Conn Iggulden - Imperator 03 - Polje mačeva

nemirima. Kako su stvari stajale, njegova potpora kandidatima
na sljedećim izborima bit će još uvelike vrijedna. Iako još nije
prošlo ni pola roka njegove službe, strane su se u Senatu
mijenjale kad su oni koji su se nadali najvišim položajima
počeli isticati svoja imena. Bila je to najveća igra u Rimu i Kras
je znao da će naklonosti koje uspije pridobiti biti moćan novac
tijekom sljedeće godine, ako ne i mnogo dulje.

Kras pogleda čovjeka s kojim je dijelio konzulsku čast,
pitajući se razmišlja li i Pompej o budućnosti. Kada god je
dolazio u napast da prokune zakon koji ih je ograničavao, tješio
se činjenicom da je i Pompej slično vezan. Rim neće dopustiti
da se neki novi Marije neprestano bira za konzula. Ti divlji dani
su prošli sa Sulinom sjenom i građanskim ratom. Ipak ništa nije
sprječavalo Pompeja da uzgaja vlastite favorite koji će ga
naslijediti.

Kras je požalio što se ne može otresti osjećaja nedoraslosti
koji ga je opsjedao kad god je bio u društvu s Pompejem. Za
razliku od njegovih oštrih crta, Pompej je izgledao kako bi se
očekivalo da izgleda konzul, sa snažnim licem i blago
prosijedom kosom. Kras se u sebi pitao ne pomaže li toj
dostojanstvenoj slici malo bijelog pudera na sljepoočnicama.
Čak i sjedeći pokraj njega nije mogao biti siguran.

Kao da mu bogovi nisu dovoljno dali, činilo se da Pompej
ima njihov blagoslov i u vojnim pothvatima. Obećao je narodu
da će uništiti gusare na moru i za samo nekoliko mjeseci rimska
je flota očistila Mare Internum od tih grabežljivaca. I trgovina je
procvjetala kako je Pompej obećao. Nitko u gradu nije
zahvaljivao Krasu što je financirao pohod ili što je pretrpio
gubitak brodova koji nisu preživjeli bitke. Naprotiv, morao je
još više bacati zlata pred pučane da ga ne bi zaboravili, dok se
Pompej mogao spokojno odmarati praćen njihovim
obožavanjem.

Kras je lupkao prstima jedne ruke po drugoj dok je
razmišljao. Rimski građani poštuju samo ono što mogu vidjeti.
Ako podigne vlastitu legiju da vojnici krstare ulicama,
blagoslivat će ga svaki put kad neki njegov čovjek uhvati
lopova ili prekine tučnjavu. Znao je da ga Pompej nikada neće
smatrati jednakim dok ne bude imao legiju. Nije to bila nova
ideja, ali suzdržavao se od pobijanja novoga stijega na
Marsovoj poljani. Uvijek je u dubini osjećao strah da Pompej
ima pravo u svojoj procjeni. Kojim se pobjedama za Rim može
Kras podičiti? Bez obzira na to u kakve ih sjajne oklope
zaodjenuo, legiju mora netko dobro voditi, i dok se činilo da to
Pompej čini bez ikakva napora, pomisao na još jedno poniženje
predstavljala je više nego što bi Kras mogao podnijeti.

Ratovanje protiv Spartaka bilo je dovoljno loše, pomislio
je ojađeno. Bio je siguran da mu se još smiju što je podignuo
zid preko »nožnog palca« Italije. Nitko iz Senata nije to javno
spomenuo, ali glas se prosuo preko vojnika i doušnici mu su
javljali da je i dalje predmet smijeha među brbljavim gradskim
pučanstvom. Pompej mu je rekao da to ništa ne znači, ali lako je
njemu bilo biti zadovoljan sam sa sobom. Tko god bude izabran
potkraj godine, Pompej će i dalje biti snaga u Senatu. Kras bi
volio da i sam bude tako siguran u svoj položaj.

Obojica su promatrala kako je donijeto sedam drvenih jaja
na središnju okosnicu staze. Na početku svakoga kruga jedno će
se ukloniti dok će posljednje dati znak za mahnitost borbe
kojom se okončava svaka utrka.

Kad se obred prije utrka primaknuo zaključenju, Kras je
dao znak iza sebe i otmjeno odjeven rob stupio je naprijed da
prenese njegove oklade. Iako je Pompej prezirao tu mogućnost,
Kras je proveo koristan sat s momčadima i njihovim konjima u
mračnim konjušnicama ispod gledališta. Smatrao je sebe
dobrim procjeniteljem i mislio je da je zaprega španjolskih
bijelaca pod Paulom nezaustavljiva. Oklijevao je dok je rob

čekao da prenese njegove oklade svojim gospodarima. Dolina
između brjegova obično je bila savršena za konje koji vole
meku stazu, ali malo je kiše palo prošloga tjedna i mogao je
vidjeti kovitlace prašine na tlu ispod konzularne lože. Usta su
mu bila suha dok je donosio odluku. Paulo je pouzdan a bogovi
vole kockara. Ovo je njegov dan, uostalom.

»Tri sestercija na Paulovu zapregu«, reče on nakon duge
stanke. Rob kimnu, ali kad se okrenuo, Kras ga koščatim
prstima zgrabi za mišicu. »Ne, samo dva. Staza je prilično
suha.«

Kad je čovjek otišao, Kras osjeti kako mu se Pompej
smješka.

»Doista ne znam zašto se kladiš«, rekao je Pompej. »Ti si
valjda najbogatiji čovjek u Rimu, ali tvoja oklada je sigurno
manja od polovice oklada u gledalištu. Što su tebi dva
sestercija? Pehar vina?«

Kras šmrknu zbog teme koju je već prije čuo. Pompej je
uživao da ga pecka, ali opet će doći proseći zlato kad bude
morao poduprijeti svoje dragocjene legije. To je bio tajni užitak
starijeg čovjeka, iako se pitao je li Pompej ikada na to pomislio.
Da je Kras na njegovu mjestu, to bi mu bilo kao lagano
trovanje, ali Pompej nikada nije mijenjao svoje veselo
ponašanje. Čovjek ne razumije dostojanstvo bogatstva, nimalo.

»Konj može uganuti nogu ili vozač može pasti u svakoj
utrci. Zar od mene očekuješ da razbacujem zlato na puku
slučajnost?«

Rob se vratio i pružio Krasu potvrdu koju je ovaj čvrsto
stisnuo. Pompej ga je pogledao blijedim očima u kojima se
vidjelo gađenje, ali Kras je hinio da to ne primjećuje.

»Osim Paula, tko još vozi u prvoj utrci?« upita Pompej
roba.

»Još trojica, gospodaru. Nova zaprega iz Tracije, Dacije iz
Mutine i još jedna zaprega koja je stigla iz Španjolske. Kažu da
su konji iz Španjolske prošli kroz oluju koja ih je uznemirila.
Trenutno većina novca ide na Dacija.«

Kras se oštro zagleda u čovjeka. »To nisi prije spomenuo«,
obrecnu se on. »I Paulo je doveo konje iz Španjolske. Jesu li se
patili na istom brodu?«

»To ne znam, gospodaru«, odgovori rob prignuvši glavu.

Kras se zacrvenio razmišljajući bi li povukao okladu prije
nego što počne utrka. Ne, neće to učiniti pred Pompejem, osim
ako ne nađe izliku da ode na nekoliko trenutaka.

Pompej se nasmiješio zbog nove konzulove neugodnosti.
»Imat ću povjerenja u narod. Stotinu zlatnika na Dacija«, reče
on.

Rob nije ni trepnuo na svotu koja je premašivala njegovu
prodajnu cijenu.

»Sigurno, gospodaru. Donijet ću ti potvrdu.« Zastao je
načas iščekujući u tišini, ali Kras ga je samo poprijeko
pogledao.

»Brzo, utrka samo što nije počela«, dodade Pompej,
poslavši roba da potrči. Vidio je kako se dvojica stjegonoša
primiču dugačkom brončanom rogu na rubu staze. Gomila je
klicanjem pozdravila razlijeganje zvuka i vrata konjušnica su se
otvorila.

Prvi je izišao Rimljanin, Dacije, a laka su mu kola vukli
crni konji. Kras se uzvrpoljio zapažajući bahato držanje i
ravnotežu čovjeka dok je upravljao svojom zapregom
zaokrenuvši je glatko u vožnji do početne crte. Čovjek je bio
nizak i zdepast i gomila mu je divlje klicala. Naklonio se prema
konzularnoj loži i Pompej je ustao da mu uzvrati pozdrav. Kras

je učinio to isto, ali Dacije se već bio okrenuo na drugu stranu
da dovrši pripreme.

»Izgleda gladno danas, Krase. Njegovi konji grizu žvale«,
reče Pompej veselo svojem kolegi.

Kras se nije na nj obazreo, promatrao je sljedeću zapregu
na pijesku. Bio je to trački natjecatelj, obilježen zelenom
bojom. Bradat vozač bio je neiskusan i malo je gledatelja
stavilo novac na njega. Ipak su mu dužno klicali, premda su
mnogi već izvijali vratove da vide kako posljednje dvije
zaprege izlaze iz mračnih konjušnica.

Paulo je pucnuo dugačkim uzdama iznad svojih
španjolskih konja kad su dotutnjali na sunce. Kras je udario
šakom po ogradi kad ih je ugledao.

»Dacije će se morati potruditi da ove pobijedi. Pogledaj u
kakvu su stanju, Pompeju. Veličanstveni su.«

Paulo je izgledao samopouzdano dok je pozdravljao
konzule. Čak izdaleka Kras je vidio bljesak bijelih zubi
naspram tamne kože i njegove su se brige djelomice raspršile.
Zaprega je zauzela mjesto kraj drugih i tada se zadnji
natjecatelj, Španjolac, dovezao da im se pridruži.

Kras nije vidio nikakvih nedostataka kod konja prigodom
prvog posjeta, ali sad ih je proučavao tražeći znakove slabosti.
Unatoč Pompejevim tvrdnjama, odjednom je bio uvjeren da
ždrijepci posve loše izgledaju kad se usporede s ostalima. Kras
je nevoljko sjeo kad se rog opet oglasio i klađenje prestalo. Rob
se vratio da Pompeju preda potvrdu i konzul se s tim sitnim
keramičkim predmetom dokono poigravao dok su čekali.

Na mnoštvo naroda spustila se tišina. Dacijeva se zaprega
nečega uplašila i sudarila se s tračkom zapregom, prislivši oba
vozača da prasnu bičevima iznad konjskih glava. Dobar vozač
mogao je pucnuti vrškom biča nekoliko palaca daleko od

svakoga konja u punom trku, i red se začas uspostavio. Kras je
zapazio Tračaninov mir i pitao se je li propustio priliku. Taj sitni
čovjek nije izgledao nimalo neumjesno među iskusnijim
upravljačima kola.

Tišina je potrajala neko vrijeme dok su konji udarali
kopitima i frktali na mjestu, zatim se rog oglasio po treći put
dok se njegovo zavijanje nije izgubilo u grmljavini kad su se
zaprege pokrenule i utrka započela.

»Dobro si učinio, Krase«, reče Pompej, gledajući preko
mora glava. »Sumnjam da u Rimu ima čovjeka kojemu nije
poznata tvoja velikodušnost.«

Kras ga oštro pogleda, tražeći mu na licu trag ruganja.
Pompej je bio ravnodušan i činilo se da ne osjeća pogled.

Ispod njih je grmljavina konja stigla do prvog zaokreta.
Laka su kola skližući se obilježila dugačke lukove u pijesku dok
su konji hitali dalje. Vozači su se naginjali da održe ravnotežu,
dok ih na stazi nije držalo ništa više nego njihova vještina i
snaga. Bilo je to veoma dojmljivo a Dacije je spretno kliznuo
između dviju zaprega i rano izbio na čelo. Kras se namrštio
zbog takva razvoja događaja.

»Jesi li odlučio koga ćeš poduprijeti za konzula na kraju
godine?« rekao je prisiljavajući se da mu glas bude nepristran.

