Conn Iggulden - Imperator 03 - Polje mačeva

njegov liktor18 pada pod udarcem dugačka kolca i osjetio
trenutak panike prije nego što je pribrao hrabrost. Trgnuo je
bodež iza pasa i držao ga s oštricom nadolje da bi njime mogao
bosti ili sjeći. Kad se jedan iz gomile preblizu primaknuo,
zarezao je čovjeka po obrazu bez oklijevanja i vidio kako s
krikom uzmiče.

»Stražari! K meni!« riknuo je Pompej.

Gomila je vikala na njega, i on vidje kako trojica snažnih
ljudi obaraju na zemlju jednog njegova legionara i probadaju ga
uzastopce dok se nisu izgubili iz vida. Jedna je žena vrisnula u
blizini i Pompej je čuo kako ustrašeni građani ponavljaju
njegov poziv iza ljudi koji su ga napali. Milonovi ljudi, bio je
siguran. Morao je to očekivati nakon izoliranja njihova vođe u
Senatu, ali Pompej je imao tek šačicu vojnika i liktora što nije
bilo dovoljno. Poslužio se opet bodežom i vidio kako Kras
zamahuje šakom udarajući po nosu nekog napadača.

Liktori su nosili ceremonijalni snop sa sjekirom i šibama.
Čim bi ga razvezali, sjekirica je postajala strahovito oružje u
gužvi i oni su doslovce prosijecali put za Pompeja i Krasa
prema zgradi Senata. Ali njihov je broj opadao kako su se u njih
zabadali noževi, i sigurnosni krug oko dvojice senatora sužavao
se dok im gotovo nije nestalo prostora za micanje u gužvi.

Pompej je osjetio nadu i očaj u trenutku kad je čuo kako se
zvuk rogova razliježe Forumom. Njegova je legija došla po
njega, ali već je bilo prekasno. Prsti su okrutno grabili njegovu
togu i on ih je mahnito zarezivao bodežom dok ne bi otpali.
Krasa je oborio s nogu novi kamen i Pompej ga je pridizao i
vukao naprijed, stežući ga čvrsto dok se stariji čovjek
osvješćivao. Iz usta mu je curila krv.

Buka ih je zaglušivala a onda se neznatno promijenila.
Pojavila su se nova lica u još većem broju i Pompej vidje da
sijeku one koji su se borili da stignu do njega. Skupine ričućih

ljudi izdvojile su se iz mase, ali se nisu borili kao legionari nego
su u rukama imali mesarske sjekire i kuke i kamenje. Pompej
vidje kako se lice jednog čovjeka nakon uzastopnih udaraca
pretvara u kašu prije nego što je pao.

Pomicanje naprijed posvema je prestalo, i premda je
Pompej mogao vidjeti stepenice ispred zgrade Senata, bile su
mu predaleko. Zabijao je bodež u sve što je mogao u mahnitosti
dohvatiti i ne znajući da urliče od bezumna bijesa.

Pritisak tjelesa iznenada je oslabio i Pompej je vidio kako
se okrvavljeni razbojnički noževi dižu gotovo na pozdrav pri
uzmicanju. Oko njih su posvuda ležala zgnječena trupla i
razlijegali se vrisci ranjenika, ali nisu više napadali. Pompej je
kimnuo prema njima, držeći spreman bodež. Znoj ga je
oblijevao dok je zapanjeno gledao kako se ljudi povlače da bi
mu otvorili put prema stepenicama. Bacio je pogled prema
Senatu i razmišljao dokle bi stigao ako potrči, zatim odluči
drukčije postupiti. Neće im okrenuti leđa.

U tom je času vidio odore svojih legionara koji su se
probijali kroz gužvu i Klodija koji je ondje zasopljen stajao.
Vođa rulje izgledao je strašno čvrsto naspram ostalih. Iako nije
bio visok čovjek, bio je strahovito snažan i gomila se oko njega
instinktivno razmicala, kao se što vukovi povlače pred
najokrutnijim članom čopora. Njegova obrijana glava sjala se
od znoja na jutarnjem suncu. Pompej je mogao samo zuriti.

»Razbježali su se, Pompeju, oni koji su preživjeli«, reče
Klodije. »Opozovi svoje vojnike.« Njegova je desna ruka bila
okrvavljena a nož mu se u njoj bio slomio pri dršku.

Pompej se okrenu prema časniku koji je podignuo mač da
posiječe Klodija.

»Stani!« viknuo je, shvativši napokon. »To su saveznici.«

Klodije je na to kimnuo i Pompej je čuo ponovljenu
zapovijed dok se legija okupljala oko njega slažući se u borbenu
četvorinu. Počeli su gurati Klodija, ali Pompej ga je uhvatio za
ruku.

»Moram li nagađati tko stoji iza ovog napada?« upitao je.

Klodije je slegnuo snažnim ramenima. »Već je u zgradi
Senata. Neće biti tragova do njega, u to se možeš pouzdati.
Milon je dovoljno lukav da mu ruke ostanu čiste.« Kao igrom
slučaja, Klodije baci slomljeni nož i obrisa okrvavljene šake o
rub halje.

»Imao si spremne ljude?« upita Pompej, mrzeći
neprekidnu sumnju koja je bila sastojak njegova života.

Klodije se namršti na to podrazumijevanje. »Ne. Moja
noga nikada ne kroči na Forum bez pedeset mojih momaka.
Bilo ih je dovoljno da stignu do tebe na vrijeme. Ništa nisam
znao dok nije počelo.«

»Onda živote dugujemo tvojem brzom mišljenju«, reče
Pompej. Čuo je naglo presječen cvilež u blizini i okrenuo se.
»Ima li preživjelih da ih ispitamo?«

Klodije ga pogleda. »Ne više. U takvoj vrsti posla ne
odaju se imena. Vjeruj mi, ja to znam.«

Pompej kimnu, pokušavajući zanemariti unutarnji glas
koji se pitao nije li sam Klodije inscenirao cijelu stvar. Bila je to
neugodna pomisao, ali sad je postao dužnikom toga čovjeka što
će ga godinama obvezivati. Mnogim bi ljudima u Senatu takav
dug bio vrijedan smrti nekoliko vlastitih slugu, a Klodije je bio
poznat po nemilosrdnosti tijekom čitava života. Pompej se
susrete s Krasovim pogledom i nasluti da starac razmišlja u
istim okvirima. Kras je gotovo neprimjetno podignuo ramena i
opet ih spustio, a Pompej je opet pogledao čovjeka koji ih je

spasio. Nije bilo načina da dozna što ga muči a vjerojatno ga
nikada i neće biti.

Pompej odjednom shvati da još steže bodež i jedva je
odvojio prste od drška. Osjetio se starim kraj Klodija bikovske
snage. Dok je u sebi želio sprati krv s kože i utonuti u vrelu
kupelj negdje u sigurnosti izvan očiju javnosti, znao je da se od
njega više očekuje. Stotine su ljudi stajale oko njega i sve čule, i
prije nego što padne noć o tom će se jezovitu događaju govoriti
u svakoj trgovini i krčmi diljem grada.

»Kasnim u Senat, gospodo«, reče on dok mu se vraćala
snaga glasa. »Očistite krv prije nego što se vratim. Žitni porez
ne smije se ni zbog koga odgađati.«

Nije to bilo naročito duhovito, ali Klodije se zacerekao.

Pompej je skupa s Krasom krenuo duž oslobođena puta
između Klodijevih ljudi, i mnogi su s poštovanjem prigibali
glavu dok su prolazili.

Deseta se u panici povlačila, njihove su se uredne linije

raspadale u kaosu bježanja glavom bez obzira. Progonile su ih
tisuće senonskih konjanika odvajajući ih od glavne bitke gdje
su se ariminske legije srčano borile i održavale bojnu crtu.

Utvrđeni tabor gdje su proveli prethodnu noć bio je daleko
nepunu milju i Deseta je hitala prema njemu velikom brzinom,
skupa s Julijem. Extraordinarii su štitili pozadinu od žestokih
napada Senonaca i nijedan čovjek nije poginuo kad su stigli do
teške kapije na utvrdi i nahrupili unutra.

Senonci su dokazivali da su težak protivnik. Julije je
izgubio mnogo vojnika iz Treće galske u šumskoj zasjedi i
druge ljude poslije toga. Pleme je naučilo da se ne upušta u
otvorenu bitku protiv legija. Umjesto toga napadali su u kratkim
okršajima i prebacivali se dalje, služeći se konjaništvom da

uznemiruju rimske snage ne izvrgavajući se nikada opasnosti da
budu uhvaćeni gdje bi ih neprijatelj mogao uništiti.

Extraordinarii su slijedili ljudstvo Desete do kapije na
utvrdi i zatvorili je za sobom. Bilo je to ponižavajuće stanje, ali
utvrda je bila namijenjena upravo toj svrsi. Osim što je pružala
zaklon po noći, omogućavala je također legijama da se povuku
na jači položaj. Senonski jahači vikali su i rugali se jašući ukrug
oko visokih podzidanih nasipa, iako su dobro pazili da budu
izvan dometa. Julije je već dvaput prije morao vratiti sveukupne
snage unutar bedema, i Senonci su za njima hukali dok su to
ponovno činili.

S njima je jahao i njihov kralj i dugački su se stjegovi
vijorili s kopalja pobodenih u njegovu sedlu. Julije je promatrao
s bedema kako senonski vođa uzmahuje mačem prema ljudima
u utvrdi, rugajući im se. Julije škripnu zubima.

»Sad, Brute!« viknuo je dolje.

Senonci nisu mogli vidjeti što se zbiva unutar tabora i
njihovo se klicanje nastavilo nesmanjenom žestinom. Zaglušeni
topotom vlastitih kopita, nisu čuli rimsko konjaništvo koje se
okupilo na daljem kraju i jurnulo galopom preko široka tabora,
ravno u zid blizu kapije.

Dok su povećavali brzinu, pedeset ljudi Desete legije
poslužilo se dugačkim kolcima da sruše labave blokove koji su
tvorili zid. Blokovi su popadali u stranu upravo kako je Julije
planirao da bude, ostavivši otvoren prostor dovoljno širok da
kroza nj projaše naporedo pet konja.

Extraordinarii su izletjeli kao strijele, ravno na kralja. Prije
nego što su se njegovi jahači mogli snaći, bio je opkoljen i
svaljen s konja. Rimski su se konjaniici naglo okrenuli pred
neprijateljem i pojurili galopom natrag kroz otvor u zidu, dok je
zarobljeni kralj vrištao s Brutova sedla.

Julije je otvorio kapiju i Deseta je trijumfalnim korakom
izišla iz tabora. Iščeznula je navodna panika i strah, i s urlikom
su udarili na mnoštvo Senonaca. Deseta je mlatila Gale
kopljima i mačevima i gonila ih sve dalje i dalje od utvrde i
njihova zatočena kralja. Iza njih je rupa u zidu začepljena
kolima koja su bila ostavljena u tu svrhu i Julije se vinuo u
sedlo da pojuri za njima, pogledavši još jednom da vidi je li
utvrda sigurna.

Gradnja lažnog zida trajala je cijelu jednu noć bez
mjesečine, ali nije moglo ispasti bolje. Senonski je kralj bio
najvažniji u neprijateljskim napadima, čovjek koji je bio
sposoban odgovoriti brzo i pametno na svaku ratnu varku.
Njegovo uklanjanje iz bitke predstavljalo je odlučan korak u
odnošenju pobjede nad plemenom.

Julije je brzim kasom izbio na čelnu crtu Desete i vidio
njihovo zadovoljstvo što im se pridružio. Ariminske su legije
držale položaj kako im je bilo rečeno, i sad je Deseta mogla
udariti na Senonce s leđa, satirući ih između dviju snaga.

Od prvog trenutka kad je Deseta stigla do njihovih linija,
Julije je mogao osjetiti razliku u pomičnoj masi protivničkih
konjanika i pješaka. Previše su se dotada oslanjali na svoga
kralja, i bez njega su već bili na rubu panike.

