Conn Iggulden - Imperator 03 - Polje mačeva

velike da se podmire potrebe države još jednu godinu. Nekoliko
starijih senatora dopustilo je da ih toplina uljuljka u drijemež i
samo ih je oluja zadržavala da ne pođu prema kasnim obrocima
i vlastitim posteljama.

Senator Prando stajao je za govornicom i pogledom letio
po polukružnim redovima klupa, tražeći pomoć. Naljutilo ga je
što Pompej brblja s kolegom dok on objavljuje svoju
kandidaturu za mjesto konzula. Upravo na Pompejev zahtjev on
je pristao istaknuti svoje ime i čovjek je barem morao pokazati
prividno zanimanje.

»Budem li izabran na to mjesto, namjeravam okupiti
kovače novca pod jedan krov i ustanoviti platežno sredstvo na
koje se građani mogu osloniti. Ima previše kovanica za koje se
tvrdi da su od zlata ili čistoga srebra, a svaka trgovina mora
imati vagu da izmjeri novac koji dobiva. Jedinstvena kovanica
pod okriljem Senata okončat će zbrku i obnoviti povjerenje.«

Vidio je kako se Kras mršti i pitao se je li on odgovoran za
neke krivotvorine koje nanose toliku štetu. To ga ne bi
iznenadilo.

»Ako mi građani udijele pravo da zasjednem na konzulsko
mjesto, radit ću na korist Rima, obnavljajući vjeru u vlast
Senata.« Opet je zastao kad je Pompej podignuo pogled i tada je
shvatio da je pogriješio. Netko se zacerekao i Prando je osjetio
kako raste njegova zbunjenost.

»… veću vjeru u Senat«, dodao je. »Poštivanje vlasti i
vladavine zakona. Pravda mora biti slobodna od mita i
potkupljivanja.« Ponovno je zastao, u mislima mu je nastajala
praznina.

»Meni će biti čast da služim. Hvala vam«, rekao je silazeći
s govornice i zauzimajući mjesto u prednjoj klupi s očevidnim
olakšanjem. Dva-tri najbliža senatora potapšala su ga po
ramenu i on se počeo opuštati. Možda govor i nije bio tako loš,

na koncu konca. Pogledao je sina Svetonija da vidi kako je on
to primio, ali mladić je nepomično zurio ispred sebe.

Pompej je sišao između redova i nasmiješio se Prandu u
prolazu. Umuknuli su oni koji su se šaptom razgovarali kad je
konzul stupio za govornicu. Izgleda opušteno i samopouzdano,
pomislio je Prando s primjesom ljutnje.

»Zahvaljujem kandidatima za izrečene riječi«, rekao je
Pompej zaustavljajući oči na ljudima koji su mu nijemo
odobravali prije nego što će nastaviti. »To mi daje nade da se u
ovom gradu još može naći onih koji mu žele posvetiti život ne
misleći na osobni probitak ili častohleplje.« Pričekao je da
prođe pohvalni žamor, nagnuvši se naprijed i oslonivši se na
lakte.

»Izbori će pružiti priliku mojim graditeljima da povećaju
ovu zgradu i spreman sam dati na uporabu svoje novo kazalište
dok budu trajali radovi. Trebalo bi odgovarati potrebama, rekao
bih.« Nasmiješio se senatorima i oni su mu odgovorili, znajući
da je kazalište dvaput veće od senatske zgrade i barem
dvostruko raskošnije. Nije bilo primjedaba.

»Poput onih koje smo ovdje čuli, i svi drugi kandidati
moraju se izjasniti prije svečanosti Volturnalija,5 u roku od deset
dana. Izvijestite me na vrijeme, molim. Prije nego što se
osmjelimo na kišu, moram obznaniti javno okupljanje na
Forumu za jedan tjedan. Suđenje Hospiju bit će odgođeno
mjesec dana. Tada ćemo se Kras i ja obratiti pučanstvu kao
konzuli. Ako itko od kandidata želi svoj glas dodati našima,
morate mi se javiti prije nego što večeras odem odavde.«

Pompej ulovi Prandov pogled časak prije nego što će
nastaviti. Sve je bilo dogovoreno i Prando je znao da će se
njegova kandidatura pojačati udruživanjem s iskusnijim
ljudima. Neka samo uvježbava svoj govor. Unatoč svim

Pompejevim obećanjima, rimska gomila zna biti nezgodno
slušateljstvo.

»Dan se primaknuo svršetku, senatori. Ustanite radi
prisege«, rekao je Pompej povisivši glas da ga se čuje iznad
kiše koja je šibala grad.

Oluja je trajala tri dana, hujeći iznad raštrkanih brodova i

prema njihovu odredištu. Kad je prošla, flota je opet polagano
nosila okupljenu Desetu, i svaki je brod bio poput košnice dok
su se popravljala jedra i vesla te zagrijavala smola da se zaliju
pukotine između širokih dasaka na palubama kuda je curila
voda. Kao što je Brut prorekao, Julije je dao znak da se flota
usidri ispred Ostije i čamci su se gibali između brodova, noseći
namirnice i tesare te provjeravajući da sve bude spremno za
smotru. Sunce je osušilo palube i Deseta je isprala potpalublja
brodova, uklonivši smrad od bljuvanja morskom vodom i
bijelom masti.

Kad su se podignula sidra i očistila od gline, uplovili su u
luku s Julijem na pramcu prvog broda. Stajao je zagrlivši
jednom rukom prednju statvu i očima upijao zavičaj. Bacivši
pogled preko ramena vidio je bijela krila plovila s veslima koja
su tvorila šiljak strijele iza njega, dok su druga s jedrima bila na
začelju povorke. Ne bi našao riječi za svoje osjećaje da se to od
njega tražilo i nije ih pokušavao ispitivati. Glavobolje su mu
nestale na svježem morskom zraku i zapalio je tamjan u
žeravniku da zahvali bogovima za uspješan prolaz kroz oluju.

Znao je da se Deseta može stalno utaboriti na poljima iza
luke dok on bude putovao u grad. Vojnici su bili uzbuđeni kao i
časnici zbog prigode da opet vide obitelji i prijatelje, ali neće se
izdavati dopuštenja za posjete prije nego što tabor bude
podignut i utvrđen. Pet tisuća ljudi bilo bi previše da se spuste
do njegova imanja. Sama prehrana tolikog broja prouzročila bi

probleme, a i cijene su niže u pristaništu. Kad bi im to dopustio,
Deseta bi poput skakavaca pojela zlato koje je donio. U
najmanju ruku potrošili bi vlastite uštede u gradskim krčmama i
javnim kućama.

Pomisao da će vidjeti svoje imanje ispunila ga je
mješavinom tuge i uzbuđenja. Vidjet će koliko mu je narasla kći
i šetat će se duž rijeke koju je njegov otac zajazio da teče kroz
imanje. Julijev se smiješak ugasio kad se sjetio oca. Obiteljski
je grob na putu prema gradu, i prije svega ostaloga mora
posjetiti posljednje počivalište onih koji su ostali iza njega.

8. POGLAVLJE

Kras je disao u pari dok se opuštao potonuvši u kupelj

do pojasa. Mramorni prag hladio mu je ramena dok je sjedio na
unutarnjoj stepenici i ta suprotnost bila je izvanredno ugodna.
Osjećao je napetost u vratu i mahnuo je rukom dozvavši roba da
ga masira dok bude vodio razgovor.

Drugi ljudi u bazenu bili su njegovi štićenici, odani više
nego što je zahtijevala mjesečna potpora koju su primali. Kras
je sklopio oči kad su čvrsti palčevi počeli trljati njegove mišiće i
uzdahnuo je od zadovoljstva prije nego što je progovorio.

»Moja konzularna služba ostavila je malo traga u gradu,
gospodo.« Nasmiješio se kiselo dok su se ljudi s njim
uzvrpoljili od zapanjenosti. Prije nego što su mogli
prosvjedovati, on je nastavio. »Mislio sam da ću više napraviti
tijekom svoje službe. Premalo je stvari u koje mogu uprijeti
prstom i reći: ›To je bilo moje djelo.‹ Čini mi se da ponovna
nagodba o trgovačkim ugovorima nije ono što uzbuđuje krv
naših građana.«

Izraz njegova lica obojio se gorčinom dok ih je promatrao
i prstom stvarao vrtlog na površini vode.

»Oh, dao sam im kruha kad su rekli da ga nemaju. Ali kad
je nestalo hljebova, ništa se nije promijenilo. Dobili su nekoliko
dana s utrkama iz moje kese i vidjeli obnovljeni hram na
Forumu. Ipak se pitam hoće li se oni toga sjetiti ove godine ili
čak pomisliti da sam u to doba bio konzul.«

»Mi smo za tebe«, reče jedan čovjek i taj osjećaj brzo
odjeknu u ostalima.

Kras kimnu, otpuhujući svoj cinizam u paru. »Nisam za
njih pobjeđivao u ratovima, znate. Oni laskaju Pompeju, a
staroga su Krasa zaboravili.«

Štićenici se nisu usuđivali jedan drugom pogledati u lice i
vidjeti odraženu istinu tih riječi. Kras je podignuo oči prema
njihovoj smetenosti prije nego što će nastaviti, namjerno
osnaživši glas.

»Ne želim da se moja godina zaboravi, gospodo. Zakupio
sam za njih još jedan dan na trkalištu i to je početak. Želim da
se mojim najmoprimcima dadu ponajbolje ulaznice i neka
pokušaju dovesti obitelji.« Zastao je da bi iza sebe dosegnuo
čašu hladne vode i rob je prekinuo tiještenje da je gurne među
koščate prste. Kras se nasmiješio mladiću prije nego što će
nastaviti.

»Novi sesterciji s mojom glavom na njima već su gotovi.
Trebat ću sve vas da upravljate razdiobom, gospodo. Moraju
otići najsiromašnijim obiteljima i to samo po jedan komad
svakom muškarcu i ženi. Morat ćete voditi stražare i svaki put
uzimati sa sobom samo malene svote.«

»Mogu li spomenuti jednu ideju, konzule«, upita jedan od
njih.

»Naravno, Pareju«, odgovori Kras podižući obrve.

»Unajmi ljude da očiste ulice«, reče čovjek, izgovarajući
prebrzo riječi pod konzulovim pomnim pogledom. »Velik dio
grada smrdi i narod će ti biti zahvalan zbog toga.«

Kras se nasmija. »Ako učinim kako kažeš, hoće li oni
zbog toga prestati bacati smeće na ulice? Ne, reći će oni, neka
leti, jer poslije nas će doći stari Kras s vjedrima da to opet
očisti. Ne, prijatelju moj, ako žele čiste ulice, moraju uzeti vodu

i krpe i sami ih očistiti. Ako ljeti zapah postane užasan, možda
će biti na to prisiljeni i to će ih naučiti da ih čiste.« Kras je vidio
da je čovjek razočaran pa je ljubazno dodao: »Divim se čovjeku
koji misli najbolje za naš puk, ali previše ima onih koji ne mare
za to što kaljaju vlastite korake. Nema smisla poticati na dobru
volju ljude poput njih.« Kras se na trenutak osmjehnu na tu
misao, zatim umuknu.

»S druge strane, ako bi to bilo popularno… Ne, ne želim
biti poznat kao Kras čistač govana. Ne.«

»Zatim ulične bande?« nastavi Parej tvrdoglavo. »U nekim
područjima otele su se nadzoru. Nekoliko stotina ljudi s
dopuštenjem da razbijaju bande učinilo bi više za grad nego…«

»Hoćeš novu bandu koja bi nadzirala druge? A tko će njih
držati pod nadzorom? Bi li zatražio još veću skupinu da izlazi
na kraj s prvom?« Kras se naruga u sebi, ali zabavljala ga je
upornost toga čovjeka.

»Jedna bi centurija mogla…« promuca opet on.

Kras sjede uzgor, poslavši kružne valove površinom
bazena. Podiže ruku da bi nastala tišina i njegovi se štićenici
uzvrpoljiše.

