Conn Iggulden - Imperator 03 - Polje mačeva

čovjeka razmijenila poglede u prolazu i Oktavijan se nacerio,
očito pokazujući da mu je stanje zabavno. Brut mu nije uzvratio
smiješak, nego je ispod glasa proklinjao Desetu kad su se dva
konja ispred njega nekako spojila a njihovi jahači pritezali uzde
sve dok se izmučeni konji nisu uspaničili i poskočili. Brut ih je
hitro sustigao i pridržao dok legionari nisu opet uspostavili
nadzor. Od njih se nije moglo očekivati da prirodno održavaju
ravnotežu kao da su prošli tisuće sati vježbanja, i on se samo
nadao da će Julije imati toliko zdrava razuma da ih zaustavi
mnogo prije nego što Ariovist vidi njihovo pomanjkanje
vještine. Ljudi rođeni u sedlu ne mogu se zavarati.

Prije nego što su bili krenuli, Julije je došao k njemu.
Vidio je Brutovo hladno držanje i progovorio je da ga osokoli.

»Moram te imati sa sobom, Brute«, rekao je tada.
»Extraordinarii su jedini sposobni jahači koje imam i naviknuti
su na tvoje zapovijedi.«

Stajao je blizu njega, ne želeći da ga drugi čuju.

»A budem li prisiljen da se borim, ne želim da Marko
Antonije bude kraj mene. On previše misli na toga Ariovista i
njegovo prijateljstvo s Rimom.«

Brut je kimnuo, iako te riječi nisu ni izdaleka ublažile
njegov osjećaj izdaje. Julije mu je dugovao mjesto zamjenika.

Jahači u izvidnici ugledali su Ruku i vratili se prije podne
da to jave. Dok se Deseta približavala stijeni, Brut je mogao
vidjeti ispred sebe tisuće jahača u savršenim redovima. Izabrali
su ročište na mjestu gdje je konjaništvo bilo stiješnjeno
klisurama s obiju strana. Stijena zvana Ruka tvorila je najvišu
točku prema istoku, dok je zapadna strana bila zagušena gustom
šumom. Brut se pitao ima li Ariovist skriveno ljudstvo u
mračnom hrastiku. Znao je da će ih ondje postaviti i nadao se
da legije ne srljaju u zamku. Sigurno je bilo jedno: ako dođe do

povlačenja pred tim germanskim jahačima, Deseta će to morati
obaviti pješice ili će biti uništena.

Trubači su oglasili sjahivanje s dva kratka zvuka kako je
bilo dogovoreno prije napuštanja logora. Brut je s olakšanjem
vidio kako Deseta nije više nespretna čim su vojnici dodirnuli
tlo.

Samo su extraordinarii ostali u sedlu da štite bokove.
Pješaci su poveli konje naprijed u tmurnu i slabu raspoloženju.
Brut ih je nastavio uznemirivati vičući centurionima da
održavaju red dok su napredovali prema mjestu sastanka gdje ih
je čekao kralj germanskih Sveva. Napetost je rasla dok su se
približavali neprijatelju i Brut je već mogao razabrati
pojedinosti na ljudima s kojima su se suočavali. Ariovista je
prvi put vidio kad je kralj izjahao s trojicom drugih i zaustavio
se stotinu koraka ispred svoje čelne crte. Julije je pošao naprijed
s Domicijem i Oktavijanom da ga susretne, a napetost je bila
vidljiva na njihovim ukočenim leđima.

Brut je bacio posljednji pogled na redove Desete.

»Budite spremni!« viknuo je u kasu dok se pridruživao
svojem vojskovođi.

Buka četiri tisuće nemirnih konja stišavala se iza njih kad
se pridružio Domiciju i Oktavijanu da bi sva trojica bljesnula u
srebrenim oklopima. Julije je nosio kacigu s punim obličjem, pa
kad se Brut okrenuo u sedlu da mu kimne, vidio je kakav dojam
ostavljaju hladne metalne crte koje su mu uzvratile pogled.

»Idemo sad vidjeti što mi taj mali kralj ima reći«, stigao je
Julijev glas iz željeznih usta.

Četiri su čovjeka podbola konje da prijeđu u brzi kas dok
su u savršenoj formaciji napredovali preko neravna tla.

Julije je prepoznao Redulfa kraj Ariovistova desnog

ramena i sa zaprepaštenjem vidio da su druga dva ratnika s
kraljem jednako čudno izobličena kao glasnik. Jednomu je
glava bila potpuno obrijana, ali drugi je imao krunu crne kose
koja nije nimalo skrivala onaj čudnovati dvostruki greben, kao
da je neka snažna šaka pograbila i stisnula njegovu lubanju. Svi
su bili bradati i surova izgleda, očevidno izabrani da se pokaže
snaga. Svi su bili urešeni zlatom i srebrom, pa je Julije bio
zadovoljan što su u njegovoj počasnoj pratnji finalisti natjecanja
u mačevanju. Savršena srebrena oprema zasjenila je svevske
ratnike, i Julije je znao da bi njegovi pratioci, čovjek na
čovjeka, bili ubojitiji.

Sam Ariovist nije imao nabrano tjeme kao ratnici kraj
njega. Njegovim su licem dominirale crne obrve i nepodrezana
brada koja mu je pokrivala najveći dio lica, ostavljajući gole
samo obraze i čelo. Njegova je koža bila blijede a oči koje su
zurile u Julija bile su plave kao u Kabere. Kralj je bio savršeno
miran kad je Julije dojahao i zaustavio se bez pozdrava.

Tišina je potrajala dok su se Julije i kralj međusobno
promatrali, ne želeći nijedan prvi progovoriti.

Brut je gledao redove konja iza njih i još dalje gdje su
veće snage obilježavale južni rub zemalja koje je Ariovist
zauzeo, petnaest milja ispod široke rijeke Rajne. U daljini je
mogao vidjeti dva utvrđena tabora koji su izgledali kao blizanci
u rimskom stilu. Masa svevskih jahača nije bila u formalnom
poretku, ali Brut je mogao zapaziti da su razvrstani tako da na
prvu zapovijed mogu jurnuti na juriš. Počeo se znojiti kad je
vidio njihova dugačka koplja. Ali svaki rimski pješak znao je da
konji neće nasrnuti na štit kao što se ne bi dali prisiliti da udare
u stablo. Dokle god bi legije mogle održavati četvorine, vojnici
bi mogli napredovati kroz Ariovistove snage bez stvarne

opasnosti. Ali teorija je bila slaba utjeha u suočenju s toliko
mnogo blijedih, bradatih ratnika.

Julije je izgubio strpljenje pod kraljevim mirnim
ispitivačkim pogledom.

»Došao sam k tebi kako si zatražio, prijatelju moga
grada«, počeo je. »Iako ovo nije tvoja zemlja, dojahao sam
ovamo i poštivao tvoje uvjete. Sada ti kažem da moraš vratiti
svoje vojske preko prirodne granice Rajne. Smjesta ih prebaci
pa neće biti rata među nama.«

»Je li to rimsko prijateljstvo?« zareža Ariovist iznenada,
dubokim glasom od kojega su se trgnuli. »Borio sam se protiv
vaših neprijatelja prije deset godina i tada mi je udijeljen taj
naslov, ali u koju svrhu? Da me po svojoj volji možete odvratiti
od zemalja koje sam s pravom osvojio?« U njegovoj su se bradi
pojavili tamnožuti zubi i oči su mu bljesnule ispod teških obrva.

»Nisi imao pravo zauzeti koju god zemlju poželiš«,
odvrati Julije. »Tvoja je domovina preko rijeke i to ti je dosta.
Kažem ti, Rim neće dopustiti da zaposjedneš Galiju niti ijedan
njezin dio.«

»Rim je daleko, generale. Ti si sve što predstavlja tvoj
grad ovdje, a nikada nisi upoznao bijes mojih blijedih vojnika.
Kako se usuđuješ sa mnom govoriti na taj način? Ja sam jahao
Galijom dok si ti još bio dijete! Oni su moji jer sam pokazao
snagu da ih zadržim, Rimljanine!«

Od srdite vike Julijev se konj nervozno trgnuo i Julije ga
je potapšao po vratu da ga smiri. Obuzdao je svoju ćud da
odgovori kralju.

»Ja sam ovdje zato što si bio imenovan prijateljem,
Arioviste. Častim te u ime moga grada, ali ponovno ti kažem: ti
ćeš prijeći Rajnu i napustiti zemlje koje pripadaju Rimu i

rimskim saveznicima. Ako se budeš oslanjao na osvajačko
pravo, ja ću uništiti tvoje vojske po istome pravu!«

Julije osjeti kako se Brut nelagodno vrpolji u sedlu kraj
njegova desnog ramena. Sastanak nije tekao kako je
namjeravao, ali uzrujala ga je Ariovistova osornost.

»Što to činiš, Cezare? Po kojem pravu ti oduzimaš
plemenima zemlje? Jesu li ti ih možda dali tvoji grčki bogovi?«
Ariovist se naceri pokazujući rukama zelena prostranstva oko
njih.

»Dobio si dovoljan odgovor kad sam ti vratio glasnike
praznih ruku«, nastavi on. »Ne želim ništa od tebe ni od tvoga
grada. Nastavi svojim putem a mene ostavi na miru, ili ti nema
života. Ja sam se borio za ove zemlje i krvlju platio cijenu. Ti
nisi ništa učinio nego poslao čopor helvetskih strvinara natrag u
njihovu domovinu. Zar misliš da ti to daje prava da sa mnom
postupaš kao sa sebi ravnim protivnikom? Ja sam kralj,
Rimljanine, a kraljevima ne smiju dosađivati ljudi poput tebe.
Ne bojim se tvojih legija, a najmanje onih jahača iza tebe koji
se ne znaju ni držati na konju.«

Julije se odupro porivu da pogleda iza sebe, iako je mogao
vidjeti savršene redove Sveva znajući da ni izdaleka nema takve
mirnoće među njegovim snagama. Zacrvenio se ispod maske,
sretan što se to ne može vidjeti.

»Ja sam Rim«, reče Julije. »U mojoj osobi ti se obraćaš
Senatu i narodu. Vrijeđaš moj grad i sve zemlje koje su pod
našom vlasti. Kada ti…«

Nešto izbačeno iz svevskih redova zazujalo je iznad
njihovih glava, i Ariovist je opsovao. Julije je pogledao iznad
sebe i vidio desetak kopalja kako u luku lete prema njegovoj
dragocjenoj Desetoj pa se žestoko obratio Ariovistu.

»Je li ovo tvoja disciplina?« uzviknuo je.

Ariovist je izgledao jednako bijesno kao on i Julije je znao
da napad nije došao po njegovoj zapovijedi. Obje su se vojske
nemirno uzvrpoljile i još se jedna strijela uzvila iznad njih.

»Moji su ljudi željni rata, Cezare. Oni žive da bi se kupali
u krvi«, zaurla Ariovist na njega. Pogledao je preko ramena na
svoje ljude.

»Vrati se k njima i mi ćemo doći po tebe«, rekao je Julije,
a ispod maske čula se zaključna odrješitost u njegovu glasu.
Ariovist ga je pogledao i Julije je mogao vidjeti iskru straha u
njegovim očima. To se nije slagalo ni s čim što je do tada vidio,
i Julije se pitao koji je tomu razlog.

Prije nego što je kralj mogao odgovoriti, cijelo je jato
strijela zazujalo zrakom i Julije je okrenuo konja podviknuvši
»Ha!« da se u galopu vrati k svojim čelnim crtama. Za njim su
krenuli Brut, Domicije i Oktavijan, tutnjeći po tlu. Iza njih je i
Ariovist zabo pete u konjske slabine, a njegovi su ljudi žestoko
kliknuli kad su vidjeli da se vraća k njima.

Julije je izdao mnoštvo zapovijedi kad se vratio u Desetu

legiju. Najbrži extraordinarii galopom su odjurili na jug da
Marku Antoniju prenesu poruku nek se s najvećom brzinom
pripremi za potporu. Ostali su poslani u šume na zapad da
izvide ima li skrivenih strijelaca ili snaga koje bi ih mogle
iznenaditi. Galski su konji odvedeni u pozadinu i Deseta se
napokon oslobodila te smetnje. Vojnici su formirali golemu
obrambenu četvorinu sa sastavljenim štitovima protiv
konjaničkog juriša. Pripremala su se koplja i zapinjale strijele u
lukovima. Prednji je red strpljivo čekao da odbije prvi napad.

Napad nije došao. Na Julijevo iznenađenje Ariovist je
nestao duboko u masi konjanika i odjednom su se počeli
povlačiti u savršenom redu. Neki su im rimski vojnici počeli

dovikivati i rugati se, ali izviđači se nisu vratili iz šuma na
zapadu i Julije nije želio riskirati da krene naprijed ne znajući
što na njih vreba iz onih zelenih dubina.

