Conn Iggulden - Imperator 03 - Polje mačeva

16. POGLAVLJE

Posljednjeg dana pridružila im se u loži Servilija. Nosila

je tijesno pripijenu svilenu haljinu, otvorenu oko vrata. Julija je
zabavljalo gledati kako su drugi muškarci očarani dubokim
izrezom koji se otkrio kad je ustala da kliče ljudima iz Desete
koji su bili među posljednjom šesnaestoricom.

Oktavijan je zadobio posjekotinu po obrazu u svojem
zadnjem dvoboju. Izgubio je od Salomina koji je trijumfalno
prošao dalje skupa s Domicijem, Brutom i još petoricom koji su
Juliju bili poznati samo iz njegovih bilježaka. Kad su se stranci
nalazili na borilištu, Julije je uzastopce diktirao pisma Adànu,
prestajući samo kad bi borba dosegnula vrhunac pa mladi
Španjolac nije mogao otrgnuti pogleda od ljudi na pijesku.
Adàn je bio očaran predstavom i zapanjen zbog tolikog broja
nazočnih ljudi. Sve veće svote koje su ulagali Pompej i Julije
navodile su ga da klima glavom od nijema čuđenja, iako se jako
trudio da izgleda mirno poput ostalih gledatelja u loži.

Prvi je krug toga dana dugo potrajao i ritam okršaja se
usporio. Svaki je čovjek na borilištu bio pravi majstor i nije bilo
brzih pobjeda. I raspoloženje publike se promijenilo, jer se
tijekom gledanja i bodrenja nakon boljih udaraca neprekidno
raspravljalo o tehnici i stilu.

Salomin je imao puno teškoća dok se borio da uđe među
posljednju četvoricu za večernji vrhunac natjecanja. Unatoč
hitnosti posla, Julije je prekinuo diktiranje da bi ga promatrao
pošto je Adàn dvaput bio izgubio nit rečenice. Salomin se
isticao po tomu što je izabrao da se bori bez srebrenog oklopa i

već je bio postao miljenikom publike. Taj sitni čovjek borio se
kao akrobat, nikada ne mirujući. Prevrtao se i kotrljao u tečnom
nizu udaraca zbog kojih su njegovi protivnici izgledali
nespretno.

Ali čovjek s kojim se Salomin borio da uđe među
četvoricu nije bio početnik da bi ga naveo na poteze iznad
vlastitih mogućnosti. Renije je potvrdno kimnuo na rad
njegovih nogu koji je bio dovoljno dobar da ne dopusti hitrom
Salominu da nađe pukotinu u njegovoj obrani.

»Salomin će se iscrpiti, to je sigurno«, rekao je Kras.

Nitko mu nije odgovorio, svi su bili zaneseni
promatranjem prizora. Salominov mač je bio nekoliko palaca
dulji od oštrica kojima su se drugi služili i dopirao je užasno
daleko prilikom prodora.

Ta dodatna duljina pretegnula je u nadmetanju kad je
sunce prevalilo polovinu nebeskog raspona na poslijepodnevnoj
žezi. Obojicu je oblijevao znoj i Salomin se bio malo izmaknuo
u stranu izvodeći izravan udarac koji je prikrivao tijelom. Drugi
čovjek nije ni primijetio kad mu se mač zario u grlo, samo je
pao kao pokošen dok mu je krv liptala u pijesak.

Iz blizine gdje su se nalazili, Julije je mogao vidjeti da
Salomin nije namjeravao zadati smrtonosan udarac. Sitni čovjek
ostao je zapanjen i ruke su mu se tresle dok je stajao iznad
palog protivnika. Kleknuo je kraj trupla i pognuo glavu.

Publika je ustala da mu kliče i tek nakon duga vremena
izgledalo je da se njihova buka probila kroz njegovu odsutnost
duha. Salomin je srdito pogledao glasne građane. Ne
podignuvši mač na uobičajen pozdrav, prešao je palcem i
kažiprstom niz brid mača da ga obriše i pognuto se vratio u
natkriven prostor.

»Taj nije jedan od naših«, izgovorio je šaljivo Pompej.
Dobio je još jednu krupnu okladu i ništa mu nije moglo
pokolebati dobro raspoloženje, iako se manja skupina gledatelja
počela izrugivati vidjevši da neće biti pozdrava konzulima.
Truplo je odvučeno i brzo su pozvani sljedeći borci prije nego
što se publika uznemiri.

»Ali zaslužio je mjesto među četvoricom«, rekao je Julije.

Domicije se veoma mučio među osmoricom, ali i on će se
boriti u jednom od dvaju posljednjih parova u natjecanju.
Preostajalo je da se odluči još samo o jednom mjestu i za njega
će se boriti Brut. Sve ih je do tada publika gledala tijekom četiri
dana i cijeli je Rim pratio njihovo napredovanje dok su
skoroteče nosile vijesti onima koji nisu mogli dobiti sjedala.
Izbori su bili nepun mjesec daleko, a većina je držala da je
Julije već zasjeo na mjesto konzula. Pompej se primjetno
smekšao prema njemu, a Julije je odbijao sastanak s njim i
Krasom gdje bi se raspravljalo o budućnosti. Nije htio
iskušavati sudbinu dok narod ne glasuje, premda je u trenutcima
spokojnosti sanjario kako se obraća Senatu kao jedan od vođa
Rima.

Bibil je došao posljednjeg dana i Julije je pogledao

mladića, pitajući se zašto se on uključio u utrku za konzula.
Mnogi početni kandidati otpali su dok se bližilo glasovanje, jer
su dotle njihovi suparnici stekli nadmoćniji položaj. Ali činilo
se da Bibil ostaje. Unatoč svojoj upornosti, Bibil je loše govorio
i njegov pokušaj da obrani nekog čovjeka optužena za krađu
završio je kao lakrdija. Ipak, plaćeni ljudi obilazili su grad s
njegovim imenom na usnama i činilo se da ga je rimska mladež
prihvatila kao amajliju. Bogatiji rimski sloj mogao ga je doista
prihvatiti kao svojeg čovjeka protiv Julija i Bibil se nipošto nije
smio otpisati.

Julije se zabrinjavao zbog troškova kampanje dok je čekao
da se Brut prozove na borbu. Više od tisuću ljudi dolazilo je
svakog jutra u kuću podno brežuljka Eskvilina po plaću. Julije
nije pouzdano znao što oni mogu postići u tajnom glasovanju,
ali prihvatio je Servilijin argument da ljudi moraju vidjeti kako
ima svoje pristaše. Bila je to opasna igra, jer bi velika potpora
pučanstva mogla značiti da će na dan izbora mnogi Rimljani
ostati kod kuće, zadovoljivši se spoznajom da njihov kandidat
ne može izgubiti. Bila je pogrješka u sustavu što su slobodni
rimski građani glasovali u izbornim jedinicama koje su se
brojile kao jedan glas. Ako bi samo nekoliko birača iz
imenovane skupine bilo nazočno, oni su mogli glasovati za sve
njih. Bibil je mogao imati koristi od tako pogrješno raspoređena
povjerenja ili senator Prando koji je po svoj prilici unajmio
jednak broj ljudi kao Julije.

Ipak, njegova uloga u porazu Katiline bila je dobro
poznata, a čak i njegovi neprijatelji morali su priznati da je
natjecanje u mačevanju postiglo velik uspjeh. Osim toga, Julije
je dovoljno zaradio kladeći se na svoje ljude da bi pokrio neke
dugove u kampanji. Adàn je vodio njegove račune i svaki dan
se smanjivala hrpa španjolskoga zlata, prisiljavajući ga da se
zadužuje. Ponekad su ga visine zajmova zabrinjavale, ali ako
postane konzulom nijedna od tih svota neće biti važna.

»Moj sin!« iznenada reče Servilija kad je Brut izišao s
Aulom, vitkim borcem s padina Vezuva.

Obojica su izgledala sjajno u srebrenom oklopu i Julije se
nasmiješio Brutu kad je pozdravio konzulsku ložu, namignuvši
majci prije nego što će se okrenuti i podignuti mač prema
publici. Gledalji su im gromko zapljeskali i njih dvojica su
lakim korakom pošli do obilježenih mjesta na sredini. Renije je
lagano zagunđao ispod glasa, ali Julije je mogao vidjeti napetost
u njemu kad se nagnuo naprijed da ga pogleda.

Julije se nadao da će Brut moći jednako lako podnijeti
poraz kao što je podnosio pobjede. Već ulazak među posljednju
osmoricu bio je pothvat kojim se razgaljuju unuci, ali Brut je
već na početku rekao da će biti u finalu. I on se prestao
zaklinjati da će njegov prijatelj pobijediti, ali i dalje se nadao.

»Stavi sve na njega, Pompeju. I ja ću se okladiti na istu
svotu«, rekao je Julije ponesen uzbuđenjem.

Pompej je samo časak oklijevao. »Ulagači dijele tvoje
samopouzdanje, Julije. Ako mi dadeš pristojan omjer, mogu se
kladiti protiv tebe.«

»Pet prema jedan na Bruta. Jedan prema pet na Aula«,
reče Julije brzo. Pompej se nasmiješio.

»Toliko si uvjeren da će Brut pobijediti? Iskušavaš me s
tim Aulom nudeći toliki dobitak. Stavljam pet tisuća zlatnika
protiv tvoga čovjeka, uz taj omjer. Hoćeš li prihvatiti?«

Julije pogleda dolje na pijesak i dobro mu se raspoloženje
odjednom poljuljalo. Bio je to posljednji okršaj među
osmoricom, a Salomin i Domicije već su bili prošli. Je li
sigurno da se ne može naći borac s dovoljno vještine za pobjedu
nad njegovim najstarijim prijateljem?

»Prihvaćam, Pompeju. Dajem ti riječ«, rekao je osjećajući
kako mu svjež znoj probija kroz kožu. Adàn je bio očevidno
zaprepašten i Julije ga nije želio pogledati. Zadržao je izraz
mirnoće dok se pokušavao sjetiti koliko su mu se smanjile
pričuve nakon nove opreme za plaćenike i tjednih plaća za
sudionike u kampanji. Ako Brut izgubi, dvadeset pet tisuća u
zlatu bit će dovoljno da ga upropasti, ali uvijek se javljala misao
da će kao konzul lako dobiti zajam. Lihvari će stajati u repu da
mu posude novac.

»Taj Aulo - je li vješt?« upita Servilija samo da prekine
šutnju koja ja zavladala u loži.

Bibil je bio zamijenio mjesto da joj bude bliže, pa
odgovori uz smiješak koji je po njegovu mišljenju bio
neodoljiv.

»Svi su vješti u ovoj fazi nadmetanja, gospo. Svaki je
pobijedio u sedam dvoboja da bi dovde stigao, iako sam siguran
da će tvoj sin pobijediti. On je miljenik publike i kažu da može
čudesno nadjačati čovjeka.«

»Hvala ti«, odgovori Servilija položivši ruku na njegovu
podlakticu.

Bibil porumeni i čvrsto zgrči prste. Julije ga je promatrao
bez imalo naklonosti pitajući se skriva li to ponašanje oštriji
duh ili je pak Bibil bespomoćan glupan kako bi se naizgled
reklo.

Rogovi oglasiše početak dvoboja i prvi zveket oštrica sve
ih je privukao k ogradi gdje su se gurali ne razmišljajući o
društvenom položaju. Servilija je ubrzano disala i njezina se
nervoza dovoljno pokazivala da joj Julije dotakne ruku. Činilo
se da ona to ne osjeća.

Na pijesku su svjetlucali mačevi dok su dva borca kružila
jedan oko drugoga brzinom koja se rugala vrućini. Brzo su se
gibali, prekidajući ritam koraka da bi uzvratili udarac s
vještinom koju je lijepo bilo gledati. Aulo je bio građen slično
napetom Brutovu tjelesnom ustrojstvu, i činilo se da su
podjednaki u svemu. Adàn je ispod glasa brojio udarce, gotovo
podsvjesno, stežući šake od uzbuđenja. Njegove su bilješke i
pisma ležali zaboravljeni na stolici iza njega.

Brut je udario po oklopu tri puta zaredom u brzom slijedu.
Aulo je propustio te udarce kroz obranu da bi dobio prigodu za
protunapad i nakon metalnog zveketa Bruta je svaki put spasio
izvrstan rad nogu. Obojica su se kupala u znoju, crna im je kosa
bila potpuno promočena. Razišli su se da predahnu i Julije je
mogao čuti Brutov glas preko pijeska. Nitko u loži nije mogao

razabrati riječi, ali Julije je znao da su to peckanja sa svrhom da
razdraže Aula.

