Conn Iggulden - Imperator 03 - Polje mačeva

Renije pročisti grlo. »Sviđalo se to nama ili ne, sada smo
mi za njih odgovorni. Heduanci će ih sve pobiti ako pođu na jug
bez svojih ratnika.«

»To je problem«, reče Julije, istjerujući trljanjem umor iz
očiju. »Odnosno, ovo je problem.« On razvi težak svitak
pergamenta i pokaza im gornji rub, išaran sitnim slovima.

»Adàn kaže da je to popis njihova naroda. Trebali su mu
čitavi sati samo da dođe do grube procjene.«

»Koliko ih ima?« upita Marko Antonije. Svi pogledaše u
Julija, iščekujući.

»Devedeset tisuća ljudi u borbenoj dobi, tri puta toliko
žena, djece i staraca.«

Svi se zapanjiše pred tim brojevima. Oktavijan prvi
progovori raširenih očiju.

»A koliko smo ih zarobili?«

»Možda dvadeset tisuća«, odgovori Julije. Njegovo je lice
ostalo mirno dok su ostali prasnuli u smijeh, udarajući jedni
druge po plećima.

Oktavijan zazvižda. »Sedamdeset tisuća mrtvih. Pobili
smo velik grad.«

Njegove riječi otrijezniše ostale dok su razmišljali o
hrpama mrtvaca na ravnici i brežuljku.

»A koliko je naših poginulo?« upita Renije.

Julije izgovori brojke bez zaustavljanja. »Osam stotina
legionara, među njima dvadeset četiri časnika. Možda isto
toliko ranjenih. Mnogi će se opet boriti kad ih pokrpamo.«

Renije odmahnu glavom od čuđenja. »To je dobra cijena.«

»Neka uvijek bude tako«, reče Julije podižući kraljev
pehar. Ostali ispiše vino s njim.

»Ali i dalje imamo u rukama gomilu ljudi«, istaknu Marko
Antonije. »A izloženi smo na ovoj ravnici, dok Heduanci brzo
stižu da podijele plijen. Ne sumnjajte u to, gospodo. Sutra do
podne pojavit će se još jedna vojska zahtijevajući dio
helvetskoga bogatstva.«

»Koje je naše, i to s pravom, pa bilo kakvo bilo«, odgovori
Renije. »Iako nisam vidio previše pravoga bogatstva, osim ovih
pehara.«

»Ne, možda ima nečega u tome da im se prepusti dio«,
reče Julije zamišljeno. »Izgubili su jedno selo i bitka se vodila
na njihovoj zemlji. Potrebni su nam saveznici među tim
ljudima, a Morben je utjecajan.« Okrenuo se zatim prema
Beriku koji je još bio u okrvavljenu oklopu.

»Generale, neka tvoji ljudi odijele desetinu svega što smo
ovdje našli. Čuvaj to pod stražom za Heduance.«

Beriko ustade i pozdravi. Poput ostalih, i on je bio blijed
od umora, ali brzo je napustio šator i svi su čuli njegov sve
snažniji glas kako izdaje naredbe u mraku.

»Što ćeš onda učiniti sa zarobljenicima?« upita Brut.

»Rimu su potrebni robovi«, odgovori Julije. »Iako će
cijena naglo pasti, moramo imati sredstava za ovaj pohod. U
ovom času naše jedino bogatstvo predstavljaju kovanice poput
ovih. Nemamo srebra da platimo Desetu i Treću, a svakog
mjeseca legije pojedu čitavo bogatstvo. Naši vojnici znaju da
prihodi od zarobljenih robova pripadaju njima, i mnogi već
raspravljaju o svojem novom blagu.«

Marko Antonije se malko ukočio kad je to čuo. Njegova je
legija primala plaću izravno iz Rima pa je pretpostavljao da to
vrijedi i za druge.

»Nisam znao da…« poče on, zatim zastade. »Mogu li
govoriti?«

Julije kimnu. Marko Antonije pruži pehar prema Brutu
koji mu nije poklanjao nimalo pozornosti.

»Ako prodaš pleme u Rimu, helvetska će zemlja ostati
pusta, sve do Rajne. Ondje su germanska plemena koja jedva
čekaju da prijeđu rijeku i zauzmu nebranjenu zemlju. Gali
poštuju snažne ratnike, ali ništa dobro ne kažu o ljudima preko
rijeke. Ne bi ti bilo drago da ih imaš na granicama rimske
provincije.«

»Mogli bismo sami zauzeti tu zemlju«, upade Brut.

Marko Antonije odmahnu glavom. »Ako bismo ostavili
nekoliko legija da brane obale Rajne, izgubili bismo polovinu
snaga bez ikakve svrhe. Sada je ta zemlja pepeo bez vrijednosti.
Hranu bi trebalo dopremati prije nego što se polja očiste i
ponovno zasiju, i tko bi je k tomu obrađivao? Naši legionari?
Ne, mnogo je bolje poslati Helvećane natrag u njihovu zemlju.
Neka nam oni čuvaju sjever. Uostalom, oni imaju više izgubiti.«

»Zar ih neće pregaziti ta divlja plemena što si ih
spomenuo?« upita Julije.

»Ostalo im je dvadeset tisuća ratnika. To nije malen broj, a
što je važnije, borit će se do smrti da odbiju svakog novog
zavojevača. Vidjeli su što legije mogu učiniti, pa ako se ne
mogu preseliti na jug, moraju ostati i boriti se za svoja polja i
domove. Još vina ovamo, Brute.«

Brut pogleda Marka Antonija s negodovanjem kad je
ponovno pružio pehar prema njemu, očito nesvjestan prvog
odbijanja.

»Vrlo dobro«, reče Julije. »Iako to ljudima neće biti drago,
ostavit ćemo Helvećanima dovoljno hrane da se mogu vratiti
kući, a ostalo ćemo uzeti za sebe. Naoružat ću svakog desetoga
da mogu zaštititi svoj narod. Sve drugo ostaje nama, osim dijela
za Heduance. Hvala ti, Marko Antonije. To je dobar savjet.«

Julije pogleda ljude oko sebe pod šatorom. »Javit ću Rimu
što smo ovdje postigli. Moj pisar piše izvješća dok govorimo.
Sada, nadam se da niste umorni, jer želim da ona povorka krene
kući u svanuće.« Jedva se čulo njihovo gunđanje i Julije se
nasmiješio.

»Ostat ćemo da Heduancima predamo njihov udio, a onda
laganim maršem natrag u provinciju, da bismo preksutra stigli
onamo.« Duboko je udahnuo je i njegovo se zijevanje prenijelo
na dvojicu-trojicu drugih. »Tada ćemo se naspavati.« Podignuo
se na noge i oni su ustali s njim. »Idemo, ljetne su noći prilično
kratke.«

Sljedećeg je dana Julije i preko volje iskazivao poštovanje

prema organizacijskim sposobnostima Helvećana. Već je
priprema za polazak toliko ljudi bila dovoljno teška, ali
mjerenje hrane koja je bila potrebna da ih održi na životu dok
ne stignu doma potrajalo je nekoliko sati. Tu je zadaću dobila
Deseta legija i uskoro su se otegnuli redovi do vojnika koji su
imali vreće i držali mjerice da udijele namirnice svakom
preživjelom članu plemena.

Helvećani su još bili zapanjeni zbog iznenadne promjene
njihove sudbine. Među njima je bilo otprije zarobljenih
Heduanaca koje je valjalo na silu odijeliti nakon dva jutarnja
umorstva noževima. Heduanske su se žene osvetile svojim
zarobljivačima s opakošću koja ja prestravila i okorjele vojnike.
Julije je naredio da se dvije od njih objese i potom nije više bilo
takvih ispada.

Heduanska se vojska pojavila iz šume prije podne, kad se
Julije već pitao hoće li ikada pokrenuti golemu povorku. Videći
ih u daljini, poslao je prema njima izviđača s porukom od jedne
riječi: »Čekajte!« Znao je da bi se zbrka samo povećala s
nekoliko tisuća gnjevnih boraca koji jedva čekaju da napadnu

potučena neprijatelja. Da bi im ojačao strpljivost, nakon jedne
ure Julije je za porukom poslao volove i kola nakrcana
helvetskim oružjem i vrijednim predmetima. S njima je poslao i
njihove oslobođene zarobljenike, zadovoljan što ih se mogao
riješiti. Bio je velikodušan s Heduancima, iako mu je Marko
Antonije rekao kako će oni misliti da je sve najbolje zadržao za
sebe, bez obzira na ono što im prepusti. Uistinu, zadržao je
zlatne pehare razdijelivši ih između generala svojih legija.

Kad je prošlo podne a Helvećani i dalje bili na ravnici,
Julije je planuo u licu i naljutio se zbog kašnjenja. Dio toga
otpadao je na neizbježnu činjenicu da su svi plemenski čelnici
bili izginuli u bitci, ostavivši obezglavljenu gomilu naroda koji
je vrvio naokolo, pa je Julije dolazio u napast da zapovjedi
nižim časnicima da se posluže palicama i tako ih pokrenu na
odlazak.

Na kraju je Julije naredio da dvije tisuće ratnika dobiju
mačeve. Ti su ljudi s oružjem u rukama stajali malko ponosnije
izgubivši beznadni izgled zarobljenika i robova. Oni su dotjerali
svoj narod u kakav-takav red i zatim, nakon jednog jedinog
zvuka roga na povjetarcu, Helvećani su se pokrenuli. Julije ih je
s olakšanjem gledao kako odlaze, i kao što je Marko Antonije
prorekao, čim je postalo jasno da se upućuju na sjever,
Heduanci su se počeli slijevati u ravnicu vičući i prijeteći za
njima.

Julije je naredio trubačima da pozovu šest legija da stanu
na put Morbenovim ratnicima, i dok su se oni približavali pitao
se hoće li stati ili će se zametnuti nova bitka. Onako
neraspoložen, gotovo da ju je poželio.

Heduanske čelne crte zaustavile su se na ravnici, četvrt
milje daleko. Prešli su poprište bitke preko desetaka tisuća
nepokopanih tjelesa koja su već počinjala zaudarati. Nije bilo
boljeg načina da se pokaže snaga legija koje ih čekaju nego što

je bio hod preko mrtvaca što su ih one ostavile iza sebe. Brzo će
se o tome pronijeti glas.

Promatrao je kako Morben izjahuje s dva pratioca koja su
nosila visoke zastave što su lepršale na lahoru. Julije ih je
čekao, a njegovo je nestrpljanje iščezavalo dok se iza njega
smanjivao broj Helvećana. Mnogi su njegovi ljudi bacali pogled
za sve daljom povorkom, osjećajući prirodnu nelagodu vojnikâ
koji se nađu između dviju velikih skupina, ali Julije nije
pokazivao nimalo zabrinutosti jer ga je iscrpljenost ispunjavala
praznim spokojem, kao da su se s onom povorkom iz njega
iscijedile sve emocije.

Morben je sjahao i raširio ruke da ga zagrli. Julije ga je
pristojno odbio i Morben je smijehom prikrio zbunjenost.

»Nikada nisam vidio toliko mrtvih neprijatelja na zemlji,
Cezare. To je dostojno divljenja. Održao si zadanu riječ koja je
zaslađena darovima što si mi ih poslao, jer znam odakle
potječu. Doveo sam stoku za veliku gozbu, dovoljno da tvoji
ljudi nabreknu od sitosti. Hoćeš li sa mnom prelomiti kruh?«

»Ne«, odgovorio je Julije, na očito zaprepaštenje toga
čovjeka. »Ne ovdje. Tjelesa donose bolest ako se ostave da
trunu. Ona su na tvojoj zemlji i moraju se spaliti ili pokopati. Ja
se vraćam u provinciju.«

Morben je načas izgledao ljutito zbog odbijanja. »Ti misliš
da bih morao provesti dan u kopanju raka za helvetska tjelesa?
Neka istrunu kao opomena. Ti si ovdje stranac, pa možda ne
znaš da se poslije bitke održava gozba. Bogovima zemlje mora
se pokazati da živi poštuju mrtve. Moramo one koje smo ubili
uputiti stazom, inače ne mogu otići.«

Julije protrlja oči. Kad je zadnji put spavao? Trsio se da
nađe riječi koje će zadovoljiti toga čovjeka.

