imalo nikakve veze sa Zalivom Svinja.
- Šta?
- Tvoj je otac, Sevidže, bio zadužen za agencijine
pokušaje da ubije Kastra. Pokušavao je i pokušavao. Svaki
plan bi se izjalovio. Međutim, Kastro je saznao čime se
agencija zanima. Upozorio je Sjedinjene Države da ga
ostave na miru. Ali tvoj je otac, i pored naređenja, nastavio s
pokušajima. A onda je Kastro zaklјučio da je bilo dosta i
sredio da predsednik Kenedi bude ubijen u Dalasu. Tvoj se
otac ubio zbog tuge, jer je bio odgovoran za Kenedijevu
smrt.
- Oh, Isuse - Sevidža izdade snaga. Otrombolјio se i pao
nauznak. Rejčel ga je jedva zadržala.
- Rekao sam ti da ti se neće dopasti - reče Hejli. - Ali to
je istina i ja očekujem da ispuniš svoj deo pogodbe.
- Obećao sam. - Sevidž je jedva govorio. - Izići ćeš
odavde.
- Zbog tog delića tvoje prošlosti bio si idealan kandidat
za ubicu koji neće uspeti da ubije Širaia. Kakav otac, takav
sin. Širai ne samo da je mogao da uplete Sjedinjene Države
u pokušaj svog ubistva, već je taj pokušaj mogao da poveže
sa Kenedijevim ubistvom i pokušajima Sjedinjenih Država da
ubije Kastra. Širai bi izvukao prlјav veš prošlosti i ubedio
svoju naciju da nas nazove gomilom ubica. Oh, bio si
savršen, Sevidže, trebalo je samo izbrisati izvesne važne
delove tvog sećanja, kako ne bi znao da radiš za CIA-u, i
zatim ubaciti grozni košmar koji te je nagnao da uđeš u trag
Širaiu.
- Šta je sa Akirom? - Sevidž tužno uzdahnu. - Kako se
on uklapao u sve to?
- Širaiu je bilo potrebno da kompromituje japanski
establišment isto kao i američki. Zašto ne bi upotrebio
operativca japanske službe bezbednosti koji je takođe
izuzetna zaštita kamuflaža? Ako vas dvojica budete mislili
jedan za drugoga da ste mrtvi i ako obojica otkrijete da
niste, i jedan i drugi ćete, nema sumnje, poželeti da saznate
šta je to izazvalo vašu noćnu moru. Izvesni izbori mogli su
se predvideti... da ćete otići do planinskog utočišta
Medfordski klanac i otkriti da ne postoji, da ćete otići u
bolnicu u Harisburgu i otkriti da nikada niste bili tamo. I tako
dalje. Ali čim je Širai povukao potez, i vest o tome bila
objavljena, na televiziji, u novinama, znali smo da ćete
prepoznati principala koga ste videli da je bio presečen
napola, i pohitati k njemu da otkrijete šta on zna o vašoj
noćnoj mori.
- Ali neke stvari niste mogli predvideti - reče Sevidž. -
Moju odluku da pođem u Virdžiniju da porazgovaram sa
Mekom.
- Tačno. Pošto si bio uslovljen... uzgred budi rečeno to
se dogodilo u Japanu, na Širaievom imanju... pre no što vam
je stavljen gips na ruke i noge, bio vam je u krunice na
zubima ugrađen lokalni transmiter. Mesto je odabrano stoga
što ste i ti i Akira, kao većina ljudi, već imali krunice. Na
rendgenskim snimcima, zamenjene krunice ne bi privukle
ničiju pažnju. Zahvaljujući njima, Širaievi ljudi su znali...
mogli su svuda da vas prate. Za slučaj da se ukaže potreba
da vas preusmere.
- Ali to što sam otišao da vidim Meka u Kaliforniji nije
bio pravi smer.
- Tako je - priznade Hejli. - Širaievi ljudi su se uplašili da
će ti Mek reči suviše toga i izbrisati tvoje uslovljavanje.
Morali su da ga ubiju.
- I pokušaju da ugrabe Rejčel, jer smo se zahvaljujući
njoj Akira i ja ponovo sreli, ali posle toga ona više nije
spadala u plan.
