Conn Iggulden - Imperator 03 - Polje mačeva

40. POGLAVLJE

Sličnost s Galima bila je zapanjujuća kad je Julije

zapovjedio svojim legijama da krenu u napad. Britanska
plemena u unutrašnjosti nisu marila za modru kožu, ali dijelila
su neka pradavna imena koja je Julije prvi put čuo u Galiji.
Njihovi su uhode javljali o plemenu na zapadu koje se naziva
Belgijanima, možda od istog roda kojeg su uništili s druge
strane mora.

Dugačak vijenac brda tvorio je greben uz koji su se legije
penjale suočavajući se sa strijelama i kopljima. Rimski su
štitovi za njih bili neprobojni i napredovanje je bilo neumoljivo.
Legionari su se znojili vukući teške baliste uzbrdo, ali one su
pokazale svoju vrijednost kad su Britanci pokušali obraniti
visoravan i naučili poštivati velike ratne strojeve. Nisu se imali
čime oduprijeti sirovoj snazi skorpija i njihovi su se juriši
raspadali u neredu dok su se legije pomicale naprijed niz padine
iza hrpta. Julije je znao da dio njihove prednosti leži u brzom
napredovanju preko ravna zemljišta, i plemena okupljena pod
Kasivelaunovim zapovjedništvom neprekidno su se povlačila
kako su Rimljani zauzimali položaj po položaj i pomicali crtu
bojišnice.

Usprkos otporu Julije se nije mogao otresti sumnje da ih
plemena odvlače do mjesta koje su sama izabrala. Mogao je
samo održavati ritam napredovanja, stalno na rubu da ih uništi.
Naredio je konjaništvu da neprijatelja na uzmaku uznemiruju
strjelovitim provalama pod vodstvom Bruta i Oktavijana. Tlo
po kojem su stupale legije bilo je posuto polomljenim strijelama

i kopljima, ali malo se trupala nalazilo, i napredovanje se nije
smanjivalo tijekom dugačkih dana.

Dvaput su ih sljedećeg jutra napali s boka ljudi koji su
zaostali iza britanske glavnine. Manipule nije zahvatila panika
dok su ih odbijali, a konjanici su ih razbili kako su bili
uvježbani, jurišajući u punoj brzini kroz očajne plemenske
redove.

Noću je Julije naređivao trubačima da oglase podizanje
logora, i kola s opremom dopremala su hranu i vodu za ljude.
Noći su bivale teže dok su plemena stvarala buku i tako vikala
da je bilo gotovo nemoguće spavati. Konjanici su na smjenu
jahali oko logora da odbijaju napade, i u mraku ih je od
neviđenih strijela više palo nego ikada prije. Ipak legijska se
kolotečina nastavila i u neprijateljskoj zemlji. Kovači su
popravljali oružje i štitove, liječnici su činili sve što su mogli da
ranjenicima poboljšaju stanje. Julije je bio zahvalan onima koje
je uvježbao Kabera, iako mu je nedostajala nazočnost starog
prijatelja. Bolest koja ga je spopala nakon Domicijeva
iscjeljenja bila je užasna, poput kradljivca postupno ga je
lišavala duha. Kabera nije bio dovoljno jak da pođe na drugi
pohod preko mora, i Julije se samo nadao da će starac doživjeti
njihov povratak.

Julije se isprva nadao da će razbiti plemena kad naiđu na
rijeku kao što je prije toliko godina učinio sa Svevima pred
Rajnom. Ali katuvelaunski je kralj spalio mostove prije nego što
su legije mogle stići do njih i zatim je čitave dane trošio na
pojačavanje vojske ratnicima iz svih okolnih pokrajina.

Pod teškom paljbom strijela sa suprotne obale Julije je
poslao izviđače da nađu gaz, ali samo jedno je mjesto izgledalo
prikladno za prijelaz legija, a čak je i tada bio prisiljen ostaviti
iza sebe teško oružje koje je slomilo prve britanske napade i
označilo početak njihova dugačkog povlačenja.

Julije je preko volje poredao baliste, onagere i skorpije
duž obale da potpomažu napad. Tada je shvatio da i najbolju
taktiku može poraziti neprikladno zemljište. Njegove su se
legije svrstale u najširu kolonu što su je dopuštale zastave koje
su njegovi izviđači poboli u meki mulj Tamezisa, obilježivši
gdje počinje dublja voda. Na takvu mjestu bile su nemoguće
varke. Paljba iz balista očistila je suprotnu obalu i pripremila
legijama čisto pristupno tlo široko gotovo stotinu stopa. Ali
poslije iskrcavanja Britanci će potpuno opkoliti čelo kolone.
Sva će prednost biti na strani plemena i Julije je znao da će to
biti prekretnica u bitci. Ako njegovi ljudi zapnu na protivnoj
obali, ostatak legija neće se moći prebaciti preko rijeke. Moglo
bi im propasti sve što su postigli na putu od morske obale.

Bilo je nečega sablasna u pripremanju za rat s
neprijateljem koji je tako blizu a ne možeš učiniti ništa drugo
nego gledati. Julije je mogao čuti kako njegovi časnici izvikuju
naredbe redovima i vidjeti kako se redovi svrstavaju, dok su iz
daljine odjekivali slični povici. Pogledao je preko tamnog
Tamezisa i poslao skoroteče svojim generalima kad je vidio
različit izgled tla i britanskih postrojba. Činilo se da su dovoljno
samopouzdani dok su podrugljivo dovikivali Rimljanima, i
Julije je vidio kako neki ratnici ogoljuju stražnjice i plješću se
po njima u njegovu pravcu na opće veselje svojih drugova.

Razumio je njihovo samopouzdanje i osjetio kako mu znoj
curi u oči dok je izdavao naređenja. Legije će biti neotporne na
paljbu strijela i kopalja dok budu prelazile rijeku, i stopa
gubitaka bit će visoka. Poslao je izviđače uzvodno i nizvodno
da potraže druge gazove za prijelaz bočnih snaga, ali ako ih je i
bilo, nalazili su se predaleko da bi se mogli iskoristiti. Čak i
najbolji vojskovođe moraju se ponekad osloniti na vještinu i
sirovo zvjerstvo ljudi kojima su na čelu.

Julije ne bi htio biti među prvima koji će prijeći. Oktavijan
se dragovoljno javio da predvodi konjanike iza kojih će odmah

nastupiti Deseta. Mladi Rimljanin bit će sretan ako preživi juriš,
ali Julije mu je popustio znajući da je to njegov izbor. Deseta će
se probiti iza konjaništva i osigurati čist prostor za druge koji
krenu njihovim stopama. Julije će im se pridružiti s Trećom
galskom i Brutom, a slijedit će ih Domicije.

Sunce je sjalo s neba kad je Julije navukao kacigu preko
lica, okrenuvši hladno željezno lice prema Katuvelaunima.
Podignuo je mač, i neki su od njih vidjeli tu kretnju i
domahivali mu da prijeđe rijeku.

Julije pogleda Oktavijana koji ga je promatrao čekajući
njegov znak. Extraordinarii su bili namršteni i njihovi su se
dugački mačevi svjetlucali dok su zauzimali položaj. U času
kad stignu na suprotnu obalu bit će u punom galopu, i Julije je
osjećao kako bez daha iščekuju trenutak kad će posijati smrt
među Britancima.

U posvemašnjoj tišini Julije spusti ruku i trubači se
oglasiše duž cijele goleme kolone. Julije je čuo kako Oktavijan
viče dok su extraordinarii hrpimice pokuljali naprijed kroz
plitku vodu, sve brže i brže. Konji su pretvarali vodu u pjenu
dok su rimski konjanici spuštali mačeve iznad konjskih glava i
naginjali se naprijed, spremni za prva ubijanja. U njih su se
zabadale strijele i koplja, ljudi su kričali i konji su njištali, i
voda je postajala crvena dok su njihova tijela padala u struju.
Britanci su zaurlali i navalili.

Zahtijevala se točnost, ali svaki čovjek kraj teških balista
bio je spreman. Dok su Britanci povrvjeli naprijed da dočekaju
konjanike, Julije je dao znak posadama i teret željeza i kamena
poletio je iznad glava Rimljana u galopu da bi hametice pokosio
prve odvažne redove protivničkih pješaka.

Velike su se rupe pojavile u neprijateljskoj masi i
Oktavijan je prema jednoj od njih usmjerio konja koji je lagano
posrtao kad je stigao na obalu. Konj mu je teško disao i bio je

promočen u ledenoj vodi. Čuo je riku Desete koja je nadirala
preko gaza iza njega, i on je znao da rimski bogovi gledaju
sinove svoga grada, čak i tako daleko.

Nije bilo vremena za razmišljanje u tom prvom jurišu.
Oktavijan i Brut izabrali su konjanike prema njihovoj vještini s
konjem i mačem, i oni su se svrstali u udarni klin bez ijedne
zapovijedi, udarajući po Britancima i krčeći put duboko u
njihove redove.

Deseta nije mogla iskoristiti koplja dok im je konjaništvo
bilo tako blizu, ali to su bili listom veterani iz Galije i
Germanije, i sjekli su sve što bi im se ispriječilo na putu.
Britanci su u neredu uzmicali pred udruženim napadom i
njihova se prednost izgubila nevjerojatno brzo dok je Deseta s
umjetničkim savršenstvom proširivala udarnu crtu i stvorene
prostore ispunjavala nadolazećim legijama. Na bokovima su se
oblikovale četvorine i konjanici su brzo i vješto jurili između
njih zaštićujući ih od katuvelaunskih kopalja i mačeva.

Julije je tada začuo otegnute zvuke neprijateljskih rogova,
i njihovi su redovi uzmaknuli u pozadinu i na krila, ostavljajući
širok prolaz kroz sredinu. Između njih se podigao oblak prašine
i zatim se pojavio zid konja i bojnih kola što su jurišali
samoubilačkom brzinom. Rimski su trubači oglasili zapovijed
da se zatvori prolaz i četvorine su se umirile, dok su se legionari
s prislonjenim štitovima namještali na tuđem tlu da zauzmu
čvrst položaj.

Na bojnim kolima bila su po dva ratnika i Julije se čudio
vještini kopljanika koji su održavali krhku ravnotežu pri velikoj
brzini dok su njihovi drugovi držali uzde jurećih konja. U
posljednji su čas koplja izbačena i Julije je vidio kako legionari
ginu pod valom šiljaka izbačenih s dovoljnom snagom da
probiju čak i rimske štitove.

Oktavijan je vidio pokolj koji je nastao pa je uzviknuo
nova naređenja. Napustili su bokove i presjekli niz bojnih kola
prije nego što su mogli ponovno izbaciti koplja ili okrenuti se
natrag. Britanci su nasrnuli među njih i Julije je gledao kako
njegovi konji i ljudi padaju dok oko njih šiklja krv. Deseta i
Treća krenule su naprijed i zatvorile središte, nadjačavši ratnike
na kolima koji su se borili i očajnički vrištali. Neke je britanske
konje zahvatila panika i Julije je vidio kako legionari tu i tamo
padaju na zemlju dok pobješnjeli konji vuku za sobom prazna
kola preko bojnog polja.

»Konjaništvo je prošlo!« čuo je Julije kako mu dovikuje
Brut, pa je kimnuo i naredio da krenu kopljanici. Nije bilo
previše discipline u tom napadu. Mnogi su Rimljani bili izgubili
oružje u borbi, ali ipak se nekoliko tisuća tamnih sulica vinulo u
zrak i povećalo kaos među Katuvelaunima koji su se pokušavali
preustrojiti.

Julije pogleda unatrag i vidje da su dvije njegove legije još
u vodi jer jednostavno nije bilo mjesta na obali. Dao je znak za
napredovanje i Deseta je disciplinirano odgovorila kao što je i
očekivao, priljubivši štitove i potiskujući neprekidno
neprijatelja ispred sebe.

Rimska se crta raširila kad su se vratili konjanici da zaštite
krila. Njihov prvi bjesomučni juriš prorijedio im je redove, ali
Julije je uskliknuo kad je vidio da je Oktavijan još u sedlu.
Njegov mladi rođak bio je sav u krvi i lice mu je bilo natečeno i
modro od udaraca, ali on je resko izdavao zapovijedi i njegovi
su se ljudi opet svrstali vraćajući dio svoga prijašnjeg sjaja.