Ariovist je odveo svoje ljude izvan dometa kopalja i
strijela prije nego što se još jednom zaustavio. Iako je očito bilo
usijanih mladića u svevskim redovima, pokazali su disciplinu
pri povlačenju jer su njihovi pojedini odjeli štitili druge pri
uzmicanju.

»Koju to igru igra?« promrmlja Brut kraj Julija. »Dok
oteže, on mora znati da naše legije pristižu za nama.«

»Možda nas kani uvući dublje. Ne sviđa mi se izgled onih
šuma«, odgovori Julije.

Dok je govorio, prvi je od izviđača dojahao galopom do
rimskih crta.

»Ništa, gospodine«, rekao je zasopljeno čovjek kad se
približio i pozdravio. »Nema nikakvih tragova pogašenim
vatrama, nema znakova da se ikakva sila skriva u šumama.«

Julije kimnu, pokušavajući se odjednom sjetiti posljednjeg
puta kad je primio izvješće nekog izviđača a da ga nije usmeno
potvrdio.

Još su dvojica jahača izišla iz šume i predala izvješće prije
nego što je Julije bio zadovoljan iako ga je zbunjivalo stanje.
Ariovist se ponašao kao da se spremao srnuti u divlji juriš, ali
njegovi su ljudi nehajno stajali, ne mareći za izazovne kretnje iz
čelnoga reda Desete.

Julije je srdito lupkao prstima po sedlu. Jesu li im postavili
zemljane zamke? To se nije činilo vjerojatnim. Jame sa šiljcima
više bi smetale svevskoj vojsci koja je brojčano mnogo moćnija
od rimske legije.

»Hoćemo li čekati Marka Antonija?« upita Brut.

Julije izračuna vrijeme koje je potrebno da legije stignu do
njegova položaja i oštro otpuhnu od razočaranja. Proći će čitavi
sati prije nego što stignu da mu pruže potporu.

»Da. Tu nešto ne razumijem. Njihove su snage brze i
zajedno nas nadmašuju, možda dvojica dolaze na našega jednog
ratnika. Ariovist bi morao napasti, osim ako ne sprema neku
varku, iako ne vidim na koji način. Neću izvrgnuti pogibli
živote svoje Desete dok nam ne stigne potpora.«

Neki su vojnici to čuli i razmijenili zadovoljne poglede,
iako Julije to nije vidio dok je zurio prema neprijatelju. Što se
njih ticalo, vrijedan je zapovjednik koji se brine o njima.

Svevski su konjanici stajali tiho na tisuću koraka od
Desete, a muha je oblijetala oko Julijeva lica dok je bacao
pogled preko njihovih redova.

»Budite spremni, gospodo. Zasada čekamo.«

Do trenutka kad se dugačka povorka legija pridružila
Desetoj, Ariovist je također bio okupio svoje glavne snage.
Prema najboljoj procjeni izviđača koji su se izlagali kopljima i
strijelama neprijateljskih jahača moglo je biti oko šezdeset
tisuća svevskih ratnika. Svaki je jahač doveo pješaka koji je
održavao užasan korak držeći se u trku jednom rukom za
konjsku grivu. Julije se sjetio kako su Spartanci trčali u bitku na
isti način i ponadao se da se neće sukobiti s protivnicima slične
valjanosti. Brut je jetko dobacio primjedbu o bitci kod
Termopila, koju su im učitelji spominjali prije toliko godina, ali
spartanski je kralj mogao obraniti uski prolaz između planina,
dok bi Julija mogla napasti s bokova ili čak opkoliti tolika
pokretna sila. Bolji je uzor bitka kod Kane, pomislio je, gdje su
Rimljani bili uništeni, iako tu zabrinutost nije glasno izrekao.

Dva sata poslije podne Julije je raspolagao sa svojih
šesnaest skorpija koje su bile postavljene i uperene prema
neprijatelju. Bile su savršeno obrambeno sredstvo protiv juriša,

ali tako se teško njima manevriralo da nisu predstavljale
prednost nakon prvih hitaca.

»Nikada nisam doživio ovakvu bitku, Brute, ali sad su
predugo čekali. Neka nam Oktavijan i extraordinarii štite
bokove. Sve ostalo je na nama.«

Spustio je podignutu ruku i duž svih redova trubači su
zapuhali u dugačke rogove ispuštajući jedan jedini zvuk koji se
nije podudarao ni s jednom zapovijedi. Svrha mu je bila samo
da uplaši neprijatelja, i Julije je primijetio nemirno vrpoljenje
među Svevima kad su čuli rogove. Nekoliko trenutaka poslije
toga odapete su skorpije i kolci veličine čovjeka sijevnuli su
razmakom između njih, brže nego što su se mogli vidjeti ili
izbjeći. Popadali su proburaženi konji u čelnim crtama i goleme
su strijele nastavile ubijati sve redom iza njih. Dok su se posade
skorpija grozničavo trudile da ih ponovno napnu, Julije je dao
znak da se krene, i legije su s Desetom na čelu počele grabiti
dugačkim koracima prema neprijatelju, držeći u rukama
spremna koplja. Iako su se brzo gibali, nijedan čovjek nije
napuštao svoj položaj, te ako bi Svevi jurnuli na juriš, mogli su
formirati neprobojne četvorine jedva usporivši korak.

Savršeno disciplinirano legije su se raširile čim su prošle
kroz tjesnac između šume i Ruke. Brut je zapovijedao Trećom i
desnim krilom, dok je Marko Antonije preuzeo lijevu stranu.

Kad su stigli na domet strijelaca, ljudi su spremili štitove,
ali neprijateljski su redovi bez upozorenja počeli još jednom
uzmicati, daleko brže nego što su Rimljani napredovali. Tisuće
su jednostavno otkasale i opet se postrojile na udaljenosti od
pola milje.

To nije bilo predaleko, iako se Julije bojao da bi mogao
biti izvučen na zelenu ravnicu. Pred sobom je mogao vidjeti
prve svevske tabore i ljude koji su se trsili da zatvore kapije.
Stotine vozača kola bile su u panici dok su pokušavali ući.

Julije je potresao glavom od zapanjenosti što ih je Ariovist
napustio.

Beriko se odijelio na zapad da se pozabavi ogradom od
pobodena kolja, i još se jedna legija iz Arimina glatko
pomaknula naprijed da zauzme mjesto gdje je do malo prije
stajalo pet tisuća vojnika. Prošli su brzo mimo ograde dok je
Beriko zarobio tamošnje ljude bez nereda i krvoprolića. Julije je
u prolazu vidio njihove panično podignute ruke, ali ostali su
Svevi opet bili u pokretu, labaveći pritom čvrste formacije da bi
ih obnovili još pola milje dalje.

Julije dade znak prekida i zasopljene legije bučno se
zaustaviše. Brut dohaja galopom s desnoga krila.

»Pusti me da uzmem naše konjaništvo. Mogu ih dovoljno
dugo suzbijati dok ne dovedeš ostale«, rekao je zureći vatreno
prema udaljenom neprijatelju.

»Ne, neću izvrgnuti pogibli jedine dobre konjanike koje
imam«, reče Julije, bacivši pogled na neuredne Heduance koji
su vikali od radosti što su im vraćeni njihovi konji. »Sad smo
duboko na njegovu zemljištu. Želim uspostaviti tabor pred
onom ogradom kao bazu. Ne želim iscrpiti ljude jurišajući za
njim preko cijele Galije. Želim da legije budu iza taborskih
zidova i kapija prije sumraka. Neka baliste budu spremne kad
iza nas stignu kola. I topli obrok isto tako. Ne znam kako je s
tobom, ali ja skapavam od gladi.«

Julije pogleda preko crne mase svevskih konjanika i
odmahnu glavom.

»Ariovist nije budala. Mora postojati razlog njegova
kukavištva. Kad taborište bude gotovo, sazovi mi vijeće.«

29. POGLAVLJE

Gradnja utvrđena taborišta pod nosom neprijatelju bila

je legijama novo iskustvo. Svi raspoloživi ljudi kopali su
izvanjske rovove, bacajući rahlu zemlju na visoke bedeme koji
su se dizali do visine tri čovjeka. Extraordinarii su bili u
ophodnji obodnicom kruga i dvaput tijekom dugačkoga
poslijepodneva manje su grupe neprijatelja nasrnule na njih
bacajući kratka koplja prije nego što će trkom pobjeći natrag
prema svojim čelnim crtama. Bili su to mladi ljudi koji su
pokazivali hrabrost, ali Julije nije mogao nimalo proniknuti u
Ariovistove namjere. Njegovi su ratnici izgledali dovoljno
željni borbe, ali glavnina vojske i dalje je održavala razmak,
promatrajući kako Rimljani obavljaju zemljane radove i obaraju
drveće. Julije je namirisao začine na povjetarcu dok je dan
prolazio i znao je da Svevi spremaju hranu za svoje ljude kao
što je i on namjeravao učiniti za svoje.

Rano predvečer golemo je taborište bilo završeno i legije
su ušle unutar utvrda koje su bile snažnije od bilo čega u cijeloj
Galiji. Legijski su tesari bili iskusni majstori pretvaranja teških
debala u zaobljene grede, a zemljani su bedemi bili dovoljno
načičkani šiljcima da se odupru i najsilovitijem jurišu. Julije je
mogao osjetiti optimistično raspoloženje među svojim ljudima.
Povlačenje neprijateljske vojske uvelike je podiglo njihov
borbeni moral, i on se nadao da će to potrajati.

Okupio je vijeće u generalskom šatoru unutar tabora
nakon topla jela koje je pripremljeno i razdijeljeno. Heduanski
su konji pozobali dobar dio zobenih zaliha, ali nisu mogli pasti

izvan utvrđenja kad su Svevi bili tako blizu. Dok je padala noć,
Julije je čekao da dođe Brut i pridruži se ostalima. Upaljene su
svjetiljke i prva je noćna straža izišla na dužnost bez štitova,
penjući se drvenim stubama na bedeme da motri hoće li iz tame
krenuti napad.

Julije je promatrao svoje vijeće s tihim zadovoljstvom.
Oktavijan je prerastao u sjajna zapovjednika, i Ciro je također
opravdao svoje promaknuće na položaj centuriona. Publije Kras
bio je neustrašiv zapovjednik i Juliju će biti žao kad ode
zapovijedati legijom svoga oca. Renije je nastavljao poučavati
ljude vještini mačevanja, i Julije nikada nije oklijevao
promaknuti one koje bi mu stari gladijator preporučio. Ako bi
Renije rekao da su sposobni predvoditi ljude, bili su sposobni.
Domicije je bio kadar zapovijedati čitavom legijom, i ljudi su
voljeli srebreni oklop koji je sada stalno nosio. U to vrijeme, na
tome mjestu, bili su u naponu snage, i Julije se svima njima
ponosio.

Kad im se pridružio Brut, Kabera je izvadio grudu gline
koja je bila omotana vlažnom krpom. Bljesnula je na svjetlu
svjetiljaka dok je od smeđe kugle oblikovao lice, istaknuvši nos
i iskopavši noktima oči.

»Ako bi se užad položila na ovakav način, mogli biste
promijeniti oblik lubanje«, rekao je omatajući komad užeta oko
malene glave i stežući ga štapom koji je okretao dok se glina
nije počela ispupčivati. Kad se stvorio debeo nabor iznad očiju,
Kabera je ponovio postupak iznad njega, sve dok se pred njima
nije pojavio preslik čudnovatih svevskih glava.

»Ali lubanja bi pukla, to je sigurno«, rekao je Oktavijan
trznuvši se pri pogledu.

Kabera odmahnu glavom. »Kod odrasla čovjeka, da, ali
kod novorođenčeta, kako je lubanja još mekana, takvo bi
vezivanje proizvelo grebene. Ti ljudi nisu zlodusi, koliko god se

o tome govorkalo u taboru. Ali da su okrutni, to je istina.
Nikada nisam čuo ni za jedan narod koji zlostavlja svoju djecu
na taj način. Prvu godinu svoga života, možda dvije, jamačno
provode u teškim mukama, kad im ovako pritišću kosti.
Sumnjam da se ikada potpuno oslobode boli. Ako sam u pravu,
to bi značilo da oni već od rođenja obilježavaju svoj ratnički
stalež.«

»Moraš to pokazati ljudima u taboru ako tako govore,
Kabera«, reče Julije zadivljen iskrivljenom glavom. »Svevima
ne treba nikakva druga prednost kraj tolike brojnosti, a naši su
ljudi praznovjerni.«

Neka gužva izvana nagnala je vijećnike da u hipu skoče

na noge. Stražari su na nekoga isprekidano vikali i zatim su se
čuli nepogrješivi zvuci tučnjave. Brut pristupi ulazu i razmaknu
šatorsko krilo.