»Vratit ću se sa svojim ljudima u podnožje planina. Bit će
mi čast ako mi se ondje pridružiš. Tada ćemo se pogostiti i
nazdraviti mrtvima.« Vidio je kako Morben zamišljeno gleda za
sve daljom povorkom i nastavio sve oporijim glasom.
»Preživjeli Helvećani su pod mojom zaštitom dok se ne vrate u
svoju zemlju. Razumiješ li?«

»Pod tvojom zaštitom?« ponovi Morben polako.

»Vjeruj mi ako kažem da će onaj tko njih napadne biti moj
neprijatelj«, uzvrati Julije.

Nakon kratke stanke Morben slegnu ramenima, provlačeći
prste kroz bradu. »Vrlo dobro, Cezare. Dojahat ću tamo s
osobnom pratnjom da te dočekam kad se vratiš.«

Julije ga potapša po ramenu i okrenu se od njega. Vidio je
kako ga Morben zadivljeno gleda dok je trubačima davao znak.
Ravnicom su se razlijegali zvuci i šest se legija smjesta
okrenulo. Zadrhtala je meka zemlja i Julije se smješkao dok su
legionari odlazili u savršenim redovima, ostavljajući Morbena i
Heduance iza sebe. Kad su stigli do linije drveća na rubu
ravnice, Julije je dozvao Bruta.

»Prenesi zapovijed. Marširamo cijelu noć i gostit ćemo se
kad stignemo onamo.« Julije je znao da će ljudi prihvatiti
izazov, koliko god bili iscrpljeni. Poslao je Desetu na čelo da
drži korak.

Dok je svanjivala zora, šest je legija prelazilo posljednju

uzvisinu prije rimskog naselja u podnožju Alpa. Ljudi su
teturali i marširali više od četrdeset milja, i Julije je bio na rubu
izdržljivosti. Propješačio je čitav put sa svojim vojnicima,
znajući da će im njegov primjer dati snage da nastave put.
Takve su male stvari bile važne ljudima koje je predvodio.

Usprkos žuljevima oni su promuklo kliknuli kad su ugledali
nanizane građevine, prelazeći lako u brži hod posljednji put.

»Recite ljudima da imaju osam sati spavanja i gozbu da
napune trbuh kad se probude. Ako su gladni kao ja, neće htjeti
čekati, stoga neka im se dade hladno meso i kruh da otupe
oštricu gladi. Svima se njima ponosim«, rekao je Julije
izviđačima, razaslavši ih drugim generalima. Upitao se isprazno
bi li njegove legije bile takmac spartanskoj vojsci, ili
Aleksandru. Iznenadio bi se ako ne bi bile sposobne da ih
barem izmore hodom.

Kad je Morben stigao na istu uzvisinu s pedeset svojih
najboljih boraca, sunce je već bilo nad obzorom i Julije je tvrdo
spavao. Morben je pritegnuo uzdu, promatrajući promjene koje
su donijeli Rimljani. Tamni zid koji su sagradili vijugao je
daleko na sjever, kao rez u plodnom krajoliku. Sve drugo što je
mogao vidjeti pretvorilo se u četvorine zgrada, šatora i
zemljanih cesta. Morben je prije nekoliko milja prešao preko
legijske staze, ali ipak ga je zapanjila stvarnost. Na neki je
neobjašnjiv način zaostao iza njih u mraku. Nagnuo se u sedlu i
pogledao natrag prema snažnoj figuri svoga prvaka Artorata.

»Kako su čudni ti ljudi«, reče on.

Umjesto odgovora, Artorat zažmiri pogledavši iza sebe.

»Dolaze neki jahači«, reče zatim. »Nisu naši.«

Morben okrenu konja i pogleda niz blagu padinu
brežuljka. Nakon nekog vremena kimnu.

»Drugi se vođe okupljaju da vide toga novog čovjeka u
našoj zemlji. Neće im biti drago što je potukao Helvećane prije
nego što su oni mogli stići ovamo.«

Dižući zastave primirja visoko iznad glava, skupine jahača
stizale su bliže. Činilo se da je svako pleme unutar dvjesta milja
poslalo predstavnike u rimsko naselje.

Morben pogleda dolje na prostrano taborište s urednim
linijama i utvrđenjima.

»Budemo li lukavi, ovdje možemo iskoristiti veliku
prednost«, reče glasno. »Trgovina hranom, na primjer, ali one
lijepe legije nisu stacionarna vojska. Prema onom što sam dosad
vidio, ovaj Cezar je gladan rata. Ako je gladan, Heduanci imaju
i drugih neprijatelja protiv kojih se može boriti.«

»Zbog tvoga spletkarenja svi ćemo na kraju izginuti, rekao
bih«, progunđa Artorat.

Morben podiže obrve prema čovjeku koji je sjedio na
snažnu ždrijepcu kao da je poni. Artorat je bio najkrupniji
čovjek što ga je ikada vidio, iako je katkada očajavao tražeći
inteligenciju koja bi odgovarala njegovoj snazi.

»Zar misliš da bi tjelohranitelji trebali na takav način
govoriti sa svojim gospodarima?« reče Morben.

Artorat svrnu plave oči na njega i slegnu ramenima. »Tada
sam govorio kao tvoj brat, Morbene. Vidio si što su učinili
Helvećanima. Lakše bi ti bilo uzjahati na medvjeda nego
poslužiti se svojom slatkorječivosti s tim novim ljudima. U
najmanju ruku, kad skočiš s medvjeda možeš potrčati da
pobjegneš.«

»Ima trenutaka kad ne mogu vjerovati da imamo istog
oca«, odbrusi Morben.

Artorat se zacereka. »Želio je krupnu ženu za drugoga
sina, tako je rekao. Ubio je tri čovjeka da je otme od
Arvernjana.«

»Da bi napravio vola kakav si ti, da. Ali ne vođu, mlađi
brate, upamti to. Vođa mora biti sposoban zaštititi svoj narod s
nešto više nego što su tek neugodno nabrekli mišići.«

Artorat glasno otpuhnu dok je Morben nastavljao. »Oni su
nam potrebni, Artorate. Heduanci će napredovati u savezu s
njima, i to je stvarnost, sviđala ti se ili ne.«

»Ako se služiš zmijama da ti hvataju miševe, Morbene…«

Morben uzdahnu. »Barem jedanput želio bih se s tobom
razgovarati a da mi ne bacaš u lice tu životinjsku mudrost. Zbog
toga ne zvučiš pametno, znaš. I dijete bi moglo jasnije vidjeti
stvari, kunem ti se.«

Artorat planu prema njemu, ali ostade nijem. Morben
odahnu s olakšanjem.

»Hvala ti, brate. Mislim da bi se za ostatak današnjeg dana
morao ponajprije smatrati mojim tjelohraniteljem a zatim
mojim bratom. Onda, ideš li sa mnom?«

Njegovi su ljudi dobili šatore dok budu čekali da se Julije
probudi. Morben je poslao jahače natrag da pospješe stado koje
je poveo za gozbu, i prije nego što je podne potpuno prošlo,
počelo je klanje životinja, a Morben i Artorat osobno su
sudjelovali dok se rezalo i začinjalo meso.

Kad su drugi čelnici počeli pristizati, Morben ih je
pozdravljao s velikom radošću, uživajući u njihovu iznenađenju
što ga vide kako okrvavljenih ruku do lakata izdaje zapovijedi
dječacima i odraslima dok se stoka kolje i siječe da bi se
priredila gozba za trideset tisuća ljudi. Cvrčanje govedine
ispunjavalo je zrak dok se potpaljivalo stotinu vatara i podizali
teški ražnjevi. Drjemljive su legionare istjerivali ispod toplih
pokrivača da pomažu u poslu, a za nagradu su dobivali slastan
okus ližući opečene prste.

Kad se Marko Antonije probudio, naredio je da mu robovi

donesu vjedra vode s rijeke da se umije i obrije, ne dopuštajući
da ga požuruju. Ako je Julije spreman spavati tijekom najvećeg

okupljanja plemenskih vođa od pamtivijeka, ni on zacijelo neće
izići pred njih s dvodnevnom bradom na licu. Kako je koja ura
prolazila, Marko Antonije je bio primoran buditi sve više
vojnika, ne osvrćući se na psovke koje su se čule iz šatora kad
su se njegove zapovijedi probijale kroz obamrlost od umora.
Obećanje tople hrane stvaralo je čudesa u njihovoj naravi, i glad
je utišavala pritužbe dok su slijedili primjer Marka Antonija i
prali se prije odijevanja najbolje odore.

Bilo je mnogo malih sela u rimskoj provinciji, i Marko
Antonije je do njih razaslao jahače po ulje, riblji umak, trave i
voće. Zahvaljivao je bozima što su stabla bila teška od
neobranih jabuka i naranača, koliko god bile nezrele. Pošto su
toliko dugo pili samo vodu, kiseo sok iscijeđen u vojničke
vrčeve bio je bolji od vina.

Julije se probudio među posljednjima, sav ljepljiv od

vrućine. Spavao je u čvrstim zgradama izvornog naselja, sada
znatno proširenim. Tko god im je pravio nacrte, dijelio je rimski
ukus za čistoću, i Julije se mogao polijevati hladnom vodom u
kupaonici, zatim ležati na tvrdim prostirkama da bi mu robovi
namazali uljem kožu i potom je obrisali, ostavljajući ga čista i
osvježena. Mišići koji su ga boljeli na leđima napokon su se
opustili kad je sjeo da ga obriju, i on se pitao je li tako gibak
zbog svakidašnje masaže. Prije nego što će se odjenuti,
pogledao se da vidi ozljede. Trbuh mu je naročito bio osjetljiv i
pomodrio kao da je dobio snažan udarac. Čudno je bilo što se
toga nije sjećao. Odijevao se polagano, uživajući u svježini čiste
tkanine na koži poslije mirisa znoja na maršu. Kosa mu je
zapela u finim zupcima češlja, a kad je potegnuo, zapanjio se
nad količinom dlake koja se otkinula. Nije bilo zrcala u
kupaonici i Julije se pokušao sjetiti kad je posljednji put vidio
svoj lik. Gubi li kosu? To je bila grozna pomisao.

Brut je ušao s Domicijem i Oktavijanom, sva trojica u
natjecateljskim srebrenim oklopima, uglačanim do visokog
sjaja.

»Plemena su poslala predstavnike da te posjete, Julije«,
rekao je Brut sav rumen od uzbuđenja. »Ima ih jamačno više od
trideset, svi pod mirovnim zastavama, i pokušavaju prikriti
koliko ih zanima naša brojnost i strategija.«

»Izvrsno«, uzvratio je Julije odgovarajući na oduševljenje.
»Neka se za njih postave stolovi u blagovaonici. Moramo ih sve
smjestiti unutra, ako im ne smeta gužva.«

»Sve je već učinjeno«, rekao je Domicije. »Ali svi čekaju
tebe da im se pridružiš, vani, i Marko Antonije je izvan sebe.
Kaže da se ne žele pomaknuti dok ih ti ne pozoveš za svoj stol,
a mi mu nismo dopustili da te probudi.«

Julije se nasmija. »Onda iziđimo k njima.«

25. POGLAVLJE

Zrak u blagovaonici bio je gust od tjelesne topline kad je

Julije zauzeo mjesto za dugačkim stolom. Iako je tkanina
prekrivala površinu stola, Julije nije mogao odoljeti porivu da
ispod nje ne dotakne grubo novo drvo. Nije bilo tu kad je stigao
toga jutra i on se nasmiješio energiji Marka Antonija i tesarske
legije.

Pozvao je Morbena da mu sjedne s desne strane, i Gal je
zauzeo mjesto s očevidnim zadovoljstvom. Juliju se svidio taj
čovjek i pitao se koliko će među drugim vođama steći prijatelja
ili neprijatelja tijekom sljedećih godina.

Ljudi za njegovim stolom tvorili su šaroliku skupinu, iako
su svi dijelili crte kao da su im predci potekli iz istog plemena.
Imali su tvrda lica, kao da su istesana od borovine. Mnogi su
bili bradati, iako nijedno posebno obličje nije dominiralo
skupom, i Julije je vidio jednako mnogo brkova i obrijanih
glava koliko je bilo brada i dugačkih pletenica s crveno
obojenim korijenima. Isto tako nije bilo jedinstvena obrasca u
njihovoj odjeći ili opremi. Neki su nosili srebrene i zlatne
broševe koji bi očarali Aleksandriju, to je znao, dok na drugima
nije bilo nikakva ukrasa. Julije vidje kako Brut promatra
urešenu kopču na Morbenovu plaštu pa odluči za nju ponuditi
nekoliko lijepih predmeta da bi je mogao dati Aleksandriji kad
je opet vidi u Rimu. Uzdahnuo je pri toj misli i upitao se kad će
sjediti sa svojim ljudima za dugačkim stolom i slušati njihov
lijepi jezik umjesto grlena iskašljavanja Gala.