Na otvorenom zemljištu rimske su legije bile
nezaustavljive. Katuvelauni su uzastopce nasrtali na njihove
redove i svaki put bivali odbačeni. Julije je gazio preko hrpa
tjelesa koje su obilježavale svaki neuspio pokušaj. Još su dvaput
Deseta i Treća izdržale poguban juriš bojnih kola, i tada se

drukčiji zvuk rogova razlegnuo preko neprijateljskih redova i
Katuvelauni su se počeli povlačiti, stvarajući prvi put veći
razmak između dviju vojska.

Rimski su rogovi objavili da se udvostruči korak i legije
su prešle u lagan trk dok su ih časnici poticali da održe poredak.
Ranjeni su Britanci gotovo istodobno umirali pod njihovim
nogama, a rimski su mačevi obarali iscrpljene pojedince koji su
lutali i vrištali. Julije je vidio kako dvojica vuku trećega dok ga
nisu morali ispustiti gotovo pod noge Desete u naletu. Sva
trojica su pregažena i izbodena zbog svoje hrabrosti.

Kako se sunce pomicalo, Julije je trčao s ostalima sav

zasopljen. Ako katuvelaunski kralj misli da njegovi mogu trčati
brže od njegovih legija, grdno se vara. Julije je u redovima oko
sebe vidio samo odlučnost i osjećao je isti ponos. Legije će ih
pregaziti u trku i zabiti u zemlju.

I tada je Julije pogledom još pretraživao okolicu tražeći
zasjedu, iako je sumnjao da postoji ikakva mogućnost.
Kasivelaun je vidio da mu je najtvrđa nada bila zaustaviti
Rimljane na rijeci, i vjerojatno je u one prve juriše ubacio sve
što je imao. Ipak, Julije je vodio previše bitaka da bi dopustio
iznenađenje, i njegovi su konjanici neprestance napadali
neprijatelja dok su se manje skupine odvajale radi izviđanja.

Julije se gotovo razočarao kad je čuo tugaljivo zavijanje
neprijateljskih rogova. Pogodio je značenje tih ojađenih
zvukova i prije nego što je vidio da prvi Britanci s gađenjem
bacaju oružje. Ostali su slijedili njihov primjer.

Nije bilo potrebno izdavati naređenje o prihvaćanju
predaje. Njegovi su ljudi bili dovoljno iskusni i Julije je samo
promatrao kako se legionari iz Desete kreću između
Katuvelauna dok su ih prisiljavali da sjednu i skupljali oružje da

nametnu primirje. Nijedan ratnik nije ubijen nakon početka
predaje i Julije je bio zadovoljan.

Gledao je oko sebe i vidio skupinu kuća nepunu milju
daleko. Legije su bile na samom rubu gradova uz rijeku
Tamezis, i Kasivelaun se predao pred očima svoga naroda prije
nego što se bitka prenijela na njihove ulice. Bila je to časna
odluka i Julije je pozdravio protivnika bez srdžbe kad su ga
doveli preda nj.

Kasivelaun je bio mlad čovjek crne kose i mesnata lica,
nosio je sivu halju s pojasom i dugačak plašt preko snažnih
ramena. Oči su mu bile ogorčene kad se Julije s njima sreo, ali
je kleknuo na jedno koljeno i pognuo glavu prije nego što će
ustati, dok je s njegove vunene odjeće prskalo svježe blato.

Julije je skinuo kacigu uživajući u svježini povjetarca.
»Kao zapovjednik snaga Rima, prihvaćam tvoju predaju«,
rekao je formalno. »Više neće biti ubijanja. Tvoji će ljudi biti
zadržani u zarobljeništvu dok budemo pregovarali o taocima i
dažbinama. Od ovoga trenutka možeš se smatrati rimskim
podanikom.«

Kasivelaun ga je upitno gledao slušajući te riječi. Bacio je
pogled preko rimskih redova i vidio njihovo ustrojstvo. Unatoč
bitci u trku dugom gotovo dvije milje, postrojbe su bile strogo
poredane i tada je spoznao da je donio pravu odluku. Za nju je
platio veliku cijenu. Dok je promatrao Rimljanina u prljavom
oklopu, s okrvavljenim sandalama i trodnevnom bradom na
licu, Kasivelaun je mogao samo potresti glavom od nevjerice.
Izgubio je zemlju koju mu je ostavio otac.

41. POGLAVLJE

Vercingetoriks zabode koplje u zemlju ispred vrata grada

Avarika i nabi rimsku glavu na šiljak. Ostavivši svoj grozni
trofej iza sebe, on ujaha kroz vrata da se sastane s plemenskim
vođama koji su se okupili u njegovo ime.

Obzidani grad u središtu Galije brojio je četrdeset tisuća
žitelja, i većina ih je bila izišla na ulice da zuri i upire prstom u
vrhovnoga kralja. Vercingetoriks je jahao između njih ne
gledajući ni desno ni lijevo, dok su se njegove misli bavile
borbom koja ga čeka.

Sjahao je u središnjem dvorištu gradske vijećnice i oštrim
korakom prošao kroz nadsvođene trijemove do glavne dvorane.
Kad je ušao, svi su ustali i pozdravili ga klicanjem, a
Vercingetoriks je bacio pogled unaokolo po licima galskih vođa
zadržavši hladan izraz. Ukočeno je kimnuo u znak zahvale i
stupio u sredinu čekajući da nastane tišina.

»Samo pet tisuća ljudi stoji između nas i naše zemlje.
Cezar je otišao da napadne obojeni narod kao što je nekoć
stigao u Galiju. Došlo je vrijeme za koje smo se tako strpljivo
pripremali.« Pričekao je dok ne prođe grmljavina glasna
razgovora i klicanja koja je odzvanjala u okrugloj dvorani.
»Priredit ćemo im toplu dobrodošlicu kad stigne zima, to vam
obećavam. Napadat ćemo ih kriomice, po desetak ili stotinu
njih odjednom. Naše će konjaništvo napadati njihove dijelove
što pljačkaju hranu tako da će izgladnjeli bježati iz Galije.«

Zaurlali su čuvši tu ideju, kao što je on i očekivao, ali
njegove su oči još bile hladne dok se pripremao da im kaže
cijenu koju moraju platiti.

»Legije imaju samo jednu slabost, prijatelji moji, a to su
njihove opskrbne linije. Tko u ovoj dvorani nije izgubio
prijatelje ili braću u borbama protiv njih? Na otvorenom bojištu
ne bismo prošli nimalo bolje nego Helvećani prije nekoliko
godina. Sve naše vojske zajedno ne bi ih mogle poraziti na
ravnici.«

Teška je tišina pritiskivala vođe dok su čekali da njihov
vrhovni kralj nastavi.

»Ali oni se ne mogu boriti bez hrane, a da bismo im
uskratili jelo moramo spaliti svaki usjev i svako selo u Galiji.
Moramo iskorijeniti vlastiti narod s Cezarove staze i ne ostaviti
mu ništa osim dima na pustopoljinama da njime nahrani rimska
usta. Kad oslabe od gladi, dovest ću ljude u tvrđave kao što je
Gergovija i tada će vidjeti koliko ljudi moraju izgubiti protiv
onih zidina.«

Žarkim je pogledom prelazio preko okupljenih Gala
nadajući se da imaju snage krenuti tim užasnim putem.

»Možemo pobijediti. Možemo ih slomiti na taj način, ali
to će biti mukotrpno. Naš će se narod ustrašiti kad ga silom
pognamo s njihove zemlje. Kad počnu plakati, recite im da su
nekoć prejahali tri tisuće milja da stignu ovamo. Mi smo i dalje
jedan narod, za one koji to mogu vidjeti. Galska zemlja mora
ustati. Kelti moraju ustati i sjetiti se stare krvi koja ih zove.«

Stajali su nijemo slušajući ga i počeli udarati mačevima i
noževima uz zaglušan zveket koji je ispunio prostoriju i
potresao njezine temelje. Vercingetoriks podiže ruku da ih umiri
i tada je za njega nastupio čas koji je dugo čekao. Njegov je
narod ustao s odlučnim izrazom na licu, svi u njega vjeruju.

»Sutra ćete sa svojim plemenima krenuti na daleki jug,
ostavljajući one koji su žedni rata. Ponesite sa sobom zalihe
žita, jer moji će jahači spaliti sve što nađu. Galija će opet biti
naša. Ne govorim samo kao Arvernjanin, nego kao izdanak
starih kraljeva. Oni nas sada gledaju odozgor i donijet će nam
pobjedu.«

Zveket kovine opet započe i postade zaglušan kad je
Vercingetoriks izišao ispod nadsvođena trijema da se pridruži
svojoj vojsci. Odjahao je na konju kroz ulice i nesvjesno
pognuo glavu dok je prolazio ispod luka na vratima Avarika.

Kad je stigao do svojih konjanika, uspravio se u sedlu i
razdragano pogledao galske stjegove. Mnogobrojna plemena
bila su predstavljena među deset tisuća konjanika i on je doista
osjećao da su iste stare krvi.

»Danas je dobar dan za jahanje«, rekao je bratu Madoku.

»Dobar je, moj kralju«, odgovorio je Madok. Skupa su
podboli konje i u galopu pojurili preko ravnice.

Julije je sjedio na brijegu s plaštem na vlažnom tlu ispod

sebe. Padala je lagana kiša i kroz nju su mogli vidjeti galije
kojima je zapovjedio da oplove obalu i nađu mjesto gdje se crna
rijeka ulijeva u more. Sa svojim plitkim gazom mogle su doći
sve do pličina i usidriti se točno ispred njih. Brut i Renije sjedili
su s njim promatrajući kako skupine momaka iz Desete i Treće
iskrcavaju namirnice.

»Jeste li znali da su kapetani našli zaton malo dalje niz
obalu?« reče Julije glasno i uzdahnu. »Da sam to prije znao,
uzalud bi bjesnjela oluja koja mi je odnijela toliko mnogo
brodova. Luka je zaštićena klisurama i dubokom vodom sa
nagnutim žalom za brodove. Barem ćemo ubuduće znati, sada
kad smo je otkrili.«

Prošao je rukom kroz mokru kosu i otresao kap s vrha
nosa. »Oni ovo nazivaju ljetom? Kunem vam se da već mjesec
dana nisam vidio sunce.«

»Zbog toga čeznem za Rimom«, odgovori Brut polako.
»Kad samo zamislim masline na suncu i hramove na Forumu!
Ne mogu vjerovati kako sam daleko otišao od svega toga.«

»Pompej je ondje, obnavlja grad«, reče Julije, i pogled mu
otvrdnu. »Zgrada Senata u kojoj sam stajao s Marijem sada je
tek uspomena. Kad ugledamo Rim, Brute, to neće biti isti
grad.«

Sjedili su šutke dok je svaki od njih razmišljao o istinitosti
tih riječi. Godine su prošle otkad Julije nije vidio svoj grad, ali
nekako je uvijek očekivao da će ga zateći nepromijenjena kad
se vrati, kao da će se sve drugo u životu čuvati pod staklom dok
on ne bude spreman da to opet pokrene. Bio je to dječji san.

»Onda ćeš krenuti natrag, je li?« reče Brut. »Već sam
počinjao misliti kako ćeš nas prisiliti da ovdje ostarimo.«

Renije se nasmiješio bez riječi.

»Krenut ću, Brute«, reče Julije. »Učinio sam ono radi čega
sam došao i bit će dovoljna jedna legija da Britance drži u
pokornosti. Tko zna, kad ostarim i kad Galija bude mirna kao
Španjolska, možda ću se vratiti ovamo da nastavim ratovati
prema sjeveru.«

Odjednom se stresao i rekao sam sebi da je hladno. Bilo je
čudnovato s tako daleke uzvisine promatrati napore galijskih
posada duboko dolje. Brežuljci oko Tamezisa su blage padine, i
da nije bilo trajne kiše, prizor im se mogao činiti poput kakve
udaljene borbe koja ne može doprijeti do ljudi na brijegu. Lako
je bilo sanjariti.