Iako su se nastojali odvojiti u jedinicama kako im je kralj
bio naredio prethodnog dana, iščeznula je jezgra discipline.
Umjesto uredna povlačenja radi taktičke prednosti, dva su
napada zasmetala jedan drugomu dok su se pokušavali
organizirati. Deseta ih je poobarala s konja i krenula dalje.
Konji bez jahača njištali su po bojišnici i Senonci su bili
slomljeni. Stotine su bacale oružje i predavale se kad se
proširila vijest da im je kralj zarobljen.

Tri milje dalje ležao je njihov najveći grad i Julije je
usmjerio Desetu prema njemu čim su razoružali ratnike i svezali

ih kao robove. Njihova cijena napunit će još više njegove
škrinje, a grad je bio na glasu po bogatstvu. Pošto plati prinos
Senatu, nadao se da će imati još dovoljno da poveća flotu i
napokon bude sposoban preploviti tmurni kanal između Galije i
otoka. Zarobili su devet brodova od Veneta, ali trebat će mu još
dvadeset galija da izvede na more više od izvidničkih snaga. Još
jedna godina da ih izgradi i tada će najbolje svoje ljude povesti
u zemlje koje nijedan Rimljanin nikada dotad nije vidio.

Dok je Deseta marširala prema senonskom uporištu, Julije
se glasno smijao od uzbuđenja zbog takvih izgleda, iako su mu
se po glavi istodobno motale bezbrojne pojedinosti glede
opskrbe i uprave što su morale pratiti njegove ljude do bojnog
polja. Spremao se susresti s izaslanstvima triju priobalnih
plemena za dva dana i očekivao je da mu donesu danak i nov
sporazum. Kad je venetska flota potonula ili se nasukala, predao
mu se cijeli taj dio sjevera, i čim su Senonci uklonjeni iz ratne
jednadžbe, čitava polovina Galije bila je njegova. U tom času
nije bilo više nijednoga plemena koje nije čulo za njegove
legije. Svom Galijom su tekle vijesti o njegovim osvajanjima, i
rijetko mu je prolazio dan kad njihovi vođe nisu pohodili Julijev
tabor i čekali da dobiju njegov potpis na ugovoru. Adàn je
stalno bio zauzet i morao je uzeti još tri pisara da bi posvršavao
beskrajne prijepise i prijevode.

Julije se pitao što bi učinio sa zarobljenim kraljem. Ako
ostane živ, Julije je pomišljao da je kadar dignuti pobunu idućih
godina. Upravo kraljeva sposobnost spriječila je milosrđe i
Julije je bez žaljenja odlučio o njegovoj sudbini.

Kad se senonski grad pojavio na vidiku, Julije ga je sa
zadovoljstvom pogledao, zamišljajući hramove u njemu. Bilo je
poznato da su Senonci na svom novcu i nakitu pokazivali ljubav
prema bogovima, puneći riznice tijekom godina. Pošto bi
legijski kovači rastalili plemenitu kovinu u poluge i iskovali
novi novac, Julije bi svaku kuću i javnu građevinu lišio svega

što je bilo vrijedno. Ostavio bi živ narod pod zaštitom legija, ali
njihovo mu je bogatstvo bilo potrebno da bi krenuo dalje.

Zapuhnuo ga je hladan vjetar preko ravnice, i Julije se
stresao od prve studeni još jedne zime. Zažmirio je gledajući
prema istoku, zamišljajući Alpe i udaljenost koju će morati
prijeći. Prvi put neće provesti hladne mjesece u Galiji. Umjesto
toga otputovat će u Arimin na sastanak da odluči o budućnosti.

Krasovo mu je pismo šuštalo uz kožu dok je jahao, i Julije
se nadao da još može vjerovati starčevim obećanjima. Nije bilo
vrijeme da se toga sjeća dok se pred njim otvarala Galija. Otoci
preko mora obuzimali su njegove snove. Bilo je još ljudi koji su
govorili da oni ne postoje, ali Julije je stajao na obalnim
liticama i vidio ih kako se bjelasaju u daljini.

Senonski grad se predao i vrata su se širom otvorila. Julije
je ujahao ispod nadsvođenih vrata, a misli su mu se već bavile
Ariminom i budućnošću.

33. POGLAVLJE

Legijski stražari na zidinama Arimina bili su dobro

zaštićeni protiv studeni. Čim bi pala noć, navlačili su teške
plašteve preko oklopa i ovijali lice trakama tkanine tako da je
ostajala samo tanka pukotina.

Vatre su gorjele u žeravnicima duž kamenog hrpta zidina i
legionarima je bilo dopušteno da se okupljaju oko njih.
Većinom su bili novaci, dovedeni iz južnih gradova da zamijene
one koji su se s Cezarom borili u Galiji. Pokazivali su svoju
mladost zbijajući šale i vadeći zabranjene boce alkohola od
kojega im je zastajao dah dok su grcali i jedni druge udarali po
leđima.

Arimin je bio radnički grad gdje se vidjelo malo svjetala u
prozorima kad bi pala zimska noć. Prije zore ulice bi se opet
ispunile kolima i proizvodima za brodove. Trgovci bi za
bakrenjak razgrabili tople gutljaje na početku novog dana, a
legionarima na zidinama dolazile bi smjene.

Na pozadini utihnula grada jedan je stražar podignuo
pogled i počeo zuriti u mrak.

»Učinilo mi se da sam čuo konje«, rekao je.

Još su se dvojica odmaknula od topline žeravnika da stanu
kraj njega. Osluškivali su u savršenoj tišini, i upravo prije nego
što će se okrenuti, nešto su čuli. Činilo se da šum dopire dalje
kroz neobičan mir što izbija iz smrznuta tla.

Najmlađi je stražar zažmirio i micao naprijed-natrag
glavom. Ničega nije bilo u mrklini izvan zidina, ali on se ipak
mogao zakleti da se mrak gibao kada god bi na nj bacio pogled.

Sjene su se tada srasle u oštrije oblike i mladi legionar se
ukočio, pokazujući rukom.

»Eno! Jahači… teško mi je reći koliko ih ima.«

Drugi nisu imali oštro oko kao on i mogli su samo zuriti
kamo im je pokazao.

»Jesu li naši?« rekao je jedan od njih, prikrivajući strah.
Misli su mu bile pune slika barbarskih plemena koja jurišaju na
zidine njihova grada, i činilo mu se da je studen sve ljuća kad je
zadrhtao.

»Teško mi je reći. A da zovnemo starog Prgavca?«

Nakon toga pitanja tri su mlada vojnika zastala.
Mogućnost najezde nekog plemena bila je jedna stvar, ali
probuditi centuriona zbog lažne uzbune značilo je jednostavno
tražiti nevolje.

Teras je bio najstariji od njih. Nije imao više iskustva nego
ostali, jer je u poodmakloj dobi stupio u vojsku kad se nije
uspio snaći kao trgovac. Ipak su gledali u njega kao što su se
inače naviknuli kad se radilo o novcu ili djevojkama. Ni o tome
on nije znao bogza što, ali poprimao je izraz kao da je popio
mudrost cijeloga svijeta i to se doimalo mlađih novaka.

Dok su oklijevali, jahačka se sila primaknula bliže i
metalna buka konjske orme miješala se s postojanim stupanjem
pješaka. Noćni se vjetar poigravao dugačkim stjegovima koji su
neugodno šumorili dok su tamne figure kročile prema gradskim
vratima.

»U redu, pođite po njega«, reče Teras ugriznuvši se za
usnu od brige.

»Bližimo se vratima!« viknuo je glas ispod njih. Stražari
su zauzeli ukočen stav kako su ih učili.

»Vrata su zatvorena. Vratite se ujutro«, uzviknuo je jedan
stražar dok su njegovi drugovi prigušivali smijeh.

To je onaj kojega je trebalo premetnuti zbog pića prije
nego što je došao na stražu, pomisli ogorčeno Teras. Mogao bi
pljusnuti mladoga glupana zbog neugodnosti, ali riječi su već
izrečene. Teras sklopi oči iščekujući što će doći iz bremenite
tišine odozdol.

»Pronaći ću onoga tko je to rekao i nogama ću mu
pretvoriti stražnjicu u krvave dronjke«, odgovori isti glas, na
pola između šale i ljutnje. »Sada otvorite vrata.«

Teras se okrenu prema ljudima koji su bili dolje kraj teških
zasuna. Bilo je trenutaka kad je žalio što nije ostao trgovcem,
usprkos tomu što je više izgubio novca nego što ga je ikada
zaradio.

»Otvorite«, rekao je. Mladići su ga odozdol zabrinuto
pogledali.

»Zar ne bismo trebali pričekati dok ne dođe…«

»Oh, samo vi otvorite. Hladno je, a oni su Rimljani. Da su
barbari, zar zbilja mislite da bi nas čekali dok ne dovršimo
pregovaranje?«

Na kraju je njegov glas prerastao u viku i činilo se da
srdžba do njih stiže lakše negoli išta drugo. Podignuli su i
uklonili teške grede i širom otvorili vratnice.

Brut je prvi prošao i sjahao, pružajući uzdu svoga konja
najbližem stražaru.

»U redu. A sada gdje je onaj bezobrazni mulac sa zidina?«

Teras vidje da drugi jahač prolazi kroz kapiju, teško
omotan kao stražari na bedemu. Bio je usprkos tomu dojmljiv

lik i Teras je mogao vidjeti kako ljudi iza njega strpljivo čekaju
dok on ne ujaše u grad. Neki časnik, pomisli Teras koji je
nadređene mogao zapaziti milju daleko.

»Nemamo vremena«, reče taj čovjek jasno. »Ionako već
kasnim.«

Uz kratko kimanje Brut prebaci nogu preko konja i uzvinu
se opet u sedlo. Časnik ga nije čekao nego je zabo pete u
konjske slabine i otkasao kroz mračne ulice dok su ga ostali bez
riječi slijedili.

Teras je izbrojio punu centuriju do trenutka kad se Prgavac
uspeo na zid i stao pokraj njega. Vrata su opet bila čvrsto
zasunjena i mladi su stražari zauzeli svoja mjesta ne usuđujući
se pogledati centurionu u oči.

Prgavac je bio veteran, i ako biste povjerovali u sve priče
što su ih vojnici kazivali o njemu, sudjelovao je u svakoj
važnijoj bitci od vremena Kartage. Unatoč činjenici da bi zbog
toga morao biti star nekoliko stoljeća, on je govorio o tim
vremenima kao da je osobno bio ondje, s jasnim
podrazumijevanjem da je samo njegova nazočnost spašavala
Republiku od zavojevača, slabe discipline, pa možda čak i
kuge. Kakva god istina bila, na licu je imao puno ožiljaka, bio
je zle ćudi i duboko ozlojeđen što je dobivao žutokljunce da ih
pretvara u nešto nalik na legionare.

»Ti, ti, i… ti«, rekao je stari borac mrzovoljno, pokazavši
naposljetku na Terasa. »Ne znam što ste noćas mislili da činite,
ali sutra ćete kopati zahodske jame na Famenskoj cesti. To
pouzdano znam.«

Ne rekavši ni riječi više, Prgavac se bučno spusti niz
skliske stube, neprekidno psujući ispod glasa. Teras je mogao
osjetiti sladunjav miris alkohola iz centurionova daha još neko
vrijeme nakon njegova odlaska.

Mladi legionar koji je ono doviknuo Brutu dovuče se
polako do Terasa koji je opet zauzeo mjesto kraj žeravnika i
grijao ruke. Otvori usta da nešto kaže.