Aulo se nasmijao na taj pokušaj i opet su se srazili, stojeći
užasno blizu dok su im se mačevi vrtjeli i bljeskali. Dršci su se
sudarali i oštrice su klizile u kiši udaraca koji su bili prebrzi da
bi ih Adàn mogao pobrojiti. Mladi je Španjolac zinuo čudeći se
razini vještine, a sva je publika zamuknula. U strašnoj napetosti
mnogi su zadržavali dah, iščekujući prvi mlaz krvi iz
sukobljena para.

»Eno!« kriknula je Servilija ugledavši prugu što se
pojavila na Aulovu desnom bedru. »Vidiš li? Gle, ondje!«
Divlje je pokazala u času kad je igra mačeva na pijesku
dosegnula mahnitu žestinu. Znao to Brut ili ne, očito je bilo
kako Aulo nema pojma da je ranjen i Brut se nije mogao
rastaviti na toliko kratko razmaku a da se ne izvrgne
smrtonosnu udarcu. Ostali su čvrsto spojeni dok je s njih prštao
znoj.

Na Julijev znak trubači su zasvirali znak upozorenja koji
se razlegnuo gledalištem. Bilo je opasno remetiti njihovu
usredotočenost na taj način, ali oba su borca istodobno
odstupila sopćući od umora. Aulo je dodirnuo rukom bedro i
podignuo crven dlan prema Brutu. Nijedan nije mogao govoriti
i Brut je ruke oslonio na koljena da bi napunio pluća iznad
zahuktala srca koje je bubnjalo u svakom njegovu dijelu.
Ispljunuo je ljepljivu gvalju pljuvačke i morao je ponovno
pljunuti da bi prekinuo dugačku nit što mu se cijedila iz usta i
sezala do tla. Kad su im prestala tutnjati bìla, borci su čuli
klicanje publike i nakratko su se zagrlili prije nego što će opet
podignuti mačeve na pozdrav.

Servilija je samu sebe stezala oko ramena, smijući se
glasno dok su je prolazili radosni žmarci. »Onda je ušao među
posljednja četiri, je li? Mili moj sin. Bio je izvanredan, zar ne?«

»Sada ima prigodu pobijediti i donijeti čast Rimu«,
odgovorio je Pompej i kiselo pogledao Julija. »Dva Rimljanina
u zadnja dva para. Sami bogovi znaju odakle su druga dvojica
došla. Nadajmo se da je to dovoljno da Rimljanin osvoji taj tvoj
mač, Julije. Bila bi sramota vidjeti poganina kao pobjednika
nakon svega ovoga.«

Julije slegnu ramenima. »Sve je u rukama bogova.«

Čekao je da konzul spomene klađenje koje je uglavljeno
između njih i Pompej je s mrgođenjem naslutio njegove misli.

»Poslat ću čovjeka da ti donese novac, Julije. Ne trebaš tu
stajati kao noseća kokoš.«

Julije smjesta kimnu. Unatoč prijateljskoj vanjštini, svaki
je ulomak razgovora u loži bio poput dvoboja bez krvi u kojem
se nastojala steći prednost. Veselio se večernjem nastavku
natjecanja, makar samo zbog toga da vidi završetak.

»Naravno, konzule. Bit ću kod kuće na Eskvilinu do
posljednjih noćašnjih dvoboja.«

Pompej se namrštio. Nije očekivao da će morati tako brzo
smognuti toliku svotu, ali sada su ga svi u loži pomno
promatrali a Krasu se oko usana začinjao sitan smiješak. U
Pompeju je kuhalo. Morat će pokupiti svoje dobitke da isplati
taj gubitak i tako će mu propasti sav raniji uspjeh. Samo bi Kras
mogao imati toliko zlata pri ruci. Strvinar bez sumnje
samozadovoljno razmišlja o jednom jedinom zlatniku što ga je
dobio kladeći se na Bruta, pomisli Pompej.

»Izvrsno«, reče naglas, ne želeći ipak odlučno preuzeti
obvezu. I kad zbroji sve dobitke ostat će još kratak, ali prije će
vidjeti kako gori Rim nego se ponovno obratiti Krasu za još
jedan zajam.

»Do tada - gospodo, Servilija«, rekao je na kraju Pompej
uz škrt osmijeh. Dao je znak čuvarima i napustio ložu ukočenih
leđa.

Julije ga je promatrao kako odlazi prije nego što će se
naceriti od zadovoljstva. Pet tisuća! U jednom jedinom klađenju
njegova je kampanja opet mogla poslovati.

»Volim ovaj grad«, rekao je naglas.

Svetonije je stajao s ocem spreman poći, i premda je

pristojnost prisilila mlada čovjeka da izgovori otrcane riječi pri
prolazu, nije bilo užitka na njegovu mršavu licu. Bibil je ustao s
njima, promatrajući nervozno prijatelja dok je također mrmljao
zahvalu i polazio za njima.

Servilija je čekala, u očima joj se vidio odraz istog
uzbuđenja kakvo je zapazila kod Julija. Publika je otjecala
poput rijeke da nađe hrane i vojnici Desete mogli su jasno
vidjeti kad ga je žudno poljubila.

»Da si svojim ljudima naredio da namjeste zastore i
povukao se straga, imali bismo privatnost da budemo zločesti
kao djeca, Julije.«

»Ti si prestara da budeš zločesta, lijepa moja ljubavnice«,
odgovorio je Julije šireći ruke da je zagrli. Ona se tada ukočila i
obrazi su joj planuli od srdžbe.

Oči su joj sijevale dok je govorila, a Julije se zapanjio
zbog njezine iznenadne promjene.

»Onda drugi put«, rekla je osorno i projurila kraj njega.

»Servilija!« viknuo je za njom, ali ona se nije okrenula i
on je ostao sam u praznoj loži, bijesan na sebe zbog
nepromišljenosti.

17. POGLAVLJE

U svježini večeri Julije je koračao čekajući da Servilija

stigne u ložu. Pompejev mu je čovjek poslao škrinju kovanica
koju minutu prije nego što je pošao na završne dvoboje i Julije
je morao malo zakasniti dok je sazvao dovoljno vojnika da
čuvaju toliko bogatstvo. Premda je vjerovao ljudima iz Desete,
zabrinjavala ga je pomisao da tako mnogo blaga stoji otvoreno.

Svi drugi došli su dobrano prije njega i Pompej se
neveselo nasmiješio videći zabrinut izraz na Julijevu licu kad je
ustrčao do svoga mjesta. Gdje li je Servilija? Nije mu se
pridružila u stožeru, ali jamačno neće propustiti završna
nadmetanja svoga sina. Julije nije mogao mirno sjediti ni
trenutka, nervozno je koračao gore-dolje na rubu lože.

Pješčani krug bio je obasjan treperavim bakljama i večer
je donijela blag lahor da smanji dnevnu vrućinu. Gledalište je
bilo krcato, nazočni su bili mnogi građani i svaki član Senata.
Neće biti rada u gradu dok ne završi natjecanje i činilo se da je
napetost prodrla do najsiromašnijih uličica. Ljudi su se
okupljali u bezobličnim gomilama na Marsovoj poljani, kao što
će se ponovno okupiti na budućim izborima.

Servilijin dolazak podudario se s prvim zvukom rogova
koji su pozvali posljednju četvoricu na pijesak. Julije ju je
upitno pogledao dok su sjedali, ali ona se nije susrela s
njegovim očima i izgledala je hladnije nego što ju je ikada
vidio.

»Žao mi je«, šapnuo je, nagnuvši glavu prema njoj. Ona
nije dala znaka da ga je čula i nagnula se natrag, neraspoložena.
On se zakleo da to više neće pokušati.

Publika je ustala da pozdravi svoje miljenike i
kladioničarski su robovi počeli kružiti. Pompej se na njih ne
osvrće, primijetio je Julije uživajući zlobno u promjeni držanja
koju je on prouzročio. Bacio je letimičan pogled na Serviliju da
vidi je li ona to zapazila, i njegova je prijašnja odluka iščeznula
kad je okrenula hladnu masku prema njemu. Opet joj se blisko
nagnuo.

»Zar ti toliko malo značim?« šapnuo je preglasno, tako da
su se Bibil i Adàn trgnuli na sjedalima i pokušali hiniti da ništa
nisu čuli. Ona nije odgovorila i Julije je gnjevno stisnuo
čeljusti, zureći dolje u taman pijesak.

Četiri su natjecatelja polagano izišla pod svjetlo bakalja.
Publika je ustala i počela gromoglasno vikati dok se dvadeset
tisuća grla slijevalo u jedan glas. Brut je koračao pokraj
Domicija, pokušavajući nadglasati buku. Za njima je išao
Salomin, a na kraju ih je sustigao posljednji borac kojega je
mnoštvo jedva pozdravilo. Zbog nečega Sungov stil i pobjede
nisu zapalile njihovu maštu. Nije pokazivao emocije i njegovi
su pozdravi bili nemarni. Bio je viši i krupniji od Salomina, a
njegovo ravno lice i obrijano tjeme davali su mu odbojan izraz
dok je koračao iza drugih, gotovo kao da ih uhodi. Sung je
nosio najdulji mač među posljednjom četvoricom. To mu je
nesumnjivo donosilo prednost, iako je svaki natjecatelj mogao
uzeti sličnu oštricu da je htio. Julije je znao da je Brut o tome
razmišljao, jer je imao nekog iskustva sa spathom, ali na kraju
je prevagnuo gladius s kojim se srodio.

Julije je svu četvoricu pomno promatrao, tražeći znak
ukočenosti ili ud kojemu se poklanja posebna pažnja. Naročito
je izgledalo da Salomin ima tegoba jer je koračao s glavom

spuštenom na grudi. Sve su ih tištile ozljede i iscrpljenost
prethodnih dana. O konačnom pobjedniku donekle je mogla
odlučiti izdržljivost, a ne vještina. Pitao se kako će se spariti
protivnici i nadao se da će se Brut boriti protiv Domicija, da bi
jedan Rimljanin sigurno dospio u finale. Njegov politički dio
bio je potpuno svjestan da će publika izgubiti interes ako na
kraju ostanu Salomin i Sung sami na pijesku. Bilo bi to strašno
razočaranje na kraju tjedna, i njegovo je srce potonulo kad je
čuo prozvane parove: Brut će se boriti protiv Salomina,
Domicije protiv Sunga. Ponovno su počele letjeti oklade u
kakofoniji dozivanja i nervozna smijeha. Napetost je visjela nad
njima i Julije je osjetio kako mu opet počinje izbijati znoj ispod
pazuha, unatoč povjetarcu koji je pirio iznad pijeska.

Četvorica su pomno gledala dok je poslužitelj bacao
novčić u zrak. Sung je kimnuo vidjevši ishod a Domicije mu je
nešto rekao sa strane što se nije moglo čuti od buke. Među
njima je vladalo profesionalno poštovanje koje je bilo očito u
svakoj kretnji. Vidjeli su jedni druge kako uzastopce pobjeđuju
i nijedan nije gajio nikakvih iluzija glede žestine buduće borbe.

Dobacivši preko ramena riječi ohrabrenja Domiciju, Brut
se sa Salominom vratio u prostor za natjecatelje. Primijetio je
novu krutost u Salominovim kretnjama i pitao se je li mu
puknuo koji mišić. Takva bi sitnica mogla značiti razliku
između dospijeća u finale i odlaska praznih ruku. Brut ga je
pomno proučavao, pitajući se ipak glumi li taj sitni čovjek u
svoju korist. To ga ne bi iznenadilo. Na tom stupnju natjecanja
svi su željeli pokušati bilo što ne bi li stekli najneznatniju
prednost.

Publika se umirila tako naglo da je tišinu pokvario nečiji
nervozan smijeh. Trubači su stajali spremni na svojim mjestima,
bacajući pogled gore da vide je li Julije još nepomičan na
sjedalu.

Julije je strpljivo pričekao kad je Domicije započeo vježbe
istezanja. Sung nije obraćao pozornost na Rimljanina s kojim se
imao boriti, samo je zurio u mnoštvo dok neki gledatelji nisu to
primijetili i počeli pokazivati na njega prstom i uzvraćati
pogled. Sve je to bilo dijelom uzbuđenja posljednje noći i Julije
je mogao vidjeti stotine roditelja s djecom koja su bila ushićena
što nisu u krevetu.

