Conn Iggulden - Imperator 03 - Polje mačeva

jenjao dok je Klodije tragao za njim, očajno želeći pokrenuti
stanje koje se zaustavilo na mrtvoj točki i moralo se okončati
smrću jednoga ili drugoga od njih.

Nije znao reći kad je njihov tihi rat prešao u otvoren
sukob. Svaka ih je noć obojicu sve više gurala naprijed, i
odjednom se Klodije našao na Forumu da se bori za goli život,
dok se oko njih posvuda kovitlao snijeg a senatska ih zgrada
sve gledala s visine.

Klodije okrenu glavu kad su novi ljudi dojurili iz
pokrajnje ulice. Odahnuo je videći da su njegovi, pod vodstvom
vrsna časnika. Poput Milonovih gladijatora, nosili su oklope i
probijali se mačevima kroz gužvu da bi stigli do njega.

Klodije se zatim osvrnu da bi ugledao tri protivnika što
skaču na njega s pruženim mačevima. Prvoga je oborio
žestokim udarcem mača, ali drugi mu je zabo bodež u prsi.
Udahnuo je osjećajući svaki palac oštrice, hladnije od snijega
koji je tako lagano slijetao na njegovu kožu. Klodije vidje kako
se čovjek odmiče od njega, ali treći se napadač progurao i
Klodije je tjeskobno urliknuo dok mu se nož uzastopce zabijao
u meso.

Pao je na koljena dok ga je napuštala njegova velika
snaga, a onaj ga je čovjek još probadao dok su Klodijevi ljudi
mahnito dolazili puni bijesa i žalosti. Napokon su stigli do
njegova napadača, ali dok su ga komadali Klodije se blago
svalio u okrvavljeni snijeg. Mogao je vidjeti stepenice Senata
dok je umirao, a iz daljine je mogao čuti rogove Pompejeve
legije.

Milon se ogorčeno borio povlačeći se pred legijom koja

se stuštila na Forum. One koji su bili prespori ili upleteni u
vlastite borbe sasjekao je ratni stroj, i Milon se derao na svoje

ljude da bježe dok svi nisu izginuli. Vikao je od ushićenja kad je
Klodije pao, ali sad je morao naći sigurno mjesto gdje će se
skloniti dok ponovno ne okupi snage. Ništa mu više nije stajalo
na putu ako samo preživi nalet legije. Okliznuo se na snijegu
dok je trčao s ostalima koji su u stotinama bježali kao štakori
pred poplavom.

Mnogi su Klodijevi ljudi zarobljeni prije nego što su
mogli umaknuti, pa su se sad i oni s Milonovim pristašama dali
u paničan bijeg dok je legija uništavala sve pred sobom. Forum
se ispraznio u svim pravcima, ulice su bile zakrčene
razbojničkim družinama koje su mahnito jurile zanemarivši
neprijatelje kad su se suočile s većim strahom. Ranjeni su
vrištali u trku, ali oni na zemlji ostajali su sasječeni na komade
dok se val legionara kotrljao preko njih.

Za vrlo kratko vrijeme prostrana širina Foruma bila je
prazna, ostali su samo satrveni likovi mrtvaca koje je već
pokrivala koprena finih pahuljica. Vjetar je hujao duž hramova.
Legijski su se časnici dogovarali izvikujući oštre zapovijedi
svojim postrojbama. Kohorte su raspoređene po cijelom gradu, i
počelo je stizati sve više izvješća o neredima koji su se proširili
na Eskvilinsku dolinu. Pompej je bio s njima u punoj opremi.
Ostavio je tisuću ljudi da nadziru središte grada i poslao tri
kohorte kroz sjeverne ulice da opet stupi na snagu prekršena
naredba o zabrani kretanja.

»Očistite ulice«, zapovjedio je. »Tjerajte ih u kuće sve dok
ne budemo mogli držati pod nadzorom razbojnike.« Iza njega
su novi požari obasjavali sivo nebo a snijeg je i dalje padao.

Te je noći u gradu vrelo kao u grotlu. Klodijevo je tijelo

odnijeto u Minervin hram i tisuće su ljudi navalile u zgradu,
pomahnitalih od tuge i gnjeva zbog smrti gospodara. Tamošnji
su legionari rastrgani i požari su buknuli po cijelom gradu dok

su Klodijevi sljedbenici lovili Milona i njegove pristalice. Na
ulicama su se vodile žestoke borbe protiv Pompejevih ljudi, i
dvaput su legionari morali uzmaknuti kad su bili napadnuti sa
svih strana gubeći se u labirintu uličica. Neki su se zatekli
zatvoreni u zgradama gdje su skupa s njima spaljeni. Drugi su
zarobljeni u većim skupinama podlegnuvši pred podivljalom
ruljom. Legionarima nije odgovarala borba u gradu. Klodijevi
su ih časnici mamili ženskim kričanjem i onda se na njih bacali,
bodući ih bezumno dok ne bi popadali mrtvi ili bili prisiljeni
pobjeći.

I sam Pompej morao je uzmaknuti prema zgradi Senata
pritisnut masom naoružanih ljudi. Na kraju ih je razbio trećim
jurišem štitova, ali njih je stalno bivalo sve više. Pomislio je da
se svaki čovjek u Rimu naoružao i izišao na ulicu, mnoštvu se
jednostavno nije mogao oduprijeti. Odlučio je povući se do
senatskoga stubišta i poslužiti se tom građevinom za
prestrojavanje preostalih snaga, ali dok je uzmicao prema
otvorenom prostoru Foruma, zinuo je od užasa videći tisuće
upaljenih bakalja oko sjedišta Senata.

Razbili su brončana vrata i nosili Klodija iznad glava u
dublju unutarnju tamu. Pompej je vidio kako se okrvavljeno
senatorovo tijelo trza i svija dok su ga jedni drugima dodavali
uza stepenice.

Forum je bio pun naoružanih ljudi koji su vikali i urlali.
Pompej je oklijevao. Nikada nije bježao ni od čega u životu, i
ono čemu je svjedočio bio je kraj svega što je volio u Rimu, ali
znao je da će njegovi ljudi listom izginuti ako ih dovede na
Forum. Činilo se da se na trgu okupilo pola grada.

U mračnoj senatskoj kući buknuli su plamenovi. Ljudi su
kličući izišli na stubište pokriveno snijegom i s bojnim
urlikanjem mahali oštricama po zraku. Sivi dim pokuljao je

kroz vrata i Pompej je osjetio suze na licu, tople suze na hladnoj
koži.

»Pravac kazalište. Zborno mjesto kod moga kazališta!«
viknuo je ljudima koji su čekali.

Uzmaknuli su pred nabujalim mnoštvom oko Kurije i
Pompej se napokon okrenuo od plamenova koji su se probijali
kroz krov, urušavajući mramor s praskom koji je odjekivao
preko Foruma. Hvatala ga je gora muka od svega što je mogao
zamisliti dok je gledao usplesale figure na plamenoj pozadini.
Samo je tama skrila njegove ljude i on je oćutio bolnu nemoć
što se mora povući iz srca svoga grada. Tek će zora donijeti
završetak svega toga, to je znao. Razbojnici su uništili
vladavinu zakona i opijeni su svojom novom moći. Ali kada
svane jutro, bit će omamljeni i iscrpljeni, zapanjeni zbog onoga
što su učinili. Tada će on zavesti red, ispisujući ga željezom i
krvlju.

Slabašno jutarnje svjetlo probijalo se kroz visoke prozore

Pompejeva kazališta, obasjavajući zbijene redove ljudi koje je
sazvao sa svih strana grada. Pompej je bio razaslao centurije da
dovedu ne samo senatore nego također magistrate, edile,
kvestore, pretore i sve druge predstavnike vlasti u Rimu. Više
od tisuću ljudi sjedilo je u krugovima oko središnje pozornice i
gledalo dolje u Pompeja, svi smrknuti od straha i iscrpljenosti.
Nekoliko je lica nedostajalo među njima nakon nereda, i
nijedan nije podcjenjivao ozbiljnost svoga položaja.

Pompej se nakašljao i kratko se protrljao po naježenoj
koži na golim rukama. Kazalište nije bilo zagrijano i mogao je
vidjeti kako se ledi njihov dah u zraku dok su ga gledali u tišini.

»Prošle sam noći izbližega nego ikada vidio svršetak
Rima«, počeo je.

Sjedili su nepomično kao kipovi da ga čuju i Pompej je
vidio odlučnost na njihovim licima. Svi su sitni sporovi bili
zaboravljeni u suočenju s događajima prethodne noći, i on je
znao da će mu dopustiti sve da uspostavi mir u gradu prije nego
što padne iduća noć.

»Čuli ste da je Klodije poginuo u borbi, tijelo mu je
spaljeno u Kuriji koja je sama pretvorena u pepeo. Velik je dio
grada uništila vatra, a trupla su zakrčila sve ulice i slivnike.
Grad je u kaosu, bez hrane i vode u mnogim četvrtima. Do noći
većina će pučanstva biti gladna i nasilje bi moglo iznova
početi.«

Zastao je, ali tišina je bila savršena.

»Moji su vojnici u zoru zarobili senatora Milona dok je
pokušavao pobjeći iz grada. Namjeravam iskoristiti danje
svjetlo da potražim ostale iz njihova zapovjednog lanca, ali
suđenje bi dalo povoda njihovim pristašama da se ponovno
okupe i naoružaju. Ne želim im pružiti još jednu priliku,
gospodo.« Zastao je da duboko udahne. »Sazvao sam vas
ovamo da mi izglasate diktatorska ovlaštenja. Ako ostanem
sputan zakonima, ne mogu odgovarati za mir u gradu noćas ili
bilo koje druge noći. Zahtijevam da ustajanjem potvrdite moje
imenovanje.«

Tisuću je članova vladajućeg staleža ustalo gotovo kao
jedan. Neki su skočili na noge brže nego drugi, ali na kraju je
Pompej kimnuo sa silnim zadovoljstvom i mahnuo im da
ponovno sjednu.

»Stojim pred vama kao diktator. Sada proglašavam prijeki
sud u cijelom Rimu. Zabrana kretanja stupat će na snagu svake
večeri poslije sunčeva zalaska, i tko se zatekne na ulici bit će na
licu mjesta smaknut. Moja će legija istrijebiti vođe i ljudi će
pod mukama odavati imeana ključnih ljudi što zapovijedaju
uličnim bandama. Proglašavam ovu zgradu da bude sjedištem

vlade dok se ne obnovi zgrada Senata. Hrana će se dijeliti s
Foruma te od sjevernih i južnih gradskih vrata svakog jutra dok
ne prođe izvanredno stanje.«

Bacio je pogled preko redova svojih ljudi i škrto se
nasmiješio. Sada će početi malo boljeti.

»Svatko od vas priložit će stotinu tisuća sestercija ili
desetinu svoga bogatstva, ako je ono veće. Senatska je riznica
opljačkana, a nama su potrebna sredstva ako hoćemo opet
podignuti grad na noge. Novac će vam se vratiti kad se blagajna
opet napuni, ali do tada to je nužna mjera.«

Prva nemirna gunđanja prosula su se naokolo odjekujući
dvoranom, ali takvi su bili u neznatnoj manjini. Ostali su bili
primorani zabrinuto shvatiti krhkost svega što su mislili da je
čvrsto, ali nisu se kolebali platiti za svoju sigurnost. Pompeju je
bilo žao što Kras nije tu. Starca bi zgromio golemom svotom.
Slanje pisma s molbom neće imati snagu osobnog zahtjeva, ali
tu nije bilo pomoći.

Pompej nastavi nakon kraćeg zagledanja u bilješke.

