Conn Iggulden - Imperator 03 - Polje mačeva

Brut je vodio dvadesetoricu ponajboljih ljudi s Domicijem

da uhiti Katilinu u njegovu domu. Bio je bijesan što su izgubili
ključne trenutke dok su provaljivali kroz izvanjsku kapiju. Kad
su prodrli do njegova prebivališta, Katilina je grijao ruke na
žeravniku punom zapaljenih papira. Čovjek je izgledao mirno
dok je pozdravljao vojnike. Lice mu je bilo gotovo isklesano od
tvrdih ploha, a širina njegovih ramena pokazivala je da se brine
o svojoj snazi. Nosio je o boku mač u urešenom toku, što je bilo
neobično za jednog senatora.

Utrčavši unutra Brut izli vrč vina na plamenove. Dok je
vlažan dim šišteći splašnjavao, zario je ruke u promočen pepeo,
ali ništa nije ostalo.

»Vaš zapovjednik je prestupio granicu, gospodo«,
primijeti Katilina.

»Dobio sam naređenje da te odvedem u Kuriju,8 senatore,
gdje ćeš odgovarati na optužbu za izdaju«, reče mu Domicije.

Katilina položi ruku na držak mača, a Brut i Domicije se
ukočiše.

»Ako još jednom dotakneš taj mač, smjesta ćeš umrijeti«,
upozori ga Brut tiho, i Katilinine se oči raširiše pod teškim
vjeđama dok je procjenjivao opasnost koja mu prijeti.

»Kako se zoveš?« upita on.

»Marko Brut iz Desete legije.«

»Dobro, Brute, konzul Kras je moj prijatelj, i kada budem
na slobodi, s tobom ću podrobnije o ovome raspraviti. Sada
učini kako ti je rečeno i vodi me u Senat.«

Domicije pruži ruku da uhvati senatora za mišicu, a
Katilina je odbi u stranu pokazujući pravu narav kroz prividni
mir.

»Da se nisi usudio staviti ruke na mene! Ja sam rimski
senator. Kada ovo prođe, nemoj misliti da ću zaboraviti uvrede
koje su mi nanesene. Tvoj gospodar neće biti uvijek u stanju da
te zaštiti od zakona.«

Katilina hitro prođe kraj njih sa smrtonosnim izrazom na
licu. Vojnici Desete postrojiše se oko njega razmjenjujući
zabrinute poglede. Domicije ništa više nije rekao kad su stigli
na ulicu, premda se radi sviju njih nadao da su druge skupine
našle neke dokaze za optužbu protiv tih ljudi. Bez toga i Julije
je mogao biti uzrokom vlastite propasti.

Cesta je vani vrvjela od jutarnje užurbanosti i Brut se
morao služiti plosnatom stranom mača da prokrči put. Gužva je
bila prevelika da bi se građani mogli lako sklanjati, pa se sporo
napredovalo. Brut je opsovao ispod glasa kad su stigli do prvog
ugla i nije osjetio promjenu u tišmi dok nije bilo gotovo
prekasno.

Iščeznule su žene i djeca, i vojnici Desete našli su se
okruženi ljudima mrka izgleda. Brut baci pogled na Katilinu.
Senatorovo je lice sjalo od likovanja. Brut osjeti da je stiješnjen
i opkoljen, i s bolnim razumijevanjem shvati da je Katilina bio
spreman za njihov dolazak.

»Branite se!« riknu Brut. Dok je još izdavao zapovijed,
vidio je kako se mačevi izvlače ispod plašteva i tunika i kako
gomila oživljuje od nasilja. Katilinini su se ljudi skrivali među
prolaznicima, čekajući da oslobode svoga vođu. Ulica se
uskomešala od mačeva i jauka kad su prvi vojnici Desete bili
iznenađeni i posječeni.

Brut vidje kako napadači odvlače Katilinu na sigurno i
pokuša ga zgrabiti. Bilo je to nemoguće. Čim je pružio ruku,
netko je na nju zamahnuo i on se srdito obranio. Pritisnut
tijelima, gotovo je osjetio paniku. Tada je vidio da je Domicije
raščistio okrvavljen prostor na ulici i prišao k njemu.

Vojnici Desete dobro su se držali, sijekući Katilinine
pristalice s okrutnom djelotvornošću dugotrajna vježbanja. Nije
bilo slaba čovjeka među njima, ali svaki se suočavao s dva-tri
mača što su divlje uzmahivala. Unatoč pomanjkanju vještine
kod napadača, borili su se s fanatičnom energijom, pa je čak i
legionarski štit mogao izdržati tek nekoliko udaraca.

Brut zgrabi čovjeka za grlo lijevom rukom i baci ga na put
dvojici drugih da bi ih pobio čistim udarcima kad su se oni
međusobno sudarili. Tada je osjetio da mu se smiruje uzbuđeno
srce, pružajući mu mogućnost da pogleda oko sebe. Izmaknuo
se ispred mača koji je zaprijetio da mu probode desnicu i zatim
presjekao grlo onomu koji je uzmahnuo. Grlo i prepone, najbrže
smrti.

Brut posrnu kad ga je nešto udarilo u donji dio leđa, i on
osjeti da je popustila jedna traka na njegovu oklopu poremetivši
mu ravnotežu. Okrenuo se s mačem pod oštrim kutom da bi
drugom čovjeku presjekao ključnu kost i poslao ga u mješavinu
blata i mesa pod njihovim nogama. Krv ga je poprskala i načas
je trepnuo, tražeći okom Katilinu. Senator je u međuvremenu
nestao.

»Raščistimo tu prokletu ulicu, Deseta!« viknuo je i
njegovi su ljudi odgovorili, krčeći mačevima put. Teške oštrice
zabadale su se u protivnike, odsijecajući udove lako kao da su
mesarske sjekire. Pošto su se neki Katilinini ljudi povukli sa
senatorom, redovi su se prorijedili i legionari su mogli odvajati
preostale zabadajući uzastopce mačeve u tjelesa da bi platili
uvredu napada jedinim novcem koji je zaslužila.

Kad je sve bilo gotovo, legionari su stajali zadihani dok su
im oklopi bili pokriveni crnom krvlju koja je polagano kapala s
uglačane kovine. Neki su pozorno išli od jednog do drugog
Katilinina čovjeka i posljednji put zabadali mačeve da budu
sigurni.

Brut obrisa okrvavljeni mač na čovjeku kojega je ubio i
pomno ga zadjenu u tok pošto je provjerio rub. Nije bilo
oštećenja na Cavallovu djelu.

Od početne dvadesetorice ostalo ih je samo jedanaest, a
još su dvojica umirala. Brut vidje kako ljudi bez zapovijedi
podižu drugove s ulice i podupiru ih, razmjenjujući posljednje
riječi dok su im životi otjecali s krvlju.

Brut se pokuša sabrati. Katilinini ljudi su bili spremni da
ga preotmu Desetoj. Senator bi već mogao biti na putu da se
pridruži pobunjenicima, ili oni njemu.

Brut je znao da brzo mora donijeti odluku. Ljudi su ga
gledali u tišini, čekajući njegovu riječ.

»Domicije, ostavi ranjenike da se o njima skrbe u
najbližim kućama. Prije nego što nas sustigneš, odnesi poruku
Juliju u Senatu. Sada ga ne možemo čekati. Svi ostali, trkom za
mnom.«

Brut zatim bez riječi nagnu u oštar kas, dok su ga njegovi
ljudi slijedili brzo koliko su bili sposobni.

Senatska je kuća bila u kaosu dok se trista senatora borilo

da jedni druge nadviču. Najglasniji su prosvjedi bili na sredini
podija gdje su četiri Julijeva uhićenika bila u lancima i
zahtijevala da se dokažu optužbe protiv njih. Ti su ljudi isprva
bili snuždeni, ali kad su shvatili da Katilina neće biti dovučen
da im se pridruži, brzo im se vratilo samopouzdanje.

Pompej je nestrpljivo čekao da zavlada tišina i naposljetku
je bio prisiljen dodati svoj glas općoj buci, zagrmjevši iznad
njih.

»Zauzmite svoja mjesta i umirite se!« riknuo je, zvjerajući
pogledom oko sebe. Najbliži do njega sjeli su dovoljno brzo i
val koji se proširio uskoro je uspostavio prividan red.

Pompej je pričekao dok se žamor nije pretvorio u šapat.
Čvrsto je stisnuo rubove govornice, ali prije nego što se mogao
obratiti neposlušnu Senatu, jedan od četvorice optuženika
podignuo je lance da se potuži.

»Konzule, zahtijevam da nas oslobode. Dovučeni smo
ovamo iz svojih domova…«

»Umukni, ili ću zapovjediti da ti željezom začepe usta«,
uzvratio je Pompej. Govorio je mirno, ali ovaj put je njegov
glas stigao do najdaljega kutka kuće. »Imat ćeš prigode
odgovoriti na optužbe koje je Cezar iznio protiv tebe.« Zatim je
duboko udahnuo.

»Senatori, ovi ljudi su optuženi zbog urote da se u gradu
izazovu neredi koji bi odveli do posvemašnje pobune i svrgnuća
vlasti ovoga tijela, da bi dosegnuli vrhunac u umorstvu naših
službenika. Vi koji tako glasno vapite za pravdom dobro biste
učinili da razmislite o ozbiljnosti tih prijestupa. Umirite se svi
da čujete Cezara koji ih optužuje.«

Dok je Julije prilazio govornici, osjetio je kako mu znoj
oblijeva tijelo. Gdje je Katilina? Bilo je dovoljno vremena da ga
Brut dovede s ostalima, ali sad je Julije svaki korak osjećao kao
polagani hod prema propasti. Nije imao ništa osim Krasove
riječi da napadne te ljude i da rasprši vlastite sumnje.

Suočio se s redovima svojih kolega, primjećujući
pobunjenički izraz na mnogim licima. Gotovo nasuprot njemu
sjedio je Svetonije s Bibilom. Njih dvojica su očito treptala
iščekujući kako će sve to proteći. I Cina je bio tu, lice mu je
bilo bezizražajno kad je kimnuo Juliju. Poslije smrti njegove
kćeri rijetko su ga vidjeli u Senatu. Nije moglo biti prijateljstva

među njima, ali Julije nije smatrao da mu je neprijatelj. Volio bi
da tako može biti siguran u ostale članove Senata.

Julije udahnu da se smiri dok je pribirao misli. Ako je i u
čemu pogriješio, s njim je svršeno. Ako ga je Kras doveo u taj
položaj da ga prepusti vukovima, očekuje ga sramota a možda i
prognanstvo.

Julije uhvati Krasov pogled tražeći u njemu znak trijumfa.
Starac se lagano dotaknuo grudi a Julije ničim nije odao da je to
vidio.

»Optužujem ove ljude i još jednoga, kojemu je ime Lucije
Sergije Katilina, zbog izdaje usmjerene protiv grada i Senata«,
poče Julije i njegove riječi odjeknuše u mrtvoj tišini. Činilo se
da iz njega izlazi treperav dah. Više nije bilo uzmaka.

»Mogu potvrditi da je skupljena vojska u gradovima i
selima sjeverno od Rima, jakosti od osam do deset tisuća ljudi.
S Katilinom na čelu, bili su spremni napasti kad im se dade
znak u obliku podmetnutih požara na rimskim brežuljcima,
skupa s općim neredima na ulicama. To su trebali obaviti
njihovi pristaše u gradu.«

Sve su oči bile uprte u četiri okovana čovjeka pred
njihovim nogama. Stajali su prkosno skupa, uzvraćajući oštre
poglede. Jedan je od njih klimao glavom kao da ne može
vjerovati Julijevim riječima.

Prije nego što je Julije mogao nastaviti, glasnik u
senatskoj odori dotrčao je do njega i pružio mu voštanu tablicu.
Julije je brzo pročitao što piše i namrštio se.