Pompej se nasmiješio. »Malo je prerano da se o tome
razmišlja, prijatelju moj. Uživam u tome što sam trenutno ja
konzul.«

Kras šmrcnu na tu očitu laž. Predobro je poznavao
Pompeja da bi povjerovao u to nijekanje. Pod pritiskom njegova
pogleda Pompej slegnu ramenima.

»Mislim da bi se senator Prando dao nagovoriti da stavi
svoje ime na popis«, reče on.

Kras je promatrao utrku, razmišljajući što zna o tome
čovjeku.

»Ima i gorih izbora«, reče naposljetku. »Bi li on prihvatio
tvoje… vodstvo?«

Pompejeve su oči zasjale od uzbuđenja kad je Dacije
nastavio voditi na trkalištu. Kras se pitao hini li Pompej
zanimanje za utrku samo da njemu napakosti.

»Pompeju?« potaknuo ga je.

»On ne bi stvarao smetnje«, odgovori Pompej.

Kras prikri svoje zadovoljstvo. Ni Prando ni njegov sin
Svetonije nisu utjecajni ljudi u Senatu, ali imati slabe ljude kao
konzule značilo bi da on i Pompej mogu i dalje upravljati
gradom, jednostavno zamijenivši javni položaj za privatni.
Povratak u anonimnost zadnjih klupa u Senatu nakon vodstva u
Rimu bila je neugodna perspektiva za njih obojicu. Kras se
pitao zna li Pompej da je on vjerovnik Prandove obitelji i da će
nad njim imati vlastit oblik nadzora ako bude izabran.

»Mogao bih prihvatiti Pranda, ako si siguran u njega«,
rekao je nadglasavši buku gomile. Pompej se okrenuo prema
njemu pokazujući zadovoljno lice.

»Izvrsno. Znaš li hoće li se Cina kandidirati?«

Kras odmahnu glavom. »Povukao se nakon kćerine smrti.
Jesi li ti što čuo?«

U svojoj radoznalosti Kras je uhvatio Pompeja ispod ruke,
a Pompej se namrštio na dodir. Kras je osjetio žalac mržnje
prema tom čovjeku. Kakva prava ima da bude toliko umišljen
kad je Kras platio sve račune za njegovu veliku kuću?

»Ništa još nisam čuo, Krase. Ali ako neće Cina, moramo
naći drugoga da se kandidira za drugo mjesto. Možda nije
prerano da se počne promicati neko novo ime.«

Kad je počeo četvrti krug, Dacije je vodio za cijelu dužinu,
dok je Tračanin držao mjesto iza njega. Paulo je bio treći,
sustižući ih s konjima koji su prepatili morsku bolest. Publika je
navijala i svako je oko bilo na zapregama kad su obilazile
daleki ugao i galopirale kroz početni položaj ulazeći u peti krug.
Drveni je obelisk uklonjen i glasovi su postajali promukli od
dernjave.

»Jesi li razmišljao o Juliju? Njegov je rok službe u
Španjolskoj na isteku«, reče Kras.

Pompej mu dobaci pogled, odjednom zabrinut. I dalje je
sumnjao u Krasa zbog odanosti mladom Cezaru koju on nije
dijelio. Nije li taj čovjek otpisao dugove Desete legije uskoro
nakon Julijeva preuzimanja zapovjedništva? Pompej odmahnu
glavom.

»Njega ne, Krase. Taj pas ima zube. Siguran sam da ne
želiš raskol, nimalo više nego ja.«

Dacije je povećao vodstvo a Kras je nastavio govoriti,
zadovoljan što može namreškati spokojnu duševnu površinu
svoga kolege.

»Kažu da je Cezar izvrstan u Španjolskoj. Nove zemlje
pod našom vlašću, novi gradovi. Vjerujem da je bilo čak govora
o trijumfu za njega.«

Pompej oštro pogleda Krasa naboravši čelo. »Ništa nisam
čuo o trijumfima i jasno sam rekao što mislim. Kad njegovo
namjesništvo isteče, poslat ću ga nekamo drugdje. U Grčku,
možda. Sve što planiraš valja zaboraviti, Krase. Bio sam
svjedokom dok su moji ljudi za njega stajali na kiši kad je dobio
hrastov vijenac. Moji vlastiti ljudi, a častili stranca! Dovoljno se
dobro sjećaš Marija. Ne želimo još jednoga u gradu, a najmanje
kao konzula.«

Kras dugo nije odgovorio i Pompej je odlučio protumačiti
njegovu šutnju kao pristanak.

Ispod njih na stazi Dacije je stigao iza leđa zaostaloj
španjolskoj zaprezi i skrenuo da je zaobiđe. Umorni vozač
žestoko se zaljuljao dok ga je Dacije prestizao, izgubivši u hipu
nadzor nad konjima. To je bilo dovoljno dugo. Uz prasak koji se
mogao čuti iznad zaprepaštena urlanja gomile, obje su se
zaprege poremetile i u trenutku su se razgovijetne konjske linije
pretvorile u njištav kaos.

Tračanin je uzdignuo uzde da izbjegne krš ispred sebe.
Njegov bič je udarao unutarnje konje prisiljavajući ih da skrate
korak radi zaokreta zbog kojega se gotovo prevrnuo. Gomila je
tjeskobno promatrala dok je sitni čovjek upravljao zbunjenim
konjima da zaobiđe zapreku, ali tada su oni prošli i nastavili
juriti ravno naprijed, i mnogi su u Cirkusu ustali na noge da
plješću njegovoj vještini.

Pompej je opsovao ispod glasa videći da Dacije leži
nepomično na pijesku. Jedna mu je noga bila čudno svijena.
Koljeno mu je očito bilo smrskano, te premda je ostao živ, više
se neće utrkivati.

»Daj znak čuvarima koje sam ti dao, Krase. Bit će
tučnjave kad se oporave od zaprepaštenja.«

Kras je srdito stisnuo čeljusti dok je lovio centurionov
pogled i podizao stisnutu šaku. Silazili su između klupa i to su
činili u zadnji čas. Nakon uzbuđenja zbog propasti konja i kola,
gomila je postala svjesna svojih gubitaka na klađenju i počela
urlikati kao jedan u orgiji nezadovoljstva. Posljednji je krug
prošao bez teškoća i Tračanin je prvi prešao preko crte uz opću
ravnodušnost. Tučnjave su se već zametnule i legionari su brzo
djelovali, služeći se plosnatom stranom mača da razdvoje ljude
koji su se hvatali u koštac.

Pompej je dao znak osobnoj pratnji da je spreman poći i
oni su mu krčili put. Razmijenio je pogled s Krasom na odlasku
i vidio nesklonost na njegovu licu, ovaj put bez maske. Kad je
stigao do ulice, Pompej je utonuo u svoje misli, jedva čujući sve
veću lomljavu iza sebe.

Julije je sjahao na rubu sela, i njegov konj je počeo tiho

hrzati pasući travu između kamenja na drevnom putu. On i
Servilija odjahali su duboko u unutrašnjost i nije bilo znaka
života u brdima oko njih. Bila je to lijepa zemlja, s prostranim
šumama i bjelkastim liticama koje su se strmoglavljivale u
zelene doline. Sunce je bilo prevalilo podne prije nego što su
došli do toga mjesta. Vidjeli su šarene jelene i veprove koji su
skičeći bježali ispred njihovih konja.

Julije je izabrao dugačke zaobilazne staze da izbjegne
svaki ljudski trag za vrijeme jahanja. Činilo se da je zadovoljan
što je sam s njom, i to je laskalo Serviliji. Povremeno je
izgledalo kao da su oni jedina živa stvorenja. Šuma je bila puna
sjene i tišine, i prolazili su kroz sjenovitu tamu kao da su
duhovi. Zatim bi drveće ustupilo mjesto sunčevu sjaju i
travnatoj livadi, pa bi smiono galopirali dalje od tame dok se ne
bi zadihali i skupa prasnuli u smijeh. Servilija se nije mogla
sjetiti savršenijega dana.

Selo u koje ju je Julije uveo bilo je neobičo mjesto na rubu
doline. U blizini je tekla rijeka, ali nije se čulo glasa da bi
poremetio mir, kao prije u šumi. Kuće su bile oronule od
starosti, a bujna paprat i bršljan rasli su iz njihovih prozora.
Posvuda su se vidjeli znaci propadanja. Vrata ovješena o krutim
kožnim šarkama zijevala su prema njima, a divlje životinje
umicale su im pred očima dok su vodili konje ulicom prema
središtu. Zbog spokoja u praznom selu teško im je bilo govoriti,
osjećali su se kao uljezi. Serviliju je okolina podsjetila na

svodove nekakva hrama gdje se razliježe jeka i čudila se zašto
ju je Julije onamo doveo.

»Zašto su otišli?« upitala ga je.

On je slegnuo ramenima. »Moglo bi biti bilo što:
neprijateljska provala, zarazna bolest. Možda su samo željeli
naći novi dom negdje drugdje. Ovdje sam provodio dane kad
sam tek bio došao, ali kuće su bile odavna opljačkane i malo je
toga ostalo da bi se vidjelo kako su živjeli. Ovo je čudno
mjesto, premda ga volim. Ako ikada stignemo do ove doline s
našim mostovima i novim ulicama, bit ću tužan dok budem
gledao kako sve ovo nestaje.«

Njegova je noga udarila u izblijedio komad keramike koji
je nekoć mogao biti ulični znak, i on kleknu da ga pogleda,
otpuhujući prašinu. Bio je čist i tako tanak da ga je mogao
slomiti u rukama.

»Pretpostavljam da je ovo nekada izgledalo kao Valencija.
Tržnica i plodovi na prodaju, naokolo trče djeca s kokošima.
Sada je to teško zamisliti.«

Servilija pogleda oko sebe i pokuša prizvati sliku mjesta
ispunjena užurbanim ljudima. Gušterica pretrča duž zida kraj
nje, ulovivši na časak njezin pogled prije nego što će iščeznuti
ispod spuštene strehe. Bilo je nečega jezovita u hodu kroz takvo
mjesto, kao da se u svakom trenutku ulice mogu opet ispuniti
životom i bukom, bacajući u zaborav prekid u njihovim
životima.

»Zašto dolaziš ovamo?« upita ona.

On je pogleda sa strane, smiješeći se na čudan način.
»Pokazat ću ti«, reče on, skrećući iza ugla na širi put.

Tu su kuće bile tek hrpe razvalina i Servilija je iza njih
mogla vidjeti trg. Zrak je zbog sunca bio topao i svijetao kad su

mu se približili, i Julije je pun iščekivanja ubrzao korak kad su
stigli do otvorena prostora.

Teško kamenje na trgu bilo je ispucalo i obrubljeno
puzavom travom i divljim cvijećem, ali Julije je preko toga
netremice gazio dok su mu oči bile uprte u razbijeno postolje i
kip koji je kraj njega ležao u komadima. Njegove su linije bile
gotovo posvema izlizane i bijeli je kamen bio otkrhnut i
nagrđen, ali Julije mu se primaknuo s poštovanjem. Privezao je
konje za mladicu koja je šiknula između kamenja na trgu i
nagnuo se nad kip, dodirujući linije. Jedna je ruka nestala, ali
mogao je vidjeti da je taj kip nekoć predstavljao moćnu figuru.
Servilija je zapazila riječi koje su bile uklesane na teškom
podnožju i prstom je slijedila čudna slova.

»Tko je to?« šapnula je.

»Jedan mjesni učenjak mi je rekao - Kralj Aleksandar.«

Julijev je glas bio hrapav od uzbuđenja i ona je opet
osjetila potrebu da ga dodirne, da podijeli njegove misli. Na
svoje zaprepaštenje vidjela je kako mu se skupljaju suze u
očima dok je promatrao kameno lice.

»Što je to? Ne razumijem«, rekla je pruživši ruku prema
njemu bez razmišljanja. Njegova je koža bila vruća pod
njezinom rukom i on se nije odmaknuo.