»Nemoj«, reče Teras strogo. »Ili ću te svojom rukom
ubiti.«

Julije je bez teškoća našao mjesto sastanka. Zagonetna

Krasova poruka tražila je od njega da se sjeti gdje su nekoć
planirali poraziti Spartaka. Iako Julije nije vidio Arimin čitavo
desetljeće, grad je bio jednostavno položen i tražena je kuća
jedina pokazivala svjetlo u praznoj ulici blizu pristaništa.
Nastojao je očuvati tajnovitost koliko god je mogao, napustivši
Galiju bez upozorenja da bi pojurio na čelu izvjestitelja i
održavao najveću moguću brzinu s centurijom Desete legije.
Prevalili su prvih šezdeset milja za malo više od dvanaest sati, i
nijednom se ljudi nisu požalili ili zatražili odmor dulji od
kratkih zastanaka radi hrane i vode. Kad je bio siguran da su i
najhitriji uhode ostali iza njega, Julije je dopustio sporiji korak
preko alpskih prijevoja gdje uistinu nisu mogli mnogo brže
napredovati zbog ljute studeni i razrijeđena zraka. Kad su
završili prijelaz, Julije je bio siguran da će svatko tko ih je
slijedio morati na njih čekati do proljeća.

Julije je ostavio Bruta s centurijom da zatvori ulicu.
Krupnim se koracima približio vratima koja je zapamtio iz
jednog davnog pohoda i pokucao, omotavši se čvrsto plaštem
protiv studeni.

Otvorio je čovjek kojega nije poznavao i Julije se pitao je
li to vlasnik kuće.

»Da?« rekao je čovjek, promatrajući bezizražajno Julija.

»Galija«, odgovori Julije, i čovjek stade u stranu da ga
propusti.

Julije je mogao čuti prštanje i pucketanje velike vatre prije
nego što je ušao u prostoriju. Pompej i Kras ustali su da ga
pozdrave i Julije je osjetio kako ga zapljuskuje val privrženosti
prema obojici dok su se rukovali. Činilo se da i oni to osjećaju i
njihovi su osmijesi bili iskreni.

»Dugo je vremena prošlo, prijatelju. Jesi li mi doveo
sina?« upita Kras.

»Kao što si zatražio, da. Da ga uvedem?«

Julije je promatrao kako se Kras načas bori sam sa sobom
prije nego što će odgovoriti.

»Ne. Nemoj dok ne završimo razgovor«, reče on preko
volje. »Na stolu je hrana i toplo vino kraj vatre. Dođi i sjedni i
ogrij se.«

S osjećajem krivnje Julije pomisli na svoje ljude koji drhte
u noći. Kras je zahtijevao da njihov sastanak bude u tajnosti, ali
ipak će se morati pobrinuti da prije jutra nađu hranu i zaklon za
vojnike. Pitao se koliko bi ih se moglo nabiti u tu kuću izvan
ruke ili će ipak na kraju konačiti u konjušnicama.

»Jeste li odavno u ovom gradu?« upita Julije. Obojica
odmahnuše glavom.

»Tek nekoliko dana«, odgovori Kras. »Da je dulje
potrajalo, morao bih se vratiti u Rim. Drago mi je što si došao.«

»Kako ne bih došao poslije one tajanstvene poruke?
Lozinke i noćno marširanje sjevernim krajevima. Sve veoma
uzbudljivo.« Julije se nasmiješi starijim ljudima. »Uistinu,
drago mi je što sam ovdje, umjesto da zimujem u Galiji. Pojma
nemate kako je ondje strašno tijekom mračnih mjeseci.«

Dva bivša konzula razmijeniše poglede i Julije primijeti
kako se dobar dio trvenja između njih izgubio tijekom vremena.
Strpljivo je čekao da načnu razlog sastanka, ali činilo se da

nijedan od njih ne zna kako bi počeo, iako je sada bio s njima.
Julije je žvakao komad hladne janjetine dok je čekao.

»Ti se sjećaš našeg dogovora?« reče napokon Pompej.

Julije kimnu. »Naravno. Obojica ste se njega držali, kao i
ja.«

Pompej potvrdno zagunđa. »Ali vrijeme je teklo dalje.
Moramo obnoviti naše uvjete«, reče on.

»Tako i ja mislim«, odgovori Julije. »Sada imamo nove
konzule i vi se pitate hoćete li i dalje imati koristi od mene.
Recite mi što vam treba.«

Kras se suhoparno zacereka. »Uvijek si tako izravan,
Julije. Vrlo dobro. Senat se uvelike promijenio tijekom godina
tvoga izbivanja.«

»To znam«, odgovori Julije a Kras se nasmiješi.

»Da, siguran sam da imaš vlastite izvore. Govori se o
tvojem opozivu iz Galije, znaš. Tvoji pohodi preko Rajne nisu
naišli na odobravanje senatora. Germanska plemena nikada nisu
ulazila u tvoje zapovijedi i Pompej je izdržao velike pritiske da
bi te zaštitio.«

Julije slegnu ramenima. »Onda sam vam zahvalan.
Smatrao sam da je ondje bilo nužno zadržati Rajnu kao
granicu.«

Pompej se nagnu naprijed na stolici i ogrija ruke na
plamenu. »Ti znaš kako su ljudi prevrtljivi, Julije. Jedne ti
godine kliču, a sljedeće godine traže tvoju glavu. Uvijek je bilo
tako.«

»Hoćete li biti sposobni spriječiti opoziv?« upita Julije
držeći se apsolutno mirno. Mnogo je ovisilo o njihovu
odgovoru.

»Zbog toga si ovdje, Julije«, uzvrati Pompej. »Ti želiš da
ti se produži boravak u Galiji, i ja ti to mogu pružiti.«

»Nije bilo govora o ograničenjima kad sam onamo
krenuo«, podsjeti ga Julije.

Pompej se namršti. »Ali sada se stanje promijenilo. Više
nisi konzul i nijedan od nas ne može se ponovno kandidirati
sljedećih godina. Ima previše novih ljudi u Senatu koji te
poznaju samo kao generala negdje neizmjerno daleko. Oni
čekaju kad će već jednom prestati tvoja izvješća, Julije.«

Julije ga je smireno pogledao i nije odgovorio.

Pompej otpuhnu. »Ostavio si nezaštićen sjever kad si
vratio legije u Arimin. To te je stajalo velika dijela potpore i mi
sada jedva održavamo snage na okupu. Tvoji te vjerovnici
progone preko Senata. Ima čak govora da te se izvede pred sud
zbog Ariovistova ubojstva. Sve te stvari zahtijevale bi od tebe
da se odrekneš zapovjedništva i vratiš kući.«

»Što bi dakle bila cijena moga ostanka? Moja ti je kći već
obećana«, reče Julije blago.

Pompej se prisili na smiješak i Julije vidje koliko je
umoran. Kras se prvi oglasio.

»Tebi je to poznato, Julije. Ja sam zadovoljan. Cijena moje
potpore je povratak moga sina da mi vodi legiju. Pompej će mi
osigurati neku provinciju i ondje ću nastaviti odgajati sina,
pošto je već prošao tvoju školu. On u svojim pismima dobro
govori o tebi.«

»Koju si zemlju imao na pameti?« upita Julije s iskrenim
zanimanjem.

»Sirija na istoku. Odbijaju dopustiti mojim brodovima da
s njima trguju. A general legije može poći kamo se nijedan
trgovac ne usuđuje stupiti nogom.«

»Knez trgovaca«, promrmlja Julije.

Kras mu se naceri. »Čak je i njemu povremeno potrebna
dobra legija.«

Julije se okrenu na stolici da bi pogledao Pompeja. »Tako
Kras dobiva Siriju da je podvrgne rimskoj vlasti. Ja mu dajem
njegova sina da ih vodi. Što bi Pompej trebao od mene? Čuo
sam da Klodije i Milon stvaraju nemire na ulicama. Treba li ti
moja pomoć? Imao bi je, Pompeju. Ako me trebaš da za tebe
glasujem da budeš diktator, vratio bih se s Desetom da se
uhvatim u koštac sa svime što bi slijedilo. Na moju riječ, tako
bih učinio. Još imam ondje prijatelja i mogao bih to izvesti za
tebe.«

Pompej se škrto nasmiješio mlađem čovjeku. »Nedostajala
mi je tvoja energija u gradu, Julije. Doista mi je nedostajala. Ne,
Klodiju sam svezao ruke, a Milon nema više snage. Tvoja su
izvješća zastarjela. Moje su potrebe jednostavnije.«

Pogledao je ponovno Krasa i Julije se pitao kakvo se
prijateljstvo razvilo među njima. Čudno mu je bilo koliko su se
ti ljudi promijenili tijekom godina. Nikada ne bi bio pomislio da
bi mogli postati išta više od saveznika preko volje, u najboljem
slučaju, ali sada su se udobno osjećali jedan s drugim kao braća.
Pitao se je li Pompej ikada doznao istinu o Krasovoj
povezanosti s Katilinom. U Rimu je uvijek bilo tajni.

»Meni treba zlata, Julije«, reče Pompej. »Kras mi kaže da
si našao velika bogatstva u Galiji, mnogo više nego što ih grad
vidi u obliku poreza.«

Julije pogleda Krasa sa zanimanjem, pitajući se koliko su
dobri njegovi izvori u procjenama. Pompej je nastavio,
gomilajući naglo riječi pošto je počeo govoriti.

»Moji privatni prihodi nisu dovoljni da obnovim grad,
Julije. Neki dijelovi su oštećeni u nemirima a Senat nema

sredstava. Ako ih ti imaš, uporabila bi se za obnovu hramova i
kuća koju smo započeli.«

»Zar ti Kras ne bi mogao pozajmiti novac?« upita Julije.

Pompej lagano planu. »Rekao sam ti, Krase«, obrecnu se
na kolegu. »Neću doći kao prosjak…«

Kras ga prekide, polažući ruku na Pompejev lakat da ga
umiri.

»Pompej ne traži zajam, Julije, nego dar.« Zlobno se
pritom nasmiješio. »Nikada nisam razumio zašto novac može
biti tako neugodna tema u mnogim društvima. Stvari su prilično
jednostavne. Senatska riznica nije dovoljno puna da priskrbi
milijune koji su potrebni za obnovu tih dijelova grada. Novi
akvedukt, hramovi, nove ulice. Sve to košta. Pompej ne želi
stvarati nove dugove, čak ni prema meni.«

Julije sa žaljenjem pomisli na brodove koji čekaju da ih
isplati. Slutio je da Pompej ne zna cijeli sadržaj pisma koje mu
je Kras poslao, ali barem je on došao pripremljen. Ponekad je
Krasova tupost bila blagoslov.

»Imam novac«, reče on. »Iako po povratku želim da se
Deseta i Treća stave na platni popis Senata. Ne mogu i dalje
financirati njihove plaće iz vlastite kese.«

Pompej kimnu. »To je… prihvatljivo«, reče on.

Julije uze još jedan komad hladna mesa sa stola i poče ga
jesti dok je razmišljao.

»Trebao bih imati svoje dužnosti potvrđene napismeno,
naravno. Još pet godina u Galiji, uz najčvršća jamstva što ih
možete dobiti. Ne bih želio da dogodine opet moram
pregovarati o uvjetima. Krase, tvoj sin je zreo za zapovijedanje.
Žao mi je što gubim tako krasna časnika, ali takav je bio naš
sporazum i ja ću ga se držati. Želim ti sreću u tvojoj novoj

provinciji. Vjeruj mi kad ti kažem da nije laka zadaća krčiti
nove staze za Rim.«

Pompej ništa ne reče, tako da umjesto njega progovori
Kras sa smiješkom.

»A zlato, Julije?«

»Pričekajte ovdje«, odgovori Julije ustajući.

Vratio se s Publijem i Brutom, i njih su se trojica mučila s
dugačkom škrinjom od cedrovine koja je bila okovana
željeznim obručima. Pompej i Kras ustadoše pri njihovu ulasku
u sobu, i Kras priđe da zagrli sina. Julije otvori škrinju i otkri
dovoljno žutih kovanica da ostavi snažan dojam i na Krasa koji
je odstupio od sina i pošao rukom prema zlatu.

»Imam još tri ovakve škrinje sa sobom, gospodo. Više od
tri milijuna sestercija po težini. Je li to dovoljno?«

Ni Pompej nije mogao odvratiti pogleda od plemenite
kovine. »Dovoljno je«, reče on glasom koji se jedva povisio
iznad šapata.

