Conn Iggulden - Imperator 03 - Polje mačeva

pomućivao misli. U tihoj Kuriji Julije je mogao čuti Pompejeve
vojnike kako stižu na Forum, i jeka njihovih koraka dala mu je
odgovor.

»I jednu legiju, Krase«, rekao je Julije razmislivši na
brzinu. »Novi orao na Marsovoj poljani, ponosno poboden u
tvoje ime. Ljudi koje ću pola godine vježbati i s njima
pomiješati najbolje svoje časnike. Novačit ćemo ih po svoj
zemlji, desetke tisuća priprostih ljudi koji nikada nisu imali
prilike boriti se za Rim. Oni će postati tvoji, Krase, a mogu ti
reći iz iskustva da nema veće privrženosti ili radosti nego što je
formiranje legije. Ja ću ih ustrojiti, ali ti ćeš nositi generalsku
perjanicu.«

Kras oštro pogleda obojicu razmatrajući ponudu. Žudio je
neprestano za zapovjedništvom, naročito poslije katastrofe sa
Spartakom, ali ga je sputavala sumnja da ne bi mogao tako
lagano zapovijedati kao Pompej i Cezar. Dok je slušao Julija
činilo mu se da je to ipak moguće, ali je ipak pokušao govoriti
da objasni svoju dvojbu.

Julije mu položi ruku na podlakticu.

»Ja sam doveo ljude iz Afrike i Grčke i od njih napravio
vojnike, Krase. Više ću učiniti s ljudima rimske krvi. Katilina je
vidio slabost koju moramo ukloniti ako Rim želi napredovati s
tvojom trgovinom, zar ne? Prije svega ostaloga, grad treba
dobre ljude na zidinama.«

Kras porumenje. »Možda ja… nisam čovjek koji bi ih
vodio, Cezare«, reče kroz stisnute zube.

Julije je mogao zamisliti koliko ga je stajalo da to prizna
pred Pompejem, ali je odrješito odgovorio: »Nisam ni ja to bio
dok mi nisu Marije i Renije, da, i Pompej, pokazali kako se to
radi, primjerom i vježbom. Nitko ne uskoči kao zreo čovjek u tu
ulogu, Krase. Ja ću biti s tobom na prvim koracima, a Pompej

će uvijek biti tu. On zna da je Rimu potrebna još jedna legija za
zaštitu. Sumnjam da bi htio išta manje u gradu koji ga sluša.«

Obojica su pogledala Pompeja i on je smjesta odgovorio.

»Što god budeš trebao, Krase. Istina je to što kaže.« Prije
nego što su mu mogli ičim uzvratiti osim smiješkom, Pompej je
nastavio. »Lijepu sliku stvaraš za nas dvojicu, Julije. Kras sa
svojom trgovinom, ja sa svojom mladenkom i gradom koji
volim. Ali nisi nam rekao cijenu svoje velikodušnosti. Reci je
sada.«

Kras upade. »Prihvatit ću ove uvjete, uz dva dodatka.
Dozvolu na pet godina, a ne na dvije, i da moj najstariji sin
Publije bude uzet u Desetu kao časnik, tribun. Ja sam star
čovjek, Julije. Moj će sin voditi tu legiju poslije mene.«

»Na to mogu pristati«, reče Julije.

Pompej nestrpljivo pročisti grlo. »Ali što ti želiš, Cezare«

Julije opet protrlja oči. Nije uzimao u obzir vezanje svoje
obitelji s Pompejevom lozom, ali njegova bi se kći jednim
potezom podignula do najvišeg društvenog položaja u Rimu.
Bila je to poštena trgovina. I Pompej i Kras bili su predugo u
politici da bi odbili takvu nagodbu, a ono što im je on ponudio
bilo je beskrajno bolje nego bijedan gubitak moći i utjecaja,
makar i djelomice. Juliju je bila poznata ovisnost o
zapovijedanju. Nije bilo većeg zadovoljstva od upravljanja. Kad
ih je pogledao, njegove su oči bile svijetle i oštre.

»Kad prođe mojih šest mjeseci u gradu i kad se zakoni
koje želim upišu u zakonike, onda sve postaje jednostavno.
Želim povesti svoje dvije legije u nove zemlje. Opunomoćit ću
Pompeja i hoću da obojica potpišete naredbe koje mi daju
potpunu slobodu novačenja vojnika, sklapanja ugovorâ i
donošenja zakonâ u ime Rima. Izvješća ću slati samo ako

budem držao da je to prikladno. Nikomu neću odgovarati osim
samu sebi.«

»Hoće li to biti zakonito?« upita Kras.

Pompej kimnu. »Budem li imao konzulovo
opunomoćenje, bit će. Bilo je takvih slučajeva.« Pompej se
namršteno zamisli. »Kamo ćeš povesti te legije?« upita.

Julije se nasmiješi, ponesen vlastitim oduševljenjem.
Koliko se prepirao s prijateljima oko odredišta! Ali na kraju je
ostao samo jedan izbor. Aleksandar je bio pošao na istok i ta je
staza dobro utrta. On će krenuti na zapad.

»Želim divlju zemlju, gospodo«, rekao je. »Želim Galiju.«

Pod punom bojnom opremom Julije je oštro koračao kroz

noć, uputivši se prema Bibilovoj kući. Pompej i Kras su
vjerovali da poznaje neki način kako će ušutkati kolegu
konzula, ali istina je bila da nije imao jasnu ideju što učiniti da
spriječi Bibila i Svetonija koji bi mogli izvrgnuti ruglu njegove
planove.

Julije je stiskao šake dok je koračao. Odrekao se kćeri i
predao vrijeme i novac i vlast u ruke Pompeja i Krasa. Zauzvrat
će imati veću slobodu nego što ju je imao ijedan vojskovođa u
povijesti Rima. Scipion Afrički nije imao raspon ovlaštenja
kakav će Julije imati u Galiji. Čak je i Marije odgovarao
Senatu. Julije je znao da neće dopustiti da mu sve to ispadne iz
ruku zbog jednog čovjeka, bez obzira na ono što mora učiniti.

Gomila se pred njim razmicala dok je oštro stupao.
Prestajali su govoriti ljudi koji bi ga prepoznali. Izraz na licu
novoga konzula otklanjao je svaki pokušaj pozdravljanja ili
čestitanja, i mnogi su se pitali kakve su vijesti mogle tako
naljutiti čovjeka na sam dan njegova izbora.

Julije ih je ostavljao iza sebe da mrmljaju dok se
približavao velikoj kapiji i stupovima Bibilova doma. Njegova
je odluka očvrsnula kad je podignuo šaku da lupne po
hrastovim vratima. Nitko mu neće zanijekati taj posljednji
korak.

Na njegov poziv odazvao se mladi rob s teško naličenim
licem što mu je davalo lascivan izgled čak i kad je prepoznao
posjetitelja i razrogačio oči od iznenađenja.

«Ja sam rimski konzul. Je li ti poznat zakon?«

Rob kimnu sav užasnut.

»Onda ne zatvaraj vrata preda mnom. Ako dodirneš moj
rukav bit ćeš mrtav. Došao sam posjetiti tvoga gospodara.
Uvedi me unutra.«

»Konzule…«

Dječak je pokušao kleknuti i Julije se izderao na njega.

»Smjesta!«

Naličenog dječaka nije trebalo više poticati. Okrenuo se i
gotovo pobjegao od Julija, ostavivši vrata širom otvorena prema
ulici.

Julije je išao za njim, prolazeći kroz prostorije gdje su ga
gledale skupine slične djece koja bi se ukipila dok je išao dalje.
Jedno ili dvoje njih kriknulo je od zaprepaštenja i Julije se u
njih zagledao. Zar nije bilo odraslih u toj kući? Njihova odjeća
više ga je podsjećala na Servilijine kurve nego…

Gotovo je izgubio mladog roba iza ugla kad mu je
sijevnula misao. Tada je pohitao i rob je povećao brzinu kroz
predsoblja i hodnike dok nisu skupa upali u veliku osvijetljenu
prostoriju.

»Gospodaru!« zavapio je dječak. »Konzul Cezar je
ovdje!«

Julije je zastao, lagano zadihan od srdžbe koja je kolala
njegovim žilama. Bibil je bio u prostoriji i Svetonije je stajao
nagnut nad njim, šapćući mu nešto na uho. Lijepi su robovi
stajali uz rubove, a dva su se naga dječaka protezala na podu.
Julije je vidio da im lica gore od vina i da su im oči starije nego
put. Stresao se kad se licem okrenuo prema Svetoniju.

»Iziđi«, rekao je.

Svetonije se bio polagano pridignuo kao u transu nakon
Julijeva ulaska. Lice mu je bilo podbuhlo i ovješeno, a zgrušana
krv začepila mu je nosnice. Izraz mu je bio ružan od zlobe dok
se borio sa sukobljenim osjećajima. Konzul se ne smije
dotaknuti, konzul se ne smije zaustaviti. Ni položaj u Senatu ne
bi spasio Svetonija nakon takva prijestupa.

Julije nehajno spusti ruku na mač. Znao je da će Bibil biti
slabiji bez svoga prijatelja. Julije je to znao i kad nije imao
batine koju će zariti u utrobu toga debelog čovjeka. Sada ju je
našao.

Dok je Svetonije gledao u Bibila tražeći potporu, nije
našao ništa drugo osim užasa na konzulovu mesnatom licu.
Svetonije je čuo kako Julije korača mramornim podom i dalje je
odgađao odlazak, čekajući riječ koja će mu dopustiti da ostane.

Bibil je gledao kao dijete u zmiju kad se Julije približio
Svetoniju i nagnuo se prema njemu. Svetonije je ustuknuo
korak natrag.

»Iziđi«, ponovio je Julije mirno i Svetonije je pobjegao.

Kad se Julije okrenu prema Bibilu, konzul je progovorio
zamuckujući.

»Ovo je moj d-dom…« pokušao je reći.

Julije je zaurlao na njega i snaga zvuka nagnala je Bibila
da se natraške svali na počivaljku.

»Smeće jedno! Usuđuješ se sa mnom govoriti dok ta djeca
sjede kraj tvojih nogu! Da te sada ubijem, to bi bio blagoslov za
Rim. Ne, još bolje, trebao bih ti odsjeći posljednju stvar koja te
čini muškarcem. Učinit ću to, sada.«

Julije isuka mač i pođe prema počivaljci, a Bibil vrisnu i
rukama stisnu tkaninu na sebi pokušavajući uzmaknuti. Ronio
je gorke suze dok je Julije držao blistavu oštricu blizu njegovih
prepona.

Bibil se smrznuo. »Molim te«, zacvilio je.

Julije je micao oštricom gurajući je sve dublje među
nabore tkanine. Bibil se odupro o naslon počivaljke ali dalje se
nije mogao povući.

»Molim te, što god hoćeš…« Počeo se gušiti u navali
jecaja koji su suzama dodavali sjajnu sluz dok mu je lice jedva
zadržavalo ljudski izraz.

Julije je znao da su Suđenice sve položile u njegove ruke.
Najhladniji njegov dio uživao je u otkriću takve Bibilove
slabosti. Nekoliko probranih prijetnja i taj čovjek neće više
pomoliti lice u Senatu. Dok još nije počeo govoriti, jedno se
dijete pomaknulo i Julije ga je pogledao. Dječak nije gledao u
Julija, nego u svoga gospodara, istežući vrat da bolje vidi.
Primijetio je mržnju koja je užasno izgledala na tako mladu
licu. Dječakova su se rebra jasno mogla vidjeti i vrat mu je
nosio ljubičaste masnice. Julije shvati da je njegova kći iste
dobi. Okrenuo se gnjevno prema Bibilu.

»Prodaj svoje robove. Prodaj ih gdje ih nitko neće mučiti, i
pošalji mi adrese da ih mogu pojedinačno provjeriti. Živjet ćeš
sam, ako ti uopće dopustim da živiš.«

Bibil je kimnuo, dok mu je podvoljak podrhtavao. »Da,
da, hoću… nemoj me uškopiti.« Iz njega je opet provalila struja
bijednih zvukova, i Julije ga je dvaput udario po licu. Glava mu

se trznula natrag i tanak mlaz krvi počeo mu je teći preko usana
dok je vidljivo drhtao.