»Kad vidim njega…« reče on tiho, tarući oči. Na trenutak
je rukom pritisnuo njezinu ruku prije nego što će je ispustiti da
padne. Nakon još jednog dugačkog pogleda na kamenu figuru,
slegnuo je ramenima i ponovno se pribrao.

»Kad je dosegnuo moju dob, već je bio osvojio svijet.
Govorili su da je božanstvo. Kad se usporedim s tim, ja sam
uzalud potratio život.«

Servilija je sjela na podnožje do njega, njihova su se bedra
lagano dotaknula, premda je mogla osjetiti svaki dijelak dodira.

Julije je opet progovorio nakon nekog vremena, glas mu je bio
dalek, izgubljen u sjećanju.

»Kad sam bio dječak, slušao sam priče o njegovim
bitkama i njegovu životu. Bio je… čudo. Imao je čitav svijet u
ruci kad je bio malo više nego dijete. Znao sam zamišljati
sebe… znao sam nekada jasno vidjeti njegovu stazu.«

Opet je Servilija posegnula za njegovim licem, gladeći mu
kožu. On je izgledao kao da to osjeća prvi put i podignuo je
glavu da je gleda dok mu je govorila.

»Možeš imati sve, ako hoćeš«, rekla je, ni sama pritom ne
znajući nudi li mu išta više od nade o slavi ili nešto osobnije.
On je kanda čuo oba značenja u njezinim riječima i ponovno ju
je uzeo za ruku. Ovaj put su pri dodiru njegove oči pretraživale
njezine, postavljajući nijemo pitanje.

»Želim sve«, šapnuo je, i ona nije znala tko se od njih prvi
pomaknuo kad su se dodirnuli. Poljubac se jednostavno
dogodio, i oni su osjetili njegovu snagu sjedeći kraj
Aleksandrovih nogu.

5. POGLAVLJE

Sljedećih je dana izgledalo da vrijeme sporije prolazi, a

Servilija nije mogla naći izlike da opet izvede konje. »Zlatna
ruka« je dobro poslovala i trebalo je dovesti iz Rima dva
čovjeka dovoljno krupna da smiruju najneobuzdanije pijance.
Umjesto da uživa u uspjehu, njezine su se misli neprekidno
vraćale na neobična mlada muškarca koji je mogao biti ranjiv i
ulijevati strah u istom trenutku. Prisiljavala se da ne pita za
njega i čekala je njegov poziv. Kad je poziv došao, glasno se
nasmijala, šaleći se na svoj račun, ali ipak se nije mogla
oduprijeti uzbuđenju koje je donio.

Zaustavila se da doda još jednu stapku vjenčiću koji je
plela dok su hodali poljem lelujava žita. Julije je zastao s njom,
opušten kako se već dugo nije osjećao. Potištenost koja ga je
mučila kao da je iščezavala u njezinu društvu, i bilo je čudno
pomisliti da je njihovo prvo jahanje u divljinu bilo prije tek
nekoliko tjedana. Ona je vidjela dijelove njegova života koji su
mu bili najvažniji, a on se osjećao kao da je oduvijek poznavao
Serviliju.

S njom su ga napustile noćne more koje je kao štenad
pokušavao utapati u vinu, iako je osjećao da još kruže oko
njega. Ona mu je bila Aleksandrov blagoslov, čuvarica protiv
sjena koje su ga tjerale u očajanje. Mogao je zaboraviti što je
postao, zbacujući sa sebe plašt vlasti. Svakog je dana provodio
sat-dva na suncu koje mu nije grijalo samo kožu.

Gledao ju je dok se uspravljala, čudeći se snazi osjećaja
koje je u njemu pobudila. U jednom je trenutku mogla pokazati

znanje o gradu i senatorima da mu zastane dah, u drugom je
bivala gotovo djetinjasta dok se smijala ili birala nov cvijet da
ga uplete među ostale.

Brut je ohrabrivao njihovo prijateljstvo nakon prvog izleta
u selo sa skrhanim kipom. Vidio je da je Servilija bila poput
melema smućenom duhu njegova prijatelja, počinjući liječiti
ranu koja se predugo pozljeđivala.

»Pompej je pogriješio kad je dao razapeti robove«, reče
Julije sjećajući se niza križeva i na njima uplakanih, izmučenih
likova koji čekaju smrt. Slike iz velikog robovskog ustanka još
su bile bolne u njegovoj pameti, čak i nakon četiri godine.
Vrane su se gostile dok nisu postale predebele da bi mogle
letjeti pa su srdito graktale na njegove ljude koji su nogama
udarali teturave ptice. Julije lagano zadrhta.

»Od sama početka robovima nismo ponudili ništa osim
smrti. Znali su da im nećemo dopustiti da umaknu. Imali su loše
vodstvo i Pompej ih je sve svezao i razapeo uz cestu od juga
zemlje do grada. Nije bilo veličine u njemu kad je tako
odgovorio na teror rulje.«

»Ti to ne bi učinio?« upita Servilija.

»Spartak i njegovi gladijatori morali su umrijeti, ali u
robovskim redovima bilo je hrabrih ljudi koji su se suprotstavili
legijama i pobijedili ih. Ne, ja bih osnovao novu legiju i zasolio
je najokorjelijim gadovima između centuriona. Šest tisuća
hrabrih ljudi, Servilija, uništenih zbog njegova slavohleplja. Bio
bi to bolji primjer nego pribijanje sviju njih na križeve, ali
Pompej ne može vidjeti dalje od svojih sitnih pravila i tradicija.
On se drži svoga pravca dok ostatak svijeta prolazi pokraj
njega.«

»Narod ga je s klicanjem dopratio u grad, Julije. Pompej je
bio jedini kojega su željeli za konzula. Kras je zauzeo drugo
mjesto u njegovoj sjeni.«

»Bolje bi bilo da su robove sami vratili na imanja«,
promrsi Julije. »Tada bi ponosno stajali, ne bi trčali ljubiti
Pompeju noge. Bolje ti je obrađivati svoju zemlju nego zazivati
ljude poput Pompeja da ti dade hrane. Bolest je u nama, znaš.
Uvijek uzdižemo nevrijedne ljude da nama vladaju.«

Borio se da nađe riječi i Servilija se zaustavila okrenuvši
se prema njemu. Toga vrućeg dana izabrala je stolu od tankog
lana i kosu je srebrenim nitima svezala na zatiljku, ostavivši gol
vrat. Svaki dan što ga je s njom provodio kao da je dodavao
novu pojedinost njegovoj pažnji. Poželio ju je poljubiti.

»Istrijebio je gusare, Julije. Tebi bi to trebalo biti draže
nego ikomu drugom.«

»Drago mi je, naravno«, rekao je gorko, »premda sam taj
zadatak želio za sebe. Pompej nema mašte, Servilija. Ima
čitavih novih zemalja koje obiluju biserima i zlatom, ali on
počiva i priređuje igre za narod. Na poljima ljudi skapavaju dok
im on podiže nove hramove da se mole za blagostanje.«

»Ti bi više učinio?« upita ona, hvatajući ga ispod ruke.
Dodir je bio topao i njegove misli pobjegoše pred nasrtajem
nagle strasti koja ga je iznenadila. Pitao se je li to na njemu
vidljivo dok je mucao odgovor.

»Doista bih više učinio. Ima dovoljno zlata da se uzdignu
najsirotiji u Rimu, i tu leži naša prilika, ako je možemo
iskoristiti. Ništa na svijetu nije kao naš grad. Kažu da je Egipat
bogatiji, ali mi smo još dovoljno mladi da napunimo pregršti.
Pompej je zadrijemao ako misli da će granice ostati sigurne s
legijama koje imamo. Moramo ih više osnovati i platiti ih
novim zemljama i zlatom.«

Ona spusti ruku osjećajući kako drhtaj žudnje podiže meke
dlačice na njezinoj koži. U njemu je takva snaga, kad se ne
savija pod tugom i očajem. Sa strahopoštovanjem i užitkom
vidjela je kako odbacuje sumornost. Čovjek koji je sada

uzbuđuje dodirom nije onaj s kojim se prvi put srela na kapiji
utvrde, pa se pitala što će se zbiti pri ponovnom njegovu
buđenju.

Kad je osjetila da za njim žudi, to ju je prenerazilo, gotovo
ustrašilo. Nije mislila da će to tako biti. Ljudi koji su je voljeli
nikada je nisu dirnuli dublje od kože za kojom su hlepjeli.
Mogli su se na njoj istrošiti s pukim zametkom pravog drhtaja.
Ali ovaj ju je čudni mladić obezglavljivao kada god bi joj
njegove oči uhvatile pogled. Takve čudne oči, s crnim
zjenicama koje su ga boljele na jarku svjetlu. Činilo se da vide
od čega se zapravo sastoje sve njezine smicalice, prodirući kroz
lakoću njezina ponašanja do najskrovitije nutrine.

Uzdahnula je kad su nastavili šetnju. Ona je luda. Ne traje
više ono razdoblje u njezinu životu kad je mogla dopustiti da je
začara muškarac star kao njezin sin. Nesvjesno je prešla rukom
preko svezane kose. To ne znači da se njezine godine vide, ni
najmanje. Maže uljem tijelo svake noći i jede dobro i pomno.
Čovjek bi joj mogao dati trideset, tako joj govore, umjesto
četrdeset manje jednu koliko ih je dosad stvarno proživjela.
Ponekad se osjećala i starijom, posebice u gradu, kad bi Kras
došao k njoj. Ponekad bi se rasplakala bez ikakva razloga, ali to
je raspoloženje iščezavalo brzo kako je i dolazilo. Znala je da bi
mladi muškarac pokraj nje mogao imati svaku djevojku u
gradu. Neće htjeti ženu što na sebi nosi toliko ožiljaka koje
nitko drugi ne može vidjeti.

Prekrižila je ruke, gotovo zgnječivši vjenčić svezanih
cvjetova. Nije posumnjala da u njemu ne bi mogla razbuktati
strast ako bi htjela. On je mlad i nevin u usporedbi s njom. Bilo
bi to lako i ona je shvaćala da to želi jednim svojim dijelom koji
bi pozdravio njegove ruke na njoj u visokoj travi na livadi.
Lagano je odmahnula glavom. Glupa cura. Nikada ga nije
smjela poljubiti.

Progovorila je brzo da prikrije stanku, pitajući se je li on
opazio njezinu rastresenost ili rumenilo koje joj je preplavilo
obraze.

»Već dugo nisi vidio Rim, Julije. Sada u njemu ima toliko
sirotinje. Robovska vojska nije ostavila gotovo nikoga da radi u
polju, i prosjaka ima kao muha. Pompej im barem daje okus
slave, čak i kad im je želudac prazan. Senat mu se ne bi usudio
ništa uskratiti u slučaju da se rulja pobuni i svima zaprijeti.
Vladalo je krhko zatišje kad sam otišla, a sumnjam da se išta
otada poboljšalo. Ne možeš zamisliti koliko su blizu kaosa.
Senat živi u strahu od novog ustanka koji bi nadmašio bitke sa
Spartakom. Svi koji imaju sredstava unajmljuju čuvare, a
siromasi se međusobno ubijaju po ulicama i ništa se protiv toga
ne poduzima. Nisu laka vremena, Julije.«

»Možda bih se onda trebao vratiti. Četiri godine nisam
vidio kćer i Pompej mi mnogo duguje. Možda je vrijeme da
naplatim neke dugove i pobrinem se da opet budem sudionikom
zbivanja.«

Na trenutak lice mu je zasjalo od strasti i njezino je srce
zaigralo jer je vidjela sliku čovjeka kojega je gledala na suđenju
kad je zadivio Senat otevši pravdu od svojih neprijatelja. Zatim
je trenutak prošao brzo kao što je došao i Julije je od očaja
glasno ispustio zrak kroz usne.