Domicije je završio svoje spore kretnje s dugačkim
iskorakom na desno koljeno i Julije je vidio kako smiješak
nabire njegovo tamno lice kad nije osjetio boli. Zahvalio je
bogovima što imaju Kaberu, iako je osjećao krivnju što je to
zahtijevao od njega. Stari je iscjelitelj pao na zemlju nakon
liječenja, sav je bio posivio i izgledao lošije nego što ga je Julije
ikada vidio. Kad sve završi, zakleo se Julije u sebi, dat će starcu
za nagradu što god zaželi. Nije dopustio da mu se u glavi dugo
zadrži pomisao kako bi mogao ostati bez njega, ali tko bi
mogao znati kako je Kabera?

Julije spusti ruku i rogovi odjeknuše. Bilo je jasno od
prvoga časa da Sung namjerava iskoristiti prednost dugačkog
mača. Zapešća mu moraju biti poput željeza da bi ga držao
toliko daleko od tijela i primao težinu Domicijeve oštrice,
primijeti Julije. Ali njegove snažne noge kao da su bile usidrene
u pijesku, a neobična dužina srebrnaste kovine držala je daleko
Domicija dok su hinili i zadavali udarce. Obojica su poznavala
protivnikov stil gotovo kao svoj nakon tako duga proučavanja, i
posljedica toga bilo je neodlučno stanje. Domicije se nije
usuđivao stupiti unutar dugačkog dosega Sungove oštrice, ali
kad je na to bio primoran, u njegovoj obrani nije bilo pukotine.

Renije je udarao šakom po ogradi pri svakom dobru
udarcu, kličući kroz isprekidano režanje kad bi Domicije na
trenutak nagnao Sunga da uzmakne, narušavajući mu ravnotežu.
Dugačka se oštrica kružno uzvitlala i Domicije se izmaknuo
ispod nje, da bi na kraju strjelovito sunuo naprijed. Njegov je

ispad bio savršen, ali Sung se glatko uklonio u stranu i mač mu
je kliznuo pokraj oklopljenih prsiju, a zatim je držak spustio na
Domicijev obraz.

Bio je to površinski udarac, ali mnogi su se gledatelji
trznuli kad su ga vidjeli. Julije je klimao glavom diveći se razini
vještine, iako bi neuvježbanu oku to moglo izgledati kao
zbrkana borba. Nije bilo nijednog savršena napada i
protunapada kakve su viđali dok su se bolji mačevatelji borili
protiv početnika u ranim okršajima. Ovdje su svaka blokada i
uzvrat bili spriječeni u začetku, i potom je slijedila kiša ružnih
udaraca, a da se nijedna kap krvi ne bi među njima prolila.

Domicije je prvi uzmaknuo. Obraz mu je bio natečen gdje
ga je zahvatio držak, i on je podignuo dlan da ga opipa. Sung je
strpljivo čekao sa spremnim mačem dok mu je Domicije
pokazivao neokrvavljenu ruku. Koža nije bila pukla i oni su
ponovno skočili jedan prema drugom s većom žestinom.

Samo je ubrzano bilo nagnalo Julija da shvati kako je
prestao disati. Ne mogu dugo izdržati taj ritam, bio je siguran, i
svakog je časa očekivao da jedan od njih zasiječe protivnika.

Opet su se rastavili i kružili gotovo trkom, prekidajući
ritam čim bi ga koji od njih uspostavio. Dvaput je Domicije
gotovo namamio Sunga na pogrješan korak kad je promijenio
pravac, a drugi je slučaj doveo do udarca koji bi bio odsjekao
Sungovu ruku da nije odskočio unatrag i oklopom dočekao
zamah.

Iscrpljenost zbog napora tijekom prethodnih dana
počinjala se pokazivati kod obojice, možda više kod Domicija
koji je vidno soptao. Julije je znao da se njihova bitka jednako
vodi u duhu i s pomoću mačeva, pa nije znao je li riječ o još
jednoj lukavštini ili se Domicije doista nalazi u nevolji. Činilo
se da njegova snaga dolazi u naletima i mijenjala se brzina
njegove ruke dok je postajala sve težom.

I Sung je bio nesiguran, dvaput je propustio priliku kad je
mogao iskoristiti prednost zakasnjele blokade. Nagnuo je glavu
u stranu kao da prosuđuje, i opet je zadržao Rimljanina na
razmaku sa zasljepljujućim nizom pokreta vrškom.

Munjevit uzvrat gotovo je okončao dvoboj kad je
Domicije rukom ploštimice udario po oštrici i tako joj brzo
promijenio smjer da se Sung bacio na leđa. Renije je kriknuo od
uzbuđenja. Malo je bilo znalaca koji su vidjeli da je pad bio
namjeran i pod nadzorom. Nije bilo bržeg načina da se izbjegne
udarac, ali publika je klicala kao da je njihov miljenik pobijedio
i urlala je videći gdje se Sung vuče poput raka pred
Domicijevim udarcima dok se nije, kao čudom, opet našao na
nogama.

Možda je posrijedi bilo razočaranje pošto je bio došao
tako blizu, ali Domicije je zaustavio nasrtaj trenutak prekasno i
Sungov je šiljak bljesnuo, zabovši se u meso ispod donjeg ruba
Domicijeva oklopa. Obojica su se tada ukipila i gledatelji
oštrijeg oka jauknuli su zbog izjalovljenih nada dok su njihovi
susjedi još izvijali vratove da vide tko je pobijedio.

Krv je kapala niz Domicijevu nogu i Julije je vidio kako
mu iz usta teče bujica psovki prije nego što se svladao i vratio
na početni položaj. Sungovo se lice nije mijenjalo, ali kad su se
dva borca suočila, Domicije je uzvratio kretnju i otvoreno se
osmjehnuo kroz iscrpljenost dok su zajednički pozdravljali
publiku.

Renije se okrenuo k Juliju sa sjajem u očima. »S
dopuštenjem, gospodine. Da sam imao Domicija, moje
uvježbavanje novaka išlo bi mnogo bolje. On razmišlja dok se
bori i oni bi mu morali isto tako odgovarati.«

Julije je mogao osjetiti kako se napinje svako uho u loži na
to spominjanje njegove nove legije.

»Ako Brut pristane, poslat ću ti ga. Obećao sam dati
najbolje centurione i niže časnike za taj posao. On će im se
pridružiti.«

»Trebaju nam kovači i štavitelji jednako kao…« poče
Renije, ali zastade kad je Julije odmahnuo glavom.

Servilija je ustala kad su Brut i Salomin izišli na pijesak.
Nesvjesno je ustreptala i stisnula šake promatrajući sina. Činilo
joj se da nekakva strašna odbojnost izbija iz kruga obasjana
bakljama.

Julije je poželio dodirnuti je rukom, ali zatomio je poriv,
svjestan značenja svake njezine kretnje kraj njegova ramena.
Mogao je osjetiti njezin miris u noćnom zraku i on ga je
uznemirio. Njegova ljutnja i zbunjenost gotovo je pokvarila
trenutak dok je utiskivao pečatni prsten u vosak kladeći se za
pet tisuća zlatnika na Bruta. Uživao je videći izraz na
Pompejevu licu i raspoloženje mu se popravilo usprkos
Servilijinoj usiljenosti. I Adàn je zatomio užasnut pogled kad
mu je Julije namignuo. Skupa su pregledali zalihe i shvatili
jednostavnu činjenicu da je zlato što ga je donio iz Španjolske
gotovo nestalo. Ako izgubi pet tisuća, morat će se osloniti na
zajam dok ne prođe kampanja. Julije nije htio ništa reći mladom
Španjolcu o crnom biseru što ga je kupio za Serviliju. Osjećao
je njegovu težinu u džepu na prsima, i toliko se svemu tome
veselio da ga je htio predati bez obzira na njezino raspoloženje.
Od njegove se cijene malko stresao kad je pomislio kako je
umjesto njega mogao nabaviti opremu i namirnice. Šezdeset
tisuća zlatnika. On je lud. To je zasigurno bilo previše nastrano
da bi se unijelo u račune. Trgovac se zakleo na krv svoje majke
da neće otkriti svotu, što je značilo da će proći barem nekoliko
dana prije nego što ta golema prodaja ne bude poznata u svakoj
kući i bludilištu u Rimu. Julije je osjećao kako mu težina bisera
nateže togu i ponekad je nesvjesno htio pružiti ruku da opipa
njegovu oblinu ispod tkanine.

I Salomin je promatrao svaku Brutovu borbu, uključujući

i onu kad je protivnika onesvijestio udarcem šake i zatim mu
pustio krv gotovo uvrjedljivim zarezom po nozi. Da se i
najbolje osjećao, ipak bi mu bilo draže da ga je zapao Domicije
ili pak lijeni Kinez Sung. Promatrao je kako se mladi Rimljanin
borio bez imalo predaha, zbog nakane ili taktike, kao da su mu
tijelo i mišići bili uvježbani da djeluju bez svjesna upravljanja.
Kad se s njim suočio preko pijeska, Salomin je progutao suhu
pljuvačku, nastojeći da se usredotoči na borbu. Očaj ga je
ispunio kad je opustio ramene mišiće i osjetio kako mu pucaju
kraste na leđima. Znoj mu se slijevao niz čelo dok je stajao
čekajući da se oglase rogovi.

Vojnici su bili došli po njega toga popodneva dok je jeo i
odmarao se u skromnom svratištu blizu gradskih zidina. Nije
znao zašto su ga izvukli na ulicu i tukli dok im se štapovi nisu
polomili. Utrljao je guščju mast u svaku ozljedu i nastojao
ostati gibak, ali iščeznuli su i najmanji njegovi izgledi da
pobijedi i samo ga je ponos natjerao da zauzme svoje mjesto.
Promrmljao je kratku molitvu na jeziku svoga grada i osjetio da
ga je ona smirila.

Kad su se oglasili rogovi, reagirao je instinktivno,
pokušavajući da se izmakne. Leđa su mu se bolno savila i oči su
mu se ispunile suzama koje su pretvorile baklje u zvijezde.
Naslijepo je podignuo mač i Brut ga je izbjegao. Salomin je
jauknuo od boli i nemoći dok su mu pucali ukrućeni mišići.
Pokušao je još jedan udarac i potpuno promašio. S lica su mu
kapale krupne kapi znoja dok je stajao, prisiljavajući se da
ustraje.

Brut se odmaknuo, mršteći se u nedoumici. Pokazao je
prema Salominovoj ruci. Na trenutak Salomin se nije usudio

pogledati, ali kad je osjetio da je uboden, oči su mu primijetile
plitku ranu na koži i on je kimnuo da se predaje.

»Ovo mi nije najteža današnja rana, prijatelju. Nadam se
da si nedužan za druge ozljede«, rekao je Salomin tiho.

Brut ga je pogledao s nerazumijevanjem dok je dizao mač
prema gledateljima, odjednom svjestan zgrčena položaja sitnog
čovjeka koji je obično bio veoma okretan. Lice mu se otegnulo
u trenutku užasna razumijevanja.

»Tko je to bio?«

Salomin slegnu ramenima. »Tko može razlikovati jednog
Rimljanina od drugog? Bili su vojnici. Ali to je prošlo.«

Brut je problijedio od gnjeva i sa sumnjom bacio pogled
prema loži odakle ga je Julije bodrio. Krupnim je koracima
otišao s pijeska, gluh za klicanje u njegovo ime.

Za vrijeme dvosatne stanke prije finala, pijesak su čistili

grabljama dok su mnogi građani pošli da se operu i jedu,
uzbuđeno zapodijevajući razgovore. Loža se brzo ispraznila i
Julije je primijetio da je senator Prando otišao prije sina koji se
zatim s Bibilom izgubio u gomili, jedva kimnuvši ocu kad su
pokraj njega prošli.

Julije je čuo Brutov dolazak kad je lelujava masa blizu
lože prepoznala svoga prvaka i pozdravila ga s novim
oduševljenjem. Iako je drhtao od uzbuđenja, Brut je zadržao
dovoljno zdrava razuma da zadjene mač u tok prije nego što će
se primaknuti čuvarima oko lože. Dužnost bi ih primorala da ga
zaustave, bez obzira na njegov novi položaj.