»Pozvat ću jednu legiju iz Grčke, ali do njihova dolaska
potreban mi je svaki čovjek koji se umije služiti mačem. Oni
među vama koji imaju čuvare neka ostave njihov broj kod
pisara pri odlasku. Moram znati koliko ima ljudi kojima
možemo povjeriti oružje u slučaju novih nereda. Moja je legija
pretrpjela teške gubitke prošle noći i te ljude treba hitno
nadomjestiti ako hoćemo suzbiti rulju prije nego što opet ojača.
Posmicat ću Milonove i Klodijeve pristaše bez sudovanja ili
javnog proglasa.«

»Noćas će biti najteže, gospodo. Ako kroz to uspješno
prođemo, mir će se polako uspostaviti. Naposljetku ću razrezati
porez svim građanima u rimskim zemljama da bi se obnovio
porušeni grad.«

I dalje je vidio nijemi strah na mnogim licima ispred sebe,
ali neki su pokazivali prve proplamsaje nade nakon njegovih
riječi. Pozvao ih je na raspravu i mnogi su ustali da se raspituju
o pojedinostima nove uprave. Pompej se opuštao kročeći
svojim putem kroz pitanja. Već je izraz zapanjenosti iščezavao s
njihovih lica dok su se vraćali u kolotečinu senatskih poslova.
To je u njemu budilo nadu za sve njih.

37. POGLAVLJE

Brut se spustio na panj staroga hrasta što ga je nekoć

posjekao s Tubrukom, položivši štap kraj sebe. U zelenoj šumi
bilo je lako sjetiti se starog gladijatora i smiješka kojim ga je
pozdravljao pri svakom dolasku doma.

Trznuo se dok je ispružao nogu i počešao se po
crvenkastoj crti što se pružala malo iznad koljena pa gotovo do
prepona. Slični tragovi šavova na ključnoj kosti pokazivali su
koliko je bio blizu smrti u svojoj mahnitosti. Obje su se rane
bile upalile i on se nije sjećao prvih tjedana na imanju. Klodija
je rekla da je imao sreće što nije ostao bez noge, ali rana se
naposljetku zatvorila iako su ga šavovi užasno svrbjeli. Vratile
su mu se nejasne slike pranja vlažnim krpama i on se namrštio
od neugodnosti. Julija je izrasla u mladu ženu s dobrim dijelom
majčine ljepote. Pomislio je kako ju je Aleksandrija morala
odvesti u stranu da joj kaže kako će se ona o njemu brinuti.
Istina je da su isprva rijetki dani prolazili a da mu se Julija ne bi
približila, a kad bi je vidio, njezine su oči sijevale kao nekada
Kornelijine kad se ljutila. Poslije toga samo je Aleksandrija
otirala znoj s njegove kože i prala gnoj iz rana.

Brut se žalosno nasmiješi. Aleksandrija je s njim postupala
kao da je bolestan konj i trljala ga s grubom ravnodušnosti od
koje se sav žario. Osjetio je olakšanje kad je napokon bio
dovoljno jak da siđe dolje u kupaonicu i sam se opere. Da je
imalo dulje ostao u krevetu, ona bi mu svojim pranjem kožu
oderala.

U šumi je bilo spokojno. Jedna je ptica pjevala u obližnjoj
krošnji, a niz vijugavu stazu mogao je u duhu vidjeti dva
dječaka kako se utrkuju kroz šipražje na putu odrastanja do
zrelosti. Prijateljstvo je tada bilo jednostavno, nešto što su on i
Julije smatrali prirodnom stvari. Brut se sjetio kako su pritisnuli
skupa okrvavljene dlanove kao da se čitav život mogao svesti
na jednostavne zavjete i čine. Bilo mu je čudno osvrnuti se
natrag na te dane kad se u međuvremenu toliko toga zbilo. Bilo
je trenutaka kad se ponosio onim što je postao i drugih kad bi
sve dao da se vrati u dječaštvo sa svim otvorenim
mogućnostima. Bilo je toliko mnogo stvari koje bi promijenio
kad bi mogao.

Bili su besmrtni dječaci tijekom onih dugih ljeta. Znali su
da će Tubruk uvijek biti ondje da ih zaštiti, i budućnost je bila
tek prilika da nastave prijateljevati u novim godinama i drugim
zemljama. Nikada ništa neće stati između njih, makar se i sam
Rim urušio.

Izvadivši nož iz pojasa, Brut je zavukao njegov vršak
ispod prvog šava i prerezao konac. S velikom je pomnjom
vukao prekinuti kraj kroz kožu, ponavljajući to sve do
posljednjeg čvora. Bio je šutke usredotočen, iako se sav oznojio
kad je napokon završio i bacio ljepljivu nit u grmlje. Tanak
curak krvi probijao se između sitnih dlačica na njegovu bedru i
on ga je palcem razmazivao u mrlju.

Ustao je polako osjećajući vrtoglavicu i slabost. Odlučio je
ne dirati zasada u šavove na vratu, iako su ga i oni strašno
svrbjeli.

»Mislila sam da ću te ovdje naći«, reče Julija.

On se okrenu i nasmiješi se zbog njezina nespretna
držanja. Pitao se koliko ga je dugo promatrala. Koliko joj je
godina? Šesnaest? Dugonoga i lijepa. Aleksandriji ne bi bilo

drago čuti da su se razgovali nasamo u šumi, pa je odlučio da
joj to ne kaže.

»Htio sam pokušati da malo hodam. Noga mi je sve jača,
iako će proći dosta vremena prije nego što se mognem u nju
pouzdati«, reče on.

»Kad ozdravi, ti ćeš se vratiti mojem ocu«, reče ona.

To nije bilo pitanje, ali on je ipak kimnuo. »Da, u
najboljem slučaju za nekoliko tjedana. Grad je prilično miran
otkad je Pompej postao diktatorom. Tada ćemo vas svi ostaviti
na miru. Ovo staro prebivalište ponovno će biti spokojno.«

»Meni ne smeta«, rekla je žurno. »Meni je drago što ovdje
imamo naroda, čak i djece.«

Razmijenili su poglede razumijevanja i Brut se nasmijao.
Unatoč stalnim naporima Tabika i njegove sestre, djeca su već
nakon prvih nekoliko dana trčkarala posvuda naokolo, zaneseni
šumom i rijekom. Klodija je jedno od njih triput spašavala od
utapanja u dubokoj lokvi. Čudno je bilo kako se mladež tako
brzo oporavila od užasa koji su ih pratili na putovanju iz grada.
Brut je pretpostavljao da se neće sjećati kako su vidjeli mrtve
ljude kad se jednom budu osvrtali na tu iznimnu godinu svog
života, ili ako se sjete, to neće niti ništa u usporedbi s prvim
jahanjem na konju oko dvorišta, s Tabikom koji ih pridržava u
sedlu. Djeca su čudna stvorenja.

Julija je naslijedila dio dražesti svoje majke, to je mogao
vidjeti. Kosa joj je bila dugačka i svezana trakom na zatiljku.
Činilo se da je usredotočena na njegovo lice s posebnom
znatiželjom kad bi progovorio, kao da je svaka riječ bila
dragocjena. Pitao se kakvo je bilo njezino djetinjstvo dok je
odrastala na imanju. On je uvijek imao Julija, ali osim
odgojitelja i Klodije, Julijeva je kći morala biti prilično
osamljena.

»Pričaj mi o mojem ocu«, reče ona prilazeći bliže.

Brut osjeti početak bola u nozi, i prije nego što su mu se
zgrčili mišići, dohvatio je štap i opet se spustio na panj. Zavirio
je u zakutke uspomena i nasmiješio se.

»Nas smo se dvojica znala penjati na ovo stablo kad smo
bili mladi«, reče on. »Julije je bio uvjeren da se može na sve
popeti i znao je provoditi čitave sate na nižim granama
pokušavajući uzverati se naviše. Ako bih ja bio s njim, stao bi
nogom u moje isprepletene ruke da se podigne, ali čak i tada bi
sljedeća grana bila predaleko da bi je dosegnuo bez zaskoka.
Znao je da će pasti naglavce ako je promaši, možda potegnuvši
i mene za sobom.« Prasnuo je u smijeh kad su mu navrla
sjećanja.

Julija je sjela kraj njega na najdalji rub široka panja. I
odatle je on mogao osjetiti miris cvjetnog ulja kojim se
namazala poslije kupanja. Nije znao koji je cvijet, ali miris ga je
podsjetio na ljeto. Duboko je disao i samo na trenutak dopustio
je mašti da se poigra slikom na kojoj ljubi njezinu hladnu kožu
na vratu.

»Je li pao?« reče ona.

Brut otpuhnu. »Dva puta. Drugi put je i mene povukao pa
sam uganuo ruku. On je imao veliku modricu na licu kao da ga
je tko pljusnuo, ali ipak smo se opet popeli na stablo i on je
dosegnuo najvišu granu.« Brut uzdahnu u sebi. »Mislim da se
nikada više nije penjao na stari hrast. Za njega tu nije bilo više
posla.«

»Voljela bih da sam te tada poznavala«, promrmlja ona, a
on je pogleda i odmahnu glavom.

»Ne, ne bi voljela. Bili smo težak par, tvoj otac i ja. Pravo
je čudo što smo uopće preživjeli.«

»On je sretan što ima tebe za prijatelja«, reče ona i lagano
porumenje.

Brut iznenada pomisli kako bi Aleksandrija gledala na taj
prizor kad bi zalutala u šumu. Djevojka mu je bila previše
privlačna da bi se upuštao u igru odvažna mlada vojnika koji se
vratio iz rata. Za koji čas zamolio bi je da ga podupre na
povratku kući i usput bi joj ukrao koji poljubac. Miris cvijeća
ispunjavao mu je pluća i on je brzo ukrotio svoje jogunaste
misli.

»Mislim da se moram vratiti, Julija. I tebi mora biti
hladno.«

Potpuno nesvjesno njegov pogled bez suzdržavanja prijeđe
preko njezina vrata i nabujalih grudi. Znao je da je ona to
vidjela i bio je ljut na sebe. Bacio je pogled u stranu prema šumi
i ustao.

»Vraćaš li se kući?« reče on. »Uskoro će se smračiti.«

»Tvoja noga opet krvari«, reče ona. »Bilo je prerano
izvaditi konce.«

»Nije. Vidio sam dovoljno rana da mogu prosuditi. Odsada
ću svaki dan hodati ili jahati da povratim snagu.«

»Ja ću ti praviti društvo ako me želiš«, reče ona. Oči su joj
bile krupne i crne, a on se nakašljao da prikrije oklijevanje.

»Ne bih rekao da bi lijepa djevojka trebala…« Oh, divno.
Zamucao je i umuknuo. »Sam ću se snaći, hvala ti.« Hodao je
ukočeno niz stazu kroz šumu prema kući, proklinjući nijemo
sam sebe najjače što je mogao.

Pod hladnim zvijezdama Brut je vodio svoju kobilu preko

dvorišta prema konjušnicama, pomalo zadihan poslije jahanja.
Pomislio je na Aleksandriju koja je spavala u sobi i namrštio se.

Ništa nije bilo jednostavno kako bi on želio da bude, naročito sa
ženama u njegovu životu. Da mu je do prepirke i napete šutnje,
već bi se bio oženio. Zlobno se nasmiješio na tu misao i
pogledao gore u mjesec, uživajući u tišini. Oboje su patili
tijekom dugih, praznih tjedana na imanju, nemajući ništa drugo
raditi nego liječiti rane i zaboravljati ružnoću nereda u Rimu.
Bilo je trenutaka kad bi poželio galopirati, ili boriti se, ili
odvesti je poslije podne u krevet. Tada je bio bijesan zbog rane.
Njihovo je vođenje ljubavi bilo ograničeno zbog njegove
nesposobnosti da klekne, a on je mrzio biti slab.

Pomišljao je kako je voli, na svoj način, ali bilo je previše
dana kad bi se grizli ni zbog čega dok se oboje ne bi natmurilo i
uvrijedilo. Mrzio je dugačke šutnje više nego išta drugo.
Katkada se pitao ima li zapravo među njima ljubavi kad se on
nalazi u drugoj zemlji.

Konjušnica je bila topla, usprkos studeni noćnog zraka i
ledenim zvijezdama. Mjesečina je prodirala kroz visok prozor,
omatajući blijedim sjajem hrastove pregradke. Bilo je to mirno
mjesto gdje su mu tek tamni obrisi konja činili društvo.

