuštrana poslije jahanja i obraz joj je bio uprljan zemljom.
Mirisala je na slamu i konje i on je oćutio kako mu se osjetila
razbuđuju dok je gleda. Još je bila ljuta, to je vidio pribirući
odlučnost da joj uskrati što god je došla tražiti. Bilo je uistinu
previše što je ušla a da se uopće nije najavila. Što je radio
stražar dolje? Je li čovjek zaspao? Čut će on svoje kad ta žena
ode, zakleo se Julije u sebi.

Servilija bez riječi zakorači drvenim podom prema njemu.
Prije nego što je mogao išta učiniti, stavila mu je ruku na prsi i
osjetila kako mu srce lupa ispod tkanine.

»Još je toplo, dakle. Počinjala sam se čuditi«, reče ona
blago. U glasu joj je bilo prisnosti koja ga je uznemirila ali
nekako nije mogao oćutjeti ljutnju koju je očekivao. Osjećao je

mjesto gdje je ležala njezina ruka, kao da je ostavila vidljiv trag
dodira. Gledala ga je u lice, stojeći vrlo blizu njega, i on je
odjednom postao svjestan mraka u sobi.

»Brut će se pitati gdje si«, reče on.

»Da, on se ponaša veoma zaštitnički«, odgovori ona.
Okrenula se da pođe i on je gotovo pružio za njom ruku,
promatrajući je zbunjeno dok je koračala dugačkom sobom.

»Ne bih bio… ni pomislio da ti treba mnogo zaštite«,
promrmljao je. Nije zapravo htio da ona to čuje, ali vidio je da
se nasmiješila prije nego što su se za njom zatvorila vrata, dok
su se njegove misli kovitlale u vrtlogu. Polagano je odahnuo,
tresući glavom dok se čudio svojem ponašanju. Osjećao se kao
da na njega netko vreba, ali nije mu bilo neugodno. Njegov
umor kao da je iščeznuo pa je pomislio kako bi se na koncu
konca mogao pridružiti časnicima za večerom.

Vrata su se opet otvorila i on je pogledao da je vidi, još je
bila ondje.

»Hoćeš li sutra sa mnom poći na jahanje?« upitala je.
»Oktavijan kaže da ti najbolje poznaješ okolicu.«

Lagano je kimnuo, nije se mogao prisjetiti koje je sastanke
predvidio niti mu je bilo do njih naročito stalo. Koliko je prošlo
vremena od njegova posljednjeg slobodna dana?

»U redu, Servilija. Sutra ujutro«, rekao je.

Ona se tada osmjehnula bez odgovora, zatvarajući
bešumno vrata iza sebe. Pričekao je trenutak dok nije čuo njezin
lak korak niza stube i zatim se opustio. Iznenadio se kad je
spoznao da se veseli sutrašnjem jahanju.

Kad je danje svjetlo zgasnulo, peć je pretvorila radionicu

u mjesto ispunjeno vatrom i sjenama. Jedino je osvjetljenje

dolazilo iz vignja i žar je obasjavao rimske kovače dok su
nestrpljivo čekali da se otkrije tajna tvrdoga željeza. Julije je
platio čitavo bogatstvo u zlatu da ih pouči španjolski majstor,
ali to nije bilo nešto što se može predati u ciglom trenutku, čak
ni u jednom danu. Na njihovo očajanje Cavallo ih je vodio kroz
čitav postupak, korak po korak. Isprva su se opirali što se prema
njima ponašao kao da su šegrti, ali onda su iskusniji među
njima vidjeli kako je Španjolac dosljedan u svakom dijelu svoje
vještine i počeli su slušati. Na njegovu su zapovijed prva četiri
dana cijepali čempresovo i johino drvo i cjepanice slagali ispod
gline u jami velikoj poput kuće. Kad se drvo pougljenilo,
pokazao im je peć s rudačom i poučio ih kako se ispire grubo
kamenje prije nego što se zapečati ugljenom da bi čisto gorjelo.

Svi su oni voljeli svoj zanat, i potkraj petog dana bili su
veoma uzbuđeni kad je Cavallo prinio k peći grumen željeza i
izlio ga rastopljena u glinene kalupe, da bi naposljetku iskrenuo
teške metalne šipke pred njih na radnu klupu da ih ispitaju.

»Johino drvo gori hladnije nego većina drugih i usporuje
promjene. Zbog toga kovina postaje tvrđa jer većim dijelom
upija ugljen, ali to je samo dio toga«, rekao im je, ubacujući
jednu šipku u svijetložuti plamen svoga vignja. Bilo je jedva
mjesta da se dvije šipke zagrijavaju u isto vrijeme, pa su se
sjatili oko druge, oponašajući svaku kretnju i uputu koju im je
davao. Nabijena radionica nije ih mogla sve primiti, pa su na
smjenu ulazili i izlazili na hladni večernji zrak. Samo je Renije
stajao cijelo vrijeme kao promatrač, šutke zapažajući svaki
stupanj postupka, dok mu se s čela slijevalo dovoljno znoja da
ga zaslijepi.