Kad su svi sjeli, Julije dade znak Adànu da stane kraj
njega i ustade da se obrati poglavicama. Za tako važan sastanak
otjerao je postarijega tumača natrag u njegovo pleme.

»Dobro došli u moju zemlju«, rekao je Julije i pričekao da
Adàn prenese riječi u njihov jezik. »Vjerujem da znate da sam
spriječio Helvećane da ne prođu kroz moju zemlju i kroz zemlju
Heduanaca. To sam učinio na Morbenov zahtjev i time vam
želim pokazati svoju dobru vjeru.«

Dok je Adàn prevodio, Julije je gledao kako reagiraju.
Dobro je bilo biti udaljen od njih za taj korak. Stanke su mu
pružale priliku da pripremi argumente i da promatra kako ih
Gali primaju dok im oči budu uprte u Adàna.

»Rimski narod ne živi u stalnom strahu od neprijateljskih
napada«, nastavio je. »Rimljani imaju ceste, trgovinu, kazališta,
kupališta, jeftinu hranu za obitelji. Imaju čistu vodu i zakone
koji ih štite.«

Vidio je po izrazima oko stola da je krenuo krivim putem
u svojem opisivanju. Tim ljudima nije bilo važno da pruže
raskoš svojim podanicima.

»Mnogo je važnije kazati«, nastavi Julije brzo, dok se
Adàn mučio s riječima, »da rimski čelnici imaju prostrana
imanja i kuće deset puta veće od ove male utvrde. Imaju robove
da ih služe i nabolja vina i konje na svijetu.«

To su bolje primili.

»Oni koji među vama postanu mojim saveznicima upoznat
će sve to. Ja čvrsto namjeravam izgraditi rimske putove kroz
Galiju i trgovati s najzabačenijim dijelovima zemlje. Dovest ću
najveće tržište na svijetu ovamo za vaše proizvode.«

Dva-tri su se čovjeka nasmiješila i kimnula, ali tada je
ustao mlad ratnik i svi su ga pogledali, umuknuvši. Julije je
mogao osjetiti kako se Brut naježio s njegove lijeve strane. Nije

bilo ničega neobična u liku koji se suočio s Julijem na razmaku
od dvadesetak stopa. Gal je imao kratku bradu, plava mu je
kosa bila svezana u klupko na zatiljku. Poput većine ostalih, bio
je onizak i snažan, odjeven u vunu i iznošenu kožu. Ipak,
unatoč mladosti, Gal je arogantno pogledao okupljene
predstavnike plemena. Lice mu je nosilo grdne ožiljke a
njegove hladne plave oči kao da su se svima njima rugale.

»A ako odbijemo tvoja isprazna obećanja?« reče čovjek.

Kad je Adàn preveo, Morben ustade s Julijeve desne
strane.

»Sjedi, Cingeto. Želiš li dodati još jednog neprijatelja na
svoj popis? Kad je narod tvog oca zadnji put vidio mir?«

Morben je govorio svojim jezikom i mladi Gal je prebrzo
odgovorio da bi ga Adàn mogao slijediti. Njih su dvojica urlala
jedan na drugoga preko stola, i Julije se zakle da će naučiti
njihov jezik. Znao je da ga Brut već uči pa će mu se pridružiti u
svakidašnjoj poduci.

Bez upozorenja plavokosi je ratnik skočio iza stola i
izjurio iz blagovaonice zalupivši vratima. Morben je zažmirio
promatrajući ga kako odlazi.

»Cingetov bi se narod radije borio nego jeo«, reče
Morben. »Arvernjani su uvijek bili takvi, ali ne daj da te to
uznemiri. Njegov stariji brat, Madok, manje je hirovit, a on će
nositi očevu krunu.«

Prepirka je vidno zabrinula Morbena, ali on se prisilio na
smiješak dok je gledao Julija.

»Moraš zanemariti grubost toga mladića. Ne osjećaju se
svi kao Cingeto.«

Julije naredi da se donesu pladnjevi pečene govedine i
bravetine, s uljem i začinima. Pokušavao je prikriti iznenađenje
kad su potom stigli tanjuri sa svježim kruhom, narezanim

voćem i pečenom divljom peradi. Marko Antonije je bio
zaposleniji nego što je mogao pomisliti.

Nespretna tišina nakon Cingetova odlaska izgubila se u
zveketu posuđa. Poglavice su zdušno navalili, vadeći svaki svoj
nož da reže i nabada vruću hranu. Zdjelice s hladnom vodom za
pranje ruku poslužile su za razrjeđivanje vina, na veliko
iznenađenje poslužitelja koji su ih brzo nadolijevali. Julije je
razumio da poglavice ne žele izgubiti pamet u pijanstvu, pa je i
sam izlio vodu iz zdjelice u vinski pehar. Brut i Oktavijan
slijedili su njegov primjer razmjenjujući osmijehe.

Zbog iznenadna loma izvana dva su gosta napola
poskočila. Julije je ustao s njima, ali Morben se namrštio i ostao
sjediti.

»To će biti Artorat, moj pratilac. Valjda je već našao
nekoga da se s njim pohrve.« Još jedan lom i stenjanje popratili
su njegove riječi i on je uzdahnuo.

»Onaj krupni čovjek?« upita Julije sa zanimanjem.

Morben kimnu. »Njemu lako postane dosadno, ali što
možeš činiti s članovima obitelji? Moj otac je napao Arvernjane
da ugrabi njegovu majku kad je doista bio prestar za takve
pothvate. Cingetov narod ne oprašta, iako i sami tako postupaju
s vlastitim ženama kad mogu.«

»Žene su sigurno nesretne u takvim okolnostima«, reče
Julije polako, pokušavajući razumjeti.

Morben se glasno nasmija. »Jesu, ako ugrabimo pogrješnu
u mraku. Tada tomu nema kraja. Ne, Julije, kad se plemena
sastanu na proljetnim svečanostima radi trampe i trgovine,
mnogo se brakova sklopi. Možda bi i ti uživao da to vidiš jedne
godine. Žene jasno iskazuju svoje želje mladim ratnicima i pred
momcima je velik pothvat kad ih pokušaju oteti iz njihova roda.

Sjećam se kako se moja žena borila protiv mene kao vučica, ali
nije nijedanput zovnula u pomoć.«

»Zašto ne?« upita Julije.

»Jer bi je mogli spasiti! Mislim da ju je očarala moja
brada. Zamisli, iščupala mi je pregršt dlaka dok sam je
pokušavao prebaciti preko ramena. Bio sam neko vrijeme
ćosav, baš na vrhu brade.«

Julije je nalio Galu vina i gledao kako ga Morben
razrjeđuje vodom.

»Nikada prije nisam vidio da se zdjelica za pranje prstiju
upotrebljava na ovakav način«, rekao je Morben. »Ali to je
dobra ideja, kad je vino ovako jako.«

Artorat se zanjihao svom težinom, premještajući središte

ravnoteže. Domicije se odjednom našao u zraku. Uslijedio je
kratak osjećaj užasna leta i zatim je ljosnuo na zemlju ostavši
pritom bez zraka u plućima. Ležao je stenjući dok se Artorat
cerekao.

»Ti si jak za tako sitna čovjeka«, rekao je, iako je već znao
da nijedan Rimljanin ne može razumjeti njegove riječi.
Krupnom se Galu činilo da nisu naročito bistri. Isprva, kad je
podignuo kovanicu i pred njima oponašao zahvat, izgledali su
mu slaboumno. Zatim mu je pristupio jedan od njih i Artorat ga
je smjesta svalio na leđa. Tada su zasjala njihova lica i počeli su
kopati po džepovima da vade kovanice za okladu.

Domicije mu je bio peti protivnik te večeri, i dok je
Artorat uredno zagrizivao srebrenjake koje su mu davali,
razmišljao je kako bi mogao imati dovoljno za novog konja dok
Morben završi očaravanje rimskog vojskovođe.

Artorat je primijetio kako Ciro stoji dalje od ostalih.
Njihove su se oči samo jednom susrele, ali Artorat je znao da ga
ima. Veselio se izazovu i uživao je bacivši Domicija pod Cirove
noge najbliže što je mogao.

»Još netko?« zagrmio je Artorat prema njima, upirući
prstom u svakoga od njih i mičući čekinjastim obrvama kao da
govori djeci. Domicije je do tada ustao s vragolastim smiješkom
na licu. Podignuo je dlan s nedvosmislenom kretnjom.

»Pričekaj ovdje, slone. Znam čovjeka za tebe«, rekao je
Domicije polako.

Artorat slegnu ramenima. Dok je Domicije trčao prema
glavnim zgradama, Artorat je upitno pogledao Cira, dajući mu
jednom rukom znak da istupi i držeći u drugoj kovanicu. Na
njegovo zadovoljstvo Ciro je kimnuo i počeo skidati oklop da bi
na kraju ostao samo u gaćama i sandalama.

Artorat je štapom nacrtao krug na zemlji i pokazao Ciru
da prekorači crtu. Volio se boriti s krupnim ljudima. Niski su
naviknuti gledati gore u protivnike, ali ratnici Cirove visine
vjerojatno se nikada nisu namjerili na čovjeka koji se uzdiže
iznad njih kao Artorat. To mu je davalo veliku prednost, iako
gledatelji to nisu znali.

Ciro poče istezati leđa i noge i Artorat mu dade mjesta,
izvodeći i sam uobičajene kretnje opuštanja. Nakon pet dvoboja
to mu nije ni bilo potrebno, ali on se volio razmetati pred
gomilom i rimski su se vojnici već bili okupili u trostrukim
redovima oko malenog borilišta. Artorat se zavrtio i poskočio,
neizmjerno uživajući sam u sebi.

»Kažu li u zemlji odakle dolazite da su krupni ljudi spori,
vojničići?« narugao se njihovim bezizražajnim licima. Večer je
bila svježa i on se osjećao nepobjedivo.

Kad je Ciro stupio u krug, neki je glas uzviknuo i mnogi
su se vojnici nacerili čekajući Bruta koji je dotrčao s
Domicijem.

»Čekaj, Ciro. Brut se želi ogledati prije nego što ti potučeš
toga velikoga vola«, reče Domicije sav zadihan.

Brut je zastao kad je ugledao Artorata. Čovjek je bio
gorostasan i mišićaviji nego itko koga je dotada vidio. Nije to
samo pitanje snage, odmah je uvidio. Artoratova je lubanja bila
upola veća od Cirove, i svaka mu je druga kost bila deblja nego
u obična čovjeka.

»Ti se sigurno šališ«, reče Brut. »Visok je valjda sedam
stopa! Samo nastavi, Ciro. Ne čekaj na mene.«

»Ja sam se s njim ogledao«, reče Domicije. »I zamalo ga
nisam oborio.«

»Ne vjerujem ti«, reče Brut hladno. »Gdje su ti tragovi?
Jedan udarac onih ručetina progurao bi ti nos kroz glavu na
zatiljak.«

»Da, ali on ne udara. To je poput grčkog hrvanja, ako si ga
ikada gledao. Služi se nogama da te saplete, a sve ostalo je
potezanje i održavanje ravnoteže. Vrlo je vješt, ali kako rekoh,
zamalo ga nisam oborio.«

Ciro je i dalje strpljivo čekao, a Artorat je samo podignuo
obrvu prema Brutu ne razumijevajući ništa od razgovora što se
oko njega vodio.

»Ja ga mogu svladati«, rekao je Ciro kad je nastala tišina.

Brut je sumnjičavo pogledao Artorata. »Kako? On je kao
planina.«

Ciro slegnu ramenima. »Moj otac je bio krupan čovjek.
Naučio me je neke zahvate. To nije grčki način hrvanja. Moj ga
je otac bio naučio od nekog Egipćanina. Mogu ti pokazati.«

»Onda je tvoj«, reče Brut s vidnim olakšanjem.

Artorat ga je gledao dok je govorio, a Brut je na to
mahnuo rukom prema Ciru i odmaknuo se.