»Ako te vidim u Senatu, neće te zaštititi imunitet, kunem ti
se svim bogovima. Pobrinut ću se da te odvedu na neko mirno
mjesto gdje će te danima žeći i lomiti. Molit ćeš ih da te
skončaju.«

»Ali ja sam konzul!« protisnu Bibil.

Julije se nagnu i pritisnu ga vrškom mača prisiljavajući ga
da počne dahtati.

»Samo po imenu. Ne želim imati takva čovjeka u Senatu.
Nikada dok sam živ. Isteklo je tvoje vrijeme u onoj kući.«

»Može li me sada mučiti?« upita odjednom rob dječak.

Julije ga pogleda i vidje da je ustao, pa odmahnu glavom.

»Onda mi daj nož. Ja ću ga uškopiti«, reče dječak.

Julije mu pogleda u oči i vidje u njima samo odlučnost.

»Izgubit ćeš život ako to učiniš«, reče Julije blago.

Dječak slegnu ramenima. »Isplati se«, reče on. »Daj mi
nož i to ću učiniti.«

Bibil otvori usta a Julije opako zamahnu mačem.

»Ti šuti. Ovdje ljudi vode razgovor. Ti u njemu ne
sudjeluješ.« Okrenuo se prema malom robu i vidio da stoji
uspravnije nakon tih riječi.

»Neću te zaustaviti, momče, ako tako želiš, ali meni je
korisniji živ nego mrtav. Barem zasada.« Truplo bi značilo nove
izbore i novog protivnika koji možda ne bi imao Bibilovih
slabosti. Ipak Julije nije rekao dječaku da se udalji.

»Ti hoćeš da ostane živ?« upitao je dječak.

Julije ga je dugo gledao prije nego što će kimnuti.

»U redu«, nastavio je dječak. »Ali ja bih želio otići odavde
večeras.«

»Mogu ti naći smještaj, momče. Zahvalan sam ti.«

»Ne samo ja. Svi mi. Ne želimo više ovdje provoditi
noći.«

Julije ga pogleda s iznenađenjem. »Svi vi?«

»Svi mi«, reče rob uzvraćajući pogled bez ikakva
kolebanja. Julije je prvi skrenuo očima u stranu.

»Dobro, dječače. Skupi ih kraj izlaznih vrata. Ostavite me
načas nasamo s Bibilom i ja ću doći za vama.«

»Hvala, gospodine«, reče dječak. Za nekoliko trenutaka
sva su djeca s njim nestala iz sobe, i jedino se čuo zvuk
Bibilova mučna disanja.

»Kako si o-otkrio?« prošapta Bibil.

»Dok ih nisam vidio, nisam znao da si takav. A da ih i
nisam vidio, na tebi se čitala krivnja.« Julije zaurla: »Upamti,
doznat ću budeš li doveo novu djecu u svoju kuću. Ako čujem
da je ijedno dijete prošlo kroz tvoja vrata, znat ću što to znači i
neću te štedjeti. Jesi li razumio? Senat je sada moj. Potpuno.«

Pri posljednjim riječima Julije trznu mačem i Bibil vrisnu,
pomokrivši se od užasa. Jaučući hvatao se za sve veću mrlju
mokraće obojene krvlju. Julije zadjenu mač i pođe prema izlazu
gdje se okupilo više od trideset robova.

Svaki je bjegunac držao smotak odjeće pod rukom. Oči su
im bile krupne i pune straha na svjetlu svijeća, a tišina je bila
gotovo bolna kad su se svi okrenuli da ga pogledaju.

»U redu. Noćas ćete ostati u mojoj kući«, rekao je Julije.
»Naći ću vam obitelji koje su izgubile dijete i koje će vas
zavoljeti.« Sreća na njihovim licima posramila ga je više od
svakoga prijekora. Nije bio došao u tu kuću po njih.

21. POGLAVLJE

Ljeto je došlo i prošlo sa svojim dugim danima punim

posla, ali zima je još bila daleko kad je Julije uzjahao konja kraj
Kvirinalskih vrata, spreman da se pridruži legijama na
Marsovoj poljani. Pogledao je oko sebe dok je hvatao uzdu,
pokušavajući urezati u pamćenje tu posljednju sliku grada. Tko
zna koliko će se dugo morati zadržati u dalekoj Galiji? Rijetki
trgovci i putnici koji su bili u malenom rimskom taboru u
krajnjem podnožju Alpa govorili su da je to surovo mjesto,
hladnije od svih krajeva koje su upoznali. Julije je iskoristio
zajmove da kupi krzna i namirnice za deset tisuća vojnika. Znao
je da će se na kraju svoditi računi, ali nije dopustio da mu misao
na dug pokvari posljednje trenutke u njegovu gradu.

Kvirinalska su se vrata otvorila i Julije je mogao kroz njih
vidjeti Marsovu poljanu s vojnicima koji su ga strpljivo čekali u
sjajnim četvorinama. Julije je sumnjao da igdje postoji legija
kakva je Deseta, a Brut se teško mučio da od unovačenih ljudi
stvori nešto više. Nijednomu nije bio odobren dopust gotovo
godinu dana i dobro su iskoristili to vrijeme. Juliju se svidjelo
ime koje je Brut za njih izabrao. Treća galska legija otvrdnut će
u zemlji po kojoj je dobila ime.

Brut i Oktavijan uzjahaše pokraj njega, dok je Domicije
posljednji put provjeravao sedleni kolan. Julije se u sebi
nasmiješio gledajući njihove srebrene oklope. Sva tri su čovjeka
stekla pravo da ih nose, ali pružali su neuobičajen prizor na
ulicama blizu gradskih vrata i već je ondje bila skupina derana
koji su došli da ih pokazuju prstom i u njih bulje. I mogli su to

činiti. Svaki dio njihove opreme blistao je poput laka iznad
birane odjeće i Julije je osjećao srhe uzbuđenja što s tim ljudima
jaše za Rim.

Da je Salomin pošao s njima, bilo bi savršeno, pomisli
Julije. Kad nije mogao nagovoriti sitnoga borca da pođe s njima
na put u Galiju, bilo je to još jedno od tisuću žaljenja zbog kojih
se grizao u sebi. Salomin je dugo govorio o rimskoj časti a
Julije je slušao. To je bilo sve što mu je mogao ponuditi nakon
Pompejeva sramotnog postupka prema njemu, ali nije
navaljivao nakon prvog odbijanja.

Mjeseci u Senatu nadmašili su Julijeve nade, i trijumvirat
se držao bolje nego što je imao pravo očekivati. Kras je počeo
dominirati u trgovini i njegova je velika flota već nadmašivala
sve što je ikada Kartaga izvela na more. Njegovoj legiji
sastavljenoj od žutokljunaca dali su već nekakav oblik najbolji
časnici iz Desete, a Pompej će nastaviti taj rad kad oni odu. Tri
su čovjeka izgradila međusobno poštovanje s puno zavisti
tijekom mjeseci zajedništva, i Julije nije požalio zbog nagodbe
koju je s njima uglavio.

Poslije izborne noći Bibil nije viđen u Senatu ni na jednom
sastanku. Gradom su se širile glasine o dugotrajnoj bolesti, ali
Julije je šutio o onome što se dogodilo. Održao je obećanje
zadano djeci, poslavši ih da odrastu na sjeveru u obiteljima koje
su ih zavoljele. Njegov osobni sram što je iskoristio njihovu
nesreću potaknuo ga je da ih otkupi, iako su zbog toga patila
njegova novčana sredstva povrh svega drugoga. Ali taj mu je
jednostavni čin pružio više zadovoljstva nego gotovo išta drugo
tijekom mjeseci konzulata.

»Brute!« zazvao je neki glas narušivši trenutak.

Julije okrenu konja na mjestu, a Brut se glasno nasmijao
videći kako se Aleksandrija probija kroz gomilu prema vratima.
Kad je došla do njega, propela se na prste da dobije poljubac,

ali Brut se prignuo i podignuo je u sedlo. Julije je pogledao u
stranu da ih ne gleda. Teško mu je bilo ne pomisliti na Serviliju
videći koliko su oni sretni što su zajedno.

Kad se Aleksandrija opet spustila na tlo, Julije je
primijetio da nosi platneni smotak. Uzvio je obrve kad ga je
pružila njemu, pocrvenjevši od neugodnosti što je bio
svjedokom njihova zagrljaja. Julije uze smotak i polagano ga
razmota, začudivši se kad je ugledao kacigu izrađenu s
izvanrednom vještinom. Bila je od uglačana željeza i sjajila se
od ulja, ali najčudnija je stvar bila puno lice oblikovano tako da
sliči na njega.

Julije s poštovanjem podiže kacigu iznad glave i zatim je
spusti, pritiskujući pomično lice dok nije škljocnulo. Pristajalo
mu je kao druga koža. Oči su bile dovoljno velike da lako vidi
na sve strane, a po ponašanju svojih drugova znao je da kaciga
ostavlja dojam kakav je Aleksandrija željela.

»Ima hladan izraz«, promrmlja Oktavijan zureći u njega.

Brut kimnu i Aleksandrija se uhvati rukom za Julijevo
sedlo da s njim govori nasamo.

»Mislila sam da će ti bolje štititi glavu nego kaciga koju
obično nosiš. Na vrhu ima utor za perjanicu, ako je hoćeš. Ništa
slično ne postoji u Rimu.«

Julije je pogleda kroz željeznu masku, požalivši u jednom
bolnom trenutku što ta djevojka ne pripada njemu nego njegovu
prijatelju.

»Savršena je«, rekao je. »Hvala ti.« Prignuo se i zagrlio je,
osjetivši jak miris kojim se služila. Tada ga je obuzeo poriv i
skinuo je kacigu kad se ona odmaknula, dok mu se lice
zarumenjelo od nečega što nije bilo samo dnevna vrućina.
Legija će malo dulje pričekati, uostalom. Možda još ima
vremena posjetiti Serviliju prije odlaska.

»Aleksandrija, moram te zamoliti da nas ispričaš«, reče
Julije. »Gospodo? Imam još nešto obaviti u gradu prije nego što
se pridružimo vojnicima.«

Domicije se vinu u sedlo umjesto odgovora a druga se
dvojica pripremiše krenuti. Aleksandrija posla poljubac Brutu
dok je Julije zabadao pete u konjske slabine te su sva četvorica
otkasala cestom, dok se gomila sklanjala ispred njih.

Kad su se približili Servilijinoj kući, Brut je izgubio dio
žara koji mu je udijelila Aleksandrija. U najmanju ruku, on je
bio odahnuo kad je završila veza između Julija i njegove majke.
Ali sada, videći gorljiv izraz na prijateljevu licu, zastenjao je u
sebi. Morao je znati da se Julije neće tako lako predati.

»Jesi li siguran?« upitao ga je Brut dok su sjahivali pred
vratima i predavali konje u ruke njezinih robova.

»Jesam«, odgovori Julije i oštro zakorači unutra.

Kao konzul, mogao je ići kamo god je htio u gradu, ali

sva četvorica su bila poznata u toj kući na razne načine, pa su se
Oktavijan i Domicije zaustavili u pokrajnjim sobama da se sa
svoje strane pozdrave s miljenicama kad im se pružila prigoda.
Brut se svalio na dugačku počivaljku i udobno namjestio. Jedini
on nikada nije posjetio tu kuću ni zbog čega drugoga nego da
posjeti majku. Bilo je nečega neodređeno rodoskvrna u toj
pomisli i on se nije osvrtao na interes njezinih djevojaka. U
svakom slučaju, tu je Aleksandrija, rekao je sam sebi krjeposno.

Julije je žurno prošao kroz hodnike do Servilijinih odaja.
Što će joj reći? Mjesecima nisu govorili, ali postojala je čarolija
odlaska, kad nema straha od posljedica što bi im moglo pomoći
da nađu barem neku vrstu prijateljstva.

Osokolio se kad ju je ugledao. Nosila je tamnomodar plašt
koji joj je ostavljao gola ramena i on se nasmiješio kad je vidio

svoj crni biser optočen zlatom na blagoj izbočini njezinih grudi.
Aleksandrija zaslužuje svoj ugled, pomislio je.