»Ima trenutaka kad poželim da se sve ovo završi, Brute«,
reče Julije. »Nedostaje mi tvoja majka. Nedostaje mi isto tako

moja kći. U ratu sam otkad pamtim, i užasno me dovodi u
kušnju pomisao da se vratim na svoje imanje i bavim se
pčelama i sjedim na suncu.«

Renije se nasmija. »Toj se kušnji svake godine uspješno
odupireš«, reče on.

Julije oštro pogleda jednorukog gladijatora. »Ja sam u
cvijetu mladosti, Renije. Ako ništa drugo ne ostvarim u životu,
Galija će ipak ostati kao moj znak na svijetu.«

Dok je govorio, nesvjesno je dodirnuo glavu i osjetio
koliko mu se pomaknula crta vlasišta. Rat više troši čovjeka
nego puko prolaženje godina, pomislio je. Dok se negda
osjećao kao da nikada ne može ostarjeti, sada su ga boljeli
zglobovi za vlažna vremena i jutro mu je donosilo ukočenost
koja je svake godine sve duže i duže trajala. Vidio je da je Brut
primijetio njegovu kretnju i namrštio se.

»Bila je čast služiti s vama obojicom, znate«, reče
iznenada Renije. »Jesam li vam to ikada rekao? Ne bih želio biti
nigdje drugdje osim s vama.«

Oba mlađa čovjeka pogledaše izbrazdana ratnika što je
sjedio na plaštu pognuvši se naprijed.

»Postaješ mekušac u svojoj poodmakloj dobi«, reče Brut
sa smiješkom. »Moraš ponovno osjetiti sunce na licu.«

»Možda«, reče Renije iščupavši prstima vlat trave.
»Cijelog sam se života borio za Rim i on još stoji. Izvršio sam
svoju dužnost.«

»Želiš li se vratiti doma?« upita ga Julije. »Možeš sići niz
brijeg do galija i reći im da te prevezu natrag, prijatelju. Ja ti to
neću uskratiti.«

Renije pogleda dolje na užurbanu gomilu kraj rijeke, i oči
mu se ispuniše čežnjom. Zatim slegnu ramenima i usiljeno se
nasmiješi. »Još jednu godinu, možda«, reče on.

»Dolazi glasnik«, reče Brut iznenada prekidajući ih u
razmišljanju. Sva trojica se okrenuše da bi ugledali sitnu figuru
na konju što je hitala uz brijeg prema njima.

»Mora biti loša vijest kad me ovdje traži«, reče Julije
ustajući na noge. U tom se času poremetilo njegovo zamišljeno
raspoloženje i druga su dvojica to osjetila po njegovu držanju
kao kad se naglo promijeni smjer vjetra.

Njihovi vlažni plaštevi bili su zgužvani i sva trojica su
osjetila umor od neprekidna ratovanja i problema dok su
promatrala osamljena jahača s neodređenom vrstom
strahovanja.

»Što je?« upita Julije čim se čovjek primaknuo dovoljno
blizu da ga čuje.

Glasnik se ušeprtljio pod njihovim prodornim pogledima,
te je u pometnji sjahao i pozdravio. »Dolazim iz Galije,
generale«, rekao je.

Juliju je potonulo srce. »Od Berika? Koju poruku
donosiš?«

»Gospodine, plemena se bune.«

Julije opsova. »Plemena se bune svake godine. Koliko ih
je ovaj put?«

Glasnik nervozno pogleda visoke časnike. »Ja mislim…
General Beriko je rekao sva plemena redom, gospodine.«

Julije pogleda tupo čovjeka prije nego što će malodušno
kimnuti. »Onda se moram vratiti. Odjaši dolje do galija i kaži
im da ne otplove dok ja ne dođem. Neka general Domicije
pošalje jahače na obalu po Marka Antonija. Flota mora krenuti
da preplovi more prije nego što počnu zimske oluje.«

Julije je stajao na kiši i gledao kako se jahač spušta dolje k
rijeci i dolazi do galija.

»Tako ćemo ponovno ratovati«, rekao je. »Pitam se hoće li
se u Galiji ikada uspostaviti rimski mir za moga života.«
Umorno je gledao na taj novi teret i Bruta je srce zaboljelo zbog
staroga prijatelja.

»Ti ćeš ih potući. Uvijek ih potučeš.«

»S nadolazećom zimom?« reče Julije pun gorčine.
»Čekaju nas teški mjeseci, prijatelju moj. Možda najteži što
smo ih upoznali.« S užasnim se naporom suzdržavao dok se lice
koje je okrenuo prema njima nije naposljetku pretvorilo u
masku.

»Kasivelaun to ne smije doznati. Njegovi su taoci već
ukrcani na galije, među njima je i njegov sin. Vrati legije na
obalu, Brute. Ja ću krenuti morem da te ondje dočekam s
flotom.« Zastao je i usta su mu se stisnula od srdžbe.

»Neću ih samo potući, Brute. Izbrisat ću ih s lica zemlje.«

Renije pogleda čovjeka kojega je vježbao u djetinjstvu i
srce mu se ispuni tugom. Nije imao prigode da se odmori i
svaka je godina malo-pomalo potkradala njegovu dobrotu.
Renije zatim pogleda na jug zamišljajući galske obale. Gali će
požaliti što su dopustili da Cezar uhvati maha među njima.

42. POGLAVLJE

U okupljenim galskim redovima nalazili su se ratnici iz

gotovo svih plemena. Mnogi od njih borili su u legijama pet i
više godina, te su se ponašali i razmišljali kao Rimljani. Za
plaću su jednako dobivali srebrenjake i njihovi su oklopi i
mačevi dolazili iz legijskih kovačnica.

Kad je Beriko poslao tri tisuće njih da štite prijevoz žita,
malo je bilo ljudi koji su mogli vidjeti neznatne razlike između
njihovih redova i bilo kojih drugih rimskih snaga. Čak su i
časnici bili iz plemenâ, nakon toliko vremena provedena na
bojnom polju. Iako je Julije među njih u početku ubacivao
najbolje svoje ljude, ratovi i promicanja promijenili su sastav.

Konvoj žita došao je iz Španjolske po Berikovu naređenju
i trebao je imati zaštitu dok je putovao prema sjevernim lukama.
Bilo ga je dovoljno da se nahrane gradovi i sela koja su ostala
vjerna u podaništvu. Dovoljno da prežive zimu dok
Vercingetoriks bude spaljivao sve što mogne naći.

Neredovita vojska marširala je s juga u savršenom redu i
miru korakom najsporijih kola. Njihovi su izviđači kružili
miljama naokolo da ih upozore na moguće napade. Svaki je
čovjek znao da će žito biti prijetnja pobuni koja je jačala u srcu
zemlje, i ruke su se rijetko odmicale od mačeva. Jeli su u
pokretu hladno meso iz vlastitih sve manjih zaliha i zaustavljali
su se u zadnji čas da svaku večer izgrade logor gdje će
prenoćiti.

Kad je napad došao, bio je različit od svega što su mogli
očekivati. Na prostranoj ravnici na njih je s grmljavinom

krenula crna crta konjanika. Izviđači su stizali kad je kolona
počela reagirati, pomičući teška kola u obrambeni krug i
pripremajući koplja i lukove. Svako je oko sa strahom bilo
uprto u neprijatelja kad je njihova golema brojnost postala
vidljiva. Tisuće su njih jahale kroz blato i travu prema kolima.
Slabo sunce odsijevalo je od njihova oružja i mnogi su se Gali
počeli moliti svojim starim bogovima, nakon godina zaborava.

Marven je bio rimski vojnik od dana kad je glad zamijenio
za srebrenjake prije četiri godine. Kad je vidio kolika sila ide na
njih, znao je da neće preživjeti i osjetio je gorku ironiju sudbine
koja je odredila da ga ubiju njegovi sunarodnjaci. On nije mario
za politiku. Kad su Rimljani došli u njegovo selo i ponudili mu
da im se pridruži, uzeo je njihov dar i dao ga ženi i djeci prije
nego što se pošao boriti za Rim. To je bilo bolje nego gledati ih
kako skapavaju od gladi.

Promaknuće je bilo pravo čudo, kad je stiglo. Sudjelovao
je u bitkama protiv Senonaca i jahao je s Brutom kad su im oteli
kralja iz same njihove jezgre. To je bila pobjeda koja se pamti.

Izgubljen u gorkim uspomenama, isprva nije ni primijetio
lica svojih ljudi kad su se okrenuli prema njemu očekujući
zapovijedi. Kad ih je svjesno pogledao, slegnuo je ramenima.

»Za ovo dobivamo plaću, momci«, rekao je blago.

Mogao je osjetiti kako podrhtava tlo pod njegovim
nogama dok su jahači jurili prema njima. Obrambeni redovi
čvrsto su se postavili oko kola. Koplja su bila zabodena u blato
da odbiju juriš, i nije se imalo ništa više činiti nego čekati da
uzavrije krv. Marven je mrzio čekanje i gotovo je pozdravio
borbu da satre strah koji mu je polagano nagrizao želudac.

Oglasili su se rogovi i jurišni su se konji zaustavili u
propnju točno izvan dometa. Marven se namrštio videći kako
jedan čovjek sjahuje i korača preko meka tla prema njima. Znao

je tko dolazi prije nego što je mogao biti siguran u žutu kosu i
zlatnu ogrlicu koju je čovjek nosio u bitkama. Vercingetoriks.

Marven je s nevjericom gledao kako se kralj približava.

»Budite mirni«, naredio je svojim ljudima, iznenada
zabrinut da koji od njegovih strijelaca ne bi olabavio tetivu. Krv
mu je uzavrela i Marven je sve brže disao što je kralj bliže
prilazio. Bio je to čin samoubilačke srčanosti i mnogi su ljudi
mrmljali od zadivljenosti dok su spremali oštrice da ga sasijeku
na komade.

Vercingetoriks je došao tik do njih, susrevši se s
Marvenovim pogledom kad je po plaštu i kacigi prepoznao
njegov zapovjednički položaj. Možda je sve to bilo samo mašta,
ali vidjeti ga ondje, tako blizu, s velikim mačem u toku,
izgledalo je veličanstveno.

»Reci što imaš«, rekao je Marven.

Kraljeve su oči bljesnule i žuta se brada razdvojila kad se
osmjehnuo. Vidio je da Marvenova ruka steže mač.

»Bi li ti ubio svoga kralja?« reče Vercingetoriks.

Marven zbunjeno spusti ruku. Pogleda u mirne oči
čovjeka koji je preda nj stupio s tolikom hrabrosti i zadrhta.

»Ne. Ne bih«, reče on.

»Onda pođi za mnom«, reče Vercingetoriks.

Marven pogleda lijevo i desno ljude kojima je zapovijedao
i vidje da oni potvrdno klimaju glavom. Vratio je pogled prema
Vercingetoriksu i polako, ne skidajući očiju s njega, kleknuo u
blato. Kao u nekom snu, osjetio je kraljevu ruku na ramenu.

»Kako se zoveš?«

Marven je oklijevao. Riječi o njegovu činu i postrojbi
zapele su mu u grlu. »Ja sam Marven Riderin, Nervljanin«,
rekao je naposljetku.

»Nervljani su sa mnom. Galija je sa mnom. Ustani.«

Marven je ustao i vidio da mu se ruke tresu. Kroz
uzburkane misli čuo je kako Vercingetoriks opet govori.

»Sada spali žito u tim kolima«, rekao je kralj.

»Među nama ima Rimljana. Nismo svi iz Galije«, rekao je
odjednom Marven.

Kralj je na njega svrnuo sive oči. »Želiš li da ostanu na
životu?«

Marvenovo se lice zategnulo. »To bi bilo pravedno«,
rekao je podignuvši izazovno glavu.

Vercingetoriks se nasmiješio i potapšao ga po ramenu.
»Onda ih pusti neka odu, Nervljanine. Oduzmi im mačeve i
štitove i pusti ih da idu.«

Dok su galski neredoviti vojnici marširali iza svoga kralja,
konjanici su podignuli mačeve u znak pozdrava i kliknuli. Za
njima su praskavi plamenovi gutali tovare dragocjenog žita.