»Imao sam ženu da s njom dijelim život prije svega ovoga.
Imao sam Tubruka koji mi je bio više otac nego prijatelj; imao
sam svoj dom. Budućnost mi je dolazila u susret sa
svojevrsnom… radosti. Sada nemam ništa osim novih mačeva i
rudnika, a to mi se čini da je besmisleno. Dao bih sve da mi se
vrati Tubruk na jedan sat i sa mnom podijeli piće, ili da mi se
pruži prigoda vidjeti Korneliju samo na trenutak, dovoljno dugo
da kažem kako mi je žao što sam joj prekršio zadana obećanja.«

Protrljao je oči rukom prije nego što će krenuti dalje. Tada
je Servilija gotovo posegnula za njim, znajući da će mu njezin
dodir donijeti utjehu. Suzdržala se uz golem napor volje. Dodir
bi vodio do više dodira, te premda je bolno željela da se nađe u
njegovu zagrljaju, imala je snage da se ne upusti u tako dobro
poznatu igru kojoj se prepuštala cijelog života. Mlađa bi ga
žena možda privukla k sebi bez stida u trenutku njegove
slabosti, ali Servilija je previše znala da bi to pokušala. Bit će
još dana.

Tada se on okrenuo prema njoj i stisnuo je dovoljno čvrsto
da je zaboli, pritiskujući ustima njezine usne da mu se otvore.
Ona je popustila, nemoćna da sama sebi pomogne.

Brut spretno skliznu iz sedla prolazeći ispod kapije na

utvrdi. Deseta je izvodila složene manevre u brdima i Oktavijan
se dobro iskazao služeći se povjerenim snagama da napadne
Domicija s boka s mnogo pokazane vještine. Brut nije oklijevao
hitajući u glavnu zgradu. Tmurno raspoloženje koje je na sve
njih bacilo sjenu bilo je sada samo uspomena, i znao je da će
Juliju biti drago kad čuje kako je njegov mladi rođak uspješan.
Oktavijan ima pleća za zapovijedanje, kako je Marije znao reći.

Čuvar na dnu stubišta nije bio na mjestu, stajao je
poprilično dalje od predviđena položaja. Dok je kloparao po
stepenicama, Brut ga je čuo kako nešto viče ali samo se
osmjehnuo.

Julije je ležao na počivaljci sa Servilijom, a lica su im se
zarumenjela od panike zbog iznenadna i bučna Brutova ulaska u
sobu. Julije je skočio gol na noge i gnjevno se suočio s
prijateljem.

»Izlazi!« riknuo je.

Brut se smrznuo od nevjerice, zatim se zgrčio u licu i
okrenuo, zalupivši vratima iza sebe.

Julije se polagano okrenuo da se susretne sa Servilijinim
očima, već požalivši zbog svoje srdžbe. Opet je sjeo na dugačku
počivaljku i grubo navukao pokrivač. Njezin težak miris
ispunjavao mu je nosnice i znao je da miriše po njoj. Kad je
ustao, toplina pokrivača ostala je iza njega i on se udaljio,
razmišljajući što mu je činiti.

»Ja ću otići do njega«, rekla je ona, ustajući.

Obuzet vlastitom ogorčenošću, Julije je jedva primijetio
njezinu nagost. Bilo je ludo zaspati gdje su ih mogli zateći, ali
nije imalo smisla žaliti zbog onoga što je prošlo. Potresao je
glavom zavezujući sandale.

»Ti imaš manje razloga za ispričavanje. Pusti me da ja
prije odem do njega«, rekao je.

Njezine se oči ohladiše na trenutak. »Nećeš se valjda
ispričavati… za mene?« rekla je, a glas joj je bio prijetvorno
miran.

Julije je stajao i gledao joj u lice. »Ni za jedan trenutak s
tobom«, rekao je nježno.

Tada mu je došla u zagrljaj i on je našao nešto neopisivo
erotično u držanju gole žene dok je sam bio odjeven.
Odmaknuo se sa smiješkom usprkos zabrinutosti zbog Bruta.

»Bit će on u redu kad se malo smiri«, rekao je da je
ohrabri, želeći i sam u to povjerovati. Smirenim je rukama
prikopčao mač uz bok. Servilija je odjednom izgledala
uplašeno.

»Ne želim da se s njim boriš, Julije. Ne smiješ to učiniti.«

Julije se prisilio na smijeh koji je zazvučao kao jeka
njegova prazna želudca.

»On me nikada ne bi povrijedio«, rekao je na izlasku.

Na hodniku se Julijev izraz lica pretvorio u smrknutu
masku dok se upućivao prema stubištu. Domicije i Kabera bili
su dolje s Cirom, i on je zamišljao kako ga njihove oči
optužuju.

»Gdje je on?« upitao je resko.

»U dvorištu, na vježbalištu«, rekao je Domicije. »Da sam
na tvojem mjestu, ja bih ga pustio na miru neko vrijeme,
generale. Njemu je krv uzavrela i ne bi bilo dobro da joj sada
dade oduška.«

Julije je oklijevao, zatim ga je svladala neustrašivost. Sam
je to prouzročio i spreman je platiti cijenu.

»Ostanite ovdje«, rekao je kratko. »On je moj najstariji
prijatelj i ovo je privatna stvar.«

Brut je stajao sam u praznom dvorištu, u ruci mu se
ljeskao Cavallov gladius. Kimnuo je dok mu se Julije primicao i
u jednom času Julije je opet gotovo zastao videći kako
natmuren pogled prati svaku njegovu kretnju. Dođe li do krvi,
on ne može pobijediti Bruta. Ako bi i mogao ukrasti pobjedu,
sumnjao je da bi mu ikada mogao oduzeti život.

Brut postavi blistavu oštricu u početni položaj i Julije
isprazni mozak držeći se stare discipline kojoj ga je Renije učio.
To je neprijatelj koji ga može ubiti.

Julije izvuče mač iz toka.

»Jesi li joj platio?« reče Brut tiho, remeteći njegovu
usredotočenost.

Julije se borio protiv žučne srdžbe koja ga je tada obuzela.
Učili su od istog čovjeka, znao je da ne smije slušati. Počeli su
kružiti jedan oko drugoga.

»Mislio sam da znam, ali nisam mogao povjerovati«, opet
započe Brut. »Mislio sam da me nećeš s njom osramotiti, pa se
nisam brinuo.«

»Nema nikakve sramote«, odgovori Julije.

»Ima sramote«, reče Brut i pokrenu se.

Julije je poznavao njegov stil bolje nego itko drugi, ali
jedva je uspio odbiti oštricu koja mu je pojurila ravno prema
srcu. Bio je to smrtonosan udarac i on ga nije mogao oprostiti.
Gnjev je potom porastao u njemu i sam je krenuo malo brže,
korak mu je postao čvršći na zemlji dok je osjećao kako mu se
razbuđuju osjetila. Pa neka bude.

Julije strjelovito nasrnu, izmičući se pred bljeskom srebra i
prisiljavajući Bruta da prebaci težište na stražnju nogu. Trgnuo
je oštricom u stranu, ali Brut se s prezirnim osmijehom
izmaknuo, zatim odgovorio kišom udaraca.

Rastavili su se, počinjući polako dahtati. Julije stisnu prste
lijeve ruke u šaku da zatvori ranu na dlanu. Krv je polako
kapala iz nje dok se micao u krugu, ostavljajući točke poput
sjajnih očiju da iščezavaju u pijesku.

»Ja je volim«, rekao je odjednom Julije. »Volim tebe.
Previše vas volim da bi se ovo događalo.« Odbacio je mač s
kretnjom punom gnušanja te stao sučelice prijatelju.

Brut mu je prinio vršak mača pod grlo i pogledao ga u oči.

»Znaju li svi oni? Kabera, Domicije, Oktavijan?«

Julije ga je smireno gledao, ukočivši se da ne bi zadrhtao.

»Možda. To nismo namjeravali, Brute. Nisam želio da nas
zatekneš.«

Mač je bio nepomična točka u svijetu koji se gibao. Julije
je stisnuo čeljusti, dok ga je preplavljivao osjećaj smirenosti.

Svjesno je opustio svaki mišić i čekao. Nije želio umrijeti, ali
ako dođe do toga, pokazat će prijezir prema smrti.

»To nije mala stvar, Marko. Ni za mene, ni za nju«, rekao
je.

Mač se naglo spustio i luđačko svjetlo je zamrlo u
Brutovim očima.

»Ima toliko toga među nama, Julije, ali ako je povrijediš,
ja ću te ubiti.«

»Pođi i vidi je. Ona se brine za tebe«, odgovori Julije,
zanemarivši prijetnju.

Brut je dugo zadržao pogled na njemu prije nego što će
otići i ostaviti ga sama na vježbalištu. Julije ga je promatrao
kako odlazi, zatim otvorio šaku i trznuo se. Načas se opet gnjev
probudio u njemu. Objesio bi svakog drugog čovjeka koji bi se
drznuo dignuti mač na njega. Tu ne bi moglo biti isprike.

Ali oni su zajedno rasli kao dječaci i to se brojilo. Možda
dovoljno da proguta izdaju oštrice koja je gađala u njegovo
srce. Julije skupi obrve razmišljajući. Teže će biti povjerovati
tomu čovjeku drugi put.

Sljedećih šest tjedana bilo je ispunjeno gotovo

nepodnošljivom napetošću. Iako je Brut razgovarao s majkom i
stisnutih zubi dao blagoslov njihovoj vezi, hodao je naokolo
noseći sa sobom svoj gnjev i osamljenost kao plašt.

Bez riječi objašnjenja Julije je opet počeo osobno vježbati
Desetu. Izvodio je sam ljude po nekoliko dana odjedanput i
nikada nije progovorio ništa osim zapovijedi. Legionari su sa
svoje strane podnosili patnju i iscrpljenost samo da bi od njega
dobili potvrdno klimanje glavom, a to je kanda bilo vrjednije
nego rječita pohvala od bilo koga drugoga.

Kad je boravio u vojarnama, Julije je pisao pisma i
zapovijedi dokasno u noć, grabeći duboko iz nagomilane
pričuve zlata. Slao je jahače u Rim da bi naručio nov oklop u
Aleksandrijinoj radionici i karavane su se vijugale putovima
kroz planine iz španjolskih gradova. Nove je rudnike trebalo
otvarati radi rudače za mačeve koji su se proizvodili po
Cavallovu nacrtu. Šume su se sjekle da bi se dobio drveni
ugljen i nije bilo nijednog trenutka da ijedan od pet tisuća
vojnika nije imao dvije-tri zadaće koje je trebalo obaviti.

Njegovi su se časnici zatekli između muke što su iz svega
isključeni i veselja što vide da je Julije opet otkrio nekadašnju
energiju. Mnogo prije nego što je Julije sazvao svoje podčinjene
iz ispostava diljem pokrajine oni su naslutili da se vrijeme
boravka u Španjolskoj bliži kraju. Hispanija je jednostavno bila
premalena da bi zadržala zapovjednika Desete legije.

Julije je izabrao najsposobnijega španjolskog kvestora1 da
preuzme njegovo mjesto u međuvlađu dok Rim ne imenuje
drugoga od svojih sinova. Predao mu je pečat svoga ureda i
zatim se bacio na danonoćni posao, ne spavajući katkada po tri
dana zaredom prije nego što bi malaksao od iscrpljenosti.
Poslije kratka počinka ustao bi i počeo iznova. Ljudi su ga u
vojarnama oprezno zaobilazili i nervozno čekali ishod cijelog
njegova mukotrnog rada.

Brut je jednog jutra rano došao k njemu, dok je svuda oko
njih tabor još bio miran i tih. Pokucao je na vrata i ušao čim je
Julije promrmljao nerazumljiv odgovor.

Julije je sjedio za radnim stolom koji su prekrivali
zemljovidi i glinene pločice, dok ih je još više ležalo kraj
njegovih nogu na podu. Ustao je kad je vidio Bruta, i činilo se
na trenutak da hladnoća među njima sprječava govor. Kod
obojice je bila izblijedjela navika prijateljstva.

Brut je s mukom progutao pljuvačku. »Žao mi je«, rekao
je.