»Ja odlazim, Servilija«, rekao je prilazeći k njoj. »U
Galiju. Na gradskim vratima sam pomislio na tebe.«

Učinilo mu se da vidi kako smiješak dodiruje njezina usta
kad je stigao do nje i to ga je ohrabrilo. Nikada nije izgledala
tako lijepo kao tada, i znao je da mu neće biti teško sjetiti se
njezina lica na dugim marševima koji ga čekaju. Uhvatio ju je
za ruke i stisnuo ih, gledajući je u oči.

»Zašto i ti ne pođeš?« rekao je. »Mogao bih uključiti u
povorku najbolju kočiju u Rimu. Na jugu Galije postoji rimsko
naselje, i mogla bi biti sa mnom.«

»Da ne bi morao tražiti kurve, Julije?« reče ona tiho. »Jesi
li zabrinut što ćeš činiti bez žene tako daleko od zavičaja?«

On je zinuo od čuđenja, videći hladnu oporost koja ga je
gotovo uplašila svojom žestinom.

»Ja te ne razumijem«, rekao je.

Istrgnula je ruke i on se zaljuljao. Bio je dovoljno blizu da
omiriše njezin parfem i to ga je izluđivalo. Nije mu dopušteno
da je dotakne nakon što je svaki njezin dijelak bio njegov.
Osjetio je kako u njemu narasta gnjev.

»Ti si okrutna, Servilija«, promrsio je, a ona mu se
nasmijala.

»Znaš li ti koliko sam napuštenih ljubavnika vidjela kako
viču u ovoj kući? Čak i konzulâ, Julije? Ili misliš da su oni
previše moćni za takvu predstavu? Što god si htio od mene,
toga ovdje nema. Jesi li razumio?«

Negdje iza nje Julije je čuo muški glas. Ukočio se.

»Kras? Je li on ovdje?«

Servilija zakorači naprijed i položi ruku na njegove prsi.
Zubi su joj zasjali kad je progovorila a iz glasa joj je nestala sva
nježnost koju je volio.

»Tebe se ne tiče s kim se ja viđam, Julije.«

Julije je gubio strpljenje stišćući šake od nemoćna bijesa.
Pomislio je od muke da joj strgne biser s vrata, a ona se tada
odmaknula kao da je to osjetila.

»Sad ćeš biti njegova kurva? Barem ti je bliži po
godinama«, rekao je Julije.

Snažno ga je pljusnula, a on joj je istodobno uzvratio
udarac zakrenuvši glavu tako da su se zvukovi gotovo spojili.

Servilija zagreba drugom rukom po njegovim očima,
ostavivši tragove noktiju na obrazima, a Julije zareža na nju i
prijeđe u napad. Bio je slijep od bijesa kad je ona napokon
uzmaknula pred njim, ali tada ga ja napustio gnjev da bi ostao
prazan i zadihan, s gorčinom na licu. Kap krvi pala mu je s
brade gdje ga je ogrebla. Pogledom je slijedio tu kap.

»To si dakle ti, Julije«, rekla je stojeći ukočeno pred njim.

Vidio je kako njezina usta već počinju oticati i tada ga je
preplavio stid.

Ona se nacerila. »Pitam se što će moj sin reći kad ga opet
vidiš.« Oči su joj sjale od zlobe i Julije je potresao glavom.

»Bio bih ti dao sve, Servilija. Sve što bi poželjela«, rekao
je nježno. Ona je tada otišla od njega, ostavivši ga sama.

Brut je stajao kad se Julije vratio kroz pokrajnje sobe u

kući. Oktavijan i Domicije bili su s njim i Julije je po njihovim
izrazima znao da su čuli. Brut je bio blijed, u očima nije imao
života, i Julije je nehotice osjetio trnce straha kad je pogledao
prijatelja.

»Jesi li je udario, Julije?« upita Brut.

Julije dodirnu okrvavljen obraz. »Neću se pred vama
opravdavati, čak ni pred tobom«, odgovori on, krenuvši da
prođe mimo njih trojice.

Brut spusti ruku na pozlaćeni držak koji je osvojio, a
Domicije i Oktavijan dodirnuše svoje drške, zakoračivši da
stanu između njega i Julija.

»Nemoj«, uzviknu Domicije. »Odstupi za jedan korak.«

Brut otrgnu pogled s Julija i prebaci ga na čovjeka koji se
s njim suočio s takvom prijetnjom.

»Zar doista misliš da bi me mogao zaustaviti?« reče on.

Domicije mu uzvrati oštar pogled. »Ako budem morao.
Zar misliš da će se išta promijeniti ako trgneš mač? Ono što se
događa među njima ne tiče se nimalo više tebe nego mene.
Pusti to na miru.«

Brut odmaknu ruku s mača. Zaustio je da nešto kaže a
onda je prošao mimo njih i izišao do konja te skočio u sedlo i
podbo životinju da potrči kasom prema vratima.

Domicije rukom obrisa znoj s čela. Pogleda prema
Oktavijanu i vidje mu na licu zabrinutost što se našao između
sila kojima se nije mogao oduprijeti.

»Smirit će se on, Oktavijane, možeš s tim računati.«

»To će se iznojiti iz njega na maršu«, reče Julije gledajući
za prijateljem. Nadao se da je to istina. Opet dodirnu obraz i
trznu se.

»Ovo nije najbolji znak«, promrmlja za sebe. »Idemo,
gospodo. Dovoljno sam se nagledao ovoga grada da mi dugo
potraje njegova slika u pamćenju. Čim prekoračimo crtu na
gradskim vratima, oslobodit ćemo se svega toga.«

»Nadam se«, odgovori Domicije, ali Julije ga nije čuo.

Kad su dokasali do Kvirinalskih vrata, Brut se nalazio pod
njihovim svodom u hladu. Julije vidje da su mu oči
zakrvavljene rupe u pogubnom izrazu lica i on zaustavi konja
kraj njega.

»Pogriješio sam što sam se vratio da je posjetim, Brute«,
reče Julije promatrajući ga pozorno. Volio je svoga prijatelja
više nego ikoga na svijetu, ali da se njegova ruka pomaknula
prema dršku mača, Julije je bio spreman podbosti konja ravno
na njega da suzbije napad. Svaki mu je nožni mišić bio napet
kad je Brut podignuo pogled.

»Legije su spremne za marš. Vrijeme je«, rekao je Brut.
Oči su mu bile hladne i Julije polagano odahnu dok su mu riječi
zamirale u grlu.

»Onda nas povedi«, rekao je blago.

Brut je kimnuo. Bez riječi je projahao kroz vrata na
Marsovu poljanu, ne okrećući se. Julije je petama pritisnuo
konja da ga slijedi.

»Konzule!« začuo se uzvik iz gomile.

Julije glasno zastenja. Zar tomu nema kraja? Hladovina je
bila tako blizu, mameći ga. Mrgodno je pogledao skupinu ljudi
koji su pritrčali konjima. Vođa im je bio lihvar Herminije, i čim
ga je Julije prepoznao, čeznutljivo je pogledao prema vratima.

»Gospodine, drago mi je što sam te uhvatio. Sigurno nisi
namjeravao napustiti grad a da ne platiš dugove?« reče
Herminije zasopljen od napora.

»Priđi ovamo«, reče Julije dajući čovjeku znak. Poveo je
korakom konja kroz hladovinu vrata i zatim na Marsovu
poljanu, a Herminije je pošao s njim ne razumijevajući što se
zbiva.

Julije pogleda čovjeka odozgor.

»Vidiš li onu crtu što su je vrata izdubila u kamenu?« upita
ga.

Herminije bezizražajno kimnu i Julije se nasmiješi.

»Dobro. Onda ti mogu reći da sam i posljednji bakrenjak
koji sam mogao uzajmiti ili isprositi potrošio da opremim svoje
ljude za Galiju. Same namirnice i volovi i magarci što ih nose
stoje malo bogatstvo. Sol, koža, željezni kalupi, zlato za
podmićivanje, konji, koplja, sedla, šatori, oruđe - popis je
beskrajan.«

»Gospodine? Hoćeš li kazati…« zausti Herminije
počinjući razumijevati.

»Kažem ti da su u času kad sam prekoračio onu crtu svi
moji dugovi ostali iza mene. Ali moja riječ vrijedi, Herminije.
Platit ću kad se vratim, na moju čast. Ali danas nećeš ni novčića
dobiti od mene.«

»Veselit ću se tvojem povratku, konzule.«

»Naravno, Herminije«, odgovori Julije nagnuvši glavu u
ironičan pozdrav.

Kad je lihvar otišao, Julije je posljednji put pogledao
natrag kroz vrata. Problemi grada nisu ga se više ticali, barem
za neko vrijeme.

»Sada«, rekao je okrećući se prema Domiciju i
Oktavijanu, »idemo na sjever.«

DRUGI DIO

Galija

22. POGLAVLJE

Pa zašto onda ostaješ s njim?« upita Kabera. Ratnik u

srebrenom oklopu pokraj njega jedva je pokazivao ikakve
sličnosti s nekadašnjim mladićem i malo bi se drugih u taboru
usudilo postaviti Brutu takvo pitanje.

Promatrali su kako se Julije penje uz hrastove stube do
strijelaca na zidu navrh utvrde koju su podignuli. Brut je bio
predaleko da bi razabrao pojedinosti, iako je mogao vidjeti kako
sunce odsijeva s Julijeva prsnog oklopa. Naposljetku je Brut
odvratio oči i oštro pogledao Kaberu kao da se odjednom sjetio
njegove nazočnosti.

»Pogledaj ga«, uzvratio je. »Prije manje od dvije godine
napustio je ni s čim Španjolsku, a sada je konzul s
neograničenim ovlastima Senata. Tko me je drugi mogao
dovesti ovamo da zapovijedam svojom vlastitom legijom?
Koga bih drugoga po tvojem mišljenju trebao slijediti?«

Glas mu je bio ogorčen i Kabera je strahovao za dva
čovjeka koja je poznavao kao dječake. Čuo je pojedinosti o
Julijevu rastanku sa Servilijom, iako njezin sin nikada nije o

tome govorio. Želio je upitati Bruta, barem da procijeni štetu
koja je zbog toga nastala.

»On ti je najstariji prijatelj«, reče Kabera, a Brut kao da se
uzvrpoljio na te riječi.

»A ja sam njegov mač. Kad hladno pogledam što je
postigao, zavrti mi se u glavi, Kabera. Jesu li ludi oni u Rimu
kad ne vide njegovo častohleplje? Julije mi je kazao kakvu je
nagodbu s njima uglavio, i još ne mogu u to povjerovati. Misli
li Pompej da je bolje prošao, pitam se. Čovjek možda ima pod
sobom grad, ali u njemu prebiva kao stanar koji čeka vlasnika
da se vrati doma. Narod to zna. Vidio si gomile koje su došle na
Marsovu poljanu da vide kako odlazimo. Pompej mora biti
budala ako misli da će se Julije zadovoljiti i s čim manjim od
krune.«

Tada je zamuknuo, gledajući po navici naokolo da vidi
može li ga tko čuti. Naslonili su se na utvrdu koja se mjesecima
gradila. Dvadeset milja zida i zemlje, i nigdje manja visina od
tri čovjeka. Utvrda se dizala iznad rijeke Rhone i dominirala
njezinim tokom oko sjeverne granice rimske provincije. Bila je
to čvrsta brana poput Alpa na istoku.

Dovoljno je kamenja i željeza bilo nagomilano na zidu da
se potopi svaka vojska koja bi pokušala prijeći rijeku. Legije su
bile samopouzdane dok su održavale stražu, iako nijedan čovjek
ondje nije vjerovao da bi Julije bio zadovoljan obranom,
naročito otkad je donio onaj dokument.

Pokazao ga je pretoru malene rimske provincije koja se
pripila uz podnožje Alpa, i čovjek je problijedio kad ga je
pročitao, dodirujući s poštovanjem pečat Senata. Nikada nije
vidio tako neodređeno sročeno naređenje i mogao je samo
pognuti glavu dok je razmatrao dublji smisao. Pompej i Kras
nisu se poigravali riječima oko pojedinosti, doista. Brut je znao
da je Julije diktirao Adànu pismo i zatim ga poslao njima da ga

potvrde i dadu na glasovanje u Senatu. Bilo je kratko i
zaokruženo unutar Julijevih ovlaštenja u Galiji, i svaki njegov
legionar je to znao.