»Da, Pareju, legija bi mogla učiniti mnoge stvari, ali ja
nemam legije pod svojim zapovjedništvom, kao što bi se možda
trebao prisjetiti. Zar bi htio da od Pompeja zatražim još vojnika
koji bi ophodili sirotinjske četvrti? On traži čitava bogatstva
samo za redare na utrkama i već sam sit toga da njegov ugled
podupirem svojim zlatom.« Kras zamahnu rukom i prevrnu
metalnu čašu koja se zakotrljala preko podnih pločica u
kupalištu.

»Dosta za ovaj put, gospodo. Imate trenutno zadatke, a
sutra ćete dobiti nove. Ostavite me.«

Ljudi se bez riječi pokupiše iz bazena, žureći se da budu
što dalje od svoga razdražljiva gospodara.

Juliju je bilo drago ostaviti pristanišnu buku iza sebe dok

su on i Oktavijan jahali cestom prema gradu. Uz Brutov nadzor
nad iskrcavanjem ljudi i opreme posao je morao biti brzo
završen. Centurione su osobno izabrali i u njih su se mogli
pouzdati da će ljude držati čvrsto na uzdi dok se prve skupine
ne pošalju na dopust.

Pogledao je Oktavijana i zapazio kako dobro sjedi na
konju. Vježbanje s konjanicima ukrotilo je njegovu divlju narav
i sada je jahao kao da je rođen u sedlu, a ne kao ulični deran
koji nije vidio konja prije svoje devete godine.

Jahali su preko izlizana kamenja u grad, potičući konje da
zaobilaze kola i robove koji su s njima hitali da obave
nepoznate poslove. Žito i vino, drago kamenje, štavljene kože,
željezno i brončano oruđe, pokraj tisuću drugih stvari
namijenjenih gladnoj utrobi grada pred njima. Vozači su vješto
pucketali bičevima iznad volova i magaraca, i Julije je znao da
će se karavana protegnuti cijelim putem od mora do gradskih
tržnica.

Uljuljkivao ih je blagi topot kopita, ali Julija je prožimala
napetost od koje su ga boljela ramena. Obiteljski je grob bio
izvan grada i on mu se veselio, iščekujući kad će ga ugledati.

Sunce se dizalo prema podnevnoj točki kad je osjetio da je
spreman te je zario pete u konjske slabine. Oktavijan je smjesta
uhvatio njegov korak i njih su dvojica lagano galopirala preko
kamenja, praćeni uzvicima i zvižducima trgovaca koji su se
gubili iza njih.

Grob je bio jednostavan, pravokutan blok od teškoga
crnog mramora koji je stražario kraj ceste, ni milju daleko od

gradskih vrata. Julije je bio znojan kad je sjahao i poveo konja
između grobnih humaka do trave koja je bujala na ostatcima
rimskih pokojnika.

»Ovo je taj grob«, prošapta Julije ispuštajući uzde iz ruku.
Čitao je imena uklesana u tamnu stijenu i na trenutak sklopio
oči kad je došao do majčina imena. Djelomice je to očekivao,
ali spoznaja da se tu nalazi njezin prah donijela je bol koja ga je
iznenadila, ispunivši mu oči suzama.

Ime njegova oca još je bilo oštro nakon minula desetljeća,
i Julije pognu glavu dodirujući vršcima prstiju slova i prateći
crte.

Treće je ime još bilo svježe uklesano kao i bol koju je
osjetio pri pogledu na nj. Kornelija. Skrivena od sunca i
njegova zagrljaja. Nikada je više neće privinuti na grudi.

»Imaš li vina, Oktavijane«, reče Julije nakon duga
vremena. Pokušavao je uspravno stajati, ali ruke koje je polagao
na kamen kao da su se ondje učvrstile i nije ih mogao odlijepiti.
Čuo je kako Oktavijan pretražuje torbe i osjetio hladnu
keramiku amfore koja ga je stajala više od mjesečne plaće
jednoga od njegovih ljudi. Nije bilo boljega vina od onoga iz
Falerna, ali Julije je htio najbiranije da počasti bića koja je
najviše volio.

Na vrhu groba bila je izdubljena plitka zdjelica u
mramoru, vodeći do rupice koja nije bila šira od bakrenjaka.
Dok je Julije razlamao pečat na vinu, pitao se je li Klodija ikada
odvela njegovu kćer da nahrani pokojnike. Nije ni pomislio da
bi starica mogla zaboraviti Korneliju, nimalo više nego on.

Crno je vino zaklokotalo u zdjelici i Julije je mogao čuti
kako se slijeva i propada u zemlju.

»Ova je čaša za moga oca koji mi je dao snagu«, šaptao je.
»Ova za moju majku koja mi je dala ljubav. Ova posljednja za

moju ženu.« Zastao je, gledajući zaneseno u malen vrtlog vina
koje je nestajalo u grobu. »Za Korneliju koju sam ljubio i još je
štujem.«

Kad je napokon vratio amforu Oktavijanu, oči su mu bile
crvene od plača.

»Dobro začepi grljak, mladiću. Moramo posjetiti još jedan
grob prije nego što pođemo doma na imanje, a Tubruk će htjeti
više od jedne čaše.« Julije se prisilio da se nasmiješi osjetivši
kako njegova tuga djelomice postaje lakša kad je opet uzjahao,
a konjska su kopita toptala dovoljno bučno da naruše spokoj
niza grobova koji se daleko pružao.

Julije se primicao imanju s nekakvim osjećajem straha

koji ga je grizao iznutra. To je mjesto sadržavalo toliko
uspomena i toliko boli. Njegove dječje oči zapažale su grub
korov u visoku žitu i vidjele najsitnije oštećenje na stazi
obrasloj travom ili slabo popravljen zid. Moglo se čuti tiho
zujanje ulišta i oči su ga počele svrbjeti na taj zvuk.

Bijeli zidovi oko glavnih zgrada izazvali tu tupu bol u
njemu. Boja je bila prošarana golim površinama i on je osjetio
ubod krivnje. Kuća je bila dio svake rane u njegovu pamćenju,
a ni jedno jedino pismo s njegovim rukopisom nije stiglo
njegovoj kćeri ni Klodiji. Pritegnuo je uzdu i usporio konja, dok
mu je svaki korak povećavao bol.

Ugledao je stražarsko mjesto na kapiji gdje je iščekivao
očev povratak iz grada. Iza njega će biti konjušnice gdje je
okusio prvi poljubac i dvorište gdje je gotovo poginuo od
Renijeve ruke, prije mnogo godina. Usprkos oronulu izgledu,
mjesto je bilo jednako važno, pravo sidro u promjenama
njegova života. Ali dao bi sve za Tubruka kad bi mogao izići da
ga pozdravi, ili za Korneliju da je zatekne ondje.

Zaustavio se ispred kapije i pričekao u tišini, izgubljen u
uspomenama koje je stiskao uza se kao da mogu ostati stvarne
dok se kapija ne otvori i sve ponovno ne promijeni.

Na zidu se pojavio nepoznat čovjek i Julije se nasmiješio
pomislivši na stube sakrivene od pogleda. Poznavao ih je bolje
nego išta drugo na svijetu. Njegove stube. Njegov dom.

»Što tražiš ovdje?« upitao je čovjek zadržavši neutralan
glas. Iako je na Juliju bio najjednostavniji oklop, ipak je bio
okružen aurom moći dok je nijemo procjenjivao zidove i čovjek
je to osjetio.

»Došao sam vidjeti Klodiju i svoju kćer«, odgovori Julije.

Čovjeku se oči malo raširiše od iznenađenja prije nego što
je nestao da izvijesti one unutra.

Vrata su se polagano otvorila i Julije je s Oktavijanom iza
sebe ujahao kroz kapiju u dvorište. Iz daljine je čuo kako netko
doziva Klodiju, ali njime je ovladao trenutak ispunjen
uspomenama i on je duboko udahnuo.

Njegov je otac umro braneći taj zid. Tubruk ga je nosio na
ramenima ispod kapije. Julije lagano zadrhta, usprkos vrelini
sunca. Previše je duhova bilo na tome mjestu. Pitao se hoće li
mu tu ikada više biti ugodno, kad ga svaki kutak i prolaz
podsjećaju na prošlost.

Klodija je dotrčala između zgrada i skamenila se kad ga je
ugledala. Dok je sjahivao, prignula se u dubok naklon. Godine
nisu bile blage prema njoj, pomislio je hvatajući je za ramena i
podižući je u zagrljaj. Uvijek je bila krupna, snažna žena, ali
lice joj je bilo naborano ne samo od vremena. Da je Tubruk
poživio, bila bi se udala za njega, ali tu mogućnost sreće ukrali
su joj isti noževi koji su odnijeli Korneliju.

Kad je podignula lice prema njemu, vidio je svježe suze i
taj prizor kao da je izvlačio njegovu unutarnju bol bliže

površini. Zajednički su dijelili gubitak, i on je bio nepripremljen
za ranjivost svojih osjećaja nakon prohujalih godina, ali sada
kao da su opet stajali u dvorištu dok je robovska pobuna
pustošila jug. Tada je bila obećala da će ostati i odgojiti njegovu
kćer, i to su bile posljednje riječi koje su razmijenili prije nego
što je otišao.

»Toliko dugo nismo ništa čuli o tebi, Julije. Nisam znala
kamo bih poslala vijest o tvojoj majci«, rekla je. Nove su se
suze skotrljale niz njezine obraze dok je govorila, i Julije ju je
čvrsto stegnuo.

»Znao sam… da se to bližilo. Je li bilo teško?«

Klodija odmahnu glavom, otirući oči.

»Govorila je o tebi na kraju i tješila se što ima Juliju. Nije
se mučila, nimalo.«

»To mi je drago«, reče Julije tiho. Majka mu je tako dugo
bila daleki lik te se iznenadio koliko mu je nedostajala
mogućnost da je vidi i da sjedne na rub njezine postelje
pričajući joj pojedinosti o Španjolskoj i bitkama u kojima je
sudjelovao. Koliko joj je puta prišao da joj kaže što je učinio sa
svojim životom? Čak i kad joj je bolest oduzela razbor, činilo
mu se da ga ona čuje. Sada nikoga više nema. Nema oca da mu
pritrči, nema Tubruka da se smije njegovim pogrješkama, nema
nikoga na svijetu tko ga je volio bez ograničenja. Bolno je
tugovao za svima njima.

»Gdje je sada Julija?« upita on, odmaknuvši se natrag
jedan korak.

Klodijino se lice lagano promijenilo dok su se po njemu
razlijevali ponos i ljubav. »Vani je, jaše. Odlazi s ponijem u
šumu kada god može. Sliči na Korneliju, Julije. Ista kosa.
Povremeno, kad se nasmije, čini mi se da se vrijeme vratilo
trideset godina i da je ona opet sa mnom.« Vidjela je u njemu

napetost i krivo ju je razumjela. »Nikada joj ne dopuštam da
sama jaše. Dvojica su slugu s njom, radi sigurnosti.«

»Hoće li me prepoznati?« upita Julije, odjednom
uznemiren. Pogledao je prema kapiji kao da mu je razgovor o
njoj može dovesti pred oči. Tek malo se sjećao kćeri koju je
ostavio Klodiji da se o njoj skrbi. Krhka djevojčica koju je
tješio dok je njezina majka ležala u tami. Sjećanje na sitne
ručice ovijene oko njegova vrata bilo je neobično snažno.

»Hoće, sigurna sam. Uvijek pita da joj pričam o tebi, i
rekla sam joj sve što znam.« Klodijin pogled kliznu mimo njega
i pade na Oktavijana koji je uspravno stajao kraj konja.

»Oktavijane?« reče ona čudeći se promjenama na njemu.

Prije nego što se on mogao oduprijeti, Klodija mu je
pritrčala i silovito ga zagrlila. Julije se smješkao zbog njegove
nelagode.

»Naša su grla puna prašine, Klodija. Hoćeš li nas držati da
ovdje stojimo čitav dan?«

Klodija dopusti Oktavijanu da joj se otrgne.