Još se znojio od naporna jahanja i namrštio se pomislivši
koliko je nisko pao glede tjelesne snage tijekom bolesti. Tek
dvije-tri milje po okolici dovele su ga na rub posvemašnje
iscrpljenosti.

Iza njega je zapucketala slama dok je timario kobilu i on
se načas sledio, pitajući se tko je još budan u to doba. Okrenuo
se nespretno i ugledao Juliju naslonjenu na stup, blijeda lica pri
slaboj svjetlosti.

»Jesi li ovaj put otišao daleko?« promrmljala je. Izgledala
je kao da je došla iz kreveta, kosa joj je slobodno padala po
ramenima. Bila je omotana mekanom plahtom i on je vidio
kako je tijesno pripijena uz njezine grudi pitajući se može li ona
vidjeti kamo su usmjerene njegove oči.

»Noćas tek nekoliko milja. Prehladno je za ovu staricu«,
reče on. Kobila je tiho frktala i gurkala ga da nastavio pokrete
četkom.

»Ali ti ćeš uskoro otići. Čula sam kako Tabik o tome
govori. Pompej je potukao razbojničke družine.«

Mogao je čuti napetost u njezinu glasu gdje je nije bilo
prije. Je li to bilo zbog topline u konjušnici, ili zbog mirisa kože
i slame, ili jednostavno zbog njezine blizine, ali on je odjednom
osjetio tjelesnu uzbuđenost i bio je zahvalan polutami što ga
skriva od njezina pogleda. Bez riječi se okrenuo prema kobili i
počeo joj timariti bokove dugačkim zamasima.

»Mene je otac obećao njemu. Je li ti rekao?« kazala je
iznenada, jedva protiskujući riječi.

Brut prestade četkati i pogleda je. »Nije mi to rekao.«

»Klodija kaže da bi mi to trebalo biti drago. Nije bio čak
ni konzul kad su se dogovorili o mojoj udaji, ali sada ću biti
žena diktatora.«

»To će te odvesti odavde«, reče Brut tiho.

»Kamo? Da me svakog dana liče robovi i da ne smijem
jahati? Vidjela sam senatorske žene. Jato vrana u lijepim
haljinama. I svake ću noći imati starca da me pritiskuje. Moj
otac je okrutan.«

»On zna biti takav, da«, odgovori Brut. Bilo bi mu drago
govoriti joj o tegobama siromaštva koje je vidio u gradu. Ona
nikada neće upoznati glad ni strah bude li Pompejeva žena.
Julije je načinio hladan izbor za svoju kćer, ali bilo je mnogo
gorih života i njega je osobno zapala Galija. Brut je smjesta
vidio kako će taj brak povezati njihove kuće i možda Juliju
Cezaru dati nasljednika. Koliko god mu se sviđala djevojka,
shvaćao je kako mora biti zaklonjena da ne upozna stvaran
svijet.

»Kad ideš k njemu?« upita on.

Ona srdito odmahnu glavom. »Već bih bila pošla da mi
otac nije izvan grada. To je samo pitanje ljubaznosti između
njih dvojice. Nagodba je već sklopljena i Pompejev je glasnik je
došao s mnogo lijepih riječi i darova. Dovoljno zlata i srebra da
se ugušim. Trebao si vidjeti robovsku cijenu koju su poslali.«

Prišla mu je bliže i on je opet mogao osjetiti miris tamna
cvijeća. Kad je pružila ruke prema njemu, on ju je uhvatio za
zapešća ispustivši četku na slamu.

»Što zapravo misliš sada?« promrmljao je promuklim
glasom. Ništa od toga nije izgledalo stvarno, a on je čak i u
polutami mogao vidjeti blijede crte njezina vrata.

»Mislim da mu neću otići kao djevica«, prošapta ona,
nagnuvši se toliko da su joj usne dodirnule njegovo grlo.
Mogao je osjetiti toplinu njezina daha i ništa drugo nije više
bilo važno.

»Ne«, rekao je napokon, »nećeš.«

Oslobodivši joj zapešća, privatio je rubove plahte kojom
se omotala i nježno je rastvorio, obnaživši je do pasa. Dojke su
joj bile blijede i savršene u tami, bradavice tvrde. Čuo je kako
joj se ubrzava dah dok joj je prolazio rukom niz leđa, osjećajući
kako podrhtava.

Tada ju je poljubio, dok su se njezina usta otvarala da ga
zapljusnu vrućinom. Bez riječi ju je podignuo u naručaj i odnio
do hrpe slame i ondje je položio. Njegove su rane bile daleka
bol koju je jedva mogao osjetiti dok je sa sebe svlačio odjeću.
Dah mu je bio opor u grlu, ali prisilio se na spore kretnje dok se
naginjao nada nju, i tada su se njezina usta ponovno otvorila s
prigušenim krikom.

Skupina ljudi koji su se sastali u dvorištu da se vrate u

Rim neprepoznatljivo se razlikovala od uprljanih i ustrašenih
bjegunaca koji su pokucali na vrata prije dva mjeseca. Klodija
je rekla djeci da je mogu posjetiti kad god požele, i dvoje-troje
njih morali su silom otrgnuti od nje posljednjeg jutra. Stara je
dadilja obožavala brinuti se o mališanima i bilo je suza s obiju
strana.

Tabik se grizao zbog svakog dana provedena daleko od
grada i jedva je imao strpljenja razmijeniti pozdrave kad je
napokon došao dan rastanka. Jedini je on od cijele skupine u
nekoliko navrata išao u grad čim je vidio da su gradske zidine
opet zaposjeli vojnici iz Pompejeve legije. Radionica je
nadživjela požare u četvrti. Iako je bila opljačkana, veliki je
viganj kao srce njihova posla prošao neokrznut. Tabik je već
planirao nova vrata i brave da zamijeni što je bilo razbijeno, i
njegova su izvješća o uspostavljenom miru privela svršetku
njihov boravak na imanju. Pompej je bio nemilosrdan u
istrjebljivanju vođa među bezakonicima, i grad je barem po
danu opet počinjao sličiti na sebe. Širile su se glasine da je Kras
poslao golemu svotu Senatu, i stotine su tesara bile zaposlene u
obnovi grada. Proći će još neko vrijeme prije nego što građani
pomisle na raskoš kao što je nakit, ali Tabik će ih spremno
dočekati. Malen dio njegova rada bio je dar gradu, ali to je
mnogo značilo. Skupljanje razbacana alata označilo je prvi
korak prema zaboravljanju nemira i svih užasa.

Brut je dolazio u napast da malo dulje odmara nogu, ali
Aleksandrija je bivala sve hladnija prema njemu prethodnih
dana. Nije mislio da ona zna što se dogodilo u konjušnici, ali
bilo je trenutaka kad bi je zatekao kako ga poprijeko gleda, kao
da se pitala tko je on. Ne znajući ni sam kako, bio je siguran da
bi to bilo posljednji put što je vidi ako ostane na imanju.

Proljeće je došlo ranije na imanje i drveće je u šumi već
počinjalo cvasti. Julije ga bez sumnje nestrpljivo čeka na
sjeveru, i Brut je preko volje bio svjestan kako mu je došlo
vrijeme da krene na put. Vratit će se u grubo društvo svojih
legionara, iako ga misao na to nije ispunjavala oduševljenjem
kao prije. Postavio je drveni blok koji mu je bio potreban pri
uzjahivanju, pogledao kriomice po otvorenom dvorištu i
prikupio uzdu. Julija nije bila ondje i on je na sebi osjetio
Aleksandrijine oči dok je za njom tragao.

Kućni rob je širom otvorio tešku kapiju tako da su mogli
vidjeti put što vodi do glavne ceste prema gradu.

»Evo i tebe!« reče Klodija. »Pomislila sam da nećeš biti
na njihovu odlasku.«

Julija je došla iz kuće i zaredala od jednoga do drugoga da
se pozdravi i primi njihovu zahvalnost kao gospodarica kuće.
Brut je pomno gledao dok su ona i Aleksandrija razmjenjivale
nekoliko riječi, ali obje su se žene smiješile i nije mogao
primijetiti nikakve napetosti između njih. Opustio se lagano kad
je Julija prišla k njemu i prirodno se držala dok se naginjala
naprijed da ga poljubi na rastanku. Osjetio je kako je njezin
jezik načas palucnuo da mu dodirne usne i ukočio se od
zbunjenosti. Njezina su usta imala okus meda.

»Vrati se«, šapnula je dok se on bacao u sedlo, ne
usuđujući se pogledati Aleksandriju. Mogao je osjetiti njezine
oči kako mu probadaju zatiljak i znao je da mu obrazi gore dok
se nastojao praviti kao da se ništa nije dogodilo.

Djeca su vikala i mahala u zboru kad su započeli
putovanje prema gradu. Klodija je za sve pripremila kuhana
mesa u papru i dvoje-troje njih već je guralo masne prste u
platnene torbe. Brut baci posljednji pogled na imanje koje je
poznavao od djetinjstva i zauvijek zadržao u pamćenju. Kad se
sve drugo u njegovu životu moglo izobličiti do

neprepoznatljivosti, neke su stvari trajale postojano i pružale
mu mir.

38. POGLAVLJE

Baklje su treperile na zlatnoj arvernskoj kruni kad ju je

svećenik podignuo prema ratnicima. U drugoj je ruci držao
zlatnu ogrlicu koja je blistala i svijala se dok ju je vrtio oko
prstiju.

Svećenik je premazivao svoje tijelo krvlju i zemljom u
dugačkim zamasima sve dok nije po izgledu postao dijelom
sjena u hramu. Prsi su mu bile gole a sijeda brada glinom
razdijeljena u dugačke bijele šiljke koji su podrhtavali dok je
govorio.

»Stari kralj je umro, Arvernjani. Njegovo će se tijelo
spaliti, iako će njegovo ime i djela trajati i dalje u našim ustima
kroz sve naše godine. On je bio čovjek, Arvernjani. Njegova su
se goveda brojila u tisućama i njegova je ruka s mačem bila
jaka do kraja. Široko je sijao svoje sjeme da mu dovede sinove
na svijet, i njegove žene čupaju kose od žalosti. Nikada ga više
nećemo vidjeti.«

Svećenik je promatrao pleme koje se tiskalo u hramu. Bila
mu je to gorka večer. Dvadeset je godina bio kraljev prijatelj i
savjetnik i dijelio je njegove strahove za budućnost kad su mu
starost i slabost počinjale oduzimati dah. Tko od njegovih
sinova ima snage voditi pleme kroz tako teška vremena?
Najmlađi, Brig, tek je dječak, a najstariji je razmetljivi
hvalisavac, preslab gdje bi kralj morao biti jak. Ne, Madok neće
biti kralj.

Svećenik pogleda u oči Cingeta koji je stajao na crnom
mramoru skupa s braćom. Taj je dovoljno hrabar ratnik da ih

vodi, ali njegova je nagla ćud već poznata među Arvernjanima.
Ubio je tri čovjeka u dvobojima prije nego što je dorastao do
muževne dobi, i stari bi svećenik dao sve na svijetu za još
nekoliko godina da vidi što će od njega postati.

Valjalo je izgovoriti riječi, iako je svećenik osjetio
hladnoću u srcu dok je uzimao dah.

»Koji će od vas uzeti krunu iz moje ruke? Koji je od vas
zaslužio pravo da vodi Arvernjane?«

Tri su brata razmijenila poglede i Brig se nasmiješio
odmahnuvši glavom.

»To nije za mene«, rekao je i ustuknuo korak natrag.

Cingeto i Madok svrnuli su jedan na drugoga plave oči i
tišina je postala teško podnošljiva.

»Ja sam najstariji sin«, rekao je napokon Madok dok su
mu se obrazi počinjali crvenjeti od gnjeva.

»Da, ali ti nisi čovjek koji nam je sada potreban«,
promrmlja Cingeto tiho. »Tko god preuzeo krunu mora se
pripremiti za rat ili će se naše pleme zatrti.«

Madok se naceri. Bio je viši od brata i često je svojom
visinom prijetio, pa se nadvio iznad Cingeta.