Ciro je ponovno prekoračio crtu i ovaj put krenuo naprijed
u brzom skoku. Artorat ga je spremno dočekao i dva su se
čovjeka srazila uz zvučan prasak mesa od kojega su se
gledatelji trznuli. Ne zastajući, Ciro je raskinuo stisak na
plećima i krenuo izvanjskom stranom, zamalo izbjegavši
Galova otvrdla stopala što su zamahivala prema njegovim
gležnjevima. Ciro je kliznuo mimo njega i pokušao odskočiti,
ali Artorat se okrenuo i zadržao ga prije nego što se mogao
izmaknuti.

Noge su se spletale dok se svaki borac upinjao da svali
drugoga. Artorat se izvukao iz Cirovih ruku i zamalo da ga nije
bacio preko boka, ali Ciro je spriječio taj zahvat spustivši se u
nizak čučanj i zatim sunuo naprijed, pokušavajući oboriti
Artorata s nogu. Udarivši u tako velika protivnika, samo je
zaljuljao Artorata koji je smjesta prekrižio podlaktice i pritisnuo
ih na Cirovo grlo, naginjući se natraške.

To je mogao biti kraj da Cirova peta nije spriječila njegov
korak tako da je Artorat pao poput klade, tresnuvši na zemlju s
Cirom na sebi. Prije nego što su Rimljani počeli klicati, spleteni
su se borci nastavili još ogorčenije boriti, stišćući protivnika i
izvlačeći se iz stiska, iskorištavajući i najmanju mogućnost da
primijene zahvate na zglobovima koji bi pukli kod manjih ljudi.

Artorat se opet poslužio moćnim rukama da stegne Cirovo
grlo, a Ciro je napipao njegov mali prst i slomio ga u trzaju.
Iako je zaurlao, Artorat je zadržao stisak, i Ciro je već postajao
modar kad mu je napipao još jedan prst i s njim učinio isto što i
s prvim. Tek tada je gorostas popustio, držeći se za ozlijeđenu
ruku.

Ciro je ustao i lagano poskakivao. Velik se Gal sporije
uspravio, pokazujući po prvi put srdžbu.

»Hoćemo li prestati?« upitao je Domicije. Nitko nije
odgovorio.

Artorat je uputio snažan udarac nogom i promašio,
spustivši je na zemlju dok se Ciro izmicao i grabio protivnika
oko pasa. Nije uspio podignuti krupnog čovjeka. Artorat je
dotle stisnuo Cirovo zapešće, ali njegovi su slomljeni prsti
popustili i on je riknuo u Cirovo uho kad ga je Rimljanin
zasjekao stopalom po koljenu i naglavce ga svalio. Gal je
zabezeknuto ležao dok su mu se grudi nadimale. Ciro mu je
kimnuo i pomogao da ustane.

Brut je očarano gledao kako Artorat zlovoljno otvara kesu
za pasom da vrati jedan od srebrenjaka koje je dobio. Ciro ga
nije htio primiti i potapšao je Gala po ramenu.

»Ti si sljedeći, Brute?« upita Domicije zlobno. »Prsti su
mu slomljeni, znaš.«

»Htio bih, naravno, ali ne bi bilo pošteno da ga još više
ozlijedim«, odgovori Brut. »Odvedi ga Kaberi da mu stavi
udlagu na tu ruku.«

Pokušao je kretnjama objasniti Artoratu koji je slegnuo
ramenima. Znao je on i teže nastradati, a ipak je za njegovim
pasom bilo više srebra nego kad je počeo. Iznenadio se videći
otvorenu radost na licima vojnika oko kruga, veseli su bili čak i
oni koje je pobijedio. Jedan mu je donio amforu vina i razlomio
voštani pečat. Drugi ga je potapšao po leđima prije nego što će
otići. Morben je imao pravo, pomislio je. Ti su ljudi zbilja
čudni.

Zvijezde su bile nevjerojatno sjajne na ljetnom nebu. Iako

je Venera već bila zašla, Julije je mogao vidjeti Marsov crveni

kružić i pozdravio ga je peharom prije nego što će ga pružiti
prema Morbenu da ga napuni. Ostali su se Gali davno prije
povukli, čak je i razvodnjeno vino pomoglo da se i
najzabrinutiji među njima opuste pred kraj gozbe. Julije je
razgovarao s mnogima, pamteći njihova imena i smještaj
njihovih plemena. Ostao je dužnik Morbenu za upoznavanja i
osjećao je ugodno pripito poštovanje prema Galu dok su skupa
sjedili.

Oko njih se prostirao utihli tabor. Negdje je kriknula sova
i Julije je poskočio. Zurio je u pehar s vinom i pokušao se sjetiti
kad je prestao dodavati vodu.

»Ovo je krasna zemlja«, rekao je.

Morben ga je pogledao. Iako nije bio ni izdaleka popio
koliko ostali, oponašao je njihove lijene kretnje s rijetkom
vještinom.

»Je li to razlog zašto je želiš?« upitao je Morben,
zadržavajući dah da čuje odgovor.

»Što zapravo bilo tko želi? Da imaš moje legije, zar ne bi
sanjao da vladaš ovim mjestom?«

Morben kimnu za se. U Galiji se promijenio vjetar i on
nije žalio zbog onoga što mora učiniti da bi sačuvao svoj narod.

»Da imam tvoje legije, proglasio bih se kraljem. Zvao bih
se Moriks, ili možda Morbenriks«, rekao je.

Julije se zamagljeno zagledao u njega, trepćući. »Riks?«

»To znači kralj«, reče mu Morben.

Julije je zamišljeno umuknuo, a Morben je opet napunio
pehare i počeo piti.

»Ali i kralju su potrebni jaki saveznici, Julije. Tvoji se
ljudi dobro bore kao pješaci, ali imaš samo šaku konjanika, dok
se moji ratnici rađaju u sedlu. Potrebni su ti Heduanci, ali kako

mogu biti siguran da se nećeš okrenuti protiv nas? Kako ti
mogu vjerovati?«

Julije se okrenuo da se s njim suoči. »Ja sam čovjek od
riječi, Gale. Ako te nazovem prijateljem, to će trajati do kraja
mog života. Ako se Heduanci budu borili uza me, njihovi
neprijatelji bit će moji neprijatelji, i njihovi prijatelji bit će moji
prijatelji.«

»Mi imamo mnogo neprijatelja, ali postoji jedan koji
napose prijeti mojem narodu.«

Julije otpuhnu a vrućina od vina ispuni njegove žile. »Reci
mi njegovo ime i on je mrtav«, reče on.

»Njegovo je ime Ariovist, vladar Sveva i njihovih
podaničkih plemena. Oni su germanske krvi, Julije, blijede
kože, kuga od nemilosrdnih konjanika koji žive za bitku. Svake
godine prodiru sve dalje na jug. Uništili su one koji su im se u
početku odupirali, zauzeli su njihove zemlje po osvajačkom
pravu.«

Morben se nagnu bliže i nastavi užurbano govoriti. »Ti si
slomio leđa Helvećanima, Julije. S mojim jahačima, tvoje će se
legije gostiti njihovim blijedim ratnicima, i sva će plemena u
Galiji gledati u tebe.«

Julije je na to pogledao u zvijezde i dugo vremena šutio.

»Ja bih mogao biti gori od Ariovista«, prošaptao je.

Morbenove su oči bile crne u noći dok se prisiljavao da
mu na tvrdom licu lebdi osmijeh. Iako je zlokobne znake
prepuštao svojim druidima, pobojao se za svoj narod sada kad
je taj čovjek ušao u Galiju. Morben mu je ponudio konjaništvo
da bi njegove legije vezao uza svoj narod. Da bi Heduancima
osigurao zaštitu.

»Možda i hoćeš biti, to ćemo doznati kada dođe vrijeme.
Ako kreneš na njih, moraš ih uvući u bitku prije zime, Julije.
Poslije prvog snijega, za ratnike je završena godina.«

»Može li vaša zima biti tako strašna?«

Morben se neveselo nasmiješi. »Što god kažem, prijatelju,
ništa te neće pripremiti. Prvi mjesec nazivamo dumannios, što
znači najmrklija dubina. A poslije toga postaje još hladnije.
Vidjet ćeš kad stigne, naročito ako putujuš dalje na sjever, a
morat ćeš da bi pobijedio moje neprijatelje.«

»Tvoje će konjaništvo biti pod mojom zapovijedi?« reče
Julije.

Morben mu pogleda u oči. »Ako budemo saveznici«, reče
mirno.

»Onda sklopimo savez.«

Na Morbenovo iznenađenje, Julije izvuče bodež iza pasa i
zareza desni dlan. Zatim pruži oštricu.

»Sklopimo ga krvlju, Morbene, ili uopće nije sklopljen.«

Morben uze nož i zareza svoj dlan, dopuštajući Juliju da
njegovu ranjenu ruku stegne u čvrst stisak. Osjetio je bol i
upitao se što će proizići iz te nagodbe. Julije drugom rukom
podiže pehar prema crvenom planetu iznad njih.

»Kunem se pod okom Marsa da su Heduanci imenovani
prijateljima. Kunem se na to kao konzul i vojskovođa.« Julije
olabavi stisak da im se razdvoje ruke i napuni čaše iz amfore
koja mu je ležala u krilu.

»Eto, to je gotovo«, reče on.

Morben zadrhta i toga puta iskapi pehar protiv hladnoće.

26. POGLAVLJE

Pompej se nagnuo preko ograde bijeloga mramornog

balkona na Jupiterovu hramu dok se široki prostor Foruma
sterao daleko ispod njega. S vrha Kapitola mogao je promatrati
srce grada i silno ga je oneraspoložilo ono što je vidio.

Kras nije pokazivao ništa od vlastita uživanja dok je
također promatrao sve veću gomilu. Šutio je dok je Pompej
srdito gunđao za sebe, okrećući se povremeno da pokaže neki
novi razdražljiv prizor na pozornici.

»Eno, Krase. Vidiš li ih? Gadovi jedni!« kliknu Pompej
pokazujući rukom.

Kras pogleda u smjeru drhtava prsta gdje je duga povorka
ljudi u crnim togama vijugala s jedne strane Foruma prema
Senatu, zaustavljajući se u određenim razmacima da bi zapalila
tamjan. Kras pomisli kako kroz vjetar može čuti zvuke
žalopojke koja je pratila njihove korake, i jedva se suzdržao da
se ne nasmije kad se Pompej ukočio na te tugaljive napjeve.

»Što oni žele postići kad mi se ovako rugaju?« viknu
Pompej pomodrjevši od gnjeva. »Da ih cijeli grad vidi u
njihovoj žalobničkoj odjeći? Tako mi bogova, bit će im drago
da ih vide. I što ćemo imati kao ishod svega toga? Kunem ti se,
Krase, narod će iskoristiti ovu neposlušnost Senata kao izliku za
večerašnje nerede. Bit ću prisiljen još jednom proglasiti zabranu
kretanja, a oni će me optužiti da vladam bez njih.«

Kras oprezno pročisti grlo, pazeći da pomno bira riječi.
Dolje su brojni senatori zastajkivali u povorci dok je tamjan
nošen povjetarcem sukljao iz zlatnih kadionika.

»Znao si da bi se mogli pobuniti protiv našeg sporazuma,
Pompeju. Sam si mi rekao da postaju sve neposlušniji«, kazao
je.

»Da, ali nisam očekivao ovakvo javno pokazivanje nereda,
unatoč svim nevoljama koje mi stvaraju u Kuriji. Onaj ludi
Svetonije djelomice je iza toga, to znam. Ulaguje se onom
trgovcu Klodiju kao da je nešto bolje negoli vođa razbojnika što
uistinu jest. Žao mi je što ga nisi do kraja upropastio, Krase.
Trebao bi vidjeti kako oni raspravljaju o mojem zakonodavstvu
i kako ga raščlanjuju. Kao da je ijedan od njih bio senatorom
duže nego što trepneš okom. To je nepodnošljivo! Ponekad
poželim prigrabiti vlast upravo onako kako me optužuju. Tada
bismo vidjeli kako se to radi. Kad bih postao diktatorom, makar
samo šest mjeseci, mogao bih iskorijeniti otpadnike i ukloniti
ovo… ovo…« Izdale su ga riječi dok je rukom kružio preko
puna Foruma. Povorka senatora približavala se zgradi Kurije i
Kras je mogao čuti kako gomila kliče njihovoj pobuni protiv
Pompeja.