»Onda smo se sporazumjeli?« reče Julije, gledajući čas
jednoga čas drugoga. Oba su senatora kimnula.

»Izvrsno. Treba mi konačište za ljude noćas, ovdje ili u
nekoj krčmi, ako mi možete preporučiti koje mjesto. Zaslužili
su pravo na toplu hranu i kupelj. Vratit ću se ovamo u zoru da s
vama dvojicom razradim pojedinosti.«

»Ima još nešto što bi te moglo zanimati, Cezare«, reče
Kras trepćući očima. Gledao je Bruta dok je to govorio, zatim je
slegnuo ramenima.

»Iz Rima je s nama doputovao jedan prijatelj. Pokazat ću
ti put.«

Julije podiže obrve, ali činilo se da i Pompej dijeli neko
unutarnje veselje kad su im se pogledi sreli. «Onda nas povedi«,
reče Julije pošavši za Krasom u hladnije hodnike kuće.

Pompej se neugodno osjećao s ljudima koje je Julije
doveo u sobu. Publije je to osjetio i nakašljao se.

»Ja bih donio ostatak zlata, konzule, s tvojim
dopuštenjem.«

»Hvala ti«, odvratio je Pompej. Skinuo je plašt s klina na
vratima i pošao za njima u noć.

Kras je skinuo svjetiljku sa zida i poveo Julija niz dugačak
hodnik do kraja kuće.

»Tko je vlasnik ove zgrade?« upita Julije gledajući oko
sebe bogato pokućstvo.

»Ja«, reče Kras. »Bivši vlasnik je zapao u teškoće i uspio
sam je dobiti po izvrsnoj cijeni.«

Julije je znao da je bivši vlasnik morao biti jedan od onih
koji su propali zbog monopola trgovine koji je pripao Krasu kao
dio njihove početne nagodbe. Zanimalo ga je zašto starac nije
zatražio produženje monopola, ali provincija koju mu je obećao
Pompej bit će dovoljna da mu zauzme vrijeme. Julije se nadao
da će Kras biti dostatno razuman da prepusti sinu donošenje
odluka. Iako mu je bio drag stari senator, čovjek nije bio
nikakav general dok bi njegov sin mogao biti sjajan
zapovjednik.

»Ovamo, Julije«, reče Kras pružajući mu svjetiljku.

Julije je mogao primijetiti djetinje ushićenje na Krasovu
naboranom licu i to ga je zbunjivalo. Otvorio je vrata i brzo ih
zatvorio ostavivši tamu iza sebe.

Servilija nikada nije ljepše izgledala. Julije se smrznuo
kad ju je ugledao, a onda počeo nespretno tražiti mjesto da

objesi svjetiljku i taj mu je jednostavni posao odjednom bio
težak.

Prostorija je bila zagrijana vatrom u kaminu koji je bio
dovoljno velik da bi se u njemu moglo stajati. Do njih nije
dopiralo zavijanje zime, i Julije je upijao njezine crte dok ga je
ona bez riječi promatrala. Ležala je na dugačkoj počivaljci i
nosila haljinu od tamnocrvene tkanine koja se doimala poput
krvi na njezinoj koži. Nije znao što bi rekao i samo ju je nijemo
promatrao dugo vremena.

»Dođi ovamo«, rekla je ona, pružajući ruke prema njemu.
Srebrene su narukvice zazvonile na njezinim zapešćima kad se
pomaknula. On je zakoračio preko sobe i dotaknuo njezine
ruke, zatim joj se prignuo u zagrljaj i počeli su se ljubiti.
Nikakve riječi nisu bile potrebne.

Pompej je žalio što mora napustiti toplinu kuće da bi

izišao na zimsku ulicu, ali uporna znatiželja nije ga ostavljala na
miru. Dok su se škrinje sa zlatom podizale i unosile u kuću,
koračao je duž niza šutljivih vojnika i prirodno poprimio ulogu
rimskoga časnika. Oni su stali u pozor i pozdravili ga čim se
pojavio, i sad je njegova smotra bila prirodna, gotovo
očekivana.

Pompej je uistinu osjećao odgovornost za Desetu. Po
njegovu se naređenju Primigenia spojila s legijom koja se
osramotila u bitci, i on je ćutio posjedničko zadovoljstvo kad je
čitao Julijeva izvješća u Senatu. Deseta se pretvorila u ljude od
najvećeg Julijeva povjerenja i nije bilo nikakvo iznenađenje kad
ih je vidio u postrojbi koju je Julije izabrao da ga prati na
sastanak.

Pompej se obratio nekima od njih i oni su nervozno
odgovarali na njegova pitanja, zureći ravno naprijed. Dva-tri su

drhtala, ali stiskali su zube dok je mimo njih prolazio ne želeći
pokazati nikakvu slabost.

Pompej se zaustavio ispred centuriona i čestitao mu na
disciplini njegovih vojnika.

»Kako se zoveš?« upitao je, iako mu je znao ime.

»Regul, gospodine«, odgovorio je čovjek.

»Imao sam zadovoljstvo priopćiti Senatu kako se Deseta
dobro drži u Galiji. Je li bilo teško?«

»Nije, gospodine.«

»Čuo sam kako se govori da je legionaru čekanje najteži
dio rata«, reče Pompej.

»To nije teškoća, gospodine«, reče Regul.

»Drago mi je što to čujem, Regule. Iz onoga što sam
dosada čuo, vama se nije pružila mogućnost da vam mačevi
zahrđaju. Bez sumnje čekaju vas još mnoge bitke.«

»Mi smo uvijek spremni, gospodine«, reče Regul, a
Pompej krenu dalje započinjući razgovor s drugim vojnikom u
nizu, nekoliko mjesta dalje.

Kras se vratio u toplu prostoriju. Tu ga je čekao sin i

senator mu priđe, sav ozaren.

»Toliko se tobom ponosim, mladiću. Julije je dvaput
spomenuo tvoje ime u izvješćima Senatu«, reče Kras. »Dobro si
se držao u Galiji, upravo kako sam se mogao nadati. Jesi li sada
spreman povesti legiju svoga oca?«

»Spreman sam, gospodine«, odgovori Publije.

34. POGLAVLJE

Julije se probudio dobrano prije zore i ležao u toplini koju

je stvarala Servilija pokraj njega. Prošle ju je noći napustio
samo jedanput da zatraži od Krasa da skloni njegove ljude sa
studeni. Dok je Kras otvarao sobe i naređivao da se donese
hrana i pokrivači za centuriju, Julije je opet tiho zatvorio vrata i
zaboravio ih.

Sada je u tami mogao čuti hrkanje vojnika koji su dupkom
ispunili svaku prostoriju u kući. U kuhinji će se jamačno za njih
pripremati doručak, i Julije je znao da će i sam morati ustati i
planirati dnevne poslove. Ali bilo je neke slatke obamrlosti u toj
toploj tami, i on se protegnuo osjećajući njezinu hladnu kožu na
ruci dok se micao. Ona se promeškoljila i promrmljala nešto što
nije mogao razabrati, dovoljno da ga navede da se nalakti i
zagleda u njezino lice.

Neke žene najbolje izgledaju na sunčevu sjaju, ali Servilija
je najljepša bila uvečer ili na mjesečini. Na njezinu licu nije bilo
nimalo oštrine koju je nekada zapažao. Mogao je na njemu još
zamisliti njezinu jetku uvrijeđenost kad je bio krupnim
koracima stigao u njezin dom da se posljednji put sastanu.
Ostalo mu je tajnom kako je mogao izazvati onako očitu
mržnju, a sad je ipak s njim u krevetu i proteže se kao usnula
mačka. Mogao se možda odmaknuti od nje nakon prvih
zagrljaja pri svjetlosti vatre, ali njezine su oči bile tako pune
neke čudne tuge, a on nikada nije mogao odoljeti suzama lijepe
žene. One su ga mnogo više uzbuđivale nego osmijesi ili
očijukanje.

Zijevnuo je u tišini i od napora mu je škljocnula čeljust.
Kad bi samo život bio jednostavan kako bi želio. Kad bi mogao
obući se i otići bez ičega drugog osim posljednjeg pogleda na
njezino usnulo obličje, zadržao bi savršenu uspomenu na ženu
koju je toliko dugo volio. To bi bilo dovoljno da odagna neke
boli koje mu je zadala. Promatrao je njezin smiješak u snu i
njegov se izraz lica ozario kao odgovor. Pitao se je li prisutan u
njezinim sanjama i sjetio se nekih izvanredno erotičnih prizora
koji su opsjedali njegove snove prvih nekoliko mjeseci u Galiji.
Nagnuo se bliže k njezinu uhu i šapnuo svoje ime, više puta
uzastopce, smiješeći se sam sebi. Možda je može navesti da
sanja o njemu, pomislio je.

Sledio se kad je ona podignula ruku da protrlja uho ne
probudivši se. Kretnja u mekanoj posteljini otkrila je njezinu
lijevu dojku i ta je slika raznježila Julija i istodobno ga
nadražila. Iako su godine ostavile na njoj traga, dok je ondje
ležala njezina je dojka bila blijeda i savršena. Julije je zaneseno
gledao kako izložena bradavica čvrsne i tamni, i on je htjede
probuditi toplinom svojih usta na koži.

Ali je samo uzdahnuo i opet legao. Kad se ona probudi, k
njima će ponovno provaliti svijet. Iako bi Kras sačuvao svaku
tajnu, ipak će morati reći Brutu da je njegova majka tu na
sjeveru. Julije se namršti u mraku zamišljajući kako će se
njegov prijatelj ponašati kad čuje da je Servilija ponovno
dijelila s njim postelju. Julije je vidio koliko je Brutu bilo lakše
po okončanju toga odnosa, obilježena uzajamnim vrludanjem u
Rimu. Moglo bi ga se teško dojmiti kad vidi da se veza opet
otpretava. Julije splete ruke na zatiljku razmišljajući o tome.

Povratak u Galiju bit će nemoguć do proljeća; to je već
znao. Kad zapadne snijeg na prijevojima, nitko živ ne može
više proći. U jednom je času Julije razmatrao putovanje u Rim,
ali je odbacio taj naum. Sa samo stotinu vojnika da ga štite, bio
bi preveliko iskušenje za njegove neprijatelje, osim ako bi bio

siguran da ga nitko neće prepoznati na putu. Rim je bio jednako
nedosežan kao prijelazi preko Alpa, i Julije se borio s osjećajem
klaustrofobije čim bi pomislio kako će provesti tolike mjesece
na turobnim ulicama Arimina.

Barem će njegova pisma stizati na odredište, pomislio je. I
moći će putovati u brodogradilišta da nadgleda izgradnju
naručenih brodova. Činilo se da je uzaludna nada da bi mu
mogli isporučiti brodove bez ičega više osim predujma, bez
obzira na njegova obećanja. Ali bez njih bit će odgođen njegov
prijelaz preko mora, možda za još cijelu godinu dana.

Uzdahnuo je u sebi. Još ga čekaju bitke koje mora voditi u
Galiji. Čak i kad neko pleme plati dažbine za dva ljeta, opet
mogu zabosti zastave u tvrdu zemlju i trećega ljeta objaviti rat.
Bez posvemašnjeg istrjebljenja Julije se morao suočavati s
činjenicom da se takvi ustanci mogu ondje nastaviti tijekom
čitava njegova boravka. Taj je narod teško bilo ukrotiti.

Njegove su oči bile hladne kad je razmišljao o plemenima.
Nisu mu nimalo sličili na muškarce i žene koje je upoznao kao
dječak u Rimu. Lakše su pjevali i smijali se, usprkos kratkoći i
težini života. Julije je još pamtio svoje zaprepaštenje kad je prvi
put sjedio s Morbenom i slušao pripovjedača koji je pred njima
ispredao neku starinsku priču. Možda se ponešto gubilo u
Adànovu prijevodu, ali Julije je vidio suze u očima okorjelih
ratnika, a na završetku priče Morben je plakao kao dijete ne
pokazujući nimalo zbunjenosti.