Kabera je protrljao mlohave mišiće na obrazu i Brut ga je
sažalno pogledao. Nakon Domicijeva izlječenja starac je
osjećao slabost od koje mu se lice objesilo na jednu stranu i
pola njegova tijela bilo je gotovo nekorisno. Nikada više neće
nategnuti luk, a na maršu preko Alpa nosili su ga vojnici Desete
na nosiljci. Nijednom se nije požalio. Brut pomisli kako ga na
životu drži samo njegova znatiželja. Jednostavno ne želi
umrijeti dok ima što vidjeti, a Galija mu je bila divljija i
neobičnija negoli ijedna druga zemlja.

»Osjećaš li bolove?« upita Brut.

Kabera slegnu ramenima koliko je mogao i spusti ruku s
lica. Jedna mu je vjeđa pala kad je uzvratio pogled, i povremeno
bi dodirnuo lijevi kut usta da obriše pljuvačku prije nego što bi
mogla pasti. Ta je kretnja postala dijelom njegova života.

»Nikad mi nije bilo bolje, voljeni rimski generale kojega
sam poznavao kao malog šmrkavca. Nikad bolje, iako bih volio
vidjeti okolicu s vrha pa bi mi možda trebao netko da me gore
uznese. Obuzela me je slabost a uspon zahtijeva par jakih
nogu.«

Brut ustade. »I ja sam se spremao poći, sada kad se
Helvećani okupljaju na suprotnoj obali. Kad čuju da im Julije
neće dopustiti prolaz kroz našu malu provinciju, mogao bi
nastati zanimljiv prizor. Idemo, starče. O bozi, pa ti nemaš
nikakve težine!«

Kabera je pristao da se nađe na Brutovim leđima i
generalove su jake ruke čvrsto stezale njegove noge dok se on
držao desnom rukom. Druga je ruka nemoćno visjela.

»Moraš uzeti u obzir kvalitetu tereta, Brute, a ne težinu«,
rekao je, i premda je njegova bolest pomutila te riječi, Brut je
razumio i nasmiješio se.

Julije je stajao na vrhu bedema gledajući preko brzih voda

Rhone koja se mjestimice pjenila od snage proljetnih bujica. Na
drugoj strani široke rijeke vidik je bio ispunjen ljudima:
muškarci, žene i djeca. Neki su sjedili i ljuljali noge u vodi kao
da ne razmišljaju ni o čemu ozbiljno nego se prepuštaju
poslijepodnevnoj dokolici. Djeca i odrasli nosili su jednostavnu
odjeću, opasani pojasom ili uzicom. Među njima je vidio žute i
crvene kose, kao i običnije smeđe. Tjerali su sa sobom volove i
magarce koji su nosili velike količine hrane i potrepština za
toliku vojsku u pokretu. Julije je razumio njihove teškoće,
pamteći probleme koje je imao kad je trebalo prehraniti legije
pod njegovim zapovjedništvom. Kraj toliko gladnih usta, oni se
jednostavno nisu mogli dugo zadržati na jednom mjestu, i
morali su otimati sve živo krajevima kuda su prolazili, zatirući
stoku za čitave generacije. Helvećani su za sobom ostavljali
siromaštvo.

Njihovi su se vojnici isticali, noseći svojevrsne oklope od
tamne kože. Gibali su se u mnoštvu, vičući na one koji bi se
previše približili rijeci. Julije je promatrao kako jedan od njih
izvlači mač i služi se plosnatom stranom da načini prostor za
čamac koji su donosili. Bio je to kaotičan prizor i Julije je
mogao čuti kako se neki napjev razliježe hladnim zrakom, dok
su svirači bili negdje u gomili, skriveni od pogleda.

Helvećani su spustili čamac uz ritam napjeva i držali ga
mirno u pličini dok su veslači zauzimali mjesta. Usprkos tomu
što su bila po trojica sa svake strane, Julije je vidio da će se
morati teško boriti protiv struje koja je prijetila da ih odnese
nizvodno. Bila je smiješna ideja da će potom uslijediti provala, i

nije bilo nikakve napetosti među Rimljanima koji su ih
promatrali.

Čak i gruba procjena njihova broja u centurijama bila je
nemoguća. Juliju je rečeno da su Helvećani spalili zemlju iza
sebe da bi sišli na jug, i on nije u to posumnjao. Ako ih ništa ne
zaustavi, njihov put prolazi točno kroz usku rimsku provinciju u
podnožju Alpa.

»Nikada nisam vidio takvu seobu«, reče Julije gotovo za
se.

Rimski časnik kraj njega pogledao ga je dok je to govorio.
On je pozdravio legije koje je Julije doveo sa sobom, posebno
veterane Desete. Nekim ljudima u isturenom trgovačkom
uporištu bilo je krivo što se s Julijevim dolaskom promijenila
vlast, ali drugima je ta novost bila poput iznenadna dotoka
energije u njihov drevni grad. Kad su se razgovarali između
sebe, u njihovim se odnosima osjećala suspregnuta radost i
novo samopouzdanje. Neće više morati podnositi prijezir
galskih trgovaca i pritom znati da ih oni podnose ali nipošto ne
prihvaćaju. Rim je jedva vodio računa o tom uporištu sa samo
jednom legijom, i da nije bilo trgovine vinom provincija je
mogla biti potpuno zanemarena. Oni koji su još sanjali o
napredovanju i karijeri dočekali su Cezara raširenih ruku, a
nitko više od njihova zapovjednika Marka Antonija.

Kad mu je Cezar predao naređenja Senata, general nije
mogao odoljeti smiješku koji se razlio njegovim licem.

»Onda ćemo barem vidjeti akciju«, rekao je Juliju.
»Napisao sam toliko pisama i počinjao sam već gubiti nadu.«

Julije je bio pripreman na obeshrabrenost, čak i na
prijetnju neposluha. Došao je u rimski grad s licem poput munje
da nametne svoju volju, ali na takav odgovor napetost je
iščeznula i on se glasno nasmijao iskrenom zadovoljstvu Marka
Antonija. Odmjerili su jedan drugoga i obojica su našla nešto

što im se svidjelo. Julije je očarano slušao generalovo kratko
izvješće o provinciji i tegobnu primirju s mjesnim plemenima.
Marko Antonije nije prikrivao nijedan problem s kojim se
suočavaju, ali govorio je s dubokim uvidom u stanje stvari i
Julije ga je smjesta uključio među svoje savjetnike.

Ako su drugi bili kivni zbog nagla uspona novog čovjeka,
to nisu pokazivali. Marko Antonije je bio u provinciji već četiri
godine i podrobno je oslikao mrežu saveza i zavada u pravoj
močvari trgovine i nevoljama djelotvorne uprave.

»Nije to toliko seoba koliko osvajački pohod, gospodine«,
rekao je Marko Antonije. »Svako manje pleme izgubit će svoje
žene, svoje žito, sve.« Osjećao je strahopoštovanje prema
čovjeku kojega je poslao Rim, ali bilo mu je rečeno da slobodno
govori i on je uživao u novom položaju što mu ga je udijelio
među vlastitim ljudima.

»Onda se ne mogu suzbiti?« upitao je Julije promatrajući
lelujavo mnoštvo na drugoj obali.

Marko Antonije pogleda dolje s bedema legije koje su bile
raspoređene u punom bojnom poretku. Prošli su ga ugodni srsi
pri pomisli na snagu koja leži u onim četvorinama. Julije je
doveo deset tisuća ljudi, i još su tri legije pozvane iz sjeverne
Italije. To je više nego išta drugo pokazivalo nova Julijeva
ovlaštenja kad je trebao samo poslati jahače da im odnesu
prijepise njegovih naređenja da bi se vratili u usiljenom maršu
preko Alpa s petnaest tisuća vojnika.

»Ako ih suzbijemo, poumirat će od gladi ove zime,
gospodine. Moji su izviđači javili da je spaljeno četiristo sela,
sa svim ozimim usjevima. Znaju da se ne mogu vratiti i zbog
toga će se boriti najžešće što mogu.«

Brut stiže na zaravan iza njih, spuštajući Kaberu na zemlju
da se može zdravom rukom uhvatiti za drvenu ogradu i
promatrati što se zbiva. Brut je pozdravio kad se približio Juliju,

svjesniji nego obično prividne discipline pred pridošlicom. Nije
se moglo baš reći da mu se Marko Antonije sviđa. Nešto u
njegovu ponašanju što se naizgled potpuno slagalo s Julijevim
ciljevima i nakanama loše je odjeknulo u Brutu, iako ništa nije
rekao da to ne bi morao pred sobom protumačiti kao zavist.
Oćutio je zapravo tračak upravo tog osjećaja kad je vidio da se
njih dvojica razgovaraju kao stari prijatelji promatrajući vojsku
Helvećana na drugoj obali. Brut se namrštio kad je Marko
Antonije rekao nešto duhovito o golemu mnoštvu pa se činilo
da se on i Julije natječu u izvanjskom pokazivanju smišljene
nehajnosti.

Nije pomagalo ni to što je Marko Antonije bio krupan,
srdačan čovjek, od one vrste ljudi koji su zabavljali Julija u
rijetkim prigodama kad bi se na njih namjerio. Brut je znao da
Julije nije ni u čemu više uživao negoli u grohotnu smijehu i
hrabrosti ljudi kakav je bio njegov ujak Marije, a činilo se da
Marko Antonije odgovara njegovu tipu kao da ga je osobno
poznavao. Bio je za glavu viši od Julija i nos mu je jasno
pokazivao svijetu da u njemu teče stara rimska krv. Nos je
dominirao njegovim licem pod mrkim čelom, te ako se nije
smijao, u miru je prirodno izgledao strogo i dostojanstveno. Na
najmanji poticaj spomenuo bi svoje obiteljsko stablo, i reklo bi
se da je vjerovao u svoju plemenitu krv jednostavno zbog
brojnih predaka koje je mogao nabrojiti po imenu.

Sula bi bez sumnje volio toga čovjeka, pomisli Brut s
ljutnjom. Marko Antonije imao je na umu mnoštvo stvari koje
bi se mogle ostvariti sada kad je došao Julije, ali na neki način
ništa od toga nije uspijevao izvesti na svoju ruku. Brut se pitao
je li plemeniti Rimljanin svjestan što bi Julije postigao da je bio
na njegovu mjestu, makar s jednom legijom.

Okanivši se tih misli, Brut se i sam nagnuo preko ograde i
gledao kako se čamac približava rimskoj obali i veslači iskaču u

plitku vodu da ga izvuku iz rijeke. Unatoč brojnosti Brut nije
mislio da će oni pokušati probiti rimsku crtu obrane.

»Moraju vidjeti da im možemo potopiti svaki čamac
kopljima i kamenjem prije nego što se uspiju iskrcati. Napad bi
bio samoubojstvo«, reče Julije.

»A ako dolaze miroljubivo?« upita Marko Antonije, ne
skidajući očiju s njihovih glasnika koji su stajali dolje malo
podalje od veslača.

Julije slegnu ramenima. »Onda ću morati nad njima
proširiti rimsku vlast. Bilo ovako ili onako, dobit ću svoje
uporište u ovoj zemlji.«

Brut i Kabera okrenuše se da pogledaju čovjeka kojega
poznaju i vidješe divlje zadovoljstvo na njegovu licu dok je
uspravno stajao na bedemu čekajući da čuje vijesti o
Helvećanima.

Vidjeli su sličan izraz kad se Marko Antonije prvi put
obratio generalskom vijeću prije nekoliko mjeseci.

»Drago mi je što ste ovdje, gospodo«, rekao je tada Marko
Antonije. »Pojavila se prijetnja da budemo pregaženi.«

Julije je želio osvojiti divlju zemlju, pomisli Brut za sebe.
Helvećani su tek jedno pleme u tom kraju, a da se i ne govori o
čitavoj zemlji koju Julije u svojim snovima kani pripojiti Rimu.
Ipak nije mogao više ni zamisliti tmurna španjolska
raspoloženja u čovjeku koji je s njima stajao na bedemu. Svi su
to moglo osjetiti i Kabera je sklopio oči dok su mu slutnje i
nehotice tumarale krivudavim stazama budućnosti.

Starac je zadrijemao i bio bi se srušio da ga Brut nije
prihvatio. Nitko se drugi nije pomaknuo dok su glasnici govorili
i Julije se okrenuo prema tumaču da čuje riječi na iskvarenu
latinskom. Držeći se jahačima izvan pogleda, osmjehnuo se u

sebi i zatim se suočio s njima, držeći se objema rukama za
široku ogradu.