Julije i Servilija brzo su mu prišli i Juliju je čestitanje
zamrlo u grlu kad je vidio izraz na licu svoga prijatelja. Brut je
bio blijed kao krpa od gnjeva.

»Jesi li ti pretukao Salomina?« rekao je resko kad se
popeo. »Jedva je mogao stajati. Jesi li ti to učinio?«

»Ja…« počeo je Julije, zaprepašten. Prekinuo ga je
iznenadan zveket kad su Pompejevi vojnici zauzeli stav pozora i
širom razmaknuli zastor da bi konzul izišao.

Tresući se od zatomljenih osjećaja, Brut je pozdravio i
ukočio se dok ga je Pompej pogledao od glave do pete.

»Ja sam izdao tu zapovijed. Ne zanima me jesi li od toga
imao koristi ili ne. Stranac koji ne pozdravlja ne može očekivati
ništa bolje i zaslužuje još gore. Da se nije našao među
posljednjom četvoricom, sada bi se već njihao na povjetarcu.«

Uzvratio je njihovim zapanjenim pogledima jednakom
mjerom.

»Čak se i stranac može naučiti poštovanju, ja bih rekao. A
sada, Brute, pođi i odmori se za finale.«

Dobivši otpust, Brut je mogao samo dobaciti pogled
isprike svojem prijatelju i majci.

»Možda je bolje bilo pričekati s tim do završetka
natjecanja«, rekao je Julije kad je Brut otišao. Nešto ga je u
Pompejevu gmazovskom pogledu navelo da bude pažljiv u
izboru riječi. Arogancija toga čovjeka bila je veća nego što je do
tada bio toga svjestan.

»Ili sve skupa zaboraviti, možda?« odgovorio je Pompej.
»Konzul je Rim, Cezare. Njemu se nitko ne smije rugati ili
olako s njim postupati. Možda ćeš to s vremenom razumjeti,
ako ti građani dadu priliku da staneš gdje danas ja stojim.«

Julije zausti da upita Pompeja je li se kladio na Bruta i
umuknu točno na vrijeme prije nego što bi sam sebe uništio.
Sjetio se da se Pompej nije kladio; njegov uvrnuti osjećaj časti
spriječio ga je da ne izvuče koristi iz dosuđene kazne.

Odjednom umoran i bolestan od svega, Julije kimnu kao
da razumije, pridržavajući zastor da Servilija i Pompej mogu
proći. Ona ga ni tada nije pogledala, a on je gorko uzdahnuo u
sebi pošavši za njima. Znao je da Servilija očekuje da joj
pristupi nasamo, i premda ga je to žuljalo, drugoga izbora nije
bilo. Njegova se ruka podignula do bisera i on je zamišljeno
opipao njegovu oblinu.

Još zasopljen od jahanja, Julije je duboko udahnuo i zatim

pokucao na vrata. Gostioničar je potvrdio da se Servilija vratila
u sobu i Julije je mogao čuti pljuskanje vode dok se kupala prije
posljednjeg dvoboja. Unatoč uznemirenosti Julije nije mogao
odoljeti prvim svilenim srsima uzbuđenosti kad je čuo kako se
približavaju koraci, ali začuo se glas ropkinje koja je gostima
priređivala kupelj.

»Julije«, odgovorio je na njezin upit. Možda bi njegovi
naslovi potaknuli djevojku da se malo brže pomakne, ali duž
malog hodnika bilo je ušiju i sam je sebi donekle smiješno
izgledao dok se obraćao zatvorenim vratima kao zaljubljen
dječak. Lomio je prste dok je čekao. Ali barem je ta gostionica
kraj gradskih zidina dovoljno blizu da stigne natrag na vrijeme,
pomislio je. Konj mu je žvakao sijeno u maloj konjušnici, a
njemu je trebala samo jedna minuta da Serviliji preda biser, da
oćuti njezine ushićene zagrljaje i s njom se u galopu vrati na
borilište za posljednju borbu u ponoć.

Ropkinja je napokon otvorila vrata i poklonila mu se.
Julije je mogao vidjeti veselost u njezinim očima kad je kraj
njega kliznula u hodnik, ali zaboravio je na nju čim su se iza
njega zatvorila vrata.

Servilija je nosila jednostavnu bijelu haljinu, a kosa joj je
bila smotana i svezana na zatiljku. Dio njega čudio se kako je

imala vremena da našminka lice i namaže ga uljem, ali ipak je
pohitao k njoj.

»Ja ne marim za godine koje nas dijele. Jesu li one bile
važne u Španjolskoj?« upitao je. Prije nego što ju je mogao
dodirnuti, ona je podignula ruku držeći uspravno leđa kao
kraljica.

»Ti ništa ne razumiješ, Julije, i to je jednostavna istina.«

Pokušao je prosvjedovati, ali ona ga je nadglasala
sijevajući očima.

»Znam da bi ovo nemoguće bilo u Španjolskoj, ali sve je
ondje bilo drukčije. Ne mogu objasniti… Bilo je kao da se Rim
nalazi predaleko, i ti si jedini bio važan. Kad sam ovdje,
osjećam godine, desetljeća, Julije. Desetljeća između nas. Jučer
je prošao moj četrdeset treći rođendan. Kada ti budeš u
četrdesetim godinama, ja ću biti starica sijede kose. I sada imam
sijedih, ali prikrivam ih najboljim bojama iz Egipta. Pusti me da
odem, Julije. Ne možemo više dijeliti vrijeme.«

»Ja ne marim za to, Servilija!« rekao je oštro Julije. »Ti si
još lijepa…«

Servilija se neugodno nasmijala. »Još lijepa, Julije? Da,
čudo je što sam sačuvala dobar izgled, iako ti ništa ne znaš o
tome koliko me truda stoji da svijetu pokazujem glatko lice.«

Na trenutak oči su joj se opustile i ona se borila sa suzama.
Kad je opet progovorila, glas joj je bio ispunjen beskrajnim
umorom.

»Neću ti dopustiti da me gledaš dok starim, Julije. Vrati se
svojim prijateljima, prije nego što zovnem ovdašnje čuvare da
te izbace. Pusti me da dovršim odijevanje.«

Julije otvori šaku i pokaza joj biser. Znao je da griješi, ali
tu je kretnju planirao cijelim putem od borilišta i sada je bilo

kao da mu se ruka sama ispružila bez svjesne volje. Ona je od
nevjerice zaklimala glavom prema njemu.

»Sad bih se trebala baciti u tvoj zagrljaj, Julije? Trebala
bih zaplakati i reći da mi je žao što sam ikada pomislila da si
dječak?«

Tresući se od prkosa zgrabila je biser i bacila ga prema
njemu, pogodivši ga u čelo. On se trgnuo i čuo kako se biser
kotrlja u kut sobe, i činilo mu se da taj zvuk beskonačno traje.

Govorila je polagano, kao da se obraća čovjeku bez zdrava
razuma. »A sada iziđi.«

Dok su se vrata zatvarala iza njega, srdito je protrljala oči i
počela tražiti biser po kutovima sobe. Kad ga je stisnula
prstima, podignula ga je prema svjetlosti svjetiljke i njezin se
izraz lica načas smekšao. Usprkos ljepoti, bio je tvrd i hladan u
njezinoj ruci, kao što se i ona pretvarala da je takva.

Servilija je gladila biser jagodicamna svojih dugih prstiju,
misleći na Julija. Još nije navršio tridesetu, i premda se činilo
da ne misli na to, trebat će mu žena da mu rodi sinove. Suze su
svjetlucale na njezinim trepavicama dok je razmišljala o svojoj
uveloj utrobi. Tri mjeseca nije joj tekla krv i život se nije u njoj
micao. Na trenutak se bila usudila ponadati djetetu, ali kad je
izostala još jedna mjesečnica, znala je da je prošlo posljednje
razdoblje njezine mladosti. Neće od nje dobiti sina i bolje je
bilo odagnati ga prije nego što mu se misli okrenu prema djeci
koju mu ona ne može dati. Bolje nego čekati da on nju odbaci.
On se sa svojom snagom tako lagano i dobro nosi da je znala
kako nikada neće razumjeti njezin strah. Duboko je uzdahnula
da se smiri. On će se oporaviti, mladi su se uvijek oporavljali.

Kada su se Brut i Sung pojavili u ponoć, baklje su bile

ponovno napunjene uljem i pješčani je krug svijetlio u tami

borilišta. Kladioničarski su robovi bili tiho povučeni i više se
nije primao novac. Mnogi su građani neprekidno pili tijekom
poslijepodneva iščekujući vrhunac, i Julije je poslao skoroteče
po dodatne vojnike Desete u slučaju da bude nemira na kraju.
Usprkos umoru koji je opsjedao njegov duh, Julije je osjećao
trnce ponosa dok je gledao kako Brut posljednji put podiže
jedan od Cavallovih mačeva. Ta je kretnja imala osobno, bolno
značenje za sve njih koji su je razumjeli.

Julije je bez razmišljanja prstima stisnuo Servilijinu ruku i
zatim ju je ispustio.

Njezino će se raspoloženje promijeniti ako Brut pobijedi,
bio je uvjeren.

Bio je izišao mjesec, blijedi srp je visio nad bakljama u
krugu. Iako je bilo kasno, vijest o finalistima brzo je prostrujala
gradom i sav Rim je bio budan iščekujući konačan ishod. Ako
pobijedi, Brut će se proslaviti, i Julije ironično pomisli kako bi
tada njegov prijatelj gotovo sigurno zasjeo na mjesto konzula
ako bi se kandidirao.

Čim su trubači puhnuli u rogove, Sung je napao bez
upozorenja, pokušavajući odnijeti pobjedu u prvim trenutcima.
Njegova je oštrica bljesnula kad je njome zamahnuo prema
Brutovim nogama i mladi ju je Rimljanin odbio u stranu uz
zvek kovine. Nije krenuo u protunapad i Sung je načas izgubio
ravnotežu. Tanka pukotina njegovih očiju ostala je smirena kad
je slegnuo ramenima i opet krenuo naprijed, prosijecajući
dugačkim mačem krivulju u zraku.

Ponovno je Brut odbio oštricu i zvuk kovine razlegnuo se
poput zvona preko utihnule publike. Svi su očarani promatrali
taj posljednji dvoboj koji je bio toliko različit od svega što su
prije vidjeli.

Julije je još mogao vidjeti šare od srdžbe na Brutovu licu i
vratu, i pitao se hoće li njegov prijatelj ubiti Sunga ili će sam

poginuti dok mu se po glavi motaju misli o lažnoj pobjedi nad
Salominom.

Dvoboj se pretvorio u niz napada i zveketa, ali Brut se nije
pomaknuo ni koraka s početnoga položaja. Kad ga je Sungova
oštrica mogla dosegnuti, blokirao ju je kratkim trzajem mača.
Kad je udarac bio lažan, Brut se nije na nj osvrtao, čak i kad je
šiljak prolazio dovoljno blizu da je mogao čuti kako reže zrak.
Sung je teško disao dok je gomila počinjala podizati glas sa
svakim njegovim napadom, da bi zamuknula pri udarcu i zatim
glasno otpuhivala što je sličilo na izrugivanje. Gledatelji su
mislili da Brut tomu čovjeku drži predavanje o Rimu.

Dok je Julije promatrao, znao je da se Brut bori sa samim
sobom. Želio je gotovo očajnički pobijediti, ali nagrizala ga je
sramota zbog postupka sa Salominom i jedva je odolijevao
Sungu dok je o tome razmišljao. Julije je shvatio da svjedoči
nastupu savršena mačevatelja. Bila je to zapanjujuća istina, ali
dječak kojega je nekoć poznavao sada je postao majstor, veći od
Renija i bilo koga drugoga.

Sung je to znao, dok ga je pekao znoj u očima a Rimljanin
pred njim i dalje mirno stajao. Sungovo se lice prekrilo
nemoćnim gnjevom. Počeo je gunđati pri svakom udarcu, i bez
ikakve svjesne odluke nije više udarao da pusti prvu krv nego
da ubije.

Julije nije više mogao to gledati. Nagnuo se preko ograde i
glasno viknuo svom prijatelju preko pijeska: »Pobijedi, Brute!
Za nas, pobijedi!«

Narod je zaurlao kad ga je čuo. Brut je svojom oštricom
zakvačio Sungovu dovoljno dugo da protivnika udari laktom po
ustima. Krv se vidljivo prolila po Sungovoj blijedoj koži i
čovjek je uzmaknuo korak natrag, zapanjen. Julije je vidio kako
Brut podiže ruku i nešto govori, a Sung je na to odmahnuo
glavom i opet sunuo.

