Stephen King-Gole kosti

Stephen King
Gole kosti

Ova knjiga je za Arthur a i Joyce Greene
Ja sam tvoje strašilo

Eto, to sam ja i ovdje sam da učinim što god mi se da...
- K. C. and the Sunshine Band

1

Sadržaj
Uvod
Magla
Ovdje su tigrovi
Majmun
Kam se digao
Prečica gospođe Todd
Jaunt
Gaža na vjenčanju
Paranoik: čarolija
Splav
Božanski obrađivač teksta
Čovjek koji se nije htio rukovati
Plažosvijet
Lik kosca
Nona
Za Owena
Tip koji preživljava
Kamion strica Otta
Veliki kotači: priča o praoničkoj igri(Mljekar br. 2)
Jutarnje dostave (Mljekar br. 1)
Baka
Balada o fleksibilnom metku
Hvat
Bilješke

2

Uvod

Čekaj - samo malo.
Hoću razgovarati s tobom... a onda ću te poljubiti.

Čekaj...

1.
Evo još nekoliko kratkih priča, ako ih želite. One pokrivaju
dugo razdoblje moga života. Ona najstarija, "Lik kosca", napisana je
kad mi je bilo osamnaest godina, onog ljeta kad sam krenuo na
fakultet. Ideja za nju došla mi je, zapravo, dok sam bio u stražnjem
dvorištu naše kuće u West Durhamu, u državi Maine, igrajući
košarku sa svojim bratom, i sad kad sam je opet pročitao malo sam
zažalio za tim starim vremenima. Najnovija priča, "Balada o
fleksibilnom metku", dovršena je u studenom 1983. To je razdoblje
od sedamnaest godina, i ne predstavlja tako puno, valjda, ako se
usporedi s tako dugačkim i bogatim karijerama kao što su ih imali
pisci od Grahama Greenea, Somerseta Maughama, Marka Twaina,
do Eudore Weltty, ali ipak je to više vremena nego što ga je imao
Stephen Crane, i otprilike isto onoliko koliko je trajala karijera H. P.
Lovecrafta.
Prije godinu-dvije, jedan me prijatelj upitao zašto se još uvijek
gnjavim s time. Moji romani, istakao je, zarađuju mi dobru lovu, dok
su kratke priče zapravo čisti gubitak.
"Kako to misliš?" upitao sam.
Pokazao je na tadašnji broj Playboya, koji je i pokrenuo cijelu
raspravu. U njemu su mi objavili priču ("Božanski obrađivač teksta",
koju ćete također pronaći negdje ovdje) i koju sam mu pokazao s
nečim što sam smatrao opravdanim ponosom.
"Pa, pokazat ću ti", rekao je, "ako ti ne smeta da mi kažeš
koliko si dobio za tu priču."
"Može", rekao sam ja. "Dobio sam dvije tisuće dolara. To baš
nije kikiriki, Wyatte."

3

(Ime mu zapravo nije Wyatt, ali ne želim ga staviti u neugodnu
situaciju, ako me kužite.)

"Ne, nisi dobio dvije tisuće", reče Wyatt.
"Nisam? Virio si mi u štednu knjižicu?"
"Nisam. Ali znam da si dobio tisuću i osamsto, jer tvoj agent
dobiva deset posto."
"I te kako dobiva", rekao sam. "I zaslužuje to. Ubacio me u
Playboy. Oduvijek sam htio imati priču u Playboyu. Pa sam dobio
soma i osamsto umjesto dva soma, pa što."
"Ne, dobio si 1710$."
"Molim? "
"Pa, zar mi nisi rekao da tvoj poslovni upravitelj dobiva pet
posto od neto prihoda?"
"Da, dobro - soma i osamsto manje devedeset dolara. Još
uvijek mislim da 1710 $ nije loše za-"
"Samo nije", nastavio je sadist. "Zapravo si dobio samo
bijednih 855$."
"Molim? "
"Hoćeš mi reći da ne upadaš u porezni razred od pedeset posto,
Stevice?"
Šutio sam. Znao je da sam u tome poreznom razredu.
"A", dodao je blago, "zapravo si dobio samo nekakvih 769,50
$, jel' da?"
Nevoljko sam kimnuo. Maine ima porez na dohodak koji u
mome poreznom razredu državnom porezu dodaje prirez od deset
posto. Deset posto od 855$ je 85,50 $.
"Koliko ti je trebalo da napišeš tu priču?" ustrajao je Wyatt.
"Oko tjedan dana", rekao sam neiskreno. Zapravo je bilo bliže
dva tjedna, uz par dodatnih obrada, ali nisam imao namjere priznati
to Wyattu.
"Dakle, tog tjedna si zaradio 769,50 $", reče on. "Znaš li koliko
vodoinstalater u New Yorku zarađuje na tjedan, Stevice?"
"Ne", rekao sam. Mrzim ljude koji me zovu Stevica. "A ne
znaš ni ti."