»Ne«, viknuo je dolje. »Nećete proći.«

Julije zatim pogleda Marka Antonija.

»Ako krenu na zapad da zaobiđu Rhonu prije nego što
udare na jug, koja im plemena stoje na putu?«

»Heduanci su ravno zapadno od nas, tako da bi oni najviše
trpjeli, iako Ambari i Alobrozi…« poče Marko Antonije.

»Koji su od njih najbogatiji?« prekide ga Julije.

Marko Antonije je oklijevao. »Heduanci su na glasu da
imaju golema stada stoke, dok…«

»Pošalji najbrže jahače da mi dovedu njihova izaslanika
uz zajamčenu sigurnost«, reče Julije gledajući opet preko
ograde. Dolje su opet bili u čamcu da bi preplovili na drugu
obalu, a bilo je dovoljno blizu da je mogao vidjeti gnjev na
licima veslača.

Dvije noći poslije toga mala je utvrda bila tiha, iako je

Julije mogao čuti bat koraka dok su se smjenjivale straže na
zidovima. Nove su vojarne sagrađene za vojnike koje je doveo
iz Rima, ali tri legije iz Arimina još su spavale pod šatorima u
utvrđenim taborima. Julije nije za njih kanio graditi ništa
trajnije. Nadao se da to neće biti potrebno.

Nestrpljivo je čekao da se njegove riječi prenesu poglavici
Heduanaca preko tumača kojega je nabavio Marko Antonije.
Čovjek je putovao mnogo dulje nego što je Julije mislio da je
opravdano, ali odlučio je ne reći im da Adàn govori njihov jezik
nego je radije čuvao tu korisnu tajnu. Španjolski se pisar
zapanjio kad su Gali progovorili prve riječi. Njegov je narod
govorio varijantom istog jezika, što mu je bilo dovoljno da

razumije njihove razgovore. Julije se pitao jesu li bili isti narod
u dalekoj prošlosti, neko nomadsko pleme iz dalekih zemalja
koje se naselilo u Galiji i Španjolskoj dok je Rim još bio
maleno selo među brežuljcima.

Adàn je poslije toga bio na svakom sastanku, maskirajući
svoje slušanje marljivim prepisivanjem Julijevih bilježaka i
pisama. Kad su ostajali nasamo, Julije bi ga potanje ispitivao i
njegovo je pamćenje obično bilo besprijekorno.

Julije je pogledao marljivog Španjolca dok je mladi tumač
s beskrajno mnogo pojedinosti ponavljao opasnost od
Helvećana. Vođa Heduanaca bio je tipičan pripadnik svoje rase,
tamnokos čovjek s crnim očima i tvrdim koštunjavim licem
koje je djelomice pokrivala brada što se sjala od ulja. Heduanci
su tvrdili da nemaju kralja, nego im je Morben bio vrhovni
sudac, po izboru, a ne po rođenju.

Julije je lupkao prstima kad mu je Morben odgovorio a
tumač zastao da razmisli o prijevodu.

»Heduanci žele prihvatiti tvoju pomoć u odbacivanju
Helvećana s njihovih granica«, rekao je naposljetku tumač.

Julije se tako grubo nasmijao da je Morben poskočio.

»Žele prihvatiti?« rekao je šaljivo. »Reci mu da ću spasiti
njegov narod od propasti ako plate u žitu i mesu. Moji se ljudi
moraju prehraniti. Za trideset tisuća ljudi treba zaklati više od
dvjesta grla goveda svaki dan, najmanje toliko. Prihvatit ću
protuvrijednost u divljači ili ovcama, isto tako mogu mi platiti
žitom, kruhom, uljem, ribom i začinima. Bez namirnica neću ni
prstom maknuti.«

Tada su započeli ozbiljni pregovori koje je na svakom
stupnju produžavalo sporo prevođenje. Julije je jako poželio
izbaciti tumača i umjesto njega imati oštroumnog Adàna, ali
strpljivo je sve podnosio dok su se otezali sati i narančasti se

mjesec dignuo iznad planina iza njih. Činilo se da Morben gubi
strpljenje, i kad su svi čekali da tumač upotpuni još jednu
klimavu rečenicu, Gal je rukom presjekao zrak i progovorio
jasnim latinskim jezikom s rimskim naglaskom.

»Dosta mi je ove budale. Dobro te razumijem i bez
njega.«

Julije je prasnuo u smijeh nakon tog otkrića. »On ubija
moj jezik, to znam. Tko te je naučio riječi Rima?«

Morben slegnu ramenima. »Marko Antonije poslao je
svoje ljude svim plemenima čim je došao. Većina je njih bila
ubijena ili vraćena, ali ja sam svoga zadržao. Ovaj bijednik učio
je od istog čovjeka, iako loše. Nema uho za jezike, ali on je bio
sve što sam mogao ponuditi.«

Poslije toga pregovori su brže tekli i Julija su zabavljali
Galovi pokušaji da prikrije koliko zna. Pitao se je li Morben
pogodio Adànovu ulogu na sastanku. Vjerojatno je naslutio.
Vođa Heduanaca bio je vrlo inteligentan i Julije je mogao na
kraju osjetiti kako ga je taj čovjek točno procijenio.

Kad je sve završilo, Julije je ustao da potapše Morbena po
ramenu. Osjetio je mišiće ispod vunene tkanine. Čovjek je bio
više vojskovođa nego sudac, barem koliko je Julije razumio
njegovu ulogu. Otpratio je Morbena do konja i vratio se na
mjesto gdje ga je Adàn čekao.

»Onda?« reče Julije. »Jesam li propustio išta korisno prije
nego što je Morben izgubio strpljenje?«

Adàn se nasmiješio njegovu zabavnom prizvuku.
»Morben je pitao tumača imaš li snage odbiti Helvećane i
tumač je rekao da misli kako je to veoma vjerojatno. To je sve
što nisi čuo. Nemaju izbora ako ne žele vidjeti kako Helvećani
proždiru njihova stada.«

»Savršeno. Pretvaram se od stranog zavojevača koji je
jednako opasan kao Helvećani u Rimljanina koji odgovara na
poziv da priskoči u pomoć plemenu pod opsadom. Unesi to u
izvješća koja šaljemo gradu. Želim da moj narod dobro misli o
onome što ovdje radimo.«

»Je li to važno?« upita Adàn.

Julije glasno otpuhnu. »Ti pojma nemaš koliko je to
važno. Građani ne žele znati kako se osvajaju zemlje. Njima je
draže zamišljati kako se tuđinske vojske predaju našoj moralnoj
nadmoći nego našoj snazi. Ovdje moram pažljivo postupati, čak
i s ovlaštenjima Senata. Ako se u Rimu promijeni vlast, još me
mogu opozvati, a uvijek će se naći neprijatelja koji će uživati
videći me osramoćena. Pošalji izvješća s dovoljno novca da se
pročitaju u svakoj ulici i na Forumu. Neka pučani znaju kako
napredujemo u njihovo ime.«

Julije je zastao i njegovo se dobro raspoloženje počelo
gubiti kad je pomislio na probleme s kojima se suočio.

»Sada nam ostaje samo da porazimo najveću vojsku što
sam je ikada vidio i to će doista biti dobra vijest da se pošalje u
Rim«, rekao je. »Pozovi Bruta, Marka Antonija, Oktavijana,
Domicija, cijelo moje vijeće. I Renija, njegov je savjet uvijek
dobar. Reci Brutu da razašalje izviđače. Želim znati gdje su
Helvećani i kako se organizirani. Brzo, mladiću. Moramo
planirati bitku i želim da krenemo u zoru.«

23. POGLAVLJE

Julije je ležao na trbuhu i promatrao kako Helvećani

putuju preko ravnice. Dok se još usredotočivao, jednim je
svojim dijelom zapažao je bujno zelenilo zemlje. U usporedbi s
njom rimsko je tlo izgledalo bijedno. Umjesto poznatih golih
planina prema jugu, gdje su seljaci mukotrpno živjeli, ovdje je
vidio bogate valovite ravnice dobre zemlje i čeznuo za njom sa
svom prvobitnom gladi čovjeka koji je sam obrađivao svoje
njive. Galija je mogla nahraniti carstvo.

Svjetlost je počinjala slabjeti i on je stisnuo šake od
uzbuđenja kad je začuo cviljenje rogova što ga je donosio
povjetarac. Velika se povorka zaustavljala da prenoći. Jedan je
izviđač stigao do njega i naglo se zaustavio, sopćući dok je i
sam lijegao.

»Čini se da su tu svi, gospodine. Nisam mogao vidjeti
nikakvu zaštitnicu ili pričuvnu snagu. Brzo se kreću, ali noćas
se moraju odmoriti, ili će početi ostavljati za sobom trupla na
ravnici.«

»Sad se zaustavljaju«, reče Julije. »Možeš li vidjeti kako
se vojnici slažu u skupine oko jezgre? Izgleda kao grčka
kopljanička falanga. Pitam se jesu li do toga sami došli ili su
njihovi predci prošli kroz Grčku. Budem li imao prigodu, upitat
ću nekoga od njih.«

Proučavao je ravnicu, razmatrajući svoje mogućnosti. Iza
sebe u šumi imao je trideset tisuća legionara spremnih sići na
Helvećane, ali nakon usiljena marša od četrdeset milja ljudi su
bili previše iscrpljeni da bi stali na put plemenu. Julije je

osjećao razočaranje što nije mogao dovesti veći broj balista i
skorpija15 koje su u svakoj legiji predstavljale važan dio snage.
Za njih bi ravnica bila savršena, ali dok ne probije ceste kroz tu
zemlju, morat će ležati u komadima na kolima koja je poveo iz
Rima.

»Nikada nisam vidio toliko ratnika«, šapnuo je izviđač u
strahu od vojske s kojom su se suočili. Helvećani su bili
predaleko da bi čuli, ali pod pritiskom pukog opsega seobe
Julije je spustio glas najniže što je mogao da bi odgovorio.

»Rekao bih da ih ima osamdeset tisuća, ali ne mogu biti
siguran kolika je pratnja«, rekao je.

Bilo ih je previše da bi poslao legije u izravan napad, čak i
da nisu bile iscrpljene od marširanja.

»Dovedi mi Bruta«, naredio je.

Nakon kratka vremena čuo je kako netko trči i Brut je već
bio kraj njega, pužući po vlažnu lišću.

Helvetski su ratnici marširali kroz široku dolinu koja je
vodila u zemlju Heduanaca. Kretali su se oštrim korakom da bi
zaobišli rijeku, i Julija se dojmila njihova upornost i
organizacija kad su počeli oblikovati noćni logor na ravnici. Da
su zašli imalo dublje u heduansku zemlju, našli bi se u gustoj
šumi i tada bi se izgubila prednost legijâ. To nisu bile
razrijeđene šume kakve je poznavao iz Rima, nego gusto nisko
raslinje koje bi blokiralo konje i onemogućilo svaku
organiziranu borbu. Tada bi puka brojčana nadmoć odnijela
pobjedu, a Helvećani su imali more ratnika koji nisu imali
kamo nego ići naprijed.

Pleme je spalilo prvo selo na koje su naišli na granici
prema Heduancima, i izviđači su javili da nitko nije ostao na
životu. Žene i životinje pripojili su povorci a ostale poklali.
Selo po selo, proći će zemljom kao skakavci ako ih Julije ne

mogne istjerati na ravnicu. Zahvaljivao je bogovima što nisu
nastavili nepredovanje kroz noć. Nesumnjivo su zbog brojnosti
bili previše samopouzdani, iako bi mu i sa spremnim legijama
teško bilo vidjeti kako napasti toliko mnoštvo i pobijediti.

Julije se obrati Brutu. »Vidiš li onaj brežuljak prema
zapadu?« Upro je prstom prema zbijenim slojevima zelenila i
sivila u nejasnoj daljini. Brut kimnu. »Ono je snažan položaj.
Povedi Desetu i Treću na vrh brežuljka, da budu spremne u
zoru. Helvećani će vidjeti prijetnju i ne mogu vas ostaviti ondje
da ih uznemiravate. Uzmi strijelce iz Arimina, ali drži ih daleko
od čelne crte. Strijelci će biti korisniji na brežuljku nego u
ravnici.«

Tmurno se nasmiješio i potapšao Bruta po ramenu.

