Conn Iggulden - Imperator 03 - Polje mačeva

se uda u njegovoj odsutnosti, ali otada ništa nije čuo. Bez obzira
na to je li ih čitala ili nije, pisma su mu bila melem na savjesti i
Brut ga je poticao da ustraje.

Dolazili su u napast da skupe nekoliko konja i odjašu do
svoga grada, ali Julije je bio svjestan promjena koje su se mogle
dogoditi dok njega nije bilo. Bez konzularnog imuniteta bio bi
ondje ranjiv, a zatekao bi mnogo neprijatelja. Iako mu je Senat
ostavio položaj tribuna, to ga ne bi spasilo od optužbi da je ubio
Ariovista ili prekoračio ovlaštenja s onu stranu Rajne. Senat mu
je dugovao više nego jedan trijumf, ali sumnjao je da bi
Pompeju bilo drago vidjeti kako ga slave građani. Ženidba s
Julijevom kćeri trebala bi zauzdati njegovu ćud, ali Julije ga je
predobro poznavao da bi povjerovao u njegovu
dobronamjernost ili podcijenio njegovo častohleplje.

Zima je polagano prošla u udobnosti. Rijetko su se

spominjale bitke koje su vodili, iako bi Brut u pijanstvu
poredao komade kruha na stolu i pokazivao Ciru što su
Helvećani trebali učiniti.

Kad je nastupio zimski suncostaj, legije su ga slavile s
gradom, paleći svjetiljke u svakoj kući da bi se obećanje
proljeća moglo vidjeti na ulicama. Arimin je zasjao kao dragulj
u tami i bludilišta su cijele noći radila u dvije smjene. Nakon
toga ozračje se osjetljivo promijenilo. Čim je prošla najduža
noć, na Julijevu stolu učestala su izvješća o tučnjavama i
štetama, dok nije gotovo došao u napast da pola njih pošalje u
ravnicu da logoruju na goloj ledini. Polako je počinjao svakog
dana sve više i više vremena trošiti na bavljenje opskrbom i
plaćama, vraćajući se u kolotečinu koja ga je pratila otkad je
postao zreo čovjek.

Nedostajali su mu Renije i Kabera više nego što je mogao
vjerovati. Jako se iznenadio kad je shvatio da je najstariji od

svih ljudi koji su s njim dijelili Krasovu kuću. Dok su drugi od
njega očekivali da uvede red u njihove živote, sam nije imao
nikakva reda, a ratne navike su bile presnažne da bi ih se lako
oslobodio. Premda je neke ljude u kući godinama poznavao, on
je bio njihov zapovjednik i uvijek je postojala lagana
suzdržanost u njihovu ponašanju prema njemu. Ponekad se
Juliju činilo da je puna kuća čudnovato samotna, ali dolazak
proljeća na neki je način upotpunio obnovu njegova dobra
raspoloženja. Počeo je s Brutom i Oktavijanom jahati okolicom
grada, vraćajući tjelesnu spretnost. Ciro ga je pozorno gledao
kad god su bili skupa i smiješio se čim bi se pojavili znaci
staroga Julija, koliko god kratko trajali. Vrijeme je zaliječilo
ono što se nije pokazivalo, te premda je i dalje bilo tmurnih
dana, svi su ljudi osjećali bujanje proljeća u krvi.

Svežanj pisama što je stigao jedne svijetle zore izgledao je

kao i svaki drugi. Julije je platio donositelju i rasporedio ih po
hrpama. Prepoznao je Servilijin rukopis na jednom pismu za
njezina sina, i bilo mu je drago kad je na dnu našao drugo za
sebe. Ispunilo ga je ugodno iščekivanje kad je ponio pismo u
prednju sobu i upalio vatru, drhteći dok je razlamao pečat i
otvarao ga.

Dok je Julije čitao, ustao je i stajao u punom sjaju
izlazećeg sunca. Triput je pročitao Servilijino pismo prije nego
što je mogao povjerovati što je u njemu pisalo, a potom je
potonuo u stolicu i pustio pismo da padne na pod.

Knez trgovaca je pao.