Dva galska roba koja su bili zarobili Svevi migoljila su se
na tlu.

»Oprosti, gospodine«, reče brzo jedan stražar i pozdravi
Bruta. »Konzul Cezar je rekao da vam nitko ne smije smetati a
ova dvojica nisu poslušala moje upozorenje.«

»Dobro si učinio«, odgovori Brut. Zatim pruži ruku i
pomognu jednom Galu da ustane. »Što je bilo toliko važno?«
upita.

Čovjek se zagledao u stražara prije nego što će
progovoriti, ali Brut nije razumio nijedne riječi od bujice koja je
stigla kao odgovor. Brut nabora čelo i razmijeni pogled sa
stražarom.

»Mislim da ni on nije razumio tvoje upozorenje. Adàne?
Hoćeš li doći ovamo da mi prevodiš, molim te?«

Kad je pristupio Adàn, čovjek je počeo još brže govoriti.
Do tada je njegov drug ustao i stajao pokunjeno pipajući se po
trbuhu.

»Hoćeš li tu prostajati cijelu noć?« rekao je Julije izišavši
k njima.

»Mislim da ćeš htjeti ovo čuti, gospodine«, rekao je Adàn.

»U najmanju ruku, to objašnjava zašto ih nismo mogli
uvući u bitku«, reče Julije. »Ako je taj Ariovist dovoljno lud da
sluša svoje svećenike, od toga možemo samo imati koristi. Još
su tri dana do mladog mjeseca. Ako se do tada ne želi s nama
boriti, možemo ga dotle stjerati do Rajne i ondje ga potući.«

Julijevo zabrinuto i srdito raspoloženje iščeznulo je pred
vijestima koje su donijeli galski robovi. Njegovi su se jahači
silno razveselili kad su među ostalima našli i neke svoje ljude, a
najvažnija informacija je velikim dijelom objasnila ponašanje
svevskoga kralja.

Julije je slušao dok je Adàn prevodio bujicu riječi u
njegovu korist. Ariovistu je bilo rečeno da će poginuti ako
zametne bitku prije mladog mjeseca. To je značilo da je onaj
sastanak bio obmana svoje vrste, i Julije je bio svjestan toga kad
je naredio Desetoj da zauzme borbeni poredak. Sjetio se
proplamsaja straha što ga je vidio u kraljevim očima i napokon
ga je razumio. Velika je slabost jednog vojskovođe ako svojim
svećenicima dopušta da toliko utječu na njegovu vojsku, Julije
je u to bio siguran. Grcima je slaba točka bila oslanjanje na
proročišta. Čak se i za rimske generale znalo da su odgađali
borbe i gubili položaje ako su ptičje ili riblje utrobe pokazivale
uništenje koje im prijeti. Julije nije dopuštao da takvi ljudi
dolaze na bojna polja, uvjeren da donose više štete nego koristi.

Pred Julijem je na stolu ležao grub zemljovid područja,
učvršćen olovnim utezima. Pokazivao je crnu crtu koja je
predstavljala vijugavu Rajnu, manje od petnaest milja prema

sjeveru. Čak i s teškim kolima što vuku opremu, ta se
udaljenost lako mogla prevaliti prije mladog mjeseca, i on je
zahvaljivao bogovima što su heduanske robove predali u
njegove ruke.

»Dignut ćemo tabor jedan sat prije svanuća, gospodo«,
rekao je Julije svojim zapovjednicima. »Hoću da baliste,
onageri i skorpije idu za nama najdalje što zemljište dopušta.
Ako zaostanu, moraju se polako donijeti za konačnu bitku.
Oktavijan će zapovijedati konjaništvom, Marko Antonije će
preuzeti desno krilo. Beriko će biti slijeva, i sve se skorpije
moraju donijeti na čelo prigodom svakog zaustavljanja. Deseta i
Treća galska držat će sredinu. Ljudi sutra moraju imati dobar
doručak i napuniti mješinice vodom iz bačava. Neka se svima
kaže što smo noćas doznali. To će ih osokoliti. Pobrinite se da
svaki čovjek ima u redu koplja i drugo oružje.«

Zastao je dok mu je Marko Antonije nalijevao pehar, sav
rumen od zadovoljstva što je podignut na važan položaj. Marko
Antonije je čuo da je Ariovist bio osoran na sastanku i prihvatio
je činjenicu da je okončano njegovo prijateljstvo s Rimom.
Cezarovi će neprijatelji jamačno zbog toga dignuti galamu u
Senatu, ali time će se baviti drugi put.

Kras je uzdisao dok je Servilijina ropkinja masirala

kvrgave mišiće na njegovu vratu i ramenima. Ledeno voće koje
je pojeo hladilo je njegov želudac, a kad se potpuno opustio na
stolu, čekala ga je raskoš vrela bazena koji se pušio pod vedrim
noćnim nebom. Sučelice njemu ležala je Servilija na
pojastučenoj počivaljci i zurila u zvijezde. Iako nije bilo
mjeseca da rasvijetli nebo, bilo je dovoljno sjajno da vidi sitan
crveni krug Marsa iznad crte krovova koji su okruživali
nenatkriveno dvorište. Vreli bazen ljeskao se pod svjetlom

svjetiljaka i krupni moljci lepršali su oko plamenova, cvrčeći
dok su umirali.

»Ovo mjesto vrijedno je svakog novčića«, promrmlja Kras
trznuvši se malo dok mu je djevojka obrađivala bolnu točku
između lopatica.

»Znala sam da će ti se svidjeti«, odvratila je Servilija
smiješeći se od stvarnog zadovoljstva. »Tako malo onih koji
posjećuju moju kuću ima oko za lijepe stvari, ali što smo mi bez
njih?«

Njezin pogled pade na svježe obojenu žbuku novoga krila
njezine kuće u gradu. Kras se pobrinuo za zemljište i ona ga je
bez žaljenja platila po punoj tržišnoj cijeni. Sve drugo značilo bi
poremećaj u njihovu odnosu, a ona je voljela i poštivala
ostarjela čovjeka koji je tako udobno ležao pod snažnim prstima
njezine mlade Nubijke.

»Zar me nećeš salijetati da doznaš novosti?« upitao je ne
otvarajući oči. »Nisam ti više koristan?«

Servilija se nasmijala i sjela. »Starino, šuti ako tako želiš.
Moja kuća je tvoja dokle god ti bude potrebna. Nemaš nikakvih
obveza.«

»Ah, tako je najgore«, odgovori on. »Što želiš znati?«

»Ti novi ljudi u Senatu, Klodije i sada Tit Milon, vlasnik
tržišta mesa, jesu li opasni?« reče ona. Iako je govorila nehajno,
Kras je znao da je svu pozornost usmjerila na njegov odgovor.

»Veoma opasni«, uzvratio je. »Ne bih želio ući u Senat
kad su oni ondje.«

Servilija otpuhnu. »Nećeš me zavarati što si se iznenada
posvetio trgovini, stari. Sumnjam da se ondje izgovori ijedna
riječ a da ne nađe svoj put do tebe.«

Slatko mu se tada nasmiješila, a on je otvorio oči i
namignuo joj prije nego što će se pomaknuti pod rukama
ropkinje da joj izloži novo mjesto na tijelu. Servilija je
odmahnula glavom na njegove igre.

»Kako napreduje tvoja nova legija?« upita ona.

»Sasvim dobro, draga. Kad se moj sin Publije vrati iz
Galije, možda im nađem posla. Ako preživim trenutne nemire.«

»Zar je tako loše?« upita ona.

Kras se pridiže na lakte, poprimivši ozbiljan izraz. »Jest.
Ti novi ljudi vladaju rimskom ruljom i svaki dan unajmljuju sve
više i više razbojnika. Ulice više nisu sigurne ni za članove
Senata, Servilija. Moramo biti zahvalni što Milon oduzima
toliko vremena Klodiju. Ako koji od njih uništi drugoga,
pobjednik će biti slobodan iskaliti srdžbu na gradu. Kako stvari
stoje, jedan sprječava drugoga, barem zasada. Čuo sam da
dijelove grada smatraju svojima, tako da Klodijeve pristaše ne
smiju zaći u neke ulice a da ne dobiju batina, čak i po danu.
Većina Rimljana ne može vidjeti tu bitku, ali ona se vodi. Vidio
sam kako tjelesa plutaju Tiberom.«

»A Pompej? Zar on ne vidi prijetnju?«

Kras slegnu ramenima. »Što on može učiniti protiv zakona
šutnje? Razbojnici se više boje svojih gospodara nego ičega što
im Pompej može učiniti. On im barem neće napasti obitelji
poslije njihove smrti. Kad se razmišlja o suđenju, svjedoci
nestaju ili se ne mogu ničega sjetiti. Sramotno je to vidjeti,
Servilija. Kao da je neka velika bolest ušla u grad, a ne vidim
kako se može odstraniti.« Uzdahnuo je od gađenja.

»Senat je jezgra svega toga, i govorio sam istinu kad sam
rekao da mi je drago što me posao odvodi iz njega. Klodije i
Milon otvoreno se sastaju da se njuškaju i draže jedan drugoga
prije nego što njihove životinje teroriziraju grad po noći. Senat

nema volje da ih zauzda. Svi mali ljudi pristali su uz jednoga ili
drugoga, a Pompej ima manje potpore nego što misli. Ne može
se mjeriti s njihovim podmićivanjem, ni s njihovim prijetnjama.
Ponekad poželim da se Julije vrati. On ne bi gledao kako Rim
tone u kaos dok ima života u njemu.«

Servilija podiže pogled prema sjajnoj večernjoj zvijezdi,
pokušavajući prikriti radoznalost. Kad je zirnula na Krasa,
vidjela je da su mu otvorene oči dok ju je proučavao. Malo je
bilo stvari koje starac nije znao ili naslućivao.

»Imaš li vijesti od Julija?« upitala je naposljetku.

»Imam. Nudi mi trgovačke koncesije za nove zemlje u
Galiji, iako mislim da gradi ljepšu sliku nego što je prava istina
da bi me doveo u iskušenje. Pazi, ako je pola onoga što kaže
istina, bio bih lud kad bih propustio tu mogućnost.«

»Vidjela sam oglase po gradu«, reče Servilija blago,
misleći na Julija. »Koliko će se ljudi javiti?«

»Dok im Klodije i Milon svojim trvenjem pretvaraju život
u bijedu, rekao bih da će u proljeće tisuće krenuti preko Alpa.
Zemlja na tanjuru! Tko može odoljeti takvoj ponudi? Robovi i
trgovina za svakog čovjeka koji ima dovoljno energije za taj
pothvat. Da sam mlađi i siromašan, i sam bih možda razmotrio
ponudu. Naravno, spreman sam osigurati sredstva i opremu
svakomu tko želi poći u njegove bajoslovne nove provincije.«

Servilija se nasmijala. »Zauvijek trgovac?«

»Trgovački knez, Servilija. Julije se poslužio tim izrazom
u jednom pismu, i meni se prilično svidio.« Mahnuo je djevojci
da se udalji i sjeo na dugačku klupu.

»Julije je korisniji nego što je toga svjestan. Dok se grad
predugo bavi vlastitim unutarnjim problemima, mi stvaramo
ljude kao što su Klodije i Milon kojima nije nimalo stalo do
najvećih događaja na svijetu. Izvješća za koja Julije plaća da se

čitaju na svakom uličnom uglu podižu duh najskromnijega
štavitelja ili bojadisača na tržnicama.« Kras se nasmija.
»Pompej to zna, iako mu je mrsko vidjeti što je Julije toliko
uspješan. Prisiljen je da se za njega bori svaki put kad Svetonije
diže glas protiv nekog sitnog kršenja zakona. Čovjek mora
gutati gorke zalogaje, ali bez Julija i njegovih osvajanja Rim bi
bio poput ustajale močvare, gdje bi se ribe međusobno žderale
od očaja.«

»A ti, Krase? Što budućnost sprema za tebe?«

Kras ustade s klupe i spusti se u toplu kupelj u podu,
zaboravivši na svoju golotinju. »Vidim da je starost savršen
melem za bijesno častohleplje, Servilija. Svi moji snovi tiču se
moga sina.« Trepnuo je očima na svjetlosti zvijezda, a ona mu
nije povjerovala.

»Hoćeš li mi se pridružiti?« upitao je.

Umjesto odgovora Servilija je ustala i otkopčala jedinu
sponu koja je pridržavala hladnu tkaninu na njoj. Bila je ispod
nje gola i Kras se nasmiješio kad se raskrila.

»Koliko ti voliš kazalište, draga«, rekao je razdragano.

Julije je opsovao kad su rimske četvorine popustile.

Nakon dva dana progona, prisilio je Sveve da se s njim sukobe
tek koju milju daleko od Rajne. Znao je da mora očekivati juriš,
ali kad se dogodio, preokret je bio toliko iznenadan da su se
vojske srazile prije nego što su rimske legije mogle i razvezati
koplja.