Kras nije suosjećao sa svojim kolegom. Pompeju je
nedostajalo istančanosti da bude umiljat s protivnicima, radije
se služio ovlastima da Senat prisiljava na poslušnost. Privatno
se Kras slagao s mnogim senatorima da se Pompej već ponaša
kao diktator prema gradu koji je gubio strpljenje pod njegovom
samodržačkom rukom.

U daljini je povorka stigla do stubišta što vodi u Kuriju i
Kras vidje kako su stali. Igrali su opasnu igru ljuteći Pompeja
na taj način. Njihov posprdni pogreb zbog smrti Republike
imao je svrhu da se upozori javnost, ali posljednja žeravica
demokracije doista se mogla utrnuti ako bi se zbog toga Pompej
oslobodio svih ograničenja. Ako uslijede nemiri, Pompej će
jamačno imati pravo pritisnuti grad, a kad se jednom stigne tako
daleko, uspostava diktature neće biti velik skok za njega. Ako

se domogne toga položaja, Kras je znao da bi ga samo rat
mogao svrgnuti.

»Ako samo načas možeš vidjeti dalje od svoga gnjeva«,
poče Kras blago, »moraš shvatiti da te oni ne žele gurnuti dalje
nego što si već otišao. Zar je prevelik zahtjev da se ponovno
uspostave izbori koje si ukinuo? Sada imaš svoje lutke kao
pučke tribune. Zar ne bi mogao opet dopustiti glasovanje za
buduće položaje? To bi donekle otupilo oštricu prosvjeda protiv
tebe i u najmanju ruku dobio bi na vremenu.«

Pompej nije odgovarao. Njih su dvojica promatrala kako
senatori nestaju u Kuriji i kako se za njima zatvaraju daleka
brončana vrata. Uzbuđeno mnoštvo je ostalo, vrpoljeći se i
vičući pod mrkim pogledima Pompejevih vojnika. Iako je
pogrebna povorka završila, predstava je naročito zarazno
djelovala na mlađe građane koji se nisu željeli razići. Pompej se
ponadao da će njegovi centurioni imati dovoljno zdrava razuma
da s njima ne budu pregrubi. Kad je Rim u takvu raspoloženju,
pobuna može planuti iz najmanje iskre.

Kad je Pompej napokon progovorio, glas mu je bio
ogorčen. »Sprječavaju me na svakom koraku. I kad je čitav
Senat bio uza me, kurvini sinovi tribuni ustajali su i stavljali
veto na moje zakone. Ustobočili su se protiv mene. Zašto ne bih
stavio svoje ljude na njihova mjesta? Sada mi barem nitko ne
upropaštava rad zbog neke sitnice ili hira.«

Kras pogleda kolegu primjećujući na njemu promjene
tijekom minule godine. Ispod očiju je imao podbuhle kesice i
izgledao je iscrpljeno. To nije bilo lako razdoblje, i dok su
građani stalno iskušavali snagu svojih čelnika, Krasu je bilo
drago što je pošteđen svakidašnjeg hrvanja. Pompej je ostario
pod odgovornošću i Kras se pitao je li potajno požalio zbog
sklopljena ugovora. Julije je dobio Galiju, Kras svoje brodovlje
i dragocjenu legiju. Pompej je poveo bitku svog života,

započetu prvog dana u Senatu kad je na silu proveo zakon s
Julijevim opunomoćenjem.

Senat je isprva prilično dobro podnosio promjenu vlasti,
ali tada su se počele formirati struje, i kad su u Senat ušli novi
ljudi kao Klodije i Milon, počela je opasna igra za sve njih.
Proširile su se glasine da je Bibil ubijen ili osakaćen, i Senat je
dvaput zahtijevao da ga pokažu živa i objasne njegovu
odsutnost. Pompej im je dopustio da konzulu pošalju pisma, ali
Julijeva se riječ poštivala. Bibil nije došao, a posjetitelji su našli
zasunjenu i mračnu njegovu kuću.

Kad su dvije rasprave gotovo dovele do nasilja, Pompej je
postavio vojnike da stražare na sjednicama, ne osvrćući se na
prosvjede senatora. Sada su sa svojim nezadovoljstvom
paradirali pred narodom, iznijevši prijepor pred javnost. Iako je
Pompejeva srdžba bila Krasu zabavna, zabrinjavalo ga je ono u
što bi se ona mogla pretvoriti.

»Nitko ne vlada Rimom sam, prijatelju«, promrmljao je
Kras.

Pompej ga je oštro pogledao. »Pokaži mi zakone koje sam
prekršio! Moji su tribuni imenovani, radije nego izabrani.
Nikada nije ni postojala namjera da oni potpuno zaustave rad
Senata, ne čine to ni sada.«

»Poremećena je ravnoteža sustava, Pompeju. Nije malena
promjena to što upravo spremaš. Tribuni su bili glas rulje. Jako
mnogo riskiraš kada to mijenjaš. A Senat postaje svjestan nove
snage ako zajednički djeluju protiv tebe«, odgovori Kras.

Pompejeva se ramena opustiše od umora, ali Kras nije
osjetio sažaljenja. Taj čovjek ulazi u politiku kao da se svaki
problem može sučelice dočekati. Sjajan je general, ali kukavan
čelnik grada, a sam je Pompej očevidno posljednji koji će
spoznati tu istinu. Već činjenica da je zatražio sastanak s

Krasom nasamo bila je dokazom problema s kojima se Pompej
suočio, iako neće izravno upitati za savjet.

»Tribuni su zapravo trebali ograničavati moć Senata,
Pompeju. Možda su pogriješili kad su tebe tako potpuno
zaustavili, ali njihova smjena donijela ti je samo gnjev u
gradu.«

Pompej ponovno planu u licu i Kras nastavi brzo,
pokušavajući ga navesti da shvati. »Ako za njihove položaje
opet uspostaviš glasovanje, povratit ćeš velik dio prostora koji
si izgubio. Pobunjene struje će misliti da su odnijele pobjedu i
raspast će se. Ne smiješ im dopustiti da ojačaju. Tako mi
Jupitera, ne smiješ. Ti si pokazao što možeš. Neka se sada
obznani da jednako držiš do rimskih tradicija kao oni.
Uostalom, ne mogu se poništiti zakoni koje si proveo.«

»Dopustiti onim iskešenim psima da mi opet stavljaju
veto?« uzvrati Pompej.

Kras slegnu ramenima. »Njima, ili drugima koje građani
izaberu. Budu li to isti ljudi, možda ćeš neko vrijeme imati
teškoća, ali ovim gradom nije lako vladati. Naši se pučani od
djetinjstva hrane demokracijom. Mislim da ponekad imaju
opasno visoka očekivanja. Ne vole vidjeti kako im oduzimaju
njihove predstavnike.«

»Razmislit ću o tome«, reče Pompej preko volje, gledajući
isprijeka na Forum.

Kras je sumnjao da on potpuno razumije opasnost. Što se
Pompeja ticalo, njemu je otpor u Senatu bio prolazna stvar, a ne
klica koja bi mogla dovesti do pobune.

»Znam da ćeš donijeti ispravnu odluku«, rekao je Kras.

Julije se umorno protrlja po licu. Koliko je dugo spavao,

jednu uru? Nije se mogao točno sjetiti kad je usnuo, ali mislio
je da se nebo već bilo počelo rasvjetljivati. Boje kao da su bile
sprane s okolice, i glas Marka Antonija dobio je cmizdrav
prizvuk koji Julije nije do tada zapazio. Dok su vojnici u pola
legija imali zamagljene oči i blijeda lica, Marko Antonije je
izgledao kao da je spreman za paradu, i Julije je bio uvjeren da
njegov general osjeća moralnu nadmoć nad onima koji su se
izopijali prethodne noći. Njegove su se usne napućile dok je
slušao Julijevo izvješće o ugovoru s Morbenom.

»Žao mi je što se nisi sa mnom posavjetovao prije nego
što si mu obećao svoju potporu«, reče Marko Antonije, jedva
skrivajući ljutnju zbog onoga što je čuo.

»Prema onomu što je rekao Morben, taj će nam Ariovist
biti smetnja u određenom času. Bolje je da se s njim
pozabavimo sada, prije nego što toliko prodre da ga više ne
bismo mogli odbaciti preko Rajne. Nama su potrebni saveznici,
Marko Antonije. Heduanci su obećali staviti mi na raspolaganje
tri tisuće konjanika.«

Marko Antonije se na trenutak borio da se svlada. »Da, oni
će nam obećati bilo što, gospodine. Ja neću povjerovati dok ne
vidim. Upozorio sam te da je Morben pametan vođa, ali čini se
da je nekako uspio da se dvije najmoćnije vojske u Galiji
uhvate za grlo. I Ariovist je bez sumnje isto tako prisegnuo na
prijateljstvo, pa će Heduanci imati koristi od rata koji može
slomiti oba njegova neprijatelja.«

»Nisam vidio ništa u Galiji što nam se može oduprijeti«,
reče Julije s prizvukom dosade.

»Još nisi vidio germanska plemena. Oni žive za rat, u
svako doba drže profesionalni stalež na bojnom polju, a cijeli
narod ga podupire. U svakom slučaju, Ariovist je…« Marko
Antonije uzdahnu. »Ariovist je nedodirljiv. On je već rimski

prijatelj, imenovan tako prije deset godina. Ako zavojštiš protiv
njega, Senat bi ti mogao oduzeti zapovjedništvo.«

Julije se okrenu i zgrabi krupnijeg čovjeka za ramena.
»Zar ti se ne čini da mi je to trebalo biti rečeno?« upita on.

Marko Antonije mu uzvrati pogled i pocrvenje. »Nisam
mislio da ćeš takvo obećanje dati Morbenu, gospodine. Ta jedva
poznaješ čovjeka! Kako sam uopće mogao naslutiti da ćeš
obvezati legije na pohod gotovo trista milja daleko?«

Julije spusti ruke s generala i odmaknu se. »Ariovist je
nemilosrdan osvajač, Marko Antonije. Moji jedini saveznici
zatražili su da im pomognem. Iskreno ću ti reći da me nije briga
ako se Morben nada da ćemo se međusobno uništiti. Nije me
briga je li Ariovist dvostruko veći ratnik nego što mi kažeš. Što
misliš zašto sam doveo legije u Galiju? Jesi li vidio ovu zemlju?
Mogao bih baciti šaku sjemena bilo kamo i vidjeti kako niče
žito prije nego što se okrenem. Ima dovoljno šuma da se izgrade
flote, tako velikih krda stoke da se ne mogu prebrojiti. A dalje
od Galije? Sve želim vidjeti. Trista milja samo je jedan korak na
putu koji imam na pameti. Nismo ovamo došli na jedno ljeto,
generale. Došli smo da ostanemo, čim prokrčim stazu da me
ostali slijede.«

Marko Antonije je zapanjeno slušao. »Ali Ariovist je jedan
od naših! Ne možeš samo…« Marko Antonije umuknu kad je
Julije kimnuo i podignuo ruku.

»Uzet ću mjesec dana da izgradim cestu odavde do
ravnice za baliste i onagere. Ne želim ponovno krenuti u rat bez
njih. Poslat ću glasnika Ariovistu, zatražit ću sastanak. Obratit
ću mu se s poštovanjem kakvo dolikuje prijatelju moga grada.
Hoćeš li tada biti zadovoljan?«

Marko Antonije se opusti s olakšanjem. »Naravno,
gospodine. Nadam se da se nisi uvrijedio zbog mojih riječi.
Razmišljao sam o tvojem položaju u Rimu.«

»Razumijem. Možda bi sada mogao poslati glasnika da
preuzme moje pismo«, odgovori Julije sa smiješkom.

Marko Antonije kimnu i napusti sobu. Julije se okrenu
prema Adànu koji je otvorenih usta slušao njihov razgovor.

»Što si ti zinuo?« odbrusi Julije i smjesta požali zbog
svojih riječi. U glavi mu je bubnjalo a želudac je osjećao kao da
ga je potpuno ocijedio povraćajući po noći. Nejasno se sjećao
kako je po mraku glavinjao do kupaonice i ondje izbacio velike
mlazove tamne tekućine u slivnik. Ostala je samo žuta žuč, još
ga je pekla i dizala se u grlo.