»Imamo nadalje vijest da je vođa ovih ljudi umaknuo
onima koje sam poslao da ga uhite. Tražim sada odobrenje
Senata da povedem Desetu na sjever protiv odmetnika koje su
okupili. To se ne smije odgađati.«

Jedan senator ustade polako iz posjedalih redova. »Koji
nam dokaz nudiš?«

»Moju riječ i Krasovu riječ«, odgovori Julije brzo,
zanemarujući vlastite sumnje. »Takva je narav urote da ne
ostavlja previše tragova, senatore. Katilina je umaknuo ubivši
devet mojih ljudi. Prije toga pristupio je konzulu Krasu s ovom
četvoricom pred vama, nudeći mu Pompejevu smrt i novi
poredak u Rimu. Ostatak dokaza mora pričekati dok ne
otklonim prijetnju našem gradu.«

Tada ustade Kras i Julije se susrete s njegovim očima ne
znajući ni dalje može li mu vjerovati. Konzul pogleda dolje na
okovane urotnike i na njegovu se licu pokaza izraz strašne
srdžbe.

»Proglašavam Katilinu izdajicom.«

Julije osjeti kako ga je zapljusnuo val olakšanja nakon
Krasovih riječi. Što god stari konzul činio, barem njega ne
očekuje pad. Kras ga pogleda uprijeko prije nego što će
nastaviti a Julije se upita koliko taj čovjek razumije od njegovih
misli.

»Kao konzul, dajem svoj pristanak da Deseta napusti Rim
i krene na taj pohod. Pompeju?«

Pompej ustade, pogledavši oštro jednoga pa drugoga. I on
je mogao osjetiti da mu nije ispričana cijela priča, ali nakon
poduže stanke kimnu.

»Neka dakle pođe. Vjerovat ću da je potreba velika kao
što mi je rečeno, Julije. Moja legija će biti spremna protiv
pobune u gradu. Ipak, ovi ljudi koje nazivaš urotnicima neće
biti osuđeni dok se ne vratiš i dok situacija ne bude posvema
jasna. Ja ću ih osobno ispitati.«

Oluja šapata podiže se iz klupa nakon te jezgrovite
rasprave, i zatim njih trojica nijemo počeše razmatrati uzajamne
položaje. Nijedan od njih nije se odavao.

Kras je prvi prekinuo tajac i zovnuo pisara da napiše
naređenje, pruživši ga u ruke Juliju kad je sišao s govornice.

»Izvrši svoju dužnost i bit ćeš siguran«, promrmljao je.

Julije je u njega zurio na trenutak prije nego što će izjuriti
na Forum.

12. POGLAVLJE

Brut je sa svojim konjanicima jahao na čelu Desete,

prelazeći mnogo puta udaljenost od pješaka kad su odlazili u
izvidnicu ispred kolone i pretraživali okolicu s bokova. Nužno
su morali biti sjeverno i zapadno od grada jer se glavnina legije
trebala pozvati iz tabora blizu obale da bi krenula prečacem i
susrela se s jednom jedinom centurijom koju je Brut doveo iz
Primigenijinih vojarna.

Kad su se spojili, dio briga koje su opsjedale Bruta
iščeznuo je od ushićenja što prvi put vodi legiju protiv
neprijatelja. Iako se nadao da će ugledati Julija kako ga sustiže,
drugi dio njegove naravi nadao se da će ostati sam i odvesti
ljude u bitku. Njegovi extraordinarii preustrojavali su se na
zapovijed kao da su se godinama skupa borili. Brut je uživao u
pogledu na njih i osjetio priličnu odbojnost prema pomisli da ih
ikomu treba prepustiti.

Renije je ostao kraj obale s pet centurija da čuva opremu i
zlato iz Španjolske. To se moralo učiniti, ali Brut je prigovarao
zbog svakog izgubljena čovjeka jer mu je broj neprijatelja bio
nepoznat. Dok je bacao profesionalno oko niz kolonu, osjećao
je trnce ponosa zbog ljudi koji su stupali iza njega. Počeli su ni
s čim osim zlatna orla i uspomene na Marija, ali opet su postali
legijom i bili su njegovi.

Podignuo je oči prema položaju sunca i sjetio se
zemljovida koji su nacrtali njegovi izviđači. Katilinine su snage
bile više od jednog dana hoda daleko od grada pa je morao
odlučiti hoće li podignuti utvrđen logor ili marširati cijelu noć.

Deseta je bila svježija nego što su se ikada nadali da će biti,
odavno oporavljena od plovidbe koja ih je dovela doma. Isto
tako odmetnička misao ga je podsjetila da bi ih Julije lako
sustigao ako budu logorovali i zapovjedništvo bi se ponovno
prenijelo na njega. Neravno zemljište bit će podmuklo po
mraku, ali Brut odluči tjerati svoje ljude dok ne stignu do
neprijatelja.

Pokrajina Etrurija, kojoj je Rim tvorio najjužniju točku,
bila je zemlja brda i klanaca, i teško je bilo njome putovati.
Deseta je bila prisiljena razviti se u šire redove da pronalazi put
oko drevnih klisura i dolina, i Brut je sa zadovoljstvom gledao
kako se formacije brzo i disciplinirano mijenjaju.

Oktavijan je galopirao preko njegova vidnog polja i
okrenuo konja s munjevitim pokazivanjem vještine kad mu je
došao naporedo.

»Koliko još imamo?« viknuo je nadglasavši zveket i topot
vojske.

»Trideset milja do sela koja smo izviđali«, odgovori Brut
smiješeći se. Mogao je vidjeti uzbuđenje koje se zrcalilo na
Oktavijanovu licu. Mladić još nije sudjelovao u bitci i za njega
napredovanje nisu mutile misli na smrt i bol. Brut je trebao biti
neosjetljiv, premda je Deseta sjala na suncu dok je mladić,
kakav je i sam nekoć bio, uživao u zapovijedanju.

»Uzmi centuriju da izvidiš pozadinu«, naredi Brut ne
osvrćući se na razočaranje koje se pojavilo na mladićevu licu.
Teško mu je to palo, ali Brut nije mogao dopustiti Oktavijanu
da juriša u prvim redovima prije nego što iskusi malo više
stvarnosti bitke.

Promatrao je kako Oktavijan okuplja jahače i kreće u
savršenom redu prema začelju kolone. Brut zadovoljno kimnu
sam sebi, naslađujući se mogućnošću da o sebi razmišlja kao o
generalu.

Sjetio se kako je prije mnogo godina Primigeniju predao
Juliju, i gorko žaljenje je ovladalo njime prije nego što ga je
mogao potisnuti. Zapovjedništvo koje obavlja samo je zamjena
dok ne stigne Julije, ali ipak je znao da će trenutci toga
marširanja dugo trajati u njegovu pamćenju.

Jedan je izviđač brzo dojurio i konj se poskliznuo na rahloj
zemlji kad je jahač trznuo uzdom. Čovjekovo je lice bilo blijedo
od uzbuđenja.

»Neprijatelj je na vidiku, gospodine. Marširaju prema
Rimu.«

»Koliko ih ima?« odsiječe Brut dok mu je srce žestoko
zakucalo.

»Dvije legije neredovitih vojnika, gospodine, u otvorenim
četvorinama. Nemaju konjaništva koliko sam mogao vidjeti.«

Iz pozadine se prolomila vika i Brut se okrenuo u sedlu
gotovo prestravljen. Iza kolone dva su konjanika galopirala
prema njima. Tada je spoznao da je Domicije izvršio dužnost i
da dovodi Julija u Desetu. Stisnuo je zube od srdžbe koja ga je
preplavila.

Okrenuo se prema izviđaču i zastao. Treba li pričekati da
dođe Julije i preuzme zapovjedništvo? Ne, neće čekati. On treba
izdati zapovijed pa je duboko udahnuo.

»Prenesi zapovijed. Neka krenu i napadnu neprijatelja.
Trubači neka oglase poredak u manipulima. Velites9 na čelo da
se s njima sukobe. Extraordinarii na bokove. Razbit ćemo te
gadove u prvom naletu.«

Izviđač je pozdravio i odjurio u galopu, a Brut je osjetio
prazninu dok je promatrao oblak prašine koji je obećavao krv i
bitku. Sada će ih preuzeti Julije.

Kad su ugledali kako prema njima ide legija, redovi

plaćenika pokolebali su se i usporili. Deseta je klizila preko
polja kao nekakva golema posrebrena zvijer i tlo je lagano
podrhtavalo u ritmu njihova stupanja. Mnoštvo zastava
podignulo se i razvilo na vjetru, a žaloban zvuk rogova mogao
se tiho razabrati u hujanju lahora.

Četiri tisuće onih koji su došli po Katilinino zlato bile su
iz Galije, a njihov vođa okrenuo se prema Rimljaninu spustivši
mu snažnu ruku na rame.

»Rekao si da put do grada neće biti branjen«, zarežao je.

Katilina strese sa sebe njegovu ruku. »Imamo dovoljno
snage da se s njima sukobimo, Glavise«, odbrusi on. »Znao si
da će ovo biti krvav posao.«

Gal kimnu, žmireći kroz prašinu prema rimskim redovima.
Zubi su mu bljesnuli kroz bradu dok je izvlačio mač iz toka na
leđima, zagunđavši kad je osjetio njegovu težinu. Svuda oko
njega ljudi su slijedili tu kretnju, dok se mnoštvo oštrica nije
podignulo iznad glava da dočeka juriš.

»Samo ova malena legija, dakle, i još jedna u gradu. Pojest
ćemo ih«, obeća Glavis, zabacivši glavu da zaurla. Gali oko
njega odgovoriše i njihovi se prednji redovi razmaknuše da bi
se brže kretali, trčeći preko neravna zemljišta.

Katilina također izvuče mač i obrisa znoj iz očiju. Srce mu
je lupalo od nenavikla straha i on se pitao je li Gal to primijetio.
Odmahnuo je glavom od ogorčenosti i prokleo Krasa zbog
njegovih laži. Moglo je biti izgleda da se zauzme Rim u
pometnji i panici po mraku, ali što će protiv legije na bojištu?

Brojčano smo nadmoćniji, šapnuo je sam sebi, teško
gutajući pljuvačku. Pred sobom je vidio uzbibanu masu konja
koji su zaobilazili pješake. Tlo se potresalo od težine juriša, i

Katilina iznenada povjerova da će umrijeti. U tom je trenutku
iščeznuo njegov strah i noge su mu bile lake kad je potrčao.

Julije preuze zapovjedništvo bez oklijevanja dojahavši na

zapjenjenu konju do Bruta. Pružio mu je voštanu tablicu s
potpisima konzulâ.

»Sad smo u skladu sa zakonom. Jesi li izdao borbene
zapovijedi?«

»Jesam«, odgovori Brut. Pokušao je sakriti hladnoću koju
je osjećao, ali Julije nije gledao u njega nego prosuđivao crtu
napredovanja pobunjeničkih snaga.

»Extraordinarii su spremni na bokovima«, reče Brut.
»Volio bih se njima pridružiti.«

Julije kimnu. »Želim da brzo razbijemo te plaćenike.
Preuzmi desni bok i povedi ih na moj znak. Dva kratka zvuka
rogova. Dobro slušaj.«

Brut pozdravi i udalji se, odrekavši se zapovjedništva bez
osvrtanja. Njegovi su extraordinarii već bili zauzeli položaj na
rubu redova. Propustili su njegova konja do čela kad su vidjeli
da im se pridružuje, i nekoliko veselih glasova uzviknulo je
dobrodošlicu. Brut se na to namrštio, nadajući se da konjanici
nisu previše samopouzdani. Kao u slučaju Oktavijana, ima
razlike između razbijanja ciljnih štitova na komadiće i hitanja
kopalja u žive ljude.

»Držite poredak«, proderao se Brut iznad njihovih glava,
probadajući ih pogledom.