»Da, naravno. Dajte konje nekom od onih momaka, a ja ću
vas otpratiti do kuhinje. Sada smo ovdje samo ja i nekoliko
slugu. Bez papira s tvojim imenom, trgovci ne žele sa mnom
poslovati. Bez Tubruka da upravlja imanjem, ovdje je…«

Julije se zarumenio kad je žena opet stigla na rub plača.
Nije ispunio svoju dužnost prema njoj, shvatio je čudeći se
vlastitom sljepilu. Ona se mučila sve te godine, a on joj je, na
svoju sramotu, mogao olakšati breme. Trebao je prenijeti
upravu nad imanjem s Tubruka na njezino ime prije nego što je
otišao. Činilo se kao da je Klodija odjednom u neprilici zbog
pomisli da Julije posjećuje kuću koju je ona počela smatrati
svojim domom, i on joj položi ruku na rame da je umiri.

»Nisam mogao više od tebe tražiti«, reče on.

U njoj se donekle smanjila napetost. Dok su momci
odvodili konje da ih iščetkaju i nahrane, Klodija je pohitala
ispred njih u kuću i oni su je slijedili. Julije je gutao na suho
dok su prolazili kroz dvorište i išli prema prostorima njegova
djetinjstva.

Obrok koji je pred njih iznijela Klodija prekinulo je milo
dozivanje izvana dok je topot kopita najavljivao Julijin
povratak. Julijeva usta su bila puna kruha i meda kad je skočio
na noge i krupnim koracima izišao na sunce. Mislio je da će joj
dopustiti da mu priđe i da će je zatim formalno pozdraviti, ali
zvuk njezina glasa svladao je njegovu strpljivost i nije mogao
više čekati.

Iako je navršila tek deset ljeta, bila je slika svoje majke, a
crna joj je kosa visjela niz leđa u dugoj pletenici. Julije se
nasmijao videći kako djevojčica skače s ponija i bavi se njime,
čupkajući prstima trnje i grančice iz njegove grive kao da se
služi češljem.

Njegova se kći trgnula na zvuk nepoznata glasa i okrenula
se da vidi tko joj se usuđuje smijati u njezinoj vlastitoj kući.
Kad joj se pogled susreo s Julijevim očima, sumnjičavo se
namrštila. Julije ju je pomno promatrao dok je prilazila k
njemu, nagnuvši glavu u stranu dok ga je nijemo proučavala na
način kako se sjećao da je Kornelija činila.

Ona samopouzdano hoda, zapazio je sa zadovoljstvom.
Gospodarica imanja koja dolazi pozdraviti posjetitelje. Nosila je
otrcanu žućkastu tuniku i jahaće štitnike za noge, pa je s kosom
svezanom otraga i bez traga grudi ispod odjeće mogla gotovo
proći kao dječak. Vidio je jednostavnu srebrenu narukvicu na
njezinu zapešću i prepoznao je kao nakit njezine majke.

Klodija je izišla da bude svjedokom susreta i smiješila im
se s materinskim ponosom.

»To je tvoj otac, Julija«, rekla je. Djevojčica se ukočila u
trenutku kad je otresala prašinu s rukava. Podignula je pogled
prema Juliju bez ikakva izraza na licu.

»Sjećam se tebe«, rekla je polagano. »Jesi li se vratio da
ostaneš?«

»Na neko vrijeme«, odgovorio je Julije jednako ozbiljno.

Činilo se da djevojčici treba trenutak da to upije i zatim je
kimnula.

»Hoćeš li mi kupiti konja? Postajem prevelika za starog
ponija i Recid kaže da se mogu okušati na konju, s malo
hrabrosti.«

Julije trepnu gledajući je i činilo se da ga ispunjava
zadovoljstvo što prošlost djelomice kopni.

»Naći ću ti pravog ljepotana«, obećao je, nagrađen
smiješkom od kojega mu je jače zakucalo srce za ženom koju je
izgubio.

Aleksandrija se odmaknula od vrela vignja, promatrajući

kako Tabik pomiče posudu s rastaljenim zlatom i prinosi je
rupama u glini.

»Sad se ište mirna ruka«, upozorila je bez potrebe kad je
Tabik počeo okretati dugačku drvenu ručku bez podrhtavanja.
Oboje je tekućoj kovini iskazivalo poštovanje koje zaslužuje
dok je šištala i grgoljala slijevajući se u kalup. Jedna jedina kap
spržila bi meso do kosti pa su u svakom dijelu postupka kretnje
morale biti polagane i oprezne. Aleksandrija je zadovoljno
kimnula kad je para zazviždala kroz otvore za zrak u glini i
dubok grleni zvuk počeo se povisivati dok se šupljina nije
sasvim ispunila. Kad se zlato ohladi, glina će se mukotrpno
odstranjivati da bi se pojavila maska savršena kao lice žene

koju predstavlja. Na senatorov zahtjev Aleksandrija je obavila
neugodnu dužnost uzimajući otisak lica njegove žene nekoliko
sati poslije njezine smrti. Tri su manje maske slijedile u glini
dok je Aleksandrija mijenjala crte da s lica ukloni oštećenja
koja je nanijela bolest. S beskrajom je pomnjom popravila nos
gdje je bolest izgrizla meso, i čovjek je naposljetku zaplakao
videći lik koji mu je smrt ugrabila. U zlatu će ona ostati
zauvijek mlada, dugo nakon što se i čovjek koji ju je volio
pretvori u prah i pepeo.

Aleksandrija spusti ruku na glinu osjećajući u njoj
zasužnjenu toplinu i pitajući se bi li nju mogao ijedan čovjek
toliko voljeti da čuva njezin lik tijekom čitava života.

Izgubljena tako u mislima nije ni čula kad je Brut ušao u
radionicu, i samo ju je tišina nagnala da se okrene, osjetivši
nešto što nije znala imenovati.

»Otčepi dobro vino i skini odjeću sa sebe«, rekao je.
Njegove su oči počivale na njoj, nije čak ni primijetio Tabika
koji je ondje stajao razjapljenih usta. »Vratio sam se, djevojko.
Julije se vratio, i Rim će se naglavce prevrnuti kad završimo
ono što smo naumili.«

9. POGLAVLJE

Brut je tapšao Aleksandriju po bedru, uživajući u njezinu

dodiru dok su u sumrak jahali prema imanju. Pošto je s njom
proveo noć u krevetu, osjećao se opušteno i smireno naspram
svijeta nakon dugo vremena. Poželio je da svako njegovo
vraćanje kući bude takve vrste.

Nenavikla na jahanje, čvrsto ga je stezala i on je mogao
osjetiti kako ga njezina kosa šiba po golu vratu što mu je bilo
izvanredno erotično. Ojačala je dok ga nije bilo, tijelo joj je
pucalo od zdravlja i snage. I lice joj se istančano promijenilo, a
na čelu je imala ožiljak od prskanja vrele kovine, gotovo u
obliku suze.

Njezin crni plašt trenutno ga je pokrio na vjetru pa je
zgrabio njegov rub i privukao djevojku bliže k sebi. Ona je
ovila ruke oko njegovih grudi i duboko disala. Zrak je bio topao
dok je zemlja vraćala sunčevu toplinu, i Brut je samo požalio
što nema nikoga u blizini da bude svjedokom kako oni
veličanstveno izgledaju jezdeći preko polja prema imanju.

Vidio ga je izdaleka, dok se sjaj upaljenih baklja slijevao
tvoreći od zida svijetlu krunu u sve većem mraku. Na kraju je
usporio konja i načas pomislio da ga Tubruk čeka kraj otvorene
kapije.

Julije je stajao šutke dok su se usporavali do hoda,
naslućujući Brutove misli i razumijevajući ih. Zanemario je
svoje nestrpljenje i nijemo zahvalio prijatelju što je došao. Bilo
je pravo da bude tu, pa su razmijenili prisan smiješak žaljenja

kad se Brut okrenuo u sedlu da Aleksandriji pomogne sjahati i
zatim skočio na zemlju kraj nje.

Julije poljubi Aleksandriju u obraz. »Čast mi je što si u
mojem domu. Sluge će te uvesti dok ja razmijenim koju riječ s
Brutom«, reče on. Oči su joj se zaiskrile, pomislio je, pitajući se
odlutaju li i njezine misli natrag do jedne osobite večeri kao
njegove.

Kad je ona otišla, Julije duboko udahnu i prisno potapša
Bruta po ramenu.

»Ne mogu vjerovati da Tubruk nije ovdje«, reče Julije
bacajući pogled preko polja.

Brut ga je na trenutak pogledao, zatim se sagnuo i
podignuo pregršt zemlje.

»Sjećaš li se kad te je natjerao da ovo uzmeš u ruku?«
rekao je.

Julije je kimnuo i ponovio njegovu kretnju. Brutu je bilo
drago vidjeti ga kako se smiješi dok je ispuštao zemlju da je
raznosi povjetarac.

»Natopljena krvlju onih koji su otišli prije nas«, reče
Julije.

»I našom krvlju. Bio je dobar čovjek«, odgovori Brut,
zatim ispusti zemlju i sklopi ruke oštro pljesnuvši. »Morat ćeš
naći nekoga drugog da opet duboko uzore polja. Nikada nisam
vidio ovako zapušteno tlo. Ali sada si se vratio.«

Julije se namršti na njega. »Htio sam te pitati kamo si bio
nestao, ali vidim da si našao nešto bolje od nadziranja tabora u
Ostiji.« Julije se nije mogao naljutiti na prijatelja, iako je htio
posvema jasno istaknuti tu činjenicu.

»Renije drži sve u svojim rukama i dobro je da sam ovako
postupio«, odgovori Brut. »Aleksandrija mi je rekla da će sutra

biti javna rasprava na Forumu pa sam odmah dojahao ovamo da
ti to kažem.«

»Znam za to. Servilija mi je rekla čim je ona čula. Ipak mi
je drago što si došao. Bio bih poslao po tebe i da nisi prekršio
moju zapovijed.«

Brut pogleda prijatelja pokušavajući procijeniti koliko je
ozbiljan dok mu to predbacuje. Julijevo lice nije više bilo
napeto i iscrpljeno od vremena provedena u Španjolskoj, činilo
se da je mlađi nego što je odavno bio. Brut pričeka jedan
trenutak.

»Je li mi oprošteno?« reče zatim.

»Oprošteno ti je«, odgovori Julije. »Sada uđi i upoznaj se s
mojom kćeri. Čeka te spremna soba i želim da sa mnom
planiraš moju kampanju. Ti se posljednji uključuješ.«

Skupa su prešli dvorište uz jedini zvuk prštanja i
treperenja svjetiljaka duž zidova. Lahor ih je načas ošinuo dok
se zatvarala kapija i nagnao ih da se stresu. Julije je otvorio
vrata prostorije koju su ispunjavali život i žamor, pa je prignuo
glavu da uđe, osjećajući prve dodire uzbuđenja.

Julije ih je sve sazvao, vidje Brut osvrćući se po prostoriji
i pozdravljajući prijatelje. Tu su osim Aleksandrije bili svi do
kojih mu je stalo i oči su im se sjajile kao u radosnih urotnika
koji planiraju kako će upravljati gradom. Servilija, Kabera,
Domicije, Ciro, Oktavijan, svi koje je Julije okupio oko sebe.
Jedini je stranac bio mladi Španjolac koji je s njima došao kao
Julijev pisar. Adàn je gledao od lica do lica kao što je i Brut
činio, a kad su se njihove oči srele, Brut mu je kimnuo
prihvaćajući ga kako bi to Julije želio.

Brut vidje da Aleksandrija među njima stoji ukočeno pa joj
se instinktivno primaknuo. Julije je primijetio tu kretnju i
razumio.

»Trebamo te ovdje, Aleksandrija. Nitko nije živio u gradu
posljednjih nekoliko godina, a ja želim znati što se događalo.«

Ona je ljupko porumenjela od olakšanja, a Brut ju je
neprimjetno uštipnuo za stražnjicu. Majka ga je oštro pogledala
kad ga je Aleksandrija pljusnula po ruci, ali Brut joj se samo
nasmiješio prije nego što će vratiti pogled na Julija.

»Gdje ti je kći?« upita Brut. Bio je znatiželjan, htio je
vidjeti djevojčicu.

»Valjda je u konjušnici«, reče Julije. »Jaše kao kentaur,
znaš. Zovnut ću je prije nego što pođe na spavanje.« Načas se
ponos pojavio na njegovu licu dok je razmišljao o kćeri i Brut
se nasmiješio skupa s njim. Zatim se Julije nakašljao i pogledao
sve okupljene.