Ariovistovi su ratnici bili uistinu okrutni kako se
očekivalo. Nisu uzmicali osim kad su gazili po tjelesima svojih
ljudi, a konjaništvo je kružilo bojnim poljem poput dima,
jurišajući čim bi Rimljani otvorili četvorine da krenu u napad.

»Marko Antonije! Potpora slijeva!« riknuo je Julije,
nazrevši generala u uzavrelu mnoštvu. Nije bilo znaka da se
njegova zapovijed probila kroz zveket oružja.

Bojno je polje bilo u kaosu, i on se prvi put pobojao
poraza. Svaki je svevski jahač jurio s pješakom koji je visio o
konjskoj grivi, i toj se brzini pokreta bilo gotovo nemoguće
oduprijeti. Julije s užasom opazi kako su dvije legije iz Arimina
na lijevoj strani gotovo svladane, a nije bilo znaka da im ikakve
snage dolaze u pomoć. Nije više vidio Marka Antonija, a Brut
je bio usred borbe, predaleko da bi mogao priskočiti. Julije
istrgnu štit iz ruku nekog legionara i potrča pješice preko
bojišta.

Zveket oružja i krici umirućih ljudi bivali su sve glasniji
kako im se približavao. Julije je mogao osjetiti strah među
svojim legionarima i počeo ih je dozivati poimence. Činilo se
da je u jurišu bio prekinut zapovjedni lanac, i Julije je morao
okupiti niže časnike i centurione da im izda naređenja.

»Spojite skupa Dvanaestu i Petu. Udvostručite četvorinu!«
rekao im je gledajući kako se počinje stvarati red u poljuljanim
redovima oko njega. Njegovo je konjaništvo bilo na bokovima
suzbijajući Sveve da ih ne opkole. Gdje je Marko Antonije?
Julije se osvrtao ispužajući vrat, ali nije mu vidio traga u gužvi.

Pod Julijevom stalnom paljbom zapovijedi, dvije su se
legije spojile i potom se okrenule da se bore štiteći jedni
drugima leđa dok su Svevi nagrizali rubove njihovih četvorina,
pogađajući napadače iznenadnim izbacivanjem strijela i
kamenja. Njihovi su konji uzastopce navaljivali ali su se morali
zaustaviti pred neprobojnim zidovima štitova. Legionari su
jurili naprijed dok su se jahači pokušavali okrenuti, i klanje je
bilo užasno.

S Rajnom iza leđa, Svevi nisu imali kamo bježati i Julije je
osjetio paniku kad je vidio da su prednji redovi njegove voljene

Desete pokošeni kopljima koja su izbačena u galopu. Štitovi su
mnoge spasili i oni su ustajali ošamućeni dok su ih drugovi oko
njih postavljali natrag na mjesto u četvorini.

Legije su i dalje napredovale. Dovučene su velike baliste i
onageri da bi ostavljali krvave pruge u neprijateljskim
redovima. Deseta je zaurlala kad im se Julije pridružio, boreći
se što su žešće mogli pod njegovim pozornim pogledom.

Julije vidje da se lijevo i desno krilo dobro drže. Brut je
nadzirao desnu stranu, a extraordinarii i heduanski konjanici
otupljivali su svevske juriše s divljom hrabrosti. Pomaknuo je
naprijed sredinu i Svevi su se morali povući pred pukom
surovosti legijskih formacija.

Julije vidje s ponosom da njegovi časnici znaju svoj posao,
čak i bez zapovijedi. Kad su na njih navaljivali svevski pješaci,
širili su crtu da što više svojih mačeva uključe u protunapad.
Kad je stizalo konjaništvo, zbijali su se u četvorine i nastavljali
borbu. Baliste i onageri izbacivali su neprestano strijele i
kamenje dok ne bi zaostali predaleko i riskirali da njihovi
projektili padnu na rimske postrojbe.

Tada je Julije opazio kako Ariovist okuplja oko sebe
tjelohranitelje, tisuću najboljih Sveva. Svaki je bio za glavu viši
od Rimljana i nosio čudnovate grebene na tjemenu koji su
plašili legionare. Nasrnuli su u sredinu Desete i Julije vidje
kako se četvorina prekasno oblikovala da bi se spriječio prodor
oklopljenih ratnika.

Ali sredina se zatvorila i tada je Deseta s urlikom krenula
u protunapad poput luđaka koje zahvati krvavi bijes. Julije se
dosjetio da su oni stupili na mjesto onih koji su popadali i
nasmiješio se od zlobna zadovoljstva. Deseta je njegova i oni
neće popustiti. Nikada neće nagnuti u bijeg.

Sunuo je naprijed s vojnicima oko sebe, vičući bokovima
da oblikuju klinove i pritisnu neprijatelja. Julije opazi tamne

heduanske konje koji su dolazili slijeva i odvajali skupinu
Sveva od njihovih glavnih snaga. Deseta je gazila preko tjelesa
da bi doprla do neprijatelja. Tlo je bilo cvrveno i sjajilo se dok
su povećavali brzinu prelazeći u juriš, i Ariovist je bio prisiljen
odjahati iz čelnih redova prije nego što gromoglasne Deseta i
Treća ne stignu do njega.

Sve su rimske čelne crte vidjele kako se kralj povlači pa su
odgovorile, dižući glave. Julije je likovao. Rajna je bila nepunu
milju daleko i mogao je vidjeti njezinu blistavu vodu. Zovnuo
je k sebi trubače i rekao im da zasviraju zapovijed da se izbace
koplja, promatrajući kako oblak šiljaka ometa svaki Ariovistov
pokušaj da se preustroji. Između vojska otvorio se razmak i
Julije ih potaknu da svi krenu naprijed, zovući po imenu
poznate ljude. Kako je kojega spomenuo, tako su se legionari
malo više uspravljali i pod njegovim pogledom zaboravljali
iscrpljenost.

»Dovedite baliste i skorpije!« naredio je, i njegovi su se
glasnici probijali natrag da pomognu oznojenim posadama
preko neravna zemljišta.

Bez očevidna znaka čitavo je mnoštvo Sveva krenulo na
još jedan juriš tutnjeći prema rimskim redovima. Koplja su neke
od njih izbacila iz sedla i ubila konje preko kojih su posrtali oni
iza njih. Julije je znao da je to njihov posljednji juriš i njegovi
su se ljudi zbili u čvrste četvorine prije nego što je imao
vremena da im to zapovjedi.

Dugački rimski štitovi preklapali su se međusobno i ljudi
su iza njih prepletali ruke da izdrže udar, stežući spremne
mačeve. Nijedan dio rimskih čelnih crta nije uzmaknuo pred
strahovitim prizorom konja koji jure na njih. Kad su se Svevi
rasuli, legije su ih raskomadale.

Ariovistova se vojska počinjala zbijati uz rijeku. Julije je
znao da Svevi mogu nadjačati Rimljane bez pomoći konjanika i

Heduanaca, ali premda su im stalno udarali na bokove, legije su
nastavile napredovati, ubijajući sve što im se suprotstavljalo.

Obale Rajne vrvjele su ljudima i konjima dok su riskirali
živote pokušavajući prijeći na drugu stranu protiv struje. Velika
je rijeka bila široka gotovo stotinu koraka i oni koji nisu imali
konja da se za njega drže nestajali su nizvodno i utapali se.
Julije je vidio male ribarske čamce pune očajnih ljudi i vidio
kako se jedan od njih prevrće dok su se tamne glave Sveva
pojavljivale i zatim iščezavale ispod vode.

Na lijevom boku tisuću je neprijatelja bacilo oružje i
predalo se legijama iz Arimina koje nisu uspjeli slomiti. Julije
je pritiskivao s Desetom dok se nisu zaustavili na obali rijeke,
promatrajući mnoštvo ljudi koji su se posvuda utapali, od
spruda do najdublje matice. Vojnici koji su zadržali ili usput
podizali koplja bacali su ih na ljude u vodi, i Julije je vidio da
su mnogi pogođeni na taj način, tonući ispod površine uz jedan
jedini krik.

Tada je Julije vidio da neki čamac stiže u pličinu na drugoj
obali i promatrao kako se Ariovistova figura iskrcava i pada na
koljena.

»Ciro!« viknu Julije, i njegov glas se razlijegnuo niz
redove Desete dozvavši gorostasnog legionara koji je još bio
zasopljen od žestine borbe. Julije mu pruži koplje i pokaza
figuru na drugoj obali.

»Možeš li ga dosegnuti?«

Ciro odvagnu koplje u ruci. Vojnici oko njega odstupiše da
mu dadu prostora dok je zurio preko rijeke.

»Brzo, prije nego što ustane«, prosikta Julije.

Ciro pođe natraške pet koraka i zatim potrča naprijed,
hitnuvši koplje u zrak. Ratnici Desete legije očarano su ga
gledali kako se diže prema suncu i zatim pada.

Ariovist je ustao da pogleda Rimljane s druge obale i nije
vidio koplje. Oborilo ga je s nogu probivši mu kožni oklop na
trbuhu. Kralj je mlitavo klonuo dok su ga preživjeli
tjelohranitelji odvlačili među drveće.

Nakon nekoliko trenutaka tišine ispunjene
strahopoštovanjem, legije su klicale do promuklosti. Ciro je
podignuo ruku da ih pozdravi i nacerio se kad ga je Julije
potapšao po plećima.

»Herojski hitac, Ciro. Tako mi bogova, nikada nisam vidio
vještiji. Ni sam Herkul ne bi to bolje učinio.« Julije je zatim
zaurlao s ostalima u njegovu čast i osjetio ushićenje koje dolazi
iza pobjede, kad se čini da krv teče kao oganj kroz žile i umorni
se mišići napinju od nove snage.

»Dična moja Deseta!« doviknu im Julije. »Braćo moja!
Ima li išta što vi ne možete postići? Ti, Beline, vidio sam kako
trojicu ratnika siječeš redom. Ti, Regule, okupio si svoju
centuriju kad je jadni Decida pao. Iskazat ćeš mu čast noseći
njegovu perjanicu.«

Jednog po jednog zvao je poimence svoje ljude, hvaleći im
hrabrost. Ništa nije propustio od cjelodnevne bitke, a oni su se
prsili dok je njegov pogled klizio preko vojničkih lica. Druge su
se legije primaknule da ga čuju i mogle su osjetiti njihov ponos
i zadovoljstvo. Povisio je glas da dopre što dalje.

»Što ne možemo postići, nakon ovoga?« Svi su kliknuli na
te riječi. »Mi smo sinovi Rima i ja vam kažem da će ova zemlja
biti naša! Svaki čovjek koji se borio za mene dobit će zemlju i
zlato i robove da rade za njega. Vi ćete biti novo rimsko
plemstvo i piti vino dovoljno dobro da vas potakne na plač.
Kunem se na to pred svima vama, tako mi časti. Kunem se kao
konzul. Kunem se kao Rim u Galiji.«

Julije posegnu rukom u prljavo blato riječnog spruda,
pomiješano s krvi Sveva. Podiže punu pregršt i pokaza je
okupljenim ljudima.

»Vidite li ovu zemlju? Ovu okrvavljenu zemlju koju
držim? Ja vam kažem da je vaša. Ona pripada mojem gradu kao
utrke kola ili tržnice. Uzmite je, držite je u rukama. Zar je ne
osjećate?«

Promatrao je s divljim zadovoljstvom kako legije
oponašaju njegovu kretnju, smijući se usput i zbijajući šale.
Nasmiješili su se prema njemu dok su držali svoje pregršti
zemlje, i Julije je stisnuo šaku tako da mu je blato procurilo
između prstiju.

»Možda se nikada neću vratiti kući«, šapnuo je. »Ovo je
moje vrijeme. Ovo je moja staza.«

30. POGLAVLJE

Tabik i Aleksandrija sve tješnje su se omatali plaštevima

protiv hladnoće dok su koračali prema vratima radionice. Ulice
su bile pokrivene prljavim ledom pretvarajući svaki korak u
opasnost. Aleksandrija se držala za Tabikov lakat da bi se oboje
održavalo na nogama. Njezina dva čuvara obavljala su
uobičajeni pregled okolice dok je Tabik gurao ključ u bravu i
psovao ispod glasa kad se zaglavio. Svuda oko njega rimski su
radnici odlazili na posao, i dva-tri su ukočeno kimnula
Aleksandriji u prolazu, osjećajući se bijedno na oštru vjetru.

»Brava je smrznuta«, reče Tabik izvlačeći ključ i udarajući
šakom po ukrašenim vratima.