»Ova se plemena nikada nisu borila protiv legija, Brute.
Kad ograne sunce, oni će vidjeti samo malu vojsku od deset
tisuća ispred sebe. Ti ćeš ih poučiti.«

Brut ga pogleda. Sunce je već zalazilo i njegovo se svjetlo
odražavalo u Julijevu oštrom pogledu.

»Smračit će se prije nego što onamo stignem«, odgovori
Brut. To je bilo najdalje dokle je mogao posumnjati u zapovijed
dok su svuda oko njih slušali izviđači.

Činilo se da Julije ne opaža njegovo kolebanje, jer je hitro
nastavio: »Moraš održavati tišinu u pokretu. Kad te vide i
navale, ja ću na njih udariti s leđa. Brzo pođi.«

Brut je otpuzao natrag da bi se uspravio i potrčao prema
svojim ljudima.

»Na noge, momci«, rekao je došavši do prvih redova
Desete. »Noćas nećete mnogo spavati.«

Dok se približavala zora, Julije je ponovno promatrao

ravnicu. Sunce je izišlo iza njega i dugo se zadržala siva
svjetlost prije nego što se dignulo iznad planina. Helvećani su
počeli oblikovati povorku i Julije je gledao kako ratnici dižu na
noge ostale staleže. Ljudi s mačevima i kopljima imali su
poseban položaj, primjećivao je Julije. Nisu nosili nikakvu
opremu, ostajući slobodni da se mogu boriti i trčati. Julije je
iščekivao trenutak kad će Helvećani vidjeti poredane legije na
brežuljku i činilo mu se da se vrijeme otegnulo u beskonačnost.

Iza njega je Marko Antonije čekao sa svojom legijom i tri
druge, smrzavajući se s natmurenim vojnicima bez doručka i
vatre da se ogriju. Teško je bilo povjerovati da bi to moglo biti
dovoljno da se uhvate u koštac s tolikom golemom vojskom, ali
Julije nije mogao smisliti ništa drugo da bi promijenio odnos
snaga.

Iza njega je dojurio konj u galopu i Julije se bijesno
okrenuo kako bi čovjeku mahnuo da legne prije nego što ga
ugledaju. Čučnuo je i vidio blijedo izviđačevo lice, a kad je
čovjek skliznuo sa sedla, isprva nije mogao progovoriti od
zasopljenosti.

»Gospodine, neprijateljske su snage na brežuljku prema
zapadu! U velikom broju.«

Julije ponovno pogleda Helvećane pri slabu svjetlu.
Spremali su se raspremiti logor, bez ikakva znaka panike ili
uznemirenosti. Jesu li primijetili njegove izviđače i pripremili
položaj s boka? Njegovo poštovanje prema plemenu znatno se
povećalo. A gdje je Brut? Dvije se snage očito nisu srele u
mraku, inače bi se buka borbe čula miljama daleko. Je li se po
noći popeo na pogrješan brežuljak? Julije glasno opsova,
bijesan zbog neuspjeha. Nije imao načina da stupi u vezu s
nestalim legijama, i nije se usudio napasti dok se one ne pojave
na vidiku.

»Pokazat ću ja njemu«, obeća i zatim se okrenu prema
ljudima kraj sebe.

»Nikakvih rogova ni znakova. Samo se povucite. Prenesite
poruku da se pregrupiraju u hodu.«

Dok su oni odlazili, Julije je čuo daleku jeku rogova kad
su se helvetske mase počele micati. Razočaranje je bilo strašno i
pomisao da će se morati s njima sukobiti u gustoj šumi nimalo
nije sličila na munjevitu pobjedu kojoj se nadao.

Brut je čekao da sunce odagna tamne sjene s brežuljka.

Poredao je Desetu ispred svoje Treće galske, oslanjajući se na
njihovo veće iskustvo da se odupru svemu što Helvećani mogu
na njih poslati. Osim toga, dio njegove legije potjecao je iz
Galije. Julije je rekao da se legija može ustrojiti za manje od
godinu dana. Zajednički život, rad i borba povezuju ljude jače
nego išta drugo, ali uvijek je postojala napasna sumnja što bi se
moglo dogoditi ako se tim ljudima naredi da se bore protiv
svojih zemljaka. Ali kad ih je Brut upitao za Helvećane, samo
su slegnuli ramenima kao da ne vide nikakva protuslovlja.
Nijedan od njih nije bio iz toga plemena, a oni koji su došli u
Rim zbog zlata nisu pokazivali nikakve posebne privrženosti
onima koje su ostavili. Bili su svojevrsni plaćenici koji žive
samo za plaću i druže se samo sa sebi sličnima. Brut je znao da
će redovito srebro i hrana biti san nekima od njih, ali ipak je
postavio Desetu da se odupre prvom jurišu.

Iako je bio neizrecivo umoran nakon uspona, morao je
priznati da Julije ima oko za dobro zemljište. Brut je jedino
žalio što je morao ostaviti konjaništvo u taboru, ali nije mogao
znati da će uspon biti lagan, uz samo nekoliko uganuća i jedan
prijelom ruke pri padu u mraku. Tri su čovjeka izgubila mačeve
i sad su nosili bodeže, ali popeli su se na vrh brežuljka prije
zore i prevalili dugačku padinu ne izgubivši nijednog čovjeka.

Legionar sa slomljenom rukom privezao ju je trakama uz prsi i
rekao da će se boriti lijevom rukom. S prijezirom je odbio da ga
pošalju natrag i pokazao na Cira u prednjem redu Desete
rekavši da taj krupni čovjek može umjesto njega hitnuti njegovo
koplje.

Kad je zasvjetlucalo sivo svjetlo, Brut je šaptom poslao
zapovijed da se uspostave formacije što su se pružale preko
padina. Čak su i veterani iz Desete izgledali pomalo neuredno
nakon traženja položaja u mraku, a njegovoj su legiji bile
potrebne palice nižih časnika da zavedu red. Razvezali su trake
na kopljima dok su bdjeli, i Brut je znao da će s četiri koplja po
čovjeku razbiti svaki neprijateljski juriš. Helvetski su borci
nosili okrugle štitove, ali teška će ih koplja pribosti uz tlo,
skupa sa štitovima.

Sunce se dizalo iza planina dok su Helvećani ništa ne
sluteći stupali prema njihovu položaju. Brut je osjećao kako u
njemu raste staro uzbuđenje dok je čekao da njihovi vojnici
ugledaju Desetu i Treću kako ih odozgor promatraju. Nacerio se
iščekujući prve zrake svjetlosti, a kad su se pojavile, glasno se
nasmijao prizoru. Sunce je po njima bacalo zrake s vrhunaca.
Deset tisuća kaciga i oklopa pretvorilo se od nejasna sivila u
zlato za nekoliko minuta. Žute perjanice od konjske strune na
centurionima kao da su se žarile, i helvetska se povorka
zanjihala na ravnici dok su ljudi pokazivali rukama i vikali
upozorenja.

Plemenu se činilo da se legija pojavila niodakle, ali ipak ih
nije napustila hrabrost. Čim je splasnulo početno zaprepaštenje,
vidjeli su malobrojnu vojsku na padinama i tada su gotovo kao
jedan izazovnim urlanjem ispunili dolinu.

»Mora ih sigurno biti pola milijuna. Tako mi Marsa,
mora«, šapnuo je Brut.

Vidio je kako borbene falange vrve naprijed s podignutim
kopljima, počinjući sve brže trčati preko zemljišta između dviju
vojska. Njihovi su prednji redovi nosili široke štitove da se
sruče na neprijatelja, ali te formacije nisu mogle opstati na
neravnu tlu brežuljka. Trčali su preko pomična šljunka u
vododerinama kao vukovi, i Brut je klimao glavom čudeći se
mnoštvu koje je dolazilo prema njemu.

»Strijelci - domet!« viknu Brut gledajući kako četiri
strijele lete visoko i pokazuju krajnji domet hitaca. Imao je
samo tri stotine strijelaca iz Arimina i nije znao koliko su vješti.
Paljba na nezaštićene ljude mogla je biti zatorna, ali sumnjao je
da će postići išta više osim ljutnje kod Helvećana pod štitovima.

»Pripremite koplja!« riknuo je.

Vojnici Desete uzeli su po četiri koplja provjeravajući
posljednji put njihove oštrice. Neće gađati neprijatelja, samo će
teško oružje sa željeznom glavom hitnuti visoko u zrak tako da
će padati gotovo okomito u trenutku udara. Za to je bila
potrebna vještina, ali to im je bio zanat i bili su doista
uvježbani.

»Domet!« viknu Brut.

Gledao je kako Ciro veže crvenu krpu oko kraja koplja i s
gunđanjem ga šalje da poleti. Nitko se nije mogao mjeriti s
dometom toga gorostasa, i kad se drhtavo koplje zabilo u
ledinu, Brut je imao obilježenu najdalju točku, pedeset koraka
bliže od strijela koje su se vidjele niže na kamenitoj padini. Kad
Helvećani jurnu preko daljih linija, trčat će kroz tuču hitaca. A
kad nagrnu mimo Cirova koplja, četrdeset tisuća kopalja bit će
hitnuto u vremenu kraćem od deset otkucaja srca.

Helvetski su ratnici urlali kad su počeli toptati uz
brežuljak, a jutarnji lahor puhao je niz padine podižući prašinu
u ravnici.

»Strijelci!« uzviknu Brut, i vojnici deset redova iza njega
glatko su potom odapinjali lukove dok im se nisu ispraznili
tobolci. Brut je promatrao let strijela dok su padale dolje među
vrištave ljude koji su još bili izvan dometa smrtonosnijih
kopalja. Mnoge su se strijele odbile kad su Helvećani podignuli
štitove i nastavili trčati, ostavivši tek nekoliko tjelesa iza sebe.
Pala je prva krv. Brut se nadao da je Julije spreman.

Julije je bio u sedlu kad je čuo urlik plemena. Okrenuo je
naglo konja tražeći izviđača koji mu je donio vijest.

»Gdje je onaj čovjek koji mi je rekao da je neprijatelj na
brežuljku?« viknuo je dok mu se želudac grčio od gnjeva.

Povik se proslijedio naokolo i začas je došao kasom
čovjek na konju. Bio je vrlo mlad i obrazi su mu se rumenjeli
od jutarnje hladnoće. Julije ga pogleda s užasnom sumnjom.

»Izvijestio si me o neprijatelju. Kaži mi što si vidio«, reče
Julije.

Mladi je izviđač nervozno mucao pod strogim pogledom
vojskovođe. »Bile su ih tisuće na brežuljku, gospodine. U
mraku nisam mogao biti siguran koliko, ali mnogo ih je bilo,
gospodine. Zasjeda.«

Julije na trenutak sklopi oči.

»Uhitite toga čovjeka i zadržite ga da se kazni. Ono su bile
naše legije, glupane jedan.«

Julije okrenu konja grozničavo razmišljajući. Otišli su tek
nekoliko milja od ravnice. Možda još nije prekasno. Odveza
kacigu s prednjeg sedlenog obluka i grubo je navuče preko lica,
okrenuvši svoj metalni lik prema okupljenim ljudima.

»Deseta i Treća galska nemaju potpore. Krenut ćemo
najbrže što možemo da napadnemo Helvećane. Ravno naprijed,
gospodo. Ravno naprijed, smjesta!«

Brut je čekao, a Helvećani su kuljali mimo pobodena
koplja dok se nije izgubilo iz vida. Ako prerano izda zapovijed,
Treća će iza njega prekratko dobacivati. Izda li je prekasno,
nastat će strašni gubitci zbog dopuštena napada kad popuste
prednji redovi.

»Koplja!« viknu Brut najglasnije što je mogao i baci svoje
koplje u zrak.

Deset tisuća ruku trznulo se naprijed i zatim posegnulo za
drugim kopljem kraj nogu. Prije nego što se prvi val spusti na
zemlju, Brut je znao da će Deseta imati još dva u zraku. U
Trećoj su bili sporiji, ali samo malo, jer ih je nadahnjivao
primjer veterana i nervozan strah od juriša.

Savršeno je procijenio i razni redovi Desete i Treće galske
izbacili su na neprijatelja koplja poput željezne kiše. Stotine su
poginule od prvoga vala, a preživjeli su mogli vidjeti kako se
zacrnio sljedeći val stižući nad njih, premda su se međusobno
bodrili.