»Sada moram odlučiti što ću sutra ujutro učiniti kad
iziđem na Forum i objavim da se natječem za mjesto konzula.«

Svi su pokušali govoriti u isti mah pa se prvih nekoliko
trenutaka nije čulo kucanje na vratima. Klodija ih je otvorila i
izraz njezina lica izazvao je opći muk kad su je ugledali.

»Ovdje je… nisam ga mogla spriječiti«, počela je.

Julije je uhvati za lakat. »Tko?« upita on.

Ukočio se kad je spazio čovjeka iza nje i uzmaknuo skupa
s Klodijom da bi se vrata mogla otvoriti.

Na pragu je stajao Kras, zaogrnut togom blještave bjeline

naspram njegove tamne kože. Zlatna mu se kopča ljeskala na
ramenu i Aleksandrija je trepnula kad je prepoznala svoj rad,
pitajući se je li to slučajnost ili istančan dokaz njegova
razumijevanja odnosâ u toj sobi.

»Dobra večer, Cezare. Vjerujem da tvoj položaj tribuna6
nikada nije opozvan. Moram li te sada tako oslovljavati kad si
ostavio iza sebe položaj španjolskoga pretora?«

Julije je prignuo glavu boreći se da prikrije srdžbu zbog
bezbrižna ulaska toga čovjeka u njegov dom. U glavi su mu se
iznenada počele rojiti misli. Jesu li vojnici vani? Ako jesu, Kras
će vidjeti da je teže izići nego ući, zakleo se u sebi. Julije
olabavi stisak na Klodijinu laktu i ona brzo iziđe iz sobe ne
okrećući se. Nije joj zamjerio što je pustila Krasa u njegov dom.
Iako je upravljala kućom kao njezina gospodarica, previše je
godina bila ropkinja da se ne bi uplašila jednog od najmoćnijih
ljudi u Senatu. Nijedna se vrata nisu smjela zatvoriti pred
rimskim konzulom.

Kras je opazio napetost u mladom čovjeku s kojim se
suočio pa je nastavio. »Nemoj se zabrinjavati, Julije. Ja sam
prijatelj ove kuće, kao što sam bio Marijev prijatelj prije tebe.
Zar misliš da bi ti mogao iskrcati legiju na mojoj obali a da glas
ne stigne do mene? Mislim da je i slabašni krug Pompejevih
doušnika već čuo da si se vratio.« Kras opazi da je Servilija u
sobi i lagano nakloni glavu u znak pozdrava.

»Ovdje si dobrodošao«, reče Julije nastojeći da se opusti.
Znao je da predugo oklijeva i slutio je da stariji čovjek uživa u
svakom trenutku pometnje koju je stvorio.

»Drago mi je«, odgovori Kras. »No, ako netko donese još
jednu stolicu, pridružit ću vam se, s dopuštenjem. Sutra će ti
trebati jak govor ako želiš nositi halju sljedeće godine. Pompeju
neće biti drago kad to čuje, ali upravo to je najslađe od svega.«

»Zar pred tobom nema nikakvih tajna?« upita Julije
počinjući se oporavljati.

Kras mu se nasmiješi. »Potvrđeno iz tvojih usta! Pomislio
sam da nema drugoga razloga zašto si napustio pretorsko

mjesto. Vjerujem da si imenovao zamjenika prije nego što si
otplovio prema Rimu?«

»Imenovao sam ga, naravno«, odgovori Julije. Na svoje
iznenađenje primijetio je da uživa u razgovoru s konzulom.

Kras prihvati stolicu koju mu je donio Oktavijan i smjesti
se, služeći se dugačkim prstima da dovede u red svoju togu.
Napetost u sobi počela je jenjavati dok su prihvaćali njegovo
društvo.

»Pitam se jesi li mislio samo oštrim korakom prijeći
Forum i popeti se na govornički podij?« upita Kras.

Julije ga pogleda ravnodušno. »Zašto ne? Servilija mi kaže
da će ondje biti i govoriti Prando, a ja imam jednako pravo kao
on.«

Kras se nasmiješi klimajući glavom. »Vjerujem da bi ti to
učinio. Ali bolje je doći na moj poziv, Julije. Uostalom, Pompej
neće od tebe tražiti da nam se pridružiš. Veselim se vidjeti
njegovo lice kad se tvoje ime pojavi na popisu.«

Prihvatio je pehar vina i malko otpio, trgnuvši se lagano.

»Je li ti jasno da Pompej može ustvrditi kako si napustio
dužnost prije nego što ti je istekao rok u Španjolskoj?« reče on,
naginjući se naprijed na stolici.

»Kao tribun, ja sam imun na optužbe«, odgovori brzo
Julije.

»Osim ako nije u pitanju zločin nasilja, prijatelju moj, iako
mislim da napuštanje tvoga položaja nije opasno. Pompej zna
da si zaštićen, ali kako će to izgledati pred narodom? Od sada
do izbora, Julije, moraš se ne samo dobro ponašati nego
nastojati da te pučani vide kako se dobro ponašaš, ili će glasovi
koje trebaš otići drugom kandidatu.«

Kras se osvrnu oko sebe po sobi i nasmiješi se kad su mu
se oči susrele s Aleksandrijim pogledom. Njegovi prsti
pogladiše načas zlatnu kopču na ramenu i ona je znala da ju je
prepoznao osjetivši srh opasnosti. Po prvi put otkad ju je Brut
našao u radionici shvatila je kako je Julije nakupio jednako
mnogo neprijatelja kao i prijatelja, a nije bila sigurna na kojoj je
strani Kras.

»Što ti dobivaš ako mi pomogneš?« upita iznenada Julije.

»Imaš legiju koju sam pomogao obnoviti, Julije, dok joj je
još bilo ime Primigenia. Bio sam uvjeren… da su gradu
potrebni ljudi. Uvježbani ljudi koje ne možeš podmititi ni
natjerati u bijeg s pomoću razbojničkih družina.«

»Hoćeš reći da sam tvoj dužnik?« odgovori Julije,
spremajući se da ga odbije.

Kras pogleda Serviliju i s njom razmijeni pogled pun
razumijevanja u koje Julije nije mogao proniknuti.

»Ne. Otpisao sam dugove tako davno da se to ne treba
spominjati. Slobodno tražim tvoju pomoć, a zauzvrat će moji
štićenici prosuti po gradu glas o tvojem imenu. Imaš samo sto
dana, prijatelju. Čak i uz moju potporu to je kratko vrijeme.«

Vidio je da Julije oklijeva pa je nastavio: »Bio sam
prijatelj s tvojim ocem i Marijem. Je li previše zahtijevati
povjerenje njihova sina i nećaka?«

Servilija pokuša navesti Julija da je pogleda. Poznavala je
Krasa bolje nego itko u sobi i nadala se da Julije neće biti toliko
lud da ga odbije. Promatrala je voljenog muškarca sa
stanovitom boli dok je čekala njegov odgovor.

»Hvala ti, konzule«, rekao je Julije formalno. »Ja ne
zaboravljam prijatelje.«

Kras se nasmiješio od iskrena zadovoljstva. »S mojim
bogatstvom…« počeo je.

Julije odmahnu glavom. »Imam dovoljno za ovo, Krase,
iako ti zahvaljujem.«

Po prvi put Kras pogleda mladog generala s tračkom
pravog poštovanja. Ima pravo u svojoj prosudbi, pomislio je.
Može raditi s njim i istodobno razbjesniti Pompeja.

»Hoćemo li nazdraviti u čast tvoje kandidature?« upita
Kras podižući pehar.

Na Julijev mig ostali uzeše vino i nespretno podignuše
čaše iščekujući što će slijediti. Na trenutak je Julije požalio što
mu je nestalo vina iz Falerna, ali zatim se predomislio. Tubruk
može s njima podignuti čašu toga vina gdje god bio.

Julija je bila sama u tami konjušnica, uživajući u toploj

udobnosti koju pružaju konji. Prošetala se između pregradaka i
pomilovala njihove mekane nozdrve, govoreći blago svakomu
od njih. Zaustavila se kraj golema uškopljenika na kojem je
prijatelj njezina oca doveo onu ženu. Čudno je bilo upotrijebiti
tu riječ. Njezin otac. Koliko joj je puta Klodija pripovijedala o
hrabrom čovjeku koji je poslan iz grada zbog konzulova hira.
Stvorila je sama njegovu sliku, govoreći sebi da ga zadržava
dužnost pa se ne može vratiti k njoj. Klodija je uvijek govorila
da će se na kraju vratiti i da će sve biti u redu, ali sada kad je tu,
Julija je bila više nego uplašena. Čim je nogom stupio na tlo
dvorišta, sve se promijenilo i kuća je dobila novog gospodara.

Izgledao je tako strogo, pomisli ona naslonivši lice na
svilene nozdrve krupnoga konja. Konj je odgovorio nježno
hrzajući i gurajući je dok joj je lice zapljuskivao toplim dahom.
Nije bio star koliko je očekivala. Zamišljala ga je sa sijedim
sljepoočnicama i smirenim dostojanstvom člana Senata.

Noćni zrak donosio je žamor okupljenih ljudi. Toliko ih je
došlo! Kuća nikada nije bila tako ispunjena posjetiteljima,

pomisli ona s čuđenjem. S uzvisine izvanjskoga zida promatrala
ih je dok su ulazili i klimala glavom zbog tolikog broja
neznanaca.

Bili su različiti od ljudi koje je Klodija pozivala, osobito
starija žena s dijamantima oko vrata. Julija je vidjela da ju je
njezin otac poljubio kad je mislio da ga nitko ne može vidjeti i
Julija je osjetila kako joj se grlo steže od odbojnosti prema njoj.
Pokušala je sama sebi reći da je to samo prijateljstvo, ali bilo je
nečega prisna u načinu kako se žena opustila prema njemu, i
Julijini su se obrazi zarumenjeli od neugodnosti. Tko god ona
bila, nikada se neće s njom sprijateljiti.

Zanijela se na kratko zamišljajući kako ta žena nastoji
pridobiti njezinu naklonost. Bit će veoma hladna prema njoj,
pomisli Julija, ali ne gruba. Klodija ju je naučila da prezire
grubost. Tek toliko da ta žena osjeti kako nije dobrodošla.

Težak plašt visio je o klinu kraj konjskoga pregradka i
Julija ga prepozna kao ogrtač koji je pokrivao posljednji par
jahača. Sjetila se muškarčeva smijeha koji se prolamao iznad
polja. On je veoma lijep, pomisli ona. Niži od njezina oca, a
korača kao čovjek kojega je Klodija unajmila da je nauči jahati.
Činilo se da u njemu ima toliko energije te se jedva može
suzdržati da ne zapleše od zadovoljstva.

Julija pomisli da ga njegova suputnica mora voljeti, sudeći
po načinu kako se privijala uz njegova leđa. Činilo se da se
stalno dodiruju, gotovo slučajno.

Dugo je stajala u konjušnicama, pokušavajući stići do
korijena onoga što osjeća otkad joj se otac vratio. Uvijek je
dolazila ovamo kad bi imala kakav problem ili kad bi naljutila
Klodiju. Okružena mirisom kože i slame, u polumraku, uvijek
se osjećala sigurno. U glavnoj je zgradi bilo toliko praznih
prostorija koje su noću hladne i mračne. Dok je kroz njih
prolazila da bi se popela na zid obasjan mjesečinom, mogla je

zamisliti kako se tuda šeće njezina majka pa bi uzdrhtala. Bilo
je veoma lako pomisliti kako se ljudi koji su je ubili šuljaju za
njom sve dok se Julija ne bi s užasom okrenula i pobjegla od
utvara koje nikada nije mogla vidjeti.

Do nje je stizao grohotan smijeh iz kuće i ona zastade da
ga čuje. Zvuk je postupno zamro u dublju tišinu i ona je
trepnula u mraku shvativši odjednom da se osjeća sigurnije kad
su prijatelji njezina oca u kući. Noćas se neće ubojice verati
preko zida, neće biti noćnih mora.

Potapšala je konja po nozdrvama i skinula plašt s klina
pustivši ga da padne u trenutku prkosa. Prijatelj njezina oca
zaslužuje bolji plašt, pomislila je, omatajući se njime u mraku.

Pompej je koračao s čvrsto stisnutim rukama na leđima.