»O čemu razmišljaš?« reče Servilija. »Izgledaš tako
okrutno, dok tu sjediš.«

Julije se susretne s njezinim crnim očima i prisili se na
smiješak. »Razmišljao sam o galskim pjesmama.«

Ona se napući, privukavši se na jastuk pokraj njega. Vatra
je bila odavno zamrla i ona se stresla dok je navlačila posteljinu

da pokrije ramena, načinivši gnijezdo od tkanina odakle ga je
motrila.

»Proputujem tri stotine milja i bacim se u noć požudnog
užitka s tobom, a ti još razmišljaš o nekim surovim plemenima?
Zapanjuješ me.«

On se nasmija i obujmi je rukom, privlačeći cijelo
gnijezdo bliže k svojim grudima. »Nije me briga zašto si došla.
Samo mi je drago da si tu«, reče on.

To joj se kanda svidjelo i ona nagnu glavu na poljubac.
Julije se napola okrenu da odgovori i miris njezina parfema
podsjeti ga na svu strast i nevinost prošlosti. Bilo je to gotovo
prebolno.

»Nedostajao si mi«, reče ona. »Jako mnogo. Željela sam te
ponovno vidjeti.«

Julije je pogleda, boreći se s emocijama. Jednim se svojim
dijelom želio na nju naljutiti. Nanijela mu je toliko boli da ju je
dugo vremena mrzio, ili tek sebi govorio da je mrzi. Ipak nije
oklijevao nakon prvog trenutka prošle noći. Svi njegovi
unutarnji razlozi i rane začas su nestali, i on se opet osjećao
ranjivim poput kakva budalasta mladića.

»Jesam li ja onda tebi zabava za jednu večer?« upita on.
»Činilo se da te nisu morile nikakve sumnje dok sam napuštao
tvoju kuću.«

»Morile su me sumnje, čak i tada. Da te nisam otjerala, ti
bi se umorio od ostarjele žene u postelji. Ne prekidaj me, Julije.
Ako ovo ne kažem, možda neću biti sposobna…«

Čekao je dok je ona zurila nekamo u tamu. Jedna joj se
ruka polagano stezala pod teškim pokrivačem koji ih je oboje
pokrivao.

»Kad poželiš sina, ne možeš ga dobiti od mene, Julije,
nikada više.«

Julije je oklijevao prije odgovora. »Jesi li sigurna?«

Ona uzdahnu podižući pogled prema njemu. »Da, sigurna
sam, naravno. Bila sam sigurna kad si napustio Rim. Možda već
razmišljaš o djeci koja će produžiti tvoju lozu. Obratit ćeš se
nekoj mladoj djevojci širokih bokova da ti ih dade, a ja ću biti
odbačena u stranu.«

»Imam kćer«, podsjeti je on.

»Sina, Julije! Zar ne želiš imati vlastite sinove da te
naslijede? Koliko sam te puta čula gdje govoriš o svojem ocu?
Nikada nećeš biti zadovoljan samo s kćeri koja ne može kročiti
u Senat, koja ne može voditi tvoje legije umjesto tebe.«

»Jesi li me zbog toga ostavila?« reče on shvaćajući.
»Mogu naći ženu iz svake obitelji u Rimu da produži moju krv.
Ništa se između nas ne bi promijenilo.«

Servilija odmahnu glavom od umora. »Promijenilo bi se,
Julije. Moralo bi se promijeniti. Gledao bi me s osjećajem
krivnje za svaki sat proveden sa mnom. Ja to ne bih mogla
podnijeti.«

»Pa zašto si onda ovdje?« upita on, odjednom srdit. »Što
se kod tebe promijenilo da si došla k meni i sve ponovno
naglavce prevrnula?«

»Ništa se nije promijenilo. Ima dana kad uopće ne
pomislim na tebe, a ima ih kad mi ne izlaziš iz glave. Kad mi je
Kras rekao da odlazi na ovaj sastanak, pridružila sam mu se.
Možda to nisam smjela učiniti. Kad sam kraj tebe, moja je
budućnost bijedna.«

»Ja te uopće ne razumijem, znaš«, reče Julije nježno,
dodirnuvši joj lice. »Ne marim za sinove, Servilija. Dođe li
vrijeme kad budem mario, oženit ću se zbog toga razloga s
kćeri nekog senatora. Budeš li ti moja, nijednu drugu neću
voljeti.«

Ona sklopi oči, i on je pri prvoj svjetlosti svanuća mogao
vidjeti kako joj se suze slijevaju niz obraze.

»Nisam smjela doći«, šapnula je. »Trebala sam te ostaviti
na miru.«

»Nisam imao mira, bio sam sâm«, reče on privlačeći je k
sebi. »Ali sada si ti sa mnom.«

Zimsko je sunce već bilo odskočilo kad je Julije zatekao

Bruta u malenom kućnom dvorištu, duboko zanijeta
razgovorom s Krasom o smještaju centurije. Doveli su deset
konja iz Galije i prošle su ih noći svezali u dvorištu pokrivši ih
gunjevima protiv hladnoće. Brut im je nasuo žita u zobnice i
razbio tanku ledenu koru koja se uhvatila na vjedrima s vodom.
Na zvuk koraka Brut je podignuo pogled.

»Htio bih s tobom govoriti nasamo«, reče Julije.

Kras je smjesta razumio i ostavio ih skupa. Brut je počeo
četkati čupavu konjsku dlaku u dugačkim zamasima.

»Onda?« reče on.

»Tvoja majka je ovdje«, reče Julije.

Brut prestade timariti konja i pogleda ga. Lice mu se
zategnu od iznenadne spoznaje. »Da vidi mene, ili da vidi
tebe?«

»Obojicu, Brute.«

»Tako, dignuo si ruku na moju majku i ona se sada pužući
vratila u tvoj krevet, je li o tome riječ?«

Julije se nape od srdžbe. »Barem jedanput, razmisli prije
nego što mi se obratiš. Ovaj put neću trpjeti tvoj gnjev, Brute,
kunem ti se. Još jedna riječ takvim tonom i dat ću te objesiti u
ovom dvorištu. Sam ću potegnuti konopac.«

Brut mu se okrenuo licem i Julije vidje da nije naoružan.
Bilo mu je drago zbog toga. Govorio je užasno sporo, kao da je
svaku riječ kliještima izvlačio iz sebe.

»Čuj, Julije, mnogo sam ti dao. Znaš li ti koliko sam
bitaka dobio za tebe? Bio sam tvoj mač čitava života, i uvijek
sam bio potpuno odan. Ali ti, čim si osjetio žalac ljutnje, meni
prijetiš konopcem?«

Nagnuo se prema Juliju, vrlo blizu.

»Ti zaboravljaš. Ja sam tu od početka. I što sam time
dobio? Hvališ li moje ime kao što hvališ ime Marka Antonija?
Prepuštaš li mi desno krilo kad riskiram život za tebe? Ne, ti
dolaziš ovamo i sa mnom postupaš kao sa psom.«

Julije je samo mogao zuriti u blijedi gnjev koji je vidio.
Brutova su se usta iskrivila u ružnu porugu.

»Vrlo dobro, Julije. Ne tiče me se što vas dvoje imate
između sebe. To mi je ona prije jasno pokazala. Ali neću ostati
ovdje da vas gledam kako provodite zimu… obnavljajući svoj
odnos. Je li to za tebe dovoljno umiljato izrečeno?«

Julije mu za trenutak nije znao odgovoriti. Htio je naći
riječi koje bi olakšale muku njegova prijatelja, ali nakon
izrečenih prijetnja bile bi nevrijedne. Naposljetku je stegnuo
zube i sklonio se iza hladnoće.

»Ja te neću zadržavati, ako želiš otići«, rekao je.

Brut odmahnu glavom. »Da, bilo bi vam neugodno imati
me ovdje kao svjedoka. Otputovat ću u Rim do proljeća. Ovdje
me ništa ne zadržava.«

»Ako tako želiš…« rekao je Julije.

Brut nije odgovorio, samo je kimnuo i vratio se četkanju.
Julije je stajao u bolnoj tišini, znajući da bi trebao nešto reći.
Brut je tiho šaptao konju, labaveći mu žvale u ustima. Kad je

uzjahao, pogledao je dolje čovjeka kojega je štovao iznad sviju
drugih.

»Kako će to ovaj put završiti, što misliš? Hoćeš li je
udariti?« rekao je.

»To se tebe ne tiče«, odgovorio je Julije.

»Ne volim vidjeti da se s njom postupa kao s jednom od
tvojih osvojenih zemalja, Julije. Kad ćeš biti zadovoljan, pitam
se? Čak ti ni Galija nije dovoljna, ako gradiš još dvadeset
brodova. Pohod je trebao biti završen, Julije, ili ti to nikada
nitko nije rekao? Legije bi se trebale vratiti doma kad okončaju
rat, a ne stalno započinjati nove i nove ratove.«

»Idi u Rim«, odgovorio je Julije. »Odmori se preko zime.
Samo upamti da ćeš mi biti potreban u proljeće.«

Brut razmota krzneni plašt i pričvrsti ga oko ramena. Imao
je dovoljno zlata u kesi da kupi hrane za put na jug, i želio je
poći. Ali kad je pritegnuo uzdu i odozgor bacio pogled na
bijedno lice svoga prijatelja, znao je da ne može podbosti konja
i ostaviti ga ondje bez riječi.

»Bit ću ovdje«, rekao je.

Kras i Pompej otputovali su u Rim sljedećeg jutra,

prepustivši Juliju cijelu kuću. On se za tjedan dana vratio u
kolotečinu: izjutra je pisao pisma i izvješća s Adànom a ostatak
dana provodio sa Servilijom. S njom je putovao u
brodogradilišta na zapadu i tih je tjedana bilo kao da su tek
vjenčani mladenci. Julije je blagoslivljao trenutak kad mu se
vratila. Nakon tegoba koje su pratile njegove bitke u Galiji, bila
je prava radost posjetiti kazalište u nekom rimskom gradu i
slušati materinski jezik iz svakih usta na tržnici. Zbog toga je
čeznuo da opet vidi Rim, ali čak i u Ariminu morao je biti
oprezan. Ako vjerovnici iz njegova grada saznaju da se vratio,

zahtijevat će podmirenje dugova, a njemu je bilo ostalo veoma
malo sredstava da sa svojim ljudima prebrodi zimu.

Juliju je bila poznata činjenica da ljudi poput Herminija
više žele svoj novac nego njegovu krv. Ako bi bio uhvaćen i
odveden u Rim, oni bi na kraju ostali bez ičega. Usprkos tomu
njegovi su ljudi u javnosti nosili plašteve preko raspoznatljive
opreme i Julije je izbjegavao kuće onih koji bi ga mogli
prepoznati.

Uživao je u Serviliji i njihovo vođenje ljubavi bilo je kao
voda u pustinji. Nije mogao ugasiti žeđ za njom, i njezin mu je
miris bio na koži i u plućima cijelo vrijeme. Kad je zima počela
popuštati i dani se produljili, pomisao na rastanak s njom bila je
poput tjelesne boli. Ponekad je Julije razmišljao da je povede sa
sobom, ili da joj osigura posjete novim zemljama što ih osvaja
za Rim. Tisuće su doseljenika već obrađivale prostranstva
djevičanskoga tla i mogao joj je obećati barem nekakvu
udobnost.

Bio je to samo san, i oboje su to znali, čak i kad su maštali
o izgradnji kućice za nju negdje u rimskim provincijama.
Servilija nije mogla napustiti grad kao što ga nije mogao
napustiti ni Senat. Grad je bio dijelom nje, bez njega bi bila
izgubljena.

Od nje je Julije doznao dokle su Klodije i Milon stigli u
ovladavanju siromašnijim četvrtima. Nadao se da Pompejevo
samopouzdanje nije neumjesno i pisao mu je potvrđujući
pomoć ako poželi provesti glasovanje o uvođenju diktature.
Iako je Julije znao da tom čovjeku nikada ne može u potpunosti
vjerovati, malo je bilo drugih koji bi bili snažni i sposobni da
vladaju njihovim silovitim gradom, i ponuda je bila iskrena.
Bolje je bilo imati Pompeja kao diktatora nego anarhiju.