Nije bilo načina da se izbjegne smrt iz zraka. Koplja su
letjela u jatu da bi padala u skupinama ili pojedinačno. Jednog
je čovjeka mogao pogoditi čitav snop, a mogla je i cijela jurišna
crta ostati čudesno neozlijeđena te uništiti prvu zapreku. Iako su
se Helvećani zaklanjali ispod štitova, teški željezni šiljci
probijali su drvo i kost da bi se zaboli u zemlju. Brut je vidio
kako se mnogi borac upinje da oslobodi štit, katkada prikovan
skupa s drugim štitom. Mnogi probodeni bili su još živi, ali nisu
mogli ustati dok je iz njih liptala krv.

Brut je gledao kako se napad polagano slamao i stao. Treći
je val nanio manje štete i napadači su se povukli ispred
posljednjega, bježeći pomamno ispred ljudi na brežuljku.
Deseta je počela klicati kad su se Gali okrenuli, a Brut je
pogledao na istok očekujući Julija. Da je u tom času poslao

legije, mogli bi posijati paniku među Helvećanima i izazvati
posvemašnje rasulo. Ali od njega nije nije bilo ni traga ni glasa.

Helvećani su se preustrojili na rubu dometa i ponovno
počeli napredovati preko tjelesa svojih najboljih ratnika.

»Ovi se ljudi nikada nisu borili protiv rimske legije!«
viknu Brut ljudima oko sebe.

Neki su se nasmiješili, ali oči su im bile prikovane uz
nadolazeće horde pod kojima su pri ponovnom usponu na
brežuljak nestajala tjelesa poginulih suplemenika. Istrgnuli su
nekoliko kopalja iz mrtvaca na tlu i bacili ih na Desetu, ali su
ona podbacila zbog uzdignuta zemljišta.

»Pripremite mačeve!« naredio je Brut, i po prvi put dvije
legije trgnuše oštrice i dignuše ih visoko da na njih padne
sunce. Brut pogleda oko sebe i ponosno podiže glavu. Neka se
samo penju, pomislio je.

Kad su se Helvećani zasopili i počeli teško disati bližeći se
rimskim linijama, raspale su se ustrojene falange. Deseta ih je
strpljivo čekala, i svaki je čovjek stajao među prijateljima koje
godinama poznaje. Nije bilo straha u rimskim redovima. Tvorili
su savršenu formaciju s trubačima koji su bili spremni rotirati
prednje redove kad bi se umorili. Nosili su mačeve od tvrdoga
željeza, i Brut je na licima svojih ljudi mogao vidjeti pouzdano
iščekivanje. Neki su legionari čak domahivali nadolazećim
ratnicima, potičući ih da navale. Kad Helvećani krenu u juriš,
Brut je u duhu vidio legionare kao zid načinjen od ljudi i
štitova, bez pukotina.

Prvi su Helvećani doprli do Desete i bili posječeni s
djelotvornom okrutnosti. Tvrde rimske oštrice zasijecale su se u
njih duž cijele crte, odrubljujući glave i ruke jednim jedinim
udarcem. Dugačka koplja napadača nisu mogla probiti rimske
štitove i Brut je likovao nad brojem žrtava.

Stajao je u trećem redu zdesna i očaran pokoljem podizao
glavu da izvidi položaj. More ljudi stizalo je u pomoć
drugovima a još ih je više vrvjelo oko brežuljka da udare s
boka. Osjetio je kako mu novi znoj izbija kroz kožu dok je
pogledom još jednom potražio Julija. Pod tim mu je kutom
sunce padalo u oči, ali on je žmirio protiv njegova žara prema
crti drveća na obzoru.

»Dođi, dođi«, rekao je glasno.

Iako će proći neko vrijeme prije nego što Helvećani
mognu opkoliti njegove ljude, ako stignu na hrbat iza njega,
Deseta i Treća neće imati mogućnosti uzmaka. Glasno je
zastenjao od nemoći kad je vidio kako je malen broj Helvećana
napustio stražu kraj žena i djece. Napad s leđa izazvao bi
smjesta paniku među njihovim ratnicima.

Puka brojčana nadmoć jurišnika počinjala je stvarati
pukotine u prednjem redu Desete. Velites su bili brzi i lagano
opremljeni, i premda su se mogli boriti dva sata bez odmora,
Brut je pomislio da pošalje naprijed teške oklopnike radi lakšeg
uzmaka ako bude morao narediti povlačenje. Ako Julije brzo ne
dođe, Brut je znao da će morati povući legije na hrbat brežuljka,
boreći se na svakom pedlju puta. A bit će mnogo gore kad
ogoljeni do mačeva krenu nizbrdo s plemenom iza leđa.

Brut pogleda preko glava svojih ljudi i srce mu poče lupati
od srdžbe. Ako preživi povlačenje, zakleo se da će mu Julije
platiti zbog uništenja Desete. Poznavao ih je gotovo sve nakon
godina provedenih skupa u Španjolskoj, i svaku je smrt
doživljavao kao udarac.

Odjedanput, u daljini, ugledao je kako srebrene linije
Julijevih legija izranjaju na ravnici i uskliknuo od zadovoljstva i
olakšanja. Helvećani u povorci zapuhali su u rogove radi
upozorenja i Brut je vidio kako njihove pričuvne falange izlaze
da se suoče s novom prijetnjom. Više je rogova zatrubilo na

brežuljku kad se pleme zaustavilo i pogledalo natrag na ravnicu.
Brut je na njih urlao u nepovezanom likovanju dok su se
počinjali udaljavati od Desete stvarajući razmak između dviju
vojska. Neće dakle biti bočnog napada, ako svaki ratnik
očajnički želi zaštititi svoj plijen i obitelj.

»Deseta i Treća!« vikao je neprestano Brut na desnu i
lijevu stranu. Bili su spremni za njegove zapovijedi i on je
podignuo ruku da njome mahne dolje prema ravnici.

»Zbijena formacija! Strijelci, skupljajte strijele koje
nađete! Naprijed Deseta! Naprijed Treća!«

Deset tisuća ljudi krenulo je na njegovu riječ naprijed kao
jedan, a Brut je mislio da će mu prsi puknuti od ponosa.

Helvećani nisu imali konjaništva i Brut je naredio da
extraordinarii razbijaju njihove crte obrane dok su ih očajnički
pokušavali uspostaviti da bi odbili napad. Dok je Julije
napredovao s Markom Antonijem, promatrao je kako Oktavijan
vodi konjanike pod kosim kutom prema helvetskim falangama.
U punom galopu svaki je čovjek posezao dolje da iz dugačke
kožne cijevi kraj noge izvuče vitko koplje izbacujući ga s
razornom točnosti. Helvećani su urlali i uzmahivali štitovima,
ali Oktavijan se nije htio s njima sraziti dok i posljednje koplje
ne bude izbačeno. Kad je Julije stigao do začelja njihove
povorke, pričuvne su snage bile u kaosu i nije bilo teško uništiti
ih sve dojednoga.

Na njegovu zapovijed trubači su se oglasili s naređenjem
da se podvostruči brzina i dvadeset tisuća legionara prešlo je u
pseći kas koji su mogli miljama izdržati, idući ravno na
neprijatelja. Povorka koja je pratila Helvećane nijemo ih je
promatrala dok su kraj njih promicali bez zaustavljanja. Od nje
nije prijetila nikakva opasnost i Julije je grozničavo razmišljao
kako bi najbolje iskoristio položaj.

Ratnici koji su napadali brežuljak sada su u posvemašnjoj

panici trčali natrag prema povorci, i Julije se nasmiješio videći
kako blistave četvorine Desete i Treće dolaze iza njih, a zbog
zbijene formacije izgledali su kao srebreni tanjuri na jutarnjem
suncu. Brežuljak je bio osut tijelima i Julije je vidio da su
Helvećani obezglavljeni, zaboravivši svoje falange. Pomislio je
zovnuti natrag konjaništvo da nasrne na povorku, ali u tom je
trenutku Oktavijan dao znak za juriš i masa konja pretvorila se
u golem klin koji je udario na ratnike u bijegu. Julije je pričekao
dok se extraordinarii nisu zaustavili i počeli okretati da
ponovno jurnu, i tada im je dao znak da zadrže položaj.

»Spremite koplja!« uzviknuo je Julije. Podignuo je vlastito
koplje u ruci osjetivši težinu drvenog kopljišta. Već je mogao
vidjeti lica ratnika koji su trčali prema njemu. Bit će jedva
dovoljno vremena za jedan izbačaj prije nego što se vojske
sraze.

»Koplja!« viknuo je izbacivši svoje koplje u zrak.

Redovi oko njega pocrnili su željezom nebo, i prednje su
helvetske linije popadale. Prije nego što su se mogli oporaviti,
prve su legije dočekale njihov juriš i probile se naprijed.

Centurioni su otraga održavali baražnu paljbu kako je koja
skupina stizala unutar dometa, i Julije je grmio dok su
nezaustavljivo prodirali u dubinu plemena. Bilo ih je tako
mnogo! Legionari su gazili sve što im je stalo na put, i
napredovanje je bilo tako brzo da se Julije odjednom zabrinuo
zbog izlaganja opkoljenju. Trubači su se oglasili s njegovim
upozorenjem da se proširi crta napada, pa su se ariminske legije
iza njega raširile da opkole neprijatelja. S njima su krenuli s
boka extraordinarii, čekajući znak za juriš.

Mlaz krvi zalio je po ustima Julija dok se usporavao, i on
brzo pljunu, otirući rukom lice. Naredio je da se izbace druga
koplja u valovima po deset redova odjednom, i ne videći kamo

padaju željezni šiljci. Bila je to opasna praksa, jer ništa više ne
uništava moral nego oružje koje se prekratko izbaci i padne na
vlastite redove, ali Julije je morao iskoristiti svaku prednost da
bi smanjio golemu snagu plemena.

Helvećani su se borili s očajničkom okrutnosti,
pokušavajući doprijeti do svoje glavne povorke koja je sada bila
nezaštićena iza rimskih legija. Ratnici koji nisu bili u prednjim
crtama vrvjeli su kao pčele po rubovima, protežući se dalje niz
ravnicu. Julije im se suprotstavljao sa sve širom frontom, dok
mu sve četiri legije nisu bile u jednoj crti, sa samo šest redova
po dubini, metući sve ispred sebe.

Neko vrijeme Julije nije imao gotovo nikakva pregleda
nad bitkom. Borio se kao pješak s ostalima i poželio stati na
neku uzvisinu da bi upravljao borbom.

Brut je široko razvio Desetu i Treću da presiječe
povlačenje, i obje su legije krčile put dok se sunce dizalo i
pržilo ih. Dječaci su trčali između redova s mješinama vode za
one koji su popili svoju zalihu i dalje se borili.

Julije naredi da se naslijepo izbace posljednja dva koplja
što su ih nosili njegovi ljudi. Na ravnu zemljištu mnoga su
vraćena odmah nakon izbačaja, ali mekane željezne glave
svinule bi se pri padu i slabo su letjele natrag, s malo snage.
Julije vidje čovjeka tek nekoliko stopa dalje kako diže ruku da
odbije koplje i začu kako mu se lomi ruka. Počeo je shvaćati da
će se Helvećani boriti do posljednjeg čovjeka pa je pozvao k
sebi najstarije generale iz Arimina.

General Beriko stigao je smiren i svjež, kao da sudjeluju u
nekoj laganoj vojnoj vježbi.

»Generale«, rekao je Julije, »hoću da uzmeš tisuću ljudi i
napadneš povorku iza nas.«

Beriko je stao malo ukočenije na tu zapovijed.
»Gospodine, ne vjerujem da su nam oni prijetnja. Vidio sam u
prolazu samo žene i djecu.«

Julije kimnu, pitajući se hoće li požaliti ako takvu
pristojnom čovjeku dade da vodi njegove vojnike.

»To su moje zapovijedi, generale. Međutim, imaš moje
dopuštenje da stvaraš koliku god hoćeš buku kada kreneš
onamo.«

Beriko je na trenutak tupo gledao, zatim su mu se usne
zgrčile kad je razumio.

»Galamit ćemo kao pomahnitali, gospodine«, rekao je i
pozdravio.

Julije ga je gledao kako odlazi i dozva k sebi glasnika.