Nosio je togu od debele bijele tkanine koja mu je ostavljala gole
ruke, i mišići su se vidljivo micali dok je isprepletao prste.
Svjetiljke u njegovu domu u gradu počinjale su treptati, ali on
nije zovnuo robove da nadoliju ulja. Prigušeno svjetlo
odgovaralo je raspoloženju rimskoga konzula.

»Samo izlazak na izbore mogao bi popraviti štetu koju je
učinio napustivši svoje mjesto. Ništa drugo nije vrijedno pogibli
kojoj se izvrgnuo, Regule.«

Njegov najstariji centurion stajao je u stavu pozora dok je
general koračao gore-dolje. Bio mu je odan više od dvadeset
godina i poznavao je njegova raspoloženja bolje nego itko
drugi.

»Čekam tvoje zapovijedi, gospodine«, rekao je zureći
ravno ispred sebe.

Pompej ga pogleda i kao da pokaza zadovoljstvo onim što
je vidio.

»Ti si moja desna ruka, Regule. Ja to znam. Ali meni je
potrebno više od poslušnosti ako treba spriječiti da Cezar ne
naslijedi grad iz mojih ruku. Potrebne su mi ideje. Govori
slobodno i ničega se nemoj bojati.«

Regul se malko opusti na tu zapovijed. »Jesi li razmišljao
o donošenju zakona koji bi ti dopustio da se ponovno
kandidiraš? On ne bi mogao dobiti to mjesto ako bi mu ti bio
protivnik.«

Pompej se namršti. Kad bi i na trenutak povjerovao da je
ta stvar moguća, uzeo bi je u razmatranje. Ali Senat bi se
pobunio, pa i građani, protiv svake pomisli da se vrate ona
minula vremena. Bio je potpuno svjestan ironije kako je on
osobno pomogao da se donesu ograničenja koja ga sada
sputavaju, ali ta pomisao nije ga nimalo približila rješenju.

»To nije moguće«, protisnu kroz stisnute zube.

»Onda moramo planirati budućnost, gospodine«, reče
Regul.

Pompej zastade da ga pogleda s nadom u očima. »Što ti je
na pameti?«

Regul duboko udahnu prije nego što će progovoriti.
»Dopusti mi da stupim u njegovu legiju. Dođe li ikada vrijeme
kad bi ga bilo potrebno zaustaviti, imat ćeš svoj mač u njegovoj
blizini.«

Pompej se počeša po licu razmišljajući o toj ponudi. Takva
odanost, povezana s toliko nasilnim čovjekom. Iako ga je nešto
u nutrini odbijalo od takva nečasna puta, bio bi budala da odbije
oružje za godine koje nadolaze. Tko zna što budućnost sprema,
bilo komu od njih?

»Trebao bi se prijaviti kao legionar«, reče Pompej polako.

Centurion je počeo mučno disati kad je razumio da general
ne može odbaciti njegovu ideju prije nego što je sasluša.

»To mi neće biti teško. Moja su promaknuća dolazila na
bojnom polju, iz tvoje ruke. To sam već prošao.«

»Ali tvoji ožiljci - bit će im jasno tko si«, odgovori
Pompej.

»Reći ću da sam plaćenik. Mogu dovoljno lako odigrati tu
ulogu. Pusti me u njegovu blizinu, konzule. Ja sam tvoj
čovjek.«

Pompej se zamislio, dok su mu se u glavi nizale
primjedbe. Uzdahnuo je. Uostalom, politika je praktičan posao.

»To bi moglo godinama potrajati, Regule. Hoćeš li komu
nedostajati?«

»Ne, gospodine. Ja sam samac.«

»Onda je to moja zapovijed. Pođi s mojim blagoslovom.«

Regul se borio da nađe prave riječi. »To je… čast,
gospodine. Bit ću u njegovoj blizini kad me pozoveš. Kunem ti
se.«

»Znam da hoćeš, Regule. Nagradit ću te kad…«

»To nije potrebno, gospodine«, odgovori Regul brzo,
iznenadivši sama sebe. Inače se ne bi usudio prekinuti konzula,
ali želio je nekako pokazati da je umjesno njegovo povjerenje.
Razveselio se kad mu se Pompej nasmiješio.

»Kad bih samo imao više ljudi kao što si ti, Regule. Nitko
nije zadovoljniji od mene.«

»Hvala, gospodine«, odgovori Regul nadimljući prsi. Znao
je da ga čekaju godine teške discipline i smanjene plaće, ali
zbog toga se uopće nije zabrinjavao.

10. POGLAVLJE

Rim nikada nije mirovao, i dok se bližila zora prostrani

se Forum ispunjavao gomilama građana koje su se stalno
mijenjale kao žito na vjetru. Očevi su držali nejake sinove na
ramenima da pogledom izdaleka ulove konzule samo da bi
mogli kazati kako su vidjeli ljude koji su porazili Spartaka i
spasili grad.

Juliju je gomila izgledala bezlično i plašila ga je. Treba li
zuriti u prazninu dok bude govorio, ili zagledati se u nekog
nesretnog građanina? Pitao se hoće li ga uopće čuti. Bili su tihi
za Pompejeva istupa, ali Julije nije ni posumnjao da se s
gomilom nisu pomiješali njegovi štićenici. Ako počnu vikati i
rugati se kad Julije iziđe poslije njega, to će biti bijedan početak
njegove kandidature. Ponavljao je stalno govor u glavi, moleći
se bogovima da ne zapne u njemu ili izgubi nit. Moglo bi biti
pitanja kad završi, možda od ljudi koji su na konzulovu platnom
popisu. Mogao bi doživjeti poniženje. Julije pomno položi
vlažne dlanove na koljena, prepuštajući tkanini da upije njihov
znoj.

Sjedio je na uzdignutu podiju s Krasom i Svetonijevim
ocem ne gledajući ni jednoga ni drugoga. Pozorno su slušali
dok je Pompej duhovito govorio i podizao ruke da stiša smijeh.
U njemu nije bilo oklijevanja, primijetio je Julije. Pompejeva
govornička vještina mogla se očitati iz reakcije slušateljstva.
Podizali su lica prema konzulu gotovo s obožavanjem i Julije
osjeti neugodan grč u crijevima na pomisao da je on sljedeći
govornik.

Pompejev je glas postao ozbiljan kad je počeo nabrajati
svoje zasluge tijekom konzularne godine, a publika je gromko
pljeskala. Vojni uspjesi bili su propleteni obećanjima o
besplatnu žitu i kruhu, o igrama i spomen-kovanicama. Kras se
lagano ukočio pri posljednjim riječima. Pitao se gdje će Pompej
naći sredstva da svoje lice otisne u srebru. Najgora je od svega
bila spoznaja da je nužno podmićivanje. Pompej je vladao
gomilom, potičući ljude naizmjenice na smijeh i ozbiljan ponos.
Bila je to majstorska predstava i Julije je morao ustati kad je
završila, prisiljavajući se na smiješak dok se Pompej odmicao
od govornice i pokazivao na njega. Julije je ljutito škripnuo
zubima zbog ispružene ruke koja je trebala izgledati kao da
očinski pokrovitelj izvodi njega na pozornicu.

Dok su se mimoilazili, Pompej mu se tiho obratio.
»Nemaš nikakve prikrivene štitove, Julije? Mislio sam da ćeš
nešto pripremiti.«

Julije se morao nasmiješiti kao da su te riječi neka zabavna
primjedba, a ne žalac. Obojica su se sjećala suđenja i njegove
pobjede na istom trgu, kad su štitovi s prizorima iz Marijeva
života otkriveni pred slušateljstvom.

Pompej se potom bez riječi vratio na mjesto, ostavljajući
dojam mirnoće i radoznalosti. Julije pristupi bliže govornici i
zastade na trenutak, gledajući preko mora lica. Koliko ih se
okupilo da čuju godišnje obraćanje konzula? Osam tisuća,
deset? Izlazeće sunce još se skrivalo iza hramova što
obrubljujuju golemi trg i svjetlo je bilo sivo i hladno dok je
njegov pogled letio iznad njihovih glava. Julije duboko udahnu
želeći da mu glas bude čvrst i jak od sama početka. Važno je
bilo da čuju svaku riječ.

»Meni je ime Gaj Julije Cezar, nećak sam Marija koji je
sedam puta bio rimski konzul. Upisao sam svoje ime u Senatu
na istome mjestu. Ne činim to zbog uspomene na toga čovjeka,

nego da nastavim njegov rad. Zar od mene želite čuti obećanja
o kovanicama i kruhu što će vam se dijeliti? Vi niste djeca da
vam se nude lijepe stvarčice radi odanosti. Dobar otac ne kvari
dijete darovima.«

Julije zastade i poče se opuštati. Svako je oko na Forumu
bilo uprto u njega i on je osjetio prvi dodir povjerenja otkad se
popeo na podij.

»Upoznao sam one kojima pucaju leđa dok uzgajaju žito
za vaš kruh. Ne stječe se bogatstvo hranjenjem drugih, ali oni
imaju ponosa, oni su ljudi. Upoznao sam mnoge koji su se bez
pritužbe borili za ovaj grad. Vidjet ćete ih katkada na ulicama,
bez oka ili kojeg uda, koje gomila zaobilazi dok odvraćamo
pogled u stranu, zaboravljajući da se možemo smijati i voljeti
samo zato što su ti vojnici dali toliko mnogo.

Sagradili smo ovaj grad na krvi i znoju onih koji su otišli
prije nas, ali još je ostalo mnogo posla. Jeste li čuli konzula
Krasa da govori o vojnicima koji će zavesti red na ulicama? Ja
vam dajem svoje ljude bez žaljenja, ali kad ih povedem da
pronalazimo nove zemlje i bogatstva za Rim, tko će vam tada
osiguravati spokojnost ako nećete vi sami?«

Gomila se nestrpljivo komešala i Julije je oklijevao na
trenutak. Mogao je vidjeti ideju u glavi, ali napinjao se tražeći
način kako da je oni razumiju.

»Aristotel je rekao da se državnik trsi proizvesti određen
moralni karakter u svojim građanima, sklonost prema vrlini. Ja
to tražim u vama i vidim da je tu, spremno da se dozove. Vi ste
oni koji su izišli na zidine da brane Rim od robovskoga ustanka.
Niste se tada skrili od dužnosti i nećete ni sada kad ja to od vas
zatražim.« Nastavio je, glasnije nego prije. »Odvojit ću sredstva
za svakoga nezaposlena čovjeka ako bude čistio ulice i
sprječavao razbojničke družine da ne tlače najslabije među
nama. Gdje je slava Rima ako noću živimo u strahu? Koliki od

vas zasunjuju vrata i čekaju iza njih strepeći kad će zagrebati
ubojica ili lupež?«

U sebi je zahvalio Aleksandriji za ono što mu je rekla i
vidio po klimanju glava da je mnoge u gomili dirnuo u žicu.

»Konzul Kras me je imenovao edilom,7 što znači da sam ja
onaj kojemu se trebate požaliti ako u gradu ima nereda ili
zločina. Dođite k meni ako ste krivo optuženi i ja ću saslušati
vaš slučaj i sam ću vas braniti ako vam ne mognem naći
zastupnika. Moje vrijeme i snaga sada pripadaju vama, ako to
hoćete. Moji pristaše i moji ljudi uvest će red na ulicama, a ja
ću se pobrinuti da zakon bude jednak za sve. Budem li konzul,
bit ću povodanj koji će očistiti Rim od vjekovnoga gliba, ali to
ne mogu sam. Ne mogu vam ja dati bolji grad. Zajednički ga
možemo obnoviti.«

Osjetio je vrtoglavu radost u sebi kad su mu odgovorili. To
je sličilo na stanje kad te dotaknu bogovi. Grudi su mu se
nadimale dok je njegov glas plovio iznad mnoštva koje se
guralo da mu pogleda u oči.

»Gdje je bogatstvo koje su naše legije donosile u grad?
Samo na ovome trgu? To nije dovoljno, ja mislim. Budem li
konzul, neću izbjegavati manje stvari. Ceste su zakrčene
prometom tako da se trgovina guši. Natjerat ću ih da putuju
noću i utišat ću beskrajnu viku goniča volova.« Na to su se ljudi
nasmijali i Julije im se zauzvrat nasmiješio. To je njegov narod.