Kad se Julije iskrcao u zaklonjenu zatonu Itius Portus na

obali Galije, mogao je vidjeti velike smeđe perjanice dima u
daljini. I sam zrak mirisao je na bitku i on je osjetio silnu srdžbu
pri pomisli na novu pobunu protiv njega.

Nije dangubio nijednog trenutka plovidbe i već je bio
zaposlen izdavanjem zapovijedi i objašnjavanjem planova koje
treba izvršiti prije nego što zima zatvori planine. Dolazak vijesti
u Rim o njegovu drugom pohodu protiv Britanaca bit će utrka s
vremenom, ali njemu je bila potrebna dobra volja koju će te
vijesti donijeti na ulice grada. Te godine neće biti senatske
desetine, kad mu je svaki novčić potreban da uguši ustanak
plemenâ pod Vercingetoriksom. To ime je bilo na ustima i
najnižih radnika, a Julije se jedva mogao sjetiti onoga gnjevnog

mladića koji je izjurio s njegova prvog sastanka s poglavicama,
prije osam godina. Cingeto je izrastao u kralja i Julije je znao da
ga ne smije ostaviti na životu. Obojica su prešla dugačak put od
početka, i te godine su bile ispunjene ratom i krvlju.

Dok se Julije uspinjao na gat, već je bio duboko u
razgovoru s Brutom, prekidajući diktiranje Adànu koji ga je
pratio. Brzi konjanici poslani su da pozovu Berika, i čim on
stigne Julije će okupiti vijeće i planirati pohod. Pogled na smeđi
dim na obzoru bio je dovoljan da ga učvrsti u odlučnosti. To je
njegova zemlja i neće se pokolebati makar se svaki čovjek u
Galiji dignuo na oružje protiv njega.

Vraćene legije zauzele su luku i rutinski podignule logore,
iako je među redovima vladala opipljiva napetost i strepnja. I
oni su se godinama borili s Julijem, i mnogima je bilo zlo od
pomisli na još jednu godinu rata, možda i više. I najtvrđi su se
među njima pitali kad će sve to završiti da mogu pokupiti
nagrade koje su im obećane.

Trećega dana Julije je okupio vijeće u priobalnoj tvrđavi
koju su izgradili, prvom karikom u lancu koji će jednog dana
dominirati galskom obalom.

Domicije je prvi ušao, noseći srebreni oklop koji je
osvojio na natjecanju. Crne su čekinje pokrivale njegovo lice i
oklop je bio izgubio velik dio sjaja. Posebno je prsni dio bio
ugruhano svjedočanstvo ratova koje je vodio za Julija. Bez
riječi je stisnuo Julijevu ruku i podlakticu s legionarskim
zahvatom prije nego što će zauzeti mjesto.

Marko Antonije je zagrlio vojskovođu kad su se sreli.
Julije je imao razloga da bude njime zadovoljan kad je vidio
stanje riznice. Količine prikupljena zlata i srebra bile su goleme,
iako su prihodi iz dana u dan opadali dok su galski gradovi i
trgovišta čekali da vide hoće li ustanak uspjeti. Opskrba hranom
već je bila kritična i Julije je bio zahvalan Marku Antoniju što je

preuzeo taj dio njegova tereta. Trebalo je nahraniti i napojiti
tisuće legionara prije polaska u bitku, i već je bilo jasno da
Vercingetoriks pokušava prekinuti njihove dostavne linije. Sve
dimne perjanice dizale su se sa spaljenih imanja, i kad su
extraordinarii stizali do njih u galopu, nalazili su samo zgarište i
pustoš. Julije je osjećao kivno divljenje prema nemilosrdnosti
novoga kralja. Vercingetoriks se odlučio za taktiku koja će
također porušiti sela i gradove koji su ostali vjerni legijama.
Tisuće njegovih sunarodnjaka umrijet će zbog podaništva, i bit
će još više mrtvih ako legije ne mognu to brzo okončati. Bila je
to visoka cijena, ali izgladnjivanje bi moglo pokositi rimske
legije jednako pouzdano kao mačevi.

Julije je za njihov skup izabrao sobu s pogledom na more,
i ptice su prolijetale i kričale spuštajući se na sivo stijenje.
Pozdravio je svakog čovjeka s iskrenim zadovoljstvom dok su
ulazili. Beriko je bio zadobio ranu u prvom okršaju s
Vercingetoriksom i nosio je zavoje na ramenu i prsima. Iako je
ariminski general izgledao umorno, uzvratio je smiješak Juliju
dok mu je pokazivao mjesto i pružao pehar vina da je prihvati
zdravom rukom. Oktavijan je ušao skupa s Brutom i Renijem,
živo raspravljajući o taktici za konjaništvo. Sva tri su čovjeka
pozdravila Julija i on se nasmiješio videći njihovo
samopouzdanje. Činilo se da ne dijele njegove sumnje i brige,
ali oni su bili naviknuti da imaju njega da ih rješava.

Dok su se skupljali, Julije je osjetio kako ga ohrabruje
njihovo raspoloženje. Godine ratovanja nisu slomile njegove
prijatelje. Kad su govorili o posljednjoj pobuni, iz njihovih su
riječi više izbijali gnjev i otpornost nego poraz. Svi su oni
uložili godine u neprijateljsku zemlju, i svaki je čovjek bio srdit
videći da im je ugrožena budućnost. Iako su se međusobno
razgovarali, svatko je pazio hoće li Julije pokazati kakav znak
da je spreman započeti. On je bio njihova jezgra. U njegovoj
odsutnosti kao da im je bivao oduzet najčistiji dio poriva i

energije. On je čvrsto spajao ljude koji inače ne bi podnosili
uzajamno društvo ni u kakvim drugim okolnostima. Bila je to
takva spona da zapravo nisu o njoj ni razmišljali kad su se
smirili i suočili s njim. On je jednostavno bio tu a oni su bili
malo življi nego prije.

Kaberu su posljednjeg unijela dva čovjeka iz Desete koja

su se brinula o njemu. Julije je krupnim koracima prišao k
njemu čim je stari iscjelitelj smješten i uhvatio ga za krhke
ruke. Govorio je pretiho da bi ga ostali mogli čuti kroz šum
vjetra i kričanje galebova.

»Dalje negoli ijedan Rimljanin, Kabera. Bio sam na rubu
svijeta. Jesi li me mogao vidjeti ovdje, prije toliko godina?«

Činilo se isprva da ga Kabera ne čuje i Julije se rastužio
zbog promjene koju mu je donijela starost. I krivnja je kopkala
njegovu savjest. Na Julijev je zahtjev Kabera nekoć izliječio
Domicijevo razbijeno koljeno, i taj čin volje bio je prevelik
napor za njegov iscrpljeni organizam. Od onoga dana nije više
imao snage. Naposljetku je podignuo oči i njegova suha
ispucana usta savila su se u kutovima.

»Ti si ovdje zato što si odlučio da budeš, Gaju«, rekao je
starac. Glas mu je bio malo glasniji od plitka daha, i Julije se
nagnuo bliže njegovim usnama. »Nikada te nisam vidio u ovako
užasno hladnoj prostoriji.« Tada je Kabera zastao, i mišići
njegova vrata naglo su se zgrčili dok je uzimao dublji dah.

»Jesam li ti rekao kako sam vidio da te ubija Sula?« šapnu
on.

»Sula je odavno mrtav, Kabera«, reče Julije.

Kabera kimnu. »To znam, ali vidio sam te umorena u
njegovoj kući i ponovno u ćelijama gusarskoga broda. Toliko
sam često viđao kako padaš da se ponekad iznenadim što te

vidim tako snažna i živa. Ne razumijem ta viđenja, Julije.
Zadala su mi više muke nego što sam ikada mogao zamisliti.«

Julija je gušila tuga kad je vidio kako na starčeve oči
naviru suze. Kabera je primijetio njegov izraz lica i suho se
počeo smijuckati cvokotavim zvukom koji nije prestajao. Iako
je Kaberina lijeva ruka bespomoćno ležala u krilu, drugom je
rukom posegnuo i privukao Julija još bliže.

»Ne bih promijenio nijedan dan u svemu tome, u tim
viđenjima. Razumiješ li me? Neću još dugo, i to će biti
olakšanje. Ali ne žalim ni zbog čega otkad sam stupio u tvoj
dom prije toliko vremena.«

»Bez tebe ja ne bih preživio, starino. Ne možeš me sada
napustiti«, promrmljao je Julije, osjetivši kako se i njegove oči
pune suzama i uspomenama.

Kabera otpuhnu i protrlja mu lice prstima. »Neke su nam
odluke uskraćene, Gaju Julije. Neke se staze ne mogu izbjeći. I
ti ćeš na kraju prijeći preko rijeke. Vidio sam to na više načina
nego što ti mogu kazati.«

»Što si vidio?« upita Julije, bolno čeznući da dozna,
iznenada preplavljen strahom. Na trenutak je pomislio da ga
Kabera nije čuo, starac je tako bio miran.

»Tko može znati kamo će te odnijeti tvoje odluke?« Glas
je i dalje bio piskutav. »Ali nisam te vidio stara, prijatelju moj, a
jedanput sam te vidio kako od noževa padaš u tamu prvih dana
u proljeću. Na martovske ide, u Rimu, vidio sam te kako
padaš.«

»Onda nikada neću biti u svom gradu na taj dan«,
odgovori Julije. »Kunem ti se, ako će ti to donijeti mir.«

Kabera podiže glavu i mimo Julija pogleda galebove koji
su kričali boreći se za komadiće hrane. »Neke je stvari bolje ne

znati, Julije, čini mi se. Ništa mi više nije jasno. Jesam li ti
kazao o noževima?«

Julije nježno položi obje starčeve ruke u krilo i namjesti
jastuke da može uspravno sjediti.

»Kazao si mi, Kabera. Opet si me spasio«, reče on. S
beskrajnom blagosti Julije pridiže starca da mu bude udobnije.

«Drago mi je zbog toga«, reče Kabera sklapajući oči.

Julije začu njegov dugačak izdisaj i vidje kako se krhka
figura potom potpuno umirila. Julije prigušeno kriknu
shvaćajući da ga napušta život i pruži ruku da mu dotakne
obraz. Činilo se da tišina traje u beskraj, ali starčeve su grudi
bile mirne i nisu se više micale.

»Zbogom, stari prijatelju«, reče Julije.

Čuo je kako škripe daske dok su Renije i Brut prilazili da
stanu kraj njega, i godine su odjednom iščeznule tako da su
ondje bila dva dječaka i njihov učitelj, gledajući kako neki
čovjek drži luk dok mu nimalo ne drhte ruke.

Julije je čuo kako i ostali članovi vijeća ustaju kad su
shvatili što se dogodilo. Okrenuo se crvenih očiju prema njima i
oni nisu mogli podnijeti susret s patnjom koju su vidjeli na
njegovu licu.

»Hoćete li mi se pridružiti u molitvi za umrla čovjeka,
gospodo? Naš rat će pričekati drugi dan.«

Dok su galebovi vani kričali na vjetru, tih mrmor njihovih
glasova ispunio je hladnu prostoriju. Na kraju je zavladala tišina
i Julije je izrekao nekoliko posljednjih riječi gledajući starčevo
smanjeno tijelo.

»A sada sam prepušten sudbini«, rekao je tako tiho da ga
je mogao čuti samo Brut koji je stajao kraj njega.

43. POGLAVLJE

Bilo je mračno pod šatorom a Adàn je imao samo jednu

lojanicu da mu pruži dovoljno svjetla za pisanje. Sjedio je u
savršenoj tišini i gledao kako Cezar leži na klupi pružajući ruku
da mu je zaviju. Bilo je krvi na prvim slojevima prljave krpe
koja je skinuta s nekog trupla. Julije je zagunđao kad je vidar
svezao čvor i čvrsto ga zategnuo. Načas su mu se oči otvorile
od bola i Adàn je vidio da su mutne od iscrpljenosti.