Kad su zimski mrazevi počeli jenjavati, Julije je već bio sit
blijede kopije Rima kakav je bio Arimin. Jedva je čekao da se

otopi zimski snijeg, iako je kraj zime donosio tajni osjećaj
krivnje i nejasni strah. Svaki minuli dan primicao ga je bliže
točki kad će ili vidjeti svoga najstarijeg prijatelja kako se vraća
ili spoznati da mora bez njega prijeći planine.

35. POGLAVLJE

Brut je odbacio plašt na posljednjoj dionici jahanja na

jug prema Rimu. Iako je zrak još bio oštar, nije bio ni izdaleka
poput ugriza Galije, i bilo mu je toplo od naporna jahanja.
Svoga je konja ostavio daleko iza sebe u prvoj legijskoj postaji
na Flaminijskoj cesti. Platio je da se za njega brinu i preuzet će
ga kao posljednju izmjenu na povratku. Sustav mu je
omogućavao da promijeni konja svakih trideset milja pa je čitav
put prevalio za samo sedam dana.

Poslije prve radosti koju je osjetio pri prolazu kroz
gradska vrata, sve je uskrsnulo čim je počeo upijati prostor oko
sebe. Rim je izgledao isto u mnogom pogledu, ali njegov
vojnički instinkt smjesta ga je žestoko uzbunio. Aleksandrijina
su ga pisma trebala pripremiti za promjene, ali ona mu nije
uspijevala prenijeti osjećaj opipljive panike koja je visjela u
zraku. Pola ljudi kraj kojih je prolazio bilo je naoružano na ovaj
ili onaj način. Bilo je u tome nečega što je uvježbano oko
moglo vidjeti na prvi pogled. Hodali su drukčije sa skrivenim
mačevima i Brut je mogao osjetiti napetost koju nikada prije
nije doživio na ulicama svoga grada. Nitko se nije zadržavao ni
razgovarao na uglovima ulica. Vladalo je gotovo opsadno stanje
i on je u hodu nesvjesno oponašao gomilu dok je hitao prema
Aleksandrijinoj radionici.

Obuzeo ga je trenutan strah kad ju je našao okovanu
daskama i praznu. Prolaznici su ga čuli kako doziva, ali nitko se
nije usuđivao pogledati ga u oči. Čak su i prosjaci bili nestali s
ulica i Brut je stajao ukočeno dok je razmišljao što sve to znači.

Grad je živio u stanju užasa. Viđao je to prije među onima koji
su znali da dolazi rat.

Čak ga je i kucanje na vrata drugih radionica uznemirilo.
Vlasnici su izgledali bolesno od nervoze kad bi ga ugledali, a
trojica su ga samo nijemo pogledala kad je pokušao upitati
kamo je otišao Tabik. Četvrti je bio mesar koji je obrambeno
držao tešku sjekiru cijelo vrijeme dok je Brut bio u njegovoj
mesnici. Činilo se da mu željezna oštrica pruža samopouzdanje
kojega nije vidio kod drugih i on je uputio Bruta u četvrt na
drugom kraju grada. Držao je i dalje oružje kad je Brut već bio
otišao.

Na otvorenom se opet pojačao prijašnji osjećaj. Kad je bio
u Grčkoj, veterani su pričali o »svrbežu« koji im je govorio da
se sprema nevolja. Brut je osjećao kako ga pecka dok je
prolazio mimo rijetkih skupina na ulici. Kad je stigao do adrese,
bio je gotovo uvjeren da Aleksandriju mora odvesti iz grada
prije nego što buknu nemiri. Što god se spremalo, nije želio da
se ona nađe usred toga.

Nova je radionica bila mnogo prostranija i zauzimala je
dva kata dobro održavane stambene zgrade. Brut je podignuo
ruku da pokuca i vidio da su vrata otvorena. Tada je suzio oči i
nečujno trgnuo mač. Radije će izgledati kao budala nego
dospjeti nepripremljen u pogibeljnu situaciju, jer je već
počinjao skakati na svaki šum.

Unutrašnjost je bila pet puta veća od prijašnje Tabikove
male radionice. Brut je oprezno ušao i oči su mu se prikovale uz
likove na daljem kraju. Ondje su bili Aleksandrija i Tabik s
dvojicom ljudi. Sučelice njima stajala su još četiri druga
čovjeka, a izgledala su poput ljudi koje je prečesto susretao na
ulici. Nitko ga od njih nije primijetio i Brut se prisiljavao da
polagano korača prema skupini, prolazeći pokraj golema novog
vignja koji je vrebao uza zid i zapljusnuo ga toplinom u

prolazu. Micanje vignja prikrivalo je lagano škripanje njegovih
sandala na kamenom podu, i bio je vrlo blizu kad je jedan
čovjek istupio i odgurnuo Aleksandriju tako da je pala.

Brut je s krikom jurnuo naprijed i četvorica su se okrenula
da se s njim suoče. Dvojica su držala noževe a dvojica mačeve
poput njegova, ali on nije zastao u nasrtaju. Aleksandrija je
divlje vrisnula na njega i samo ga je očaj u njezinu glasu
potaknuo da zadrži prvi udarac.

»Ne, Brute! Nemoj!« zavapila je.

Ljudi koji su joj prijetili bili su profesionalci, to je vidio.
Pomaknuli su se u stranu da ne budu izloženi oštricama s leđa
dok se s njim sukobljuju. Brut je spustio mač i stupio unutar
njihova dosega kao da se nema čega bojati.

»Što se ovdje događa?« upitao je sijevajući očima prema
čovjeku koji ju je gurnuo.

»To se tebe ne tiče, mladiću«, reče jedan od njih
uzmahnuvši mačem u pravcu Bruta ne bi li ga nagnao da
uzmakne. Brut ga je ravnodušno pogledao.

»Ti doista nemaš pojma s kim govoriš, je li tako?« reče
Brut cereći se drsko. Vršak njegova mača opisivao je kružiće u
zraku dok ga je lijeno držao uz bok. Ta sitnja kretnja kao da je
privlačila poglede ostalih ljudi, ali onaj koji je progovorio nije
se usudio skrenuti pogledom. Bilo je nešto užasno u načinu
kako je Brut nehajno stajao pred njihovim oštricama, i njegovo
ih je samopouzdanje plašilo.

»Tko su oni, Aleksandrija?« reče Brut ne pogledavši je.

»Klodijevi ubirači nameta«, odgovori ona ustajući.
»Zahtijevaju više novca nego što imamo. Više nego što
zarađujemo. Ali ne smiješ ih pobiti.«

Brut se namršti. »Zašto ne? Nikomu neće nedostajati.«

Jedan od razbojnika odgovori: »Zato što ova lijepa
djevojka ne bi voljela ono što bi joj naši prijatelji učinili,
mladiću. Stoga svoj mač…«

Brut presiječe čovjeku grkljan i ostade bez ikakva izraza
na licu kad se svalio, samo je promatrao ostale. Iako je bio tek
koji pedalj daleko od njihovih oštrica, nijedan se od njih nije
usudio pomaknuti.

»Hoće li još koji zaprijetiti?« reče on.

Zurili su u njega razrogačenih očiju i svi su mogli čuti
sablasno krkljanje što je dopiralo s poda. Nitko nije pogledao
dolje.

»O bozi, ne!« prošaptala je Aleksandrija.

Brut se nije na nju osvrnuo, čekajući da neki od razbojnika
naruši mir koji ih je ukipio. Viđao je kako Renije drži u strahu
skupine, ali uvijek bi se našlo budala. Gledao je kako se ljudi
odvlače od njega natraške dok se nisu izmaknuli izvan dosega
njegova mača. Brut na to naglo iskorači prema njima.

»Bez sitnih primjedaba, momci. Bez vike dok budete
izlazili. Samo se gubite odavde. Ja ću vas pronaći bude li
trebalo.«

Ljudi su razmijenili poglede, ali nijedan nije poremetio
tišinu dok su prolazili pokraj vignja prema uličnim vratima.
Posljednji ih je tiho zatvorio za sobom.

Aleksandrija je bila blijeda od srdžbe i straha.

»Tu smo dakle«, rekla je. »Ti ne znaš što si učinio. Vratit
će ih se još više i spalit će cijelu kuću. Tako ti bogova, Brute,
zar nisi čuo što sam rekla?«

»Čuo sam, ali sad sam ovdje«, odgovorio je brišući mač o
tijelo koje je nepomično ležalo kraj njegovih nogu.

»Koliko dugo? Mi moramo s njima živjeti kad se vratiš u
svoje legije, zar ti to nije jasno?«

Brut osjeti kako se u njemu počinje javljati gnjev. Upravo
mu je bilo dosta slušati Julijeve prijekore.

»Onda sam trebao samo promatrati? Da? Ja nisam ono što
misliš ako od mene očekuješ da samo stojim dok ti oni prijete.«

»Ima pravo, Aleksandrija«, upade Tabik kimnuvši Brutu.
»Sad nema povratka, ali Klodije nas neće tako lako zaboraviti,
ili tebe. Morat ćemo spavati u radionici nekoliko idućih noći.
Hoćeš li ostati s nama?«

Brut pogleda Aleksandriju. Nije to bio dolazak kući kako
ga je zamišljao jašući na jug, ali je potom slegnuo ramenima.

»Naravno. To će mi barem uštedjeti unajmljivanje stana. A
sada, hoću li dobiti poljubac dobrodošlice ili ne? Ne od tebe,
Tabik, to je očito.«

»Prvo, oslobodi nas ovog trupla«, reče Aleksandrija.

Počela se tresti od pretrpljena uzbuđenja i Tabik je stavio
kotlić na vatru da joj skuha topao napitak. Brut je uzdahnuo,
uhvatio truplo za gležnjeve i počeo ga potezati preko kamenih
ploča.

Kad ih više nije mogao čuti, Tedo se nagnuo prema
Aleksandriji.

»Nikada nisam vidio ništa tako brzo«, rekao je.

Ona ga je pogledala prihvaćajući vrelo začinjeno vino iz
Tabikovih ruku. »Pobijedio je na Cezarovu natjecanju, zar se ne
sjećaš?«

Tedo tiho zazvižda za sebe. »Srebreni oklop? Ne mogu
vjerovati. I ja sam nešto zaradio kladeći se na njega. Želiš li da
noćas ostanem? Mogla bi to biti duga noć kad Klodije čuje što
se dogodilo njegovu čovjeku.«

»Možeš li ostati?«

Stari vojnik pogleda u stranu, sav zbunjen. »Mogu,
naravno«, reče oporo. »Dovest ću i sina, s tvojim
dopuštenjem.« Nakašlja se malo da prikrije nelagodu. »Ako
noćas pošalju ljude na nas, mogao bi nam biti koristan netko na
krovu kao stražar. Ondje nam neće smetati.«

Tabik ih je oboje gledao dok je donosio odluku. »Ja ću
odvesti ženu i djecu u kuću njezine sestre na nekoliko dana.
Zatim ću skoknuti do stare ulice da vidim mogu li dovesti dva-
tri kršna momka za večeras. Možda će uživati u prigodi da
jednom uzvrate koji udarac, nikad se ne zna. Zaključajte vrata
iza mene kad odem.«

Klodijevi su ljudi nahrupili po mraku, s bakljama da spale
radionicu do zemlje. Tedov je sin bučno sjurio niz stražnje
stubište da digne uzbunu, a Brut je glasno opsovao. Bio je uzeo
srebreni oklop iz posljednje poštanske postaje kod gradskih
zidina i sad se spremao pritežući kopče i trake na prsima.
Pogledom je preletio preko šarolike družine koja se okupila kraj
Tabikovih vignjeva. Zlatar je doveo četiri mladića iz radionica u
staroj ulici. Nosili su dobre mačeve, premda je Brut sumnjao da
njima mogu učiniti išta drugo nego divlje zamahivati. Prije
nego što će pasti mrak, poučio ih je koliko vrijedi ponovljeni
ispad i natjerao ih da vježbaju dok im se ukočeni mišići nisu
olabavili. Iz očiju im je odsijevalo svjetlo svjetiljke dok su
gledali kako pred njima stoji ratnik u srebrenom oklopu.