Adàn je pažljivo birao riječi. »Ovako je valjda bilo i s
mojom zemljom, nekoć davno. Rimljani su odlučivali o našoj
budućnosti, kao da sami ništa nismo imali reći o toj stvari.«

Julije htjede oštro odgovoriti, ali tada se predomislio.
»Misliš li da su Kartažani plakali nad osvojenim zemljama? A
što misliš kako je tvoj narod odlučio o sudbini onih koje su
zatekli kad su došli u Španjolsku? Ti su Kelti došli iz neke
strane zemlje. Misliš li da su tvoji predci razbijali glavu zbog
dotadašnjih stanovnika? A možda su i oni bili zavojevači u
nekoj davnoj prošlosti. Nemoj misliti da je tvoj narod bolji od
moga, Adàne.«

Julije se uhvati za hrbat nosa zatvarajući oči od jake
glavobolje. »Volio bih da mi je bistra glava da ti mogu kazati
što mislim. Nije posrijedi samo snaga. Kartaga je bila snažna,
ali njihov poraz je promijenio svijet. Grčka je nekada bila
najveća sila, ali kad su oslabjeli, došli smo mi i osvojili je. O
bozi, previše sam vina popio da bih mogao ovako rano
raspravljati.«

Adàn ga nije prekidao. Osjećao je da se Julije nalazi na
rubu nečeg važna pa se nagnuo na stolici da čuje. Julijev je glas
imao hipnotičku moć, gotovo je šaptao.

»Zemlje se osvajaju u krvi. Žene se siluju, muškarci se
ubijaju, svaki užas koji možeš zamisliti ponavlja se tisuću puta,
ali onda završi i pobjednici uspokoje zemlju. Oni obrađuju tlo i
podižu gradove i donose zakone. Narod napreduje, Adàne, bilo
ti po volji to ili ne. Tu je zatim pravda i vladavina zakona. Oni
koji vrebaju na susjede budu smaknuti, iskorijenjeni između
ostalih. Moraju se ukloniti, jer i osvajači stare i cijene mir. Krv
zavojevača miješa se s narodom na zemlji sve dok nakon sto
godina nisu više ni Kelti ni Kartažani, čak ni Rimljani. Oni su
kao… vino i voda, nemoguće ih je odijeliti. Sve počinje u bitci,
ali oni rastu na svakom valu, Adàne. Velim ti, ako ikada nađem
zemlju koja nije prekaljena u vatri, pokazat ću ti divljake gdje
ćemo mi podizati gradove.«

»Ti u to vjeruješ?« upita Adàn.

Julije otvori oči, njegove tamne zjenice zasjaše. »Ja ne
vjerujem u mač, Adàne, jer mi je sve jasno. To je jednostavna
istina. Rim je nešto više od željeznih mačeva i čvršćih ljudi. Ja
ću taj narod podignuti, s pomoću udaraca i vike. Galija će patiti
pod mojom rukom, ali kad sve bude gotovo, učinit ću ih većima
nego što oni sada mogu zamisliti.«

Na vrata stiže glasnik kojega je poslao Marko Antonije,
nakašljavajući se da privuče njihovu pozornost. Njih obojica se
trgnuše iz sanjarenja i Julije zastenja, držeći se za glavu.

»Nađi mi hladan oblog i vidi ima li Kabera ikakav prašak
protiv boli«, reče on mladiću. Kad se okrenuo, vidio je smrknut
izraz na Adànovu licu.

»To je čudno gledište, generale«, osmjeli se mladi
Španjolac. »Mogu vidjeti zašto tako razmišljaš, s vojskom koja
se sprema pregaziti Galiju. Ali to će biti slaba utjeha obiteljima
koje izgube svoje hranitelje u danima koji dolaze.«

Julije osjeti žalac srdžbe dok ga je razdirala glavobolja.
»Zar misliš da oni jedni drugima pletu cvjetne vjenčiće dok mi

ovdje sjedimo? Plemena se međusobno hvataju za grlo,
mladiću. Morben ima četrdeset godina, a jedan je od
plemenskih staraca. Razmisli o tome! Bolest i rat odnose ih
prije nego što posijede. Možda nas mrze, ali mnogo više mrze
jedni druge. No, ostavimo to za drugi put. Moram diktirati
pismo za Ariovista. Zatražit ćemo od toga ›rimskog prijatelja‹
da tiho napusti zemlje koje je osvojio i da zaboravi Galiju.«

»Misliš li da će to učiniti?« upita Adàn.

Julije nije odgovorio, samo je Adànu dao znak da uzme
pisaću ploču i počeo diktirati pismo kralju Sveva.

Krčenje šuma za novu cestu do ravnice trajalo je dulje

nego što se Julije nadao. Iako su legije radile povazdan na
ljetnoj vrućini, svaki masivni hrast morao se posjeći da bi ga
zatim odvukle skupine drvosječa i volova. Kabera je počeo
poučavati legijske dječake kao pomoćnike da se brinu o
slomljenim kostima i ranama koje su bile neizbježna posljedica
takva teškog rada. Dva su mjeseca sporo i mukotrpno protekla
prije nego što se moglo položiti prvo kamenje, ali potkraj
četvrtoga mjeseca kamene su se ploče protezale gotovo
četrdeset milja dovoljno široka i tvrda puta da njima prođu
katapulte i opsadni strojevi bez strepnje. Novi su kamenolomi
iskopani u brjegovima i granitni su stupovi obilježavali milje od
Rima, bacajući njegovu sjenu dalje nego što je dotada dopirala.

Julije je sazvao vijeće u dvorani koju su izgradili Rimljani,
a s njima su sjedili Morben i Artorat kao njegovi glavni
saveznici. Promatrao ih je sve naokolo, zaustavivši naposljetku
pogled na Adànu koji mu je čudno izgledao. Mladi Španjolac je
preveo poruke koje su kolale između Ariovista i rimske
provincije, i on je jedini znao što će Julije reći. Julije se pitao je
li ikada postojalo vrijeme kad je bio nevin kao mladi Španjolac.

Ako je i postojalo, to je bilo previše davno da bi ga se mogao
sjetiti.

Do Ariovista nije bilo lako doći. Prvu dvojicu glasnika

vratio je natrag s najkraćim porukama, prezirući svako
zanimanje za Julija ili njegove legije. Marko Antonije je uspio
uvjeriti Julija da mora pomno okolišati s tim kraljem, ali
njegovi su odgovori bili isključivi i drski. Na koncu prvog
mjeseca Julije je samo čekao da se završi cesta prije nego što
povede legije da zgazi Ariovista, bez obzira na njegovo
prijateljstvo s Rimom. Ali morao je pokazati kako je pokušao
sve što se moglo da stvar riješi mirnim putem. Znao je da Adàn
nije jedini čovjek koji šalje pisma u Rim. Pompej mora imati
ljude koji ga dobro izvješćuju, a Julije je najmanje želio da ga
Rim zbog njegovih pothvata proglasi državnim neprijateljem.
Takva stvar nije bila nemoguća s Pompejem na čelu Senata. Taj
čovjek bez sumnje ima senatore uvježbane do savršenstva, i
jedno bi glasovanje moglo naprečac oduzeti Juliju sva
ovlaštenja.

Tjedni su se sporo nizali dok su dani bili ispunjeni
sastancima s plemenskim vođama, gdje im se obećavalo sve što
su htjeli ako im dopuste slobodan prolaz kroz zemlju i osiguraju
namirnice za vojsku u pokretu. Brut je svladavao jezik s
lakoćom koja je obojicu iznenadila, i već je mogao sudjelovati u
pregovorima, iako su se njegovi napori ponekad svodili na to da
su Galima tekle suze od smijeha.

Adàn je skrenuo pogled kad mu se Julije nasmiješio. Što
je dulje boravio u društvu rimskog vojskovođe, to se neugodnije
osjećao. U nekim zgodama, kad ga je Julije htio oraspoložiti,
Adàn je mogao osjetiti golemu osobnu privlačnost i razumjeti
zašto ga drugi slijede. Onda je bilo trenutaka kad nije mogao
povjerovati u krajnju okorjelost generala koji su na vijećanju

odlučivali o sudbini milijuna ljudi. Nije mogao biti na čistu je li
Julije nemilosrdan kao ljudi poput Renija, ili doista vjeruje da je
dovođenje Rima u Galiju bolji put od svakoga drugoga koji bi
sama plemena mogla naći. To je bilo važno mladom čovjeku.
Ako pomisli da Julije vjeruje vlastitim riječima o uzvišenosti
civilizacije, Adàn bi mogao opravdati poštovanje koje osjeća
prema njemu. Ako je sve to igra, ili pak maska za osvajanje,
tada je Adàn učinio najveću pogrješku u životu kad je napustio
Španjolsku da pođe za njim.

»Ariovist je još jednom uvrijedio moje glasnike«, reče
Julije svojim generalima. Oni razmijeniše poglede. »Iako je
Marko Antonije izrazio želju da ga i dalje oslovljujem
naslovom prijatelja koji mu je udijeljen, ja ne mogu prijeći
preko osornosti toga kralja. Izviđači javljaju o okupljanju velike
vojske na njegovim granicama za daljnja osvajanja, i ja sam
pristao na to da našim legijama zaštitim zemlje Heduanaca.«

Julije dobaci pogled Marku Antoniju koji je držao oči
prikovane uz dugački stol.

»Naši će extraordinarii dobiti pojačanje, Morben daje
svoje konjaništvo, i na tome mu zahvaljujem«, nastavi Julije.
Morben se nakloni s ironičnim osmijehom na licu.

»Budući da je taj Ariovist u prošlosti činio usluge Rimu, ja
ću mu i dalje slati glasnike dok budemo napredovali. Imat će
sve mogućnosti da se sa mnom susretne i donese miroljubivu
odluku. Izvijestio sam Senat o svojim koracima i čekam
odgovor, iako možda neće stići prije našeg polaska.«

Dok su oni gledali, Julije razmota zemljovid na najfinijem
telećem pergamentu. Položio je olovne utege na kutove i ljudi
su ustali sa stolica da pogledaju zemlju koja se pred njima
otkrila.

»Izviđači su nam obilježili brda, gospodo. Područje se
zove Alsatia, tri stotine milja na sjever i zapad.«

»Ona graniči s helvetskom zemljom«, promrmlja Brut,
zamišljen nad zemljovidom što im ga je dao Morben. Bilo je to
tek malo bolje od niza obojenih područja, bez pojedinosti, ali
nitko od Rimljana u prostoriji nije vidio taj dio Galije i svi su
bili očarani.

»Ako ne pošaljemo Sveve natrag preko Rajne, Helvećani
neće doživjeti iduće ljeto«, odgovori Julije. »Poslije toga
Ariovist može baciti pogled dalje na jug do naše provincije.
Naša je dužnost uspostaviti Rajnu kao prirodnu granicu Galije.
Oduprijet ćemo se svakom pokušaju da se ta rijeka prijeđe, bez
obzira na to o komu je riječ. Bude li potrebno, premostit ću je i
predvoditi kaznene pohode duboko u njihovu zemlju. Taj
Ariovist je postao bahat, gospodo. Senat mu je predugo
dopuštao da radi što hoće.«

Nije se obazreo na to što se Marko Antonije trznuo na
njegove riječi.

»Sad prijeđimo na pripreme za pokret. Iako se mogu
nadati miru, mi moramo biti spremni za rat.«

27. POGLAVLJE

Nakon one velike jurnjave kad su morali presresti i

suzbiti Helvećane, legijskim je veteranima sređeniji marš
novom cestom bio je gotovo kao odmor. Iako su dani još bili
naporni zbog vrućine, počelo se javljati drveće već obojeno
tisućama preljeva crvene i smeđe boje. Vrane su uzlijetale iz
šuma dok su prolazili, oglašavajući se kreštavim upozorenjima.
Na pustim ravnicama legionarima je lako bilo zamišljati da su
oni jedini ljudi unutar tisuću milja.

Julije je zapovjedio da Deseta i extraordinarii budu na
čelu. Heduanski su jahači bili prepušteni brizi Domicija i
Oktavijana, i počinjali su se privikavati na disciplinu koju je
Julije zahtijevao od svojih saveznika. Premda je bio zahvalan
Morbenu za dodatne snage, jasno je istaknuo da se moraju
naučiti slušati zapovijedi i ustrojiti se na rimski način.
Konjanici su imali dosta posla s galskim jahačima koji su sve
dojednoga bili individualci, nenaviknuti ni na kakav oblik
organizirana juriša.