Kras i njegov sin nisu preživjeli napade Parta u Siriji.
Glavnina legije koju je Julije uvježbao dobro se borila, ali Kras
ih je poveo u divlji juriš kad je vidio da mu je sin pao s konja, a
neprijatelji su ga bili odsjekli od ostatka njegovih ljudi.

Legionari su našli njihova tijela i Pompej je proglasio dan
žalosti za starim senatorom.

Julije je sjedio i zurio u sunce dok mu žestok sjaj nije
zaslijepio oči. Sva su stara imena odlazila, a Kras, unatoč svim
svojim manama, bio mu je prijatelj tijekom najcrnjih dana.
Julije je mogao pročitati Servilijinu žalost ispod urednih redaka
dok je opisivala tragediju, ali o njoj nije mogao razmišljati.
Ustao je i počeo koračati po sobi.

Osim što je osjećao osobni gubitak, Julije je morao uzeti u
obzir da će Krasova smrt poremetiti ravnotežu moći u Rimu.
Nisu mu se svidjeli zaključci koje je izvukao. Pompej će
pretrpjeti najmanje štete. Kao diktator, bit će iznad zakona i
trijumvirata, nedostajat će mu samo Krasovo bogatstvo. Julije
se pitao tko će naslijediti starčevo blago sada kad je Publije
poginuo s njim, ali to i nije bilo tako važno. Mnogo važnija je
bila činjenica da Pompeju nije više bio potreban uspješan
general na bojnom polju. Takva je čovjeka lako mogao smatrati
prijetnjom.

Dok je Julije razmatrao sve posljedice, lice mu je
poprimalo neveseo izraz. Da je Kras živ, među njima bi se
mogla iskovati nekakva nova nagodba, ali ta je nada umrla u
Siriji. Uostalom, Julije je znao da bi i sam, kad bi se našao u
Pompejevu položaju, brzo uklonio s pozornice svakoga tko bi
predstavljao opasnost. Kao što mu je Kras jednom rekao,
politika je krvav posao.

Trgnuvši se naglo, pristupio je k stolu i počeo otvarati
ostala pisma, gledajući u svakom tek prve redke, sve dok se nije
ukipio i duboko udahnuo. Pisao mu je Pompej i Julije je osjetio
navalu bijesa dok je čitao naduta naređenja. U pismu se nije čak
ni spomenuo Kras, i Julije ga je s gnušanjem bacio na pod dok
je ponovno počinjao koračati. Iako je znao da ništa drugo nije

smio ni očekivati od diktatora, ipak ga je pogodilo dok je
između redaka čitao svoju budućnost.

Vrata su se na sobi širom otvorila i ušao je Brut, držeći
svoj svežanj pisama.

»Jesi li čuo?« reče Brut.

Julije kimnu dok su mu se u glavi rojili planovi. »Pošalji
ljude da okupe legije, Brute. Nadebljali su se i ulijenili tijekom
zime, hoću da do sutra u podne budu izvan grada gdje ćemo
započeti manevre.«

Brut ga je gledao otvorenih usta. »Zar se vraćamo u
Galiju? A što je s Krasom? Ja ne mislim…«

»Jesi li me čuo?« izdera se Julije. »Pola naših ljudi nije
više ni za što, samo se kurvaju i piju. Reci Marku Antoniju da
polazimo. Neka ih počne okupljati od pristaništa.«

Brut je nepomično stajao. Pitanja su mu dolazila na usta i
on ih je gušio, dok ga disciplina nije prisilila na pozdrav. Otišao
je i Julije je mogao čuti njegov glas kako budi ostale ljude u
kući.

Julije opet pomisli na Pompejevo pismo i izdaju. U tim
riječima nije bilo ni traga tolikih godina njihova poznanstva.
Bilo je to formalno naređenje da se vrati u Rim - sam. Da se
vrati jedinom čovjeku na svijetu koji bi ga mogao dovoljno
uplašiti da ga ubije.

Julije je osjetio vrtoglavicu i slabost dok je razmatrao
posljedice. Pompej nije imao suparnika osim jednoga, i Julije
na trenutak nije povjerovao u njegovo obećanje o slobodnu
prolazu. Ali neposluh bi značio borbu do smrti koja bi doista
mogla uništiti grad i sve što je Rim osvojio tijekom stoljeća.