»Zar ti vidiš vojske u našoj zemlji? Pokaži mi gdje su.
Upri mi prstom u njih.« Popljuvao je riječima brata, ali Cingeto
je sve to već prije čuo.

»Vojske dolaze. Otišle su na sjever, ali vratit će se uskoro
u srce naše zemlje. Upoznao sam njihova vođu i on nam neće
dopustiti da proživimo svoj život. Njegovi su poreznici već
opljačkali Senonce i tisuće ih prodali u roblje. Oni ih nisu mogli
zaustaviti i sada njihove žene plaču na poljima. Moramo se
spremiti za boj, brate. A ti nisi čovjek koji to može učiniti.«

Madok mu se naceri. »To su bili samo Senonci, brate.
Arvernjani su ljudi. Ako dođu da nas uznemiruju, zgazit ćemo
ih.«

»Zar ne vidiš nimalo dalje?« prosikta Cingeto. »Ti si
slijep, kao što su Senonci bili slijepi. Ja ću Arvernjane pretvoriti
u baklju usred mraka koja će okupiti ostala plemena. Vodit ću ih
protiv tih Rimljana dok ne budu pometeni iz Galije. Ne
možemo više opstati sami.«

Cingeto pljusnu rukom Madoka po ustima i prisili ga da
uzmakne korak natrag.

»Ne želim gledati kako uništavaš moj narod. Ako mi ne
popustiš, osvojit ću krunu u vatrenoj kušnji.«

Madok prijeđe jezikom po usnama i okusi krv. Njegove se
oči zastakliše.

»Kako hoćeš, mlađi brate. Gledaju nas vatra i bogovi… To
je u redu.«

Obojica pogledaše svećenika i on kimnu.

»Donesite šipke. Odlučit će vatra.«

Molio se da bogovi pravom čovjeku dadu hrabrosti da
vodi Arvernjane kroz dane mraka koji nadolaze.

Julije je dahtao vodeći konja preko visokoga prijevoja.

Zrak je bio rjeđi, i premda je proljeće bilo stiglo u doline, na
vrhovima je zrak rezao pluća i najspremnijima među njima.
Julije pogleda Bruta koji je hramao daleko dolje ispod centurije.
Izgubio je mnogo snage dok su mu zacjeljivale rane, i bilo je
trenutaka kad je Julije pomišljao da ga ostavi dok se potpuno ne
oporavi. Ali on je tvrdoglavo slijedio njihov trag, jašući kad god
bi naišao na ravan komad puta.

Kad je tek bio opazio prašna konjanika kako stiže u
Arimin, Julije se poveselio da čuje posljednje novosti iz grada.
Hladna formalnost izvješća koje je dobio ispunila ga je
zbrkanim osjećajima. Poželio je prodrmati čovjeka koji je
hramljući ušao u kuću i tako suzdržljivo govorio o svojim
doživljajima. Preplavila ga je stara srdžba dok je slušao, iako joj
nije davao maha. Servilija je bila otišla i njega je čekala dužnost
da premosti jaz između njih.

Julije se mogao sjetiti bezbroj puta kad se znao poslužiti s
nekoliko riječi ili pohvalom, ili samo kimanjem da osokoli ljude
oko sebe. Osjetio je samo tugu kad je shvatio da su i njegovu
najstarijem prijatelju potrebne iste neškodljive laži. Jedna je
stvar bila potapšati vojnika po leđima i vidjeti ga kako se
bodrije uspravlja. Sasvim je drukčije bilo odreći se iskrenosti u
svojem najstarijem prijateljstvu, i Julije se još nije mogao
odlučiti kako da postupi. Poslije prvotnog izvješća, jedva su od
zgode do zgode razmijenili pokoju riječ.

Julijeve su se misli okrenule prema Regulu koji je kraj
njega s teškom mukom koračao kroz snijeg. Bio je jedan od
onih koji su tvorili jezgru legije. Neki su se ljudi u višem
rimskom staležu gotovo pretvorili u životinje, ali pojedinci
poput Regula nikada nisu gubili posljednje ostatke čovječnosti.
Mogli su iskazivati ljubaznost prema ženi ili djetetu i zatim poći
u bitku žrtvujući život za nešto više od sebe. Bilo je senatora
koji su u njima vidjeli samo strojeve za ubijanje, nikada ljude
poput sebe koji mogu razumjeti što znači Rim. Legionari su
uvijek glasovali na izborima kad su to mogli. Pisali su kući i
psovali i pišali po snijegu kao svi ostali, i Julije je razumio kako
ih je Marije volio.

Nije se mogla olako snositi odgovornost za vođenje takvih
ljudi. Oni su se njemu obraćali za hranu i zaklon, za red u
životu. Teško je bilo zadobiti njihovo poštovanje a moglo se

izgubiti u jednom jedinom trenutku kukavištva ili neodlučnosti.
Nipošto ne bi želio da mu se to dogodi.

»Hoćemo li potrčati, Regule?« reče Julije između bolnih
udisaja. Centurion se ukočeno nasmiješi. Dok su boravili u
Ariminu opet su se naviknuli na brijanje i Julije vidje kako se
lice toga čovjeka crveni na vjetru.

»Bolje je da ne ostavimo konje iza sebe, gospodine«,
odgovori Regul.

Julije ga lupnu po leđima i načas pogleda naokolo po
planinama. Prolazili su kroz smrtonosnu ljepotu. Bolna bjelina
vrhunaca bliještila je na suncu, dok se iza njih Brut trudio da ih
zadrži na vidiku.

Regul vidje kako Julije gleda niz vijugavu stazu.

»Da se spustim do njega, gospodine? Generalovo se
hramanje pogoršava.«

»Vrlo dobro. Reci mu da ću se s njim utrkivati u Galiji. On
će razumjeti.«

Dugačke željezne šipke zagrijavale su se u žeravnicima

dok im nisu porumenjeli vršci. Madok i Cingeto svukli su se do
pasa i sad su obojica stajala znojeći se na podu hrama. Sve su
obitelji bile tu da promatraju obred i nijedan od njih dvojice nije
pokazivao nimalo straha dok je svećenik uzastopce provjeravao
šipke sve dok nije zadovoljno vidio da se dlaka na njegovoj
desnoj nadlanici kovrča čim je rukom prošao iznad željezne
posude.

Napokon se svećenik okrenuo sučelice dvojici braće.
Vidio je da su njihove grudi bljeđe nego ruke i lica. Madok je
bio krupan i mišićav, kao bik kakav je nekoć bio njegov otac.
Cingeto je bio zbijenijeg rasta, iako na njemu nije bilo ni truna

suvišna mesa. Stari se svećenik pribrao da se obrati nijemim
arvernskim obiteljima.

»Kralj mora biti snažan, ali mora u njemu također biti
odlučnosti. Svi ljudi osjećaju strah, ali on ga mora svladavati
kad je najviše potrebno.« Zastao je na trenutak, uživajući u
riječima obreda. Njegov stari učitelj služio se dugačkom šibom
da ispravlja pogrješno kazivanje. Tada ga je mrzio, ali sada se i
sam služio istom trskom prema učenicima u hramu. Riječi su
važne.

»Po pravu krvi, ovi su ljudi izabrali vatrenu kušnju. Jedan
će dobiti krunu a jedan će biti prognan iz arvernskih zemalja.
Takav je zakon. Ali čovjek koji će nas voditi mora imati
jednako oštar um kao mač. Mora biti jednako lukav i hrabar.
Neka nam bogovi udijele milost da takav čovjek bude pred
nama danas.«

Oba su brata stajala mirno dok je govorio, pripremajući se
za ono što će doći. Svećenik je uhvatio prvu šipku i izvukao je
iz žeravice. Njegova se ruka ukočila i od hladnijega kraja za
koji je držao.

»Stariji je prvi na redu«, reče svećenik zureći u užaren
vršak.

Madok pruži ruku i prihvati za šipku pri kraju. Oči su mu
sjale od zlobe dok se okretao prema Cingetu. »Hoćemo li
vidjeti koji je od nas dvojice blagoslovljen?« prošaptao je.

Cingeto nije odgovorio, iako ga je oblijevao znoj. Madok
je prinosio šipku sve bliže i bliže bratovim prsima dok plave
dlake nisu počele cvrčati ispuštajući snažan vonj. Zatim ju je
položio na kožu i pritisnuo duboko u meso.

Cingetova su se pluća ispraznila u velikom izdisaju zraka.
Svaki mu se mišić na tijelu ukočio od muke, ali nije kriknuo.

Madok ga je pritiskivao željezom dok se nije počelo hladiti i
zatim se njegovo lice zategnulo kad ga je vratio u vatru.

Cingeto pogleda dolje u smeđ nabor što se izdignuo iz
njegove kože. Iz nabora je curila blijeda tekućina kad je on
duboko udahnuo i umirio se. Bez riječi je izvukao drugu šipku a
Madoku se počeo ubrzavati dah.

Madok je zagunđao kad ga je dodirnula kovina i u gnjevu
je posegnuo za drugom šipkom u žeravniku. Svećenik mu je
prijekorno dotaknuo ruku i on ju je spustio niz bok, dok su mu
se usta otvarala propuštajući šuman dah.

Počinjala je vatrena kušnja.

Na kraju drugoga dana u planinama krševita staza

počinjala se naginjati prema Galiji. Tu se Julije zaustavio,
naslonivši se na stijenu. Kad je podignuo pogled, mogao je
vidjeti zaravan visokoga prijevoja i bio je zapanjen što je ostala
tako daleko iza njih. Svi su očajno čeznuli za hranom i snom, i
Julije je osjećao čudnu jasnoću vida, kao da su glad i vjetar
izoštrili njegova ćutila. Ispod njega se pružala Galija u
tamnijem zelenilu nego što je mogao vjerovati da postoji.
Osjećao je prostrana pluća u prsnom košu i duboko je udisao od
puke radosti što je živ na takvu mjestu.

Brut se osjećao kao da čitav život klipsa kroz planine.
Njegova slaba noga zaboljela bi ga svaki put kad bi je opteretio,
i da nije bilo konja na kojega se oslanjao, bio je siguran da bi
odavno pao. Dok se centurija odmarala, on i Regul provlačili su
se duž kolone da izbiju na čelo. Julije je čuo kako njegovi ljudi
kliču, bodreći nekoga. Okrenuo se da pogleda i nasmiješio se
kad su njih dvojica odgovorila glasovima vojnika, trseći se da
nastave koračanje. Snaga bratstva između njegovih vojnika
uvijek ga je iznova ispunjavala ponosom. Dok je Julije

promatrao, Brut i Regul kiselo su se smješkali na zvižduke i
povike da bi se obojica glasno nasmijala kad je Regul na njih
nešto odgovorio.

Julije opet vrati pogled na Galiju ispod njih. Izgledala je
varljivo spokojna, gotovo kao da su mogli zakoračiti i spustiti
se usred nje. Nadao se da će jednog dana putnik kroz prijevoje
gledati dolje na gradove velike poput Rima. U daljini je ležalo
more koje ga je dozivalo, i on je zamislio flotu koja će preko
njega prenijeti Desetu i Treću. Plemena će platiti poreze u zlatu
i on će ga iskoristiti da vidi što leži iza zamagljenih bijelih
klisura. Donijet će Rim na sam kraj svijeta, gdje čak ni
Aleksandar nije bio prije njega.

Brut dođe do njega i Julije vidje tamne podočnjake na
njegovu licu. Penjanje je iscrpilo njegova prijatelja, ali činilo se
da je pritom izgubio nešto od hladnoće koju je bio ponio iz
Rima. Kad su se njihove oči srele, Julije mu je glavom klimnuo
prema zemlji što se prostirala pred njima.

»Jesi li ikada vidio išta ljepše?«

Brut uze bocu s vodom od Regula i nagnu je između
ispucalih usana.

»Jesmo li u utrci ili nismo?« reče on. »Ja te ne čekam.«

Zateturao je niz padinu i Julije ga je promatrao s ljubavi.
Regul je oklijevao pokraj Julija, ne znajući bi li trebao slijediti
Bruta.