Oni tada umuknuše, iako je uzbuđenje bilo opipljivo.
Konji su njištali i trzali se da im se dopusti potrčati, ali čvrste su
ih ruke obuzdavale. Ljudi su bili nemirni, Brut je to mogao

vidjeti. Mnogi su stalno pregledavali koplja, razvezujući ih iz
dugačkih kožnih držača što su visjeli konjima niz bokove.

Sad su već mogli vidjeti pobunjenička lica, more ljudi što
viču i trče držeći mačeve visoko iznad ramena za jedan silovit
udarac. Oštrice su blistale na suncu.

Centurije Desete legije stijesniše redove, svaki je čovjek
bio spreman s mačem i štitom koji brani njegova druga slijeva.
Nije bilo razmaka u redovima dok su kasom išli naprijed. Tada
su se trubači oglasili s tri kratka zvuka i Deseta je prešla u trk,
održavajući tišinu do posljednjeg trenutka kad su zaurlali kao
jedan i podignuli uzrak koplja.

Teški željezni šiljci obarali su s nogu ljude duž
neprijateljske crte, i Brut je zapovjedio da konjanici jurnu
odmah iza njih, usmjeravajući točnije udarce na svakoga tko bi
pokušao uvesti reda među neprijateljima. Prije nego što su se
vojske ozbiljno sukobile, stotine su poginule bez ijednog
izgubljena rimskog života. Extraordinarii su opkolili krila i
Julije je mogao vidjeti kako jahači nesvjesno pokrivaju leđa
štitovima dok uzmahuju. Bila je to divna smotra vještine i
uvježbanosti, i Julije je bio zanesen gledajući prizor kad su se
dvije bojne crte srazile.

Glavis je potrošio svoj prvi strašan udarac na štit i skroz
ga probio. Dok se pokušavao odmaknuti, neki mač mu se zabo
u trbuh. Trgnuo se očekujući bol i opet podignuo oštricu. Dok je
uzmahivao da zada sljedeći udarac, drugi ga je Rimljanin
žestoko udario štitom i on se svalio pobočke dok mu je mač
ispao iz utrnulih prstiju. Glavis se zatim uspaničio kad je
pogledao gore i vidio šumu nogu i mačeva što počinju prelaziti
preko njega. Udarali su ga i gazili nogama i tijelo mu je za
kratko vrijeme bilo probodeno još četiri puta. Krv je tekla iz
njega i on je umorno pljunuo kad ju je osjetio u grlu. Upinjao se
da ustane, ali oni su nastavili udarati po njegovu tijelu. Nitko

nije mogao primijetiti točan trenutak njegove smrti. Nije imao
vremena vidjeti kako se raspada čelna crta njegovih Gala kad su
shvatili da ne mogu poremetiti borbeni ritam Desete.

Kad su vidjeli da je Glavis pao, Gali su se pokolebali i to
je bio trenutak koji je Julije želio vidjeti. Viknuo je trubačima i
odjeknula su dva kratka zvuka.

Brut ih je čuo i osjetio kako mu je srce zaigralo u grudima.
Unatoč brojčanoj nadmoći, plaćenici su se slamali pod rimskim
jurišem. Neki su već počinjali bježati, odbacujući mačeve. Brut
se nacerio kad je podignuo stisnutu šaku i njome zamahnuo
prema neprijatelju. Njihovi držači koplja već su bili prazni i sad
će pokazati svoju pravu vrijednost. Extraordinarii su odgovorili
kao da su se cijelog života borili zajedno, razmičući se jedni od
drugih da dobiju više prostora i prodirući zatim među
neprijateljske redove poput noža. Svaki je jahač vodio konja s
jednom rukom na uzdi, dok je njegova dugačka spatha10
odsijecala glave koje su im se suprotstavljale. Konji su bili
dovoljno teški da pred sobom ruše ljude, i ništa se nije moglo
oduprijeti pukoj njihovoj težini kada su zaranjali u protivničke
redove, sve dublje i dublje, razbijajući pobunjenike.

Čelni red Desete pomicao se brzo preko neprijatelja, dok
se svaki borac služio oštricom i štitom znajući da ga pokriva
brat s desne strane. Bili su nezaustavljivi i kad su pali prvi
redovi oni su povećali brzinu, sopćući i gunđajući od napora
dok su im se ruke počinjale umarati.

Julije izdade zapovijedi za maniples i centurioni ih glasno
izviknuše. Veliti uzmaknuše laka koraka i pustiše da naprijed
stupe triarii u težim oklopima.

Pobunjenici su se raspali kad su na njih navalili svježi
vojnici. Stotine su pobacale oružje i još više stotina ih je trkom
pobjeglo, ne osvrćući se na pozive svojih vođa.

Za one koji su se prerano predali nije moglo biti milosti.
Rimska čelna crta nije im mogla dopustiti da joj ostanu iza leđa
i svi su pobijeni s ostalima.

Extraordinarii su lijetali oko odmetnika kao crna masa
konja što frkću i jahača što viču, umrljana krvlju i dovoljno
divlja da stvara noćne more. Opkolili su neprijateljske snage i
tada su, kao na neki opći znak, tisuće ljudi odbacile mačeve i
podignule ruke uvis, teško dišući.

Julije je oklijevao kad je vidio svršetak. Da nije
zapovjedio trubačima da oglase prestanak borbe, Deseta bi
nastavila dok i posljednji odmetnik ne bi pao mrtav. Dio njega
bio je u iskušenju da dopusti da se to dogodi. Što će s toliko
zarobljenika? Tisuće ih moraju ostati na životu, a ne smije im se
dopustiti da se vrate u svoje zemlje i domove. Čekao je,
osjećajući na sebi oči svojih centuriona koji su čekali znak da
prestane ubijanje. Do tada je već nastala klaonica i poraženi
Gali što su bili najbliži rimskim redovima počinjali su opet
posezati za oružjem, radije nego da umru nenaoružani. Julije
tiho opsova za sebe, odsjekavši rukom prema dolje. Trubači su
vidjeli tu kretnju i oglasili se zvukom koji se stišavao. I sve je
bilo gotovo.

Preživjeli su ostali razoružani brzinom s kojom su se
vojnici Desete mogli rasporediti između njih. U malim su
skupinama premetali plaćenike, i samo jedan Rimljanin je
uklanjao mačeve dok su drugi to promatrali mrko usredotočeni,
spremni kazniti svaku naglu kretnju.

Prozvani su plaćenički časnici da iziđu iz redova i stanu
pred Julija. Gledali su ga šutke pomireni sa sudbinom,
čudnovata skupina, u gruboj odjeći s rasparenom opremom.

Hladan je povjetarac puhao bojišnicom dok se sunce

spuštalo iza obzora. Julije je pogledao klečeće zarobljenike
svrstane u redove u kojima su trupla prekidala ravne linije.
Nađeno je Katilinino tijelo i dovučeno na čelo. Julije je bacio
pogled na nešto izbodeno i okrvavljeno što je prije bilo senator.
On više ne može odgovarati na pitanja.

Iako je Julije mislio da zna istinu o neuspjeloj pobuni,
naslućivao je da Kras neće ostati neokrznut zbog svoje uloge u
njoj. Možda je neke istine bolje držati izvan javnoga pogleda.
Ne bi škodilo imati najbogatijega čovjeka u Rimu za dužnika.

Osvrnuo se na drugu stranu gdje je Oktavijan tapšao konja
po vratu, sav blistajući od uzbuđenja zbog brzine i straha.
Extraordinarii su napokon okrvavili ruke. Konji i ljudi bili su
poprskani zgrušanom krvlju i zemljom nakon juriša. Brut je
stajao među njima, razmjenjujući smirene riječi pohvale dok je
čekao da Julije sve okonča. U vjerojatnoj zapovijedi neće
uživati, priznao je Brut sam sebi, ali Rim ne bi dopustio
nikakvo milosrđe.

Julije dade znak vojnicima Desete da zarobljenike
dotjeraju bliže k njemu. Niži časnici gurali su plaćenike
palicama, oborivši jednoga od njih na zemlju. Čovjek je
gnjevno uzviknuo i bio bi se bacio na njih da ga jedan sudrug
nije zaustavio. Julije je slušao kako raspravljaju, ali jezik mu je
bio nepoznat.

»Ima li među vama neki zapovjednik?« upitao ih je
napokon.

Vođe su se pogledali između sebe a onda je jedan stupio
naprijed.

»Bio je Glavis, za one od nas iz Galije«, rekao je čovjek.
Pokazao je palcem iza leđa na hrpe tjelesa što su ležala na
zemlji. »Tamo je otraga, negdje.«

Čovjek je pogledom uzvratio na Julijevu hladnu procjenu
prije nego što je skrenuo oči na drugu stranu. Zurio je preko
bojišnice s tužnim izrazom lica, zatim je opet pogledao u Julija.

»Imaš naše oružje, Rimljanine. Nismo ti više nikakva
prijetnja. Pusti nas da odemo.«

Julije polagano odmahnu glavom. »Nikada nam niste bili
prijetnja«, reče zapazivši iskru vatre koja je zasjala u
čovjekovim očima prije nego što će se ugasiti. Povisio je glas
da stigne do sviju njih.

»Imate izbor, gospodo. Ili ćete umrijeti po mojem
naređenju…« Oklijevao je. Pompej će pomahnitati kad to čuje.
»Ili ćete položiti prisegu kao legionari, pod mojim
zapovjedništvom.«

Žamor koji je uslijedio nije se ograničio na plaćenike. I
vojnici Desete legije zinuli su od čuda zbog onoga što su čuli.

»Dobivat ćete plaću svakoga prvog dana u mjesecu.
Sedamdeset pet srebrenjaka svakom čovjeku, iako će dio toga
biti ustegnut.«

»Koliko?« uzviknu netko.

Julije se okrenuo u pravcu glasa. »Dovoljno za sol, hranu,
opremu i desetinu namijenjenu udovicama i siročadi. Četrdeset
dva denara bit će ostavljena svakom čovjeku da ih potroši kako
hoće.« Tada mu je misao sijevnula kroz glavu i nagnala ga da
zastane. Plaća za toliko mnogo ljudi narast će na tisuće
kovanica. Trebalo bi golemo bogatstvo za održavanje dviju
legija, čak bi se i zlato koje je donio iz Španjolske brzo otopilo
pred tolikim zahtjevima. Kako je Katilina našao novac? Na
trenutak je odbacio iznenadnu sumnju da bi nastavio.

»U vaše ću redove porazmjestiti svoje časnike i uvježbati
vas da se borite jednako dobro kao ljudi prema kojima ste danas
izgledali kao djeca. Imat ćete dobre mačeve i oklope i plaća će

vam stizati na vrijeme. To, ili ćete sada umrijeti. Pođite među
svoje ljude i kažite im. I upozorite ih: ako razmišljaju o tome
kako će umaknuti, ulovit ću ih i povješati. Oni koji izaberu
život marširat će do Rima, ali ne kao zarobljenici. Vježbanje će
biti teško, ali oni su dovoljno hrabri za početak. A sve drugo
može se naučiti.«

»Hoćeš li nam vratiti oružje?« stiže glas između časnika.

»Ne budi lud«, reče Julije. »Sad se pokrenite! Bilo ovako
ili onako, ovo će se završiti do sunčeva zalaska.«

Ne mogavši podnijeti njegov oštar pogled, plaćenici se
raziđoše, krenuvši prema braći koja su klečala u blatu.
Legionari su ih propuštali da prođu, razmjenjujući zapanjene
poglede.

Dok su čekali, Brut priđe i stade uz bok Juliju.

»Senatu ovo neće biti drago, Julije. Ne treba ti još više
neprijatelja.«

»Ja sam na bojnom polju«, odgovori Julije. »Voljeli oni to
ili ne, na bojnom polju govorim u ime grada. Ja sam ovdje Rim,
i odluka je moja.«

»Ali dobili smo naređenje da ih uništimo«, reče Brut tiho
da ga drugi ne čuju.