Julije je šutio, promatrajući ga. Lice koje je pokazao kao
da je pripadalo strancu, na njemu nije bilo ništa od prijateljstva
koje je nedostajalo Brutu.

Brut opet pokuša. »Bio sam budala, ali ti me dovoljno
dugo poznaješ da si prešao preko toga«, rekao je. »Ja sam ti
prijatelj. Tvoj mač, sjećaš li se?«

Julije kimnu, prihvaćajući ga. »Volim Serviliju«, rekao je
blago. »Bio bih ti rekao prije nego ikomu drugom, ali sve se
među nama prebrzo dogodilo. Nema u tome nikakvih igara, to
je moj privatan odnos. Neću ti zbog toga odgovarati.«

»Kad sam vas vidio zajedno…« poče Brut.

Julije podiže ukočenu ruku. »Ne. Ne želim to više čuti. To
je svršeno.«

»O bozi, ne želiš mi nimalo olakšati, je li tako?« reče Brut
tresući glavom.

»Ne bi smjelo tako biti. Više mi je stalo do tebe nego i do
koga na svijetu, a ti si zamahnuo da me ubiješ na vježbalištu. To
je teško oprostiti.«

»Što?« odgovori Brut kratko. »Ja nisam…«

»Znam, Brute.«

Brut lagano klonu. Bez riječi privuče stolac. Nakon
nekoliko trenutaka i Julije sjede.

»Želiš li da se stalno ispričavam? Bio sam bijesan.
Pomislio sam da je iskorištavaš kao… Pogriješio sam, oprosti.
Što još želiš?«

»Želim znati mogu li ti vjerovati. Želim da se sve ovo
zaboravi«, odgovori Julije.

Brut ustade. »Možeš mi vjerovati. Ti to znaš. Odrekao sam
se Primigenije zbog tebe. Pustimo neka ovo prođe.«

Dok su se gledali, na Julijevu se licu pojavio smiješak.

»Jesi li primijetio kako sam odbio udarac? Volio bih da je
to Renije vidio.«

»Da, bio si jako dobar«, odgovori Brut sarkastično. »Jesi li
zadovoljan?«

»Mislim da sam mogao pobijediti«, reče Julije veselo.

Brut trepnu očima prema njemu. »Sada to već ide
predaleko.«

Jenjala je napetost među njima, ostao je samo dalek
pritisak.

»Vratit ću legiju u Rim«, reče Julije naglo, osjetivši
olakšanje što ima prijatelja da opet s njim dijeli planove. Pitao
se jesu li tjedni poslije borbe boljeli Bruta upola koliko su
boljeli njega.

»Svi to znamo, Julije. Ljudi brbljaju kao starice na prelu.
Zbog toga da izazoveš Pompeja?« reče Brut usputno, kao da o
odgovoru nisu ovisile tisuće života.

»Ne, on dovoljno dobro vlada, s Krasom. Kandidirat ću se
za konzula na izborima.« Promatrao ja kako će Brut reagirati.

»Misliš da možeš pobijediti?« uzvrati Brut polako, nakon
kraćeg razmišljanja. »Imat ćeš samo nekoliko mjeseci, a narod
je kratka pamćenja.«

»Ja sam posljednji izdanak Marijeve krvi. Podsjetit ću ih«,
reče Julije, a Brut osjeti trnce starog uzbuđenja. Razmišljao je o
tome kako se njegov prijatelj gotovo preporodio tijekom
posljednjih mjeseci. Srdita nabusitost je nestala, a njegova je
majka u tome odigrala ulogu. Čak je i njegova draga mala

Angelina živjela u strahu od Servilije, a sad je mogao donekle
razumjeti zbog čega.

»Skoro će zora. Moraš malo spavati«, rekao je.

»Još ne, ima mnogo posla koji treba obaviti prije nego što
budemo spremni opet vidjeti Rim.«

»Onda ću ostati s tobom, ako nemaš ništa protiv toga«,
reče Brut prigušujući još jedno zijevanje.

Julije mu se nasmiješi. »Nemam ništa protiv toga. Treba
mi netko da piše dok ja diktiram.«

6. POGLAVLJE

Renije je stajao u suhom riječnom koritu i gledao gore u

most. Gradilište je vrvjelo Rimljanima i domaćim ljudima koji
su se penjali uz drvene skele što su se ljuljale i škripale dok su
oni hodali duž prolaza. Dvjesta je stopa bilo od suha korita do
popločene ceste iznad njegove glave. Kad bude završena,
uklonit će se brana podignuta uzvodno i voda će prekriti ležišta
masivnih stupova mosta da bi oplakivala zaobljene rubove dugo
vremena pošto se graditelji pretvore u prah. I samo stajanje u
njegovoj sjeni prožimalo je staroga gladijatora čudnim
osjećajem. Kada nadođu vode nitko više neće opet tu stajati.

Zaklimao je glavom od nijemog ponosa, slušajući
zapovijedi i dozivanja kad su radnici uz vitlo počeli dizati još
jedan kamen koji će se ugraditi u luk. Njihovi su glasovi
odjekivali ispod mosta i Renije je mogao vidjeti kako ljudi
dijele njegovo zadovoljstvo. Taj se most nikada neće srušiti i
oni su to znali.

Cesta iznad njegove glave otvorit će plodnu dolinu u
izravnom spoju s obalom. Gradovi će se izgraditi i putovi
produžiti da zadovolje potrebe novih doseljenika. Doći će zbog
dobra tla i trgovine, i većina njih zbog čiste vode što dotječe iz
podzemnih akvedukata koji su se gradili pune tri godine.

Renije je promatrao kako radnici snažno potežu debelu
užad dok se lučni kamen njihao iznad predviđena položaja.
Koloture su škripale i vidio je kako se Ciro naginje preko
ograde da dovede blok na mjesto. Ljudi kraj njega razmazivali
su smeđu žbuku po površinama i tada ga je Ciro obuhvatio

rukom, pojući s ostalima u uspavljujućem ritmu prema
radnicima ispod njih. Renije zadrža dah. Iako je gorostasova
snaga bila bez premca među radnicima, iskliznuće je lako
moglo zgnječiti ruku ili rame. Ako blok ispadne iz ležišta,
dovoljno je težak da sruši potpornje i sve ih odvuče u provaliju.

Iako se nalazio duboko dolje, Renije je mogao čuti Cirovo
gunđanje dok je namještao blok istiskujući žbuku koja je u
vlažnim krpicama padala u riječno korito. Renije je zaklonio
rukom oči da vidi hoće li koja pasti dovoljno blizu i prisiliti ga
da je izbjegne, smiješeći se njihovim naporima.

Volio je krupnog čovjeka. Ciro nije mnogo govorio, ali
nije se štedio kad je trebalo naporno raditi i Reniju bi se već
zbog toga sviđao. Iznenadio se isprva kad je vidio da mu je
drago poučavati Cira vještinama koje su iskusnijim legionarima
bile razumljive same po sebi. Legiju ne smiju zaustaviti doline
ili planine. Svaki čovjek na skelama znao je da nema rijeke koja
se ne može premostiti ili ceste koju oni ne bi mogli usjeći bilo
gdje na svijetu. Gradili su Rim gdje god su došli.

Ciro se divio vodi i miljama tunela koje su probili da bi je
doveli dolje iz visokih planinskih izvora. Sada se pučanstvo
naseljeno u dolini neće svakog ljeta suočavati s bolestima kad
im se u zamućenim bunarima nakupi žabokrečina. Možda će se
tada sjetiti Rimljana koji su sagradili vodovod.

Renijeve spokojne misli poremetio je osamljeni jahač u
svijetlom oklopu koji je upravljao konja preko nasipa i spuštao
se u korito gdje je on stajao. Čovjek se znojio na vrućini i
izvijao vrat da pogleda gore od instinktivna straha dok je
prolazio ispod lukova. Težak čekić koji padne s te visine mogao
bi ubiti konja i čovjeka na njemu, ali Renije se smješkao
njegovu oprezu.

»Imaš poruku za mene?« upitao ga je Renije.

Čovjek je dokasao u hladovinu ispod luka i sjahao.

»Da, gospodine. General zahtijeva tvoju nazočnost u
vojarnama. Rekao je da sa sobom devedeš legionara Cira,
gospodine.«

»Posljednji luk se upravo dovršava, momče.«

»Rekao je da smjesta dođeš, gospodine.«

Renije se namršti, zatim zažmiri visoko iznad sebe prema
Ciru. Samo bi budala viknula zapovijed čovjeku koji nosi
kamen gotovo svoje težine, ali vidio je da Ciro stoji sa strane,
brišući krpom znoj s čela. Renije napuni pluća.

»Siđi ovamo, Ciro. Traže nas.«

Unatoč sunčanoj žezi Oktavijan je osjećao hladnoću

povjetarca koji ga je šibao po koži. Njegova pedesetorica bila su
u punom galopu niz najstrmiji brežuljak što ga je ikada vidio.
Da nije toga jutra prošao svaku njegovu stopu, nikada se ne bi
usudio sjuriti takvom vratolomnom brzinom, ali ledina je bila
ravna i nijedan iskusni jahač nije pao, zavlačeći snažno noge
ispod sedla. I tada su ih stražnji obluci oštro probadali u slabine.
Oktavijan je od muke škripao zubima dok ga je galop
nemilosrdno iscrpljivao.

Brut je s njim izabrao brežuljak da pokaže stvarnost i
snagu juriša. Čekao je sada njihov dolazak s cijelom centurijom
konjanika podno brežuljka, a Oktavijan je već izdaleka mogao
vidjeti kako se njihovi konji plaho vrpolje pokušavajući
instinktivno izbjeći pedesetoricu koji su gromoglasno silazili.

Buka je bila nevjerojatna dok je Oktavijan vikao na svoje
ljude da poravnaju crtu. Jurišni red postajao je malo nazubljen i
morao je urlati najjače što je mogao da privuče pozornost
jahača oko sebe. Pokazali su vještinu kad se linija učvrstila bez
usporavanja i Oktavijan je izvukao mač mahnito stišćući

koljena. Noge su ga jako boljele pod tim kutom, ali nije
popuštao.

Zemljište se lagano izravnalo u podnožju i Oktavijan je
jedva imao vremena prebaciti težinu prije nego što su njegova
pedesetorica počela promicati između široko razmaknutih
redova koji su im stajali sučelice. Lica i konji teško su se
razaznavali zbog velike brzine s kojom su se strjelovito
probijali kroz centuriju i izlazili na drugu stranu, naizgled sve to
u jednom hipu. Oktavijan je vidio jednog časnika koji je
problijedio kad ga je munjevito mimoišao. Da je držao mač sa
strane, čovjeku bi bila poletjela glava.

Oktavijan je uzbuđeno vikao zovući ljude da se okrenu i
postroje. Neki su se s olakšanjem smijali kad su prilazili Brutu i
vidjeli napeta lica ljudi kojima je on toga dana zapovijedao.

»Na pravom zemljištu možemo biti strahoviti«, rekao je
Brut povisivši glas da bi ga svi čuli. »Na kraju mi je praktički
puknuo mjehur od strepnje, a znao sam da ćete samo proći kroz
nas!«

Jahači pod Oktavijanom kliknuše na to priznanje, iako
nisu povjerovali Brutu. Jedan od njih potapšao je Oktavijana po
leđima kad se prema njima okrenuo nacereni Brut.

»Sada ćete to sami iskusiti. Svrstajte se u široke redove
dok ja svoje ljude budem vodio na brežuljak. Držite ih čvrsto na
mjestu kad budemo prolazili između vas pa ćete nešto naučiti.«

Oktavijan proguta iznenadnu nervozu da bi se osmjehnuo,
još ispunjen divljim podrhtavanjem od juriša. Brut sjaha da
povede konja uz brežuljak i tada ugleda osamljena jahača koji
je grabio prema njima.

»Što li je to, pitam se?« promrmljao je.

Vojnik je spretno sjahao i pozdravio.

»General Cezar poziva Oktavijana i tebe, gospodine.«

Brut kimnu, a na licu mu se polako zače smiješak.