Tada je Brut oživio i gledateljima se učinilo da promatraju
mačku koja se sprema skočiti. Dopustio je da dugački mač
klizne kraj njegovih rebara kako bi probio protivnikovu obranu
i zabio gladius niz Sungov vrat sa svom žestinom svoga gnjeva.
Oštrica je nestala ispod srebrena oklopa i Brut je potom krenuo
preko pijeska ne pogladavši iza sebe.

Sung je gledao za njim s grčem na licu. Lijevom je rukom
zgrabio oštricu pokušavajući viknuti, ali njegova su pluća bila
trake rasječena mesa i samo se promuklo krkljanje moglo čuti u
grobnoj tišini.

Publika je počela klicati i Julije se zbog njih stidio. Stajao
je i grmio zahtijevajući mir, dovoljno snažno da je utišao one
koji su ga mogli čuti. Ostali su za njima potonuli u napeti muk
dok je rimski puk čekao da Sung padne.

Sung je ljutito pljunuo na pijesak, dok mu je sva boja
otjecala s lica. Čak i na udaljenosti moglo se čuti kako mu se
prekida svaki teški udisaj. Polagano, s beskrajnom pomnjom,
otkopčao je oklop i pustio ga da padne. Tkanina ispod njega
bila je promočena i crna na treperavu svjetlu, i Sung ju je
začuđeno promatrao, dok mu je pogled svjetlucao preko redova
Rimljana koji su ga gledali.

»Idemo, kopile jedno«, šapnuo je Renije sam za se.
»Pokaži im kako se umire.«

Sa samrtnom točnosti Sung je zadjenuo svoj dugački mač,
i tada su ga izdale noge pa je pao na koljena. I dalje ih je sve
ukrug gledao, a teški njegovi udisaji bili su kao krici, svaki
kraći od prethodnoga. Onda je pao a gledatelji su odahnuli,
sjedeći kao kipovi bogova u času izricanja presude.

Pompej je rupcem obrisao čelo, klimajući glavom. »Moraš
čestitati svojem čovjeku, Cezare. Nikada nisam vidio boljega«,
rekao je.

Julije ga je hladno pogledao i Pompej je kimnuo kao da
potvrđuje vlastite riječi, zovući čuvare da ga otprate do gradskih
zidina.

18. POGLAVLJE

Bibil je šutke zurio dok je Svetonije koračao gore-dolje

po dugačkoj sobi gdje je primao posjetitelje. Kao svaki dio
kuće, soba je bila ukrašena po Bibilovu ukusu, i čak dok je
gledao Svetonija, uživao je u jednostavnim bojama svake
počivaljke i stupova s pozlaćenim glavama. Nekako ga je
posvemašnja čistoća uvijek smirivala, i kad bi ušao u koju god
prostoriju u vili, znao je na prvi pogled je li sve na svojem
mjestu. Crni mramorni pod bio je toliko sjajno uglačan da je
svaki Svetonijev korak pratila obojena sjena ispod njega kao da
hoda po vodi. Bili su sami, čak su i robove otpustili. Vatra se
odavno ugasila i zrak je bio dovoljno hladan da im se sleđivao
dah. Bibil je želio naručiti vino zagrijano užarenim željezom, ili
neku hranu, ali nije se usuđivao prekinuti prijatelja u šetnji.

Počeo je brojiti okretaje dok je Svetonije nizao krupne
korake, pokazujući napetost skupljenim ramenima i čvrsto
stisnutim šakama na leđima. Bibil je sa zlovoljom podnosio
noćno iskorištavanje svoga doma, ali Svetonije ga je imao u
šaci pa je osjećao da se mora pokoravati, iako je sve više
prezirao toga čovjeka.

Svetonijev opori glas naruši tišinu bez najave, kao da se
gnjev nije više mogao zadržavati u njemu. »Kunem ti se, Bibile,
da sam mogao doći do njega, ja bih ga ubio. Tako mi Jupiterove
glave, kunem ti se!«

»Ne govori tako«, promuca Bibil prestravljeno. Neke se
riječi ne bi smjele izgovarati ni u vlastitoj kući.

Svetonije prekide koračanje kao da je izazvan i Bibil
potonu natrag na pojastučenu počivaljku. Bijela pjena pljuvačke
bila se skupila u kutovima Svetonijevih usta i Bibil je zurio u
njega nemajući snage da otrgne pogled.

»Ne poznaješ ti njega, Bibile. Ne znaš ti kako on glumi
ulogu rimskoga plemića, kao i njegov ujak prije njega. Kao da
je njegova obitelj bila išta više od običnih trgovaca! Laska
onima koji su mu potrebni, navodeći ih da se šepire na njegovu
tragu kao pijetlovi. Oh, ja bih mu pokazao! Majstor je u
pronalaženju onih koji ga vole. Sve utemeljeno na lažima,
Bibile. Vidio sam to.« Zapiljio se u prijatelja kao da očekuje da
će mu protusloviti.

»Njegova taština toliko blješti da ne mogu povjerovati
kako sam ja jedini koji to primjećuje, dok svi stoje u repu da mu
priđu i nazovu ga mladim rimskim lavom.«

Svetonije pljunu na uglačani pod i Bibil tjeskobno pogleda
vlažnu mrlju sline. Svetonije se nacerio dok mu se ogorčenost
pretvarala u ružnu masku na licu.

»Njima je sve to igra - Pompeju i Krasu. Vidio sam to kad
smo se skupa vratili iz Grčke. Grad je bio siromašan, robovi su
bili na rubu najvećeg ustanka u našoj povijesti, a oni su Cezara
postavili za tribuna. Već tada sam morao znati da nikada više
neću vidjeti pravde. Uostalom, što je on učinio da to zasluži?
Bio sam ondje kad smo se borili protiv Mitridata, Bibile. Cezar
nije bio nimalo više vođa nego ja, iako je na to igrao. Mitridat
nam je praktički predao pobjedu, ali nikada nisam vidio Julija
da se borio. Jesam li ti to spomenuo? Nikada ga nisam vidio ni
da je trgnuo mač da nam pomogne kad je krv prštala na sve
strane.«

Bibil uzdahnu. Sve je to već čuo, previše puta da bi brojio.
Jednom mu se učinilo da ga opravdava srdžba, ali svaki put kad

je čuo priču o pritužbama, Cezar je postajao sve veći nitkov
kakvim ga je Svetonije želio prikazati.

»A Španjolska? Oh, Bibile, sve znam o Španjolskoj.
Odlazi onamo ni s čim, a vraća se s dovoljno zlata da se natječe
za konzula, ali tko mu je postavio ikakvo pitanje? Zar nije
doveo sud pod stečaj? Pisao sam čovjeku koji je ondje zauzeo
njegovo mjesto i provjerio sam brojke koje je iznio pred
Senatom. Obavio sam njihov posao, Bibile, radio sam za one
stare budale.«

»Što je čovjek rekao?« upita Bibil dižući pogled s ruku. To
je bio nov dio tužaljke i zanimao ga je. Gledao je kako
Svetonije traži riječi i nadao se da neće opet pljunuti.

»Ništa! Pisao sam mu nekoliko puta i naposljetku mi je
čovjek poslao kratku bilješku, upozorenje da se ne miješam u
poslove rimske uprave. Prijetnja, Bibile, drska mala prijetnja.
Tada sam doznao da je jedan od Cezarovih ljudi. Nema sumnje,
njegove su ruke prljave kao i ruke čovjeka prije njega. Dobro se
pokriva taj Julije, ali ulovit ću ja njega.«

Od umora i gladi Bibil nije mogao odoljeti da ga malko ne
bocne. »Ako postane konzulom, bit će zaštićen od sudskoga
gonjenja, Svetonije, čak i za kapitalne zločine. Tada ga nećeš
moći ni dodirnuti.«

Svetonije se nacerio i oklijevao prije nego što će
progovoriti. Sjetio se kako je promatrao tamne ljudske spodobe
što su išle prema Cezarovoj kući da umore Korneliju i njezine
sluge. Katkada je pomišljao da ga samo to sjećanje sprječava da
ne šene pameću. Bogovi nisu zaštitili Julija toga dana. Julije je
bio poslan u Španjolsku s glasinama o nemilosti, dok je
njegovoj lijepoj ženi prerezan grkljan. Svetonije je tada
pomislio da je napokon utažio svoj gnjev. Kornelijina smrt bila
mu je kao čir koji je prsnuo da bi se sav otrov iscijedio iz njega.

Svetonije uzdahnu zbog gubitka toga mira. Julije je
zlorabio svoj boravak u Španjolskoj opljačkavši zlato te zemlje.
Morali su ga ondje kamenovati na ulici, ali on se vratio i
govorio laži bezazlenim pučanima i pridobio ih. Njegovo
natjecanje u mačevanju pronijelo mu je ime po cijelom gradu.

»Jesu li iznenađeni kad njegov prijatelj pobijedi u
nadmetanju mačevatelja, Bibile? Ne, oni samo praznoglavo
kliču, iako je svatko zdravih očiju mogao vidjeti kako je
Salomin jedva mogao doći do označena mjesta. To je bio pravi
Cezar, onaj koji zna svoj posao. Točno ondje, pred tisućama, a
oni to nisu htjeli vidjeti. Gdje je tada bila njegova dragocjena
čast?« Svetonije se opet ushodao, gazeći pri svakom koraku po
svojoj odraženoj slici. »On ne smije postati konzulom, Bibile.
Učinit ću ono što moram, ali on ne smije proći. Nisi ti moja
jedina nada, prijatelju. Možda odneseš dostatan broj glasova u
jedinici da ga potučeš, ali ja ću naći drugi način ako to ne bude
dovoljno.«

»Ako te ulove da činiš nešto…« poče Bibil.

Svetonije ga ušutka odlučnom kretnjom.

»Radi svoj posao, Bibile, dok ja radim svoj. Maši gomili,
izlazi na sud, održavaj govore.«

»A ako to ne bude dovoljno?« upita on, strahujući od
odgovora.

»Nemoj me razočarati, Bibile. Izdržat ćeš do kraja, osim
ako tvoje povlačenje ne bi pomoglo mojem ocu. Tražim li
previše od tebe? To je sitnica.«

»Ali ako…«

»Umoran sam od tvojih primjedaba, prijatelju«, odgovori
Svetonije blago. »Ako hoćeš, mogu otići k Pompeju i objasniti
mu zašto nisi doličan da budeš rimski konzul. To bi htio,
Bibile? Htio bi da on dozna tvoje tajne?«

»Nemoj«, reče Bibil dok su ga suze pekle u očima. U
takvim prigodama osjećao je samo mržnju prema čovjeku pred
sobom. Svetonije je kaljao sve čega bi se dotaknuo.

Svetonije se primaknu i uhvati ga rukom ispod brade.

»I mali psi mogu ugristi, je li tako, Bibile? Pitam se bi li
me ti izdao? Da, naravno, kad bih ti pružio priliku. Ali ti bi pao
skupa sa mnom, i to teže. I ti to znaš, zar ne?«

Svetonije mu stisnu podvoljak između dva prsta i uvrnu
ga. Bibil se stresao od boli.

»Ti si doista prljavi gad, Bibile. Ali si mi potreban, i to nas
povezuje čvršće nego prijateljstvo, bolje nego krv. Nemoj to
zaboraviti, Bibile. Ti ne bi mogao podnijeti mučenje, a poznato
je da je Pompej u tome temeljit.«

Bibil se istrgnuo i lagano prstima pritisnuo ozlijeđeno
mjesto na vratu.

»Zovni svoju lijepu djecu i naredi im da opet upale vatru.
Ovdje je hladno«, reče Svetonije zažarenih očiju.

U blagovaonici izbornoga stožera Brut je stajao na čelu

stola i držao pehar gledajući prijatelje. Svi su ustali u njegovu
čast, i gorčina koju je osjetio zbog Salomina donekle je jenjala
u njihovu društvu. Julije se susreo s njegovim očima i Brut se
prisilio na smiješak, postiđen što je mogao povjerovati da je
njegov prijatelj odgovoran za premlaćivanje.

»Čemu ćemo nazdraviti?« reče Brut.

Aleksandrija se nakašlja i svi je pogledaše.