»Pođi, budi uz njega«, rekao je Julije. »Ja ću za vama
nizbrdo.«

U hramu se osjećao snažan vonj mesa i vatre. Oba su

čovjeka krvarila dok im je koža pucala pri svakom dodiru
željeza. Jedanaest su puta izdržali bol i Cingeto se sada svijao

pokazujući bijele zube naspram kože, spreman za dvanaesti put.
Pomno je promatrao brata. Kušnja se jednako ticala duha i
tijela, i svaki je od njih znao da će prestati tek kada jedan odbije
žeći drugoga. Kako se koja opeklina dodavala, obojica su znala
da se moraju suočiti s barem još jednom, i ta ih je spoznaja
izjedala dok im se osipala snaga.

Madok je oklijevao dok je stezao prste oko crna željeza.
Ako ga prinese svojem mlađem bratu, morat će podnijeti još
jedno prženje vlastite kože. Nije znao hoće li to moći izdržati,
iako je u njemu još bila jaka želja da vidi ponižena Cingeta.

Kušnja je bila gorak ispit. Kroz valove patnje jedina im je
utjeha bila misao da će za koji trenutak njihov mučitelj osjetiti
istu patnju. Pred takvim mučenjem urušavala se odlučnost i
snaga, i Cingeto osjeti kako mu se naglo budi nada kad je
njegov brat nastavio oklijevati. Oteže li zbog okrutnosti u sebi,
ili je napokon izgubio želju za užarenim šipkama?

»O bozi, dajte mi snage za još jednu patnju«, čuo je kako
Madok šapće, i Cingeto je gotovo vrisnuo kad je kovina s
crvenim vrškom ponovno izišla iz plamena. Vidio je kako
Madok podiže šipku i sklopio oči od bolna iščekivanja i straha.
Cijelo se njegovo tijelo svaki put grčilo u dodiru i uvijek je bio
prisutan užas da sam neće htjeti nastaviti kad dođe red na njega.
Duh je uvijek određivao pobjednika u vatrenoj kušnji, nikada
tijelo, i sad je Cingeto razumio ono što mu nikada ne bi bilo
jasno da sam nije iskusio.

Kroz hram je odjeknuo zveket i Cingetove su se oči
otvorile od zapanjenosti. Madok je bacio željeznu šipku i sad je
stajao pred njim, dok mu je izmučeno lice poprimalo crte
premorenosti.

»Dosta, mlađi brate«, rekao je Madok i gotovo pao.

Cingeto je pružio ruku da ga pridrži i trznuo se kad su ga
zaboljele opekotine pri kretnji.

Svećenik se nasmiješio od radosti kad su se dva čovjeka
okrenula prema njemu. Već je planirao što će upisati u povijest
plemena. Jedanaest su užarenih šipaka izdržali arvernski
knezovi! On se mogao sjetiti samo devet, čak je i slavni Ailpein
izdržao samo sedam da bi postao kraljem prije tri stotine
godina. Bio je to dobar znak i on je osjetio kako se u njegovoj
nutrini raspršuju neke crne slutnje.

»Jedan će postati kraljem a jedan će otići u tuđinu«, reče
on glasno, ponavljajući to pred okupljenim obiteljima. Zatim
iskorači prema Cingetu i položi mu zlatan obruč na čelo i
ogrlicu oko napetih žila na vratu.

»Ne«, reče Cingeto gledajući brata. »Ne želim te noćas
izgubiti, brate. Hoćeš li ostati i boriti se sa mnom protiv njih?
Bit ćeš mi potreban.«

Svećenik zinu prema njima od užasa. »Ali zakon…« poče
on.

Cingeto podiže ruku, boreći se protiv boli koja je prijetila
da ga nadjača. »Potreban si mi, Madok. Hoćeš li me slijediti?«

Njegov se brat uspravi, trznuvši se dok mu se novi curak
krvi slijevao niz prsi. »Hoću, brate. Hoću.«

»Onda moramo sazvati plemena.«

Julija priđe podnožju stuba pred starom kućom Senata i

strese se zbog prazna prostora koji se pružao iza njih. Miris
dima još se osjećao u zraku i lako je bilo zamisliti kako pobuna
dopire i do toga mjesta. Već se podizala nova zgrada i buku
užurbane gomile pratilo je udaranje čekića i dovikivanje među
radnicima.

Klodija se vrpoljila pokraj nje osjećajući se nervozno na
velikom trgu.

»Eto, vidjela si štetu i izložila se opasnosti što nisi smjela.
Grad nije nimalo siguran za mladu ženu, čak ni sada.«

Julija je pogleda s prijezirom. »Pa valjda vidiš vojnike, zar
ne? Pompej je zaveo red, tako je rekao Brut. Sad je zauzet
sastancima i govorima. Možda je i zaboravio na mene.«

»Govoriš besmislice, djevojko. Ne možeš od njega
očekivati da viri kroz tvoj prozor kao mladić. To ne ide uz
njegov položaj.«

»Ipak, ako se nada da će me odvesti u postelju, morao bi
pokazati malo zanimanja. Zar i ti ne misliš tako?«

Klodija pogleda naokolo da vidi prisluškuje li tko u gomili
njihov razgovor. »To nije dolična tema! Tvoja bi se majka
posramila da te čuje kako bestidno govoriš«, reče ona i uhvati
Juliju za lakat.

Julija se strese i istrgnu ruku, uživajući u mogućnosti da
staru ženu dovede u nepriliku. »To jest, ako nije prestar za te
stvari. Misliš li da bi mogao biti?«

»Prestani, djevojko, ili ću te pljusnuti po tom smiješku na
licu«, psiknu Klodija na nju.

Julija slegnu ramenima, zamišljajući Brutovu glatku kožu
na sebi. Znala je da ne smije Klodiji ništa reći o noći u
konjušnici, ali sav njezin strah je bio iščeznuo s prvim oštrim
bolom. Brut je bio nježan s njom i ona je otkrila potajnu glad u
kojoj će Pompej uživati kad je uzme za ženu.

Neki glas provali u njezine misli, i ona se trgnu s
osjećajem krivnje.

»Jeste li se izgubile, dame? Izgledate prilično napušteno,
stojeći tako kraj ovih starih stuba.«

Prije nego što je Julija mogla odgovoriti, vidjela je kako se
Klodija svija i priginje glavu. Iznenadna uslužnost te starice bila

je dovoljna da bolje pogleda čovjeka koji im se obratio. Po
njegovoj togi vidjelo se da je plemenitaš, iako mu je iz držanja
izbijalo prirodno samopouzdanje koje bi samo za sebe bilo
dovoljno. Kosa mu bliješti od nauljena savršenstva, primijeti
Julija. On se nasmiješio zbog njezina pogleda, dopustivši
svojim očima da joj se na kratak čas spuste do grudi.

»Upravo idemo dalje, gospodine«, reče Klodija brzo.
»Imamo sastanak s prijateljima.«

»Prava šteta«, reče mladić promatrajući Julijinu figuru.
Julija se tada zacrvenjela, odjednom svjesna da se prilično
jednostavno obukla za taj izlet.

»Ako vaši prijatelji neće zamjeriti što čekaju, imam u
blizinu kućicu gdje biste se mogle umiti i nešto pojesti.
Zamorno je hodati po ovom gradu ako nemate gdje počinuti.«

Dok je govorio, mladić je rukom istančano dodirnuo pojas
i Julija je čula raspoznatljivo zveckanje kovanica. Klodija je
pokušala da je odvuče, ali ona se opirala, želeći kazniti nehajnu
drskost toga čovjeka.

»Nisi se predstavio«, reče ona raširivši osmijeh.

On se na te riječi počeo još više šepiriti. »Svetonije
Prando. Ja sam senator, draga, ali ne provodim svako
poslijepodne na poslu.«

»Čula sam… to ime«, reče Julija polako, iako ga se nije
mogla sjetiti. Svetonije kimnu kao da je očekivao da će ga
prepoznati. Nije vidio kako je Klodija problijedjela.

»Tvoj budući muž te sigurno čeka, Julija«, reče Klodija.

Uspjela ju je odvući nekoliko koraka, ali Svetonije je
pošao za njima, ne želeći je pustiti da tako lako ode. Uhvatio je
Klodiju za ruku da ih zaustavi.

»Samo vodimo razgovor. U tome nema nikakve
opasnosti.« Još jednom je zvecnuo kovanicama i Julija se
gotovo glasno nasmijala na taj zvuk.

»Je li to ponuda da kupiš moju pozornost, Svetonije?« reče
ona.

On zaptrepta očima zbog njezine grubosti. Nastavljajući
igru, on joj namignu. »Zar tvojem mužu ne bi bilo krivo?« reče
primičući se bliže. U njegovim hladnim očima nešto se u hipu
promijenilo i Julija se namrštila.

»Pompej još nije moj muž, Svetonije. Možda bi mu bilo
krivo kad bih s tobom provela poslijepodne. Što ti o tome
misliš?«

U prvi mah Svetonije nije razumio što je rekla. Tada ga je
odjedanput spopala mučna spoznaja i njegovo je lice
poružnjelo. »Poznajem tvoga oca, djevojko«, promrmljao je
gotovo za sebe.

Julija polagano podiže glavu kao da joj se vratilo
pamćenje. »Pomislila sam da mi je poznato ime! Oh da, ja te
znam.« Počela se bez upozorenja smijati i Svetonije se
zajapurio od nemoćna gnjeva. Nije se usudio progovoriti.

»Moj otac priča čudesne priče o tebi, Svetonije. Trebao bi
ih čuti, zbilja bi trebao.« Okrenula se prema Klodiji,
zanemarujući preklinjanje u njezinim očima. »Nekoć ga je
strovalio u rupu u zemlji, je li tako? Sjećam se kako je to
kazivao, Klodija. Bilo je jako zabavno.«

Svetonije se škrto nasmiješi. »Bili smo tada veoma mladi.
Želim vam objema ugodan dan.«

»Zar odlaziš? Mislila sam da ćemo poći u tvoju kuću da
nešto pojedemo.«

»Možda drugi put«, odgovori on. Oči su mu iskakale iz
glave od srdžbe kad mu je Julija prišla bliže.

»Budi oprezan dok ideš, senatore. Lopovi će čuti
zveckanje tvojih kovanica. I ja sam ih čula.« Prisilila se da joj
lice poprimi ozbiljan izraz dok je on plamtio od gnjeva.

»Moraš prenijeti moje pozdrave majci kad je sljedeći put
vidiš«, reče on odjednom, obliznuvši jezikom donju usnu. U
njegovu je pogledu bilo nešto duboko neugodno.

»Ona je umrla«, odvrati Julija. Počinjala je žaliti što je
uopće započela taj razgovor.

»Oh, da. Bilo je strašno«, reče Svetonije, ali njegove su
riječi postale isprazne zbog zlurada smiješka koji nije mogao
prikriti. Ukočeno se naklonio i otišao preko Foruma ostavivši ih
same.

Kad je napokon pogledala Klodiju, podignula je obrve.
»Mislim da smo ga uzrujale«, reče ona dok joj se vraćala
veselost.

»Ti si opasnost za samu sebe«, odbrusi Klodija. »Što se
prije udaš za Pompeja, to bolje. Nadam se samo da je dovoljno
svjestan da te istuče kad ti to bude potrebno.«

Julija pruži ruku i pomilova Klodiju po licu. »Neka se
samo usudi. Moj bi mu otac oderao kožu.«

Bez ikakva upozorenja Klodija joj dade žestoku pljusku.
Zaprepaštena Julija pritisnu prstima obraz. Starica se sva tresla,
ali nije se kajala.

»Život je teži nego što misliš, djevojko. Uvijek je bio.«

Arvernski se kralj nagnuo prema vjetru i zatvorio vrata

dvorane, ostavljajući iza sebe iznenadan pritisak u ušima i
snježni nanos na podu kraj nogu.