I on je bio očaran. Iako se služio mačevima otkad je
postao zreo, nikada nije gledao kako se prave, i zbog toga je
cijenio vještinu stamenih ljudi koji zemlju pretvaraju u blistave
oštrice.

Cavallo se poslužio čekićem da šipku preoblikuje u mač,
zagrijavajući je uzastopce dok šiljak nije počeo sličiti na crn
gladius, pod korom nečistoće. Dio vještine očitovao se u
procjenjivaju temperature po boji pri izlasku šipke iz ognja.
Svaki put kad se mač užario do točna stupnja vreline, Cavallo
ga je podignuo da vide preljev žutila prije nego što bi iščeznulo.
Polijegao je smekšanu kovinu i udarao dok je na njoj cvrčao
njegov znoj, padajući u krupnim kapima da bi nestao pri dodiru.

Njihova se šipka uspoređivala s njegovom u svakom
trenutku, i kad je mjesec ogranuo, Cavallo je zadovoljno
kimnuo Rimljanima. Njegovi su sinovi zapalili plitko zemljano
korito puno ugljena i dugačko poput čovjeka, i prije nego što je
uklonjen s njega poklopac ono se žarilo svijetlo kao viganj. Dok
mu se mač opet grijao, Cavallo je pokazao na niz kožnih
pregača o klinovima. Nespretno ih je bilo nositi, jer su bile
debele i ukrućene od starosti. Pokrivale su čitavo tijelo od vrata
do stopala, ostavljajući slobodne samo ruke. Smiješio se dok su
ih oni navlačili na se, već sviknuti na to da slijede njegove
upute bez pogovora.

»Trebat će vam zaštita«, rekao im je dok su se mučili
hodajući u pregačama koje su im smetale. Na njegov znak
sinovi mu se poslužiše mašama da podignu poklopac s korita s
drvenim ugljenom, a Cavallo izvuče žutu oštricu iz peći.
Rimski se kovači naguraše bliže znajući da gledaju stupanj
obrade koji nisu prepoznali. Renije se morao odmaknuti zbog
iznenadna toplinskog vala te je izduživao vrat da vidi što se
događa.

U bijeloj vrelini ugljena Cavallo je ponovno udarao
čekićem po oštrici, šaljući iskre i uskovitlane plamičke vatre u
zrak. Jedan mu je pao na kosu i on je rukom automatski ugasio
plamen. Neprestano je okretao oštricu, dok mu se čekić dizao i
spuštao s manje snage nego u prvim udarcima. Zveket je bio

gotovo nježan, ali svi su mogli vidjeti kako se ugljen lijepi uz
kovinu u crnim ljuskama.

»Ovdje moramo biti brzi. Ne smije se previše ohladiti prije
kaljenja. Gledajte boju… Sada!«

Cavallov se glas smekšao, oči mu se ispunile ljubavlju
prema kovini. Dok je crvenilo tamnjelo, podignuo je maše i
gurnuo mač u vjedro vode uz grgoljanje pare koja je ispunila
malu radionicu.

»Zatim natrag u vrelinu. Najvažniji stupanj obrade. Ako
sada pogrješno procijenite boju, mač će biti loman i
neuporabljiv. Morate naučiti preljeve ili će vam biti uzalud sve
što ste naučili. Ja bih rekao da je to boja krvi stare jedan dan, ali
morate sami naći vlastit način pamćenja i usaditi ga u mozak.«

Drugi je mač bio spreman i on je ponovio udaranje po
njemu u koritu s ugljenom, ponovno raspršujući žarko ugljevlje
po zraku. Do tada je već bilo dostatno jasno zašto su morali
nositi kožne pregače. Jedan je Rimljanin stenjao od muke kad
mu se ognjeni ugarak zaustavio na ramenu prije nego što ga je
uspio stresti sa sebe.

Mačeve su opet užarili gurajući ih još četiri puta u žar
prije nego što je Cavallo napokon kimnuo. Svi su u radionici
bili znojni i praktički slijepi od magle zasićene vlagom. Samo
su oštrice sijevale kroz paru, dok je zrak gorio od vrućine na
njihovu tragu.

Zora je vani obasjavala planine iako oni nisu mogli vidjeti
svjetla. Svi su zurili u peć tako dugo da im je sve što bi
pogledali bilo tamno.