4

"Jasno da znam", reče on. "Oko 769,50 $, kad odbiješ porez.
Dakle, koliko ja vidim, ovo tvoje je čisti gubitak." Nasmijao se kao
sam vrag i pitao me imam li još piva u frižideru. Rekao sam da
nemam.

Svome dragom prijatelju Wyattu poslat ću primjerak ove
knjige, s malim popratnim pisamcem. U pisamcu će pisati: Neću ti
reći koliko sam dobio za ovu knjigu, Wyatte, ali reći ću ti ovo:
ukupno sam na "Božjem obrađivaču teksta" do sad - neto - zaradio
nešto malo više od dvije tisuće i tristo dolara, i to ne računajući onih
769,50 $ oko kojih smo se natezali u mojoj kući na jezeru. Potpisat
ću pisamce Stevica, i dodat ću P. S.: Zapravo je bilo još piva u
frižideru, i ja sam ga sam popio nakon što si ti otišao. To će mu
pokazati.

2.
Samo što se ne radi o novcu. Priznajem da sam se oduševio što
sam dobio 2000 $ za "Božji obrađivač teksta", ali isto sam se tako
oduševio što sam dobio 40 $ za "Lik kosca" kad je objavljen u
časopisu Startling Mystery Stories, ili kad sam dobio dvanaest
autorskih primjeraka kad je priča "Ovdje su tigrovi" objavljena u
Ubrisu, studentskom književnom časopisu Sveučilišta Maine. (Ja
sam dobroćudan po prirodi, i oduvijek sam pretpostavljao da je Ubris
samo koknijevsko pisanje za Hubris*.)
* Hubris: gužva, galama. "Koknijevsko pisanje" odnosi se na
londonski izgovor, koji najčešće izostavlja glas "h". nap. prev.
Mislim, novac vas veseli; nećemo sad odlaziti u totalnu
fantastiku (baine još). Kad sam počeo više-manje redovno
objavljivati kratke priče u muškim časopisima kao što su Cavalier,
Dude ili Adam, bilo mi je dvadeset i pet godina, a mojoj ženi
dvadeset i tri. Imalo smo jedno dijete, a drugo je bilo na putu. Radio
sam pedeset-šezdeset sati tjedno u praonici, i zarađivao 1,75 $ na sat.
Budžet nije baš prava riječ za ono što smo mi imali od kućnog
proračuna; prije se radilo o modoficiranoj verziji batanskog
posmrtnog marša. Čekovi za te priče (po objavljivanju, nikad po

5

prihvaćanju) uvijek kao da su stizali taman na vrijeme da kupimo
antibiotik za djetetovu infekciju uha, ili da zadržimo telefon u stanu i
produžimo si rekord za još mjesec dana. Novac je, budimo iskreni,
jako praktična i jako zanosna stvar. Kao što Lily Cavenaugh kaže u
Talismanu (a tu je repliku smislio Peter Straub, ne ja): "Ne možeš biti
previše mršav ili previše bogat." Ako u to ne vjerujete, nikad niste
bili stvarno debeli ni stvarno siromašni.