Julije slegnu ramenima. »Može još i do toga doći,
prijatelju moj, ali trebao bi se nadati da će položiti prisegu.«

»Zašto bih se trebao tomu nadati?« upita Brut sumnjičavo.

Julije mu se nasmiješi, pruživši ruku da ga potapše po
ramenu.

»Zato što će oni biti tvoja legija.«

Brut se potpuno ukočio kad mu je to doprlo do svijesti.

»Oni su se pobunili protiv nas, Julije. Ni sam Mars osobno
ne bi mogao napraviti legiju od ove rulje.«

»Jedanput si to učinio, s Primigenijom. Učinit ćeš to i s
ovima. Reci im da su preživjeli juriš najbolje legije koja je
ikada izišla iz Rima, pod blagoslovljenim generalom. Navedi ih
da podignu glave, Brute, i oni će te slijediti.«

»Bit će samo moji?« upita Brut.

Julije se tada zagleda u njegove oči. »Ako i dalje budeš
moj mač, kunem ti se da se neću miješati, iako vrhovno
zapovjedništvo mora pripasti meni kad se budemo zajedno
borili. Sve ostalo, ako budeš hodio mojom stazom, bit će
prepušteno tvojem izboru - kao što je uvijek bilo.«

Jedan po jedan, plaćenički časnici opet su se okupili. Kad
su se sastali, kimnuli su oštro jedni drugima, očevidno opušteni.
Julije je znao da ih je pridobio prije nego što se njihov
predstavnik uputio prema njemu.

»Nije bilo mnogo izbora«, rekao je čovjek.

»Nema onih… koji se ne slažu?« reče Julije blago. Gal
odmahnu glavom.

»Dobro. Neka onda ustanu. Kad svaki čovjek položi
prisegu, upalit ćemo baklje i cijelu noć marširati prema Rimu.
Ondje vas čeka vojarna i topao obrok.« Julije se okrenu prema
Brutu.

»Pošalji najsvježije jahače da odnesu poruku Senatu. Oni
sami ne bi znali jesmo li neprijatelji ili nismo, a ja ne želim
izazvati pravu pobunu zbog koje smo se borili da je
spriječimo.«

»Mi jesmo neprijatelji«, promrmlja Brut.

»Ne više, Brute. Nijedan od njih neće koraka učiniti prije
nego što se obveže prisegom. Poslije toga svi će biti naši, znali
oni to ili ne.«

Dok je Julije jahao prema gradu s izabranom konjaničkom

pratnjom, vidio je da su pred njima zatvorena vrata. Prva siva
svjetlost zore već se javljala na obzorju i on je osjećao umor u
zglobovima. Još ga čeka da obavi neke stvari prije nego što
mogne zaspati.

»Otvorite vrata!« viknuo je pritežući uzdu i podignuo
pogled na tamnu masu drveta i željeza koja mu je zapriječila
put.

Legionar u Pompejevu oklopu pojavio se na zidu,
gledajući ih odozgor. Kad je vidio malenu skupinu jahača,
zagledao se duž ceste i zadovoljno zaključio da nema skrivene
snage koja bi čekala da provali u grad.

»Ne otvaramo prije zore, gospodine«, doviknuo je dolje
prepoznavši Julijev oklop. »Pompejeva zapovijed.«

Julije opsova ispod glasa. »Baci mi onda uže. Imam posla
s konzulom i to ne može čekati.«

Vojnik nestade, vjerojatno da se javi nadređenom časniku.
Konjanici su se nemirno vrpoljili.

»Rečeno nam je da te otpratimo do Senata, generale«,
usudi se jedan od njih progovoriti.

Julije se okrenu u sedlu da pogleda čovjeka. »Ako je
Pompej zapečatio grad, njegova je legija sigurno vani. Neću biti
u opasnosti.«

»Da, gospodine«, odgovori jahač dok ga je disciplina
sprječavala da ospori zapovijed.

Na zidinama se pojavio časnik u punoj opremi, njegova
perjanica na kacigi lagano se povijala na noćnom lahoru.

»Edile Cezare! Spustit ću ti uže ako mi dadeš riječ da ćeš
doći sam. Konzuli nisu odobrili da se vratiš ovako rano.«

»Imaš moju prisegu«, odgovori Julije, gledajući kako
čovjek daje znak i teški smotak pada na zemlju podno kapije.
Vidio je kako ga s tornjeva na ulazu pokrivaju strijelci i kimnuo
sam sebi. Pompej nikomu ne dopušta da ga nasamari.

Kad je sjahao i uhvatio se za uže, Julije se osvrnuo prema
konjanicima.

»Vratite se u stare Primigenijine vojarne skupa s ostalima.
Brut je zapovjednik do mojeg povratka.«

Ne dodavši ništa više, počeo se na rukama penjati uz uže.

13. POGLAVLJE

Lagana je kiša počinjala padati dok je Julije koračao

kroz prazan grad. Na istoku je pucala zora i ulice su već morale
biti pune radnika, slugu i robova što hitaju da obave tisuću
poslova. Morali su se čuti povici prodavača, skupa s bukom
bezbrojnih obrtnika. Umjesto toga, vladala je tajanstvena tišina.

Julije se pognuo pod kišom, slušajući vlastite korake kako
odjekuju od kuća s obiju strana. Vidio je lica na visokim
prozorima stanova, ali nitko ga nije zovnuo odozgor i on je
nastavio žurno koračati prema Forumu.

Pompejevi su ljudi stajali na svakom uglu u malenim
skupinama, spremni održavati zabranu kretanja. Jedan se od
njih uhvatio za držak mača kad je ugledao samotna prolaznika.
Julije je zabacio jahaći plašt da otkrije oklop i oni su ga pustili
da prođe. Čitav je grad bio uznemiren i Julije je osjećao jetku
srdžbu zbog Krasove uloge u svemu tome.

Koračao je brzo duž Visoke staze11 koja se od brežuljka
Kvirinala spuštala do Foruma. Krupno ravno kamenje
postavljeno za prijelaz preko ulice omogućavalo mu je da se ne
uprlja blatom koje je pokrivalo dno ceste. Kiša je počinjala prati
grad, ali trebalo bi mnogo više od kratka pljuska da se obavi taj
posao.

Nikada u životu nije vidio prostranu širinu Foruma tako
pustu. Kad je stupio na trg, zapljusnuo ga je vjetar koji su do
tada zaustavljali nizovi kuća, i plašt je zalepršao iza njega. Bilo
je vojnika na ulazima u hramove i zgradu Senata iz koje nije
dopiralo nikakvo svjetlo. Svećenici su bili upalili treperave

baklje za ljude koji su se molili u hramovima, ali Julije nije
imao posla s njima. Dok je prolazio pokraj Minervina hrama,
obratio joj se ispod glasa da mu dade mudrosti da vidi prolaz
kroz zamršenu zamku koju mu je Kras postavio.

Željezni čavli njegovih sandala klopotali su po pločama
pješčenjaka na širokom prostoru dok se približavao zgradi
Senata. Ondje su stajala dva legionara, savršeno mirna usprkos
kiši i vjetru što su ih šibali po goloj koži. Kad je Julije spustio
nogu na prvu stepenicu, obojica su isukala mačeve i Julije se na
njih namrštio. Obojica su bila mlada. Iskusniji ljudi ne bi trgnuli
na tako sitan izazov.

»Po zapovijedi konzula Pompeja, nitko ne može ući dok
se opet ne sazove Senat«, reče jedan od njih Juliju, pun važnosti
zbog svoje službe.

»Ja moram vidjeti konzule prije toga saziva«, odgovori
Julije. »Gdje su oni?«

Dva se vojnika pogledaše na trenutak, pokušavajući
odlučiti bi li bilo u redu da mu pruže tu informaciju. Julije je
bio promočen do kože i osjećao je kako gubi strpljenje.

»Meni je rečeno da se javim čim se vratim u Rim. Evo me
ovdje. Gdje je vaš zapovjednik?«

»U zgradi zatvora, gospodine«, odgovori vojnik. Otvorio
je usta da nastavi, ali onda se predomislio i zadjenuo mač u tok,
zauzevši prijašnji položaj. Opet su obojica bila poput dva kipa
blizanca na kiši.

Do tada su crni oblaci zastrli nebo nad gradom i vjetar je
bivao sve jači, počinjući hujati preko pusta Foruma. Julije je
odolio porivu da potrči u zaklon i pošao do zatvora koji se
nalazio pokraj zgrade Senata. Bila je to malena građevina, sa
samo dvije ćelije u podrumu. U njima su držali osuđenike na
smrt tijekom noći uoči smaknuća. Nije bilo drugih zatvora u

gradu: zbog smaknuća i prognanstva nije bilo potrebe da se
grade. Sama činjenica da se ondje nalazi Pompej govorila je
Juliju što će zateći pa se pripremio da se bez čuđenja s tim
suoči.

Još jedan par Pompejevih ljudi čuvao je izvanjski ulaz.
Kad se Julije primaknuo, kimnuli su mu kao da ga očekuju i
skinuli zasune s vrata.

Na oklopu koji je nosio bilo je obilježje Desete legije i
nisu mu postavljali nikakvih pitanja dok nije stigao do stubišta
koje vodi dolje u ćelije. Kad se najavio, tri su čovjeka spretno
stala u stranu a četvrti je sišao niza stubište koje se nalazilo iza
njih. Julije je strpljivo čekao dok je slušao kako se njegovo ime
izgovara negdje dolje i kako Pompej bučno odgovara. Ljudi
kraj njega bili su ukočeni od napetosti pa se naslonio na zid
najopuštenije što je mogao, otirući vodu s površine oklopa i
cijedeći je iz kose. Te su mu kretnje pomogle da se opusti pod
uperenim pogledima i mogao se nasmiješiti kad se Pompej
popeo s onim vojnikom.

»To je Cezar«, potvrdio je Pompej. Oči su mu bile stroge i
nije bilo odgovora na Julijev smiješak. Na tu potvrdu od strane
generala vojnici su odmaknuli ruke od mačeva i stali u stranu,
ostavivši otvoren pristup stubištu.

»Traje li još prijetnja gradu?« upita Pompej.

»Prestala je«, odgovori Julije. »Katilina nije preživio
bitku.«

Pompej tiho opsova. »To je vrijedno žaljenja. Dođi sa
mnom dolje, Cezare. Trebao bi se s ovim upoznati«, reče
Pompej.

Dok je govorio, otirao je znoj s čela i Julije je vidio
krvavu mrlju na njegovoj ruci. Slijedio je Pompeja niza stube i
srce mu je lupalo od iščekivanja.

Kras je bio u ćeliji. Krv je naizgled bila istekla iz njegova

lica tako da je pod svjetlom svjetiljke izgledao kao voštana
figura. Podignuo je pogled kad je Julije ušao u nisku prostoriju i
oči su mu nezdravo zasjale. U zraku se osjećao mučan zapah i
Julije je pokušavao ne gledati ljude svezane na stolicama na
sredini ćelije. Bila su četvorica i od njih se širio miris svježe
krvi koji mu je tako dobro bio poznat.

»A Katilina? Jesi li ga doveo?« upita Kras spuštajući ruku
na Julijevo rame.

»Poginuo je u prvom naletu, konzule«, odgovori Julije
gledajući čovjeka u oči. Vidio je kako iz njih iščezava strah kao
što je očekivao. Katilinine su tajne umrle s njim.

Pompej zagunđa, dajući znak mučiteljima koji su stajali
kraj urotnika slomljenih tjelesa. »Šteta. Ove su ga spodobe
imenovale kao svoga vođu, ali ne znaju ništa o pojedinostima
koje sam želio doznati. Do sada bi nam već bili rekli.«

Julije pogleda te ljude i zatomi drhtaj zbog onoga što im je
učinjeno. Pompej je bio temeljit i nije vjerovao da su ljudi
mogli išta zatajiti. Trojica su ležala nepomično poput mrtvaca,
ali četvrti je zaklimao glavom prema njima u iznenadnom
trzaju. Jedno mu je oko bilo iskopano, iz njega je curio blistav
potočić niz obraz, ali drugo je besciljno gledalo naokolo,
zasjavši kad je opazilo Julija.