Aleksandrija je trljala ruke dok je čekala, znajući da ne
smije dati nikakva savjeta. Tabik je možda razdražljiv ostario
čovjek, ali sam je napravio bravu, pa ako je itko može otvoriti
to je on. Dok je ona pokušavala zanemariti vjetar, Tabik je
posegnuo za alatom i poslužio se malim čekićem da otuče led.
Kad u tome nije uspio, pokušao je s nekoliko kapi ulja i
naslanjao je ruke na metal nastojeći ugrijati mehanizam dok je
puhao u prste koji su se smrzavali pri dodiru.

»Krenulo je!« reče kad je brava napokon škljocnula i vrata
se otvorila da se ukaže tamni prostor radionice.

Aleksandriji su cvokotali zubi i tresle se ruke. Proći će
neko vrijeme prije nego što bude dovoljno topla da bi pokušala
išta raditi, i požalila je po običaju što Tabik ne uzme nekog roba
da dolazi ranije i naloži viganj. Nije htio ni čuti o tome. Nikada

nije posjedovao robove i naljutio se na Aleksandrijin prijedlog,
kazavši da bi to njoj moralo biti jasnije nego ikomu drugom.

Kao da to nije bilo dovoljno, moglo bi se čak dogoditi da
mu slugu proda neka razbojnička družina pa bi sva njihova
skupocjena roba završila u Klodijevim ili Milonovim škrinjama.
Isti ga je razlog sprječavao da ne unajmi noćnog čuvara, i
Aleksandrija je zahvaljivala bozima svakog jutra kad bi našli
netaknutu radionicu. Svim Tabikovim zamkama i bravama
pridružila se sreća koja ih je dotada pratila. Tješila ih je
spoznaja da neće proći dugo vremena i oni će kupiti prostraniju
radionicu u području koje manje uznemiruju razbojnci. Tabik je
na to naposljetku pristao, ali samo zbog toga da ispuni velike
narudžbe koje su bile okosnica njihova posla.

Tabik pohita da naloži viganj a Aleksandrija čvrsto zatvori
vrata protiv vjetra, ushićeno razgibavajući ukočene prste.

»Mi ćemo onda poći, gospodarice«, reče Tedo.

Kao uvijek nakon jutarnjeg pješačenja do radionice, jedva
je stajao na bolesnoj nozi i Aleksandrija je zabrinuto klimala
glavom. Tedo je svakog jutra bio isti, i premda ga nikada nije
smjesta poslala natrag na studen, on joj je uvijek pružao tu
mogućnost.

»Tek nakon što popijete nešto toplo«, rekla je odlučno.

Bio je dobar čovjek, iako je njegov sin bio posvema gluh i
nijem za sve što se ticalo onih koje je čuvao sa svojim ocem.
Naročito je izjutra bio mrzovoljan.

Svi su čuli ugodno pucketanje trješčica i cjepanica u peći
dok ju je Tabik oživljavao. Pokraj toga velikog željeznog bloka
za grijanje, radionici nije bila potrebna druga vatra.
Aleksandrija razbi led u vjedru koje je napunila prethodnog
dana i napuni vodom stari željezni kotlić koji je Tabik skovao u
istom vignju. Uobičajene su jutarnje radnje bile ugodne i tri su

se muškarca počela opuštati čim se prostorija zagrijala iznad
točke smrzavanja.

Aleksandrija se prenula kad su se otvorila vrata iza njih.

»Dođite poslije«, uzviknula je, a zatim umuknula kad su
tri čovjeka gruba izgleda ušla u tijesan prostor i za sobom
pomno zatvorila vrata.

»Nadam se da nećemo morati«, reče prvi.

Bio je tipičan izdanak uličica uz rimske zidine. Previše
prepreden da bi ga zanimale legije i previše pokvaren za svaki
normalan rad. Aleksandrija shvati da zaudara po ustajalom
smradu od nečistoće i dođe joj da uzmakne korak natrag.
Čovjek joj se naceri pokazujući tamnožute zube u smežuranim
desnima. Nije joj morao ništa više učiniti da bi znala kako je on
jedan od razbojnika što su se sjatili oko Klodija i Milona.
Vlasnici radionica u susjedstvu kazivali su grozne priče o
njihovim prijetnjama i nasilju, i Aleksandrija se nadala da ih
Tedo neće izazivati. Njihovi podsmješljivi pogledi nagnali su je
da se suoči s istinom da je njezin čuvar jednostavno prestar za
tu vrstu posla.

»Zatvoreno je«, rekao je Tabik iza nje.

Aleksandrija je čula slabašan zvek kad je podignuo neko
oruđe. Nije se okrenula, ali oči došljaka prikovale su se uz
njega. Vođa je prezirno otpuhnuo.

»Nama nije zatvoreno, starče. Osim ako ne želiš da se
zatvori svima drugima«, rekao je.

Aleksandrija ga je zamrzila zbog poznate osornosti. Ništa
ne gradi niti stvara, a ipak misli da ima prava ulaziti u radionice
i domove marljivih ljudi da im utjeruje strah u kosti.

»Što želite?« upita Tabik.

Vođa trojice počeša se po vratu i pogleda što je ondje
našao prije nego što će zgnječiti nešto crno među noktima.

»Želim od tebe desetinu, starče. Ova ulica nije sigurna ako
ne platiš desetinu. Osamdeset sestercija na mjesec i ništa se
neće dogoditi. Nitko neće dobiti batine dok se vraća kući. Ništa
vrijedno neće izgorjeti.« On zastade i namignu Aleksandriji.
»Nitko neće biti odvučen u pokrajnju uličicu i silovan. Mi ćemo
vas štititi.«

»Smeće jedno!« viknu Tabik. »Kako se usuđuješ doći u
moju radionicu s prijetnjama? Izlazi smjesta, ili ću zovnuti
stražu. Odvedi sa sobom svoje iskešene prijatelje!«

Činilo se da trojici ljudi ide na živce takav odgovor.

»Smiri se, starče«, reče prvi podignuvši široka ramena.
»Gledaj što ću ti učiniti ako ne spustiš taj čekić. Ili možda
mladiću? Učinit ću mu to ovdje pred vama, ako hoćeš. Bilo
ovako ili onako, ja ne odlazim dok ne dobijem prvu mjesečnu
svotu. Klodije ne voli one koju stvaraju probleme, a ova je ulica
sada njegova. Bolje ti je da platiš što si dužan i budeš miran.«
Zacerekao se i Aleksandrija se stresla od njegova glasa. »Stvar
je u tome da na to ne smiješ misliti kao na svoj novac. To je tek
još jedan gradski porez.«

»Ja plaćam poreze!« zaurla Tabik. Zamahnuo je čekićem i
čovjek se trznuo. Druga dvojica iza njega primaknuše se bliže i
Aleksandrija im je mogla vidjeti noževe za pasom.

Tedo naglo trže kratki gladius, i stanje u radionici naglo se
promijenilo. Sva tri su došljaka izvukla noževe, ali Tedo je
držao mač u ruci koja je bila snažnija nego njegova hroma
noga. Aleksandrija je vidjela srdžbu na vođinu licu. Nijedan se
nije okrenuo kad je Tedov sin izvukao bodež i pokazao ga.
Mlađi čovjek nije bio nikakva prijetnja, i vođa razbojnika je to
znao. I što je važnije, znao je da će morati ili ubiti čovjeka s
mačem ili otići.

»Neću te upozoravati, kurvin sine. Izlazi«, reče Tedo
polako, gledajući vođu u oči.

Razbojnički je vođa klimao glavom naprijed-natrag s
iznenadnim trzajima kao ratoborni pijetao. Tedo se pomaknu,
ali čovjek prasnu u smijeh i bukom ispuni radionicu.

»Malko si spor, je li tako? Mogao bih te ovdje srediti, ali
zašto bih se mučio kad je puno lakše dočekati te u mraku?«
Zatim je zanemario Teda i opet pogledao Tabika koji je još
stajao držeći čekić na ramenu.

»Osamdeset sestercija svakoga prvog u mjesecu. Prva
isplata do kraja današnjeg dana. To je samo posao, stara budalo.
Hoću li novac uzeti sada, ili da se vraćam po vas, jedno po
jedno?«

Ponovno je namignuo Aleksandriji i ona se trgnula znajući
što taj pogled znači.

»Ne. Platit ću ti. Zatim, kad odeš, reći ću stražarima i
naslađivati se kad ti budu odsijecali glavu.«

Tabik zavuče ruku ispod plašta i zveckanje kovanica
navede trojicu došljaka da se nasmiješe. Vođa glasno pucnu
jezikom.

»Ne, nećeš«, reče on. »Imam ja svojih prijatelja. Puno
prijatelja koji bi se naljutili ako bi me tko odveo na Marsovu
poljanu i pokazao mi krvnički nož. Tvojoj ženi i djeci bilo bi
jako žao ako bi se moji prijatelji naljutili zbog nečega slična.«

On vješto uhvati dobačenu kesu s novcem i prebroji
kovanice prije nego što će ih spremiti ispod grube tkanine, uz
golu kožu. Zacerekao se videći njihove izraze lica i pljunuo na
popločeni pod.

»Tako se to radi. Nadam se da ti posao dobro ide, starče.
Vidimo se idućeg mjeseca.«

Njih trojica otvoriše vrata i pognuše se prema vjetru koji
je navalio u radionicu. Ostavili su otvoreno iza sebe i nestali u
mračnim ulicama. Tedo priđe vratima i bučno ih zatvori,
spustivši zasun. Tabik je doista izgledao kao starac kad se
okrenuo od Aleksandrije ne mogavši izdržati njezin pogled. Bio
je blijed i drhtao je dok je odlagao čekić na klupu i uzimao
dugačku metlu. Počeo je mesti pod polaganim zamasima.

»Što ćemo učiniti?« upitala je Aleksandrija.

Tabik je dugo šutio, sve dok ona nije poželjela viknuti i
prekinuti tišinu istim pitanjem.

»Što možemo učiniti?« rekao je naposljetku. »Ne mogu
izvrgnuti pogibli svoju obitelj.«

»Možemo zatvoriti radionicu dok nove prostorije ne budu
gotove. To je na drugoj strani grada, Tabik. U boljoj četvrti.
Ondje će biti drukčije.«

Na Tabikovu se licu pojavila iscrpljenost i očajanje. »Ne.
Onaj gad ništa nije rekao o tome hoće li radionica biti otvorena
ili zatvorena. On će opet zatražiti novac makar mi ne prodali ni
jedan jedini broš.«

»Onda samo jedan mjesec. Dok ne zatvorimo i preselimo
se«, reče ona želeći vidjeti iskru života u njegovoj teškoj
ojađenosti.

Tabik je mrzio lopove. Dok je pružao kovanice za koje je
danima radio zaboljelo ga je više od tjelesne boli. Ruke su mu
se sada tresle dok je premještao zahvat na dršku metle. Onda je
podignuo pogled prema njoj.

»Nemamo se kamo preseliti, djevojko. Zar to ne znaš?
Samo sam iznenađen što prije nisu došli k nama. Sjećaš li se
malog Geranasa?«

Aleksandrija kimnu. Taj čovjek je bio draguljar dulje nego
Tabik i pravio je divne stvari od zlata.

»Čekićem su mu zdrobili desnu ruku kad nije htio platiti.
Možeš li to vjerovati? On više ne može zarađivati kad su ga
unakazili, ali njima nije stalo do toga. Samo žele da se priča
raširi, tako da im ljudi kao ja pokorno predaju što tako
mukotrpno zarade.« Tada je umuknuo, pritišćući snažno držak
metle dok nije glasno puknuo.

»Bolje ti je da poredaš alat, Aleksandrija. Danas moramo
završiti tri stvari.«

Glas mu je bio opor i ravan, i Tabik nije nastavio
uobičajene jutarnje poslove da bi radionicu pripremio za
mušterije.

»Ja imam prijateljâ, Tabik«, reče Aleksandrija. »Julije i
Brut su odsutni, ali Kras me poznaje. Mogu pokušati da se na
njih izvrši pritisak. To je svakako bolje nego da ništa ne
poduzimamo.«

Na Tabikovu licu nije se promijenio natmuren izraz.
»Učini to. Ne može škoditi«, reče on.

Tedo uzdahnu, zadjenuvši napokon mač. »Žao mi je«,
promrsi on.

Tabik ga je čuo. »Neka ti nije žao. Onomu bahatom gadu
nije se svidio tvoj izraz, bez obzira na njegove riječi.«

»Zašto si mu onda platio?« upita ga Aleksandrija.

Tabik otpuhnu. »Zato što bi ga tvoj čuvar ubio i oni bi se
vratili da nam zapale radionicu. Oni ne mogu dopustiti da ih
itko od nas pobijedi, djevojko, inače bi svi drugi prestali
plaćati.«

Okrenuo se prema Tedu i krupnom ga rukom potapšao po
ramenu, ne obzirući se na njegovu zbunjenost. »Dobro si se
držao, iako bih potražio čovjeka da zamijeni tvoga sina,
razumiješ? Treba ti ubojica za tvoju vrstu posla. Sad ću ti dati

topao napitak protiv hladnoće i zalogaj da pregrizeš prije nego
što odeš, ali noćas te ovdje trebam dugo vremena, razumiješ?«

»Bit ću ovdje«, obeća Tedo, preletjevši pogledom preko
zajapurena lica svoga sina.