Okrenuo se prema ljudima koji su se okupili na njegovu
riječ, među njima i predstavnici najstarijih plemena u Galiji. Tu

su bili Senonci i Kadurčani, Piktonci i Turonci, te desetine
drugih. Neki su od njih bili rimski podanici, drugi su
predstavljali tek ulomke nekadašnje svoje moći, jer su im
vojske bile prodane u ropstvo a krda stoke oteta za hranu
legijama. Heduanac Morben odbio je njegov poziv, ali drugi su
od njega očekivali da preuzme vodstvo. Skupa su mogli
podignuti vojsku koja će slomiti rimsku vladavinu u njihovoj
zemlji, i Cingeto gotovo da nije osjećao zimsku hladnoću dok je
promatrao orlovske izraze na njihovim licima.

»Hoćete li slušati moje zapovijedi?« upita ih blago. Znao
je da hoće, inače ne bi putovali kroz zimu da dođu k njemu.

Ljudi su ustajali jedan po jedan i prisezali da će ga
poduprijeti skupa sa svojim ratnicima. Premda nisu možda
osjećali osobitu ljubav prema Arvernjanima, godine ratovanja
prinudile su ih da s njim pregovaraju. Ostanu li sami, svi će
pasti, ali pod jednim vođom, jednim vrhovnim kraljem, mogu
izbaciti zavojevače iz Galije. Cingeto je sam preuzeo tu ulogu i
oni su ga u svojem očajnom položaju prihvatili.

»Za sada, kažem vam da čekate i pripremate se. Kujte
mačeve i oklope. Spremajte zalihe žita i solite dio svakog vola
kojega zakoljete za pleme. Nećemo ponoviti pogrješke iz
prijašnjih godina i trošiti snagu u uzaludnim jurišima. Kad
krenemo, krenut ćemo kao jedan, i to samo dok Rimljani budu
rastegnuti i slabi. Tada će vidjeti da se Galija ne može oteti od
njezina naroda. Recite svojim ratnicima da će stupati pod
vrhovnim kraljem, udruženi kao nekoć prije tisuću godina, kad
nam se ništa na svijetu nije moglo oduprijeti. Naša povijest nam
kaže da smo bili jedan narod, gorštaci na konjima. Naš jezik
nam pokazuje da smo braća koja su prevalila isti put.«

Stajao je pred njima kao moćan lik. Nijedan kralj nije
skidao pogleda s njegova žestoka izraza na licu. Madok je
stajao kraj njega, i svi su znali da je on svojem mlađem bratu

prepustio da preuzme krunu njihova oca. Cingetove su se riječi
obraćale odanosti koja je bila starija od trenutnih veza među
plemenima, i oni su osjećali kako im se ubrzava bilo od pomisli
na ponovno ujedinjenje starih naroda.

»Od ovoga dana prestaju sve plemenske razmirice. Neka
nijedan Gal ne ubije svoga sunarodnjaka jer će nam svaki mač
biti potreban protiv neprijatelja. Kad se pojavi nesuglasica,
poslužite se mojim imenom«, reče blago Cingeto. »Recite im da
ih Vercingetoriks poziva pod oružje.«

39. POGLAVLJE

Julije je stajao s rukom ovijenom oko visoke pramčane

statve na galiji, ispunjen sve jačim nestrpljenjem dok je bijela
obala izrastala pred njegovim očima. Izvukao je pouke iz
katastrofalna iskustva prvoga pohoda, i ovoga puta izabrao je
najbolje vrijeme za prijelaz. Flota koja je svojim dugačkim
veslima stvarala pjenu na moru oko njega bila je stotinu puta
veća od prve, i stajala ga je do posljednjeg novčića i naklonosti
što ih je stekao u Galiji. Smanjio je uvelike obranu radi toga
prekomorskog udara, ali britanske bijele klisure bile su njegov
prvi neuspjeh i nije mogao dopustiti da mu se to ponovi.

Teško je bilo zaboraviti zakrvavljenu vodu kad su se
njegove galije nasukale u pijesku i doživjele propast. Ona prva
noć kad su ih u vodi napala plemena modre kože ostala je
užareno utisnuta u njegovu pamćenju.

Čvršće je stisnuo drvo kad se sjetio kako se Deseta morala
iskrcavati kroz pobjesnjelo more po mraku. Previše ih je ostalo
plutajući potrbuške, i morske su ptice na njih slijetale dok im je
more ljuljalo i prevrtalo tjelesa. Bez obzira na to kako gledao na
ona tri tjedna, doživio je pravu katastrofu. Svaki dan je pljuštala
hladna kiša sa zasljepljujućom snagom. Ljudi koji su se probili
kroz pokolj pri iskrcavanju bili su bliži očajanju nego što ih je
ikada vidio. Danima nisu znali je li ijedna galija nadživjela
oluju. Iako je Julije pred ljudima skrivao olakšanje, nikada nije
bio zahvalniji nego kad je vidio kako njegove ugruhane galije
doplovljuju u pristanište.

Njegove su se legije srčano borile protiv plemena modre
kože, iako je Julije već tada znao da neće moći opstati bez

opskrbnih galija. Prihvatio je predaju njihova poglavice
Komija, ali njegove su misli već bludjele idućim proljećem.

Pouke te krševite obale dobro su naučene. Sa svih je
strana Julije mogao čuti povike brodskih zapovjednika koji su
određivali ritam veslanja. Vodena prašina prskala ga je dok se
pramac dizao i padao, i on se nagnuo preko ruba zureći u obalu
ne bi li ugledao obojene ratnike. Ovaj put neće biti povratka.

Dokle god je mogao vidjeti u svim pravcima njegove su
galije sjekle valove. Stotine brodova koje je izmolio i platio i
unajmio da opet prevezu čitavih pet legija na otok. U
pregradcima na uzdignutim palubama bile su dvije tisuće konja
da pometu obojena plemena.

Drhteći više od uspomena nego od hladnoće, Julije je
vidio kako se redovi ratnika pojavljuju na klisurama, ali ovaj
put ih je prezirao. Neka samo gledaju kako najveća flota što ju
je svijet ikada upoznao stiže na njihove žale. Neka vide.

U valovima nije bilo nimalo bijesa ili moći što ih je prošle
godine iskusio. Na vrhuncu ljeta more je jedva ljuljalo teške
galije, i Julije je slušao rogove koji su se oglasili duž čitave crte.
Spušteni su čamci i Deseta je krenula prva.

Julije skoči preko ograde u vodu i nije mogao vjerovati da
su dospjeli na isti komad obale. Vidio je kako ljudi vuku čamce
uz šljunak, izvan dosega oluja. Svuda oko njega razlijevala se
užurbana energija koju je godinama poznavao. Izdavale su se
naredbe, skupljali su se na hrpe omoti i oružje dok su
uspostavljali obrambeni krug i dugačkim brončanim rogovima
dozivali sljedeće postrojbe. Julije je drhtao dok ga je mokri
plašt šibao po koži. Popeo se uz obalu i pogleda iza sebe na
more, pokazujući zube. Nadao se da obojeni Britanci
promatraju vojsku koja će presjeći njihovu zemlju.

U prebacivanju toliko ljudi s čamaca na kopno morale su
se očekivati ozljede i pogrješke. Jedno se malo plovilo

prevrnulo kad su se njegovi putnici pokušali iskrcati, i svojom
težinom zgnječilo je nogu nižem časniku. Priličan je broj omota
i kopalja ispao u more i njihovi su ih vlasnici morali izvlačiti,
tjerani glasnim psovkama časnika. Jednoruki se Renije
poskliznuo kad je zakoračio izvan čamca i nestao pod vodom
unatoč rukama koje su ga dograbile. Rikao je od gnušanja dok
su ga izvlačili. Unatoč svim teškoćama, iskrcavanje tolikoga
mnoštva bez gubitka ijednog života bilo je samo po sebi
pothvat, i kad se sunce spuštalo prema horizontu, Deseta je
popločavala tlo za svoj prvi neprijateljski tabor, zaprječujući put
dolje prema obali dok još budu ranjivi.

Nisu vidjeli nijedan drugi znak plemenâ koja su onako
žestoko branila svoju zemlju prije godinu dana. Nakon početnih
pojavljivanja na klisurama, Britanci su se bili povukli. Julije se
smiješio pri pomisli na pometnju koja je zavladala u njihovim
taborima i selima pitajući se što je s Komijem, kraljem južnih
brda. Mogao je samo zamisliti kako se Komije osjećao kad je
prvi put ugledao njegove legije i poslao svoje borce modre kože
dolje k moru da ih odbace. S jezom se sjetio golemih pasa koji
su se s njima borili i podnosili po desetak rana prije nego što bi
pali. Čak ni oni nisu bili dovoljni da potuku veterane iz Galije.

Komije se predao kad su se legije popele na sipine i stigle
na polja iza njih, satirući modre ratnike pred sobom. Kralj je bio
zadržao dostojanstvo kad je stupio u pokretni logor na žalu da
ponudi svoj mač. Stražari su ga htjeli zadržati, ali Julije mu je
mahnuo da uđe, dok mu je srce lupalo.

Sjećao se strahopoštovanja koje je osjetio kad je napokon
govorio s ljudima koji su bili tek mit u Rimu. Ali usprkos
njihovu divljem izgledu, Julije je otkrio da ta plemena razumiju
jednostavni galski govor koji je s mukom bio naučio.

»Preko vode, ribari vas nazivaju Pretani, obojeni«, rekao
je tada Julije, hvatajući se lagano za mač. »Koje ime vi imate za
njih?«

Modri kralj je pogledao svoju pratnju i slegnuo ramenima.
»Mi o njima ne mislimo mnogo«, odgovorio je.

Julije se nasmiješio na te uspomene. Nadao se da je
Komije preživio godinu dok ga nije bilo tu. Kad je utvrđen
položaj na obali, Brut je doveo svoju Treću galsku da podupre
Desetu, a Marko Antonije je sa svojima povećavao broj
Rimljana na povišenoj obali, i svaka je kohorta štitila sljedeću
dok su odmjereno napredovali u unutrašnjost. Kad je pala prva
noć, galije su se povukle u dublje vode gdje ih ništa nije moglo
iznenaditi, a legije su bile zaposlene izgradnjom utvrđenja.

Nakon godina provedenih u Galiji, prihvaćali su se
poznata posla sa smirenom djelotvornosti. Extraordinarii su
vrvjeli uz rubove položaja, spremni dignuti uzbunu i zadržati
napad dok se ne oblikuju četvorine. Bedemi od iskopane zemlje
i posječenih stabala podizali su se lako zbog dugogodišnjeg
iskustva, i dok su se zvijezde i mjesec gibali prema ponoći,
utvrđenja su bila gotova i spremno čekala dan.

Julije je sazvao vijeće kad se prva topla hrana dijelila
onima koji su za nju tako teško radili. Prihvatio je tanjur kuhana
povrća i pomirisao ga sa zadovoljstvom pod pogledima
legionara. Oni su se smiješili dok ga je kušao prolazeći između
njih i zaustavljajući se da kaže koju riječ svakom čovjeku s
čijim bi se pogledom susreo.

Beriko je bio ostavljen u Galiji, imao je samo svoju legiju
i neredovite vojnike da pokriva golem teritorij. Ariminski
general bio je iskusan vojnik koji neće izložiti opasnosti ljude
kojima zapovijeda, ali Brut je bio zapanjen zbog rizika što
ostavljaju tako malobrojnu vojsku da nadzire Galiju dok oni
budu odsutni. Julije je strpljivo izdržao njegove prosvjede i

zatim nastavio provoditi svoj naum. Brut nije sudjelovao u
njegovu prvom iskrcavanju kad je oluja otpuhala galije na
pučinu. On nije mogao razumjeti Julijevu potrebu da drugo
iskrcavanje bude strahovit udarac. On nije vidio kako more
postaje krvavo i nije gledao kako legionari padaju pod naletima
modrih ratnika i njihovih čudovišnih pasa.