»Zar mislite da ne bih trebao to učiniti? Zar da trošim
vrijeme i podižem još jednu krasnu građevinu kojom se nikada
nećete služiti?«

Netko je uskliknuo: »Ne!« i Julije je osmijehom uzvratio
tomu osamljenu glasu, uživajući u valovima smijeha koji se
širio naokolo.

»Tomu čovjeku koji je viknuo ja kažem: Da! Mi trebamo
podizati veličanstvene visoke hramove i mostove i akvedukte za
čistu vodu. Ako koji strani kralj dođe u Rim, želim da zna kako
smo blagoslovljeni u svemu. Želim da podigne pogled, ali da
pritom ne vidi ništa od čega će se užasnuti.«

Julije je pričekao da se stiša smijeh prije nego što će
nastaviti. Znao je da ga slušaju zbog jednostavna razloga što
njegov glas zvoni uvjerljivo. On vjeruje u ono što kaže i oni ga
čuju i njegove im riječi podižu duh.

»Mi smo praktični ljudi, vi i ja. Nama su potrebni slivnici
na ulicama i sigurnost i poštena trgovina i niske cijene hrane da
preživimo. Ali mi smo i sanjari, praktični sanjari koji će
preurediti svijet da potraje tisuću godina. Mi gradimo da traje.
Mi smo baštinici Grčke. Imamo snagu, ali ne samo tjelesnu
snagu. Mi iznalazimo i usavršujemo dok ništa ne bude tako
dobro kao Rim. Ulicu po ulicu, ako treba.«

Duboko je i polagano udahnuo i oči su mu se ispunile
ljubavlju prema narodu koji ga je slušao.

»Gledam vas i ponosim se. Moja je krv pomogla da se
izgradi Rim i vidim da nije uzalud potrošena kad pogledam
rimsko pučanstvo. Ovo je naša zemlja. Ali postoji izvanjski
svijet koji tek mora doznati do čega smo došli. Ono što smo
ostvarili dovoljno je veliko da prodre na mračna mjesta, da
proširi vladavinu zakona, ponos i čast našega grada, sve dok
bilo gdje na svijetu jedan od nas može reći ›Ja sam rimski
građanin‹ i očekivati da se s njim dobro postupa. Budem li
konzul, radit ću na tome da osvane taj dan.«

Završio je, iako oni to nisu istoga časa znali. Čekali su
strpljivo da čuju što će još reći, i Julije je gotovo došao u napast
da nastavi, dok mu unutarnji glas opreza nije rekao da im
jednostavno zahvali i odstupi.

Tišina se pretvorila u gromoglasno odobravanje i Julije se
zbog toga zarumenio od uzbuđenja. Nije bio svjestan ljudi na
podiju iza njega, mogao je vidjeti samo pučane koji su slušali
samo njega i upijali njegove riječi. Bilo je to bolje od vina.

Otraga se Pompej nagnuo prema Krasu i počeo mu šaptati
dok je pljeskao.

»Ti si ga proglasio edilom? On ti nije prijatelj, Krase.
Vjeruj mi.«

Kras se radi gomile osmjehnuo svojem kolegi dok su mu
oči sjale od srdžbe.

»Ja znam prosuditi tko mi je prijatelj, Pompeju.«

Pompej je tada ustao i rukom pljesnuo Julija po ramenu
kad im je pristupio. Dok je gomila vidjela kako se dva čovjeka
međusobno smiješe, ponovno su počeli klicati i Pompej je
podignuo drugu ruku da im zahvali, kao da je Julije njegov
učenik koji se dobro iskazao da im ugodi.

»Krasan govor, Cezare«, reče Pompej. »Bit ćeš kao novi
vjetar u Senatu budeš li uspješan. Praktični sanjari, čudesan
izraz.«

Julije stisnu ponuđenu ruku prije nego što će se okrenuti
da pozove Krasa naprijed. Drugi je konzul već prilazio, previše
iskusan da bi dopustio da prigoda prođe bez njegove prisutnosti.

Trojica su ljudi stajala zajedno dok je gomila klicala, a

izdaleka su njihovi osmijesi izgledali iskreno. Ustao je i senator
Prando, ali to nitko nije primijetio.

Aleksandrija se okrenula prema Tedu kraj sebe dok je
gomila klicala ljudima na podiju.

»Onda, što misliš o njemu?« rekla je.

Stari vojnik počešao se po čekinjama na bradi. Došao je
zato što je to Aleksandrija od njega tražila, ali nisu ga ni
najmanje zanimala obećanja ljudi koji vladaju gradom, pa nije
znao što bi rekao a da ne uvrijedi unajmiteljicu.

»Bio je u redu«, rekao je nakon razmišljanja. »Premda ga
nisam čuo da nudi kovanice kao drugi. Sva su obećanja na
mjestu, gospodarice, ali srebrenim novčićem možeš platiti
dobar obrok i vrč vina.«

Aleksandrija se načas namrštila, zatim otkopčala tešku
grivnu sa zapešća i iz nje izvukla srebrenjak. Dala ga je Tedu i
on ga je prihvatio podignuvši obrve.

»Zbog čega je ovo?« reče on.

»Potroši ga«, odgovori ona. »Kad ga ne bude a ti opet
ogladniš, Cezar će i dalje biti tu.«

Tedo kimnu kao da razumije, brižno spremajući kovanicu
u skriven džep na tunici. Osvrnuo se naokolo da provjeri je li
tko vidio gdje drži novac, ali gomila je bila usredotočena na
uzdignuti podij. Ipak, isplati se biti oprezan u Rimu.

Servilija je promatrala voljenog čovjeka dok ga je Pompej

tapšao rukom po ramenu. Konzul je mogao namirisati promjenu
vjetra brže nego itko drugi u Senatu, iako se ona pitala zna li
Pompej da Julije neće dopustiti ni privid utjecaja konzulâ na
odlasku.

Bilo je trenutaka kad je mrzila plitke igre u kojima su svi
sudjelovali. Dijelom toga bilo je čak je i dopuštenje da Julije i
Prando govore na službenom obraćanju konzula. Znala je da su
još dva kandidata na senatskom popisu, a proći će još nekoliko
dana prije nego što se popis zaključi. Nikomu od njih nije bilo
dopušteno da umanje obraćanje konzula svojim sitnim
obećanjima.

Gomila će zapamtiti samo tri čovjeka a Julije je jedan od
njih. Odahnula je osjećajući da joj popušta napetost. Za razliku
od većine na Forumu, ona se nije mogla do tada opustiti i
uživati u govoru. Dok je Julije stajao pred njima, srce joj je brže
kucalo od straha i ponosa. Nije nijednom pogriješio. Sjećanje
na čovjeka kojega je zatekla u Španjolskoj ovdje se jednostavno
potvrdilo. Juliju se vratila stara čarolija koja je ganula čak i nju
dok ga je slušala i gledala njegove svijetle oči kako prelaze
preko nje bez zaustavljanja. Tako je mlad. Može li gomila to
vidjeti? Unatoč svoj vještini i duhovitosti, Pompej i Kras su
ocvale snage kad se usporede s njim, a on je njezin.

Jedan je čovjek stao malko preblizu nje dok se probijala
kroz gužvu i Servilija na trenutak zapazi grubo lice s ožiljcima,
vlažno od znoja. Prije nego što je mogla išta učiniti, neka
snažna ruka uhvatila je čovjeka za mišicu i nagnala ga da
jaukne.

»Idi svojim putem«, rekao je Brut mirno.

Čovjek se snažno trznuo da se oslobodi i uzmaknuo, iako
se zaustavio da pljune kad se našao izvan dohvata. Servilija se
okrenula prema sinu i on joj se nasmiješio, zaboravivši
nezgodu.

»Mislim da si zajahala pravoga konja, majko«, reče on
gledajući prema Juliju. »Zar to ne možeš osjetiti? Sve se
posložilo za njega.«

Servilija se nasmija, zahvaćena njegovim oduševljenjem.
Njezin je sin bez oklopa izgledao dječački više nego inače, pa je
pružila ruku i nježnu mu razbarušila kosu.

»Od jednoga se govora ne postaje konzulom, znaš. Danas
je tek počeo posao.« Slijedila je njegov pogled gore do Julija
koji se napokon okretao da zađe u gomilu, prihvaćajući
ispružene ruke i odgovarajući građanima koji su mu se obraćali.
Ona je već izdaleka mogla vidjeti njegovu radost.

»Ali ovo je dobar početak«, rekla je.

Svetonije je s prijateljima koračao praznim ulicama

udaljavajući se od Foruma. Trgovine i kuće bile su zatvorene i
zasunjene, a još su mogli čuti mukle zvukove gomile iza redova
kuća.

Svetonije je dugo vremena šutio, a lice mu je bilo ukočeno
od ogorčenosti. Svako klicanje trgovaca izjedalo ga je sve dok
više nije mogao izdržati. Julije, uvijek Julije. Što god se
dogodilo, taj čovjek kao da je imao više sreće nego trojica
drugih. Nekoliko riječi gomili i oni mu se ulaguju, da čovjeku
bude zlo, dok Svetonijev otac doživljuje poniženje. Bilo je
grozno gledati kako se dadu zavesti varkama i riječima dok
jedan čestit Rimljanin prolazi nezapažen. Bio je tako ponosan
kad je njegov otac pristao da mu ime uđe u utrku za konzula.
Rim zaslužuje čovjeka njegova dostojanstva i časti, a ne Cezara,
koji ne ide ni za čim osim za svojom slavom.

Svetonije stisnu šake, gotovo zarežavši na ono čemu je
svjedočio. Dva prijatelja razmijeniše s njim poglede.

»On će pobijediti, je li tako?« reče Svetonije ne gledajući
ih.

Bibil kimnu, korak iza prijatelja, zatim shvati da se
njegova kretnja ne može vidjeti.

»Možda. Reklo bi se barem da Pompej i Kras misle tako.
Tvoj otac bi ipak mogao zauzeti drugo mjesto.«

Pitao se hoće li ih Svetonije tjerati da s njim pješače sve
do imanja izvan Rima. Dobri konji i sobe čekali su ih u drugom
smjeru dok je Svetonije tvrdoglavo išao dalje, zaslijepljen
mržnjom. Bibil je mrzio hodati kad god su mu konji bili na
raspolaganju. Mrzio je i jahanje, ali lakše mu je bilo nogama i
manje se znojio.

»Napušta svoje mjesto u Španjolskoj i upada ovamo da
najavi kako se želi natjecati za konzula, a oni ga jednostavno
prihvaćaju! Pitam se koliko je mita promijenilo ruke da bi se
ovo dogodilo. On je za to sposoban, vjerujte mi. Dobro ga
poznajem. Taj čovjek nema časti. Upamtio sam to s brodova i iz
Grčke. Taj gad se vratio da me opet progoni. Pomislili biste da
će prepustiti politiku boljima od sebe nakon ženine smrti, zar
ne? Trebao je tada naučiti što znači opasnost. Ja vam kažem,
Katon je možda stvarao neprijatelje, ali on je bio dvostruko
bolji čovjek od Cezara. Tvoj otac je to znao, Bibile.«

Bibil pogleda nervozno oko sebe da vidi može li ih tko
čuti. Kad je Svetonije u takvu raspoloženju, nikada se ne zna
što može reći. Bibil je uživao u ogorčenosti svoga prijatelja kad
su se nalazili u zaklonu kuće. Prilično je strahovao od razine
srdžbe koju je znao pokazati Svetonije. Ali na ulici, javno,
osjećao je kako mu se pazuha obilato znoje. Svetonije je i dalje
koračao kao da sve više sunce nije bilo ništa drugo nego puko
priviđenje, a vrućina je rasla.

Svetonije se okliznu preko rasklimana kamena i opsova.
Uvijek mu Cezar mora stvarati neprilike. Kada god se taj čovjek
nađe u gradu, njegova obitelj trpi gubitke. Znao je da je Cezar
prosuo klevete protiv njega što ga je udaljilo od zapovjednih
mjesta u legijama. Vidio je prikrivene osmijehe i čuo šaptanje i
znao je gdje im je izvor.