Vidar je pokupio torbu s opremom i otišao, dopustivši
zraku da nahrupi u zagušljivu unutrašnjost tako da je svijeća
zatreperila. Adàn pogleda riječi koje je zabilježio i ponada se da
će Julije zaspati. Svi su bili gladni, ali zima je ocijedila meso na
vojskovođi kao na bilo kojem vojniku. Koža mu je požutjela i
napela se na lubanji, i Adàn je vidio tako tamne kolobare ispod
njegovih očiju da mu je sličio na smrt.

Adàn pomisli da je Julije potonuo u san i poče skupljati
svitke da se iskrade ne budeći ga. Sledio se kad je Julije
zagrebao po znojnim mrljama na tunici i zatim se protrljao po
licu. Adàn je polagano potresao glavom pomišljajući na
promjene u tom čovjeku otkad ga je upoznao. Galija je više
uzela nego što je dala.

»Gdje sam stao?« reče Julije ne otvarajući oči. Glas mu je
bio kreštav i Adàn se stresao u polutami.

»Kod Avarika. Vidar je ušao kad sam pisao o posljednjem
danu.«

»Ah, da. Jesi li spreman nastaviti?«

»Ako želiš, gospodine. Možda bi bolje bilo da te ostavim
da malo počineš«, reče Adàn.

Julije nije odgovorio, samo se počešao po neobrijanoj
bradi.

»Avarik je došao uskoro nakon pogibije triju kohorta pod
Berikom. Pišeš li to?«

»Pišem«, šapnu Adàn. Na svoje iznenađenje osjetio je da
mu naviru suze dok se Julije prisiljavao da nastavi, i Španjolac
ih nije znao objasniti.

»Izgradili smo nasip uz bedeme i jurišali na grad. Nisam
mogao zadržati ljude poslije onoga što su doživjeli. Nisam ih ni
pokušavao zaustaviti.« Julije zastade i Adàn je mogao čuti
njegov dah kao hrapavo šumorenje iznad buke koju je stvarala
legija oko njih.

»Osam stotina ih je ostalo poslije nas, Adàne. Zabilježi
istinu radi mene. Od četrdeset tisuća muškaraca, žena i djece,
samo osam stotina je bilo na životu kad smo prestali ubijati.
Spalili smo njihov grad i opljačkali žito koje su imali u
spremištima. Čak i tada mogao si prebrojiti rebra na mojim
vojnicima. Vercingetoriks je uzmaknuo dalje, naravno, i svaki
grad na koji smo naišli bio je uništen. Tjerao je stoku ispred
sebe i nije nam ostavljao ništa osim ptica i divljih zečeva da ih
lovimo u zamke. Da nahranimo četrdeset tisuća ljudi, Adàne.
Da nije bilo spremišta u Avariku, svi bismo skončali.

Nanosili smo im teške poraze gdje god smo ih sustigli na
ravnici, ali uza nj su pristajala sva plemena u Galiji i svaki put
je bio brojniji od nas. Beriko je poginuo u trećem mjesecu, ili
četvrtom, ne mogu se sjetiti. Njegovi vlastiti neredoviti vojnici
dočekali su ga u zasjedi. Nismo našli njegovo tijelo.«

Julije umuknu sjećajući se kako je Beriko odbio
povjerovati da bi ga mogli ubiti ljudi koje je sam uvježbao. Bio
je častan čovjek i platio je životom svoju lakovjernost.

»Vercingetoriks je uzmaknuo na jug do Gergovije i
tamošnjih brdskih utvrda, i te zidine nisam mogao srušiti.«

Adàn podiže pogled u tišini i vidje kako se Julijeva usta
grče od gnjeva. I dalje je ležao nauznak sklopljenih očiju, i
činilo se da kreštav glas dopire iz velike dubine.

»Izgubili smo osamsto ljudi kod Gergovije i kad je
granulo proljeće vidio sam kako moji ljudi jedu zeleno žito sve
dok ne bi počeli povraćati. Ipak smo i dalje satirali vojske koje
su se usuđivale izići pred nas na bojno polje. Brut i Oktavijan
sjajno su se držali protiv njihovih stjegova, ali mnoštvo,
Adàne… Svako pleme koje smo nazivali prijateljima ustalo je
protiv nas i katkada… Ne, prekriži to. Moje se sumnje ne smiju
zapisati.

Nismo ga mogli izgladniti u Gergoviji i naši su ljudi
postajali sve slabiji. Morao sam krenuti na zapad da se
domognem namirnica, i jedva smo mogli naći toliko da stanemo
na put smrti. Vercingetoriks je slao na nas svoje saveznike i
borili smo se cijelim putem dok smo dalje trčali kroz noć.
Prepješačio sam tisuću milja ove posljednje godine, Adàne.
Gledao sam kako smrt korača uza me.«

»Ali sad si ga ulovio u Aleziji«, dodade Adàn tiho.

Julije se mučio da sjedne i nagnuo se preko koljena,
objesivši glavu. »Najveća brdska utvrda što sam je vidio u
Galiji. Grad na četiri brijega, Adàne. Da, ulovio sam ga. Mi
skapavamo izvana dok on čeka da svi poumiremo.«

»Sada nam stiže žito i meso s juga. Najgore je prošlo«,
reče Adàn.

Julije tako lagano slegnu ramenima da je to mogao biti tek
izdisaj. »Možda. Napiši mi ovo. Izgradili smo dugačke jarke i
utvrđenja, osamnaest milja oko Alezije. Nabacali smo tri visoka
brežuljka od zemljanih radova, tako masivna da smo na njima
mogli sagraditi stražarnice. Vercingetoriks ne može odande otići
sve dok smo ondje, a mi kanimo ostati. Naši zarobljenici o
njemu govore kao o kralju svih Gala, pa dok on ne pogine ili ne
bude zarobljen, oni će se i dalje buniti. Tisuće smo ih posjekli, a
oni i dalje dolaze svakog proljeća dok im ne umre kralj. Neka to
znaju u Rimu, Adàne. Neka razumiju što mi ovdje radimo.«

Šatorsko se krilo otvorilo i Brut se pojavio iz mraka i
pogledao Adàna videći svjetlo slabašna plamena.

»Julije?« rekao je.

»Ovdje sam«, stigao je gotovo nečujan šapat.

»Moraš još jedanput izići. Vratili su se izviđači i kažu
kako dolazi vojska Gala da oslobodi tvrđave.«

Julije ga pogleda crveno obrubljenim očima koje su
izgledale više mrtve nego žive. Ustao je i zanjihao se od
iscrpljenosti, a Brut mu je pristupio da mu pomogne navući
oklop i zatim prebaciti grimizni plašt koji su ljudi trebali vidjeti.

»Tako su oni ljudi bjegunci iz tvrđave bili otišli da se vrate
s vojskom«, promrmlja Julije dok mu je Brut počinjao vezati
vrpce oklopa na prsnom košu za željezne trake oko vrata.
Obojica su bila prljava i vonjali su po znoju, i Adàna je
zapanjila nježnost s kojom je Brut uzeo krpu i njome obrisao
oklop, pružajući Juliju mač koji je ležao naslonjen uz kolac i
zaboravljen. Adàn je bez riječi skinuo plašt s klina i pomogao
Brutu da njime zaogrne Julija. Možda je to bila samo njegova
mašta, ali učinilo mu se da Julije u oklopu stoji malo
uspravnije, dok puka volja nastoji djelomice otjerati umor s
njegova lica.

»Sazovi vijeće, Brute, i dovedi mi izviđače. Borit ćemo se
na obje strane bude li trebalo, da svršimo s tim kraljem.«

»I tada ćemo poći doma?« reče Brut.

»Ako preživimo, prijatelju moj. Tada ćemo napokon poći
doma.«

Na rimskim generalima koji su došli u središnji tabor

podno Alezije vidjeli su se tragovi ratova koje su vodili. Voda
za piće dijelila se oskudno kao i hrana, i nijedan od njih nije se
mogao obrijati ni sprati nečistoću koja se skupljala na njihovim
licima tijekom mjeseci provedenih na bojištu. Svalili su se na
klupe i nepomično sjedili, preumorni da bi vodili razgovore.
Spaljena zemlja uz neprekidno ratovanje otkad su se vratili iz
Britanije sve ih je izmoždila a ovaj posljednji udarac doveo ih je
na rub očajanja.

»Generali, čuli ste od izviđača i malo je ostalo meni da
vam kažem«, rekao je Julije. Uzeo je mješinicu dragocjene vode
od stražara i iskapio je da bi sprao prašinu iz grla.

»Ljudi napokon jedu, iako su zalihe tanke i slabe kakvoće.
Bez žrtvovanja naših doseljenika imali bismo još i manje. Sada
su Gali okupili sva plemena protiv nas, čak je i heduansko
konjaništvo iščeznulo da im se pridruži. Morben me je
naposljetku izdao.«

Julije zastade i protrlja lice rukom.

»Ako su izviđači u pravu, malo izgleda imamo da
preživimo bitku. Ako od mene to zatražite, pokušat ću ishoditi
časnu predaju i spasiti živote naših legija. Vercingetoriks je
pokazao da nije luđak. Dopustio bi nam da odemo preko Alpa
skupa s našim doseljenicima. Takva bi ga pobjeda učvrstila u
ulozi vrhovnog kralja, i mislim da bi je on prihvatio. Želite li
to?«

»Ne, ne želimo«, reče Domicije. »To ljudi ne bi od nas
prihvatili, a ne bi ni od tebe. Neka samo dođu, Cezare. Opet
ćemo ih uništiti.«

»On govori i za mene«, dodade Renije, a ostali kimnuše.
Brut i Marko Antonije pridružiše se glasovima a Oktavijan
ustade. Usprkos umornim licima, još su bili odlučni. Julije se
nasmiješio videći njihovu odanost.

»Onda ćemo opstati ili pasti kod Alezije, gospodo.
Ponosim se što sam vas sve upoznao. Ako je ovo mjesto gdje
bogovi kažu da sve završava, neka onda bude tako. Borit ćemo
se do posljednjeg čovjeka.«

Julije se počeša po čekinjama na licu i gorko se osmjehnu.

»Možda bismo trebali uzeti malo vode za piće da sutra
izgledamo kao Rimljani. Donesite mi zemljovide. Napravit
ćemo planove da još jedanput ponizimo ta plemena.«

Vercingetoriks je stajao na visokim zidinama Alezije i

gledao preko ravnice. Pohitao je gore na vjetrometinu poslije
prvog izvješća svojih stražara i čvrsto stisnuo klimav kamen
vidjevši more bakalja koje se bibalo prema njima.

»Je li to Madok?« znatiželjno upita Brig.

Kralj pogleda najmađega od trojice kneževske braće i
uhvati ga za rame u nagloj provali ljubavi. »Tko bi drugi bio?
Doveo je galsku vojsku da ih pomete.« Pogleda zatim uokolo i
primaknu glavu bliže bratu. »Arvernske je knezove teško
poraziti, je li tako?«

Brig mu se nasmiješi. »Već sam počinjao gubiti nadu.
Ostalo je samo mjesec dana hrane…«

»Reci onda ljudima da večeras dobro jedu. Sutra ćemo
gledati kako se Rimljani slamaju i zatim ćemo se probiti između

njihovih utvrda i bedema i preoteti im Galiju. Čitav naraštaj
neće više vidjeti te njihove legije.«

»A ti ćeš biti kralj?« upita Brig.

Vercingetoriks se nasmija. »Ja jesam kralj, brate moj.
Kralj većeg naroda. Ovo će završiti u zoru i tada ćemo biti
slobodni.«

Prva siva svjetlost otkrila je logor galskih konjanika koji

se pružao tri milje u dužinu napogled Alezije. Kad su se legije
probudile, čule su buku i klicanje koje je počelo dopirati iz
velikih povezanih tvrđava čim su stanovnici vidjeli
sunarodnjake što su došli da ih oslobode.

Jutro je bilo hladno, unatoč obećanom ljetu. Hrana
dopremljena iz rimskih provincija u podnožju Alpa pripremila
se i razdijelila na kositrenim tanjurima kao prvo toplo jelo
nakon mnogo dana. S Galima koji su se postrojavali ispred njih,
ljudi su jeli bez radosti i tanjuri su se prebrzo praznili. Mnogi su
ljudi polizali i posljednje mrvice i vratili čiste tanjure.