Potresao je glavom da je razbistri. Grad ga je gušio i on je
čeznuo za povjetarcima na ravnicama. Ondje će moći

razmišljati i planirati odgovor. Okupit će ljude na obalama
rijeke Rubikona i moliti se za mudrost da donese pravu odluku.

Regul je stajao sam u malenom dvorištu Krasove kuće,

gledajući pismo u rukama. Nepoznati je rukopis napisao riječi
na pergamentu, ali pisac je mogao biti samo jedan čovjek. Samo
dvije riječi čučale su poput pauka u sredini prazne stranice a on
ih je ipak po tko zna koji put čitao, dok mu je lice postajalo sve
napetije i tvrđe.

Ukloni ga, pisalo je.

Regul se sjetio što su se on i Pompej dogovarali posljednji
put kad su se sastali u Ariminu. Tada nije zadrhtao, ali to je bilo
prije nego što je s Julijem pohodio Britaniju i gledao ga kako se
bori kod Avarika, Gergovije, Alezije. Naročito kod posljednjega
grada. Regul je vidio Julija kako vodi legije preko točke gdje bi
svatko drugi pao i bio uništen. Tada je znao da slijedi čovjeka
koji je veći od Pompeja, a sada je držao u ruci naređenje da
ubije generala.

To bi bilo lako, znao je. Julije mu je potpuno vjerovao
nakon toliko godina druženja, i Regul pomisli kako među njima
vlada prijateljstvo. Julije će mu dopustiti da mu priđe blizu i
tada bi to bio tek još jedan život da se doda onima koje je Regul
oduzeo radi Rima. Tek još jedno naređenje koje treba poslušati
kao što ih je do tada tisuće poslušao.

Jutarnji je povjetarac hladio centurionovu kožu dok je
kidao pismo nadvoje, zatim načetvero, ne prestajući sve dok
vjetar nije podignuo i raznio sitne komadiće. Bilo mu je to prvo
naređenje u životu koje nije poslušao, i ono mu je donijelo mir.

46. POGLAVLJE

Pompej se naslanjao na stup Jupiterova hrama i

promatrao grad ispod Kapitola obasjan mjesečinom. Diktator.
Potresao je glavom i nasmiješio se toj misli u tami.

Grad je bio miran i već je teško bilo zamisliti razbojničke
bande i nerede što su nekoć izgledali kao smak svijeta.
Pogledao je prijeko na novu zgradu Senata i sjetio se
plamenova i vrisaka u noći. U gradu će se još nekoliko godina
pamtiti Klodije i Milon, ali Rim je krenuo dalje i bio je samo
njegov.

Senat je produžio njegov diktatorski položaj ne izlažući ga
nikakvu pritisku. Oni će to opet učiniti, bio je siguran, koliko
god puta bude želio. Osjećali su potrebu za snažnom rukom da
presiječe sve zakone kojima su se sapeli. Ponekad je to bilo
potrebno, da bi grad mogao živjeti.

Pompej je jednim svojim dijelom žalio što Kras nije živ da
vidi što je napravio od onoga kaosa. Iznenadila ga je jaka tuga
koja ga je obuzela kad je čuo za njegovu smrt. Poznavali su se
gotovo trideset godina, u ratu i miru, i Pompeju je nedostajalo
starčevo društvo. Pomislio je kako je ipak moguće naviknuti se
na bilo što.

Vidio je toliko mnogo padova u životu. Bilo je trenutaka
kad nije mogao vjerovati da je jedini on preživio tolike burne
godine, dok su ljudi kao Marije i Sula, Katon i Kras, otišli prije
njega preko rijeke. Ali on je još tu, i za njega postoji više utrka
u životu. Preživjeti dok drugi umiru - to je ponekad jedini način
da se pobijedi. I to mora biti posebna vještina.

Lahor lagan poput paperja nagnao je Pompeja da zadrhti i
razmotri kako bi se trebao vratiti kući i počinuti. Njegove su se
misli zatim okrenule prema Juliju i pismima koja je poslao na
sjever. Hoće li Regul istrgnuti odluku iz njegovih ruku? Pompej
poželje da bude tako. Časni dio njega osjetio se posramljenim
zbog onoga što je naredio i o čemu je još razmišljao. Sjetio se
Julijeve kćeri, zatrudnjele s novim životom u utrobi. Imala je
snage nositi se s pritiskom što je postala ženom najmoćnijega
čovjeka u Rimu. Ipak nije mogao dijeliti svoje planove s
osobom u kojoj teče Cezarova krv. Dobro je obavila svoju
dužnost i ispunila stari ugovor koji je sklopio s njezinim ocem.
Ništa mu više nije bilo potrebno od nje.