Tabik ga pogleda u oči zadovoljno kimnu. »Dobar si ti
čovjek«, reče on. »Volio bih da je bila potrebna samo hrabrost.«

Brut pregleda napuklo staklo klepsidre. Unatoč krznenim

rukavicama prsti su mu bili ukočeni i hladni. Želio se samo
vratiti u vojarnu i umotati se kao medvjed u zimskom snu. Ali
svakidašnji poslovi u legiji morali su se nastaviti. Iako je studen
iznurivala ljude gore nego išta što su ikada upoznali, straže su
se morale smjenjivati nakon trosatnog kapanja vode iz jedne
posude u drugu. Brut tiho opsova za sebe kad je dodirom
pomaknuo komad stakla koji je zvučno pao u snijeg. Počešao se
po bradi koja mu je prekrivala lice. Julije je vidio da je korisno
prekinuti brijanje tijekom hladnih mjeseci, ali Brut je otkrio da
se njegov dah pretvara u mraz čim provede jedan sat vani.

»Zakloni ne pomažu. Morat ćemo pod njima paliti vatre.
Tek toliko da se voda ne smrzava. Imaš moje dopuštenje da
uzmeš nekoliko cjepanica iz zaliha za svaki zaklon. Straže ih
mogu održavati dok im traje smjena. Mislim da će im biti drago
zbog malo topline. Neka ti kovači naprave željezni zastor da se
zaštiti staklo i drvo od plamena, ili će pola vode ispariti.«

»Učinit ću tako, gospodine. Hvala«, odgovorio je
skoroteča, odahnuvši što je prošao bez prijekora. Brut je u sebi
mislio da je taj čovjek glupan što se sam nije toga sjetio, a
posljedica je bila uništenje jedinog načina da se u Desetoj legiji
određuje duljina straže.

Vojnici su napokon razumjeli zašto plemena ne idu u rat
po zimi. Prvi je snijeg napadao dovoljno težak da prolomi krov

na vojarnama, pretvorivši ugodne ležajeve u kaos vjetra i leda.
Idućeg su dana nanosi bili još dublji, i nakon mjesec dana Brut
se jedva mogao sjetiti kako se čovjek osjeća kad mu je toplo.
Iako su svake noći palili goleme vatre ispod zidova, toplina je
dopirala tek nekoliko stopa dok ju je otpuhivao neprestani
vjetar. Vidio je ledene ploče veličine teretnih kola na Rajni, a
snijeg bi ponekad toliko napadao da je stvarao pomičnu koru od
jedne obale do druge. Pitao se može li se rijeka zamrznuti do
proljeća.

Činilo im se da čitav dan provode u tami. Julije je davao
ljudima posla koliko god je mogao, ali smrznute su ruke bile
nespretne i mnoštvo ozljeda prisililo je Julija da obustavi svako
građenje kad se napokon pomirio sa zimom.

Brut pođe preko tabora dok su mu se noge bolno sklizale
na zaleđenim kolotečinama što su ostale iza kola s prtljagom.
Kako nije bilo paše, morali su zaklati većinu volova jer im nisu
mogli davati žito iz legijskih zaliha. Barem je meso ostajalo
svježe, pomisli sumorno Brut. Pogled mu je preletio preko hrpe
strvina ispod lepršava snijega. Meso je bilo tvrdo kao kamen,
poput svega ostaloga u okolici.

Brut se pope na zemljani zid tabora i zagleda se u sivilo.
Mekane mu pahuljice dotaknuše obraz ali se nisu rastopile na
njegovoj hladnoj koži. Ništa nije mogao vidjeti osim panjeva
prvih stabala koja su posjekli i dovukli da lože vatre.

Šuma ih je barem štitila od vjetra dok je trajala. Sada su
znali da su najbliže drveće trebali čuvati za posljednju sječu, ali
nikakvo dotadašnje iskustvo nije moglo pripremiti Rimljane na
žestinu te prve zime. Vladala je smrtonosna studen.

Brut je znao da mnogi ljudi nemaju dovoljno tople odjeće.
Oni kojima su podijeljene volujske kože mazali su ih svaki dan,
ali one su se sve više stvrdnjavale, poput željeza. Cijena para
krznenih rukavica premašivala je mjesečnu plaću, i rasla je dok

su zamčari ubijali zečeve i lisice stotinu milja daleko i donosili
krzna.

Barem su legije naposljetku dobile plaću. Julije je zarobio
dovoljno Ariovistova zlata i srebra da isplati tromjesečne
zaostatke svakom čovjeku. U Rimu bi im taj novac iscurio
između prstiju na kurve i vino, ali ovdje se nije imalo što s njim
činiti osim kockanja i mnogi su padali natrag u siromaštvo
nekoliko dana nakon primitka plaće. Odgovorniji su među
njima slali dio novca doma obitelji i rođacima.

Brut je zavidio onima koji su bili poslani natrag preko
Alpa u Arimin prije nego što su se zatvorili prijelazi. Taj se
potez svidio ljudima, iako je Brut znao da je učinjen iz nužde.
Na takvoj zimi dovoljno je teško bilo održavati goli život.
Svevski ratnici koji su preživjeli bitku nisu se mogli čuvati
toliko mračnih mjeseci. Bolje ih je bilo prodati kao gladijatore i
kućne stražare, pošto ih razdvoje i uvježbaju. Otkad se ustalila
tradicija da prihodi od zarobljenih robova pripadaju
legionarima, Svevi će svakom čovjeku koji se protiv njih borio
donijeti barem jedan zlatnik.

Vjetar je jače puhao duž zidova i Brut je počeo brojiti do
petsto u glavi, prisiljavajući se da barem toliko izdrži. Oni koji
su morali ondje stajati na straži zapadali su u strahovitu nevolju
i trebalo je da ljudi vide kako i on s njima trpi.

Pritegnuo je čvršće plašt oko prsiju, tresući se pri svakom
udisaju koji ga je tako rezao u grlu te je poželio da i ono obamre
poput čitava tijela. Kabera ga je upozorio na opasnost pa je
nosio dva para vunenih čarapa u sandalama, premda se činilo da
ni s njima nema nikakve razlike. Osamnaest je ljudi izgubilo
prste na nogama ili rukama od prvoga snijega, a bez Kabere
bilo bi toga i više. Svima se to dogodilo u prvim tjednima, prije
nego što su ljudi naučili poštivati hladnoću. Brut je vidio kako
jednom vojniku režu crne komade mesa oruđem za obradu

kopita, a najčudnije je bilo što se na njegovu licu vidio strpljiv
izraz. Nije osjetio nikakve boli ni kad su mu željezne čeljusti
pregrizale kosti.

Najbliži legionar izgledao je kao kip, i kad se Brut
dovukao bliže k njemu, vidio je da su mu oči sklopljene. Lice
mu je bilo blijedo i kroz čupavu bradu nazirali su se ožiljci.
Kazna za spavanje na straži bila je smrt, ali Brut je potapšao
čovjeka po leđima kao da ga pozdravlja, praveći se da ne vidi
užasan strah u očima koje su se raširile i smjesta stisnule zbog
vjetra.

»Gdje su ti rukavice, mladiću?« upita Brut, videći zgrčene
modre prste dok ih je vojnik izvlačio ispod tunike i zauzima
stav pozora.

»Izgubio sam ih, gospodine«, odgovori on.

Brut kimnu. Čovjek je bez sumnje kockar, jednako dobar
kao i stražar.

»Izgubit ćeš i ruke ako ih ne budeš grijao. Uzme moje. Ja
imam još jedan par.« Brut je promatrao kako ih mladi legionar
pokušava navući. Nije to mogao učiniti i nakon kraće borbe
jedna je rukavica pala. Brut ju je podignuo i nekako je navukao
preko stražarovih smrznutih prstiju. Nadao se da nije prekasno.
Naglo je otkopčao sponu na plaštu s krznenom podstavom i
omotao mladog vojnika, pokušavajući suzbiti drhtanje kad mu
se učinilo da ga vjetar grize za svaki izloženi dio tijela, usprkos
ostaloj odjeći. Zubi su mu počeli cvokotati i Brut ih snažno
stisnu da ih utiša.

»Molim te, gospodine, ne mogu uzeti tvoj plašt«, reče
stražar.

»On će te grijati dok ne završiš stražu, mladiću. Onda ga
možeš dati sljedećem koji dođe na tvoje mjesto, ako hoćeš. To
prepuštam tebi.«

»Dat ću mu ga, gospodine. Hvala.«

Brut je gledao kako se boja počinje vraćati u vojnikove
obraze. Zbog nekog razloga osjećao se iznenada veseo dok se
spuštao s bedema. Dio toga raspoloženja bila je činjenica da je
završio obilazak tabora, naravno. Vruć goveđi gulaš i krevet
ugrijan ciglama pomoći će mu da podnese gubitak jedinog
plašta i rukavica. Nadao se da će biti jednako veseo sljedeće
noći kad bez njih bude morao obilaziti tabor.

Julije izvuče željezni žarač iz vatre i zaroni ga u dva

pehara vina. Narezani klinčići zacvrčali su na površini i para je
suknula uvis kad je vratio žarač u plamen i jedan pehar ponudio
Morbenu.

Gledajući oko sebe, Julije je gotovo mogao povjerovati u
trajnost novih građevina. U kratkom vremenu prije prvoga
zimskog snijega njegove su legije produžile cestu od rimske
provincije na jugu gotovo do novih tabora, nedostajalo je još
samo pet milja puta. Drveće koje su obarali poslužilo je za
podizanje novih vojarna, i Julije je bio zadovoljan njihovim
napredovanjem dok zima nije udarila preko noći da bi sljedećeg
jutra na bedemima bili nađeni smrznuti stražari. Građevinski su
radovi bili prekinuti i ritam njihova života promijenio se kad su
se svi pokušaji uspostave trajne veze s jugom pretvorili u
temeljnu borbu za opstanak.

Julije je ipak usred toga iskorištavao vrijeme. Kako su
Heduanci imali iskustva s ljutim zimama, upotrijebio ih je kao
glasnike šaljući ih svim plemenima koja je poznavao.
Naposljetku je sklopio savezništvo s devet plemena i polagao
pravo na zemlju još triju unutar obližnjeg područja koje je
napustio Ariovist. Koliko će toga biti na snazi kad završi zima,
to nije znao. Ako ispune obećanja, imat će dovoljno
dragovoljaca da na proljeće osnuje dvije nove legije. Mnoga

manja plemena pristala su bez sumnje zato da bi se obučila u
vještinama koje su uništile Helvećane i Sveve, ali Julije je s
Markom Antonijem planirao kako će u te legije uključiti svoje
najpouzdanije ljude. To je već bio učinio s ljudima koje je
Katon poslao da štite njegova sina. Čak je i Katilinine plaćenike
pretvorio u legionare. Znali to oni ili ne, Gali koji mu pristupe
postat će pouzdani Rimljani kao Ciro ili sam Julije.

Više su ga zabrinjavala plemena koja nisu odgovorila na
njegove pozive. Belgijani su oslijepili heduanskog glasnika i
onda doveli njegova konja nadomak rimskih tabora ostavivši
životinju da sama nađe put do hrane i topline. Nervljani nisu
htjeli primiti njegova čovjeka i još su tri plemena slijedila
njihov primjer.

Julije je jedva čekao da ograne proljeće. Trenutak
ushićenja koje je oćutio kad je Ariovist pao kao pokošen nije se
više ponovio, ali i dalje je osjećao samopouzdanje koje se teško
moglo objasniti. Galija će biti njegova.

»Plemena koja si spomenuo nikada se nisu borila zajedno,
Julije. Lakše je zamisliti da Heduanci stanu rame uz rame s
Arvernjanima nego da se ijedni od njih pobrate.« Morben otpi
malo vrućeg vina i nagnu se bliže k vatri opuštajući se.

»Možda«, dopusti Julije, »ali moji ljudi jedva su zagrebali
po Galiji. Ima još plemena koja nisu ni čula za nas, pa kako bi
onda mogli prihvatiti vlast onih koje nikada nisu vidjeli?«

»Ne možeš ratovati protiv sviju njih, Julije. Čak ni tvoje
legije ne bi mogle to izvesti«, odgovori Morben.