Ove će godine, Julije se zakleo, Britanci prignuti pred
njim koljeno ili će biti zgaženi. Ima ljude i brodove. Ima
povoljno vrijeme i jaku volju. Dok je ulazio u bakljama
osvijetljenu unutrašnjost zapovjednog šatora, odložio je zdjelu
sa hranom da se ohladi. Nije mogao jesti dok ga je iznutra trgala
napetost. Rim je bio daleko poput sna i bilo je trenutaka kad je
Julije mogao samo odmahivati glavom od čuđenja što se toliko
udaljio od svoga grada. Kad bi samo Marije ili njegov otac bili
tu da sve to podijele s njim. Marije bi razumio njegovo
zadovoljstvo. I sam je bio dovoljno duboko prodro u Afriku da
bi znao.

Njegovi su se vijećnici okupili po dvojica-trojica i Julije je
svladao osjećaje da bi ih službeno pozdravio. Naredio je da im
se donese hrana i čekao je dok su jeli, držeći ruke na leđima i
promatrajući s ulaza noćno nebo. Dao je da se načine grubi
zemljovidi nakon prvog iskrcavanja da im pokaže sjever, i
izviđači koji su ih nacrtali izjahat će da procijene snagu onih s
kojima će se suočiti. Julije je jedva čekao da ugleda prve tračke
zore.

Vijesti o floti brzo su se širile. Kad je sva silina
osvajačkoga pohoda postala očevidna, Komije je potrgao
planove koje je bio napravio za obranu obale. Nije bilo nikakve
sumnje što namjerava toliko sila i nikakvih izgleda da bi im se
Trinobanti mogli oduprijeti. Povukli su se natrag u lanac
brdskih utvrda dvanaest milja duboko u kopnu, i Komije je
razaslao glasnike svim plemenima oko sebe. Pozvao je
Cenimagne i Ankalite. Pozvao je Segonćane i Bibročane, i oni

su mu se od straha pridružili. Nijedan živ čovjek nikada nije
vidio toliko velik skup neprijatelja, a znali su koliko je
Trinobanata poginulo godinu dana prije protiv manjega broja
tuđinaca.

Prva je noć protekla u prepirkama dok im je Komije

nastojao poštedjeti živote.

»Vi se niste prošli put s njima borili!« rekao je vođama.
»Bilo ih je tek nekoliko tisuća i slomili su nas. Protiv vojske
koju su sada doveli nemamo nikakva izbora. Moramo ih
podnositi kao što podnosimo zimu. To je jedini način da se
nadživi njihov prolazak.«

Komije je vidio srdžbu na licima ljudi ispred sebe.
Ankalitski vođa Beran ustade i blijedi Komije suoči se s njim
pomiren sa sudbinom, pogađajući njegove riječi prije nego što
su bile izrečene.

»Katuvelauni kažu da će se boriti. Prihvatit će sve nas kao
braću po maču pod vodstvom svoga kralja. To je svakako bolje
nego da mirujemo i čekamo da nas jedne po jedne svladaju.«

Komije uzdahnu. Bila mu je poznata ponuda njihova
mladoga kralja Kasivelauna i ona je u njemu probudila želju da
pljune. Činilo se da tu nijedan čovjek ne razumije razinu
opasnosti od vojske koja se iskrcala na njihovu obalu. Bilo ih je
beskrajno mnogo i Komije je sumnjao da bi se mogli odbaciti u
more čak i kad bi svaki čovjek u zemlji uzeo oružje protiv njih.
Katuvelaunskoga je kralja zasljepljivalo vlastito častohleplje da
vodi plemena, a Komije nije htio sudjelovati u toj ludosti.
Kasivelaun će to naučiti na jedini mogući način, kao Komije
prije njega. Ali za druge je još bilo nade.

»Neka Kasivelaun okuplja plemena pod svojim
zastavama. To neće biti dovoljno, čak ni skupa s nama. Reci mi,

Berane, koliko ljudi možeš odvojiti od svojih usjeva i stada da
se bore?«

Beran se na to pitanje pomaknu s nelagodom, ali zatim
slegnu ramenima. »Dvanaest stotina, možda. Manje od toga,
ako neke zadržim da brane žene i djecu.«

Svi su redom dodavali brojke pod strogim Komijevim
pogledom.

»Onda, kad sve zbrojimo između sebe, možda možemo
skupiti osam tisuća ratnika. Kasivelaun ima tri tisuće i plemena
oko njega mogu dovesti u rat još šest, ako svi pristanu poći pod
njegovim vodstvom. Sedamnaest tisuća, dakle, a protiv nas
moji su ljudi izbrojili čak dvadeset pet tisuća, te još mnoštvo
konjanika.«

»Upoznao sam i gore od toga«, reče Beran sa smiješkom.

Komije ga presiječe pogledom. »Ne, nisi. Ja sam izgubio
tri tisuće najboljih boraca protiv njih na žalima i u žitištima.
Tvrdi su to ljudi, prijatelji moji, ali ne mogu nama vladati preko
mora. Nikada to nikomu nije pošlo za rukom. Moramo ih
izdržati dok ih zima ne pošalje natrag. Oni već znaju što oluje
mogu učiniti njihovim brodovima.«

»Teško će biti zatražiti od mojih ljudi da odlože mačeve«,
reče Beran. »Bit će ih mnogo koji će htjeti pristupiti
Kasivelaunu.«

»Onda ih pusti!« viknu Komije, izgubivši napokon
strpljenje. »Pusti svakoga koji želi umrijeti neka se pridruži
Kasivelaunu i ratuje. Svi će biti uništeni.« Srdito je protrljao
korijen nosa. »Ja moram najprije misliti na Trinobante, bez
obzira na ono što odlučite. Sada nas je prilično malo ostalo, ali
čak i da imam mnoštvo ljudi, pričekao bih da vidim kako će
Kasivelaun proći u bitci. Ako je njihov kralj toliko gladan da
nas sve povede, neka pokaže kako je dovoljno jak da to učini.«

Ljudi se se međusobno pogledali tražeći dogovor. Njima
je duh suradnje bio nepoznat način razmišljanja, ali ništa više
nije bilo normalno otkad su toga jutra ugledali flotu.

Prvi je progovorio Beran. »Ti nisi kukavica, Komije. Zbog
toga sam te saslušao. Pričekat ću da vidim kako Kasivelaun
prolazi u prvim okršajima. Ako mogne pustiti krv tim
došljacima, pridružit ću mu se do kraja. Ne želim stajati sa
strane pognute glave dok oni ubijaju moj narod. To bi mi
preteško bilo.«

»Još teže bi bilo vidjeti razorene tvoje hramove i Ankalite
pretvorene u prah i pepeo«, odbrusi Komije, odmahujući
glavom. »Učini što misliš da je pravo. Trinobanti neće
sudjelovati u tome.« Ne rekavši ništa više, Komije izjuri iz
niske prostorije i ostavi ih same.

Beran je namršteno gledao kako Komije odlazi. »Ima li on
pravo?« upitao je.

Isto je pitanje bilo svima njima na pameti kad im se Beran
obratio.

»Neka se s njima sukobe Katuvelauni s ratnicima koje
mogu okupiti. Moji će izviđači sve promatrati, pa ako reknu da
se ti Rimljani mogu potući, i ja ću krenuti.«

»Bibročani će biti s tobom«, reče njihov čovjek. Ostali su
pridodali svoje glasove i Beran se nasmiješio. Razumio je zašto
je Kasivelaun htio okupiti plemena pod svojim vodstvom. Ljudi
u toj prostoriji mogu izvesti gotovo osam tisuća ratnika na
bojno polje. Kakav bi to prizor bio. Beran je jedva mogao
zamisliti toliko ljudi na okupu.

Julije je stigao do Trinobanata i njihovih brdskih utvrda
dvanaest milja daleko od obale. Šum i miris mora ostao je
daleko iza njegovih kolona, i legionari koji su gledali u
budućnost zadovoljno su mrmljali dok su mimoilazili žitna

polja i obrađene vinograde iz kojih su u prolazu trgali kiselo
bijelo grožđe. Tu su rasle divlje jabuke, i na vrućini kasnog ljeta
Juliju je bilo drago vidjeti da je zemlja vrijedna osvajanja.
Obala je malo pokazivala kakva ih polja čekaju, ali njegove su
oči neprekidno tražile crne ožiljke od rudnika. Britanci su Rimu
bili obećali kositar i zlato, a Julije je znao da bez njih nikada
neće udovoljiti senatorskoj pohlepi.

Legije su se otegnule miljama, odijeljene međusobno
teškim kolima s opremom. Imali su namirnica za mjesec dana te
alat i sredstva za prelaženje rijeka i građenje mostova, čak i za
podizanje cijeloga grada. Julije ništa nije prepuštao slučaju u
drugom pohodu na bijele klisure. Dao je znak trubačima da
oglase zastanak i promatrao kako dugačke kolone odgovaraju
dok su se njihove postrojbe vješto razmicale na rub njegova
vidnog polja prelazeći iz kolona u obrambene položaje. Julije
kimnu sam sebi od zadovoljstva. To je način kako Rim treba
ratovati.

Brdske su se utvrde pružale u neravnoj crti preko cijeloga
kraja, i svaka je bila čvrsta građevina od drveta i kamena na
hrptu oštro uzdignuta zemljišta. Rijeka obilježena na njegovim
zemljovidima kao Sturr tekla je ispod njih i Julije je poslao
vodonoše da počnu dugotrajno obnavljanje legijskih zaliha. Još
nije bila nastupila nestašica, ali Galija ga je naučila da nikada
ne propusti uzeti vodu ili hranu. Njegovi su zemljovidi
završavali na toj rijeci, i to je možda bio posljednji izvor pitke
vode dok ne stignu do Tamezisa, »crne rijeke« šezdeset milja
daleko od obale. Ako uopće postoji.

Julije pozva Bruta i Oktavijana i odijeli kohortu veterana
iz Desete legije da se primaknu utvrdama. Dok je izdavao
naređenja, vidio je kršni Cirov lik kako se kroz redove probija
prema njemu. Julije se osmjehnu zbog zabrinuta izraza na
gorostasovu licu i odgovori na pitanje prije nego što je moglo
biti postavljeno.

»Vrlo dobro, Ciro. Pridruži nam se«, doviknuo mu je.

Julije je promatrao kako olakšanje preplavljuje lice
divovskog vojnika. Cirova ga je odanost još mogla ganuti.
Oklopi Desete legije blistali su bolno dok je Julije preko njih
prelazio pogledom, i ponovno je osjetio kako ga ispunjava
snažno uzbuđenje. U svakom trenutku britanska vojska može se
pojaviti da udari na njih, ali ništa nije bilo neprimjereno u
savršenim redovima vojnika i časnika. Legije su bile spremne i
dijelak Julijeva vlastitog samopouzdanja zrcalio se na njihovim
licima.

Julije je čuo ptičje kričanje u čistom zraku iznad sebe dok

je polagano jahao uz padinu prema najvećoj utvrdi. Počinjao je
uočavati obrambene pojedinosti i planirati kako da ih razori ako
se neprijatelji ne htjednu predati. Zidovi su bili dobro izgrađeni
i svaka sila u napadu morala bi se suočiti s kišom hitaca
odozgor dok bi jurišali na vrata. Julije je zamišljao razmjere
udarnog ovna koji bi bio potreban da se slome tako teška debla i
odgovor mu se nije svidio. Vidio je crne glave poredane na
visokim bedemima i uspravio se u sedlu, svjestan da ga
promatraju i procjenjuju.

Iz utvrde su se čuli povici i jeka rogova. Julije se ukočio
kad su se glavna vrata otvorila. Treći su redovi ispred njega
trgnuli mačeve bez zapovijedi jer su svi legionari očekivali da
će na njih jurišati neprijatelji s užasnom vikom. To bi Julije
učinio da je bio na brijegu, pa je čvrsto stisnuo uzdu kad se
otkrila tamna nutrina utvrde.

Nikakvi ratnici nisu pokuljali van. Umjesto njih malena
skupina ljudi stajala je u zaklonu i jedan je od njih podignuo
ruku u znak pozdrava. Julije zapovijedi kohorti da zadjenu
mačeve ne bi li malo popustila opća napetost. Oktavijan je

podbo konja da krene korakom ispred Julija i osvrnuo se na
vojskovođu.