Vlast se ne može dijeliti, sada kad ju je potpuno razumio.
Julije će ili poginuti na sjeveru ili će slušati njegova naređenja,
a ishod će biti isti.

Pompej uzdahnu nakon te misli i odmahnu glavom s
iskrenim žaljenjem. Cezaru se ne smije dopustiti da živi, ili će
jednog dana doći u Senat i tada će opet početi godine
prolijevanja krvi.

»To neću dopustiti«, šapnuo je Pompej u povjetarac, a
nikoga nije bilo da ga čuje.

Julije je sjedio na obali Rubikona i gledao na jug. Požalio

je što tu nema Kabere i Renija da mu dadu savjet, ali na kraju je
odluka bila samo njegova, kao toliko puta prije toga. Legije su
se pružale daleko u noć oko njega, i mogao je čuti straže kako
stupaju svojim stazama u mraku, dovikujući lozinke koje su
jamčile kolotečinu i sigurnost.

Mjesec je bio svijetao na vedrom proljetnom nebu i Julije
se smiješio gledajući ljude koji su sjedili s njim. Kraj njega je
bio Ciro, dok su Brut i Marko Antonije sjedili na drugoj strani

gledajući preko blistave rijeke. Oktavijan je stajao u blizini s
Regulom, a Domicije je ležao nauznak i promatrao zvijezde.
Juliju je lako bilo zamisliti da su s njima Renije i Kabera. U
njegovoj su mašti oni živjeli kao ljudi koje je poznavao prije
nego što su bolest i ozljeda uzele svoj danak. Otišli su Publije
Kras i njegov otac, Beriko isto tako. Zatim njegov otac, i
Tubruk, i Kornelija. Smrt je kročila njihovim stopama i sve ih
požela jedno po jedno.

»Ako povedem legije na jug, nastat će građanski rat«, reče
Julije mirno. »Moj jadni izmučeni grad opet će gledati krv.
Koliko će ih ove godine umrijeti, za mene?«

Dugo su šutjeli i Julije je znao da oni jedva mogu zamisliti
koliki je zločin napasti svoj grad. Nije se usuđivao to izgovoriti.
Sula je to učinio i ljudi su ga se s prijezirom sjećali. Nije bilo
povratka ni za jednoga od njih nakon takva čina.

»Rekao si da je Pompej obećao slobodan prolaz«, reče
napokon Marko Antonije.

Brut otpuhnu. »Naš diktator nije častan čovjek, Julije.
Upamti to. Naredio je da se Salomin nasmrt pretuče za vrijeme
natjecanja, i gdje je tada bila njegova čast? On nije dostojan
koračati Marijevim stopama. Ako odeš sam, nećeš se vratiti. On
će te staviti pod nož čim prekoračiš prag gradskih vrata. Ti to
znaš bolje negoli itko od nas.«

»Koji ti izbor onda preostaje?« reče Marko Antonije.
»Građanski rat protiv vlastita naroda? Hoće li ljudi uopće
pristati uz nas?«

»Hoće«, oglasi se duboki Cirov glas iz tame. »Mi ćemo
pristati.«

Nitko nije znao kako odgovoriti krupnom čovjeku, i
zavladala je napeta tišina. Svi su mogli čuti kako žubori rijeka

između kamenja i žamore glasovi vojnika oko njih. Bližila se
zora, a Juliju nije bio nimalo jasnije što bi trebao učiniti.

»Ratujem otkad znam za sebe«, rekao je Julije tiho.
»Ponekad se upitam zbog čega je sve to bilo ako ovdje stanem.
Zašto sam potratio živote tolikih prijatelja ako se krotko uputim
prema smrti?«

»To ne smije biti smrt!« reče Marko Antonije. »Kažeš da
poznaješ čovjeka, ali on je obećao…«

»Ne«, upade Regul. Stupio je korak bliže Juliju kad ga je
Marko Antonije pogledao. »Ne, Pompej te neće ostaviti na
životu. Ja to znam.«

Julije vidje centurionovo napeto lice na mjesečini i ustade.