Veliki ratni strojevi pratili su povorku, čvrsto privezani na
kola u pokretu, ali stručna je posluga stalno bila u blizini. Svaka
teška balista imala je osobno ime urezano u krupne blokove
bukovine, i vojnici svake legije voljeli su upotrebljavati vlastitu
balistu, uvjereni da postižu veći i točniji domet nego drugi.
Skorpije su prije sastavljanja izgledale gotovo kao natovarena
hrpa greda i željeznih šipaka. Teška krila zahtijevala su trojicu
ljudi da ih namjeste poslije svakog hitca, ali izbačeno koplje
moglo je proburaziti konja i ubiti još jednog iza njega. Bila su

to vrijedna oružja i legionari koji bi im se približili često su
pružali ruke da dodirnu kovinu za sreću.

Šest se legija otegnulo duž deset milja ceste prema
helvetskoj ravnici, iako se ta dužina prepolovila kad je Julije
naredio da se oblikuje šira formacija na otvorenom zemljištu.
Prolazeći toliko blizu heduanske zemlje, nije se bojao napada
ali je bio bolno svjestan izložene kolone i dugačka niza opreme
i prtljage u njezinoj pratnji. Bilo je slabih karika u lancu do
provincije, ali na prvi znak opasnosti legije su se mogle
preustrojiti u široke zaštitne četvorine, neprobojne protiv svega
što je do tada vidio u Galiji. Julije je znao da ima ljudstvo i
zapovjedništvo kakvo mu je potrebno. Ako ne uspije, sramota
će pasti samo na njega.

Morben se odupro iskušenju da pođe s njima na
neprijatelja. Iako se jako kolebao, nijedan heduanski vođa nije
mogao toliko dugo ostati daleko od svoga naroda a da
samozvanci ne bi žurno zasjeli na njegovo mjesto. Julije se s
njim pozdravio na samom rubu rimske provincije, imajući iza
sebe dugačak niz blistavih legija koje su stajale napete kao
lovački hrtovi.

Morben je bacio oko preko mirnih redova koji su čekali
vojskovođu i zaklimao glavom videći njihovu disciplinu.
Njegovi bi se vojnici prije pokreta vrzmali naokolo bez cilja, pa
se snuždio i uplašio zbog usporedbe s Rimljanima. Kad mu je
Julije okrenuo leđa, Morben je izgovorio pitanje koje je
prevrtao u mislima otkad je vidio snagu vojne sile koja se šalje
na Ariovista.

»Tko čuva tvoju zemlju dok te nema?« doviknuo je.

Julije se okrenuo prema njemu, probadajući Gala crnim
očima. »Ti, Morbene. Ali neće biti potrebni čuvari.«

Morben je poprijeko pogledao rimskog vojskovođu u
uglačanom oklopu. »Ima mnogo plemena koja bi poželjala

iskoristiti tvoju odsutnost, prijatelju. Helvećani se mogu vratiti,
a Alobrozi bi ukrali sve što mogu ponijeti.«

Promatrao je kako Julije navlači kacigu s likom cijelog
lica preko glave, dok je zbog željeznih crta izgledao kao oživjeli
kip. Prsna mu je ploča zasjala od ulja a preplanule ruke bile su
snažne i pune ožiljaka što su se slagali poput kakva obrasca od
bijelih linija na tamnijoj koži.

»Oni znaju da ćemo se vratiti, Morbene«, reče Julije
smiješeći se ispod maske.

Nakon prve milje skinuo je željeznu kacigu, kad ga je

oblio znoj i počeo ga peći u očima zamućujući mu vid. Unatoč
najboljim namjerama, Aleksandrija nikada nije prepješačila
stotinu milja pod oklopom koliko god bio dobro oblikovan.

Kad bi prolazili kroz koje naselje, Julije je primao žito ili
meso kao danak. Nikada nije bilo dovoljno hrane da bi bio
potpuno zadovoljan, i stalno je dosađivao stražama koje je
ostavljao da održavaju dopremu namirnica od Morbena.
Pretvarajući noćne logore u putne postaje, polagao je temelje
prvim vezama sa sjeverom. Poslije će doći trajnije ceste i rimski
će trgovci dopirati sve dalje i dalje u dubinu zemlje, donoseći
sve što se može prodati. Bude li imao na raspolaganju dvije-tri
godine, znao je da će uz ceste imati utvrde i stražarnice s
posadama. Rimski će bezemljaši tada dolaziti da osnuju ratarska
imanja i započnu nov život, stvarajući bogatstva.

Bio je to Julijev opojni san, iako na tom prvom maršu
prema Ariovistu njegove legije nijednom nisu imale zalihe za
više od deset obroka, nalazeći se zapravo na rubu gladovanja, a
namirnice su bile važnije od svakog drugog čimbenika njihove
snage. Julije se osjećao kao da njegova vojska krvari dok je
izdavao zapovijedi mješovitim skupinama konjanika i

kopljanika da stalno osiguravaju prolaz za žilu kucavicu iza
kolone. Rastezao je opskrbnu vezu koliko god se usudio, ali
Galija je bila preširoka da bi se nit održala sve do Heduanaca, i
on se zaklinjao da će naći i druge saveznike kad se obračuna s
Ariovistom.

Ponekad se činilo da im sama zemlja stvara zapreke. Tlo
je bivalo pokriveno gustim busenima trave koji su se pomicali i
prevrtali pod nogama, dodatno usporavajući legije. Dan im je
tada bivao uspješan ako bi prevalili dvadeset milja od
prethodnog logora.

Kad su mu izviđači javili da neki jahači uhode legije,
Julije je s olakšanjem odbacio popise i račune. Isprva su viđali
tek malo više od sjena naoružanih ljudi, ali legije su postale
donekle napete kad se proširila vijest. Vojnici su svake noći s
dodatnom pozornosti podmazivali mačeve, i manje je bivalo
imena na stegovnom popisu. Naredio je da najbrži konjanici
pođu u potragu, ali oni su izgubili uhode u šumama i dolinama,
a jedan od najboljih konja slomio je nogu u punom galopu i
usmrtio jahača.

Julije je bio uvjeren da uhode dolaze od Ariovista, ali ipak
se iznenadio kad se jedan osamljeni jahač pojavio dok su legije
bila zastale radi podnevnog obroka. Čovjek je dokasao na konju
iz šumarka na strmoj granitnoj padini koja je ležala paralelno sa
smjerom njihova nepredovanja, izazvavši buru povika i
upozorenja. Na zvuke rogova extraordinarii su ostavili
netaknutu hranu i potrčali do konja, skačući u sedla.

»Čekajte!« zovnuo ih je Julije podignuvši ruku. »Pustite
ga neka nam priđe.«

Legije su se postrojile u redove u strašnoj tišini i svako se
oko usredotočilo na jahača koji im se približavao bez ikakva
znaka straha.

Stranac je sjahao kad je stigao do prvih redova Desete.
Brzo se obazreo oko sebe i zatim sam sebi kimnuo kad je vidio
Julija u sjajnom oklopu i mnoštvo zastava i konjanika oko
njega. Kad su im se oči susrele, Julije se borio da ne pokaže
nelagodu koju je osjetio. Mogao je čuti kako njegovi legionari
nervozno mrmljaju i dva-tri su vojnika prstima napravila
praznovjerne kretnje kao da se žele obraniti od jahačeve
nezemaljske pojave.

Nosio je kožni oklop preko grube tkanine, noge su mu
ispod koljena bile gole. Okrugle željezne pločice pokrivale su
mu ramena, od toga se činio još krupnijim. Bio je visok, iako je
Ciro bio viši nekoliko palaca, a pokraj Artorata bi izgledao kao
patuljak. Ali zbog njegova lica i lubanje Rimljani su se s
nelagodom zaglédali dok je kraj njih prolazio.

Nije sličio ni na jednu rasu ljudi što ih je Julije dotada
vidio, s tako izbočenom kosti iznad očiju te se činilo da viri iz
stalne sjene. Lubanja mu je bila cijela obrijana osim dugačka
repa kose na spoju s vratom koji se za njim njihao dok je
koračao, otežan tamnim metalnim ukrasom koji je bio upleten
po svoj dužini. Sama lubanja bila je teško izobličena pokazujući
na tjemenu dva valovita grebena.

»Razumiješ li što te pitam? Kako se zoveš i iz kojega si
plemena?«

Ratnik ga je promatrao bez odgovora i Julije se stresao,
odjednom svjestan da čovjeku mora biti poznat dojam koji
ostavlja. Doista, Ariovist ga je vjerojatno zbog toga razloga
izabrao.

»Ja sam Redulf iz plemenita Sveva. Naučio sam vaše riječi
kad se moj kralj borio za vas i doživotno dobio ime prijatelja«,
odgovori čovjek.

Bilo je čudnovato čuti latinski iz takva stvorenja nalik na
zloduha, ali Julije je s olakšanjem kimnuo jer nije morao ovisiti
o tumačima koje mu je poslao Morben.

»Ti onda dolaziš od Ariovista?« reče Julije.

»To sam kazao«, uzvrati čovjek.

Julije osjeti trn srdžbe. Čovjek je bio osoran kao i njegov
gospodar.

»Kaži onda što ti je rečeno, mladiću«, odgovori Julije.
»Neću trpjeti tvoje otezanje.«

Čovjek se ukočio na taj prijekor i Julije je vidio kako se
rumenilo polagano širi duž koščatih hrbata njegova čela. Nosi li
tu izobličenost od rođenja, ili je ona posljedica nekog čudnog
obreda među ljudima preko Rajne? Pokretom glave Julije dozva
glasnika i promrmlja mu da se Kabera dovede na čelo kolone.
Kad je glasnik hitro otišao, ratnik je progovorio povišenim
glasom da ga se daleko čuje.

»Kralj Ariovist sastat će se s tobom kod stijene koja je na
sjeveru poznata kao Ruka. Moram reći da neće dopustiti da te
prate tvoji vojnici pješaci. On će doći samo sa svojim
konjanicima, to isto dopustit će i tebi. To su njegovi uvjeti.«

»Gdje je ta stijena?« upita Julije, namrštivši se u mislima.

»Tri dana hoda na sjever. Kameni prsti su kao kruna na
njezinu vrhu. Prepoznat ćeš je. On će te ondje čekati.«

»A ako odlučim ne uzeti u obzir njegove uvjete?« reče
Julije.

Ratnik slegnu ramenima. »Onda neće biti ondje i smatrat
će da je izdan. Možeš očekivati rat s naše strane dok jedna od
vojska ne bude uništena.«

Njegovo cerenje dok je naokolo promatrao rimske časnike
savršeno je pokazivalo što misli o takvu ishodu. Redulf pogleda

Kaberu kad je polako stigao oslanjajući se na štap i glasnikovu
ruku. Stari je izlječitelj bio iznuren od tegobna puta, ali njegove
plave oči još su očarano gledale u ratnikovu neobičnu lubanju.

»Reci svojem gospodaru da ću se s njim sastati gdje kažeš,
Redulfe«, reče Julije. »Poštivat ću prijateljstvo koje mu je moj
grad udijelio i susrest ću se s njim u miru kod stijene koju si
imenovao. Sada pojuri natrag i kaži mu sve što si vidio i čuo.«

Redulfu su bljesnule oči nakon toga otpuštanja, ali
zadovoljio se još jednim cerenjem prema rimskim časnicima
prije nego što se oštrim koracima vratio svojem konju. Julije
vidje da je Brut doveo svoje konjaništvo da oblikuje širok
prolaz duž kojega je čovjek bio prisiljen jahati. On nije gledao
ni desno ni lijevo dok je prolazio između njihovih redova i brzo
se izgubio iz vida daleko na sjeveru.

Brut dokasa do Julija i sjaha.

»Tako mi Marsa, čudna neka spodoba«, reče Brut.
Primijetio je da su neki iz Desete pokraj njega prstima napravili
zaštitne kretnje protiv uroka. Namrštio se razmišljajući kako je
tek morao djelovati na praznovjernije ljude pod njegovim
zapovjedništvom.

»Kabera? Vidio si ga«, reče Julije. »Je li ona izobličenost
nastala pri rođenju?«

Kabera pogleda u daljinu za jahačem. »Nikada nisam
vidio tako pravilno izobličenje, kao da je namjerno načinjeno.
Ne znam, vojskovođo. Možda bih bio sigurniji kad bih ga
mogao pobliže ispitati. Razmislit ću o tome.«

»Pretpostavljam da taj Ariovist ne traži mir. Možda nas
želi poštedjeti nevolja koje nas čekaju budemo li imali posla s
njegovim ružnim ljudima?« upita Brut Julija.