»Baš sada?« Okrenuo se svojim voljenim konjanicima.

»Što bi bilo kad bi vaši časnici poginuli u prvom naletu?
Bi li nastao kaos? Nastavite bez nas. Očekujem potpuno
izvješće kad se vratite u vojarne.«

Oktavijan i Brut krenuše za glasnikom kad je okrenuo
konja. Nakon nekog vremena dosadio im je njegov umjereni
korak pa su u galopu projurili pokraj njega.

Kabera je prelazio prstima po plavoj svili s dječjim

oduševljenjem. Činilo se da je u procijepu između čuđenja i
smijeha zbog skupa namještaja koji je Servilija dopremila u
Zlatnu ruku, i njezino se strpljenje primicalo kraju. On ju je
opet prekinuo da bi prošao kraj nje i uzeo u ruku lomnu
skulpturu.

»Vidiš dakle«, pokušala je još jednom. »Htjela bih steći
dobar glas kao čista kuća, a neki vojnici upotrebljavaju kredni
prah da pokriju osipe koje imaju…«

»Sve ovo zbog užitka!« prekinu je Kabera i značajno joj
namignu. »Želim umrijeti na ovakvu mjestu.« Dok se ona na
njega mrštila, približio se rubu udubljenja sa svilenim
jastucima, smještena ispod razine poda. Pogledao ju je radi
dopuštenja, ali Servilija je odlučno odmahnula glavom.

»Julije je rekao da dobro poznaješ kožne bolesti, a ja bih ti
dobro platila da budeš na raspolaganju ovoj kući.« Morala je
opet zastati kad je starac skočio na gomilu jastuka i počeo se po
njima valjati.

»To nije težak posao«, nastavila je Servilija uporno.
»Moje će djevojke prepoznati problem kad ga vide, ali ako
nastane prepirka, treba mi netko tko će pregledati… čovjeka u

pitanju. Samo dok ne uspijem naći liječnika iz grada.«
Zapanjeno je gledala kako se Kabera prevrće po jastucima.

»Plaćat ću ti šest sestercija na mjesec«, reče ona.

»Petnaest«, odgovori Kabera, iznenada ozbiljan. Dok je
ona zatreptala od iznenađenja, on je brzim pokretima prstiju
izravnavao staru halju.

»Neće ići više od deset, stari. Za petnaest mogu dobiti
mjesnog liječnika koji ovdje živi.«

Kabera glasno otpuhnu. »Oni ništa ne znaju, a ti bi
izgubila sobu. Dvanaest, ali ne želim imati posla s trudnoćom.
Za to nađi nekoga drugoga.«

»Ja ne držim javnu kuću u nekoj zabačenoj uličici«,
odbrusi Servilija. »Moje cure mogu uzdisati na mjesečini kao
bilo koja druga žena. Ako zatrudne, ja ih isplatim. Većina njih
se vrati, kad odbiju dijete od sise. Deset je moja posljednja
ponuda.«

»Pregledavanje trulih dijelova kod vojnika vrijedi još dva
sestercija bilo komu«, reče Kabera veselo. »Htio bih također i
neki od ovih jastuka.«

Servilija zaškripa zubima. »Oni stoje više nego tvoje
usluge, stari. Onda dvanaest, ali jastuci ostaju.«

Kabera pljesnu rukama od zadovoljstva. »Prva mjesečna
plaća unaprijed i čaša vina da zapečatimo ugovor, što kažeš?«
reče on.

Servilija zausti da odgovori i začu kako se netko oprezno
nakašljava iza nje. Bila je to Nadja, jedna od novih djevojaka
koje je dovela u kuću, crno obrubljenih očiju, nepopustljive
naravi i podatna tijela.

»Gospo, na vratima je glasnik iz legije.«

»Dovedi mi ga, Nadja«, reče Servilija prisiljavajući se na
smiješak. Kad je žena nestala, okrenu se prema Kaberi.

»Sad izađi odatle. Ne želim da me dovodiš u nepriliku.«

Kabera se izvukao iz svilena udubljenja, a njegovi su
dugački prsti gurnuli jedan jastuk ispod halje kad se ona
okrenula da pozdravi glasnika.

Čovjek je bio žestoko zajapuren i Servilija je mogla vidjeti
po Nadjinu izrazu lica iza njegovih leđa da je ona s njim već
razgovarala.

»Gospo, Cezar želi da dođeš u vojarne.« Njegove oči
skrenuše na Kaberu. »I ti, iscjelitelju. Ja ću vam biti pratnja.
Konji su vani.«

Servilija zamišljeno protrlja kut usana, zanemarujući način
kako ju je glasnik gledao.

»Hoće li moj sin biti ondje?« upitala je.

Glasnik kimnu. »Svi su sazvani, gospo. Moram još samo
naći centuriona Domicija.«

»To je lako učiniti. On je gore«, reče ona, promatrajući sa
zanimanjem kako se rumenilo toga čovjeka širi niz vrat i dalje
ispod tunike. Mogla je zapravo osjetiti vrućinu koja je izbijala
iz njega.

»Ja bih to malko odgodila da sam na tvojem mjestu«,
rekla je.

Dok su zauzimali mjesta u dugačkoj prostoriji koja je

gledala na dvorište, svatko je od njih osjećao žmarce uzbuđenja
kad bi im se susreli pogledi. Julije je dominirao prostorijom dok
je stajao kraj prozora, čekajući da posljednji stignu. Povjetarac s
brežuljaka pirio je prostorijom i hladio ih, ali napetost je bila
gotovo bolna. Oktavijan se nervozno nasmijao kad je Kabera

izvukao svileni jastuk ispod halje, a Renije je čvrsto stegnuo
pehar vina.

Kad je stražar zatvorio vrata i sišao niz stubište, Brut je
iskapio svoje vino i nacerio se. »Onda, hoćeš li nam reći zašto
smo ovdje, Julije?«

Svi su gledali u čovjeka koje im je stajao sučelice.
Uobičajeni umor iščeznuo je s njegova lica dok je stajao
uspravno a oklop mu se sjajio od ulja.

»Gospodo, Servilija. Ovdje smo završili posao. Vrijeme je
da se pođe doma«, rekao je.

Nastao je trenutak tišine, a onda je Servilija poskočila sa
sjedalice dok su drugi klicali i smijali se.

»Ja pijem u to ime«, rekao je Renije, nagnuvši pehar.

Julije razmota zemljovid na stolu i svi se okupiše oko
njega dok je stavljao pritiskivače na uglove. Servilija se osjetila
isključenom i tada je Julije uhvatio njezin pogled i nasmiješio
joj se. Sve će biti u redu.

Dok je Julije raspravljao o problemima premještanja pet
tisuća ljudi, ona je počela računati. »Zlatna ruka« tek što je
počela raditi, a tko će je voditi kad ona ode? Angelina nema
čvrstoće u sebi. Ona bi za godinu dana vodila kuću bez
naplaćivanja ako bi joj Servilija prepustila upravu. Nadja,
možda. Srce od kremena i dovoljno iskustva, ali može li se
pouzdati da joj ne bi ukrala pola zarade? Čuvši svoje ime,
trgnula se iz misli.

»… onda ne kopnom, kad dođe vrijeme. Servilija mi je
dala ideju kad smo se sastali s kapetanom trgovačkog broda koji
ona koristi. Napisat ću zapovijed da se rekvirira svaki brod u
prolazu. O tome ne smije biti rasprave osim među nama. Ako
čuju da ćemo se poslužiti njihovim brodovima, isplovit će na
more i ondje ostati.«

»Zašto odlaziš prije nego što si završio posao ovdje?«
upita Kabera tiho.

Razgovor oko stola utihnu do muka i Julije zastade s
prstom na zemljovidu.

»Ja sam završio posao ovdje. Ovo nije mjesto gdje bih
trebao biti«, odgovori on. »To si mi sam rekao. Ako čekam da
mi istekne rok, Pompej će me opet poslati nekamo daleko od
moga grada, a ako odbijem poći, to će mi biti posljednje
postavljenje. Kod toga čovjeka nema druge prilike.« Julije
kucnu prstom po sitnom znaku na zemljovidu koji je označavao
njegov voljeni grad.

»Potkraj godine bit će izbori za dvojicu konzula. Vraćam
se da bih se kandidirao za jedno od tih mjesta.«

Kabera slegnu ramenima, iskušavajući ga dalje. »A zatim?
Hoćeš li povesti rat za grad kao Sula?«

Julije se potpuno umirio na trenutak, zureći u Kaberu.

»Ne, stari prijatelju«, reče on blago. »Tada više neću biti
imenovan zbog nekog Pompejeva hira. Kao konzul, bit ću
nedodirljiv. Ponovno ću biti u središtu zbivanja.«

Kabera je htio popustiti, ali tvrdoglavost ga je nagnala da
govori.

»Ali poslije toga? Hoćeš li pustiti Bruta da vježba Desetu
dok ti pišeš zakone koje narod neće razumjeti? Hoćeš li se
izgubiti u zemljovidima i mostovima kao što si ovdje činio?«

Renije pruži ruku i stisnu Kaberu za rame da ga zaustavi,
ali starac se nije na njega osvrnuo.

»Ti možeš učiniti više od toga, ako imaš oči da vidiš«,
rekao je, trgnuvši se kad je Renije tako stisnuo njegove tanke
mišiće da ga je zaboljelo.

»Ako budem konzul«, rekao je Julije polako, »povest ću
one koje volim na najdivljija mjesta koja nađem. Želiš li mi to
reći? Da je Španjolska previše mirna za mene? To znam. Naći
ću svoj put kad budem ondje, Kabera. Bogovi pozornije slušaju
one koji govore iz Rima. Odavde me jednostavno ne mogu
čuti.« Nasmiješio se da sakrije ljutnju i osjetio kako ga Servilija
gleda preko Oktavijanova ramena. Renije ispusti starčevo rame
a Kabera se namršti na njega.

Brut progovori da izgladi trenutak nelagode. »Ako noćas
počnemo zadržavati brodove, koliko će potrajati dok ih ne
budemo imali dovoljno za prijevoz Desete?«

Julije nakratko kimnu u znak zahvalnosti. »Najdulje
mjesec dana. Već sam razglasio da su mi potrebni kapetani za
velik teret. Mislim da će trideset brodova biti dostatno da se
iskrcamo u Ostiji. Senat mi nikada ne bi dopustio da se
primaknem Rimu s cijelom legijom, zato mi treba tabor na
obali. Ponijet ću sa sobom zlato na prvom putovanju. Imamo ga
dovoljno za ono što mi je na umu.«

Servilija ga je promatrala kako se prepire i bori dok je iza
njega zalazilo sunce. Jedva su primijetili stražara koji je ušao u
prostoriju da užeže više svjetiljaka. Nakon nekog vremena izišla
je da započne vlastite poslove, osjećajući se živom na noćnom
zraku u dvorištu poslije zagušljive topline u prostoriji.

Mogla je još čuti njihove glasove dok je koračala
dvorištem i gledala kako su se stražari ukočili kad su je
ugledali.

»Je li istina da idemo u Rim, gospo?« rekao je jedan od
njih kad je kraj njega minula. Nije se iznenadila otkrivši da je
čovjek čuo glasine. Neke od njezinih najboljih informacija
dolazile su iz nižih staleža.

»Istina je«, reče ona.

Čovjek se nasmiješi. »Bilo je i vrijeme«, reče on.

Kad se Deseta pokrenula, sve je teklo brzo. Već istog

dana kad se održavao sastanak u dugačkoj prostoriji, na deset
najvećih brodova u luci Valencije bili su stražari koji su
sprječavali njihovo isplovljenje. Kapetani su bjesnjeli dok se
njihov dragocjeni teret iskrcavao i ostavljao u pristanišnim
skladištima da bi bilo više mjesta za mnoštvo opreme i ljudi
koji su činili legiju.