»Kako?« upita on.

»Jer sam bio njegov čovjek, i ti nisi smio napustiti Arimin.
Imao sam njegovo naređenje da te ubijem.«

Svi skočiše na noge i Brut stade čvrsto između Regula i
Julija.

»Gade jedan. O čemu to govoriš?« upita Brut i položi ruku
na držak mača.

Regul se nije na nj osvrnuo, samo je gledao Julija u oči.
»Nisam mogao poslušati to naređenje«, rekao je.

Julije kimnu. »Ima naređenja koja se ne smiju poslušati,
prijatelju. Drago mi je što si to razumio. Sjedni, Brute. Da me je
kanio ubiti, zar misliš da bi nam svima to unaprijed rekao?
Sjednite!«

Svi su preko volje opet sjeli na travu, premda je Brut zurio
u Regula jer i dalje nije bio siguran u njega.

»Pompej ima samo jednu legiju koja čuva Rim«, reče
Domicije zamišljeno. Julije ga pogleda i Domicije slegnu
ramenima. »Hoću reći, to bi se moglo izvesti ako krenemo prije

nego što on mogne pojačati snage. Mogli bismo biti pred
zidinama za tjedan dana ako ubrzamo korak. Protiv četiri
veteranske legije ne bi mogao držati grad ni jedan dan.«

Marko Antonije je na to problijedio i Domicije se
nasmijao videći izraz njegova lica. Već je bilo više svjetlosti
uoči praskozorja i svi su se oprezno pogledavali dok je
Domicije nastavljao, podignuvši ruke.

»To bi se moglo izvesti, i to je sve. Na kocku treba staviti
cijeli ulog. Jedno bacanje za Rim.«

»Ti misliš da bi mogao ubijati legionare?« upita ga Julije.

Domicije se počeša po licu i skrenu pogledom. »Kažem da
možda neće doći do toga. Naši su vojnici okorjeli u Galiji i
znamo što mogu učiniti. Mislim da Pompej nema ništa čime bi
nam se mogao suprotstaviti.«

Brut pogleda čovjeka kojega je pratio od djetinjstva.
Progutao je više gorčine tijekom tih godina nego što bi ikada
povjerovao, i dok su skupa sjedili, nije znao razumije li Julije
uopće što mu je dao. Svoj ponos, svoju čast, svoju mladost.
Sve. Bolje je poznavao Julija nego itko od njih i vidio je
svjetlucanje u prijateljevim očima dok je razmišljao o još
jednom ratu. Koliko će njih preživjeti njegovo častohleplje,
pitao se. Drugi su pokazivali toliko povjerenja da je Brut
poželio sklopiti oči prije nego što ga svlada mučnina. Ali
usprkos svemu, znao je da ga Julije može pridobiti jednom
riječju.

Domicije se nakašlja. »Ti moraš odlučiti, Julije. Ako želiš
da se vratimo u Galiju i ondje se izgubimo, ja sam s tobom.
Bogovi znaju da nas nitko ne može naći na nekim od onih
mjesta što smo ih vidjeli. Ali ako želiš poći u Rim i posljednji
put staviti sve na kocku, opet sam s tobom.«

»Jedno posljednje bacanje?« reče Julije i postavi pitanje
umjesto sviju njih.

Svi su potvrdno kimnuli, jedan po jedan, dok nije preostao
samo Brut. Julije je podignuo obrve i blago se namiješio.

»Ne mogu to učiniti bez tebe, Brute. To ti znaš.«

»Onda jedno posljednje bacanje«, prošaptao je Brut prije
nego što će pogledati u stranu.

Dok je sunce izlazilo, veteranske legije iz Galije prešle su
Rubikon i krenule na Rim.

POVIJESNA BILJEŠKA

Kao što je bio slučaj s dvije prethodne knjige, mislim da

neka objašnjenja mogu biti korisna, naročito ako ponekad više
iznenađuje povijest nego mašta.