Kad je vidio kako se ubojice šuljaju prema Cezarovoj
kući, iskusio je trenutak pravog užitka. Mogao je povikati na
uzbunu, poslati jahače da ih upozore. Mogao je sve zaustaviti,
ali otišao je odande i ništa nije rekao. Raskomadali su Cezarovu
ženu. Svetonije se sjećao kako se smijao kad mu je otac
priopćio tu groznu vijest. Stari Prando je imao takav ozbiljan
izraz lica da se Svetonije nije mogao suzdržati. Zaprepaštenje
njegova oca pojačavalo je komičnu situaciju sve dok mu nisu
grunule suze na oči.

Možda će njegov otac razumjeti malo bolje sada kad je
sam vidio Cezarovu lasku i obećanja. Čudno ga se doimala
pomisao da bi bio sposoban ponovno razgovarati s ocem, ovaj
put dijeleći nešto zajedničko. Svetonije se nije mogao sjetiti kad
mu je otac uputio išta drugo osim nekoliko škrtih riječi, i ta je
hladnoća također bila Cezarovo djelo. Otac je vratio zemlju
koju su onako mudro stekli dok je Julije bio odsutan. Vratio je
zemljište gdje je Svetonije trebao sagraditi svoju kuću. Još se
sjećao očevih očiju kad je prosvjedovao. U njima nije bilo
ljubavi, samo hladna procjena koja je uvijek otkrivala njegove
nedostatke.

Svetonije podiže glavu i opusti stisnute šake. Vidjet će oca
i nad njim će se sažaliti. Možda neće trepnuti kad ga Svetonije
pogleda u oči, kao obično kad mu je kanda bivalo zlo od onoga
što bi u njemu vidio. Možda neće izgledati tako razočaran
svojim sinom.

Bibil je opazio promjenu u hodu svoga prijatelja i
iskoristio priliku.

»Postaje vruće, Svetonije. Morali bismo se vratiti u
krčmu.«

Svetonije se zaustavi i okrenu prema prijatelju.

»Koliko si bogat, Bibile?« upita iznenada.

Bibil nervozno protrlja ruke, kao što je uvijek činio kad bi
se među njima poveo razgovor o novcu. Naslijedio je dovoljno
veliku svotu da ne mora ništa raditi, ali od razgovora o tome
bivalo mu je nelagodno vruće. Volio bi da ta tema ne očarava
toliko Svetonija.

»Imam dovoljno, to znaš. Ne kao Kras, očevidno, ali
dovoljno«, reče on zabrinuto. Traži li novi zajam? Bibil se
ponada da ne traži. Jer jedini put kad je Svetonije obećavao
vraćanje duga bivalo je u času traženja. Čim bi dobio novac,

dug se nikada više nije spominjao. Kad bi Bibil skupio dovoljno
hrabrosti da iznese pitanje iznimno velikih svota, Svetonije bi
postao razdražljiv i obično bi bjesnio dok se naposljetku ne bi
Bibil morao ispričati.

»Dovoljno da se kandidiraš za konzula. Bibile? Još imamo
dva--tri dana prije nego što Senat zaključi popis.«

Bibila je ta ideja nagnala da trepne od zbunjenosti i užasa.
»Ne, Svetonije, sigurno ne. Ne želim to, čak ni zbog tebe. Meni
se sviđa moj život i položaj u Senatu kakav jest. Ne bih želio
biti konzul i da mi to ponude.«

Svetonije mu priđe bliže i uhvati ga za vlažnu togu, dok
mu se na licu vidjelo gađenje. »Zar želiš gledati Cezara kao
konzula? Sjećaš li se uopće građanskoga rata? Sjećaš li se
Marija i štete koju je nanio? Ako se kandidiraš, možeš
raspoloviti Cezarove glasove i omogućiti da pobijedi netko
drugi tko je s mojim ocem. Ako si mi prijatelj, nećeš
oklijevati.«

»Prijatelj sam ti, naravno, ali od toga ništa neće biti!« reče
Bibil i pokuša se otrgnuti od gnjevna sugovornika. Ponižavala
ga je pomisao da bi Svetonije mogao namirisati njegov znoj, ali
stisak na njegovoj togi bio je snažan i otkrivao je bijelu kožu
njegovih mlohavih prsiju.

»Čak ako se uključim i dobijem nešto glasova, mogao bih
ih preoteti tvojem ocu jednako lako kao Cezaru, zar to ne vidiš?
Zašto se sam ne kandidiraš, ako to želiš? Ja ću ti dati sredstva
za kampanju, kunem ti se.«

»Jesi li šenuo pameću kad mi govoriš da se kandidiram
protiv svoga oca? Ne, Bibile. Ti možda nisi osobit prijatelj,
možda nisi ništa osobito, ali nitko se na popisu ne ističe. Ako
ništa ne učinimo, Cezar će uništiti moga oca. Znam kako se
ulizuje rulji, kako ga oni vole. Koliko će njih voljeti mog oca
ako se pred njima Cezar šepiri kao nalickana kurva? Ti potječeš

od stare obitelji i imaš sredstava da istakneš svoje ime prije
izbora.« Oči su mu bljesnule od zlobe dok je razmišljao o toj
ideji.

»Moj otac nije izbivao iz Rima godinama, upamti, i ima
podršku u bogatijim izbornim jedinicama koje prve glasuju.
Čuo si govore. Cezar se obraća kukavnoj sirotinji. Ako se
zarana dosegne većina, pola Rima ne treba pozvati na birališta.
To se može postići.«

»Ja ne mislim…« zamuca Bibil.

»Moraš, Bibile, za mene. Samo nekoliko ranih izbornih
jedinica na biralištima bilo bi dovoljno, i Cezar će tada
posramljen napustiti Rim. Ako vidiš da glasovi za mog oca trpe,
možeš se povući. Ništa ne bi moglo biti jednostavnije, osim ako
ti ne bi draže bilo da Cezar postane konzulom bez borbe?«

Bibil opet pokuša. »Nemam sredstava da platim…«

»Otac ti je ostavio bogatstvo, Bibile. Zar si mislio da to ne
znam? Zar misliš da bi on želio vidjeti starog Katonova
neprijatelja kao konzula? Ne, oni sitni zajmovi koje si mi dao u
prošlosti nisu nimalo više nego što potrošiš za nekoliko dana.«
Svetonije je kanda osjetio neskladnost u tome što čvrsto stišće
svoga prijatelja dok ga pokušava nagovoriti. Ispustio ga je i
prstima poravnao nabore na Bibilovoj togi.

»Ovako je bolje. Onda, hoćeš li to za mene učiniti, Bibile?
Ti znaš koliko mi je to važno. Tko zna, možda ćeš uživati da
budeš konzul s mojim ocem, ako dođe do toga. I što je važnije,
Cezaru se ne smije dopustiti da dođe na vlast u ovom gradu.«

»Ne. Čuješ li me? Neću!« rekao je Bibil zakreštavši
pomalo od straha.

Svetonije se namršti i zgrabi Bibila za mišicu, odvlačeći
ga od društva. Kad ga ostali nisu mogli čuti, Svetonije se
nagnuo bliže znojnom licu mladog Rimljanina.

»Sjećaš li se što si mi rekao prošle godine? Što sam vidio
kad sam došao u tvoju kuću? Znam zašto te je otac prezirao,
Bibile, zašto te je poslao u tvoju krasnu kuću i povukao se iz
Senata. Možda ga je zbog toga izdalo srce, tko zna. Što misliš
koliko ćeš dugo opstati ako tvoje sklonosti postanu javno
poznate?«

Bibil je bolesno izgledao, lice mu se grčilo. »Ono je bilo
slučajno, ona djevojka. Imala je krvarenje…«

»Kako možeš podnijeti dnevnu svjetlost, Bibile?« reče
Svetonije primičući mu se sve bliže. »Vidio sam posljedice
tvoga… zanosa. Mogao bih te osobno optužiti, a kazne su
neugodne, iako nisu ništa više nego što zaslužuješ. Koliko je
djevojčica i dječaka prošlo kroz tvoje ruke posljednjih nekoliko
godina, Bibile? Koliko ima senatora koji su očevi, što misliš?«

Bibilova vlažna usta drhtala su od nemoći. »Nemaš pravo
da mi prijetiš! Moji robovi su moje vlasništvo. Nitko te neće
slušati.«

Svetonije pokaza zube, a lice mu postade ružno od
likovanja. »Pompej je izgubio kćer, Bibile. On će slušati. On će
se pobrinuti da patiš zbog svojih užitaka. Siguran sam da me
neće odbiti ako odem k njemu.«

Bibil se tada slomio, oči su mu se ispunile suzama.
»Molim te…« prošaptao je.

Svetonije ga je potapšao po ramenu. »Nema potrebe da se
ovo više spominje, Bibile. Prijatelji se ne ostavljaju na cjedilu«,
rekao je, gladeći ga utješno po vlažnom obrazu.

Stotinu dana, Servilija«, reče Julije zagrlivši je na stubištu

Senata. »Moji ljudi istražuju parnice koje su na redu. Izabrat ću
najbolje među njima da iziđem na glas, i mnoštvo će dolaziti da

sluša. O bozi, toliko toga treba uraditi! Trebam tebe da stupiš u
dodir sa svima koji duguju mojoj obitelji. Trebaju mi skoroteče,
organizatori, svi koji me mogu zagovarati na ulicama od zore
do mraka. Brut se mora poslužiti Desetom da baci na koljena
razbojničke družine. To je sada moja dužnost, zahvaljujući
Krasu. Stari je genij, kunem ti se. Jednim udarcem dobivam
moć koja mi je potrebna da dokažem kako mogu uvesti red u
gradu. Sve je to došlo tako brzo, gotovo ne mogu…«

Servilija mu prstima pritisnu usne da zaustavi bujicu riječi.
Nasmijala se kad je nastavio govoriti, sričući prigušeno ideje
kako su mu navirale. Zatim ga je poljubila, a on je načas
nastavio govoriti dok su im se usne spajale, sve dok ga nije
slobodnom rukom lagano pljusnula po obrazu.

On se otrgnuo, smijući se glasno.

»Moram u Senat na sjednicu, njima ne mogu zakasniti.
Počni raditi, Servilija. Sastat ćemo se ovdje u podne.«

Promatrala ga je dok je otrčao uza stube i nestao u
polumraku zgrade, a zatim lakim korakom sišla u podnožje gdje
su je čekali čuvari.

Kad je Julije stigao do predvorja, zatekao je Krasa koji ga

je čekao. Stariji je čovjek izgledao nervozno, niz lice su mu se
slijevale kapi znoja.

»Moram s tobom govoriti prije nego što uđeš, Julije«,
rekao je Kras. »Ne unutra, gdje ima ušiju koje bi nas čule.«

»Što je?« upita Julije, osjećajući kako mu iznenadna težina
pritišće pleća dok je promatrao konzulovu uznemirenost.

»Nisam bio potpuno iskren s tobom, prijatelju moj«,
odgovorio je Kras.

Obojica su mogla čuti žamor senatorskih glasova iza sebe
kad su ta dva čovjeka sjela na široke stepenice, licem prema
Forumu.

Julije zaklima glavom od nevjerice. »Ne bih ni u snu
pomislio da si za ovo sposoban, Krase.«

»Nisam za to sposoban«, odbrusi Kras. »Kažem ti to sada,
prije nego što urotnici krenu na Pompeja.«

»Morao si ih zaustaviti kad su došli k tebi. Mogao si poći
ravno na Senat i prijaviti toga Katilinu prije nego što je imao
išta više osim ideja. A sada mi kažeš da je okupio čitavu
vojsku? Malo je prekasno tvrditi da je tvoja halja čista, Krase,
bez obzira na to koliko prosvjedovao.«

»Da sam odbio, ubili bi me, da, a kad su mi obećali vlast u
Rimu, podlegao sam napasti. Eto, čuo si što sam rekao. Jesam li
ih trebao prepustiti Pompeju da još paradira pred narodom kao
pobjednik? Da ga vidim kako se proglašava doživotnim
diktatorom kao Sula? Bio sam u napasti, Julije, i pustio sam da
stvar ode predaleko ne govoreći ništa, ali sada to mijenjam.
Znam njihove planove i gdje su se okupili. S tvojom legijom
možemo ih uništiti prije nego što nastane ikakva šteta.«

»Jesi li me zbog toga postavio na mjesto edila?« upita
Julije.