Zlato iz utvrde spremljeno je u sanduke i prevezeno do
brodova, uz pratnju potpuno naoružanih centurija na svakoj
stopi puta. Kovački vignjevi su rastavljeni i svezani na goleme
drvene podloge, i bile su potrebne volovske zaprege da se
podignu i spreme u mračno potpalublje. Velike ratne baliste i
onageri svedeni su na grede i teški su brodovi sve više i više
uranjali u more nakon njihova ukrcavanja. Trebat će im najviša
plima da isplove iz luke i Julije je odredio polazak točno mjesec
dana nakon formalne najave. Ako sve dobro prođe, stići će u
Rim stotinjak dana prije konzularnih izbora.

Kvestor kojega je Julije promaknuo bio je ambiciozan i
Julije je znao da će raditi kao rob da bi zadržao novo mjesto.
Neće se smanjiti disciplina u provincijama kada Deseta ode.
Kvestor je odveo dvije kohorte2 na istok po Julijevoj zapovijedi,
a među njima je bilo i domaćih ljudi koji su godinama prije
pristupili rimskim snagama. To je bila dovoljna snaga da
održava mir, i Julije je uživao u činjenici da to nije više njegov
problem.

Bilo je tisuću stvari koje je valjalo organizirati prije nego
što će brodovi skinuti užad s veza i krenuti na more. Julije se
trošio do iscrpljenja, spavajući u najboljem slučaju svake druge
noći. Sastajao se s mjesnim vođama iz cijele zemlje da im

objasni što se događa, a darovi koje im je ostavljao osiguravali
su njihovu pomoć i blagoslov.

Kvestor je bio zapanjen kad mu je Julije rekao koliko su
novi rudnici postali proizvodni tijekom njegova roka službe.
Skupa su ih obišli i čovjek je iskoristio prigodu da osigura
zajam iz riznice Desete legije koji će vraćati u razdoblju od pet
godina. Tko god na kraju bio pretor,3 dug će ostati. Rudnici će
se razvijati i dio nove zarade bez sumnje će se objaviti. Ali ne
prije nego što postaja bude proglašena stalnom, pomisli Julije
jetko. To u Rimu neće probuditi glad u ljudima kao što je Kras.

Kad je Julije izišao u dvorište, morao je zakloniti oči
protiv žestoka sunca. Kapija je bila otvorena i utvrda je
ostavljala dojam pustoši koja ga je podsjetila na selo s
Aleksandrovim kipom. Bila je to čudna misao, ali nove su se
kohorte očekivale sutradan u zoru i utvrda će opet oživjeti.

Od sunčeva blještavila nije vidio mladića koji je stajao
kraj kapije i čekao ga. Julije je krenuo prema konjušnicama i
trgnuo se iz sanjarije kad je čovjek progovorio. Ruka mu je
nagonski pala na mač.

»Generale? Imaš li trenutak?« upitao je čovjek.

Julije ga je prepoznao i namrštio se. Ime mu je bilo Adàn,
sjetio se, čovjek kojem je poštedio život.

»Što je?« rekao je nestrpljivo.

Adàn mu se primaknuo a Julije je zadržao ruku u blizini
drška. Nije sumnjao da ne bi mogao izići na kraj s mladim
Španjolcem, ali moglo bi biti i drugih a on je dovoljno dugo
živio da bi olako zanemario oprez. Očima je pretraživao kapiju
vrebajući na sjene koje se pomiču.

»Gradonačelnik Del Subió mi je rekao da trebaš pisara,
gospodine. Ja znam čitati i pisati latinski.«

Julije ga sumnjičavo pogleda. »Je li Del Subió spomenuo
činjenicu da se spremam otići u Rim?« upita ga.

Adàn kimnu. »Svi to znaju. Volio bih vidjeti grad, ali
doista želim raditi.«

Julije mu pogleda u oči, odmjeravajući ga. Vjerovao je
svojem instinktu i nije mogao naslutiti ništa skriveno u
čovjekovu otvorenom licu. Možda mladi Španjolac govori
istinu, iako je Julije i protiv svoje volje sumnjao u njegove
motive u svezi s legijom koja se sprema otploviti.

»Besplatno putovanje u Rim, zatim nestaneš u uličnoj
vrevi, Adàn?« reče on.

Mladić slegnu ramenima. »Dajem ti riječ. Ništa drugo ne
mogu ponuditi. Marljiv sam radnik i želim vidjeti više svijeta.
To je sve.«

»Ali zašto dolaziš raditi za mene? Nije dugo prošlo otkad
si imao rimsku krv na rukama.«

Adàn je porumenio, ali podignuo je glavu ne dajući se
pokolebati. »Ti si častan čovjek, generale. Iako bi mi draže bilo
da Rim nije pokorio moj narod, ti si u meni probudio znatiželju.
Nećeš požaliti ako me primiš u službu, kunem ti se.«

Julije se namršti prema njemu. Čovjek kao da nije bio
svjestan opasnosti u svojim riječima. Sjećao se kako je stajao
pred Julijem u dugačkoj sobi, boreći se da savlada strah.

»Moram biti u stanju da ti vjerujem, Adàne, a to dolazi
samo s vremenom. Ono što čuješ od mene vrijedit će novaca
onima koji plaćaju informacije. Može li se tebi vjerovati da ćeš
čuvati tajne o mojem poslu?«

»Kao što kažeš, upoznat ćeš me s vremenom. Moja riječ
vrijedi.«

Julije donese odluku i čelo mu se izravna.

»Vrlo dobro, Adàne. Pođi gore u moju sobu i donesi mi
papire sa stola. Izdiktirat ću ti pismo i prosuditi tvoj rukopis.
Onda ćeš dobiti vremena da se oprostiš s obitelji. Putujemo u
Rim za tri dana.«

7. POGLAVLJE

Brut je bespomoćno povraćao preko ograde u nabujalo

more.

»Ovo sam bio zaboravio«, reče ojađeno.

Ciro je mogao samo zastenjati umjesto odgovora dok su
im posljednje čaše vina koje su popili u Valenciji navirale kroz
grlo. Vjetar je žestoko puhao i obojicu prskao kapima smrdljive
tekućine. Brut se ukočio od gađenja.

»Dalje od mene, vole jedan«, viknuo je kroz oluju. Iako
mu je želudac bio prazan, bolni su grčevi opet počinjali, i on se
stresao od gorčine u ustima.

Oblaci su stizali s istoka dok su španjolske planine tonule
iza njih. Brodovi su se raspršili prije oluje, udaljavajući se jedni
od drugih. Oni s veslima održavali su privid nadzora, iako su se
s uzljuljanih paluba vidjele dugačke lopatice potpuno izvan
vode, čas s jedne, čas s druge strane. Trgovci koji su ovisili o
jedrima vukli su za sobom morska sidra, velike svežnjeve jakog
platna i oblica, da uspore napredovanje i dadu teškim kormilima
nekakva posla. To je malo pomagalo. Oluja je donijela rani
mrak i oni se više nisu međusobno vidjeli, svaki je brod ostao
sam da se bori protiv valova.

Brut je drhtao kraj krme kad se još jedan divlji val prelio
preko boka s velikom navalom pjene. Čvrsto je stisnuo ogradu
dok se more bijeljelo oko njegovih koljena i zatim se povlačilo.
Vesla su pljuskala i preskakala preko planina tamne vode i Brut
se pitao hoće li se u iznenadnom srazu sudariti s kopnom.

Pomrčina je bila potpuna i jedva je mogao razaznati
Cirovu gromadu nekoliko koraka dalje. Čuo je krupnog čovjeka
kako tiho stenje pa je zatvorio oči, želeći samo da sve to
prestane. Bilo mu je dobro dok nisu odmaknuli od obale na
širinu gdje su ih dočekali bočni valovi. Tada je počela mučnina
s napadajima podrigivanja i naglom potrebom da se pohita do
ograde. Znao je dovoljno da treba ciljati preko krme, iako ljudi
ispod njega nisu imali tu raskoš. Onako nabijeni u potpalublju,
predstavljali su prizor iz noćnih mora.

Maleni dio njegova mozga koji je mogao razmišljati o
nečemu izvan njegove nevolje shvatio je da će se morati usidriti
na dan-dva pred Ostijom prije uplovljenja, barem da operu brod
i dovedu u red Desetu. Kad bi u tom času stigli u luku, lučki bi
radnici pomislili da se vraćaju iz neke strašne bitke.

Brut začu korake iza sebe. »Tko je to?« upita on, izduživši
vrat da bi razaznao lice toga čovjeka.

»Julije«, stiže do njega veseo glas. »Imam za tebe vode.
Tako ćeš barem imati nešto da povraćaš.«

Brut se slabašno nasmiješi, prihvaćajući mješčić i stišćući
usnama brončani pipac. Dvaput je isplahnuo usta i ispljunuo
prije nego što će dopustiti tekućini da mu se slije niz grkljan.
Ciro zatim preuzme mješčić i popije nekoliko gutljaja.

Brut je znao da bi morao pitati kako su ljudi ili kojim
putem plove da bi prošli između Sardinije i Korzike, ali
jednostavno se nije mogao prisiliti da mu do toga bude stalo.
Glava mu je bila teška od mučnine i jedva je mogao mahnuti
rukom Juliju u znak isprike prije nego što se opet nagnuo preko
ograde. Bilo mu je gotovo gore kad nije povraćao. Nije mu
preostalo ništa drugo nego da se prepusti bolesti.

Sva trojica su zateturala kad se brod zaljuljao pod
strahovitim kutom a nešto je u potpalublju palo uz snažno
kloparanje. Julije je izgubio uporište pod nogama na sklizavoj

palubi i spasio ga je zagrljaj Cirove ruke. Pridignuo se i sa
zahvalnošću duboko udahnuo.

»Ovo mi je nedostajalo«, rekao im je. »Daleko od kopna u
mraku.« Nagnuo se bliže prema Ciru.

»Sutra si sa mnom na kasnoj straži. Kad se oluja ispuše,
ostat ćeš bez daha gledajući zvijezde. Mučnina nikada ne traje
dulje od jednog dana, ili najviše dva.«

»Nadam se da je tako«, protisnu Ciro sumnjičavo. Što se
njega tiče, Julije prelazi granice prijateljstva kad je tako veseo
dok oni čekaju smrt da ih odnese. Dao bi mjesečnu plaću za
cigli sat zatišja da smiri želudac. Tada bi se mogao suočiti s bilo
čime, bio je siguran.

Julije se probijao duž ograde da bi govorio s kapetanom.
Trgovac je bio mrzovoljno prihvatio svoju novu ulogu, idući
čak dotle da je razgovarao s vojnicima dok su se ukrcavali na
njegov brod. Upozoravao ih je da u svako doba jednom rukom
obavljaju poslove na brodu, a drugom da spašavaju vlastiti
život.

»Ako odeš preko ograde«, govorio je legionarima, »gotov
si. Čak i da se vratim po tebe, a neću se vraćati, ljudsku je glavu
nemoguće opaziti i kad je more mirno. Ako ima imalo vjetra,
možeš smjesta napuniti pluća vodom i potonuti. To će biti brži
način.«

»Držimo li pravac, kapetane?« upita Julije prišavši tamnoj
figuri pod teškim voštanim platnom, pogrbljenoj protiv vjetra.

»Znat ćemo ako udarimo u Sardiniju, ali ovuda sam plovio
više puta«, odgovori kapetan. »Vjetar dolazi s jugoistoka i mi
ga siječemo.«

Julije nije mogao vidjeti njegovo lice zbog tame kao u
rogu, ali u glasu nije bilo zabrinutosti. Kad su prvi naleti vjetra
ošinuli brod, kapetan je krmena vesla svezao nekoliko

stupnjeva niže i zauzeo mjesto, povremeno dovikujući
zapovijedi posadi koja se nevidljivo kretala po palubi.

Naslonivši se na ogradu, Julije se zaljuljao s valom
osjećajući golem užitak. Njegovo vrijeme na Accipiteru s
kapetanom Gaditikom kao da je bilo prije čitava životnoga
vijeka, ali kad bi dopustio mašti da odluta u prošlost gotovo bi
mogao opet biti ondje, na nekom drugom brodu u mraku. Pitao
se je li Ciro ikada pomislio na ono doba. Bezbroj su puta stavili
život na kocku u lovu na gusara koji je uništio njihov mali brod.