Spominjao sam kroz cijelu knjigu Aleksandra Velikoga
kao Julijeva junaka. Sigurno je život toga grčkoga kralja bio
dobro poznat svim školovanim Rimljanima, kao dopuna
njihovu zanimanju za grčku kulturu. Iako je prizor bio u Cadizu
a ne u nekom opustjelom španjolskom selu, biograf Svetonije iz
prvog stoljeća donosi epizodu u kojoj Cezar nemoćno uzdiše
podno Aleksandrova kipa. U svojoj trideset prvoj godini Julije
još nije bio ostvario ništa što bi se moglo usporediti s
Aleksandrom. Nije mogao znati da će njegove najveće pobjede
doći poslije toga.

Julije se više puta ženio, a zapisano je da je imao nekoliko
poznatih ljubavnica, premda Svetonije kaže da je najviše volio
Serviliju. Julije joj je kupio biser koji je vrijedio pola milijuna
denara. Možda je jedan od razloga zašto je provalio u Britaniju
bila želja da nađe još koji biser.

Bio je kvestor u Španjolskoj prije nego što se vratio kao
pretor, ali u to nisam ulazio zbog pitanja ritma radnje. Bio je
zaposleniji čovjek nego što ijedan pisac može obuhvatiti, pa čak
i sažeta verzija toliko ispunjava ove knjige da pršte od
događaja.

On je priredio gladijatorske dvoboje u srebrenim oklopima
i zapao u goleme dugove da bi se pročuo u javnosti. Istina je da
je u jednom času morao napustiti grad da bi umaknuo
vjerovnicima. Postao je konzul s Bibilom i otjerao kolegu s
Foruma nakon nekog neslaganja. U Bibilovoj odsutnosti
Rimom je kolala šala o tome kako su neki dokument potpisali
Julije i Cezar.

Kao usputnu sitnicu spominjem da je falernsko vino koje
je Julije izlio na obiteljski grob bilo toliko skupo da je jedna
njegova čaša stajala tjednu legionarsku plaću. Na žalost,
vinogradi su bila na Vezuvu, pokraj Pompeja, i taj okus je
zauvijek nestao u provali vulkana godine 79.

Katilinina urota bila je veoma važna u svoje vrijeme.
Otkrivena je kad se jedan od urotnika povjerio svojoj ljubavnici
koja je dojavila što je čula. Bio je među njima spomenut Julije,
vjerojatno lažno, kao i Kras. Obojica su preživjela bunu bez
ljage na imenu. Katilina je bio napustio grad da preuzme
zapovjedništvo nad odmetničkom vojskom, dok su njegovi
prijatelji trebali pomoći da se stvori kaos u gradu. Dio dokaza
protiv njih pokazao je da su bili stupili u vezu s jednim galskim
plemenom tražeći ratnike. Nakon žučne rasprave o njihovoj
sudbini, manje važni urotnici ritualno su ugušeni. Katilina je
poginuo na bojnom polju.

Osvajanje Galije i Britanije zauzima glavninu drugog
dijela ove knjige. Slijedio sam glavne događaje koji su počeli sa
seobom Helvećana i porazom Ariovista. Vrijedno je spomenuti
da je katkada sam Cezar jedini postojeći izvor za pojedinosti
toga pohoda, ali on bilježi pogrješke i katastrofe jednako vjerno
kao i pobjede. Primjerice, on sasvim iskreno kaže kako se zbog
pogrješna izvješća povukao ispred svojih ljudi misleći da su
neprijatelji. U komentarima navodi da je broj Helvećana i
njihovih saveznika iznosio 386.000. Samo 110.000 vratilo se

kućama. Protiv njih je Julije imao šest legija i pomoćne
postrojbe - najviše 35.000 ljudi.

Njegove su bitke rijetko bile jednostavno iskušavanje
snage. Sklapao je saveze s manjim plemenima i tada im
priskakao u pomoć. Borio se noću ako je bilo nužno, na
svakovrsnu zemljištu, napadajući s bokova, podmićujući i
nadmudrujući neprijatelje. Kad je Ariovist zahtijevao da na
njihov sastanak dođu samo konjanici, Julije je naredio da pojašu
pješaci Desete legije, što je morao biti neobičan prizor.