»Ti! Tebe optužujem!« pljunuo je i zatim se slabašno
zacerekao dok mu je krv kapala po bradi.

Julije se borio protiv sve jačeg nagona za povraćanjem kad
je spazio komadiće kože na kamenom podu.

»Izgubio je pamet«, rekao je tiho i bilo mu je lakše kad je
Pompej to potvrdio.

»Da, iako je najduže izdržao. Živjet će oni još dovoljno
dugo da sutra budu smaknuti i to će biti kraj cijele priče.
Moram ti zahvaliti što si na vrijeme iznio slučaj pred Senat. Bio
je to plemenit čin i dostojan tvoga položaja.« Pompej pogleda
čovjeka koji će se za dva mjeseca kandidirati za mjesto konzula.

»Kad prođe zabrana kretanja, mislim da će se narod
razveseliti što je pošteđen krvave pobune. Izabrat će tebe, što
misliš? Kako bi mogli da te ne izaberu?«

Njegove su oči opovrgavale nehajan prizvuk u glasu i
Julije ga nije pogledao kad je osjetio da u njega zuri. Osjećao je
stid zbog svega toga.

»Možda hoće«, rekao je Kras tiho. »Nas trojica morat
ćemo skupa raditi za Rim. Trijumvirat će donijeti vlastite
probleme, siguran sam. Možda bismo trebali…«

»Drugi put, Krase«, odbrusi Pompej. »Ne sada, dok mi
smrad ovoga mjesta ispunjava pluća. Još imamo sjednicu
Senata kad ograne sunce, a prije toga želim poći u kupalište.«

»Zora je već svanula«, reče Julije.

Pompej tiho opsova, služeći se krpom da obriše ruke.
»Ovdje dolje uvijek je noć. Dosta mi je ovoga.«

Naredio je mučiteljima da operu ljude kako bi ih mogli
javno pokazati, zatim se opet okrenuo prema Krasu. Dok je
Julije promatrao, mučitelji su umakali crne spužve u vjedra i
počinjali spirati najdeblje slojeve krvi koja je između njegovih
nogu otjecala u kamene slivnike.

»Odredit ću da smaknuće bude u podne«, obeća Pompej
vodeći ih uza stubište u hladnije gornje prostorije.

Siva je svjetlost poprimala rumene preljeve kad su Julije i

Kras stupili na Forum. Kiša je bubnjala po kamenim pločama,

odbijajući se u tisućama sićušnih kapi koje su šumjele u
praznom prostoru. Iako ga je Julije pozvao po imenu, Kras se
brzo udaljio kroz pljusak. Kupelj i presvlaka nesumnjivo će
ukloniti dijelak bolesna bljedila s njegove kože, pomisli Julije.
Zatim pohita da sustigne konzula.

»Nešto mi je palo na pamet dok sam zatirao pobunjenike
okupljene u tvoje ime«, viknu Julije i njegov glas odjeknu
trgom.

Konzul na to zastade kao da ga je grom ošinuo, osvrćući
se naokolo. Nikoga nije bilo u blizini.

»U moje ime, Julije? Katilina ih je vodio. Zar njegovi
pristaše nisu ubili tvoje vojnike na ulici?«

»Možda, ali kuća koju si mi pokazao bila je skromna,
Krase. Gdje bi Katilina skupio dovoljno zlata da plati deset
tisuća plaćenika? Vrlo malo ljudi u ovom gradu moglo bi platiti
toliku vojsku, je li tako? Pitam se što bi se dogodilo da sam
poslao ljude koji bi istražili njegove račune. Bi li se našao
izdajica s golemim zalihama skrivena bogatstva, ili bi trebalo
tražiti drugog čovjeka, rizničara koji plaća?«

Kras ništa nije znao o spaljenim papirima koje je Brut
zatekao u Katilininoj kući, pa je iskra zabrinutosti bila sve što je
Juliju trebalo da potvrdi svoje sumnje.

»Sinulo mi je da bi takva velika snaga plaćenika, udružena
s nemirima i požarima u gradu, lako izišla na kraj s
Pompejevom legijom koja bi sama čuvala Rim. Nisu ti oni
ponudili isprazno obećanje, Krase, shvaćaš li? Grad je uistinu
mogao pripasti tebi. Iznenađen sam što nisi pokušao. Ostao bi
sam na hrpi mrtvih tjelesa i Rim je mogao biti spreman za
uvođenje diktature.«

Kad se Kras spremao odgovoriti, na Julijevu se licu
promijenio izraz i njegov podrugljiv ton postao je opor.

»Ali bez upozorenja stigla je još jedna legija iz Španjolske
i tada…? Tada si se morao zateći u veoma tešku položaju.
Snage su okupljene, urota je spremna, ali deset tisuća vojnika
brani Rim i pobjeda nije više zajamčena. Čovjek sklon
kockanju možda bi riskirao, ali ti nisi takav. Ti si čovjek koji
zna kad je igra završena. Pitam se kad si odlučio da je bolje
izdati Katilinu nego vidjeti što će se dogoditi? Je li to bilo onda
kad si došao u moj dom i sa mnom planirao kampanju?«

Kras spusti ruku na Julijevo rame.

»Rekao sam da sam prijatelj tvoje kuće, Julije, i zato ću
zanemariti tvoje riječi. Hoću, radi tvojega dobra.« Zastao je na
trenutak. »Urotnici su mrtvi i Rim je spašen. Izvrstan ishod,
zapravo. Neka ti to bude dovoljno. Nema ničega drugog što bi
trebalo uznemirivati tvoje misli. Neka ostane na tome.«

Pognuvši glavu prema kiši, Kras krenu svojim putem
ostavivši Julija da zuri za njim.

14. POGLAVLJE

Hladni sivi oblaci visjeli su nisko na nebu iznad golema

mnoštva koje je čekalo na Marsovoj poljani. Tlo je pod nogama
bilo mokro, ali tisuće su ljudi napustile domove da stignu do
prostrana polja i svjedoče smaknućima. Pompejevi su vojnici
čekali u savršenim sjajnim redovima, ne pokazujući nikakva
znaka o radovima koje je trebalo obaviti da se podigne
platforma za osuđenike i poreda sva sila klupa za senatore. I tlo
je bilo pokriveno suhim rogozom koji je pucketao pod nogama.

Roditelji su visoko podizali djecu da bace pogled na četiri
čovjeka koja su snuždeno čekala na drvenoj platformi, dok su
okupljeni gledatelji vodili tihe razgovore osjećajući nešto od
svečanosti trenutka.

Kad se primaknulo podne, senatori su završili vijećanje u
Kuriji i skupa došli na poljanu. Vojnici Desete pridružili su se
Pompejevim ljudima u zatvaranju grada, stavljajući voštane
pečate na gradska vrata i podižući zastavu na brežuljku
Janikulu. U odsutnosti Senata grad se držao u stanju oružane
opsade do povratka senatora. Mnogi su od njih s izrazom
dosade promatrali daleku zastavu na zapadnom brežuljku. Ostat
će ondje sve dok grad bude siguran, čak bi se i smaknuće
izdajica zaustavilo ako bi se zastava spustila kao upozorenje da
se približava neprijatelj.

Julije je stajao u najboljem plaštu čiji su se vlažni nabori
tijesno pripijali uz njega. Usprkos tunici i teškoj togi ispod
njega tresao se od hladnoće dok je promatrao bijedne ljude koje
je njegova akcija dovela na to mjesto smrti.

Zatvorenici nisu bili zaštićeni od ledena vjetra. Samo
dvojica su mogla stajati i oni su bili zgrbljeni od boli dok su
okovanim rukama u nijemom jadu pritiskivali rane zadobivene
tijekom noći. Možda su zbog tolike blizine smrti ta dvojica
gutala hladan zrak, ispunjavajući pluća i zanemarujući studen
koja ih je štipala po izloženoj koži.

Viši je imao dugačku crnu kosu koja mu je šibala i
zastirala lice. Oči su mu bile natečene, ali Julije je mogao u
njima vidjeti sjaj gotovo sakriven usred natučena mesa,
grozničavu bistrinu životinje u zamci.

Onaj što je vikao na Julija u zatvoru sada je jecao, glava
mu je bila omotana platnom. Taman kružić krvi pojavio se na
tkanini, obilježavajući mjesto gdje se nalazilo oko. Julije se
stresao sjetivši se prizora i čvršće se uhvatio za plašt, osjećajući
kako mu hladna kovina jedne od Aleksandrijinih kopča dodiruje
vrat. Pogledao je Pompeja i Krasa koji su stajali na rogozu
prostrtu preko blata. Dva su se konzula tiho razgovarala, a
uzbuđena je gomila sjajnih očiju čekala na njih.

Napokon su ta dva čovjeka stala u stranu. Pompej je
uhvatio pogled člana gradskoga poglavarstva i mnoštvo se
zanjihalo i zažamorilo dok se čovjek penjao na platformu da se
s njima suoči.

»Ova četvorica su kriva za izdaju protiv grada. Po
naređenju konzula Krasa i Pompeja, i po naređenju Senata, oni
će biti smaknuti. Njihova će tijela biti rasječena i njihovo meso
razbacano da bude plijenom nebeskim pticama. Njihove glave
bit će postavljene na četvorim vratima kao upozorenje onima
koji zaprijete Rimu. To je volja naših konzula, koji govore u
ime Rima.«

Krvnik je bio majstor mesar po zanatu, snažno građen
čovjek s kratko podrezanom prosijedom kosom. Nosio je togu
od grube smeđe vune, čvrsto opasanu da mu drži nabrekao

struk. On se nije žurio, uživajući u pogledima gomile koji su se
usredotočili na njega. Srebrenjaci koje će dobiti za svoj trud
nisu bili ništa u usporedbi sa zadovoljstvom koje je pritom
osjećao.

Julije je promatrao kako taj čovjek izvodi predstavu dok
provjerava nož i posljednji put prelazi brusnim kamenom preko
njegova brida. Bila je to oštrica opaka izgleda, uzak nož za
klanje dugačak kao njegova podlaktica s vrškom u gruboj
vunenoj navlaci. Hrbat mu je bio širok kao prst. Neka se curica
nervozno nasmijala i roditelji su je brzo ušutkali. Dugokosi je
zatočenik počeo glasno moliti, zastakljena pogleda. Možda je to
bilo zbog njegovih riječi, ili zbog osjećaja za predstavu, ali
mesar je najprije pristupio k njemu, položivši mu nož na vrat.

Čovjek se lecnuo i glas mu je postajao piskutaviji dok je
zrak u naglim trzajima posljednji put šištao iz njegovih pluća.
Ruke su mu se tresle i njegova blijeda koža postajala je voštano
bijela. Gomila je gledala kao opsjednuta dok je mesar rukom
hvatao njegovu kosu i polagano naginjao glavu u stranu
pokazujući čistu liniju vrata.

Čovjekov je glas sada bio dubok i slab. »Ne, ne… ne«,
mrmljao je, a gomila se napinjala da čuje njegove zadnje riječi.

Nije bilo fanfara ni uzvika upozorenja. Mesar je namjestio
stisak u njegovoj kosi i počeo polagano rezati meso. Krv je
šikljala, polijevajući obojicu, i osuđenik je podizao ruke da
spriječi oštricu koja je prodirala u njega, mičući se naprijed-
natrag s užasnom točnosti. Ispustio je tih zvuk, ružan krik koji
je trajao jedan časak. Noge su mu klonule, ali mesar je bio
snažan i držao ga je nauzgor sve dok nož nije zagrebao po kosti.
Tada ga je izvukao i s dva kratka zasjeka završio posao
odvojivši glavu dok je tijelo mlohavo palo na daske. Još su mu
podrhtavali mišići na obrazima a oči su ostale otvorene rugajući
se životu.