Julije sklopi oči razmišljajući o onima koji su poginuli u
toj potjeri. Pelitas je bio naročito dobar čovjek, sada već odavno
pokojni. Tada je sve izgledalo tako jednostavno, kao da ga je
njegova staza čekala. Sada je imao više mogućnosti izbora nego
što je htio. Dobije li mjesto konzula, može ostati u Rimu ili
povesti svoju legiju u neku novu zemlju bilo gdje na svijetu.
Aleksandar je to učinio prije njega. Dječak kralj poveo je
vojsku na istok gdje izlazi sunce, do tako dalekih zemalja da su
se jedva razlikovale od legende. Dio Julija čeznuo je za
slobodom koju je upoznao u Africi i Grčkoj. Da nikoga ne mora
uvjeravati, nikomu odgovarati, samo krčiti nove staze.

Osmjehnuo se u mraku na tu pomisao. Španjolska je bila
iza njih, i oluja je skinula sve brige i svakidašnje poslove i
sastanke s njegovih pleća.

Dok se naslanjao na ogradu, tapkanje koraka izvelo je još
jednog čovjeka da izgubi posljednji obrok. Julije je čuo Adànov
uzvik kad je naletio na Cira i opsovao zbog neočekivane
zapreke.

»Što je ovo, slon? Pomakni se, gromado jedna!« prosiktao
je Španjolac a Ciro se tiho zacerekao, sretan što svoju bijedu
može s još nekim podijeliti.

Počela je padati kiša kao iz kabla i negdje sprijeda
bljesnula je munja od koje su se svi trgnuli na iznenadnom
svjetlu.

Julije je neviđen podignuo ruke u nijemoj molitvi da
pozdravi nevrijeme. Rim se nalazio negdje pred njima i njega je
preplavila životna snagu kakvu nije godinama osjetio.

Kiša je lijevala iz mračna neba iznad grada. Iako se

Aleksandrija pokušavala osokoliti zbog nazočnosti dvaju
čuvara, otkrila je da se plaši čim se spustila rana noć pod
oblacima. Kad je nestalo sunca, ulice su se brzo ispraznile dok
su obitelji zakračunavale vrata i palile večernje svjetiljke.
Kamenje se začas izgubilo pod sporom plimom prljavštine koja
je tiho šumila i lijepila joj se za noge. Aleksandrija je gotovo
posrnula na skrivenom oblutku i namrštila se od pomisli da je
mogla završiti na tlu.

Nije bilo svjetla na ulicama i svaka je figura izgledala kao
prijetnja. Razbojničke bande, raptores, vjerojatno vrebaju na
lake žrtve da ih siluju i opljačkaju, i Aleksandrija se mogla
samo nadati da će ih Tedo i njegov sin otjerati.

»Drži se uz nas, gospođice. Još samo malo«, reče Tedo
ispred nje.

Jedva je mogla razabrati njegove obrise dok je grabio
naprijed, ali zvuk njegova glasa pomogao joj je da ublaži strah.

Vjetar je donio smrad ljudskog izmeta kad je naglo
zapuhao i Aleksandrija je morala brzo progutati pljuvačku dok
joj je dolazilo na povraćanje. Teško je bilo odagnati strah. Tedo
je bio daleko od svojih najboljih godina i stara rana na nozi
prisiljavala ga je na hramanje koje je bilo gotovo smiješno.
Njegov mrzovoljni sin nije ni progovorio pa nije znala može li
mu vjerovati.

Dok su koračali pustim ulicama, Aleksandrija je mogla
čuti kako se uz gunđanje zasunjuju vrata kraj kojih prođu dok
obitelji osiguravaju svoj mir. Dobri rimski puk nije imao zaštite
od razbojnika i samo su se ljudi s oružanom pratnjom usuđivali
prolaziti gradom poslije sumraka.

Na uglu ispred njih pojavila se zbijena skupina sjena koje
su promatrale troje prolaznika i Aleksandrija je zadrhtala. Čula
je kako Tedo vadi lovački nož. Morat će ili prijeći na drugu
stranu ulice ili proći kroz skupinu, a ona se jedva susprezala da
ne potrči. Znala je da će umrijeti ako se odvoji od svojih čuvara
i samo ju je ta misao držala uz njih dok su se približavali uglu.
Tedov se sin premjestio da joj bude sa strane, dodirujući joj
lakat, ali ne donoseći osjećaj sigurnosti.

»Gotovo smo stigli«, reče Tedo jasno, više upućeno
ljudima na uglu nego Aleksandriji koja je poznavala ulice bolje
nego on. Iz glasa mu nije izbijala zabrinutost, a dugačku je
oštricu držao uz bok dok su prolazili kraj njih. Bilo je
premračno da bi se vidjela njihova lica, ali Aleksandrija je
mogla namirisati vlažnost vune i trpak češnjak. Srce joj je
zalupalo kad joj je jedna sjena okrznula rame tako da se
spotaknula. Tedov ju je sin povukao za sobom pokazujući im
pritom mač u ruci. Oni se nisu pomaknuli i Aleksandrija je
mogla osjetiti prijeteće poglede u kritičnom trenutku. Jedan
posrtaj, i oni bi navalili, bila je sigurna dok ju je srce boljelo od
ubrzana bila.

Zatim su prošli i Tedo ju je čvrsto uhvatio ispod ruke, a
njegov sin s druge strane.

»Nemoj se na njih osvrtati, gospođice«, promrmljao je
Tedo tiho.

Ona mu je kimnula, premda je znala da je ne može vidjeti.
Prate li ih oni, kaskajući za njima kao divlji psi? Silno je željela
pogledati preko ramena, ali Tedo ju je gotovo nosio vukući je

dalje ulicom. Njegovo se hramanje pogoršavalo i mučno je
disao kad je ugao ostao iza njih. Nikada nije o tome govorio, ali
njegovu je desnu nogu svake večeri trebalo mazati mašću da bi
ujutro mogla nositi njegovu težinu.

Iznad njih je kiša bubnjala po krovovima kuća u kojima su
se stiskali ljudi koji znaju da ne smiju biti na ulici poslije
sumraka. Aleksandrija se osmjelila pogledati iza sebe, ali ništa
nije mogla vidjeti i bilo joj je drago. Tada se u njoj javila
srdžba. Senatori se ne moraju bojati kao ona. Oni nikamo ne idu
bez oružane pratnje i raptores ih izbjegavaju, videći prisutnost
veće prijetnje s kojom se ne mogu mjeriti. Sirotinja nema takve
zaštite, pa je čak usred bijela dana bilo krađa i iznenadnih
tučnjava na ulicama, kad su neki ostajali mrtvi a ostali ukočeno
odlazili znajući da ih nitko neće uhititi pa čak ni progoniti.

»Gotovo smo stigli, gospođice«, reče Tedo ponovno, ovaj
put ozbiljno.

Čula je olakšanje u njegovu glasu i pitala se što bi se
dogodilo da su sjene u skupini trgnule svoje noževe. Bi li umro
za nju ili bi je prepustio na milost i nemilost razbojnicima?
Nemoguće je bilo to znati, ali počela je računati koliko bi
stajalo unajmljivanje još jednog čuvara. Samo tko bi na njega
pazio?

Još dva skretanja dovela su ih u njezinu ulicu. Kuće su bile
pokrivene debelim slojem prašine. Namrštila se kad ju je glib
zapljusnuo ispod stole do koljena. Još je jedan par sandala
upropašten. Njihova koža nikada više neće mirisati čisto, koliko
god ih namakala.

Gunđajući tiho od boli, Tedo stiže prvi do njezinih vrata i
zalupa po njima. Čekali su u tišini, dok su njih dvojica bacala
poglede niz ulicu bojeći se da ih netko iznenada ne napadne. To
se nekomu dogodilo prije nekoliko večeri malo dalje od njezina
prebivališta. Nitko se nije usudio priskočiti u pomoć.

Aleksandrija je začula korake koji su se približavali s
druge strane vrata.

»Tko je?« stigao je Atijin glas i Aleksandrija je polagano
odahnula od olakšanja što je stigla doma. Poznavala je tu ženu
godinama, i Atija joj je bila najbliskija osoba u Rimu, premda je
živjela u kući i služila kao Aleksandrijina kuharica.

»Ja sam, Atija«, rekla je.

Svjetlo se prolilo na ulicu kad su se otvorila vrata i oni su
brzo ušli - Aleksandrija prva, a Tedo posljednji. On je pomno
spustio zasun i tada napokon spremio nož u tok dok mu se u
plećima smanjivala napetost.

»Hvala vam obojici«, reče Aleksandrija.

Sin je šutio, ali Tedo je odgovorio kroz gunđanje, tapšući
rukom čvrsta vrata kao da se želi uvjeriti da su zaštićeni. »Za to
smo plaćeni«, reče on.

Vidjela je da mu je slabija noga malo podignuta dok je
stajao ne opterećujući je, i srce ju je zbog njega zaboljelo. Ima
različitih vrsta hrabrosti.

»Donijet ću ti topao napitak nakon što pregledaš nogu«,
reče ona.

Na njezino iznenađenje on je lagano porumenio. »To nije
potrebno, gospođice. Mi ćemo se snaći, ja i moj sin. Možda
kasnije.«

Aleksandrija kimnu, ne znajući bi li trebala ponovno
pokušati. Činilo se da je Tedu neugodno sve što je imalo sličilo
na nuđenje prijateljstva. Kao da nije želio ništa drugo osim
uobičajene plaće i ona je prihvaćala njegovu suzdržanost. Ali
noćas je još bila uzdrmana i trebala je imati ljude oko sebe.

»Sigurno ste gladni, a u kuhinji ima hladne govedine. Bilo
bi nam drago da s nama jedete kad budete spremni.«

Atija se prebacila s noge na nogu, a Tedo je na trenutak
pogledao u pod i lagano se namrštio.

»Ako si sigurna, gospođice«, rekao je naposljetku.

Aleksandrija je promatrala dvojicu muškaraca dok su
odlazila u svoje sobe. Zatim je pogledala Atiju i nasmiješila se
videći strog izraz na njezinu licu.

»Ti si previše ljubazna s tom dvojicom«, reče Atija. »Malo
je dobra u njima, u ocu i sinu. Ako im dopustiš da se osjećaju
kao kod svoje kuće, oni će to iskoristiti, sigurna sam. Sluge ne
smiju zaboraviti svoje mjesto, a ni oni koji ih plaćaju.«

Aleksandrija se smješkala, njezin večernji strah je
počinjao popuštati. Zapravo je i Atija bila sluškinja, iako to
nikada nisu spomenuli. Aleksandrija ju je upoznala kad je
tražila čistu sobu u gradu, pa kad je uznapredovao njezin posao
s nakitom Atija se preselila k njoj u novu kuću da njome
upravlja. Žena je bila jako stroga s ostalim slugama, ali uspjela
je u kući ostvariti osjećaj doma.

»Meni je drago da budu sa mnom, Atija. Razbojnici su bili
rano izišli s olujom, pa je čaša toplog vina poštena plaća za
sigurnost. Idemo, skapavam od gladi.«

Atija je radije šmrknula nego odgovorila, ali ju je prestigla
u hodniku dok su išle prema kuhinji.

Senatska se građevina kupala u svjetlosti desetaka

prštavih svjetiljaka na zidovima. Dvorana ispunjena jekom bila
je topla i suha usprkos prigušenu bubnjanju kiše, i malo je
prisutnih uživalo u pomisli kako će se smočiti na putu do kuće.
Poslijepodne je proteklo u podnošenju izvješća o gradskom
proračunu, s nizom glasovanja kojima su se odobravale goleme
svote za legije s kojima se održava Pax Romana4 u dalekim
zemljama. Svote su bile strahovite, ali zalihe su bile dovoljno