»Još ne. Sada kad smo mu došli blizu, odjednom je
odlučio da se napokon sa mnom sastane. Rimske legije mogu

čudnovato utjecati na čovjekov duh«, odgovori Julije. Njegov je
smiješak iščeznuo kad je pomislio na ostatak kraljeve poruke.

»On hoće da povedem samo konjaništvo na mjesto
sastanka, Brute.«

»Što? Nadam se da si odbio. Neću te ostaviti u rukama
naših galskih jahača, Julije. Neću, dok sam živ. Ne smiješ mu
pružiti priliku da te ulovi u zamku, pa bio on prijatelj Rima ili
ne.« Brut se zapanjio zbog te pomisli, ali tada je Julije opet
progovorio.

»Rim nas gleda, Brute. Marko Antonije je imao pravo u
tom pogledu. Ariovistu moramo iskazati poštovanje.«

»Morben je rekao da njegov narod živi u sedlu«, odvrati
Brut. »Jesi li vidio kako je onaj ružni gad jahao? Ako su svi kao
on, nećeš valjda dopustiti da te ulove na otvorenom dok uza te
budu samo Heduanci i šaka naših konjanika.«

»Oh, ne bih rekao da će me uloviti«, reče Julije i lagan
smiješak poče se prikradati na njegovo lice. »Pozovi mi
Heduance, Brute.«

»Što se spremaš učiniti?« upita Brut začuđen zbog
iznenadne promjene u vojskovođinu ponašanju.

Julije se nasmiješi kao dječak. »Dat ću njihove konje
vojnicima Desete. Tri tisuće mojih veterana i extraordinarii
trebali bi biti dovoljni da mu podrežu krila, što kažeš?«

Pompej je završio obraćanje Senatu i upitao tko se javlja

za riječ prije glasovanja. Među tristo ljudi u Kuriji još je vladala
oštra napetost, ali se barem u njihovim govorima smanjila
prijetnja nasiljem, iako nije nestala s ulica. Na tu pomisao
Pompej pogleda prema mjestu gdje je sjedio Klodije, bik od
čovjeka obrijane glave koji se rodio takoreći na ulici i dospio

visoko samo zbog toga što je bio nemilosrdniji od svih svojih
suparnika. Kad je Kras čvrsto prigrabio trgovinu, Klodije se
trebao mirno povući, ali umjesto toga smanjio je gubitke i
kandidirao se za Senat. Pompej se stresao promatrajući njegove
surove i proste crte lica. Neke stvari koje je čuo sigurno su
preuveličane, rekao je sam sebi. Ako su istinite, to bi značilo da
postoji još jedan grad skriven ispod Rima, grad kojim Klodije
možda već vlada. Njegova se bikovska figura vidjela na svakoj
sjednici Senata, a kad bi u čemu naišao na protivljenje,
razbojničke su družine divljale gradom nestajući u labirintu
uličica čim bi na njih pošla stražarska legija. Klodije je bio
dovoljno lukav da javno optužuje te družine, podižući sa
zaprepaštenjem ruke svaki put kad bi se njihovo nasilje
podudarilo s nekom smetnjom na putu njegova častohleplja.

Kad se vratilo glasovanje za tribunske položaje, izmaknut
je jedan od stupova Klodijeve potpore u narodu. Nakon
sramotne pogrebne povorke prije dva mjeseca, Pompej je
poslušao Krasov savjet. Na njegovo zadovoljstvo, samo je jedan
od prijašnjih tribuna vraćen u Senat. Prevrtljiva javnost
glasovala je za neznanca koji je zauzeo drugi položaj, i premda
su mu se Pompejevi neprijatelji silno ulagivali, on još nije
pokazivao nikakvu pristranost. Bilo je čak moguće da Klodije
nije imao umiješane prste u izboru toga čovjeka, premda je
Pompej u to sumnjao. Čovjek se ipak nije razlikovao od obitelji
koje su ugrožavale njegove ciljeve, i Pompej je već svjedočio
jednom glasovanju kad su se čestiti ljudi okrenuli protiv njega
bez jasna razloga. Nisu ga čak ni gledali u oči dok su stajali uz
Klodija, i Pompej je jedva zatomio svoj gnjev naspram
trgovčeva hladnog trijumfa. Kao posljedica toga, na žito koje se
dijelilo građanima sad je odlazila jedna petina ukupnih gradskih
prihoda, i nove su tisuće ljudi svakog mjeseca zahtijevale to
pravo. Pompej je znao da je Klodije našao najokrutnije pristaše
među tim strvinarima bez korijena koji su se stalno slijevali u

grad. Nije mogao dokazati, ali mislio je da velik postotak toga
žita nikada ne dospije do najgladnijih usta, nego odlazi u onaj
mračniji Rim gdje Klodije i ljudi poput njega kupuju živote
jednako lako kao što prodaju žito.

Pompej dade Svetoniju znak da govori i sjede kad je mladi
Rimljanin ustao i pročistio grlo. Na Pompejevu se licu nije
vidjelo ništa od negodovanja, iako je mrzio čovjeka koji bi
očito slijedio svakog psa da dobije mrvice. Svetoniju je poraslo
samopouzdanje otkad ga je Klodije obasuo pohvalama i
sredstvima. Govorio je dovoljno dobro da zadrži pozornost
Senata, a njegova veza s Klodijem dala mu je posrednički
položaj u kojem je uživao.

»Senatori, tribuni«, počeo je Svetonije. »Ja nisam Cezarov
prijatelj, kao što mnogi od vas znaju.« Dopustio je sebi sitan
osmijeh nakon lagana smijuckanja u klupama. »Svi smo čuli za
njegovu pobjedu nad Helvećanima u Galiji, za veoma vrijednu
bitku zbog koje su građani klicali na tržnicama. Ipak, ne može
se zanemariti pitanje njegovih dugova. Imam ovdje procjene.«

Svetonije razmetljivo pogleda u papir, iako je napamet
znao brojke.

»Herminiju duguje malo manje od milijun sestercija.
Drugim vjerovnicima zajedno, još jedan milijun, plus dvjesta
tisuća. To nisu male svote, gospodo. Bez tih sredstava, ljudi koji
su ih dali u dobroj vjeri mogu pasti na prosjački štap. Oni imaju
pravo obratiti se nama kad Cezar ne pokazuje nikakva znaka ni
sklonosti da će se vratiti u grad. Zakonik Dvanaest ploča
potpuno je jasan u pogledu duga, i mi ne bismo smjeli
podupirati generala koji na taj način prezire statute. Potičem
Senat da zahtijeva njegov povratak da bi izravnao račune s
gradom. Ako to ne prođe, možda će nam Pompej zajamčiti da je
njegov pohod na Galiju stigao do kraja, tako da se oni koji

muku muče zbog spomenutih dugova mogu nadati namirenju u
dogovorenom roku. Ja ću glasovati da se Cezar opozove.«

Svetonije je sjeo i Pompej se spremao dati znak sljedećem
govorniku kad je vidio kako ustaje novi tribun.

»Imaš li ti što dodati, Polone?« reče Pompej nasmiješivši
se čovjeku.

»Samo to da mi ovo izgleda kao šiba kojim treba išibati
uspješna generala«, odgovori Polon. »Kako je razumijem tu
stvar, to su Cezarovi osobni dugovi, iako ih je upotrijebio da
opremi svoje vojnike. Kad se vrati u grad, neka njegovi
vjerovnici zatraže svote, pa ako ih ne može platiti, slijede stroge
kazne. Do tada ne vidim nikakva načina da Senat zatraži njegov
povratak da bi pao u šake okorjelih lihvara.«

Iz redova senatora podignuo se žamor odobravanja a
Pompej je zatomio smiješak. Velik broj njih imao je dugova, i
Svetonije bi morao biti genij da bi ih nagnao da opozovu
generala kako bi udovoljio navaljivanju pokvarenih ljudi kakav
je Herminije. Pompeju je bilo drago što je Polon govorio protiv
glasovanja. Možda ipak nije na Klodijevu platnom popisu.
Pompej se susrete s tribunovim pogledom i nakloni mu se dok
je ustajao sljedeći govornik, jedva slušajući o čemu govori neki
nevažni sin plemstva.

Pompej je znao da su njegovo ukidanje i ponovno
uspostavljanje glasovanja za tribune mnogi opisivali kao
majstorski potez. Naročito su stariji članovi od njega očekivali
vodstvo i snagu da bi se oduprli novim protivnicima u igri.
Mnogi su mu privatno dolazili, ali u Senatu su bili slabi zbog
straha. Nije ih bilo mnogo koji bi riskirali neprijateljstvo ljudi
poput Klodija. Čak je i Pompeja oblijevao hladan znoj kad bi
samo pomislio da Klodije može jednog dana postati konzulom.

Dok je mladi senator jednolično govorio, Pompejev se
pogled prebacio na još jednog novajliju, na Tita Milona. Kao

Klodije prije njega, i on je došao u Senat kad su propali njegovi
trgovački pothvati. Možda zbog toga zajedničkog podrijetla,
činilo se da jako zaziru jedan od drugoga. Milon je bio rumena
lica i debeo, dok je Klodije bio trijezan. Obojica su znala biti
prostija od najgore uličarke. Pompej se pitao bi li se dali
nahuckati jedan protiv drugoga. To bi bilo elegantno rješenje
problema.

Glasovanje je brzo provedeno i barem jedanput Pompejevi
se pristaše nisu kolebali. Klodije nije govorio i Pompej je znao
da podnosi Svetonija ne dajući mu punu potporu. Te noći neće
biti iznenadnih vijesti o divljanju razbojničkih družina na
tržnicama. Klodije ulovi Pompejev zamišljeni pogled na sebi i
kimnu mu krupnom glavom kao sebi ravnu čovjeku. Pompej
mu uzvrati jednakom kretnjom iz navike, iako su mu kroz misli
vrvjele najružnije glasine. Govorilo se da je Klodije unajmio
tjelohranitelje koji se služe silovanjem kao usputnim sredstvom
uvjeravanja kad se bave naručenim poslom. To je bila tek jedna
od mnogih priča što su kružile oko toga čovjeka poput muha.
Pompej je škripnuo zubima videći tajno likovanje u Klodijevim
očima. U tom je času zavidio Juliju u Galiji. Unatoč svim
teškoćama pohoda, njegove će bitke biti jednostavnije i čistije
od onih koje su čekale Pompeja.

28. POGLAVLJE

Brut se derao izdajući srdite zapovijedi svojim vojnicima

dok su kasali na galskim konjima prema dalekoj masi konjanika
u podnožju krševite stijene zvane Ruka. Mogao je razumjeti
Julijevu želju da uza se ima veterane Desete legije, ali oni su
jahali kao neposlušna djeca. Čim bi prešli u malo brži korak,
konji su se počinjali sudarati, a zbog najmanje neravnine na tlu
zajapureni su vojnici padali s konja i podnosili poniženja
morajući trčati uz njih dok se ne bi uspjeli vratiti u sedlo.

Kao da to nije bilo dovoljno, Brut je bio bijesan što je
Marko Antonije dobio nadzor nad legijama što su ostale iza
njih. Mogao je prihvatiti činjenicu da Julije hoće njega i
Oktavijana kao zapovjednike konjaništva, ali Marko Antonije
nije zavrijedio pravo da bude Julijevim zamjenikom. Bio je
strahovito srdit dok je okretao konja da odgovori na gužvu koja
se stvorila iza njega.

»Pritegnite uzde, tako vam Marsa, ili ću dati da vas
bičuju!« viknuo je na nesretnu skupinu uzvrpoljenih oklopnika
iz trećega reda. Pod svojom teškom opremom sjedili su na
konjima kao vreće žita i Brut je zakolutao očima kad se jedan
od njih previše nagnuo naprijed i bučno nestao iz vida pod
nogama svoga niskog konja.

Na taj se način ne smiju približiti mogućoj bitci. Deseta je
bila naviknuta na ritam pješaka, a znojni ljudi što su psovali oko
njega nisu pokazivali nimalo uobičajene mirnoće.

Oktavijan je protrčao mimo njega služeći se snažnim
konjem da poravna kolebljiv niz niskih galskih konja. Dva su