»Morat ćemo izići i sukobiti se s njima ako su došli paliti.
Ova kuća ima drveni kostur i valja nam pripremiti vjedra s
vodom u slučaju da se probiju. Ako ih ima dovoljno, moglo bi
biti… teško. Tko ide sa mnom?«

Četiri momka koja je doveo Tabik odgovoriše podignutim
novim mačevima, a Tabik kimnu. Tedo podiže ruku skupa s
njima, ali Brut odmahnu glavom.

»Ti ne ideš. Jedan više vani neće donijeti prevagu, ali ako
se probiju mimo nas, netko mora biti ovdje zbog Aleksandrije.
Ne želim da ostane sama.«

Brut zatim pogleda djevojku i njegovo se lice stegnu od
negodovanja. Odbila je poći s Tabikovom ženom i djecom, i sad
se počeo bojati za nju.

»Ako dođu, Tedo će ih zadržati dok ne stigneš do stražnjeg
stubišta. U redu? Njegov će te sin provesti do uličica i možeš
umaknuti. To jest, ako i dalje ostaješ? Ovo nije mjesto za tebe
ako nahrupi rulja. Vidio sam što se može dogoditi.«

Njegovo ju je upozorenje uplašilo, ali prkosno je isturila
bradu. »Ova radionica je moja. Neću bježati.«

Brut ju je oštro pogledao, ulovljen između divljenja i
ljutnje. Dobacio joj je malen bodež i gledao kako ga vješto
hvata u zraku i provjerava mu brid. U sumraku je njezina koža
bila bijela kao mlijeko.

»Ako prođu kraj nas, morat ćeš«, rekao je nježno. »Ne
želim se brinuti zbog onoga što bi ti mogli učiniti.«

Prije nego što je stigla odgovoriti, prolomila se galama na
ulici i Brut uzdahnu. Zatim isuka mač i zaokruži vratom da
opustiti mišiće.

»Onda idemo, momci. Na noge. Činite što vam kažem i
ponijet ćete lijepe uspomene. Ako se uspaničite, zavit ćete
majke u crninu. Je li to jasno?«

Tabik se zacerekao a ostali su nijemo kimnuli od
strahopoštovanja prema srebrenom generalu. Ne čekajući na
njih, Brut zakorači preko poda koji je odjekivao i širom otvori
vrata. Narančasti proplamsaji bljesnuli su na njegovu oklopu
dok je izlazio.

Brutu se osušila pljuvačka kad je vidio koliko je ljudi
poslano da ih kazne za primjer drugima. Sve bliža gomila

teturavo se zaustavila kad je izišao i stao ispred njih, dok je pet
njegovih ljudi stalo kraj njega sa strana. Jedna je stvar tlačiti
vlasnike radionica u zabačenim ulicama, a sasvim druga napasti
potpuno naoružane vojnike. Svaki je čovjek u gomili prepoznao
srebreni oklop na Brutu, i njihovi su povici i smijeh posvema
zamrli. Brut je mogao čuti prštanje njihovih bakalja dok su ga
poput čopora pasa gledali očima iz kojih je blještala narančasta
svjetlost.

Renije je jednom rekao da jedan jak čovjek može
zaustaviti rulju ako preuzme i zadrži inicijativu. Također je
dodao da rulja može odgovoriti na svako drsko zaplašivanje kad
se skriva iza svoje brojnosti. Nijedan čovjek ne očekuje
ozbiljno da će umrijeti kad je okružen prijateljima, i to
samopouzdanje može ih navesti da jurišaju na gole mačeve što
se pojedinac nikada ne bi usudio. Brut se nadao da nisu pijani, i
duboko je udahnuo.

»Ovo je nezakonito okupljanje«, riknuo je Brut. »Ja sam
general Treće galske legije i kažem vam da se raziđete i vratite
svojim kućama i obiteljima. Imam strijelce na krovu. Nemojte
se sramotiti napadajući ovdje starce i žene.«

U tom je trenutku požalio što Julije nije s njim. Julije bi
našao riječi da ih odvrati. Bez sumnje bi ga na kraju nosili
ulicama i pristupili novoj legiji. Od te se misli Brut nasmiješio
usprkos napetosti, i oni koji su to vidjeli počeše oklijevati. Neki
su žmirkali gore u mrak ali ništa nisu mogli vidjeti zbog
bakalja. Uistinu, ništa se ondje nije imalo ni vidjeti. Da je Brut
imao još dan-dva, našao bi nekoliko dobrih ljudi da ih postavi
na nadviti krov, ali kako su stvari stajale, samo ih je Tedov sin
gledao odozgor a on je bio nenaoružan.

Zbog iznenadna praska svi su poskočili ili opsovali, a Brut
se ukočio od pomisli da će rulja navaliti. Vidio je crijep što se
otrgnuo s krova i razmrskao se usred gomile. Nitko nije bio

ozlijeđen, ali Brut je vidio kako su se mnoga lica podignula i
vidio je kako međusobno nervozno razgovaraju. Pitao se je li
crijep namjerno bačen ili će mladić u hipu slijediti za crijepom i
tresnuti na gomilu kao nespretni glupan kakav je bio.

»Ti nam se moraš maknuti s puta!« viknuo je neki čovjek
iz pozadine. Režanje gomile složilo se s njim.

Brut se nacerio. »Ja sam rimski vojnik, kurvin sine!«
riknuo je. »Ja nisam bježao pred robovima. Ja nisam bježao
pred plemenima u Galiji. Što vi to imate a da oni nisu imali?«

Gomila nije imala vođu, to je Brut mogao vidjeti. Vrpoljili
su se i gurali jedan drugoga, ali nije bilo nikoga moćna da ih
nagna na mačeve koje su držali ljudi ispred radionice.

»Reći ću vam ovo«, viknu Brut. »Vi mislite da ste
zaštićeni, momci? Kad se Cezar vrati iz Galije, pronaći će
svakoga čovjeka koji je ugrozio njegove prijatelje. To je
zapisano u kamenu, momci. Svaka riječ. Neki od vas već sada
dobivaju od njega plaću. Oni će za njega načiniti popise imena i
označiti mjesta gdje se mogu naći. Budite u to sigurni. Prolazit
će kroz vas poput vrela noža.«

Teško je bilo biti siguran u mraku, ali Brut pomisli kako se
gomila razrjeđuje kad su se oni s rubova počeli odvajati. Jednu
je baklju nositelj ispustio na tlo a drugi ju je podignuo. Bez
obzira na to čime ih je Klodije držao uza se, Julijevo se ime
godinama čitalo na uličnim uglovima i djelovalo poput čarolije
na one koji su mogli kliznuti u noć, neviđeni.

Za kratko vrijeme Brut je ostao sučelice samo
petnaestorici ljudi, bez sumnje onih koje je Klodije poslao da
spale radionicu. Nijedan od njih nije se mogao povući a da ga
sutra ujutro ne izvuku iz postelje. Brut je mogao vidjeti kako im
se lica sjaje od znoja kad su vidjeli da ljudi oko njih iščezavaju.

Brut im se blago obrati, znajući dokle smije izazivati
njihov očaj.

»Da sam na vašem mjestu, momci, ja bih na neko vrijeme
napustio grad. Arimin je prilično miran i ondje uvijek ima posla
u brodogradilištu za one kojima ne smeta malo znoja.«

Ljudi iz njihove jezgre uzvratili su mu srditim pogledima,
još neodlučni. I dalje ih je bilo previše da bi Brut mogao
pomisliti kako bi ih pobijedio ako nasrnu. Njihove su oštrice
blistale na svjetlu bakalja i nije bilo tragova slabosti na tvrdim
licima kad su se okrenuli prema njemu. On se osvrnuo na svoje
ljude i vidio kako su napeti. Samo je Tedo izgledao mirno.

»Ni riječi, momci«, promrmlja im Brut. »Nemojte još
ništa započinjati.«

Otpuhnuvši s gađenjem, jedan od njih baci baklju na tlo i
udalji se. Još su ga dvojica slijedila dok su se ostali gledali u
nijemom sporazumijevanju. Zatim su se u skupinama po
dvojica ili trojica razilazili dok ih naposljetku nije ostalo tek
nekoliko na ulici.

»Da sam osvetoljubiv čovjek, došao bih u veliku napast da
vas sasiječem, ovoga časa«, reče im Brut. »Ali ne možete tu
stajati cijelu noć.«

Jedan se od njih naceri. »Klodije te neće pustiti da se s
ovim izvučeš, znaš. Sutra ujutro će podivljati.«

»Možda. Ako prije toga ne budem imao prigode govoriti s
njim. Možda ipak bude razuman.«

»Ti ga ne poznaješ, je li tako?« reče čovjek jetko.

Brut se poče opuštati. »Hoćeš li onda poći kući, ili nećeš?
Prehladno je ovdje stajati.«

Čovjek pogleda posljednju dvojicu svojih drugova.
»Mislim da hoću«, reče on. »Je li istina ono što si rekao?«

»Koji dio?« odvrati Brut, pomislivši na svoje nepostojeće
strijelce.

»Da si Cezarov prijatelj?«

»Mi smo kao braća«, reče Brut vedro.

»On je dobar za Rim. Neki od nas rado bismo ga vidjeli da
se vrati. Obiteljski ljudi, u najmanju ruku.«

»Galija ga neće držati zauvijek«, odgovori Brut.

Čovjek kimnu i s prijateljima krenu u mrak.

36. POGLAVLJE

Brut je spavao na podu radionice čitav tjedan dana.
Tijekom noći nakon neuspjela napada pošao je do Klodijeve
kuće u središtu grada, ali vidio je da je bolje zaštićena nego
tvrđava, puna naoružanih ljudi. Njegov osjećaj zabrinutosti
samo se produbljivao kako su polagano tekli dani. Bilo je kao
da grad zadržava dah.

Iako je Tabik poslušao njegov savjet i držao obitelj dalje
od radionice, Aleksandrija je zahtijevala da ostane i svaki dan je
postajala sve razdražljivija zbog prisilna spavanja na tvrdom
podu. Sve je njezino bogatstvo bilo vezano uz nove prostorije,
od zidova i krova do zaliha plemenitih kovina i golemih
vignjeva. Nije to htjela napustiti, a Brut se nije mogao vratiti na
sjever dok je osjećao da je ona u opasnosti.

Mladići koji su se s njima oduprli ubiračima nameta
također su ostali. Tabik im je ponudio plaću kao privremenim
čuvarima, ali oni su odbili njegov novac. Obožavali su
srebrenog generala koji je zatražio njihovu pomoć, a Brut je
zauzvrat provodio po nekoliko sati s njima poučavajući ih kako
da se služe mačevima koje su nosili.

Gomile na ulicama razrjeđivale su se oko podne kad je
velik dio grada počivao radi jela. Tada je Brut izlazio s jednim
ili dvojicom mladića da nabavi hranu i informacije. Barem su
uvijek mogli pripremiti topao obrok na vignjevima, ali
uobičajeno govorkanje na tržnicama kao da je bilo zamrlo. U
najboljem slučaju Brut je mogao tu i tamo pokupiti nepovezane
ulomke, i nedostajala mu je majka u gradu. Bez nje su mu bile

nepoznate pojedinosti iz Senata, i Brut je osjećao sve veću
nemoć i sljepilo dok se svake noći sve više povlačio u se.

Iako se Pompej vratio u Rim, činilo se da na ulicama nema
reda, naročito poslije sumraka. Više su se puta Brut i ostali
probudili zbog prigušenih zvukova sukoba. S krova su mogli
vidjeti kako negdje u daljini gore vatre u labirintu uličica i
prolaza. Naoružane bande nisu više pokušale napasti radionicu,
i Brut je slutio da su njihovi gospodari upleteni u ozbiljniju
borbu.