Rimska su utvrđenja oko Alezije bila dovoljno visoka da
Gali stanu i razmisle kako bi ih najbolje napali. Zidovi su
dosezali dvadeset stopa i na njima je bilo četrdeset tisuća
najboljih pješaka na svijetu. Nije to bio lak zadatak, čak ni
golemoj sili koju je Madok skupio.

Ni sam Madok nije znao koliko ih je s njim, bio je samo
svjestan da nikada nije vidio toliko vojske na jednom mjestu.
Čak je i tada bio oprezan, kao što mu je Vercingetoriks rekao da
bude kad je umaknuo iz Alezije da pozove plemena.

»Sjeti se Helvećana«, kazao je tada Vercingetoriks.

I kad ih je bivalo mnogo manje nego neprijatelja, Rimljani
su svaki put porazili vojsku koja je na njih poslana, a među

njima su sada preostali veterani i srčani vojnici koje je najteže
ubiti. Madok je požalio što s njim nije njegov brat da
zapovijeda konjanicima. Mogao je osjetiti kako ih promatraju i
nadaju se branitelji u alezijskim tvrđavama, i to ga je plašilo.
Znao je već da je njegov brat bolji kralj nego što bi on bio. Sam
Madok ne bi mogao povezati plemena, i to čvršće nego što se
pamti tisuću godina. Stare su razmirice zaboravljene i na kraju
su svi poslali najbolje ljude da vrhovnom kralju pomognu
okončati rimsku okupaciju, zauvijek.

Sad je sve ovisilo o njegovoj riječi, i desetci tisuća čekali
su samo njega kad je ogranulo sunce.

Julije se popeo na humak da se obrati ljudima s kojima se

devet godina borio u Galiji. Poznavao je stotine njih poimence,
pa kad je stigao na vrh i čvrsto stao uz podnožje stražarnice,
vidio je kako ga poznata lica čekaju da govori. Znaju li oni
koliko je umoran? Dijelio je s njima odricanja na marševima i u
bitkama diljem Galije. Vidjeli su ga kako se iscrpljuje više
negoli ijedan od njih, lišavajući se sna po nekoliko dana
uzastopce sve dok u njemu ne bi ostalo ništa više osim željezne
volje koja ga je držala na nogama.

»Neću od vas zahtijevati da se borite za Rim!« doviknuo
im je. »Što Rim zna o nama ovdje? Što Senat razumije od
onoga što smo mi? Trgovci u svojim kućama, robovi, graditelji i
kurve, nitko od njih nije bio s nama u bitkama. Kad mislim o
Rimu, ne mogu misliti o njima, iz ovolike daljine. Moja braća
su oni koje vidim ispred sebe.«

Riječi su lako dolazile kad se obraćao legijama. Sve ih je
poznavao i tiho klicanje se rađalo dok su gledali gore u figuru
pod grimiznim plaštom. On ne bi mogao objasniti tu sponu
nekom strancu, ali to nikada nije bilo potrebno. Poznavali su ga
kakav je bio. Viđali su ga ranjena kraj sebe i iscrpljena nakon

marša. Svaki je čovjek pamtio njegove riječi upućene njima i to
im je bilo veće blago nego srebrenjaci što su ih dobivali za
plaću.

»Neću od vas zahtijevati da se ovaj posljednji put borite za
Rim! Zahtijevat ću to za sebe«, rekao je, a oni su podignuli
glave da ga čuju dok se klicanje širilo među redovima.

»Tko se smije nazivati Rimom dok mi živimo? Bez nas je
taj grad tek kamen i mramor. Mi smo njegova krv i njegov
život. Mi smo njegova svrha.« Julije pokaza rukom prema
nagomilanim hordama galske vojske.

»Kakva je čast što je toliko mnoštvo došlo protiv nas! Oni
poznaju našu snagu, legije moje. Oni znaju da smo neslomljivi
u duhu. Ja vam kažem, kad bih mogao zamijeniti mjesta i biti
ondje, mene bi uhvatio strah od onoga što bih vidio pred
sobom. Bio bih užasno uplašen. Jer oni nisu mi. Aleksandar bi
bio ponosan da stupa s vama kao ja. Bio bi ponosan da vidi
kako dižete mačeve u njegovo ime.« On pogleda dolje u gomilu
i vidje među njima Renija koji je zurio u njega.

»Kad se naša srca i ruke umore, mi idemo dalje«, viknu
Julije prema njima. »Kad su naši želudci prazni i naša usta
suha, mi idemo dalje.«

Ponovno je zastao i nasmiješio se na njih dolje.

»Ukratko, gospodo, mi smo profesionalci. Hoćemo li te
bijedne amatere sasjeći na komade?«

Oni zveknuše mačevima po štitovima i svako se grlo
oglasi odobravanjem.

»Zaposjednite bedeme! Oni dolaze!« viknu Brut i legije
potrčaše na svoje položaje. Stajali su uspravno dok je Julije
silazio i koračao između njihovih redova, ponoseći se svima
njima.

Madok je osjetio dodir straha kad je vidio koliki su

razmjeri rimskih snaga i utvrđenja oko Alezije. Kad je pobjegao
iz opsjednutoga grada prije samo mjesec dana, kopali su se tek
prvi jarci, a sada su tu stajali snažni bedemi s vojničkim
posadama.

»Užezite baklje da spalite njihove kapije i tornjeve!«
naredio je gledajući kako se među plemenima javljaju nizovi
svjetala. Pucketanje plamenova predstavljalo je zvuk rata, i on
je osjetio kako mu srce nakon toga počinje brže kucati. I dalje je
bio zabrinut dok je gledao golema utvrđenja što čuče na zemlji i
čekaju njih. Brzina galskih konja bit će uzaludna protiv takve
zapreke. Ako se Rimljani ne izmame iz zaklona, Madok je znao
da će svaki njegov korak biti krvav.

»Pripremite koplja!« viknuo je duž čelne crte. Osjećao je
tisuće parova očiju na sebi dok je izvlačio dugački mač i
usmjeravao ga prema rimskim snagama. Njegovi voljeni
Arvernjani bili su spremni na desnom krilu i on je znao da će
slušati zapovijedi. Kad bi se samo mogao tako pouzdati u druge
usred žestoke bitke. Čim počnu ginuti, Madok se bojao da će
izgubiti i ono malo discipline što im je uspio nametnuti.

Podignuo je šaku i spustio je u nagloj kretnji, podbovši
konja u galop da ih povede. Iza njega se začula grmljavina koja
je potopila svaki drugi zvuk, i tada su Gali zaurlali. Konji su
jurili prema zidovima i svaka je ruka držala koplje da ga
spremno izbaci.

Pripremite baliste! Pripremite onagere i skorpije! Čekajte

rogove!« vikao je Brut lijevo i desno. Oni nisu dangubili po
noći i sada je svaki ratni stroj u njihovu posjedu bio okrenut
prema ravnici da uništi nadmoćnijeg neprijatelja. Svako je oko

na bedemima gledalo kako horde galopiraju prema njima, dok
su im lica sjala od iščekivanja.

Zapaljene su goleme grede natopljene uljem i njihov
zagušljivi dim nije nimalo kvario oduševljenje onih koji su bili
spremni da ih bace dolje na glave Galima.

Brut je kimnuo kad je procijenio da su napadači stigli na
domet i potapšao je po ramenu najbližeg trubača. Čovjek je
duboko udahnuo i odjeknuo je zatim dugačak zvuk, i gotovo ga
je progutalo otpuštanje stotina masivnih hrastovih krakova koji
su udarali u ležište. Poletjelo je kamenje i željezo fijučući kroz
zrak, i osmijesi su se pojavili na licima Rimljana dok su
očekivali prvi dodir smrti.

Madok je vidio izbačaje i na trenutak je zatvorio oči i

pomolio se. Čuo je lomljavu i tupe udare svuda oko sebe i sve
tiše jauke koji su ostajali iza njega. Kad je opet otvorio oči,
zapanjio se shvativši da je živ i glasno je kriknuo od čiste
radosti. Među plemenima bile su nastale pukotine, ali one su se
zatvarale kako se razmak do legija smanjivao i sad je na red
dolazila njihova krv.

Gali su izbacili koplja sa svim gnjevom ljudi koji su
preživjeli rimske ratne strojeve. Hitali su ih visoko uvis i preko
bedema, i prije nego što su mogla pasti, Madok je stigao do
širokih jama što su tekle duž rimskih zidova. Trideset tisuća
njegovih najboljih ljudi iskočilo je iz sedla i počelo se verati uz
bedeme, zabadajući mačeve u zemlju da bi se popeli preko
šiljaka kojima je svrha bila da ih zadrže.

Madok je vidio na trenutak legionare iznad sebe dok se
penjao, ali zemlja se pod njim iznenada odronila i on je pao u
podnožje. Viknuo je srdito i opet se počeo penjati, ali začuo je
pucketanje plamenova i vidio kako skupina Rimljana naginje

nešto veliko preko ruba i baca prema njemu. Pokušao je
odskočiti u stranu, ali to ga je zgnječilo i pretvorilo u kašu
kostiju i mesa.

Julije je s bedema gledao kako je odbijen prvi juriš.

Naređivao je da ratni strojevi neprestano izbacuju smrtonosni
teret, koristeći grede i kamenje što su konjima lomili noge
kotrljajući se između njih. Gorjele su kapije u bedemima, ali to
nije bilo važno. Nije kanio čekati dok ne padnu.

Duž čitavih milja utvrđenja rimski su legionari odbijali
one što su do njih dopirali, služeći se mahnito štitovima i
mačevima. Trupla su se počinjala gomilati u podnožju bedema,
a Julije je oklijevaao. Znao je da se njegovi vojnici, iscrpljeni i
slabi, ne mogu dugo boriti s takvom žestinom. Ali činilo se da
su Gali usmjereni na izravan juriš, razbacujući se životima u
sudaru s rimskim željezom.

Glavnina galskog konjaništva još nije mogla kroz mnoštvo
vlastita naroda doprijeti do rimskih linija, i Julije se nije
usuđivao poslati legije izvan utvrda, bojeći se da će biti
opkoljene. Stoga se njegovo lice ukočilo kad je napokon donio
odluku.

»Oktavijane, izvedi konjanike protiv njih. Moja Deseta i
Treća bit će iza tebe, točno onako kako smo napali Britance.«

Njihove su se oči načas srele i Oktavijan je pozdravio
vojskovođu.

Konopi su privezani za vratnice da ih povuku unutra čim
se uklone teški zasuni. Drvo je već dobro gorjelo i kad su
vratnice pale provala zraka razbuktala je plamenove. Konjanici
su pojurili kroz vatru da razbiju neprijatelja, njihova su kopita
tutnjala ispod luka dok su izlazili. Iščeznuli su u dimu, a Deseta
i Treća pokuljale su iza njih.

Julije je vidio kako vojnici gase plamenove i podižu
vratnice u prijašnji položaj prije nego što su Gali mogli
iskoristiti iznenadnu prednost. Bio je to pogibeljan trenutak. Da
konjanici nisu potisnuli Gale, legije spremne da jurišaju i
podupru ih ne bi se bile mogle pomaknuti naprijed. Julije je
žmirio kroz dim prateći pogledom jedan legijski stijeg s orlom
koji se probijao kroz uzavrelu galsku masu. Vidio je kako stijeg
pada da bi ga nepoznati vojnik opet podignuo. Dvanaesta
ariminska bila je spremna izići i Julije nije znao što će vani
zateći.

Usmjerio je oči gore prema alezijskim tvrđavama i zatim
pogledao svoje ljude koji su neprekidno motrili hoće li
opsjednuti Gali krenuti u napad. Koliko ljudi može ostaviti u
pričuvi? Ako Vercingetoriks provali iz tvrđava, Julije je bio
siguran da će njegove legija napokon popustiti pod udarima s
dviju strana. Ne smije dopustiti da se to dogodi.