- Na nesreću to je tačno.
- Šta je sa muškarcem i ženom za koje sam mislio da su
mi roditelji?
- Onima iz Baltimora? - upila Hejli. - Friziranje podataka.
Unošenje daljnje zbrke. Širaieva namera bila je, a došla je od
otpadničke grupe u agenciji koja se koristila Širaievim
poručnikom, da te u toj meri zbune, da kada ugledaš Širaia
na televiziji ili u novinama, odmah pojuriš da se vidiš s njim.
Razume se, alternativni plan bio je da ugrabe Akiru i tebe,
drogiraju vas, odvedu na Širaeievo imanje i ubiju dok
Širaievi ljudi budu žrtvovali živote zarad ambicija svoga
vode. Ne zaboravi, taj plan je bio dobar zbog svoje
jednostavnosti. - Hejli slegnu ramenima. - Ali ne bi bio
ubedljiv... jer ste ti i Akira morali ostaviti za sobom trag. U
Grčkoj. Južnoj Francuskoj. Americi. A ponajpre, u Japanu.
Morali ste ostaviti dokaze... pečate na lažnim pasošima koje
ste imali pri sebi, a da ne pominjem razguvore koje ste vodili
sa taksi vozačima, hotelskim službenicima i službenicima na
pasoškoj kontroli... to je pokazivalo va5u rešenost da
stignete do Širaia,
- A Grejamova smrt? - Sevidž zadrhta.
- Agencija nema s tim ništa. Pošto je Grejam sredio da
se ti i Akira zajedno nađete na Papadropulosovom imanju,
Piraievi ljudi su zakijučili da je on postao nepotreban teret.
Ubili su ga, pokušavši da to prikažu kao samoubistvo.
- Ali Grejam je znao Sta radi kada je Akiru i mene
poslao na Mikonos. Znači bio je odan agenciji. A ne nama.
- Sevidže postavljaš suviše pitanja. Ne kopaj suviše
duboko. Bio ti je prijatelj. Da. Ali bio je i profesionalac.
Slušao je svoje gospodare. Zaišto bi inače putovao tamo
amo iz Merilenda za Masačusets da se brine o tebi i Akiri
kako biste što pre ozdravili? Voleo te je, Sevidžu. A voleo je i
Akiru. Ali više je voleo svoju profesiju... ne zaštitu, već
špijunažu.
Sevidžu je bilo muka pa se oslonio o Rejčel, osetivši
njenu prijatnu toplinu. - U pravu si. Postavlјam suviše
pitanja. - Uprkos mnogim bolnim povredama, uspeo je da se
uspravi. - Ipak moram ti postaviti još jedno pitanje.
- Postavi. Imaš na to pravo. Pogodili smo se. Ali kada
odgovorim, odlazim odavde.
- U redu - reče Sevidž. S mukom je ustao. Rejčel...
Rejčel na koju se uvek mogao osloniti... mu je pomogla.
Ljulјajući se, dok ga je Rejčel pridržavala, Sevidž se zagleda
u Hej lija. - Dobro, evo moga pitanja. Tamo u svetilištu Meiđi,
da li si pokušavao da me zaustaviš ili da me poteraš napred?
- Do đavola, čoveče, hteo sam da te zaustavim. Plan je
izmakao kontroli.
- A kombi, je li bio tvoj?
- Rekao si jedno pitanje.
- Prokletstvo, odgovori mi!
- Da, bio je naš.
- Ko je ubio vozača?
- Širaievi lјudi. Transmiter u tvojoj krunici. Mogli su da
te slede. I nisu želeli da te mi zaustavimo!
- A šta je sa...?
- To su dva dodatna pitanja - reče Hejli. - Nemoj mireći
da ćeš prekršiti naš dogovor?
- Još malo pa sam gotov - Sevidž pokleknu. Rejčel ga je
zadržala. - Šta je sa...? Ko je napao Akirinu kuću i pokušao
da nas ubije? Ko je naredio...?
-To ni ja ne znam.