Julije otpuhnu. »Nemoj biti toliko uvjeren, prijatelju. Moje
bi legije mogle usmrtiti i samog Aleksandra da se s njima
sukobio, ali kraj ovakve zime ne znam kamo bih ih trebao
povesti. Dalje na sjever? Na zapad? Trebam li potražiti jača
plemena i svladavati ih jedno po jedno? Čak se nadam da će se

boriti skupa, Morbene. Ako uspijem slomiti najjače među
njima, ostali će prihvatiti naše pravo na zemlju.«

»Već si udvostručio rimske posjede«, podsjeti ga Morben.

Julije je zurio u plamen, pokazujući peharom prema
nevidljivoj studeni napolju. »Ne mogu sjediti i čekati da mi
sami priđu. U svakom trenutku mogao bih biti opozvan u Rim.
Drugi bi čovjek mogao biti imenovan na moje mjesto.« Sabrao
se prije nego što će nastaviti, primijetivši da se u Morbenu
pobudilo snažno zanimanje. Iako mu je taj čovjek vrijedan
saveznik, Julije je dopustio vinu da iz njega izvuče previše
riječi.

Posljednje pismo od Krasa prije nego što je zima zatvorila
prijelaze preko Alpa ispunilo ga je nemirom. Pompej je gubio
vlast nad gradom i Julije se razbjesnio zbog slabosti Senata.
Gotovo je poželio da Pompej proglasi diktaturu da bi okončao
tiraniju ljudi poput Klodija i Milona. Oni su mu bili tek imena,
ali Kras je smatrao kako je prijetnja dovoljno ozbiljna da bi mu
priopćio svoje strahove, i Julije je znao da se stari lisac ne bi
preplašio pukih sjena. U jednom času Julije je čak razmišljao o
povratku u Rim da podupre Pompeja u Senatu, ali tomu je na
put stala galska zima. Strašno je bilo pomisliti da njegov voljeni
grad zapada u korupciju i nasilje dok on osvaja nove zemlje.
Odavno je prihvatio činjenicu da osvajanje neke zemlje mora
doći s krvlju, ali za taj prizor nije bilo mjesta u njegovu zavičaju
pa ga je i od same pomisli na to hvatao bijes.

»Toliko toga treba učiniti!« rekao je Morbenu, posežući
opet za žaračem u plamenu. »Mogu jedino sam sebe mučiti
planovima i pismima koja ne mogu ni poslati. Mislio sam da si
rekao kako je proljeće već trebalo doći? Gdje je otapanje
snijega koje si mi obećao?«

Morben slegnu ramenima. »Uskoro«, rekao je kao već
toliko puta prije.

31. POGLAVLJE

Kad je proljeće stiglo, više od sedam tisuća obitelji

zagušilo je ceste sjeverno od Rima. Iz prepunih gradskih ulica
krenulo je iseljavanje u potragu za novom zemljom koju je
obećao Julije Cezar. Oni koji su se bojali snage Klodija i
Milona pošli su širokim putovima da započnu nov život daleko
od gradskih zločina i prljavštine, prodavši sve što su
posjedovali da bi kupili oruđe i žito i volove da im vuku kola.
Bilo je to pogibeljno putovanje, dugačko više od tri stotine
milja do podnožja Alpa i s nepoznatim opasnostima s druge
strane planina.

Legije što ih je Julije uzeo iz Arimina očistile su sjever od
vojnih ophodnja, produživši zaštitu Rima do prijelomne točke.
Iako su krčme kraj cesta i utvrde još imale vojnu posadu,
dugačkim razmacima između njih harali su lupeži, i mnoge su
obitelji bile napadnute i ostavljene da očajavaju kraj puta. Neke
su pokupili oni koji su se na njih smilovali, dok su druge morale
prositi za hranu ili skapavati. Bolje su prolazile obitelji koje su
mogle unajmiti čuvare i njihovi su članovu spuštali glave dok
su prolazili pokraj ucviljenih ljudi što su bili pošli prije njih i
sada stajali ispruženih ruku na proljetnoj kiši.

Na posebnoj sjednici Senata Pompej je pročitao izvješća o
Julijevim pobjedama čim ih je primio. Bila mu je to slatkogorka
uloga i mogao je samo zaklimati glavom zbog ironije što
upravo on podupire Cezara kao sredstvo da suzbije nove ljude u
Senatu. Kras mu je otvorio oči rekavši da samo pobjede u Galiji
sprječavaju da grad ne bukne od puke panike dok se Klodije i
Milon bore za nadmoć u tajnim, krvavim bitkama. Unatoč

stvarnoj vlasti koju su stekli i utjecaju kojim su uzmahivali
okrutno kao toljagom, nisu učinili ništa za Rim osim što su mu
ispijali snagu. Ni Klodije ni Milon nisu propustili nijedno
izvješće. Odrasli su u talogu društva na gradskim uličicama, ali
uzbuđivali su se kao svaki građanin slušajući pojedinosti bitaka
koje su se vodile u njihovo ime.

Isprva je Pompej bio spreman proglasiti diktaturu da ih
obuzda. Oslobođen ograničenja zakona, mogao je obojicu
smaknuti bez suđenja. Kras ga je odgovorio od takva neopoziva
koraka. Ako ih ubije, rekao je Kras, drugi će zauzeti njihovo
mjesto, a Pompej neće opstati, možda čak ni Rim. Na hidri
rimske rulje izrast će nove glave, i tko god dođe umjesto njih
čuvat će se da ne nastupa javno i ne dolazi na sjednice Senata.
Kras je satima govorio svojem starom drugu, i Pompej je
naposljetku vidio koliko su mudri njegovi savjeti. Umjesto da
se opire, skrenuo je s uobičajena puta te počeo laskati ljudima i
nagrađivati ih. Podupro je Klodija da dobije mjesto glavnog
sudca i priredio svečanu večeru u njegovu čast. Skupa su
izabrali kandidate za konzularne izbore, nevažne ljude koji neće
učiniti ništa da poremete krhko stanje primirja. Tako je Pompej
uspostavio osjetljivu ravnotežu, znajući da ju je Klodije izabrao
djelomice i zbog toga da mu pomogne protiv Milona s kojim je
nastavio osobnu borbu.

Pompej je promatrao ljude ispred sebe dok je čitao
posljednje izvješće na govornici. Podignuvši jednoga, stekao je
neprijatelja u drugome, i u Milonovim očima nije bilo ničega
osim mržnje kad su im se susreli pogledi. Ali Klodije je sada
izgovarao njegovo ime sa savezničkim ponosom, i kad se
proljeće prometnulo u ljeto, Pompej je čak posjetio kuću toga
čovjeka u gradu gdje ga je dočekalo laskanje i udvaranje. Bila
je to opasna igra, ali nipošto nije smio poremetiti primirje
nastojeći postati diktatorom. Kako su stvari stajale, to bi značilo

građanski rat a on nije bio nimalo siguran da bi na kraju iz njega
izišao kao pobjednik.

Dok se Pompej nakašljavao da počne govoriti, kimnuo je
Klodiju i vidio zadovoljstvo na licu toga čovjeka nakon i
najmanjeg znaka poštovanja. To je bilo ono što je Kras zapažao
kod novih ljudi u Senatu. Iako su bili divljaci, žudjeli su za
ugledom svoga položaja, i otkad je Pompej krenuo novom
stazom, nijedan njegov pristaša nije nastradao od ruku
Klodijevih nasilnika. Kad je Pompej objavio namjeru da obnovi
trkalište, Klodije mu je prvi pristupio i ponudio neograničena
sredstva. Pompej mu je od zahvalnosti podignuo kip i pohvalio
njegovu velikodušnost u Senatu. Milon je odgovorio ponudom
da se obnovi Via Appia, i Pompej je zatomio ushićenje nad
prozirnim potezom toga čovjeka, dopustivši mu da ureže svoje
ime na Kapenskim vratima gdje je ta cesta ulazila u grad s juga.
Prvi put tijekom više od godinu dana osjećao je da se vlast nad
gradom opet nalazi u njegovim rukama kad su se dva suparnika
počela istančanije boriti, obojica jednako pohlepna za
priznanjem i prihvaćanjem. Novi su konzuli upozoreni na svoj
nesiguran položaj i ništa nisu činili bez prethodna dogovora s
gospodarima. Događaji su tako zastali na mrtvoj točki dok su se
privatne borbe nastavljale.

Pompej je pročitao imena plemena koja je Julije porazio u
prvim proljetnim bitkama, uživajući u mrtvoj tišini Senata.
Slušali su sa strahopoštovanjem koliko je robova poslano preko
Alpa. Remljani16 su postali podanicima. Nervljani su uništeni
gotovo do posljednjeg čovjeka. Belgijani su bili prisiljeni
položiti oružje i predati se. Aduaćani su bili ograničeni na jedan
jedini obzidani grad i zatim svladani na juriš. Pedeset tri tisuće
ljudi prodane su na robovskim tržnicama u Rimu samo od toga
posljednjeg plemena.

Pompej je čitao Julijeva izvješća i čak ni on nije mogao
pojmiti skriveni razdor što je ležao iza jednostavnih redaka.

Julije nije činio ništa da bi svoje pobjede prodao Senatu, ali
suhoparan jezik bio je sve dojmljiviji zbog onoga što nije
izrečeno. Pompej je pročitao sve do zaključnih primjedaba gdje
je Julije preporučivao svoje izvješće Senatu i procjenjivao
godišnje prihode od poreza iz zemalja koje je osvojio. Ni zvuka
se nije moglo čuti u Kuriji kad je Pompej stigao do posljednjeg
redka.

»Proglašavam da je Galija pacificirana i da će se sada
podvrgnuti zakonitoj vladavini Rima.«

Senatori su skočili na noge i klicali do promuklosti u
spontanom oduševljenju, a Pompej je podignuo ruku da ih utiša.

Kad su se napokon sami obuzdali, Pompej je progovorio
ispunivši čvrstim glasom cijelu prostoriju.

»Bogovi su nam udijelili nove zemlje, senatori. Moramo
dokazati da smo vrijedni vladavine nad njima. Kao što smo
donijeli mir u Španjolsku, tako ćemo ga donijeti i u tu još
divljiju zemlju. Naši će građani graditi ceste i uzgajati usjeve da
prehrane naše gradove. Mi ćemo im donijeti Rim, ne po snazi
naših legija, nego zato što smo u pravu i što smo pravedni i što
smo miljenici bogova.«

Pacificirana? Ti si im rekao da je Galija pacificirana?«

reče Brut sa zaprepaštenjem. »Ima mjesta u Galiji gdje nisu ni
čuli za nas! Gdje ti je bila pamet?«

Julije se namršti. »Tebi bi bilo draže da sam rekao ›još
opasna, ali gotovo pacificirana?‹ Takve bi riječi teško
nadahnule ljude da krenu u naseljavanje preko Alpa, Brute.«

»Ja bih se ipak zadovoljio izrazom ›gotovo pacificirana‹.
Više bi odgovaralo istini kad bismo rekli da su ti divljaci učinilo
gotovo sve umjesto nas u više navrata nego što mi se dade
pomisliti. I da su se kroz generacije borili jedni protiv drugih

dok nisu našli zajedničkog neprijatelja u Rimu, i sada smo
zavukli ruke u najgore osinje gnijezdo što sam ga ikada vidio.
To bi barem bilo istinitije.«

»U redu, Brute. To je učinjeno i s tim je svršeno.
Poznajem stanje bolje nego ti, a ona plemena koja nikada nisu
vidjela rimskog vojnika uskoro će ga vidjeti čim izgradimo
ceste. Ako Senat u meni vidi pokoritelja Galije, neće više biti
govora o mojem opozivu niti će me prisiljavati da platim
dugove. Mogu brojiti zlato koje im šaljem i poslužiti se
robovima da snize cijenu pšenice i drugih žitarica. Bit ću
slobodan prodrijeti sve do mora, pa i dalje. To je moja staza,
Brute. Zar ne vidiš da sam je našao? Za to sam se rodio. Tražim
samo još nekoliko godina, možda pet, i Galija hoće biti
pacificirana. Kažeš da nikada nisu za nas čuli? U redu, onda ću
osvojiti zemlje o kojima Rim ne zna ni da postoje! Pobrinut ću
se da se Jupiterov hram uzdiže iznad njihovih gradova kao
mramorna klisura. Donijet ću onim narodima što žive u takvoj
pustoši našu civilizaciju, našu znanost, našu umjetnost. Dovest
ću naše legije do točke gdje se zemlje dotiču mora i još dalje.
Tko zna što leži iza dalekih granica? Nemamo čak ni
zemljovida tih prostranstava, Brute. Čuli smo samo grčke
legende o maglovitim otocima na samom rubu svijeta. Zar to ne
potpaljuje tvoju maštu?«

Brut pogleda prijatelja i ništa ne odvrati, ne znajući
očekuje li on uistinu ikakav odgovor. Viđao je Julija u takvu
raspoloženju i prije, i ponekad ga je ono još moglo ganuti. Ali u
tom trenutku ipak se počeo zabrinjavati da Julije uopće nema na
pameti završetak osvajačkih pohoda. Čak su i veterani
uspoređivali svoga mladog vojskovođu s Aleksandrom, a
Marko Antonije je to upravo bestidno činio. Kad je lijepi
Rimljanin to spomenuo u vijeću, Brut je očekivao da će ga
Julije ukoriti zbog nespretna laskanja, ali on se samo nasmiješio
i uhvatio Marka Antonija za rame natočivši mu vino u pehar.