»Trebat će nam više nego jedna zdravica večeras, ali prva
mora biti u čast Marka Bruta, prvog mača u Rimu.«

Svi su se nasmiješili i ponovili njezine riječi, a Brut je čuo
duboko Renijevo režanje iznad ostalih glasova. Stari mu je
gladijator dugo govorio odmah nakon njegove pobjede na
natjecanju, i kako je to bio on, Brut je slušao.

Brut podiže pehar i zagleda se u starca, pretvarajući
kretnju u privatno zahvaljivanje. Renije mu se nacerio i Brut je
osjetio kako mu raste raspoloženje.

»Onda sljedeća zdravica mora biti za moju lijepu
zlataricu«, reče on, »koja voli dobra mačevatelja na više
načina.«

Aleksandrija je porumenjela na nastali smijeh i Brut se
zagledao u njezin izrez na grudima.

»Ti si pijan, pohotljivče jedan«, odgovorila je i oči su joj
zasjale od dragosti.

Julije naredi da im se opet napune pehari.

»Za one koje volimo a nisu ovdje«, reče on i zbog nečega
u njegovu glasu svi zamuknuše. Kabera je ležao na katu s
najboljim liječnicima u Rimu kraj sebe, a nijedan nije
raspolagao ni s pola njegova umijeća. Premda je izliječio
Domicija, starac je odmah nakon toga pao i njegova je bolest
bacila sjenu smrti preko cijeloga društva.

Odgovorili su na zdravicu i zatim ušutjeli sjećajući se onih
koje su izgubili. Julije je pomislio i na Serviliju, njegov je
pogled odlutao do prazne stolice koja se za nju čuvala. Protrljao
je mjesto na čelu sjećajući se gdje ga je udario biser.

»Zar ćemo prostajati cijelu noć?« upitao je Domicije.
»Oktavijan bi već morao biti u krevetu.«

Oktavijan je nagnuo pehar i iskapio ga. »Rekli su mi da
mogu dokasna ostati ako budem dobar«, uzvratio je veselo.

Julije je toplo pogledao mladog rođaka dok su sjedali.
Izrástao je u krasna muškarca, iako mu je ponašanje bilo
pomalo grubo. Čak se i Brut osvrnuo na to koliko je puta
Oktavijan viđen u Servilijinoj kući, i očevidno je postajao
nekom vrstom miljenika onih djevojaka. Julije je promatrao
kako se Oktavijan smije nečemu što mu je Renije rekao i
ponadao se da stari gladijator neće biti previše okrutan prema
izvanrednu samopouzdanju toga mladića. Ali ako mlad čovjek
nikada ne bude podvrgnut pravoj kušnji, čekat će ga poslije
dramatična promjena. Mnogo je bilo stvari koje bi Julije
mijenjao u vlastitoj prošlost, ali znao je da bi bez njih i dalje bio
onaj srditi ponosni dječak kojega je Renije uvježbavao. Užasno
je bilo i pomisliti na to, ali nadao se da će Oktavijan barem
donekle upoznati bol da ga prevede u zrelost. Poznavao je samo
takav način, i dok je Julije mogao lako zaboraviti svoje uspjehe,
znao je da su ga oblikovali njegovi promašaji.

Hrana je došla na Julijevim srebrenim pladnjevima
podrijetlom iz Španjolske. Svi su za stolom bili gladni i dugo
vremena nitko nije govorom prekinuo blage zvukove usta koja
žvaču.

Brut se nagnuo na stolici i rukom zaklonio podrigivanje.

»Onda, hoćeš li postati konzulom, Julije?« upitao je.

»Ako glasuju u dovoljnom broju«, odgovorio je Julije.

»Aleksandrija ti pravi konzulsku kopču za plašt. Jako je
lijepa«, nastavio je Brut.

Aleksandrija je naslonila glavu na ruku. »Iznenađenje,
sjećaš li se, Brute? Rekla sam da će to biti iznenađenje. Što je to
tebi točno značilo?«

Brut se nagnu i stisnu joj ruku. »Oprosti. Ali krasna je
doista, Julije.«

»Nadam se da će mi se pružiti prilika da je nosim. Hvala
ti, Aleksandrija«, odgovori Julije. »Volio bih da mogu biti
siguran u pobjedu kao Brut.«

»Zašto ne bi bio? Izgubio si na Forumu samo jedan slučaj
koji nitko ne bi mogao dobiti. A dobio si tri koja si trebao
izgubiti. Tvoji ljudi svake večeri na ulicama govore o tebi i
izvješća su dobra.«

Julije kimnu, razmišljajući o dugovima koje je nagomilao
da bi to postigao. Zlato koje je dobio od Pompeja iščeznulo je
za nekoliko kratkih dana kampanje. Usprkos izvanrednoj slavi
koju je time postigao, bilo mu žao zbog nekih nepromišljenih
troškova, napose zbog kupljena bisera. Još gore je bilo gledati
kako lihvari postaju s njim prisni dok su se dugovi povećavali.
Ponašali su se kao da ga djelomice posjeduju i on je čeznuo za
danom kad će se osloboditi njihovih gramzivih ruku.

Rumen od vina, Brut je ponovno ustao. »Moramo još
jednom nazdraviti«, rekao je. »Za pobjedu, za časnu pobjedu.«

Svi su skočili na noge i podignuli pehare. Julije je požalio
što ih njegov otac ne može vidjeti.

19. POGLAVLJE

Velika se svečanost osjećala u golemu mnoštvu koje je

izišlo iz grada da glasuje. Julije je s ponosom promatrao kako se
razvrstavaju po izbornim jedinicama i nose voštane tablice do
birališnih mjesta gdje su ih diribitores12 spremali u košare za
prebrojavanje. Grad se vidio na obzoru, dok se sa zapadne
strane daleka zastava na brežuljku Janikulu visoko dizala kao
znak da je grad siguran i zatvoren dok traju izbori.

Nemoguće je bilo zaspati prethodne noći. Kad su auguri
bili spremni izići i posvetiti zemljište, Julije je bio s njima na
gradskim vratima, nervozan i čudno lakomislen dok ih je
promatrao kako spremaju noževe i vode velikog bijelog bika iz
grada. Sad je njegovo klonulo tijelo ležalo blizu mjesta gdje je
Julije šutke stajao pokušavajući procijeniti raspoloženje gomile.
Mnogi su mu kimnuli i nasmiješili se dok su pružali glasove da
se ubace u vrbove košare, ali Julije je malo u tome uživao.
Brojit će se samo glasovi njihovih izbornih jedinica, a kako su
bogatiji slojevi prvi glasovali, Prando je već vodio sa sedam
prema četiri ispred Bibila. Nijedna od jedanaest prvih jedinica
nije se izjasnila za Julija, i on je osjećao kako mu znoj teče
ispod pazuha pod togom kad je počinjala rasti dnevna toplina.

Već je znao da će najteže biti pridobiti glasove
najbogatijih slobodnjaka, ali gledati stvarnost svakog izgubljena
glasa bilo je gorko iskustvo. Konzuli i kandidati stajali su kraj
njega u dostojanstvenoj skupini, ali Pompej nije mogao skrivati
koliko mu je zabavno pa je čavrljao s robom koji mu je pružao
pehar hladna pića.

Julije je s mukom zadržavao ugodan izraz na licu. Unatoč
svim njegovim pripremama, rani glasovi su mogli utjecati na
kasnije jedinice i ishod bi za njega mogao biti katastrofalan. Po
prvi put nakon povratka u grad pitao se što će učiniti ako izgubi
izbore.

Ostane li u gradu kojim bi vladali Bibil i Prando, to bi bio
njegov kraj, u to je bio uvjeren. Pompej bi našao načina da ga
uništi, ako to ne bi učinio Svetonije. Bio bi prisiljen moliti
položaj u nekoj očajnoj rupi na rubovima rimskih pokrajina.
Julije je nesvjesno klimao glavom dok su njegove misli doticale
sve gore i gore mogućnosti prateći izvikivanje glasova.
Prandovi i Bibilovi pristaše klicali su nakon svakog uspjeha i
Julije se silom morao smiješiti u znak čestitanja, iako se osjećao
kao da pije kiselinu.

Rekao je samu sebi da ništa ne može učiniti i nakon toga
je našao trenutačan mir. Rimljani su glasovali u malenim
drvenim pregradcima i predavali preokrenute tablice da
diribitores ne vide znakove koje su napravili. Nije moglo biti
nikakve prisile na tom stupnju, i svako mito ili spletka postajali
su ništavni kad su građani stajali sami i dvaput utiskivali znak
uz odabrana imena. Unatoč tomu ljudi u gomili čuli su svaki
ishod i svi će uskoro glasovati skupa s mnoštvom ispred njih.
Na mnogim izborima Julije je vidio kako se siromašniji staleži
šalju natrag u Rim čim bi se postigla većina. Molio se da toga
dana ne bude takav slučaj.

»… Cezar«, izviknuo je službenik, i Julije je naglo
podignuo glavu da čuje. Bilo je to na kraju prvog staleža i on je
dobio posljednji njihov glas. Sada će doći na red oni s manje
imovine i bogatstva. I dok se smiješio, grizao se iznutra
nastojeći da to ne pokazuje. Najveću je podršku imao među
najsiromašnijima koji su u njemu vidjeli čovjeka koji se sam
uspeo do toga položaja. Ipak, ne osvoji li više glasova kod

bogatijih, njegov narod neće ni dobiti priliku da zagrebe po
vosku kraj njegova imena.

Rezultati drugog staleža bili su ujednačeniji i Julije je stao
malo uspravnije kad je čuo da njegov broj raste s drugima.
Prando je vodio ispred Bibila sa sedamnaest prema četrnaest,
dok se pet jedinica izjasnilo za Julija povećavajući njegove
nade. Vidio je da ne pati samo on. Svetonijev je otac problijedio
od izvanredne napetosti i Julije je slutio da njegov susjed želi to
mjesto jednako žarko kao on. I Bibil je bio nervozan, oči su mu
povremeno klizile do Svetonija, gotovo kao da ga moli za
milost.

Tijekom sljedećeg sata vodstvo se triput mijenjalo i na

kraju je Svetonijev otac pao na treće mjesto i daleko zaostao.
Julije je vidio kako Svetonije oštrim korakom prilazi Bibilu.
Debeli se Rimljanin odmaknuo, ali Svetonije ga je zgrabio za
mišicu i nešto mu oštro šapnuo na uho. Zahvaljujući njegovoj
srdžbi svi su to čuli, a Bibil je pomodrio u licu.

»Odustani, Bibile. Smjesta moraš odustati!« zarežao je
Svetonije na njega, ne osvrćući se na Pompejev pogled.

Bibil je nervozno kimnuo, sav u grču, ali Pompej je
spustio krupnu ruku na njegova pleća, kao da ondje nije bilo
Svetonija koji se žurno odmaknuo da ne dođe u dodir s
konzulom.

»Nadam se da ne razmišljaš o napuštanju borilišta,
Bibile«, rekao je Pompej.

Bibil je ispustio zvuk koji je mogao biti nekakav odgovor,
ali Pompej se nije zaustavio da ga čuje.

»Postigao si lijep uspjeh u prvim staležima, i to bi mogao
još poboljšati prije završetka. Izdrži do kraja i tko zna? Ako i ne
uspiješ, uvijek ima mjesta za stare obitelji u Senatu.«

Bibil je navukao bolestan izraz preko lica i Pompej ga je
potapšao udaljujući se od njega. Svetonije se okrenuo ne
pokušavajući ga ponovno nagovarati i hladno je gledao kako
Bibil dobiva još tri glasa.

Oko podne svaki je glas pozdravljalo klicanje dok su

vinari prodavali svoj proizvod žednoj gomili. Julije je osjećao
kako je dovoljno sposoban da se opusti i popije pehar vina, ali
nije ga mogao okusiti. Razmjenjivao je prazne riječi s Bibilom,
a senator Prando držao se postrance i samo ukočeno kimao kad
bi mu Julije čestitao na osvojenom glasu. Svetonije nije bio
nimalo vješt u skrivanju emocija kao njegov otac, i Julije je
stalno osjećao njegov pogled na sebi što mu je išlo na živce.