Kras slegnu ramenima. »Naravno. Sad je tvoja dužnost da
ih zaustaviš. To će biti krasan oslonac za tvoju kampanju kad
narod vidi da se plemić poput Katiline smatra odgovornim za
zločine kao bilo koji građanin. Oni će u tebi vidjeti čovjeka koji
je iznad sitnih staleških i plemenskih spona.«

Julije sažaljivo pogleda konzula. »A da se nisam vratio iz
Španjolske?«

»Onda bih našao drugi način da ih potučem prije kraja.«

»Bi li doista?« nastavi Julije s laganim pritiskom.

Kras se okrenu da se zagleda u mladića pokraj sebe.
»Nemoj u to sumnjati. Međutim, sad si ovdje. Mogu ti predati
njihove vođe, a Deseta će uništiti ološ koji su okupili. Bili su
opasni samo kad nitko nije znao. Bez toga iznenađenja, razjurit
ćeš ih i mjesto konzula je tvoje. Vjerujem da tada nećeš
zaboraviti svoje prijatelje.«

Julije brzo ustade i odozgor pogleda konzula. Je li čuo svu
istinu, ili samo dijelove koje je Kras želio da čuje? Možda su
ljudi koje je izdao krivi samo zato što su Krasovi neprijatelji.
Ne bi bilo pametno poslati Desetu u domove moćnih ljudi na
temelju razgovora koji bi Kras mogao poreći. Konzul je za to
sposoban, Julije je bio siguran.

»Ramislit ću što treba učiniti, Krase. Ne želim biti tvoj
mač što udara po neprijateljima.«

Kras ustade da ga pogleda u lice, a oči su mu gorjele od
potisnuta gnjeva.

»Politika je krvava, Julije. Bolje je da to sada naučiš dok
ne bude prekasno. Predugo sam čekao da se s njima obračunam.
Pazi da ne napraviš istu pogrješku.«

Dva čovjeka uđoše u zgradu Senata skupa, ali razdvojeni.

11. POGLAVLJE

Kuća koju je Servilija našla za kampanju bila je

trokatnica i sva ispunjena ljudima. Najvažnije je bilo što se
nalazila u jednom od najživljih dijelova grada, u Eskvilinskoj
dolini, što je Juliju omogućavalo da bude u dodiru s onima koji
su ga trebali vidjeti. Od praskozorja dok sunce ne bi zašlo
njegovi su štićenici jurili kroz stalno otvorena vrata, odnoseći
narudžbe i zapovijedi kad je Julije počeo primjenjivati svoju
strategiju. Deseta je bila raspoređena u skupinama po noći i
nakon tri opake borbe s razbojničkim bandama legionari su
očistili jedanaest ulica u najsiromašnijim četvrtima i širili su se
dalje. Julije je znao da bi samo budala pomislila kako su bande
potučene, ali razbojnici se nisu više usuđivali okupiti u
četvrtima koje je izabrao, i s vremenom će pučani shvatiti da su
pod zaštitom legije i s pouzdanjem će se kretati ulicama.

Prihvatio je tri sudska slučaja na Forumu i dobio prvi, dok
je drugi slijedio već za tri dana. U gomilama su došli vidjeti
mladoga govornika i klicali su odluci u njegovu korist, iako je
zločin bio razmjerno blag. Julije se nadao, protivno zdravu
razumu, da će od njega zatražiti da brani nekog ubojicu, ili da
prihvati neki drugi prijestup koji bi privukao tisuće ljudi da ga
čuju kako govori.

Nije bio vidio Aleksandriju gotovo dva tjedna pošto je
prihvatila narudžbu da oklopi borce za veliko natjecanje u
mačevanju izvan grada. Kad bi klonuo iscrpljen od rada, Julije
se osvježavao jahanjem do Marsove poljane gdje je gledao kako
se gradi arena. Brut i Domicije razaslali su glas u svaki rimski

grad unutar petsto milja da pošalju najvrsnije natjecatelje.
Unatoč tomu obojica su očekivala da će se naći u finalu, i Brut
je bio uvjeren da će pobijediti, idući tako daleko da je uložio
veći dio godišnje plaće na svoj uspjeh.

Kad se Julije šetao Forumom ili izjahivao do gradilišta,
namjerno je putovao bez čuvara, uvjeren da narod mora svojim
očima vidjeti kako prema njima osjeća povjerenje. Brut je
prigovarao toj njegovoj odluci, zatim je popustio sa
sumnjičavim olakšanjem. Julije je slutio da njegov prijatelj šalje
svoje ljude da prate vojskovođu kamo god krene po gradu,
spremne da ga obrane. Nije mu smetala ta taktika sve dok bude
prikrivena. Često je izvanjski privid mnogo važniji od
stvarnosti.

Kao što je obećao, Julije se zauzeo u Senatu da se promet
što dolazi u grad i odlazi iz grada odvija samo noću, ostavljajući
građanima slobodne ulice. Njegovi su vojnici bili na svakom
uglu da osiguraju mir kad padne noć, i nakon nekoliko bučnih
svađa s razbjesnjelim trgovcima promjena se prilično lako
prihvatila. On je kao edil bio odgovoran za red u gradu, a kako
ga je Kras otvoreno podupirao, malo su ograničenjâ postavljali
drugi članovi Senata.

Julije je člancima ruku istiskivao umor iz očiju dok ne bi
jasno ugledao svjetalce. Njegovi su štićenici i vojnici marljivo
radili za njega. Kampanja je dobro tekla i mogao je biti
zadovoljan da nije bilo problema koji mu je Kras bacio u krilo.

Konzul ga je danomice salijetao da krene protiv onih koje
je nazvao izdajicama. Dok je Julije odgađao poduzeti korake,
mučila ga je misao da bi oni mogli udariti i tada bi grad
potonuo u kaos koji je mogao spriječiti. Imao je uhode koji su
pazili na njihove kuće i bilo je dovoljno jasno da se sastaju u
privatnim prostorima i kupalištima gdje ne može prodrijeti uho
koje ih čuje. Ipak i dalje ništa nije poduzimao. Bilo mu je

nemoguće povjerovati da postoji urota veličine kako je Kras
opisuje dok je promatrao mir na ulicama oko svoga izbornog
stožera. Ali već je u životu vidio kako rat zahvaća Rim, i to je
bilo dovoljno da pošalje Bruta da izvidi mjesta kamo ih je Kras
uputio.

To je breme odgovornosti za kojim je žudio, priznavao je
Julije sam sebi. Iako je mogao poželjeti da netko drugi izvrgne
pogibli karijeru i život, odluka je ležala u njegovim rukama.
Nije podcjenjivao ono što se nalazilo na kocki. Imajući samo
nekoliko osumnjičenih imena, Julije nije mogao optužiti
senatore za izdaju a da ne stavi omču na vlastiti vrat. Ako ne
uspije dokazati sumnje, Senat će se bez trenutka oklijevanja
okrenuti protiv njega. Što je još gore, narod bi se mogao
pobojati povratka Sulinih dana, kada nitko nije znao tko će
sljedeći biti izvučen iz kuće zbog izdaje. Rim može pretrpjeti
veću štetu od pogrješke nego ako se ništa ne učini, i taj je
pritisak bio gotovo nepodnošljiv.

Ostavši sam na nekoliko dragocjenih trenutaka, Julije je
udario šakom po stolu i potresao ga. Kako je mogao povjerovati
Krasu nakon takva otkrića? Kao konzul, on je morao prokazati
Katilininu urotu čim je stupio u zgradu Senata. Ogriješio se o
svoju najtemeljniju dužnost, i unatoč njegovu dokazivanju da je
nevin, Julije je uvidio da mu teško može oprostiti tu slabost. Ne
može se preko toga prijeći otkad je Sula zaprijetio da će s
oružanom silom ući u grad, i sjećanje na tu noć neprestano je
tjeralo Julija da zadrhće. Vidio je kako vojnici u crnim
plaštevima obaraju Marija, vrveći preko njega kao afrički
mravi. Kras je znao da ne smije slušati ljude poput Katiline, bez
obzira na ono što su mu obećavali.

Gužva u prizemlju trgnula je Julija iz misli. Ruka mu se

spustila na mač što je ležao na stolu prije nego što je razabrao

Brutov glas i opustio se. Do toga ga je doveo Kras - vratio mu
se strah koji je osjetio kad mu je Katon zaprijetio pa je svakog
čovjeka morao smatrati neprijateljem. Planuo je od srdžbe
shvativši kako se Kras prema njemu služi smicalicama, ali znao
je da starac uvijek dobije ono što želi. Urotnike valja obuzdati
prije nego što krenu. Može li im se zaprijetiti? upitao se. Da
jednu centuriju s najboljim časnicima pošalje u njihove
domove, možda. Ako ljudi shvate da su otkrivene njihove
namjere, moglo bi se dopustiti da urota skonča kao
mrtvorođenče.

Brut pokuca i uđe i Julije je znao da donosi loše vijesti
čim je vidio izraz njegova lica.

»Poslao sam ljude da uhode sela na koja te je Kras
upozorio. Mislim da govori istinu«, reče Brut bez okolišanja. U
njegovu ponašanju nije bilo ničega od njegove uobičajene
lakoće.

»Koliko mačeva imaju?« upita Julije.

»Osam tisuća, možda više, iako su raštrkani. Svaki je grad
ondje pun ljudi, previše ih ima da bi se mogli dugo
prehranjivati. Nijedne legijske oznake, nijednoga stijega, samo
grozno mnoštvo oštrica preblizu Rimu da bismo mogli biti
spokojni. Da moji momci nisu bili pozorni, mogli su ih potpuno
previdjeti. Mislim da je opasnost stvarna, Julije.«

»Onda sam ja na potezu«, reče Julije. »Otišlo je predaleko
da bih ih mogao suzbiti upozoravanjem. Povedi ljude do kuća
koje smo nadzirali. Do Katilinine kuće pođi osobno. Uhiti
urotnike i dovedi ih na sjednicu Senata danas poslijepodne.
Javit ću se za riječ i reći našim senatorima koliko su bili blizu
propasti.« Ustao je i pripasao mač. »Budi oprezan, Brute. Oni u
tom poslu moraju imati pristaša u gradu. Kras kaže da će dati
znak podmetanjem požara u sirotinjskim četvrtima, zato

moramo imati ljude na ulicama da ih spremno dočekaju. Tko
zna koliko ih je upleteno?«

»Deseta će se raspršiti ako pokušamo pokriti čitav grad,
Julije. Ne mogu održavati red i sučeliti se s plaćenicima u isto
vrijeme.«

»Nagovorit ću Pompeja da svoje ljude pošalje na ulice.
Shvatit će nužnost. Pošto dovedeš ljude u Senat, daj mi jedan
sat da iznesem slučaj i tada kreni. Ako se ne potom ne pojavim
da preuzmem vodstvo, pođi sam protiv njih.«

Brut zastade na trenutak, shvaćajući što se od njega
zahtijeva da učini.

»Ako krenem u borbu bez naredbe Senata, to bi mogao
biti moj kraj, bez obzira na to hoćemo li pobijediti ili ne«, reče
smireno. »Jesi li siguran da mogu vjerovati Krasu da te u tome
neće izdati?«

Julije je oklijevao. Bilo bi dovoljno da svi nastradaju ako
Kras odbije ponoviti optužbe pred Senatom. Stari lisac je
dovoljno lukav da je mogao sam skovati urotu jednostavno zato
da ukloni nekoliko svojih protivnika. Mogao se riješiti
suparnika i pritom ostati posvema neokaljan.

Ali, kakav mu izbor preostaje? Ne može dopustiti da
počne pobuna ako ima mogućnosti da je zaustavi.

»Ne mogu mu vjerovati, ne, ali tko god bio odgovoran za
okupljanje vojnika, ja ne smijem dopustiti prijetnju Rimu. Uhiti
ljude koje je imenovao prije nego što nastane veća šteta zbog
čekanja. Ja ću preuzeti odgovornost ako mognem doći do tebe.
Ako me ne bude bilo, sam ćeš donijeti odluku. Čekaj najdulje
što budeš mogao.«