Cavallovi su sinovi pokrili zemljano korito i odvukli ga
natrag do zida. Dok su Rimljani teško disali i otirali znoj iz
očiju, Cavallo je zatvorio viganj i uklonio mijehove iz rupa za
zrak, vješajući ih uredno na kuke da budu spremni za sljedeću

uporabu. Vrućina je i dalje bila tegobna, ali zavladao je osjećaj
da sve ide kraju kad ih je pogledao držeći crnu oštricu u svakoj
ruci, dok su mu prsti bili omotani oko tanka šiljka koji će se
usaditi u držak prije uporabe.

Oštrice su bile bez sjaja i grubo si izgledale. Iako je kovao
jednu i drugu služeći se samo okom, bile su potpuno jednake po
dužini i širini, a kad su se dovoljno ohladile da bi se mogle
dodavati naokolo, rimski su kovači u svakoj osjetili istu
ravnotežu. Potvrđivali su vještinu klimanjem glave i nisu više
bili kivni što troše vrijeme daleko od svojih vignjeva. Svaki je
shvatio da su dobili nešto vrijedno i smiješili su se kao djeca
odmjeravajući težinu golih oštrica.

I Renije je s njima došao na red, iako nije imao iskustva da
bi mogao procijeniti težinu bez drška. Oštrice su dobivene iz
španjolske zemlje, i on je povlačio prstom po gruboj kovini,
nadajući se kako će biti sposoban navesti Julija da shvati slavu
toga trenutka.

»Korito s drvenim ugljenom daje im tvrdu koru preko
meke srži. Ove oštrice neće puknuti u borbi, osim ako u njima
ne zaostane nečistoće ili ako ih kalite pri pogrješnoj boji«,
ponosno je rekao Cavallo usiljenim glasom. Uzeo je oštrice od
rimskih kovača i dao im znak da se odmaknu. Zatim je jednom i
drugom snažno udario po rubu nakovnja, izazvavši duboke
zvukove kao da je zaječalo jutarnje zvono. Mačevi su ostali
čitavi i on je zadovoljno smirivao pojačano disanje.

»Ubijat će ljude, ovi mačevi. Oni će smrt pretvarati u
umjetnost.« Govorio je s poštovanjem i oni su ga razumjeli.
»Počinje novi dan, gospodo. Vaš ugljen će biti spreman oko
podne i vratit ćete se k svojim vignjevima da napravite uzorke
novih mačeva. Ja ću ih htjeti vidjeti, sve vaše mačeve, za
recimo… tri dana. Ostavite ih bez držaka, ja ću ih s vama
izraditi. A sada, idem u krevet.«

Prosijedi rimski kovači promrmljali su zahvale i nahrupili
van iz radionice, osvrćući se čeznutljivo prema oštricama koje
su načinili te noći.

4. POGLAVLJE

Pompej i Kras ustadoše sa sjedala u hladovini da

pozdrave okupljeni narod. Posjetitelji utrka u krcatom gledalištu
klicali su svojim konzulima u valovima bučna uzbuđenja koje
je odjekivalo i potresalo Circus maximus. Pompej je podignuo
ruku, a Kras im se blago smiješio uživajući u pozornosti. On ju
je zaslužio, pomislio je, nakon toliko potrošena zlata. Svi
keramički kipići umjesto ulaznica imali su utisnuta imena
dvojice konzula, i premda su se besplatno dijelili, Kras je čuo
da su bili dobri kao novac tjednima uoči toga događaja. Mnogi
od onih koji su sjedili čekajući prvu utrku masno su platili tu
povlasticu. Uvijek mu se sviđalo kako puk može čak i darove
pretvoriti u mogućnost zarade.

Vrijeme je bilo lijepo i samo su laki pramenovi oblaka
klizili svojom dugačkom stazom dok se gomila smještala i
vikala kladeći se između sebe. U klupama je vladalo uzbuđenje
i Kras je primijetio kako je malo obitelji nazočno. Bila je tužna
životna činjenica da su se utrke često kvarile zbog tučnjava u
jeftinijim redovima, jer su se ljudi svađali oko gubitaka. Ni
mjesec dana prije Cirkus su morali isprazniti legionari koji su
pozvani da uspostave red. Pet je ljudi poginulo u manjoj pobuni
kad je favorit izgubio u posljednjoj utrci toga dana.

Kras se namrštio zbog te misli, nadajući se da se nemio
događaj neće ponoviti. Uspravio se na sjedalu da vidi položaje
Pompejevih vojnika na ulazima i glavnim prolazima. To je
dovoljno da zaplaši sve osim najdrskijih, ponadao se. Nije želio
da se njegova konzularna godina pamti po građanskim