Zabrinjavao sam se da su puke udaljenosti koje je
prevaljivao morale biti pretjerane sve dok moja rođakinja nije
sudjelovala u pješačenju na šezdeset milja (oko sto kilometara).
Ona i njezin muž prešli su taj put za dvadeset četiri sata, ali
vojnici regimente Gurkha u Indiji svladali su istu udaljenost za
devet sati i pedeset sedam minuta. Više od dva maratona, bez
prekida. Čovjek mora biti oprezan u današnje doba kad se čini
da su umirovljenici sposobni skijati se niz Everest, ali ja mislim
da su galske legije mogle marširati tim korakom i, kao Gurkhe,
boriti se nakon toga.

Nije bilo pretjerano pretpostaviti da je Adàn mogao
razumjeti galske jezike, ili čak britanske dijalekte, do određene
mjere. Izvorni Kelti raširili su se po cijeloj Europi s nepoznata
izvornog mjesta - možda s Kavkaza. Naselili su se u
Španjolskoj, Francuskoj, Britaniji i Njemačkoj. Engleska je
postala pretežno rimsko-saska mnogo kasnije i zadržala tu
razliku sve do današnjega doba.

Teško je zamisliti Julijev pogled na svijet. Mnogo je čitao
i vjerojatno je poznavao Strabonove radove. Znao je da je
Aleksandar putovao na istok, a Galija je bila mnogo bliža.
Morao je čuti o Britaniji od Grka, nakon što je onamo dva i pol
stoljeća prije njega putovao Piteja, možda prvi pravi turist na
svijetu. Premda su za nas izgubljene Pitejine knjige, s razlogom

možemo vjerovati da su tada bile dostupne. Julije je morao čuti
o biserima, kositru i zlatu koji su ga mamili da otplovi onamo iz
Galije. U zemljopisnom smislu on je smatrao da je Britanija
istočno a ne sjeverno od Španjolske, s Irskom u sredini. Kad se
prvi put iskrcao, za njega je to mogao biti čak kontinent velik
kao Afrika.

Njegova prva provala u Britaniju godine 55. prije Krista
bila je katastrofalna. Oluje su razbile njegovo brodovlje a
žestok otpor plemena modre kože i strašnih pasa bio je gotovo
zatoran. Deseta se legija doslovno morala probijati boreći se
kroz zapljuskivanje valova. Ostao je samo tri tjedna i sljedeće
se godine vratio s osam stotina brodova, i taj se put probio do
Temze. Usprkos toj golemoj floti, previše je bio rastegnuo svoje
snage i nije se treći put vratio. Koliko znamo, nikada nisu platili
obećani danak.

Vercingetoriks bi zadržao slično mjesto u povijesti i
legendi kao kralj Artur da je uspio pobijediti u velikoj bitci
protiv Julija. Ujedinio je sva plemena i vidio da je spaljivanje
zemlje i izgladnjivanje legija jedini način da ih pobijedi. Ali i
njegovu silnu vojsku naposljetku su slomile legije. Vrhovni
kralj Gala odveden je okovan u Rim i ondje smaknut.

Točne pojedinosti trijumvirata s Krasom i Pompejem nisu
poznate. Sigurno je nagodba bila korisna svoj trojici, i Julijev se
boravak u Galiji protegnuo na mnogo godina po svršetku
njegove konzularne službe. Kad je Pompej poslao naređenje da
se Julije vrati sam poslije Galije, zanimljivo je istaknuti
činjenicu da je gotovo bila ispunjena stanka od deset godina
koja je po zakonu morala proteći prije nove kandidature za
mjesto konzula. Da je Julije u tom času osigurao drugo
imenovanje, bio bi nedodirljiv, i toga se Pompej morao bojati.

Klodije i Milon nisu izmišljeni likovi. Obojica su
sudjelovala u kaosu koji je gotovo uništio Rim dok je Julije

boravio u Galiji. Ulične bande, neredi i ubojstva postali su
svakidašnja stvar, a kad je Klodije napokon ubijen, njegovi su
ga pristaše uistinu kremirali u zgradi Senata, spalivši je pritom
do temelja. Ako danas odete na Forum u Rimu, vidjet ćete
Senat koji je sagrađen poslije požara. Pompej je bio izabran kao
jedini konzul sa zadaćom da uspostavi red u gradu. I tada bi još
možda bio opstao dogovor o trijumviratu da Kras nije sa sinom
poginuo u borbi protiv Parta. Nakon vijesti o toj smrti, samo je
jedan čovjek na svijetu mogao osporiti Pompejevu vlast.