Kad je sunce minulo zenit, Pompej je naredio da se
razapnu platna radi hladovine. Stotinu je izbornih jedinica
glasovalo i Julije je bio drugi sa sedamnaest glasova ispred
Pranda. Kako su stvari stajale, Bibil i Julije će osvojiti mjesta, i
svjetina je počinjala otvorenije iskazivati svoje pristajanje,
kličući i gurajući jedni druge da bi vidjeli kandidate. Julije je
tada vidio kako Svetonije izvlači veliku crvenu krpu ispod toge
i njome briše čelo. Bila je to čudna nametljiva kretnja i Julije se
tmurno nasmiješio bacivši pogled prema zapadu gdje se mogla
vidjeti zastava na Janikulu.

S Janikula se dobro mogao vidjeti čitav grad i njegova
okolica. Visok jarbol uzdizao se iz kamenog postolja na najvišoj
točki, i ljudi koji su bdjeli nad sigurnosti grada nikada nisu s
njega skidali pogled. Bila je to obično laka dužnost i više je
dolikovala drevnim danima kad se grad nalazio u trajnoj
opasnosti od okolnih plemena. Te je godine Katilinina urota
potvrdila stalnu potrebu da se bdije, i oni koji su ždrijebom
dobili taj zadatak bili su budni i pozorni. Bila su šetorica, četiri
mladića i dva veterana iz Pompejeve legije. Raspravljali su o

kandidatima dok su jeli hladan ručak, uživajući u prekidu
uobičajenih dužnosti. U suton će završiti službu uz zvuke
dugačkog roga i svečano spuštanje zastave.

Nisu vidjeli ljude koji su iza njih puzali uz brežuljak sve
dok kamenčić nije udario o stijenu i otkotrljao se niz strmu
padinu ispod vrha. Mladići su se okrenuli da vide koja ih
životinja uznemiruje, i jedan je uzviknuo s upozorenjem videći
kako se gore veru naoružani ljudi. Bilo ih je sedam: krupni
razbojnici puni ožiljaka koji su iskesili zube ugledavši malen
broj branitelja.

Pompejevi su ljudi skočili na noge, razbacavši hranu i
prevrnuvši glineni vrč s vodom koja je potamnila prašno tlo.
Čim su trgnuli mačeve bili su opkoljeni, ali znali su svoju
dužnost i prvi je razbojnik pao kao pokošen kad se previše
približio. Ostali su nasrnuli režeći, ali tada se drugi jedan glas
prolomio zrakom.

»Stanite! Tko se makne poginut će«, viknuo je Brut. Trčao
je prema njima s dvadeset vojnika za petama. Čak da je bio
sam, bilo bi dovoljno. Malo ih je bilo u Rimu koji ne bi
prepoznali njegov srebreni oklop ili osvojeni mač sa zlatnim
drškom.

Razbojnici su se smrznuli. Bili su to kradljivci i ubojice, i
nikakvo ih iskustvo nije pripremilo da se suoče s vojnicima
svoga grada. Trebao im je samo časak da se okane napada na
zastavu i trkom razbježe u svim pravcima niz strme padine.
Dvojica su izgubila tlo pod nogama i kotrljala se, odbacivši
oružje u panici. Kad je Brut stigao do jarbola, bio je lagano
zadihan, a Pompejevi su ga vojnici pozdravili zajapurenih lica.

»Bila bi sramota da nam je izbore prekinula šaka lupeža,
zar ne?« rekao je Brut gledajući za sve manjim figurama
bjegunaca.

»Siguran sam da bismo ih Slani i ja mogli zadržati«,
odgovori jedan Pompejev čovjek, »ali ovi mladići su dobri
dečki i vjerojatno bismo izgubili jednoga ili dvojicu.« Čovjek
zastade kad mu je postalo jasno da nije baš pristojan prema
onima koji su im priskočili u pomoć. »Bilo nam je drago kad
smo te vidjeli, gospodine. Zar ćeš ih pustiti da umaknu?«

Legionar se s Brutom primaknu rubu, gledajući kako
napreduju razbojnici ispod njih. Brut odmahnu glavom.

»U podnožju imam nekoliko jahača. Neće stići do grada.«

»Hvala ti, gospodine«, odgovori vojnik i tmurno se
nasmiješi. »Nisu ni zaslužili.«

»Možeš li vidjeti koji kandidat u ovom času gubi?« upita
Brut žmireći prema tamnoj masi građana u daljini. Mogao je
razabrati gdje stoji Julije i vidjeti kako se crvena mrlja
pojavljuje na jednom čovjeku pokraj njega. Kimnuo je od
zadovoljstva. Julije je imao pravo.

Pompejev vojnik slegnu ramenima. »Ne možemo mnogo
vidjeti odavde, gospodine. Misliš li da je crvena krpa bila
njihov znak?«

Brut se nasmija. »Nikada to nećemo moći dokazati, znaš.
Možda bi trebalo pridobiti one lupeže s malo zlata, da se okrenu
protiv gospodara. Mnogo bolje nego da se njihova trupla ostave
strvinarima, što kažeš?«

Vojnik se ukočeno nasmiješio. Znao je da njegov general
ne voli toga čovjeka, ali srebreni mu je oklop ulijevao
strahopoštovanje. Moći će svojoj djeci pričati kako se
razgovarao s najboljim mačevateljem u Rimu.

»Daleko bolje, gospodine«, rekao je, »ako tako učine.«

»Oh, mislim da hoće. Moji jahači znadu biti veoma
uvjerljivi«, odgovorio je Brut promatrajući zastavu koja je
lepršala na povjetarcu iznad njegove glave.

Svetonije pogleda najusputnije što je mogao prema zastavi

na Janikulu. Još se vijorila! Zagrizao je donju usnu od ljutnje,
pitajući se bi li trebao još jedanput izvući crvenu krpu ispod
toge. Zar su zaspali? Ili su samo uzeli njegov novac i sada sjede
u nekoj krčmi gdje se opijaju kao svinje? Pomislio je da
raspoznaje ljude kako se miču po tamnom hrptu i pitao se jesu li
ljudi koje je unajmio mogli vidjeti njegov znak. U tom času
opazi kako mu se Julije smiješi, kao da pogledom potvrđuje da
zna svaku njegovu misao. Svetonije pusti da mu ruke padne niz
bok i ukoči se, bolno svjestan rumenila koje se razlijevalo po
njegovu vratu i obrazima.

Oktavijan je ležao u visokoj travi, dok je kraj njega na

zemlji konj duboko i polagano disao. Mjesecima su
extraordinarii uvježbavali konje da budu u neprirodnim
položajima, i sada su trebali samo položiti ruku na njihove
mekane nozdrve da ih smire. Gledali su kako razbojnici klize i
skaču niz Janikul i Oktavijan se nacerio. Julije je imao pravo
rekavši da bi neki ljudi mogli pokušati spustiti zastavu ako bi
izbori krenuli protiv njih. Iako je to bio jednostavan potez,
posljedice bi bile katastrofalne. Građani bi pohitali natrag u
grad i izbori bi se poništili. Možda bi čitav mjesec dana prošao
prije nego što bi se opet okupili, a za to bi se vrijeme mogle
promijeniti mnoge stvari.

Oktavijan je čekao dok se bjegunci nisu primaknuli, zatim
je lagano zazviždao, prebacivši nogu preko sedla dok mu je
konj ustajao. Preostala dvadesetorica glatko su se uzvinula s
njim, našavši se u sedlima prije nego što su im se konji potpuno
uspravili.

Lupežima se u trku učinilo kao da je pred njima čitavo
naoružano konjaništvo izronilo iz zemlje. Njih sedmoricu je

istog trena obuzela panika te su pali ničice ili podignuli ruke na
predaju. Oktavijan je isukao mač gledajući ih u oči. Njihov ga
je vođa obeshrabreno pogledao, zatim okrenuo glavu i pljunuo
u visoku travu.

»Samo naprijed. Završimo s tim«, rekao je.

Usprkos prividnu pomirenju sa sudbinom, lopov je bio
potpuno svjestan položaja jahača i opustio se tek kad je svaki
mogući put uzmaka bio zapriječen. Čuo je da čovjek može biti
brži od konja na kratku razmaku, ali dok je gledao sjajne konje
oko sebe to mu nije izgledalo vjerojatno.

Kad im je oduzeto nekoliko posljednjih mačeva, Oktavijan
je odvezao kacigu sa sedla i stavio je na glavu. Perjanica se
blago njihala na povjetarcu, povećavajući njegovu visinu i
dajući mu opasan izgled. Pomisli kako je kaciga vrijedila dobar
dio njegove plaće koji je otišao na kupovinu. Sada su ga
razbojnici listom gledali, čekajući nju s jezom naređenje da
budu sasječeni.

»Ne očekujem da će se ikada podignuti optužnica protiv
vašega gospodara«, rekao je Oktavijan.

Vođa je opet pljunuo. »Ne znam nikakva gospodara,
vojniče, osim možda srebra«, rekao je i lice mu je iznenada
poprimilo lukav izgled sluteći da se nešto sprema.

»Bila bi sramota ako bi se izvukao čak i bez dobrih batina,
što kažeš?« bezazleno je upitao Oktavijan.

Razbojnici su kimnuli, jer je i najsporiji među njima
počinjao shvaćati da neće doći naređenje da ih pobiju.

»Ja ga mogu pronaći, ako nas pustiš«, rekao je njihov vođa
pokušavajući zatomiti nadu. Čovjek odrastao u gradu osjećao je
nekakav užas pred konjima. Nikada zapravo nije ni vidio koliko
su veliki pa se sav stresao kad je jedan zafrktao iza njega.

Oktavijan je bacio zveckavu kesicu u zrak i čovjek ju je
uhvatio, osjetivši njezinu težinu prije nego što će nestati u
njegovim njedrima.

»Izvršite posao znalački«, rekao je Oktavijan ustuknuvši s
konjem da ostavi prolaz za ljude. Neki su pokušali pozdraviti
dok su hodali između jahača i polazili natrag prema gradu.
Nijedan se nije usudio pogledati iza sebe.

Prije nego što je glasovala posljednja izborma jedinica,

Julije je znao da su on i Bibil osvojili konzulska mjesta za iduću
godinu. Sjetio se gibanja pčela kad su se senatori okupili oko
njih dvojice i on se nasmiješio videći izraz zadovoljstva na
Bibilovu licu.

Julija su tapšali po ramenima i stezali mu ruku bezbrojni
ljudi koje je jedva poznavao, i prije nego što je potpuno
razumio promjenu u svojem položaju, primao je pitanja i
zahtjeve za budući rok službe, čak su mu govorili koje mu se
mogućnosti otvaraju za ulaganja. Građani Rima, obavljajući
formalnu dužnost kao comitia centuriata,13 odredili su dva nova
čovjeka kojima će polagano krv sisati, i Julije je osjećao kako
ga opterećuje i ljuti njihova pozornost. Gdje su ti nasmiješeni
pristalice bili kad je vodio kampanju?

U usporedbi s plitkom srdačnosti članova Senata, čestitke
od strane Pompeja i Krasa pružile su mu pravo zadovoljstvo,
osobito kad je znao da bi Pompej radije grizao staklo nego
izgovorio koju riječ. Julije je stisnuo ponuđenu ruku ne
pokazujući nikakva oduševljenja, dok su mu se misli već bavile
budućnošću. Bez obzira na to koga su građani izabrali da vodi
Senat, konzuli na odlasku imali su i dalje moć u gradu. Samo bi
ih budala prezrela u trenutku trijumfa.

Gradski službenik se popeo na malu platformu da raspusti
posljednje jedinice. Pognuli su glave dok im je glasno izricao
zahvalnu molitvu, završavajući s tradicionalnom zapovijedi:
»Discedite!«14

Građani su učinili kako im je rečeno i raspršili se, smijući
se i zbijajući šale dok su se zapućivali prema zapečaćenu gradu.

Svetonije i njegov otac iskazali su poštovanje i Julije je s
njima toplo govorio, znajući da je to prigoda za popravljanje
mostova koji su porušeni za vrijeme kampanje i u prošlosti.
Mogao je sebi dopustiti takvu gestu i činilo se da Prando
prihvaća njegove dobre želje dok se lagano klanjao
novoizabranom rimskom konzulu. Njegov sin Svetonije gledao
je ravno kroz njega, lice mu je bilo blijedo od poraza.

Pompejevi su ljudi doveli konje i Julije je podignuo
pogled kad mu je pružena uzda. S leđa sivoga konja gledao ga
je odozgor Pompej, s neodgonetljivim izrazom lica.