- Nije tačno - reče Sevidž. Jer ja znam. Ti si naredio
ubicama da nas izbace iz igre! Jer je plan izmakaokontroli1 Jer si
otkrio šta su nameračile da urade guzice iz te otpadničke
grupe! Osetio si da se to mora zaustaviti! I tako si rešio da
nas eliminišeš! A kada to nije uspelo, sledio si nas do
svetilišta Meiđi kako bi pokušao tamo da nas ubiješ! Ti si moj
neprijatelј, isto kao i one seronje! Razlika je samo u tome,
što sam ti nekada očigledno verovao! Izgleda da si mi bio
prijatelј!
- Hej, Sevidže, posao i prijatelјstvo... koliko god želeo...
ponekad...
Bes je zatomio slabost. Bes je zatomio bol. Uloživši svu
raspoloživu snagu, Sevidž je zdravom šakom... tako mu je
prijalo... opalio Hejlija po licu.
Zubi šklјocnuše. Razbio mu je nos. Potekla je krv.
Hejli polete unazad, zajaukavši, prućivši se.
- Trebalo je... Sevidž ga zgrabi, i povuče uvis. - Da te
ubijem.
- Ðiri - promrmlјa Hejli kroz naduvene usne i slomlјene
zube. - Dao si...
- Reč - reče Taro i ustade. - Isto kao i ja. Formalna
usluga. Večna obaveza. - Taro zadrža Sevidžovu šaku s
nožem. - Izvrši. Ili si potpuno bezvredan. Nemaš časti.
Drhteći, kipteći od besa, jecajući, Sevidž postepeno
spusti nož. - Nešto mora da znači nešto. Gubi se odavde!
Smesta! - reče on Hejliju. - Pre nego što se predomislim.
Zbog tebe je moj prijatelј mrtav, ti...!
Hejli potrča, držeći se za ranjeno lice, trgnuvši pokretna
vrata u stranu, nestavši; koraci su mu se polako gubili.
- Postupio si kako treba - reče Taro.
- Zašto se onda osećam tako grozno?
- Jer bi mogao da krene za tobom.
- Samo neka izvoli - reče Sevidž. - Bolјi sam.
- Za jednog gaiđina, ti si plemenit čovek.
- A šta je sa vama? - Sevidž se okrenu. - Nas dvojica još
nismo završili. Odbijam da verujem da niste znali...
- Da Akira pripada japanskoj obaveštajnoj službi? -
Starac klimnu. - To je tačno.
- I znali ste šta Širai pokušava da uradi! Znali ste da je
trebalo da Akira i ja umremo!
- Za Japan.
- Ðiri - reče Sevidž. - Hvala Bogu što postoji điri. To sveto
obećanje koje sam vam dao. Ako ste dozvolili tom kopiletu
da ode, kunem se da ću doveka biti vaš dužnik. Inače...
- Pokušaćeš da me ubiješ? - Taro se zakikota.
- Da. - Peneći od besa, Sevidž nadvlada svoju slabost,
pritisnu živac koji parališe telo na Tarovom vratu i prisloni
vrh noža u Tarovu venu na grlu. - Vaš je problem što ste
arogantni. Čak i gaiđin može biti...
- Vredan protivnik. Sevidž-sane, zaslužili ste moje
poštovanje.
- A vašu reč da neće biti uzajamnog optuživanja? Ðiri?
- Da. - Tarovo lice postade još izboranije. - Ðiri.
Prijatelјstvo. Odanost. Obaveza. U šta još čovek treba da
veruje?
- U lјubav. - Sevidž spusti nož. - Šta ste učinili sa
Akirinim telom?
- Bilo je kremirano. Urna sa njegovim pepelom nalazi se
u mojoj sobi. Ali japanska obaveštajna služba ne sme
saznati za njegovu smrt. Istraga bi bila pogubna. Za sve nas.
- Mogu li ga dobiti? - upita Sevidž.
- Akirin pepeo?
- Da. Ako ova sahrana mora ostati tajna, Eko i ja znamo
šta ćemo s njim.
Taro ga je posmatrao.
A zatim se naklonio.
DAN MRTVIH
Pre no što je Akira doveo Sevidža i Rejčel u Japan
pokušao je da ih donekle uputi u složenosti njegove nacije
koja vodi poreklo od bogova, pa je pomenuo i jedan letnji
obred poznat kao Praznik lampiona ili drugačije nazvan Dan
mrtvih. Tokom tri dana, pored kađenja tamjanom, molitvi i
pogrebnih obreda, tradicionalni Japanci se pridržavaju Šinto
običaja iskazivanja počasti... čak bi se moglo reči
poštovanja... mrtvih.