U gomili su ruke prekrile usta od grozničava užitka kad se
tijelo svaljalo s platforme u rogoz kao da u njemu nije više bilo
kostiju. Stajali su na vršcima prstiju i gurali se da vide kad je
mesar podignuo glavu da im je pokaže, dok mu se krv slijevala
niz ruku i potamnjivala njegovu togu. Čeljusti su se pri mahanju
otvorile, otkrivajući zube i jezik.

Jedan je od preoostalih osuđenika povratio po sebi, zatim
kriknuo. Kao na dani znak, druga su mu se dvojica pridružila,
jaučući i moleći za milost. Buka je potaknula gomilu da im se
počne rugati, smijući se grohotom kad je popustila napetost.
Mesar je ubacio glavu u platnenu vreću i polako se okrenuo da
pograbi najbližega od preostale trojice. Sklopio je tešku šaku
iznad uha vrištava osuđenika i dovukao do svojih nogu.

Julije je odvratio pogled čekajući da predstava završi. Dok
je to činio, vidio je da Kras okreće glavu, ali nije prihvatio
njegov pogled. Gledatelji su pozdravljali svaku glavu koja se
podizala prema njima, i Julije ih je sa zanimanjem promatrao.
Pitao se jesu li im oni događaji koje je platio Kras bili upola
uzbudljivi kao zabava toga dana.

To su njegovi pučani, ta gomila što se tamno prostire
preko vlažna tla Marsove poljane. To su nominalni gospodari
grada, koji se posredno zasićuju užasom i tako se pročišćuju.
Kad je sve završilo, vidio je olakšanje na licima kao da je s njih
skinut neki težak teret. Muževi i žene zajednički su zbijali šale,
opuštajući se, i on je znao da će se toga dana malo raditi u
gradu. Proći će kroz velika vrata i krenuti ravno u točionice
vina i krčme da raspravljaju o onome što su vidjeli. Njihovi
vlastiti životni problemi postat će manje važni na nekoliko sati.
Grad će potonuti u večer bez uobičajene jurnjave i žurbe na
ulicama. Dobro će spavati i probudit će se osvježeni.

Redovi Pompejevih ljudi razmaknuše se da bi propustili
senatore. Julije ustade s ostalima i pođe natrag prema gradskim

vratima, gledajući kako se lome pečati i između vratnica se
pojavljuje pruga svjetlosti. Morao se pripremiti za dvije parnice
na Forumu i njegovo mačevateljsko natjecanje dolazilo je za
nekoliko dana, ali poput gomile građana, i on je osjetio
čudnovat mir kad je pomislio na rad koji ga čeka. Nije moglo
bit hitnje u takav dan, i vlažni zrak je imao čist i svjež okus u
njegovim plućima.

Te je večeri Julije stajao i lupkao prstima po dugačkom

stolu u kući izbornog stožera. Buka se stišavala koliko je to
dopuštalo dobro crno vino, a on je čekao, promatrajući ljude
koji su mu se pridružili u utrci za mjesto konzula. Svaka osoba
za stolom mnogo je riskirala kad ga je javno podržala. Ako
izgubi, svi će oni na neki način snositi posljedice. Aleksandrija
bi mogla doživjeti da joj mušterije iščeznu nakon jedne
Pompejeve riječi i posao bi joj propao. Bude li Julije poslan s
Desetom u neku daleku pokrajinu, oni koji bi pošli s njim
odrekli bi se karijere postavši zaboravljeni ljudi i bili bi sretni
ako bi ponovno vidjeli svoj grad prije umirovljenja.

Kad su se utišali, Julije je pogledao Oktavijana, jedinoga
za stolom s kojim je bio u krvnom srodstvu. Bilo mu je mučno
vidjeti divljenje u očima toga mladića kad je pomislio na sve
turobne godine koje bi slijedile nakon njegova neuspjeha i
prognanstva. Bi li se tada Oktavijan s gorčinom osvrtao na
kampanju?

»Stigli smo ovoliko daleko«, rekao im je. »Neki su od vas
bili sa mnom od sama početka. Ne mogu se ni sjetiti vremena
kad nije bilo Renija, ili Kabere. Moj bi otac bio ponosan da vidi
svoga sina s takvim prijateljima.«

»Hoće li spomenuti mene, što misliš?« reče Brut
Aleksandriji.

Julije se ljubazno nasmiješio. Spremao se jednostavno
nazdraviti onima koji su se prijavili za natjecanje u mačevanju,
ali smaknuća toga jutra prognila su ga cijeloga dana, bacajući
tmurnu sjenu na njegovo raspoloženje.

»Volio bih da su i drugi za ovim stolom«, rekao je Julije.
»Primjerice Marije. Kad pogledam unatrag, lijepe se uspomene
gube među ostalima, ali poznavao sam velike ljude.« Osjetio je
kako mu srce lupa u grudima dok naviru riječi.

»Nikada u životu nisam prošao ravnom stazom. Stajao
sam uz bok Mariju kad smo se vozili kroz Rim bacajući
pučanima kovanice. Zrak je bio pun latica i klicanja, a ja sam
čuo roba koji je imao zadaću da mu šapće na uho: ›Sjeti se da si
smrtnik‹.« Julije uzdahnu videći ponovno šarenilo i uzbuđenje
onoga dana.

»Bivao sam tako blizu smrti da je čak i Kabera od mene
dizao ruke. Gubio sam prijatelje i gubio sam nadu i gledao sam
kako padaju kraljevi i kako Katon na Forumu reže vlastiti
grkljan. Bio sam toliko ogreznuo u smrti da sam mislio kako se
nikada više neću nasmijati niti ikada opet i za koga mariti.«

Zurili su u njega preko hrane što je pokrivala dugački stol,
ali njegov je pogled bio dalek i on nije vidio djelovanje svojih
riječi.

»Vidio sam Tubruka na samrti i Kornelijino tijelo tako
bijelo da nije izgledala stvarno dok je nisam dotaknuo.« Njegov
glas se stanjio do šapata i Brut je pogledao u majku. Ona je
problijedjela, stavivši ruku preko usta dok je Julije govorio.

»Kažem vam, nikomu ne bih poželio ono što sam vidio«,
promrmljao je Julije. Činilo se da se vraća k njima, svjestan
ledene atmosfere u sobi.

»Ali još sam ovdje. Častim mrtve, ali iskoristit ću svoje
vrijeme. Rim je vidio tek početak moje borbe. Upoznao sam

očaj, u njemu nema više straha za mene. Ovo je moj grad, moje
ljeto. Dao sam mu svoju mladost i darovat ću mu opet svoje
godine budem li imao prilike.«

Podignuo je pehar prema zapanjenom stolu.

»Kada vas sve pogledam, ne mogu zamisliti silu na svijetu
koja nas može zaustaviti«, rekao je. »Pijmo za prijateljstvo i
ljubav, jer sve ostalo je nevrijedno.«

Polagano su ustali, podignuli pehare i ispili krvavocrno
vino.

15. POGLAVLJE

Prizor u kojem se vidi dvadeset tisuća rimskih građana

na sjedalima treba pamtiti za uspomenu, pomisli Julije
prelijećući pogledom preko njih. Svako je mjesto bilo
popunjeno za svaki dan natjecanja u mačevanju, i svakoga su
jutra keramičke ulaznice za gledanje nadmetanja posljednje
trideset dvojice stalno prelazile iz ruke u ruku za sve veće svote
novaca. Julije je isprva bio iznenađen kad je na sva četiri ulaza
u krug Cirkusa čuo ljude koji viču da žele kupiti ulaznice od
rijeke gledatelja što se slijevala na borilište. Malo je bilo
preprodaje kad su prošli prvi okršaji.

Konzulska je loža bila u sjeni žutosmeđeg platnena krova
što je visio između dva vitka stupa. Iz nje je pucao najbolji
pogled na krug, i ponudu nije odbio nijedan čovjek kojega je
Julije pozvao. Došli su svi kandidati s obiteljima, i Julija je
zabavljalo vidjeti kako je Svetoniju i njegovu ocu nelagodno
bilo prihvatiti njegovu velikodušnost.

Vrućina se pojačavala cijelog jutra i u podne pijesak će biti
dovoljno vruć da opeče golu kožu. Mnogi su u publici ponijeli
sa sobom vode i vina, ali Julije je ipak mislio kako će imati
lijepu zaradu na pićima i hrani što su ih prodavali njegovi ljudi.
Jastuci su stajali tek nekoliko bakrenjaka za cjelodnevni najam i
zalihe su brzo nestale.

Pompej je ljubazno zahvalio na pozivu, pa su on i Kras
zauzeli mjesta od kojih su se građani držali podalje zbog
poštovanja sve dok gromoglasni rogovi nisu najavili prve
dvoboje.

I Renije je bio tu, a Julije je za svaki slučaj postavio
skoroteče u njegovoj blizini ako u vojarnama bude problema.
Nije mogao starom gladijatoru uskratiti mjesto, ali kako je Brut
još bio među trideset dvojicom, skupa s Oktavijanom i
Domicijem, mogao se samo nadati da će se unovačeni plaćenici
pristojno ponašati. Imajući to na umu bio je prisiljen velikoj
većini Desete uskratiti mogućnost da vidi dvoboje, iako je
straže mijenjao triput na dan da bi što više njih podijelilo to
rijetko iskustvo. Pokazujući svoju novu vlast, Brut je desetoricu
novih ljudi koji su najviše obećavali pridodao stražarskoj
službi. Julije je mislio da je još prerano za takvo povjerenje, ali
nije nametnuo svoju volju znajući koliko im je važno vidjeti da
se njihov general ističe. Iako se činilo da je tim ljudima
neudobno u legionarskoj opremi, izgledali su dovoljno krotko.

Klađenje je bilo žestoko kao uvijek. Njegov se narod volio
kockati i Julije je nagađao kako će se čitava bogatstva dobivati i
gubiti prije nego što se održe finalni dvoboji. Čak je i Kras
uložio pregršt srebrenjaka na Bruta po Julijevu savjetu. Koliko
je Juliju bilo poznato, i sam Brut je uložio sve što je imao na
svoju pobjedu u finalu. Ako pobijedi, manje će ovisiti o Juliju i
vjerovnicima pri nabavi namirnica. Njegov prijatelj je stigao
među posljednja trideset dva natjecatelja bez iznenađenja, ali
preostali protivnici bili su na visokoj razini i loša sreća mogla
mu je pokvariti izglede.

Ispod konzulske lože posljednji su borci izišli iz vojarna
da stupe na užaren pijesak. Srebreni su oklopi blistali gotovo
bijelom svjetlošću i gomila je zanijemjela bacivši na njih
pogled, unaprijed kličući svojim miljenicima. Aleksandrija je
nadmašila samu sebe s visokim sjajem metala koji su nosili.
Julije je znao da je kvaliteta finalista djelomice postignuta
zahvaljujući obećanju da će moći zadržati oklope kad završe
borbe. Za samu težinu plemenite kovine svaki će vlasnik
kompleta, ako ga proda, moći kupiti malu farmu, a zbog slave

koja prati natjecanje mogu dobiti i više. Julije pokuša ne misliti
koliko ga je to stajalo. Cijeli Rim već govori o njegovoj
velikodušnosti, a oklopi zaista lijepo izgledaju na suncu.

Nekoliko je boraca nosilo ozljede iz ranijih nastupa. Bili
su to civilizarani okršaji, s tek četiri mrtva čovjeka koja su
nastradala od slučajnih udaraca u žaru natjecanja. S prvom kapi
krvi završavala je svaka borba, bez ikakvih drugih ograničenja
osim iscrpljenosti. Najdulji dvoboj prije završnice trajao je
gotovo sat vremena, i oba čovjeka jedva su mogla stajati kad je
sraz završen nespretnim zasjekom po stražnjoj strani noge.
Gomila je klicala poraženom jednako glasno kao pobjedniku
koji je ušao u završnicu.