Renijeva istaknuta figura vrzmala se blizu njega držeći
spreman štit da ga podigne iznad Julijeve glave. Julije ga
pogleda i kratko mu se nasmiješi, dopustivši mu da ostane.
Gladijator je bio blijed i star, ali njegove su oči neprestano
kružile bojišnicom da bi zaštitio svoga vojskovođu.

Julije vidje kako se pojavljuje čistina na okrvavljenu tlu,
pokrivena jedva gibljivim tijelima i mrtvacima. Neki su od njih
bili Rimljani, ali golemu su većinu činili probodeni i zgnječeni
neprijatelji. U gomili se otvarao širok luk dok ih je Deseta
suzbijala i gazila preko mesa pod branom svojih štitova. Julije
vidje kako posljednja izbačena koplja nestaju među Galima i
zaključi da je kucnuo čas.

»Dvanaesta i Osma u potporu!« viknuo je. »Otvarajte
vrata!« Ponovno su se zategnuli konopi i novih deset tisuća
jurnulo je van da pojača one koji su izišli prije njih.

Ratni su strojevi tada umuknuli, dok su legije krčile put
kroz Gale. Čvrste četvorine su bivale opkoljene i nestajale su iz
vida, da bi se potom pojavile kao kamenje u poplavi, i dalje
žive, i dalje čvrste dok su ponovno iščezavale.

Imajući četiri legije na bojištu, Julije je poslao još jednu za
njima, zadržavajući jedva dovoljno ljudi da brane bedeme i
motre na tvrđave iza leđa. Trubači su čekali pokraj Julija i on ih
je oštro pogledao.

»Na moju zapovijed, zatrubite povlačenje.«

Zgrabio je rub plašta slobodnom rukom i zgužvao ga.
Teško je bilo gledati što se događa, ali čuo je kako rimski
glasovi izdaju zapovijedi, dok su se posvuda duž zidina Gali
vraćali da se suoče s prijetnjom koja je izišla da ih napadne.
Julije se prisili na čekanje.

»Sada puhnite u rogove. Brzo!« reče napokon resko,
promatrajući bojišnicu dok su se preko nje razlijegali tugaljivi
zvuci. Legije su bile otišle predaleko i borile se na svim
stranama, ali znao je da neće dopustiti povlačenje u neredu.
Četvorine će se po naređenju povlačiti korak po korak pred
konjaništvom, sijući smrt cijelo vrijeme.

Gali su se gibali kao gorka tekućina u vrištavim virovima,
ljudi su ginuli dok su se legije borile da uzmaknu. Julije je
divlje uskliknuo kad je vidio da se ponovno pojavljuju orlovi.
Podignuo je ruku a ona je drhtala. Vratnice su se spustile i vidio
je kako legije uviru natrag i jure opet na bedeme da izazovno
viču na neprijatelja.

Gali su nahrupili naprijed i Julije je pogledao posade kraj
balista koji su čekali s očajnim nestrpljenjem. Tada je cijela
galska vojska srljala naprijed i trenutak je bio savršen, ali on se
nije usuđivao izdati im naređenje za paljbu ne znajući jesu li se
njegove legije uspješno vratile.

Jedva je primijetio dolijetanje kopalja, ali Renije ih je
opazio. Dok se Julije okretao, Renije je podignuo štit i držao ga
protiv teških udaraca zviždećih šiljaka. Zagunđao je i Julije se
osvrnuo da mu zahvali, ali mu se lice otegnulo kad je vidio
krvavu ozljedu na njegovu vratu.

»Čisto je! Sve je čisto, gospodine!« viknuo je njegov
trubač.

Julije je samo mogao gledati kako Renije pada.

»Gospodine, moramo sada osuti paljbu!« rekao je trubač.

Jedva čuvši, Julije je spustio ruku i velike su baliste
smjesta odgovorile praskom. Tone kamenja i željeza obarale su
još jednom galske konjanike, režući otkose i stvarajući prazan
prostor na bojišnici. Plemena su bila previše zbijena da bi
mogla izbjeći gustu paljbu, i tisuće su pokošene da nikada više
ne ustanu.

Strahovita je tišina vladala dok su se plemena povlačila
izvan dometa. Julije je nejasno čuo kako njegovi ljudi kliču
videći da je bezbroj tjelesa ostao na bojnom polju. Prišao je
Reniju i prstima mu zaklopio izbuljene oči. U njemu više nije
bilo tuge. S užasom je vidio kako mu se ruke počinju tresti dok
je u ustima osjećao okus metala.

Oktavijan je dokasao između legionara da bi ugledao
Julija kako kleči, obliven hladnim znojem.

»Još jednom, gospodine? Mi smo spremni.«

Julije je izgledao omamljeno. Ne može dobiti napadaj pred
svima njima, ne može. Borio se da zaniječe što se događalo.
Godinama nije imao napadaja. On to neće dopustiti. S krajnjim
naporom volje ustao je i zateturao, prisiljavajući se da se sabere.
Skinuo je kacigu i pokušao duboko disati, ali mu se bol u
lubanji pojačavala i javljali su se svjetlaci. Oktavijan se trgnuo
kad je vidio zastakljen pogled.

»Legije još stoje, generale. Spremne su ponovno na njih
udariti, ako to želiš.«

Julije otvori usta da progovori, ali nije mogao. Zgrčio se
na tlu i Oktavijan je skočio iz sedla hitajući da ga pridigne.
Jedva je primijetio Renijevo truplo sa strane i doviknuo je
trubaču da dovede Bruta.

Brut je trkom dojurio, problijedivši kad je shvatio što se
zbilo.

»Maknimo ga s pogleda, brzo«, rekao je resko Oktavijanu.
»Zapovjedni šator je prazan. Uhvati ga za noge prije nego što
ljudi vide.« Podignuli su trzavo tijelo, mnogo lakše zbog
mjeseci gladovanja i rata, te ga odvukli u zaklonjen prostor
zapovjednog mjesta.

»Što ćemo učiniti?« rekao je Oktavijan.

Brut izvuče kacigu iz Julijevih ukočenih prstiju i podiže
je.

»Svuci ga. Previše nas je ljudi vidjelo dok smo ga vukli
ovamo. Moraju ga vidjeti kako izlazi.«

Ljudi su klicali kad je Brut zakoračio na slabo sunce,

noseći kacigu i oklop svoga prijatelja. Iza njega je Julije ležao
gol na klupi i grčio se i drhturio, dok je Oktavijan držao smotan
kraj tunike među njegovim zubima.

Brut je ustrčao na bedem da procijeni stanje neprijatelja i
vidio kako još uzmiču pred posljednjim pogubnim napadom
balista. U tami pod šatorom činilo mu se da je to dulje trajalo.
Vidio je kako legije gledaju u njega, očekujući naređenja, i tada
ga je spopala čista panika. Nije samostalno zapovijedao otkad
mu je noga kročila u Galiju. Tu je uvijek bio Julije.

Očajno je izgledao iza maske. Nije mogao smisliti
nikakvu strategiju osim najjednostavnije - otvoriti vrata i pobiti
sve što se miče. Julije to ne bi učinio, ali Brut nije mogao samo
promatrati s bedema kako njegovi ljudi izlaze.

»Dovedite mi konja!« zagrmio je. »Ne ostavljajte nikakvu
pričuvu. Izlazimo na njih.«

Kad su se vrata opet otvorila, Brut je kroz njih projahao
predvodeći legije. To je bio jedini način koji je poznavao.

Kad su Gali vidjeli da sva snaga legija izlazi na bojište,
uzvrpoljili su se u kaotičnom strahu, zabrinuti da će ih Rimljani
opet uvući u bitku i smlaviti ratnim strojevima. Njihove su
linije bile u neredu bez vođa koji su izginuli u prvim napadima.

Brut je vidio kako mnoga manja plemena jednostavno
daju petama vjetra i bježe s bojnoga polja.

»Bolje vam je da bježite!« uzviknuo je divlje.

Oko njega su konjanici natjerali konje u galop, držeći
spremno okrvavljene mačeve. Legije su grmjele ubrzavajući se
preko ravnice, a kad su udarile u čelne linije neprijatelja, ništa
ih više nije moglo zadržati.

44. POGLAVLJE

Kad je počela padati noć, preživjeli Gali napustili su

bojno polje i pohitali svojim domovima diljem plemenskih
zemalja da pronesu glas o porazu. Rimske su legije provele
gotovo svu noć na ravnici, svlačeći trupla i hvatajući najbolje
konje za vlastitu uporabu. U mraku su se Rimljani podijelili na
kohorte koje su lutale miljama daleko oko Alezije, ubijajući
ranjenike i skupljajući oklope i mačeve. Kad se približila zora,
vratili su se u glavna utvrđenja i usmjerili zlokobne poglede na
tihe tvrđave.

Julije se nije izvukao iz mučnih snova prije sunčeva
zalaska. Žestina napadaja poharala je njegovo oronulo tijelo, a
kada je prošla muka, potonuo je u san koji je bio blizak smrti.
Oktavijan je bdio kraj njega u šatoru perući mu tijelo vlažnom
krpom.

Kad se vratio Brut, poprskan krvlju i blatom, dugo je
stajao gledajući dolje u blijedi Julijev lik. Bilo je mnogo
ožiljaka na koži, i bez obilježja njegova položaja bilo je nečega
ranjiva u iznemoglom tijelu koje je ondje ležalo.

Brut kleknu kraj njega i skide kacigu.

»Bio sam tvoj mač, prijatelju«, šapnu on.

S beskrajnom su nježnosti on i Oktavijan ponovno
razmijenili ugruhani oklop i odjeću dok Julije nije bio opet
pokriven. Nije se probudio premda su se njegove oči načas
stakleno otvorile kad su ga pridizali.

Kad su se odmaknuli, na klupi je ležao rimski vojskovođa
kojega su poznavali. Koža je bila natučena i kosa raskuštrana
dok je Oktavijan nije nauljio i svezao.

»Hoće li se osvijestiti?« promrmlja Oktavijan.

»Hoće, kad mu dođe vrijeme«, odgovori Brut. »Ostavimo
ga sad nasamo.« Pogledao je lagano podizanje i spuštanje
Julijevih prsiju i bio je zadovoljan.

»Ja ću ostati na straži. Bit će ljudi koji će ga htjeti vidjeti«,
reče Oktavijan.

Brut ga pogleda i odmahnu glavom. »Ne, mladiću. Ti pođi
vidjeti svoje ljude. Ova čast pripada meni.«

Oktavijan je pošao dok je Brut zauzimao položaj izvan
šatora, ostajući kao nepomičan lik u tami.

Brut nije poslao Vercingetoriksu zahtjev da se preda.

Unatoč oklopu i kacigi, znao je da se Adàn nijednog trenutka
neće dati zavarati, a ta je čast osim toga pripadala Juliju. Kad je
izišao mjesec, Brut je ostao na straži pod šatorom, šaljući natrag
sve koji su dolazili čestitati. Nakon prvih nekoliko posjeta, glas
se proširio i drugi su ga ostavili na miru.

U privatnosti mukle tame Brut je plakao za Renijem. Vidio
je truplo i zanemario ga dok su on i Oktavijan unosili Julijevo
tijelo pod šator. Gotovo mu se činilo da je neki njegov dio
upamtio svaku pojedinost prizora da ga se sjeti kad bitka bude
završena. Iako je samo letimice pogledao staroga gladijatora,
čim bi sklopio oči mogao je vidjeti njegovo hladno tijelo kao da
je na danjem svjetlu.

Nije mogao zamisliti da Renije nije više živ. Taj čovjek je
bio najbliži pojmu oca u Brutovu životu, i pomisao da ga više
nema donosila je bol od koje su mu navirale suze na oči.

»Počini sada, ti stari gade«, promrmljao je, smiješeći se i
plačući u isto vrijeme. Toliko dugo živjeti samo da bi umro od
koplja bilo je sramotno, iako je Brut znao da bi Renije to
prihvatio kao i svaku drugu kušnju u životu. Oktavijan mu je
rekao da je držao štit iznad Julija, i Brut je znao da bi stari
gladijator to smatrao dobrom cijenom.