Sredinom drugoga tjedna tržnice su brujale od vijesti da

su Klodijevi razbojnici napali kuću govornika Cicerona i
pokušavali ga zatočiti u njoj dok su podmetali požar. Čovjek im
je pobjegao, ali nije bilo povike protiv Klodija, i to je Brutu bio
još jedan znak da u gradu nema više zakona. Njegove prepirke s
Aleksandrijom postajale su sve žučnije i naposljetku je pristala
da svi oni odu i budu na Julijevu imanju dok ne prođe kriza.
Rim je ubrzano postajao noćnim bojištem a radionica nije bila
vrijedna njihovih života. Ali za nju koja je okusila ropstvo
radionica je bila simbol svega što je postigla, i Aleksandrija je
gorko plakala kad ju je morala prepustiti razbojničkim
družinama.

Slijedeći njezine upute, Brut je riskirao posjet
Aleksandrijinoj kući da pokupi odjeću i vratio se s
Oktavijanovom majkom Atijom da bi se pridružila onima koji
su se tiskali u radionici čim bi pao mrak.

Svaki dan je mladom generalu bio ispunjen tjeskobom dok
je čekao pravi trenutak da sprovede skupinu do Julijeva imanja.
Da je bio sam, jednostavno bi se pridružio Pompejevoj legiji u
vojarnama. Ali ovako mu se činilo da svaki dan raste skupina
ljudi koji od njega očekuju da im pruži utočište. Tabikova je
sestra dovela muža i djecu u sigurnost radionice i spojila ih s tri

Tabikove curice. Obitelji onih mladića povećale su još više
njihov broj, i Brut je očajavao na pomisao da mora provesti
dvadeset sedmero ljudi kroz grad pun nasilja, čak i po danu.
Kad je Senat proglasio opće gašenje vatre i zabranu kretanja
poslije sunčeva zalaska, Brut je zaključio da više ne može
čekati. Samo su se valjda poslušni građani pridržavali toga
proglasa. Zabrana kretanja nije djelovala na skitničke bande, i te
iste noći susjedna je radionica planula uz tugaljivo vrištanje u
mraku dok nije potpuno izgorjela.

Kad se turobni grad ujutro probudio, Brut je naoružao
svoju skupinu svime što je Tabik mogao naći, od mačeva i
noževa do jednostavnih željeznih šipaka.

»Ovo će biti dobro vrijeme za prolaz ulicama, ali možda
ćete vidjeti stvari zbog kojih biste se htjeli zaustaviti«, rekao im
je. Znao je da od njega očekuju da ih spasi, i on se prisiljavao
da ostane veseo u iščekivanju proboja.

»Bez obzira na ono što se bude zbivalo, mi se ne
zaustavljamo, jeste li svi to razumjeli? Ako budemo napadnuti,
probijamo se s oružjem i idemo dalje. Kad jednom prođemo
kroz gradska vrata, imanje je tek nekoliko sati hoda daleko od
grada. Ondje ćemo biti sigurni dok se stanje ne smiri.«

Nosio je srebreni oklop iako je sad bio potamnjen od
prašine i čađe. Oni su kimnuli redom kako ih je pogledao.

»Nevolje će proći za nekoliko dana ili tjedana«, rekao je.
»Vidio sam i gore stvari, vjerujte mi.«

Mislio je na ono što mu je Julije pripovijedao o
građanskom ratu između Marija i Sule i požalio što njegov
prijatelj nije s njim. Premda je bilo trenutaka kad ga je mrzio,
malo je ljudi bilo koje bi radije imao kraj sebe u nevolji. Samo
bi mu Renije pružio veće ohrabrenje.

»Jeste li svi spremni?« upitao ih je Brut. Duboko je
udahnuo i otvorio vrata, provirivši na ulicu.

Smeće i prljavština nagomilali su se na uličnim uglovima i
podivljali psi upalih rebara lajali su i grizli jedni druge boreći se
za zalogaje. Zrak je mirisao po dimu i Brut je vidio skupinu
naoružanih ljudi kako se klatare na jednom raskrižju kao da su
gospodari grada.

»U redu. Sada brzo krenite i slijedite me«, rekao je glasom
iz kojega se čula napetost.

Izišli su na ulicu i Brut je vidio kako se ona skupina miče i
ukrućuje kad su ih primijetili. Opsovao je ispod glasa. Jedna je
curica počela plakati i Tabikova ju je sestra uzela u naručaj
stišavajući je dok su nastavljali hodati.

»Hoće li nas pustiti da prođemo?« promrmlja Tabik Brutu
preko ramena.

»Ne znam«, odgovori Brut promatrajući skupinu. Bilo ih
je deset-dvanaest, svi crni od čađe koja im se upila u kožu i
kosu. Većini su oči bile crvene od noćnog rada i Brut je znao da
će ih napasti čim vide najmanju slabost.

Ljudi su trgnuli mačeve i zakoračili preko otvorene ulice
da im zapriječe put. Brut je tiho opsovao.

»Tabik? Ako ja padnem, nemoj se zaustavljeti.
Aleksandrija poznaje imanje jednako dobro kao ja. Oni je neće
odbiti.«

Dok je govorio, Brut je produžio korak isukavši gladius u
jednom glatkom potezu. Osjetio je bijes u sebi što takvi ljudi
ugrožavaju nevinu čeljad u njegovu gradu. To je pogodilo
njegova najdublja uvjerenja i k tomu ga je poticao cvilež djece
iza njega.

Ljudi su se raštrkali kad je Brut pogodio u glavu prvoga te
ramenom svalio truplo na zemlju i ubio još dvojicu iako su oni

već bili nagnuli u bijeg. Za tili čas svi ostali su bježali glavom
bez obzira, vrišteći od straha. Brut ih je pustio da umaknu i
vratio se skupini koju su Tabik i Aleksandrija upućivali dalje
pokušavajući spriječiti djecu da se ne osvrću na okrvavljena
tjelesa što ih je Brut ostavio iza sebe.

»Šakali«, rekao je kratko Brut kad im se pridružio. Djeca
su ga promatrala s užasom i on shvati da mu je oklop poprskan
krvlju. Jedno od najmlađih počelo je jecati, pokazujući u njega
prstom.

»Samo naprijed prema vratima!« podviknuo je, odjednom
ljut na sve njih. Njegovo je mjesto uz rimsku legiju, a ne da
čuva jato uplašenih curica. Pogledao je iza sebe i vidio da su se
oni ljudi opet skupili, zureći pomamno za njim. Nisu se micali u
njegovu pravcu pa je Brut hraknuo i s gađenjem pljunuo na
pločnik.

Ulice su praktički bile prazne kad su se primaknuli
vratima. Koliko god je bilo moguće Brut se držao glavnih
putova, ali ni tu nije bilo tragova normalna gradskog života.
Velika mesna tržnica u vlasništvu Milona bila je pusta i bijedna,
šibana vjetrom koji je podizao lišće i prašinu oko njihovih
nogu. Prolazili su kraj cijelog niza provaljenih radionica i kuća,
i jedno je dijete počelo vrištati kad je ugledalo sprženo ljudsko
tijelo na jednom ulazu. Aleksandrija je dlanom pokrila djetetu
oči dok nisu prošli, i Brut je vidio kako joj se ruke tresu.

»Eno vrata«, reče Tabik da ih osokoli, ali dok je govorio,
skupina pijanih ljudi u smijehu se pojavila iza ugla i zastala
ugledavši Bruta. Poput one skupine prije njih, bili su uprljani
pepelom i čađom od požara koje su podmetali. Njihove oči i
zubi odudarali su od tamne kože dok su panično vadili oružje.

»Pustite nas da prođemo«, zaurla Brut na njih, uplašivši
djecu iza sebe.

Ljudi su se samo iskesili kad su ugledali njegovu odrpanu
pratnju. Njihovo podrugivanje naglo se prekinulo kad je Brut
jurnuo među njih, uzmahujući i sijekući kao mahnit. Njegov je
mač iskovao najveći španjolski majstor, i svaki njegov udarac
prodirao je kroz odjeću i udove, tako da su svuda oko njega
tekli mlazovi krvi. Sam sebe nije čuo kako vrišti dok je osjećao
kako njihovi mačevi klize po njegovu oklopu.

Jedan ga je težak udarac prisilio da poklekne, i Brut je
riknuo kao životinja i ustao s obnovljenom snagom, zabivši
čovjeku mač u grudi odozdol. Oštrica je rasparala rebra upravo
kad je Brut zateturao od udarca sjekire. Bila je usmjerena u
njegov vrat ali zasjekla je u srebreni oklop i ostala ukliještena.
Nije osjećao nikakav bol od rana i samo je mutno znao da su
kraj njega Tabik i njegovi momci. Prvi put se bio posvema
izgubio u bitci i nije nimalo pazio na obranu u žudnji za
ubijanjem. Bez oklopa ne bi bio preživio, ali Tabikov se glas
napokon probio kroz njegovu pomamu i Brut je zastao da
pogleda pokolj oko sebe.

Nijedan razbojnik nije ostao na životu. Kamenje na putu
bilo je pokriveno razbacanim udovima i truplima, posvuda u
tamnim lokvama koje su se širile.

»U redu, mladiću, gotovo je«, čuo je kako mu govori
Tabik iz neizmjerne daljine. Osjetio je kako mu prsti toga
snažnog čovjeka pipaju vrat gdje mu se usjekla sjekira i Brutov
se mozak počinjao bistriti. Krv je kapala iz njegova oklopa, a
kad je pogledao niza se vidio je kako mu ona polagano curi iz
duboke rane na bedru. Kroz omaglicu stisnuo je ozljedu i
začudio se što nema nikakvih bolova.

Brut je mahnuo mačem prema vratima. Bili su tako blizu i
nije mogao podnijeti pomisao da se zaustave. Vidio je kako
Aleksandrija trga suknju da mu poveže nogu dok je dahtao kao
pas, čekajući da im kaže da nastave hod.

»Ne usuđujem se izvaditi ovu sjekiru dok ne vidim koliko
si duboko zasječen«, reče Tabik. »Uhvati me rukom oko
ramena, mladiću. Ja ću ti ponijeti mač.«

Brut kimnu, gutajući ljepljivu pljuvačku. »Nemojte stati«,
rekao je slabašno, teturajući naprijed s njima. Jedan ga je
momak podupro ispod druge ruke i tako su skupa prošli ispod
luka gradskih vrata. Nije bilo stražara. Pod nogama su tada
osjetili hrapavije kamenje, i sitan snijeg je počinjao padati po
tihoj skupini dok je povjetarac raznosio miris dima i krvi.

Klodije je duboko udahnuo ledeni zrak, čudeći se izgledu

Foruma oko sebe. Sve je uložio u krajnji pokušaj da sruši
Milona, i borba se vodila kroz srce grada da bi naposljetku
stigla na Forum.

Pod snježnim pahuljicama tri tisuće ljudi trsilo se u
skupinama i parovima da jedni druge ubiju. Nije tu bilo nikakve
taktike ni manevara, svaki se čovjek borio sam u neprekidnom
strahu od ljudi oko sebe, jedva razlikujući prijatelja od
neprijatelja. Čim bi koji Klodijev čovjek pobjednički kliknuo,
netko bi ga probo s leđa ili mu prerezao grkljan.

Snijeg je sve gušće padao, i Klodije je vidio kako se oko
nogu njegovih tjelohranitelja skuplja okrvavljena bljuzgavica
dok se skupina Milonovih gladijatora pokušava probiti do
njega. Bio je prisiljen povući se do stubišta ispred nekog hrama.
Pomišljao je da pobjegne unutra, premda je znao da ne bi našao
utočište ispred neprijatelja.

Pobjeđuju li njegovi ljudi? Nemoguće je bilo reći. Bilo je
dosta dobro počelo kad je Pompejevu legiju odmamio na istočni
kraj grada da guši lažnu pobunu i gasi niz paleža. Milonovi su
ljudi bili raspoređeni po cijelom gradu i Klodije je napao
njegovu kuću, srušivši kapiju. Njega nije bilo ondje i juriš je