Prvi su dvoboji donijeli obilje vještine i snage, s više od
stotinu parova na pijesku u isto vrijeme. Vidjeti toliko blistavih
mačeva bilo je jednako uzbudljivo kao promatrati pojedinačne
dvoboje posljednje trideset dvojice, iako su pravi poznavatelji
više voljeli gledati zasebno nadmetanje gdje su se mogli
usredotočiti na stil i umijeće.

Raspon je bio golem i Julije je zabilježio imena nekoliko
ljudi da ih poslije u vojarnama unovači u novu legiju. Već je bio
zakupio usluge trojice dobrih mačevatelja. Nužno je morao
uzeti one koji su se borili rimskim stilom, ali zaboljelo ga je kad
je morao izostaviti neke druge. Poziv natjecateljima proširio se
dalje nego što su stizali njegovi glasnici, i tu je bilo ljudi iz svih
rimskih zemalja pa i dalje. Afrikanci su bili pomiješani s
ljudima boje mahagonija iz Indije i Egipta. Jedan čovjek, Sung,
imao je kose oči rasa koje su napučivale toliko dalek istok da su
bile gotovo mitske. Julije je bio prisiljen odrediti čuvare da
zaustavljaju svjetinu koja je pokušavala da ga dodirne na ulici.
Samo bogovi su znali što on radi tako daleko od zavičaja, ali
Sung je tako spretno vitlao svojim dugačkim mačem da je
stigao u završnicu s najkraćim dvobojima od svih natjecatelja.
Julije ga je promatrao dok je s ostalima pozdravljao konzule i

odlučio da čovjeku ponudi službu ako stigne među osmoricu, pa
borio se rimskim stilom ili ne.

Na tom visokom stupnju natjecanja gledateljstvu su se
najavljivala imena boraca na pijesku, i svaki je istupao da bi mu
klicao rimski narod. Brut i Oktavijan stajali su skupa s
Domicijem, njihovi su oklopi blještali na suncu. Julije se
smiješio zbog zadovoljstva koje je vidio na njihovim licima.
Bez obzira na to tko bude osvojio pobjednički mač, oni nikada
neće zaboraviti to iskustvo.

Tri Rimljanina podignuše mačeve prema gledalištu, zatim
prema konzulima. Gomila je urlala podižući zvučni zid koji je
bio gromoglasan, gotovo bolan. Borba je započela. Najavljivač
se popeo do mjedenih cijevi koje su pojačavale njegov glas i
izviknuo imena sudionika u prvom dvoboju.

Domicije se trebao ogledati s nekim sjevernjakom koji je
stigao kući s dopuštenjem zapovjednika legije da sudjeluje u
natjecanju. Bio je krupan čovjek sa snažnim podlakticama i
uskim, vitkim strukom. Dok su ostali napuštali pijesak, on je
zabrinuto motrio Domicija koji je započinjao izvoditi vježbe
istezanja. Julije je i izdaleka mogao vidjeti da na Domicijevu
licu nema znakova napetosti. Osjetio je da mu srce brže kuca od
uzbuđenja koje su oćutjeli i drugi u loži. Pompej je ustao i
potapšao ga po ramenu.

»Trebam li se kladiti na tvoga čovjeka, Julije? Hoće li ući
među šesnaestoricu?«

Julije se okrenu i vidje odsjev u konzulovim očima. Crta
sjajna znoja pojavila se na Pompejevu čelu i oči su mu sjale od
iščekivanja. Julije kimnu.

»Domicije je drugi najbolji mačevatelj što sam ga ikada
vidio. Zovni kladioničarske robove pa ćemo na njega uložiti
malo bogatstvo«, reče on. Smješkali su se jedan drugome kao

dječaci i teško se bilo podsjetiti da mu taj čovjek nije bio
prijatelj.

Rob je spremno došao u njihovu ložu. Pompej je zakolutao
očima od očaja kad je Kras izbrojio tri srebrenjaka na mladićev
dlan.

»Barem jedanput, Krase. Barem jedanput volio bih vidjeti
gdje se kladiš dovoljno krupno da te zaboli. Nema radosti u
sitnišu. To te mora malo žacnuti.«

Kras se namrštio, pogledavši iskosa Julija. Tamna sjena
pokrila je njegovo lice kad je sklonio kovanice.

»Vrlo dobro. Mladiću, daj mi svoju tablicu za klađenje.«

Rob izvadi drvenu pločicu pokrivenu tankim slojem voska
i Kras u nju utisnu prsten, napisavši svoje ime i brojke ne
pokazujući ih ostalima. Dok je vraćao pločicu, Pompej je pružio
ruku i istrgnuo je, tiho zazviždavši u sebi. Rob je strpljivo
čekao.

»Doista bogatstvo, Krase. Zapanjuješ me. Jedan zlatnik je
više nego što sam ikada vidio da se na bilo što kladiš.«

Kras otpuhnu i baci pogled na dvojicu boraca,
promatrajući ih kako pristupaju početnim položajima i čekaju
da se oglase rogovi.

»Ja ću staviti stotinu na tvoga čovjeka, Julije. Hoćeš li i ti
toliko?«

»Tisuću za mene. Poznajem svoga čovjeka«, odgovorio je
Julije.

Pompejevo se lice ukočilo od izazova. »Onda ću i ja
toliko, Julije.«

Njih dvojica napisaše svote i imena na voštanoj četvorini.

Renije se nakašlja. »Pet zlatnika na Domicija za mene«,
reče on promuklo.

Od sviju njih on je jedini izvadio kovanice, držeći ih kruto
sve dok mu ih rob nije uzeo iz ruku. Stari gladijator je gledao
kako svjetlucavi novac nestaje u platnenoj torbi, zatim je sjeo
sav znojan. Svetonije je upravo htio pružiti svoj ulog, ali se
vratio k ocu po novac kad je to vidio. Oni su uložili deset
zlatnika i pločica je još jednom krenula naokolo, čak je i Bibil
riskirao nekoliko srebrenjaka iz svoje kese.

Rob je otrčao natrag do gospodara a Julije je ustao na zvuk
trubača. Gledatelji su se utišali kad su vidjeli da je ustao, i on se
pitao koliko će se njih sjetiti njegova imena na izborima.
Uživao je u tišini jedan trenutak, zatim sječimice spustio ruku.
Preko pijeska se razlegnulo oštro zavijanje rogova.

Domicije je gledao najviše što je mogao prijašnjih dvoboja
kad se nije sam borio. Pravio je bilješke o onima za koje je
mislio da bi se mogli probiti u posljednje krugove, i od trideset
dvojice samo je polovica njih bila uistinu opasna. Sjevernjak s
kojim se susreo bio je dovoljno vješt da stigne do toga stadija
natjecanja, ali hvatala ga je panika kad bi protivnik na njega
nasrnuo i Domicije je namjeravao navaliti na njega od prvog
trenutka.

Osjetio je na sebi oči toga čovjeka dok je istezao ruke i
noge, pa je na licu zadržao izraz mirnoće i sporosti koliko god
je mogao. Sudjelovao je u toliko natjecanja da je već znao kako
se mnogi dvoboji ne dobivaju mačem nego ponašanjem u
trenutcima koji koji prethode srazu. Njegov stari učitelj imao je
običaj savršeno mirno sjediti na zemlji raskrečenih nogu ispred
protivnika. Dok su se oni trzali i poskakivali da opuste mišiće,
taj je čovjek bio kao stijena i ništa ih nije više uznemirivalo
nego takvo držanje. Kad bi napokon ustao lelujavo poput dima
da se s njima suoči, borba je već bila napola dobivena.
Domicije je razumio pouku i nije dopuštao da se imalo umora
vidi u njegovim kretnjama. Istinu govoreći, osjećao je
ukočenost u desnom koljenu i boljelo ga je nakon udarca u

jednom prijašnjem dvoboju, ali nije se nijedanput trznuo
gibajući se polagano i mekano kroz vježbe koje su očaravale
svojom glatkoćom. Ćutio je kako se na njega spušta velika
spokojnost i uzdignuo je u nebesa nijemu molitvu za svoga
starog učitelja.

Držeći mač nisko i daleko od tijela, Domicije je stupio na
označeno mjesto i stao kao skamenjen. Njegov je protivnik
nervozno kružio ramenima, njišući glavom s jedne na drugu
stranu. Kad su im se susrele oči, sjevernjak je zurio u njega ne
želeći prvi skrenuti pogled. Domicije je stajao kao kip, dok su
mu se oštro ocrtani rameni mišići sjajili od znoja. Srebreni su
oklopi štitili grudi boraca, ali Domicije je bio sposoban odrezati
kao britvom čuperak kose s čovjeka koji bi protrčao pokraj
njega i osjećao se snažno.

Rogovi su ga prenuli iz mirnoće i on je jurnuo prije nego
što je drugi čovjek u potpunosti upio zvuk. Rad nogu doveo je
sjevernjaka u završnicu, i prije nego što je oštrica mogla zasjeći,
on se izmaknuo izvan dosega. Domicije je mogao čuti njegov
dah i usredotočio se na protunapad. Sjevernjak se služio dahom
da poveća snagu udarca, gunđajući pri svako zamahu. Domicije
mu je dopustio da se ustali u ritmu, uzmičući desetak koraka
pred njegovim naletom i tražeći daljnje slabosti.

Pri zadnjem koračaju Domicije osjeti bol kad mu je težina
pala na desnu nogu, kao da mu se igla zabola u iver. Koljeno se
ukočilo poremetivši mu ravnotežu, a sjevernjak je navalio
naslutivši slabost. Domicije pokuša izbaciti bol iz misli, ali nije
se usudio posvema osloniti o nogu. Sunuo je naprijed vukući
stopala dok im se nije pomiješao znoj što je prštao na sve
strane. Sjevernjak je ustuknuo i zatim natraške uzmaknuo
pokušavajući dobiti prostora, ali Domicije ga je pritiskivao,
narušivši ritam uzmahivanja kratkim udarcem kad su im se
zakvačili mačevi.

Sjevernjak je odskočio ispred udarca i oni su se razdvojili,
počevši kružiti jedan oko drugoga. Domicije je slušao njegovo
disanje i čekao kad će se njegov protivnik lagano zasrknuti prije
napada. Nije se usudio pogledati u svoje koljeno, ali svaki je
korak donosio novo prosvjedovanje tijela.

Sjevernjak ga je pokušao oboriti kišom udaraca, ali
Domicije ih je blokirao, osluškujući njegov dah i čekajući pravi
trenutak. Sunce je bilo visoko iznad njih i znoj im je curio u oči.
Sjevernjak glasno udahnu a Domicije sunu naprijed. I prije
dodira znao je da je udarac savršen. Na protivnikovoj je lubanji
zinula rana i komadić uha pao je na zemlju dok je krv šikljala, i
sjevernjak je zaurlao uzvraćajući gnjevno udarce kad je
Domicije pokušao uzmaknuti.

Domiciju se ukočilo koljeno, prostrijelivši ga
nesnošljivom boli kroz prepone. Sjevernjak je oklijevao, oči su
mu se razbistrile kad je osjetio sve jaču bol rane. Iz njega je
liptala krv. Domicije ga je pozorno motrio, nastojeći zaboraviti
bol u koljenu.

Sjevernjak je tada dodirnuo vreo curak na vratu, zureći u
okrvavljene prste. Turobno mirenje sa sudbinom prelilo mu se
preko lica i tada je kimnuo Domiciju te su se obojica vratila na
početni položaj.

»Morao bi zavezati to koljenu, prijatelju. Drugi su to
sigurno primijetili«, reče sjevernjak tiho, pokazujući prema
mjestu odakle su ih iz hladovine natkrivena prostora promatrali
ostali finalisti. Domicije slegnu ramenimaima. Iskušao je
koljeno i trznuo se, zatomivši jauk.