»Reci konjanicima da su slobodni napadati kad vide da je
prikladno«, dodao je.

Čim je Beriko stigao do svojih redova, Julije je vidio kako
se miču dok se naređenje prenosilo niže po zapovjednom lancu.
Za kratko vrijeme dvije su se kohorte odijelile od glavnine i
drugi su popunili njihova mjesta na crti. Julije ih je čuo kako
urliču dok su se okretali i slobodnim hodom polazili natrag da
napadnu povorku. Beriko je sa sobom poveo trubače koji su
neprekidno dizali uzbunu sve dok više nije bilo nijednoga
čovjeka u ravnici koji nije postao svjestan njihove prijetnje.

Isprva su se helvetski ratnici borili s obnovljenom
energijom, ali extraordinarii su pojačali smrtonosne udare s
krila a rimska je disciplina suzbijala sve juriše plemena.
Odjednom su zapali u očaj, videći s užasom kako se linije legija
zasijecaju u nebranjenu povorku.

Iz daljine se začulo klicanje i Julije istegnu vrat da vidi što
je tomu razlog. Naredio je da velites opet smijene manipule na
čelu i pošao s njima, sav zasopljen od iscrpljenosti. Koliko se

dugo već bore? Sunce kao da se zaustavilo iznad njihovih
glava.

Klicanje s lijevog krila bivalo je sve jače, ali premda mu je
to budilo nadu, Julije se i sam sučelio s dvojicom ljudi koji su
se služili štitovima da probiju rimsku bojnu crtu. Opazio je usta
s krugom pjene prije nego što se nagnuo naprijed i osjetio kako
se njegov mač zabada u meso. Prvi je pao vrišteći i Marko
Antonije mu je presjekao grkljan dok su gazili preko njega.
Drugoga je oborio s nogu neki legionar i Julije je čuo kako mu
pucaju rebra dok se vojnik svom težinom odupro koljenom o
njegove prsi. Kad je legionar ustao, Helvećani su bacili oružje
uz silan zveket koji je zaglušio uši i stali, zadihani i zapanjeni.
Julije je s tmurnim zadovoljstvom naredio prekid borbe i
osvrnuo se na bezbrojna tjelesa što su pokrivala ravnicu iza
njega. Bilo je više mesa nego trave i samo su dvije rimske
kohorte stupale dalje po okrvavljenu tlu.

Tiha tužaljka začula se iz prateće povorke kad su vidjeli
predaju, i Julije je opet začuo klicanje, prepoznajući u njemu
glasove Desete i Treće galske legije. Julije uze brončani rog od
najbližeg trubača i puhnu otegnut znak da zaustavi Berika prije
nego što počne napad. Oni stadoše u savršenoj formaciji kad je
zvuk stigao do njih, i Julije se nasmiješio. Što god drugo
krenulo na njih, on se ne može požaliti na vrsnoću legija kojima
zapovijeda.

Julije je tada zastao, skinuo kacigu i okrenuo lice prema
povjetarcu. Razaslao je zapovijed centurionima i nižim
časnicima da okupe ljude u osnovnim postrojbama. To je
trebalo obaviti brzo i katkada surovo, da bi predaja bila
potpuna. Vojna tradicija je nalagala da se dobit od prodaje
zarobljenih neprijateljskih vojnika dijeli između legija, što je
trebalo spriječiti pokolj zatočenika. Ali Julije je znao da će u
gnjevu bitke mnogi njegov legionar lako posjeći nenaoružana
neprijatelja, naročito ako ga je taj čovjek netom ranio. Julije je

tjerao trubače da neprekidno oglašavaju prekid dok njihovi
zvuci nisu svima prodrli u svijest i nekakav se oblik reda počeo
vraćati u ravnicu.

Pokupljena su koplja i mačevi i uklonjeni su s bojnog
polja, pod stražom konjaništva koje se brzo postrojilo.
Helvetski su ratnici morali kleknuti i ruke su im svezane na
leđima. Nekima su davali vode isti dječaci što su posluživali
legije i Julije je počinjao svrstavati zarobljenike u redove,
krećući se između svojih ljudi da ga jednostavno vide i
čestitajući gdje je to bilo potrebno.

Legionari su bili veoma ponosni dok su zbrajali
zarobljenike i mrtve. Znali su da su potukli daleko veću silu, i
Juliju je bilo drago kad je vidio kako jedan od njegovih ljudi
zove dječaka vodonošu da dođe do vezana ratnika i prinosi
brončanu cjevčicu njegovim usnama.

Dok je Julije prolazio između njih procjenjujući gubitke,
Rimljani su zurili nadajući se susretu s njegovim pogledom, pa
kad bi im to uspjelo kimali su s poštovanjem kao djeca.

Brut je dokasao na nađenom konju čiji je jahač bio među

mrtvima.

»Kakva pobjeda, Julije!« kliknuo je skočivši iz sedla.

Vojnici su se oko njega vrpoljili i došaptavali prepoznavši
srebreni oklop, a Julije se osmjehnuo videći strahopoštovanje
na njihovim licima. Mislio je kako je opasno nositi srebro za
vrijeme bitke, jer je ta kovina mnogo mekša od dobra željeza,
ali Brut ga je zadržao govoreći kako ljudima podiže moral
činjenica što se bore skupa s najboljim mačevateljem jednog
naraštaja.

Julije se nasmiješio sjetivši se toga.

»Bilo mi je drago kad sam te ugledao na ravnici. Ne mogu
ti kazati koliko«, reče Brut.

Julije ga oštro pogleda, sluteći pitanje. Smiješak mu je
zaigrao oko usana kad je naredio da se dovede onaj izviđač, i
Brut se začudio videći snuždena Rimljanina s čvrsto svezanim
rukama kao da je zarobljenik. Mladić je morao marširati s
legijama, i palica nižeg časnika udarila ga je po leđima svaki
put kad je usporio korak. Juliju je bilo drago što je ostao živ i s
pobjedničkim je likovanjem donio odluku protiv bičevanja koje
je jamačno zasluživao.

»Odvežite ga«, rekao je Julije nižem časniku koji je to
učinio hitrim potezom noža. Izgledalo je da je izviđač na rubu
plača dok se upinjao da zauzme stav pozora pred svojim
generalom i pobjednikom mačevateljskog natjecanja u Rimu.

»Ovaj mladi čovjek donio mi je vijest da je neprijatelj
zauzeo brežuljak na koji sam tebi zapovjedio da se popneš. U
mraku mu se od dviju sjajnih rimskih legija učinilo da je gomila
plemenskih ratnika.«

Brut prasnu u glasan smijeh od ushićenja. »Nisi se
povukao? Julije, to je…« Prestao se smijati i Julije se okrenuo
sa strogo podrugljivim izrazom lica prema ojađenu mladom
izviđaču.

»Imaš li ti pojma koliko je teško steći glas taktičkoga
genija ako se čuje da ostavljam na cjedilu vlastite ljude?« upitao
je.

»Žao mi je, gospodine. Učinilo mi se da čujem galske
glasove«, promucao je izviđač. Zajapurio se od smetenosti.

»Da, takva je moja sudbina«, reče Brut veselo. »Zbog toga
nosiš lozinku, sinko. Morao si se javiti prije nego što si dao
petama vjetra.«

Mladi se izviđač počinjao smiješiti umjesto odgovora i
Brutov se izraz lica u času promijenio.

»Naravno, da si mnogo dulje odgodio napad, došao bih k
tebi i oderao ti kožu.«

Bolesna grimasa zamrla je na izviđačevu licu.

»Tromjesečna uskrata plaće i izviđat ćeš kao pješak dok
tvoj časnik ne bude siguran da ti može povjeriti konja«, dodao
je Julije.

Mladić je odahnuo od olakšanja, ne usuđujući se pogledati
u Bruta dok ga je pozdravljao i odlazio. Julije se okrenuo prema
Brutu i s njim razmijenio smiješak.

»Bio je to dobar plan«, rekao je Brut.

Julije je kimnuo, zatraživši konja. Dok je uzjahivao,
gledao je preko bojnog polja videći kako se vraća red dok su se
zašivale rimske rane i povezivali lomovi, a tjelesa pripremala za
pogrebne lomače. Najteže će ranjenike morati prebaciti u
rimsku provinciju radi liječenja. Oprema poginulih vojnika
rasprodat će se po sniženim cijenama. Praznine koje su ostale
iza poginulih časnika popunit će se promaknućima iz nižih
redova, uz njegov potpis. Svijet se nastavio vrtjeti u pravom
smjeru i dnevna je vrućina počinjala opadati.

24. POGLAVLJE

Julije je sjedio na prijeklopnom stolcu pod velikim

šatorom helvetskoga kralja i pio iz zlatna pehara. Vedro je
raspoloženjenje vladalo među ljudima koje je pozvao. Generali
iz Arimina posebno su žestoko pili iz kraljevih osobnih zaliha, a
Julije ih nije zaustavljao. Zaslužili su pravo da otpočinu, iako ih
je još čekao strašan posao. Julije nije isprva procijenio ni koliko
će težak zadatak biti da se jednostavno popiše prtljaga, jer će
cijelu noć odjekivati uzvici dok vojnici budu prebrajali i slagali
na hrpe helvetsku imovinu. Bio je poslao Publija Krasa s četiri
kohorte da počne skupljati koplja i ostalo oružje s bojnog polja.
To nije bila neka veličajna zadaća, ali sin bivšega konzula
okupio je svoje ljude brzo i bez gužve, pokazujući nešto od
očevih organizacijskih sposobnosti.

Kad se sunce počelo spuštati daleko na zapadu, kopljišta
Desete i Treće bila su vraćena legionarima. Mnoge željezne
glave bile su savijene do neuporabljivosti, ali Kras je njima
napunio helvetska kola da ih legijski kovači poprave ili rastale.
Igrom sudbine jednom je kohortom zapovijedao Germinije
Katon, promaknut nakon Španjolske. Julije se pitao jesu li ta
dva čovjeka iza pristojnih osmijeha ikada razmišljala o mržnji
njihovih otaca.

»Ima dovoljno žita i sušena mesa da nas mjesecima hrane,
ako se ne pokvare«, rekao je Domicije sa zadovoljstvom.
»Samo oružje vrijedi malo bogatstvo, Julije. Neki su mačevi od
dobra željeza, a čak i brončani imaju drške vrijedne čuvanja.«

»Ima li novca?« upita Julije promatrajući pehar u ruci.

Renije otvori vreću kraj nogu i izvadi nekoliko grubo
kovanih pločica.

»Ovo je ovdje umjesto novca«, reče on. »Mješavina srebra
i bakra. Jedva išta vrijedi, iako su pune škrinje.« Julije uze
jednu kovanicu i podiže je prema svjetiljci. Iz kruga potamnjele
kovine bio je isječen komadić, sve do sredine.

»Čudna stvar. Izgleda kao nekakva ptica s gornje strane,
iako nisam siguran zbog čega je isječen ovaj komadić.«

Noćni je povjetarac stigao pod šator skupa s Brutom i
Markom Antonijem.

»Sazivaš li vijeće, Julije?« upitao je Brut. Julije kimnu i
Brut proviri glavom iz šatora te zovnu Cira i Oktavijana da im
se pridruže.

»Jesu li zarobljenici pod stražom?« upita Renije Bruta.

Odgovorio mu je Marko Antonije. »Ratnici su svezani, ali
gotovo da nemamo dovoljno ljudi da spriječe ostale da ne
pobjegnu u noć ako to žele.« Primijetio je vreću s kovanicama i
uzeo jednu.

»Ručno kovano?« upita Julije videći njegovu kretnju.

Marko Antonije kimnu. »Ovo jest, iako veća naselja mogu
proizvesti kovanice jednako dobre kakve vidimo u Rimu.
Njihovi predmeti od kovine često su veoma lijepi.« Ispustio je
kovanicu na Renijev ispruženi dlan. »Ali ove kovanice nisu
takve. Mnogo su slabije.«

Julije pokaza stolce dvojici svojih ljudi i oni prihvatiše
crno vino u peharima iz kraljevih osobnih zaliha.

Marko Antonije nagnu pehar i zadovoljno odahnu. »Ali
vino nije slabije. Jesi li razmišljao što ćeš učiniti s ostalim
Helvećanima? Imam nekoliko prijedloga, ako mi dopustiš.«