Sevidž je odlučio da se drži običaja, iako je bila jesen, a
ne leto. Smatrao je da Akira neće imati ništa protiv. Posle tri
dana krajnje savesnog pridržavanja, on i Rejčel su se zagrlili
u vrtu iza Akirine kuće.
Oko njih je bila noć.
Samo se sa njihovih lica odbijao sjaj.
Jer Sevidž je spustio lampion u ribnjak u vrtu. Celo
popodne je isušivao ribnjak i čistio ga od krvi ubice koja ga
je obojila. Napunio je ribnjak i ponovo ga ispraznio.
I ponovo ga napunio.
I ponovo ga ispraznio.
I ponovo ga je očistio, odlučivši da spere s njega svu
lјagu koja ga je okužila.
Konačno je bio zadovolјan što će obred moći da obavi
kako treba. Upalio je šibicu i prineo je lampionu od hartije.
- Oh, Bože, kako mi samo nedostaje - reče Sevidž.
Plamenovi su se odbijali od njihovih lica.
- Da - reče Rejčel. I meni.
- Imao je tako tužne oči.
- Jer je pripadao jednom drugom vremenu.
- ”Crni brodovi” Komodora Perija - reče Sevidž. - Akira
je bio samuraj. Pripadao je vremenu pre no što su samuraji
postali otpadnici. Pre nego što je Amerika podmitila Akirinu
naciju. Znaš -... okrenuo se prema Rejčel i polјubio je... - pre
nego što je umro, nazvao me...
Sevidž se zagrcnuo od navale osećanja. Borio se sa
suzama.
- Nazvao me... oh Isuse...
Rejčel ga zagrli. - Reci mi.
- Svojim prijatelјem.
- I bio ti je prijatelј - potvrdi Rejčel.
- Shvataš li koliki je napor uložio, koliku žrtvu je podneo
da bi to izgovorio? Celog života mrzeo je Amerikance. Zbog
Hirošime, Nagasakija. Zaliva Jokohama. Perijevih ”crnih
brodova”. Akira je pripadao jednom drugom veku. Vremenu
kada je Japan bio čist.
- Uvek je on bio čist - dodade Rejčel. - I uvek će biti. Jer
ako je Akira... ako je on tipičan... ovo je velika nacija. Jer
razume čast.
- Ali on je mrtav.
- Zbog časti.
Sevidž ju je polјubio dok su se plamenovi zapalјenog
lampiona dizali sve više. - Pitam se...
- Šta?
- Amerika. Naš građanski rat. Još pre rata stvorili smo
mit o Jugu. Veličanstvena zdanja. Dostojanstven način
života.
- Osim što su držali robove - primeti Rejčel.
- Upravo na to i mislim - reče Sevidž. Mit. Ponekad, za
neke lјude, mit prikriva ono što je ružno i sam postaje
stvarnost.
- Poput dezinformacije?
- Poput sećanja. Ali sećanje je laž. Isuse, povrh svega
još sam i to naučio. Važno je samo sada.
Lampion se rasplamsao.
- Ne lјubav? Ne budućnost? - upita Rejčel.
- Nadam se.
- Ali ne i prošlost?
- Akira bi mrzeo prošlost - reče Sevidž. - Tokugava
Šogunat. Iz svega što sam saznao, bio je fašizoidan. Tiranski
sistem kontrole, šogun prema daimiu ovaj samuraju... Akira bi
očajnički čeznuo za sadašnjošću.
- A za čim ti čezneš? - upita Rejčel.
- Za tobom.
Lampion je dostigao najjači plam. Tužno su zatim
plamenovi počeli da gasnu.
- U Grčkoj, pošto smo te spasli - poče Sevidž - zapitao
sam Akiru možemo li biti prijatelјi... Odbio je.
- Zbog svog porekla. Bio je uslovlјen. A ti si...
- Gaiđin.
- Ali ti ga voliš - reče Rejčel.
- Da.