»Pusti mene da prvi uvedem pedesetoricu, gospodine. Ako
je zamka, mi ćemo ih nagnati da se pokažu.«

Julije milo pogleda svoga mlađeg rođaka, ne videći ni
traga straha ili oklijevanja u njegovim mirnim očima. Ako je
zamka, oni koji prvi uđu u utvrdu bit će ubijeni, i Juliju je bilo
drago da čovjek njegove krvi pokazuje takvu hrabrost pred
vojnicima.

»Vrlo dobro, Oktavijane. Uđi i pridrži vrata za mene«,
odgovori on smiješeći se.

Oktavijan izdade oštre zapovijedi ratnicima u prvih pet
redova i oni pojuriše posljednjim dijelom razmaka do utvrde.
Julije je promatrao kako će se držati Britanci i bio je razočaran
kad je vidio da stoje ne pokazujući nikakva straha.

Oktavijan podbode konja da bržim kasom prođe kroz
kapiju i Julije je mogao vidjeti kako njegov oklop blista u
glavnom dvorištu kad se okrenuo i pojahao natrag. Kad je Julije
doveo ostatak kohorte gore, Oktavijan je sjahao i brza razmjena
pogleda bila je dovoljna da se Julije razvedri. Bio je to
nepotreban oprez, ali Julije je u Galiji naučio što znači riskirati.
Bilo je slučajeva kad nije preostajalo ništa drugo nego jurišati i
nadati se, ali to se rijetko događalo. Julije je otkrio da što više
razmišlja i planira to manje ima prigoda kad mora ovisiti o
pukoj snazi i disciplini svojih ljudi.

Julije sjaha čim je minuo kapiju. Ljudi koji su ga čekali
bili su mu uglavnom nepoznati, ali ugledao je među njima
Komija i zagrlio ga. Bila je to čisto formalna gesta radi ratnika
koji su to promatrali u utvrdi. Možda su oba čovjeka znala da je
samo veličina rimske vojske iskovala prividno prijateljstvo
među njima, ali nije bilo važno.

»Drago mi je što te vidim ovdje, Komije«, rekao je Julije.
»Moji su uhode mislili da je ovo još zemlja Trinobanata, ali
nisu bili sigurni.« Govorio je brzo i tečno, tako da je Komije
podignuo obrve od iznenađenja. Julije se nasmiješio kao da to
nije ništa i nastavio.

»Tko su ovi drugi?«

Komije mu predstavi plemenske vođe i Julije ih sve
pozdravi, pamteći njihova imena i lica i potpuno uživajući u
njihovoj nelagodi.

»Dobro došao u zemlju Trinobanata«, rekao na
naposljetku Komije. »Ako tvoji ljudi pričekaju, naredit ću da se
iznese hrana i piće. Hoćeš li ući?«

Julije bolje pogleda čovjeka i upita se može li
Oktavijanova sumnja još postati stvarnost. Osjećao je da ga
domaćin stavlja na kušnju i napokon je odbacio opreznost.

»Oktavijane, Brute… Ciro, sa mnom. Pokaži mi put,
Komije, i ostavi otvorena vrata, ako nemaš ništa protiv toga.
Prevruć je dan da bi se zapriječio pristup povjetarcu.«

Komije ga je hladno pogledao i Julije se nasmiješio. Tu je
bio centurion Regul i s njim je Julije posljednjim govorio prije
nego što će ući za Britancima unutra.

»Čekaj me jednu stražu dok se ne vratim. Znaš što se mora
učiniti ako me do tada ne vidiš.«

Regul smrknuto kimnu i Julije vidje da nije uzalud trošio
riječi na Komija jer mu je lice otvrdnulo.

Činilo se da je utvrda veća nego što je izgledalo na putu uz
brijeg. Komije je poveo četiri Rimljanina i ostale Britance kroz
dvorište, i Julije nije podignuo pogled kad je čuo struganje nogu
trinobantskih ratnika koji su se naginjali da ih vide. Nije ih htio
počastiti pokazujući da ih je čuo, iako se Ciro naježio kad je
zirnuo na gornje razine utvrde.

Komije ih je sve uveo u dugačku nisku prostoriju
sagrađenu od teških greda boje meda. Julije je pogledao oko
sebe koplja i mačeve što se krasili zidove i znao je da se nalazi
u Komijevoj komori za vijećanje. Stol i klupe pokazivali su
gdje Komije zasjeda sa svojim ljudima, a na dalekom kraju bilo
je svetište i pramen srebrnasta dima dizao se ispred kamenog
lica ugrađena u zid.

Komije sjede na čelo stola a Julije se bez razmišljanja
pomaknu daleko na sučelno mjesto. Rimljanima je bilo
prirodno da zauzmu jedan kraj dok Britanci budu na drugom, i
kad su posjeli Julije je strpljivo čekao da Komije počne
govoriti. Bio je iščeznuo osjećaj opasnosti. Komije je znao
bolje nego itko drugi da će legije pretvoriti utvrde u prah i
pepeo ako se Julije ne pojavi, a Julije je bio siguran da će ta
prijetnja spriječiti svaki pokušaj da ga zadrže ili ubiju. Ne bude
li tako, pomislio je, Britanci će se iznenaditi videći divljaštvo
koje će slijediti. Brut i Oktavijan toliko su nadmašivali obične
mačevatelje da su njihova brzina i vještina izgledale poput
čarolija, dok je jedan Cirov udarac mogao slomiti gotovo svačiji
vrat.

Komije pročisti grlo. »Trinobanti nisu zaboravili
prošlogodišnji savez. Cenimagni, Ankaliti, Bibročani i
Segonćani pristali su poštivati taj mir. Hoćeš li ti održati svoju
riječ?«

»Hoću«, odgovoro je Julije. »Ako ovi ljudi izjave da su
moji saveznici, neću ih uznemirivati osim što ću uzeti taoce i
određene dažbine. Ostala će plemena vidjeti da se nemaju čega
bojati od mene ako se urazume. Vi ćete im biti moj primjer.«

Dok je to govorio, Julije je gledao ukrug oko stola, ali
Britanci nisu pokazivali nikakvih znakova. Na Komiju se
primjećivalo olakšanje i Julije se opustio na sjedalu da nastavi
pregovore.

Kad je Julije napokon izišao iz komore za vijećanje,
Britanci su se poredali duž visokih bedema da ga vide kako
odlazi, dok im se na blijedim licima jasno vidjela napetost.
Regul je pozorno bdio dok je njegov vojskovođa podizao ruku
na pozdrav. Kohorta se okrenula na mjestu i počela marširati niz
brijeg prema legijama koje su čekale. S te visine moglo se
vidjeti dokle se prostire osvajačka vojska, i Regul je sa
smiješkom pomišljao kako bi dobro bilo da svaka bitka tako
lagano prođe.

Dok se kohorta utapala u glavninu ljudstva, Julije je
poslao glasnika da mu dovede Marka Antonija. Trebala je čitava
ura da stigne general, i Julije je oštro koračao između tihih
redova vojnika da ga pozdravi.

»Ja idem na sjever, ali ne mogu ostaviti ove utvrde iza
leđa«, reče Julije dok je Marko Antonije sjahivao i pozdravljao.
»Ti ćeš ostati ovdje sa svojom legijom i prihvatiti taoce koje
budu poslali. Nećeš ih izazivati na bitku, ali ako se naoružaju,
razorit ćeš ih do temelja. Razumiješ li moje zapovijedi?«

Marko Antonije pogleda utvrde koje su se uzdizale iznad
njihova položaja. Činilo se da je povjetarac ojačao i on se
iznenada strese. Nije to bio lagan zadatak, ali njemu je
preostajalo samo da pozdravi.

»Razumijem, gospodine.«

Marko Antonije je promatrao slavne legije iz svoje
domovine koje su krenule s takvim topotom i grmljavinom da
se pod njima treslo tlo. Povjetarac je i dalje jačao i tamni su
oblaci brzo stizali sa zapada. Kad su se počeli uzdizati prvi
bedemi rimskoga tabora, teška je kiša već pretvarala tlo u
kaljužu. Kad je vidio da je podignut njegov šator, Marko
Antonije se upitao koliko će dugo ostati da čuva saveznike u
njihovim suhim, toplim utvrdama.

Te je noći ljetna oluja zahvatila obalu. Četrdeset rimskih

galija ostalo je bez vesala i jarbola dok su ih valovi bacali na
hridine i razbijali. Mnogo više njih izgubilo je sidra i otplutalo
na pučinu, ljuljajući se i poskakujući u tami. Od same njihove
brojnosti nastala je noć užasa, s očajnim posadama koje su se
naginjale preko bokova s kolcima u rukama da jedni druge
odbacuju prije nego što se međusobno razbiju.

Stotine su ljudi izgubile živote u sudarima ili zbog
utapanja, i kad se prije zore vjetar ublažio, bila je to okljaštrena
flota koja je hramala prema šljunkovitom žalu. Oni koji su
proživjeli krvavo divljaštvo prvog iskrcavanja jauknuli su od
užasa videći tamnu koru tjelesa i drvlja duž obale.

U zoru su preostali časnici počeli uspostavljati red. Galije
su povezane i metalni komadi opsadnih strojeva bačeni su u
more kao privremena sidra da ih drže na mjestu. Mnoge čamce
za iskrcavanje otplavili su valovi s paluba, a preostali su proveli
jutro ploveći od broda do broda da bi im podijelili zalihe pitke
vode i oruđe. Mračna potpalublja triju galija bila su puna
ranjenika i njihovi su se krici mogli čuti iznad hujanja vjetra.

Nakon jela rimski su kapetani raspravljali o svojem
položaju i neki su glasovali za povratak u Galiju bez odgađanja.
Oni koji su dobro poznavali Julija nisu za to htjeli ni čuti i
odbijali su spustiti vesla u vodu dok ne dobiju njegove
zapovijedi. Zbog njihova otpora poslani su glasnici na kopno i
flota je čekala.

Marko Antonije ih je prvi primio kad su stigli do tabora.
Nekoliko milja daleko od mora nevrijeme je bilo izgubilo
veliku snagu i on je doživio tek malo jaču oluju, iako su ga više
puta probudile treperave munje. Pročitao je izvješća o štetama i
podlegao užasu prije nego što je mogao zagospodariti
uzvrtloženim mislima. Julije nije bio predvidio da bi oluja
mogla uništiti flotu, ali da je bio tu, izdao bi neke zapovijedi.

Galije se nisu mogle prepustiti vjetrovima da ih pretvore u
naplavine dok traje pohod.

Marko Antonije otvori usta da im naredi povratak u
Galiju, ali pomisao na Julijev gnjev zaustavila je njegove riječi.

»Ovdje imam pet tisuća ljudi«, rekao je dok mu se rađala
ideja. »S konopima i momčadima mogli bismo odvući jednu po
jednu galiju i za njih izgraditi zaklonjenu luku. Ja sam jedva
osjetio oluju, ali ne bismo morali ići toliko daleko od obale.
Pola milje i zaštitni nasip sačuvat će flotu da bude spremna kad
se Cezar vrati.«

Glasnici su ga tupo gledali.

»Gospodine«, reče jedan od njih, »tu su stotine brodova.
Ako bismo izveli i robovske posade da budu radna snaga,
trebali bi nam čitavi mjeseci da ih odvučemo.«

Marko Antonije se škrto nasmiješi. »Robovske će posade
biti odgovorne za svoje brodove. Imamo konope i ljude da to
učine. Mislim da će dva tjedna biti dovoljna, a poslije toga oluje
mogu puhati koliko ih je volja.«

Rimski general otprati pomorce iz svoga šatora i sazva
časnike. Stalno mu se po glavi motalo pitanje je li itko prije
njega pokušao učiniti nešto slično. Nikada nije o tome ništa
čuo, iako je svaka luka imala jedan ili dva raspremljena broda
na suhom. To je zapravo produžetak istoga zadatka, je li tako? S
tom su se mišlju raspršivale njegove sumnje dok se gubio u
proračunavanju. Kad su njegovi časnici bili spremni da ga
saslušaju, Marko Antonije je za njih imao čitav niz naređenja.