»Proći će još sati prije nego što se sastane Senat da potvrdi
izbore, Julije. Ako sada pojašeš s nama, Kurija će biti samo za
nas.«

Kras se sagnuo niz vrat svoga konja da s njim prisnije
govori. »Hoćeš li mi još jedanput povjerovati?«

Julije je pogledao obojicu, osjećajući među njima laganu
napetost dok su čekali njegov odgovor. Nije oklijevao,
uzvinuvši se u sedlo i podižući ruku prema okupljenim ljudima
koji su promatrali što se među njima zbiva. Klicali su mu dok
se okretao i pojurio niz prostrano polje s drugom dvojicom, dok
je Pompejeva konjanička centurija krenula za njima kao pratnja.
Pred njima se razmicalo mnoštvo a njihove su sjene padale iza
njih.

20. POGLAVLJE

Grad je bio čudnovato prazan bez birača dok su tri

čovjeka jahala kroz puste ulice. Julije se sjetio olujne noći kad
je sišao u zatvorske ćelije i vidio mučenje Katilininih ljudi.
Pogledao je Krasa kad su sjahali pred Senatom, i starac je
podignuo obrve pogađajući razlog pozornosti.

Julije nikada nije ušao u senatsku zgradu a da je nisu
ispunjavali ljudi u klupama. Izvanredno je odjekivala, vraćajući
svaki koračaj dok su zajedno zauzimali mjesta kraj govornice.
Vrata su ostala otvorena i sunce je prodiralo u obliku zlatne
pruge tako da su mramorni zidovi izgledali lagano i prozračno.
Julije se naslonio na tvrdu drvenu klupu s osjećajem beskrajna
zadovoljstva. Tek je počinjao bivati svjestan svoga izbora i
jedva se susprezao da se pri toj pomisli ne nasmiješi sam sebi.

»Kras i ja mislimo da bi nam svima mogao biti koristan
privatan razgovor prije zasjedanja Senata«, počeo je Pompej.
Ustao je i počeo koračati dok je govorio. »Ostavljajući po strani
cvjetne riječi za publiku, među nama trojicom ima malo
prijateljstva. Postoji poštovanje, nadam se, ali nema velike
ljubavi.« Zastao je, a Kras je slegnuo ramenima. Julije ništa nije
rekao.

»Ako ne postignemo nekakav dogovor za sljedeću
godinu«, nastavio je Pompej, »očekujem da će to biti izgubljeno
vrijeme za grad. Vidjeli ste kakav utjecaj ima Svetonije na
Bibila. Čitav je Senat godinama slušao njegovo blejanje protiv
tebe. Oni će zajednički odgađati ili ometati sve što predložiš

tako da se ništa ne bude moglo učiniti. To neće biti dobro za
Rim.«

Julije pogleda čovjeka, sjetivši se kako su se prvi put sreli
upravo u toj dvorani. Pompej je bio nenadmašan taktičar na
bojištu i u Senatu, ali sada se skupa s Krasom suočavao s
gubitkom moći i poštovanja što su ih uživali. To je bio pravi
razlog toga privatnog sastanka, a ne briga da se što bolje
iskoristi Julijeva konzularna godina. Nagodba je jamačno bila
moguća, ako bi našao uvjete koji će svu trojicu zadovoljiti.

»Već sam o tome razmišljao«, rekao je Julije.

Svetonije je jahao natrag prema konjušnicama krčme blizu

gradskih vrata gdje je uzeo sobu za dan izbora. Njegov je otac
jedva s njim progovorio i samo je kimnuo kad mu je Svetonije
izrazio žaljenje zbog poraza. Senator Prando je brzo i šutke
pojeo obrok prije nego što će poći gore u sobu, ostavljajući sina
da utapa vlastito izjalovljenje nada u jeftinu vinu.

Otvorila su se vrata krčme i Svetonije podignu pogled,
nadajući se da će ugledati Bibila koji dolazi da mu se pridruži.
Njegov se prijatelj bez sumnje vratio u svoju palaču u središtu
grada i sad ga nije bilo briga ni za što na svijetu dok su ga
masirali njegovi privlačni robovi. Svetonije još nije bio počeo
uzimati u obzir što sve povlači za sobom izbor Bibila za
konzula. Najprije je u panici pomislio kako će zbog imuniteta
njegova položaja izgubiti vlast nad tim čovjekom, ali to je istog
časa odbacio. Imao imunitet ili ne, Bibilu će utjerivati strah u
kosti mogućnost da njegove navike postanu općenito poznate u
gradu. Možda bi moglo biti i korisno imati debelog prijatelja na
čelu Senata. To nije bilo ono što je planirao, ali moglo bi biti
zanimljivo imati konzula koji će ga slijepo slušati.

Došljak je bio stranac i Svetonije ga je zanemario nakon
prvog pogleda. Bio je previše pijan da bi se trgnuo kad se
čovjek nakašljao i počeo govoriti.

»Gospodine, momak u konjušnici kaže da nešto nije u
redu s tvojim konjem. On misli da mu se zabio trn u kopito.«

»Dat ću da ga bičuju bude li tako«, odsjekao je Svetonije i
naglo ustao. Jedva je primjećivao čvrst stisak na ramenu koji je
njime upravljao kad su iz krčme izišli u tamu.

Noćni je zrak donekle odagnao vinsku maglu iz njegovih
misli, i on se istrgnuo iz ruke koja ga je obgrlila kad su ušli u
niske konjušnice. Ondje su bili neki ljudi, previše njih da bi se
brinuli o konjima. Cerili su mu se dok je hladna panika
obuzimala njegovu uzavrelu krv.

»Što želite? Tko ste vi?« proderao se Svetonije.

Vođa razbojnika istupio je iz sjene i Svetonije je
uzmaknuo pred izrazom na licu toga čovjeka.

»Ovo je samo moj posao, ja odradim ono za što sam
plaćen, kad mogu«, rekao je zakoračivši prema mladom
Rimljaninu.

Svetonija su čvrsto držali za obje mišice kad se počeo
otimati, a jedna ruka mu je začepila usta.

Vođa je prijeteći stisnuo šake.

»Ugasite svjetiljke, momci. Za ovo mi ne treba svjetla«,
rekao je i u iznenadnoj tami začulo se potmulo bubnjanje teških
udaraca.

Julije požali što se prethodne noći nije naspavao.

Pritiskivao ga je umor, ali sada, više nego ikada, morao je biti
oštrouman u pregovorima s ta dva čovjeka.

»Vas dvojica skupa i dalje raspolažete s dovoljno potpore
u Senatu da možete provesti sve što želite.«

»Osim ako ne bude konzulova veta«, smjesta odgovori
Pompej.

Julije slegnu ramenima. »Nemojte se na to obzirati. Ja ću
se pobrinuti za Bibila kad dođe vrijeme.«

Pompej trepnu prema njemu a Julije nastavi.

»Bez te smetnje, dovoljna je vaša stranka u Senatu. Pitanje
je samo što vam ja moram dati da bih osigurao vašu potporu.«

»Ja ne mislim…« poče Kras ukočeno, ali Pompej podiže
ruke.

»Pusti ga da govori, Krase. Nas dvojica smo o tome
dovoljno raspravljali ne našavši rješenja. Želim čuti što je
njemu na pameti.«

Julije se osmjehnu zbog njihove pohlepe. »Kras želi
trgovinu. Mogli bismo mu zajamčiti apsolutan monopol u svim
rimskim zemljama. Dozvolu na dvije godine, recimo. Imao bi u
šaci svaku kovanicu u našim posjedima, i čvrsto vjerujem da će
se ukupno bogatstvo povećati pod njegovom čvrstom rukom.
Koliko ja poznajem Krasa, rimska će riznica nabreknuti za
manje od godinu dana.«

Kras se nasmiješio toj laski, ali nije se moglo reći da je
naročito ganut. Julije se nadao da će starac pasti u iskušenje kad
mu se ponudi samo dozvola, ali nagodba je morala svakoga
zadovoljiti ili bi pala na prvom ispitu.

»Ali možda to nije dovoljno?« reče Julije, promatrajući ih
pozorno.

Pompejeve su oči zasjale od zanimanja a Kras se duboko
zamislio. Čudesno ga je opajala ideja o posvemašnjem nadzoru
nad trgovinom i znao je bolje nego Julije što bi mogao postići s

tim ovlaštenjem. Jednim udarcem njegovi bi konkurenti pali na
prosjački štap, a njihove bi kuće i robovi otišli na dražbu. Za
kratko vrijeme mogao bi utrostručiti zemljišne posjede i
raspolagati najvećom trgovačkom flotom na svijetu. Mogao bi
zanemarivati gubitke u olujama i slati svoje brodove u daleke
zemlje, u Egipat i Indiju, čak do bezimenih mjesta. Ništa se od
toga nije pokazalo na njegovu licu. Kras se pomno namrštio da
pokaže tomu mladiću kako ga još mora nagovarati, dok mu se
duh naslađivao mišlju na flotu koju će okupiti.

»A što ti tražiš za sebe, Julije?« reče Pompej s
nestrpljenjem.

»Želim šest mjeseci u Senatu, da radim s vama uz
uzajamnu potporu. Obećanja koja sam dao rimskom narodu
nisu bila isprazna. Želim provesti nove zakone i uredbe. Neke
će promjene uznemiriti tradicionalnije članove Senata i moram
imati vaše glasove da nadjačam njihove primjedbe. Narod me je
izabrao, nemojmo dopustiti da nas spriječi Bibil ili čopor
krezubih staraca.«

»Ne vidim koja je moja korist u ovakvoj nagodbi«,
napomenu Pompej.

Julije podiže obrve. »Osim dobrobiti Rima, naravno.«
Nasmiješio se da ublaži žalac kad se Pompej zacrvenio, znajući
da bi sve mogao izgubiti s jednim pogrješnim korakom.

»Tvoje su želje prilično jednostavne, prijatelju moj«,
nastavio je Julije. »Ti hoćeš položaj diktatora, iako bi se možda
opirao tom imenu. Kras i ja poduprijet ćemo svaki prijedlog
koji podneseš u Senatu. Među nama rečeno, mogli bismo imati
cijeli Senat pod nogama.«

»To nije sitnica«, reče Pompej mirno. Julijev je prijedlog
potpuno potkopao njegovu nakanu da ima dvojicu konzula koji
će jedan drugoga sprječavati, ali Pompej nije imao snage da to
spomene.

Julije kimnu. »Ne bih to ponudio kad bih mislio da si
manji čovjek, Pompeju. Razmimoilazili smo se u prošlosti, ali
nikada nisam posumnjao u tvoju ljubav prema ovom gradu, a
tko te bolje poznaje od mene? Skupa smo uništili Katona, sjećaš
se? Pod tobom Rim neće patiti.«

Laska je možda bila malko očita, iako je Julije na svoje
iznenađenje zaključio da on barem djelomice u nju vjeruje.
Pompej je vojskovođa i branit će interese Rima, odlučno i
snažno, iako ih nikada neće proširiti.

»Ja ti ne vjerujem, Cezare«, reče Pompej bez uvijanja.
»Sva ta obećanja mogu se svesti ni na što ako ne budemo čvrsto
povezani.« Zastao je i malko se nakašljao. »Trebam tvoj zalog
dobre volje, dokaz tvoje potpore koji je nešto više nego zrak.«

»Reci mi što želiš«, reče Julije i slegnu ramenima.

»Koliko je stara tvoja kći?« upita Pompej. Lice mu je bilo
smrtno ozbiljno i Julije je smjesta razumio što hoće reći.

»Deset godina«, odgovorio je. »Premlada za tebe,
Pompeju.«

»Neće uvijek biti premlada. Veži se svojom krvlju uza me
i prihvatit ću tvoja obećanja. Moja je žena u grobu više od tri
godine, a čovjek nije stvoren da bude sam. Kad joj bude
četrnaest, pošalji mi je i ja ću se njome oženiti.«

Julije protrlja oči. Toliko je mnogo ovisilo o sklapanju
ugovora s dvojicom starih vukova. Kad bi njegova kći bila
jedan od njegovih vojnika, znao je da bi je žrtvovao ne
razmišljajući ni trenutka u igri s takvim ulozima.

»Šesnaest. Bit će ti mladenka sa šesnaest godina«, reče
naposljetku.

Pompeju zasjaše oči i on kimnu, pružajući ruku. Julije je
osjetio hladnoću kad ju je stisnuo. Dobio je obojicu, bude li
mogao složiti završne dijelove, ali problem Krasa još mu je