- Da li treba da budem lјubomorna?
- Ne - odvrati Sevidž. - Naša je lјubav bila drugačija.
- Mogu li ti je ja nadoknaditi?
- Ne. - Sevidž se ispravi. - Ti si jedinstvena. Uvek ću te
obožavati.
- Uvek?
- Znam šta želiš da kažeš.
- Nemoj pretpostavlјati - Rejčel se namršti.
- ”Abraham je verovao zato što je to apsurdno.”
Sada se Rejčel osmehnula. - Znao si.
- I šta ćemo sada? - upita Sevidž. - Hejli to nije doduše
priznao, ali i tvoj muž je bio deo ovoga.
- Šta? - Rejčel je prebledela.
- Da - potvrdi Sevidž. - I Akira i ja. Obojica smo poslati
na Mikonos. Poslati da bi se sreli tokom tvog izbavlјenja.
Japan Japanu. To je u redu. Ali Japanu je potrebna nafta. A to
podrazumeva brodove. Mislim da je tvoj muž sklopio
sporazum u kome im je garantovao te brodove. Zato smo
Akira i ja poslati na Mikonos. Imanje tvoga muža bilo je
pogodno jer je on bio deo zavere.
- Znači li to da me je tukao i silovao iz političkih
razloga?
- Na osnovu onoga što sam saznao, mislim da je to
radio...
- Oh - izusti Rejčel i stegnu ga.
- Jer mu se to dopadalo. Dodatni bonus na uspešno
skloplјen posao.
- I...?
- Mislim... - reče Sevidž.
- Šta?
- Možda ću morati da ga ubijem. Inače - zastade Sevidž
- nastaviće da nas progoni.
Rejčel besno odmahnu glavom.
- Šta? - upita Sevidž.
- Nema više ubijanja. Bilo ga je i previše! Preko previše!
- On je veoma ponosan čovek.
- I mi smo - odvrati Rejčel.
- Šta onda?
- Pomenuo si plažu blizu Kankuna.
- Gde bih voleo da...
- Vodiš lјubav sa mnom?
- U stvari, želeo bih to odmah.
- Uprkos bolu? - upita ona.
- Zbog njega. U sećanje na... u znak da slavimo... život.
To je sve što imamo. Ne prošlost, ne budućnost. Otkrio sam
da je moja prošlost, laž. Ali ta laž mi se više dopada od
istine. A budućnost...?
- Vera.
- To je apsurdno.
- Dopada mi se.
- A meni se ti dopadaš - reče Sevidž.
Lampion zgasnu, natopila ga je voda.
- Sećaću te se, Akira, tvog kamia u vetru i na kiši
izgovori Sevidž.
Okrenuli su se i videli Eko, naklonila se.
I Rejčel i Sevidž se nakloniše.
Zatim se okrenuše prema pažlјivo izgrabulјanom i
raspoređenom pesku Zen budističkog vrta, na čije
sređivanje je Akirin otac utrošio godine, a koji je Akira
nastavio da sređuje težeći savršenstvu posle očeve smrti.
Nijedan od njih dvojice nije uspeo da završi taj posao
koji ih je opsedao.
Ali dok je Sevidž prelazio pogledom preko brižnog
ustrojstva kojem je on pokušao da povrati prvobitni oblik
pošto su ga ubice pokvarile, melanholično se osmehnuo,
osetivši da su mu oči tužne kao i Akirine.
Jer Akirin pepeo bio je tu.
Pomešan sa peskom.
Sjedinjen sa prirodom
- Znam... siguran sam - reče Sevidž - da je našao mir.
- A šta je sa nama? - upita Rejčel.
- Hoćeš li?
- Šta?
- Hoćeš li se udati za mene?
- Pobogu, Sevidže, pa već sam udata i to me kopile
progoni.
- Imaj u mene poverenja. Nije nam neophodna pravna
ceremonija. Dovolјna je i privatna. Ti i ja.
- Sada?
- Smesta. - Polјubio ju je. - Obećavam da ću te voleti,
poštovati i brinuti o tebi.
- Zvuči divno.
- A sada konačno obećanje. - Ponovo ju je polјubio.
- A to je?
- Da ću te štititi.
Kraj