Na kraju, iznio sam u knjizi jednu-dvije tvrdnje koje bi
mogle zasmetati povjesničarima. Može se raspravljati o tome
jesu li Rimljani poznavali čelik, iako je moguće dobiti tvrđe
željezo ako se kuje u drvenom ugljenu. Uostalom, čelik je
željezo s malo većim sadržajem ugljika. Ne bih rekao da je to
bilo izvan njihova dosega.

Bojao sam se da će nekima biti previše što sam Artorata
opisao kao Gala visoka gotovo sedam stopa, ali Bevil Grenville
(1596.-1643.) imao je tjelohranitelja koji se zvao Anthony
Payne i bio visok sedam stopa i četiri palca (oko 224
centimetra). Usuđujem se reći da je on mogao prebaciti Artorata
preko ramena.

Mogao bih ovdje navesti još stotine sitnica kad bi bilo
mjesta. Ako sam u knjizi mijenjao povijest, nadam se da nisam
pritom jednostavno griješio nego sam to namjerno činio.
Sigurno sam se trsio da budem točan najviše što sam mogao.
Onima koji žele ići dalje od ovih nekoliko stranica mogu
preporučiti divnu knjigu Caesar’s Legion (Cezarova legija) koju
je napisao Stephen Dando-Collins, te djelo Adriana
Goldsworthyja The Complete Roman Army (Sve o rimskoj
vojsci) i sve drugo što je taj autor napisao. Svetonijevo
biografsko djelo Dvanaest rimskih careva moralo bi biti
obvezno štivo u svim školama; ja posjedujem prijevod Roberta
Gravesa. Koji vam se car iz te knjige bude najviše svidio,

očevidno će mnogo otkriti o vašem karakteru. I napokon, ako
želite više saznati o Juliju, ne možete učiniti ništa bolje nego
pročitati knjigu Caesar (Cezar) Christiana Meiera.

CONN IGGULDEN

FUSNOTE

1 Rimski državni službenik, zadužen za financijska i
blagajnička pitanja.

2 Kohorta je bila jedna desetina legije; brojila je 400-600
vojnika, a dijelila se na šest centurija.

3 Službenik koji je predstavljao sudsku vlast.

4 Rimski mir, latinski izraz za Carstvo na vrhuncu moći; u
užem smislu označuje romanizaciju zapadnoga svijeta.

5 Praznik posvećen Volturnu, božanstvu izvora i rijeka.

6 Pučki tribuni su bili civilni službenici koje su birali plebejci
radi zaštite svojih prava. U vojsci su se tako zvali viši časnici,
po šest njih u svakoj legiji; tribun je dakle zapovijedao s tisuću
legionara.

7 Edili su bili službenici koji su se brinuli o hramovima i
primali pritužbe građana.

8 Curia Hostilia, zgrada gdje su obično vijećali senatori.

9 Maniples su bili kopljanički odjeli; vojnici koji su u legiji
stajali u prvom redu. Velites su bili lakonaoružani vojnici koji
su prvi napadali i izazivali neprijatelja; čarkari. Triarii su bili
vojnici u trećembojnom redu s najtežom opremom; trijarci.
Extraordinarii su bili konjanici opremljeni kopljem idugačkim
mačem.

10 Sablja.

11 Tako se nazivala i četvrt oko te ulice (Alta Semita).

12 Brojitelji glasova na izborima; skrutatori.

13 Izborna skupština; činili su je svi građani Rima.

14 »Raziđite se!«

15 Ratne naprave kojima su se izbacivale goleme strijele i
koplja; stojeći lukovi.

16 Remi, belgijsko pleme koje je živjelo u sjeveroistočnoj
Galiji, tzv. Belgijska galija (lat. Gallia Belgica)

17 Drevno keltsko pleme koje je živjelo u današnjoj Bretanji;
ne smije se brkati s jadranskim Venetima.

18 Liktori su bili državni službenici koji su pratili konzule i
pretore, noseći pred njima znakove vlasti (fasces).