Shvativši to, sjevernjak je klimao glavom dok su
pozdravljali gledatelje i konzule. Domicije je nastojao ne
pokazati iznenadan strah koji ga je obuzeo. Čudno je osjećao
zglob i molio se da to bude samo uganuće ili djelomično
iščašenje što se može namjestiti. Sve drugo bilo bi

nepodnošljivo čovjeku koji ništa drugo nije imao u životu osim
svoga mača i Desete legije. Dok su dva čovjeka koračala preko
užarena pijeska, Domicije se trsio da ne hramlje, škripeći
zubima od boli. Drugi par u srebrenim oklopima izišao je na
sunce za sljedeću borbu i Domicije je mogao osjetiti njihovo
samopouzdanje dok su ga gledali i smiješili mu se.

Julije je promatrao kako mu prijatelj nestaje u hladu i
trgnuo se od sažaljenja.

»Oprostite, gospodo. Htio bih sići dolje i vidjeti brinu li se
vidari dobro o njihovim ranama«, reče on.

Pompej ga potapša po leđima umjesto odgovora, previše
promukao da bi ga popratio glasom. Kras naruči hladna pića za
sve njih i raspoloženje se zarazno podignulo dok su se smještali
na sjedalima za sljedeći dvoboj. Hrana će im biti donijeta dok
budu gledali, i svaki je od njih osjećao blage žmarce iščekujući
krv i darovitost. Svetonije je objašnjavao ocu neki
mačevateljski trik i stariji se čovjek s njim smiješio,
pridružujući se uzbuđenju.

Renije je stajao kad je Julije stigao do njegova mjesta na
rubu lože. Stari gladijator je pošao za njim prema hladovini
ispod gledališta ne razmijenivši s njim nijedne riječi.

Različit je svijet bio ispod mnoštva ljudi čije se urlanje
stišavalo i postajalo nekako daleko. Sunčevo je svjetlo prodiralo
kroz pukotine između debelih greda i padalo na tlo u šarolikim
prugama, mičući se skupa s gledateljima. Tu je bilo mekano tlo
Marsove poljane, bez sloja pijeska koji je dopremljen s obale.

»Hoće li se i dalje boriti?« upita Julije.

Renije slegnu ramenima. »Kabera će mu pomoći. Starac
ima tu moć.«

Julije ne odgovori, sjetivši se kako je Kabera polagao ruke
na Tubruka koji je ležao isprobadan na mnogo mjesta u napadu

na imanje kad je usmrćena Kornelija. Kabera nije htio govoriti
o svojem iscjeljivanju, ali Julije je zapamtio kako mu je jednom
rekao da je to pitanje staze. Ako je staza stigla kraju, ništa se ne
može učiniti, ali s nekima je, kao s Renijem, ipak ukrao malo
vremena.

Julije isprijeka pogleda staroga gladijatora. Kako su
godine prolazile, kratkotrajna mladenačka energija ustupala je
mjesto starosti. Lice mu je opet pokazivalo staračku hrapavost i
duboke bore, i Julije nije znao zašto ga je smrt poštedjela.
Kabera je čvrsto vjerovao da sve ljude bogovi gledaju s jalnom
ljubavi i Julije mu je na tome zavidio. Kad je sam molio, činilo
mu se da viče u prazninu bez odgovora, sve dok ne bi pao u
očajanje.

Iznad njih su gledatelji počeli klicati zbog nekog udarca,
mijenjajući svjetlosne uzorke na prašnom tlu. Julije prođe
između zadnja dva stupa na otvorenu širinu i zasopta od vrela
zraka koji je kanda bio pregust da bi se mogao udisati.

Pogledao je na pijesak, žmireći prema blještavilu da bi
vidio dvije figure koje su hrlile jedna k drugoj kao da plešu.
Oštrice su odbijale svjetlost a mnoštvo je stajalo i nogama
udaralo ritam. Julije je trepnuo kad mu je curak prašine odozgor
pao na kožu. Pogledao je u teške svodove koji su držali
gledalište, osjetivši podrhtavanje kad je spustio ruku na gredu.
Nadao se da će konstrukcija izdržati.

Kabera je tankom tkaninom omatao Domicijevo koljeno, a
kraj njega su klečali Brut i Oktavijan, ne obazirući se na borbu
na pijesku. Podignuli su pogled kad im se Julije pridružio, a
Domicije je mahnuo rukom i slabašno se osmjehnuo.

»Mogu osjetiti kako me ostali promatraju. Strvinari, svi po
redu«, rekao je sopćući kad je Kabera čvršće pritegnuo tkaninu.

»Koliko je loše?« upita Julije.

Domicije ne odgovori, ali u njegovim se očima vidio strah
koji ih je sve potresao.

»Ne znam«, reče suho Kabera kad je nastala tjeskobna
tišina. »Iver je napuknuo i ne razumijem kako je ovoliko dugo
izdržao. Nije mogao biti sposoban ni da hoda i zglob je
možda… tko zna. Učinit ću sve što mogu.«

»Potrebno mu je to«, reče Julije ljubazno.

Stari iscjelitelj otpuhnu. »Zar je toliko važno da se još
jedanput tamo bori? To nije…«

»Ne, ne zbog toga. On je jedan od naših. On mora slijediti
stazu«, reče Julije ozbiljnije. Bude li trebalo, on će usrdno
zamoliti starca.

Kabera se ukruti i sjede na pete. »Ti ne znaš što pitaš,
prijatelju moj. Što god u meni bilo, to se ne smije trošiti na
svaku ogrebotinu ili napuknutu kost.« Zagledao se u Julija i
činilo se da će klonuti od iscrpljenosti. »Želiš li da to izgubim
zbog nekakva hira? Ne znam kako da ti kažem. Zanos je…
agonija. I nijedanput ne znam je li moja patnja uzaludna i jesu li
prisutni bogovi koji miču moje ruke.«

Svi su šutjeli dok ga je Julije i dalje gledao potičući ga da
pokuša. Još netko od trideset dvojice priđe k njima
nakašljavajući se i Julije se okrenu prema njemu prepoznavši
jednoga od onih koje je zapamtio po vještini. Lice mu je bilo
poput stare tikovine i jedini od sviju nije nosio oklop koji su mu
dali, draža mu je bila sloboda jednostavne halje. Čovjek se
naklonio.

»Ja se zovem Salomin«, rekao je, zastavši kao da bi netko
mogao prepoznati njegovo ime. Kad se to nije dogodilo,
slegnuo je ramenima. »Dobro si se borio«, proslijedio je. »Jesi
li sposoban nastaviti?«

Domicije se prisili na smiješak. »Odmorit ću se malo,
onda ću vidjeti.«

»Moraš staviti hladne obloge protiv otoka, prijatelju.
Najhladnije što ih možeš naći na ovoj vrućini. Nadam se da ćeš
biti spreman ako nas prozovu u isto vrijeme. Ne bih se želio
boriti protiv ozlijeđena čovjeka.«

»Ja bih«, odgovori Domicije.

Salomin je zbunjeno trepnuo kad se Julije nasmijao,
pitajući se kakva je šala izrečena. Naklonio im se ponovno i
otišao, a Domicije je svrnuo pogled na ispruženo koljeno.

»Sa mnom je svršeno ako ne budem mogao hodati«, rekao
je gotovo šapatom.

Kabera je prstima istjerivao tekućinu iz koljena, lice mu je
bilo smrknuto. Tišina se beskonačno otegnula i grašak znoja
skotrlja se starcu s čela na vrh nosa gdje je zastao i podrhtavao.

Nitko od njih nije čuo kad je Brut prozvan prvi put.
Čovjek koji se trebao s njim boriti prošao je oštro kraj njih i
izišao na sunce ne osvrćući se, ali Salomin se opet primaknuo i
gurnuo Rimljanina da se trgne iz zanijetosti.

»Red je na tebe«, rekao je Salomin dok su mu se krupne
oči crnjele čak i naspram kože.

»Ovoga ću brzo srediti«, rekao je Brut, izvukao mač i
krenuo van za svojim protivnikom.

Salomin je s čuđenjem zaklimao glavom, zaklanjajući oči
kad se primaknuo rubu sjene da gleda dvoboj.

Julije je osjetio da se Kabera neće pomaknuti dok on zuri
u njega, pa je iskoristio priliku da ga ostavi nasamo s
Domicijem.

»Daj im prostora, Oktavijane«, rekao je dajući ujedno
znak i Reniju da pođe.

Oktavijan je poslušao upozorenje i pošao, lice mu je bilo
naborano od zabrinutosti. I on je zaklonio oči od sunca da
žmireći gleda kako Brut nestrpljivo iščekuje zvuk rogova.

Stojeći ispod gledališta Julije je začuo oštro zavijanje
rogova i počeo trčati. Prije nego što su on i Renije napravili
nekoliko koraka, klicanje gomile presjekla je tajanstvena tišina.
Julije je prešao u najbrži trk i zadihan se vratio u konzulsku
ložu.

Svi su bili sleđeni od iznenađenja kad je Julije ušao. Brut
se već ukočeno vraćao u prostor za borce, ostavivši protivnika
da leži na pijesku.

»Što se dogodilo?« upita Julije.

Pompej odmahnu glavom s čuđenjem. »Bilo je tako brzo,
Julije. Nikada ništa slično nisam vidio.«

Od sviju njih samo se na Krasu nije vidjelo da je imalo
dirnut. »Tvoj je čovjek mirno stajao i izbjegao dva udarca ne
pomaknuvši noge, zatim je šakom oborio protivnika i posjekao
ga po nozi dok je ležao na tlu. Je li to onda pobjeda? To ne
izgleda kao pošten udarac.«

Imajući na umu velik ulog na Bruta, Pompej je brzo
progovorio.

»Brut je prvi pustio krv, iako je njegov suparnik bio
onesviješten. To će se brojiti.«

Tišina u gledateljstvu se narušila kad se isto pitanje počelo
postavljati u svim redovima. Mnogi su gledali prema
konzulskoj loži da bi se znali ravnati i Julije je poslao skoroteču
do trubača da objave Brutovu pobjedu.

Tada su se začuli prosvjedi onih koji su se okladili protiv
mladoga Rimljanina, ali većina je gledatelja izgledala
zadovoljna tom odlukom. Julije ih je promatrao kako jedni
prema drugima glume udarac, smijući se cijelo vrijeme. Dva su

vojnika iz Desete pljuskanjem po obrazima probudila palog
borca i pomogla mu da ode s pijeska. Kad mu se povratila
svijest, počeo se otimati iz njihova stiska, vičući srdito protiv
ishoda borbe. Vojnici se nisu obazirali na njegove prosvjede dok
su nestajali s pogleda ulazeći u hladovinu natkrivena prostora.

Poslijepodne je protjecalo u borbama preostalih

natjecatelja. Oktavijan se probio dalje ubodom u protivnikovo
bedro kad se široko izmaknuo da izbjegne njegov udarac.
Publika se mučila pod žarkim suncem, ne želeći propustiti
nijedan trenutak.

Šesnaestorica pobjednika još su jedanput izvedena u
svijetlim oklopima da im gledateljstvo iskaže poštovanje. Kad
zađe sunce počet će natjecanje pri svjetlu bakljâ da ih prorijedi
za posljednji dan, pružajući pobjednicima mogućnost da se
preko noći oporave i zaliječe ozljede. Kovanice su padale po
pijesku oko njihovih nogu kad su podignuli mačeve i bacalo se
raznobojno cvijeće što se nagomilavalo od jutra. Julije je
pozorno gledao kad je prozvan Domicije, i srce mu je zaigralo
kad ga je vidio kako hoda gipkije i sigurnije nego ikada. Nisu
bile potrebne riječi, ali vidio je kako su se Renijevi članci
zabijeljeli na ogradi dok su gledali na pijesak i klicali glasnije
nego gledateljstvo.