Helvetska je ravnica bila ograđena, prostrani komadi
zemlje isparcelirani da postanu imanjima doseljenika iz Rima.
Julija su žuljala obećanja i morao je ostati na bojnom polju da
bi ih ispunio. Da bi svoje legije isplaćivao u srebru, morao je
pljačkati gradove i boriti se ne za slavu nego da napuni škrinje i
još pošalje desetinu senatorima. Brut nije mogao nazreti kraja
tomu i jedini je u Julijevu vijeću počeo sumnjati u svrhu rata
koji vode. Kao Rimljanin mogao je prihvatiti razaranja koja
najavljuju mir, ali tomu se nije mogao veseliti kad je vidio da
sve služi samo zadovoljenju Julijeve želje za vlašću.

Julije se nije nijedanput pokolebao. Iako su ih Belgijani sa
saveznicima gadno pritisnuli u proljeće, legije su poprimile dio
vojskovođina samopouzdanja i plemena su bila nemilosrdno
pometena. Činilo se da ih je sve dotaknuo prst sudbine i nisu
mogli pretrpjeti poraz. Ponekad je i sam Brut bio time zaražen i
mogao je samo osokoliti čovjeka koji diže na njih mač dok
njegova željezna maska blista na suncu kao zlovoljno
božanstvo. Ali on je poznavao čovjeka ispod nje i predobro ga
je poznavao da bi mogao šutke poskakivati oko njega kao
legionari. Iako su odnosili pobjede zahvaljujući snazi i brzini,
sav su svoj uspjeh pripisivali Juliju. Dok je on živ, znali su da ih
nitko ne može potući.

Brut uzdahnu u sebi. Možda imaju pravo. Cijela istočna
Galija bila je pod vlasti legija, i ceste su se gradile stotinama
milja. Rim je tu izrástao iz zemlje a Julije je bio krvavo sjeme
promjene. Pogledao je svoga prijatelja i vidio na njegovu licu
silan ponos. Osim sve rjeđe kose i ožiljaka, bio je isti čovjek
kako ga je oduvijek znao. Ali vojnici su govorili da je na njemu
blagoslov bogova. Njegova nazočnost na bojišnici vrijedila je
barem kao dodatna legija dok su se trsili da se za njega srčano
bore, i Brut se osjetio posramljenim zbog svojih sitnih pritužaba
i klice odbojnosti koju je nastojao zanijekati.

Publije Kras je bio dobio zapovjedništvo nad dvjema
legijama da otputuje na sjever, i Julije je za svoje trenutno
raspoloženje zahvaljivao činjenici da je senatorov sin izvojevao
gotovo potpunu predaju tamošnjih plemena. Otvorili su stazu
prema moru, i premda se Brut zauzimao protiv toga, znao je da
ništa neće spriječiti Julija da svoje dragocjene legije ne povede
do obale. On je sanjao o Aleksandru i rubu svijeta.

Julijevo vijeće uđe u dugačku sobu unutar utvrđena tabora.
I oni su se promijenili tijekom boravka u Galiji, primijeti Brut.
Vodeći godinama bitke, Oktavijan i Publije Kras izgubili su i
posljednje tragove mladosti. Obojica su nosili ožiljke i sve
preživjeli postajući sve jači. Ciro je zapovijedao kohortom s
toliko odanosti Juliju da ga je podsjećao na vjerna hrta. Dok je
Brut i dalje mogao s Domicijem i Renijem raspravljati o svojim
dvojbama, vidio je kako Ciro napušta sobu kada god bi
primijetio i najmanji tračak kritike. Dva su Rimljanina na nj
gledala odbojno, ali su to prikrivali zbog Julija.

Kako se licemjerno ponašamo zbog njega, pomisli Brut za
sebe. Dok je Julije bivao društvu, svi su glumili braću,
ostavljajući pred vratima profesionalna neslaganja. Bilo je to
gotovo kao da su strahovali od pomisli da bi se on mogao
razočarati u njima.

Julije je položio bilješke na stol čekajući da se nalije vino.
Već je znao napamet izvješća i neće morati u njih ponovno
zavirivati. Čak je i Brut, premda sav potonuo u zle slutnje, sjeo
malo uspravnije pod pogledom onih plavih očiju i vidio da
drugi odgovaraju na sličan način.

Potkraj dana svi smo kao veliki psi, pomisli Brut posežući
za peharom.

»Tvoj je sporazum s Venetima17 propao, Krase«, reče
Julije mladom Rimljaninu.

Senatorov sin odmahnu glavom u nevjerici i Julije
progovori da ga oslobodi neugodnosti.

»Nisam ni očekivao da će trajati. Oni su prejaki uz more
da bi osjećali obveze prema nama, i sporazum je poslužio samo
zato da ih zadrži dok ne stignemo na sjeverozapad. Morat ću
imati nadzor nad tom obalom ako ikada krenem preko mora.«
Julije se zagledao u daljinu dok je razmišljao o budućnosti,
zatim se otresao toga maštanja. »Odveli su u zarobljeništvo
ljude iz kohorte koju si ostavio i zauzvrat traže puštanje svojih
talaca na slobodu. Moramo ih uništiti na moru ako ih hoćemo
vratiti za pregovarački stol. Slutim da oni drže kako se Rim bori
samo na kopnu, ali ima nas nekoliko koji drukčije mislimo.«

Zastao je dopustivši im da se nasmiju i susreo se s
Cirovim pogledom.

»Unajmio sam brodograditelje i tesare da nam izgrade
novu luku i brodove. Pompej će se pobrinuti za posade da bi
potom prošao kroz Herkulove stupove i oplovio Španjolsku i
sastao se s nama na sjeveru. To se u svakom slučaju podudara s
mojim planovima i ne možemo dopustiti da njihovo kršenje
prisege prođe bez odgovora. Morben mi kaže da su druga
plemena nemirna i da vrebaju na svaki izazov želeći vidjeti
možemo li na nj odgovoriti.«

»Koliko treba vremena da se brodovi izgrade?« upita
Renije.

»Bit će spremni za sljedeće proljeće, ako nađem sredstava
da ih platim. Pisao sam Senatu da preuzme teret plaća za naše
nove legije. Kras mi je zajamčio da će nam dati zajam ako nas
Senat iznevjeri, ali s pravom možemo pretpostaviti da su oni
zadovoljni našim napretkom ovdje. Možda ove godine ni zima
neće biti teška pa možemo obaviti sve pripreme tijekom
mračnih mjeseci.«

Julije zabubnja prstima po stolu.

»Imam jedinstveno izvješće od izviđača s Rajne. Više je
germanskih plemena prešlo na našu zemlju i moramo ih suzbiti.
Poslao sam petoricu Heduanaca da potvrde to izviđanje i
donesu nove procjene o njihovoj brojnosti. S njima ću se
sukobiti prije nego što predaleko zađu u našu zemlju. Kad ih
potučemo, planiram prijeći rijeku i progoniti ih kao što sam
trebao učiniti sa Svevima. Ne mogu dopustiti divljim
plemenima preko rijeke da nas napadaju s boka kada god
nanjuše kakvu slabost. Spremit ću im odgovor koji neće
zaboraviti dok traje taj naraštaj i zapečatiti iza sebe Rajnu kad
se vratim.«

Bacio je pogled oko stola dok su oni upijali novosti.

»Moramo brzo djelovati da ugušimo svaku prijetnju čim
se pojavi. Bude li još samo jedna u ovo vrijeme, rastegnut ćemo
se od jednog kraja Galije do drugog. Povest ću svoju Desetu i
Brutovu Treći galsku na Rajnu. Jedna od novih galskih legija
pratit će nas u pozadini. Neće doći u pitanje njihova odanost
protiv ovakva neprijatelja. Morben je pristao da njegovo
konjaništvo još jednom pođe sa mnom. Svi ostali djelovat ćete
neovisno u moje ime.

»Krase, od tebe očekujem da povratiš sjeverozapad i
uništiš venetske kopnene snage. Spali im brodove ili ih barem
odagnaj od obale i ne dopuštaj da pristaju radi opskrbe.
Domicije, ti ćeš uzeti Četvrtu galsku i biti njegova potpora.
Marko Antonije, ti ćeš se sa svojom legijom zadržati ovdje.
Dvanaesta i Peta ariminska ostat će s tobom. Bit ćeš moja
jezgra i očekujem da ne izgubiš nijednu osvojenu zemlju dok
budem izbivao. Budi oprezan, ali udari ako se javi potreba.«

»Posljednja je zadaća lagana, Beriko. Tvoja ariminska
legija zaslužila je odmor a meni je potreban dobar čovjek da
nadzire doseljenike što stižu preko Alpa. Senat će poslati četiri

pretora da upravljaju novim provincijama, i njima će trebati
pokazati stvarnost ovdašnjega stanja.«

Beriko zagunđa i zakoluta očima, nagnavši Julija na
smijeh. Pomisao da će glumiti dadilju tisućama neiskusnih
rimskih doseljenika nije obećavala idealnu službu, ali Beriko je
bio pouzdan upravitelj a Julije je istinu rekao kazavši da je
legija zaslužila neko vrijeme biti daleko od ritma neprekidnih
bitaka koje je vodila.

Julije je nastavio izdavati zapovijedi i dijeliti imenovanja
sve dok i posljednji čovjek nije znao svoje linije opskrbe i
dosege svojih ovlaštenja. Smiješio se dok su oni duhovito
uzvraćali i odgovarao na sva pitanja sa sveobuhvatnim znanjem
koje su po navici očekivali od njega. Legionari su tvrdili da zna
ime svakog čovjeka pod svojim zapovjedništvom, ali bilo to
istina ili ne, Julije je duboko poznavao svaku tančinu legijskog
života. Nikada se nije smeo ili uskratio brz odgovor na bilo koje
postavljeno pitanje, što je još više jačalo povjerenje njegovih
ljudi.

Brut ponovno pogleda oko stola i ne nađe ništa drugo osim
odlučnosti kod ljudi što su dobili zadaće koje su značile tegobu,
muku i možda smrt nekih među njima ili svih. Dok je Julije
širio zemljovide i počinjao prelaziti na podrobnija pitanja
zemljišta i opskrbe, Brut ga je promatrao jedva čujući riječi.
Koliko će ljudi iz te sobe ponovno vidjeti Rim? pitao se. Dok je
Julije prstom slijedio crtu Rajne i iznosio im svoje tvrdnje, Brut
nije mogao zamisliti vrijeme kad bi se čovjek kojega slijedi
uopće mogao prisiliti da se zaustavi.

32. POGLAVLJE

Prvoga dana jeseni četvrte Julijeve godine u Galiji,

Pompej i Kras šetali su se skupa Forumom vodeći ozbiljan
razgovor. Oko njih je veliki trg usred grada bio ispunjen
tisućama građana i robova. Govornici su se obraćali onima koji
su se dali nagovoriti da slušaju, i njihovi su glasovi zvonili
iznad glava mnoštva dotičući se stotinu različitih tema. Robovi
iz bogatih kuća žurno su se probijali između njih noseći omote i
svitke za svoje gospodare. Bilo je u modi odijevati kućne
robove u svijetle boje, i mnogi su nosili sjajnoplave ili zlatne
tunike, tako da se bezbroj preljeva prepletao s tamnocrvenom ili
smeđom odjećom radnika i trgovaca. Naoružani čuvari ponosno
su kročili preko Foruma, okružujući unajmitelje u sredini. Bilo
je to uobičajeno uzvrpoljeno i užurbano srce grada, tako da ni
Pompej ni Kras nisu primjećivali sitne razlike u raspoloženju
gomile što ih je okruživala.

Pompej je naslutio da se sprema nevolja tek kad je u njega
grubo udario jedan od njegovih legionara. Od pukoga
zaprepaštenja Pompej je zaboravio da mora spašavati goli život,
pa je zastao. Gomila se zbijala sve tješnje dok je oklijevao, a
lica su postajala ružna od zle namjere. Kras se brže osvijestio i
povukao Pompeja prema zgradi Senata. Bude li opet nemira,
najbolje je pobjeći što je moguće brže i poslati stražare da
uspostave red.

Prostor oko senatora bio je ispunjen ljudima koji su se
gurali i podrugivali. Kamen je proletio iznad njihovih glava i
pogodio nekoga drugog u gomili. Pompej je vidio kako jedan