Šum iz šatora potvrdio mu je da se Julije napokon
probudio prije nego što se razmaknulo šatorsko krilo.

»Brute?« zovnuo je Julije žmireći u tamu.

»Tu sam«, odgovorio je Brut. »Uzeo sam tvoju kacigu i
izveo ih van. Mislili su da si ti.«

Osjetio je Julijevu ruku na ramenu i nove su se suze
skotrljale niz njegovo lice.

»Jesmo li ih potukli?« upitao je Julije.

»Potukli smo ih do nogu. Ljudi od tebe očekuju da od
njihova kralja zatražiš predaju. To je posljednje što moramo
učiniti i onda je sve gotovo.«

»Renije je napokon pao. Držao je štit iznad mene«, reče
Julije.

»Znam, vidio sam ga.« Ništa više nisu trebali reći. Obojica
su ga poznavala od svoje dječačke dobi, a riječi ponekad znaju
umanjiti žalost.

»Ti si ih predvodio?« upita Julije. Iako mu je glas ojačao,
činilo se da je još zbunjen.

»Ne, Julije. Oni su slijedili tebe.«

U zoru je Julije poslao glasnika Vercingetoriksu i čekao

odgovor znajući da mora stići. Svi su žitelji u Aleziji morali čuti
kakav se pokolj dogodio u Avariku. Sigurno su bili nasmrt

ustrašeni videći mrke vojnike koji su zurili u tvrđave. Julije je
ponudio da će ih sve poštedjeti ako se Vercingetoriks preda do
podne, ali sunce se i dalje penjalo a odgovora nije bilo.

Marko Antonije i Oktavijan bili su s njim. Nije se imalo
što raditi nego čekati, pa su počeli dolaziti oni što su s njim bili
od početka, jedan po jedan, da bi stajali pokraj njega. Činilo se
da nikakva cijena ne može nadoknaditi lica koja su nedostajala.
Beriko, Kabera, Renije, i još previše njih. Julije je popio
ponuđeno vino ne osjetivši njegova okusa i pitao se hoće li se
Vercingetoriks boriti do gorkog svršetka.

Legije nikada nisu bile tihe kad bi ubijanje prestalo. Svaki
je čovjek imao bliske prijatelje da se pred njima hvali, i doista
je bilo mnoštvo priča o iskazanoj hrabrosti. Mnogo više njih
neće se moći odazvati kad se u zoru prozove njihovo ime, a
blijeda tjelesa donijeta u tabor svjedočila su o bitci u kojoj su
skupa vojevali. Julije začu tjeskoban krik kad je neki vojnik
prepoznao jedno truplo i kleknuo i gorko plakao dok ga drugi iz
njegove centurije nisu odvukli ga da opiju.

Sve ih je pogodila Renijeva smrt. Ljudi koji su se borili sa
starim gladijatorom omotali su mu vrat tkaninom otrgnutom od
neke tunike i izložili ga s mačem. Od Julija do najnižeg
legionara, svi su nekada trpjeli od njegove nasilne ćudi i žestoka
vježbanja, ali sada kad ga više nije bilo, tužni su ljudi mučaljivo
dolazili da mu dodirnu ruku i pomole se za njegovu dušu.

S mrtvacem izloženim na zubatu suncu, Julije je pogledao
gore u alezijske tvrđave i pomislio kako bi vatrom mogao
istjerati Gale iz zaklona. Ne može samo dokono sjediti kad mu
je Vercingetoriks napokon pao u šake.

Nije više moglo biti nikakvih pobuna. Tijekom sljedećih
dana glas o porazu stići će do najmanjega sela i grada diljem
prostrane zemlje.

»Eno ga, dolazi«, reče Marko Antonije prekidajući
Julijeve misli.

Svi ustadoše kao jedan, upinjući se da vide kralja dok je
silazio strmom stazom prema mjestu gdje su čekale legije. Bio
je sam.

Vercingetoriks se bio promijenio od onoga srdita mladog

ratnika kojega se Julije odavno sjećao. Jahao je na sivom konju,
u punom oklopu koji je blistao na suncu. Julije je odjednom
postao svjestan svoje prljavštine i posegnuo da otkopča plašt,
ali zatim je spustio ruku. On tomu kralju ne duguje nikakvu
posebnu počast.

Cingetova plava kosa bila je svezana i propletena debelim
uzicama do ramena. Brada mu je bila bujna i sjajna od ulja,
pokrivajući zlatne spone koje je nosio na vratu. Jahao je lagano,
noseći urešeni štit i veliki mač koji je počivao o njegovu pasu.
Legije su u tišini čekale čovjeka koji im je prouzročio toliko
tuge i patnje. Nešto u njegovu ponosnu silasku tjeralo ih je da
šute, omogućujući mu taj posljednji trenutak dostojanstva.

Julije je pošao u susret kralju, pratili su ga Brut i Marko
Antonije. Dok je koračao prema podnožju brijega, drugi su
njegovi generali krenuli za njima i još nitko nije ništa rekao.

Vercingetoriks je odozgor pogledao Rimljanina i
zaprepastio se videći razlike koje su nastale nakon njihova
prvog sastanka, gotovo desetljeće prije toga. Julijeva je mladost
ostala na bojištima diljem Galije, i samo su mu hladne crne oči
ostale iste. Bacivši posljednji pogled na alezijske tvrđave,
Vercingetoriks je sjahao i rukama podignuo štit i mač. Bacio ih
je pred Julijeve noge i odmaknuo se, izdržavši dugo
Rimljaninov pogled.

»Poštedjet ćeš ostale?« upitao je.

»Dao sam riječ«, odgovorio je Julije.

Vercingetoriks je kimnuo i njegova posljednja briga je
iščeznula. Zatim je kleknuo u blato i prignuo glavu.

»Donesite lance«, rekao je Julije, i tišina se narušila kad su
legije udarile mačevima po štitovima stvarajući kakofoniju koja
je progutala svaki drugi zvuk.

45. POGLAVLJE

Kad je opet stigla zima, Julije je poveo četiri legije

preko Alpa da ih rasporedi oko Arimina. Donio je sa sobom
petsto škrinja zlata na kolima, dovoljno da stostruko plati
dažbine Senatu. Njegovi su ljudi stupali sa srebrenjacima u
kesama, a dobra hrana i počinak uvelike su im vratili sjaj i
snagu. Galija je napokon bila mirna i nove su se ceste pružale
preko plodne zemlje od jedne obale do druge. Iako je
Vercingetoriks bio spalio tisuće rimskih imanja, zemlju su
preuzele nove obitelji prije svršetka ljeta i još su dolazili
privučeni obećanim bogatim urodima i mirom.

Samo su tri tisuće vojnika Desete legije preživjele bitke u
Galiji, i Julije je svakoga čovjeka pod svojim zapovjedništvom
nagradio zemljom i robovima. Dao im je zlata da se ukorijene, i
znao je da su njegovi, kako mu je to Marije nekoć objasnio. Oni
se nisu borili za Rim ili Senat. Borili su se za svoga
vojskovođu.

Nije htio ni čuti da ijedan od njih provede noć na
otvorenom, i svaka je kuća u Ariminu iznenada postala domom
dvojici-trojici vojnika te se grad ispunio životom i novcem.
Cijene su gotovo preko noći skočile, a potkraj prvog mjeseca
njihova boravka presahnula je i posljednja kapljica vina na
području toga lučkoga grada.

Brut je došao s Trećom galskom i počeo se opijati do
zaborava čim je ostao slobodan i sam u gradu. Teško ga je
pogodio gubitak Renija, i Julije je slušao stalna izvješća o
sudjelovanju svoga prijatelja u kavgama svake noći. Slušao je

krčmare koji su dolazili da se potuže i plaćao račune ne
prozborivši ni riječi. Na kraju je slao Regula da sprječava Bruta
da ne bi koga ubio u pijanstvu, a potom su mu stizala izvješća o
njima dvojici kako skupa banče po gradu, praveći još veću štetu
nego sam Brut.

Po prvi put nakon Španjolske Julije nije znao što će mu
donijeti sljedeća godina. Milijun je ljudi umrlo u Galiji poradi
njegova častoljublja, i još jedan milijun prodan je u roblje da
rade u kamenolomima i na imanjima, od Afrike do Grčke. Imao
je više zlata nego što ga je ikada vidio, i preplovio je more da
potuče Britance. Očekivao je da će osjećati radost u svojem
trijumfu. Izjednačio se s Aleksandrom i otkrio novi svijet onkraj
zemljovida. Osvojio je više zemlje u jednom desetljeću nego što
je Rim uspio u jednom stoljeću. Kad je bio dječak, da je mogao
vidjeti Vercingetoriksa na koljenima, likovao bi zbog toga,
videći samo veliko postignuće. Ali ne bi znao koliko će mu
nedostajati mrtvi. Sanjao je o kipovima i svojem imenu u
Senatu. Sada kad se to ostvarilo, sve je počeo prezirati. Čak i
pobjeda je bila isprazna jer je značila da je borba okončana.
Previše je bilo stvari za kojima je žalio.

Julije je zauzeo Krasovu kuću usred grada, i noću mu se
činilo da još može osjetiti Servilijin miris. Nije joj poručio da
dođe, iako je bio osamljen. Nije mogao podnijeti misao da bi ga
ona mogla izvući iz potištenosti. Uživao je u mračnim zimskim
danima kao odrazima vlastita bića i prigrlio tmurna
raspoloženja kao stare prijatelje. Nije želio zgrabiti životne uzde
i krenuti dalje. U privatnosti Krasova doma mogao je provoditi
dane u dokolici, gledajući svakog popodneva tamna nebesa i
pišući knjige.

Izvješća koja je pisao gradu o svojem podrijetlu postala su
mu nešto više od pisama. Svaka je uspomena bila nekako
ograničena dok ju je ispisivao. Crnilo nije moglo izraziti strah i
patnju i očajanje, i to je bilo dobro. Olakšavao je duh opisujući

po redu godine koje je proveo u Galiji i zatim je rukopis
ostavljao Adànu da ga prepiše.

Marko Antonije pridružio mu se u kući potkraj prvoga
tjedna. Počeo je skidati prašne plahte s pokućstva i brinuo se da
Julije pojede barem jedan dobar obrok na dan. Julije je prilično
strpljivo podnosio njegovu pažnju. Ciro i Oktavijan došli su u
kuću poslije nekoliko dana i dali se na posao da je urede te je
bila čista kao legijska galija. Izbacili su hrpe papira iz glavnih
soba i donijeli u kuću živost koja je Juliju sve manje išla na
živce. Iako je isprva uživao u samoći, bio je naviknut imati
časnike oko sebe i samo je šaljivo podignuo obrve kad se
pojavio i Domicije da zauzme jednu sobu, a sljedeće je noći
Regul donio Bruta na plećima. Svjetiljke su gorjele po cijeloj
kući, i kad je Julije sišao u kuhinju, zatekao je tri mještanke
kako se muče mijeseći kruh. Bez riječi je prihvatio njihovu
nazočnost.

Pošiljka vina iz Galije stigla je brodom i žedni su je
građani razgrabili. Marko Antonije se pobrinuo da dopremi
jednu bačvu i te noći, kad su uspjeli zaboraviti razlike u
činovima, opijali su se do besvijesti da bi je ispraznili tijekom
jednog bančenja, ostajući ležati gdje su padali. Ujutro se Julije
prvi put nakon toliko tjedana glasno nasmijao dok su njegovi
prijatelji naokolo glavinjali, psovali i pljuvali po pokućstvu.

Otkad su zatvoreni planinski prijelazi, Galija je bila daleka
kao mjesec i prestala mu je remetiti san. Julijeve su se misli
okrenule prema Rimu i pisao je pisma svima koje je poznavao u
gradu. Bilo je čudnovato razmišljati o ljudima koje godinama
nije vidio. Servilija će biti ondje i nova zgrada Senata morala je
već biti dovršena. Rim će imati svježe lice da prikrije ožiljke.

Jutrom se Julije zatvarao sam u radnu sobu da bi pisao
kćeri dugačka pisma, pokušavajući izgraditi most prema ženi
koju nije poznavao. Prije dvije godine dao joj je dopuštenje da