Svejedno, ne bavite se ovime zbog novca, ili ste idiot. Ne
razmišljate o profitu, ili ste idiot. Ne razmišljate o stvarima kao što
su zarada na sat, zarada na godinu, čak ni zarada u cijelom životu, ili
ste idiot. Na kraju se time ne bavite čak ni iz ljubavi, premda bi bilo
lijepo tako razmišljati. Bavite se time jer bi ne baviti se time bilo
samoubojstvo. I premda je to gadno, ima pozitivnih strana koje nikad
ne bih mogao objasniti Wyattu, jer on naprosto nije takva osoba.

Uzmimo za primjer "Božji obrađivač teksta". Nije to najbolja
pripovijest koju sam ikad napisao; neće nikad osvojiti nikakvu
nagradu. Ali nije ni loša. Nekako je zabavna. Ja sam svoj prvi
obrađivač teksta nabavio samo mjesec dana ranije (radilo se o
velikom Wangu, i sve pametne komentare zadržite za sebe, u redu?) i
još sam istraživao što sve može i ne može učiniti. Osobito su me
fascinirali gumbi UMETN1 i IZBRIŠI, koji su gotovo istrijebili
križanja i ubacivanja.

Jednog dana zaradio sam neki gadan virus. Dovraga, svakome
se to može dogoditi. Sve u meni što nije bilo zabijeno čavlima
izletjelo je s jednog ili s drugog kraja, uglavnom brzinom zvuka ili tu
negdje. Do večeri mi je bilo zbilja jako loše - zimica, groznica,
zglobovi puni staklene vune. Iščašio sam većinu mišića u želucu, i
leđa su me boljela.

Tu sam noć proveo u gostinjskoj sobi (koja je samo četiri
velika koraka od kupaonice) i spavao sam od devet do negdje dva
ujutro. Probudio sam se znajući da je s noći gotovo. Ostao sam u
krevetu samo zato što sam bio previše bolestan da bih ustao. I tako
sam ležao, i počeo sam razmišljati o svome obrađivaču teksta, i o
UMETNI i IZBRIŠI. I pomislio sam: "Zar ne bi bilo smiješno kad bi

6

neki tip napisao jednu rečenicu, a onda, kad stisne IZBRIŠI, subjekt
te rečenice se izbriše iz svijeta?" Skoro sve moje priče počinju tako:
"Zar ne bi bilo smiješno kad...?" I dok je mnogo mojih pripovijetki
zastrašujuće, nikad nisam ispričao ni jednu (za razliku od
zapisivanja) koja nije izazvala bar malo smijeha, kakva god bila moja
krajnja nakana sa tom pričom.

U svakom slučaju, počeo sam dakle razmišljati o IZBRIŠI, ne
toliko stvarajući priču koliko gledajući slike u svojoj glavi.
Promatrao sam tog nekog tipa (koji je meni uvijek naprosto Ja-Tip
sve dok priča ne počne zadobivati prave riječi, kad mora dobiti ime)
kako briše slike koje vise na zidovima, i stolce u dnevnoj sobi, i grad
New York, i koncept rata. A onda sam ga zamislio kako umeće stvari
i te se stvari naprosto pojavljuju u svijetu.

A onda sam pomislio: "Pa, daj mu ženu koja je totalno grozna -
možda bi mogao nju izbrisati - i nekog tko je jako dobar koga bi
mogao umetnuti." A onda sam zaspao, i sljedećeg jutra sam bio više-
manje zdrav. Virus je nestao, ali priča nije. Napisao sam je, i vidjet
ćete da nije ispala baš onako kako bi se po ovome ovdje moglo
zaključiti, ali - priče to nikad ne čine.

Ne moram vam sve crtati, zar ne? Ne bavite se ovime zbog
novca; bavite se time jer se tako ne osjećate loše. Muškarac ili žena
koji okreće leđa tako nečemu je naprosto idiot, to je sve. Priča mi je
platila puštajući me da opet zaspem kad mi se činilo da je to
nemoguće. Ja sam priči uzvratio puštajući je da nastane, kao što je
željela. Sve ostalo su samo popratne pojave.

Nadam se da će ti se svidjeti ova knjiga, Uporni Čitatelju.
Pretpostavljam da ti se neće svidjeti onoliko koliko bi ti se svidio
roman, jer je većina vas zaboravila prave užitke kratke priče. Čitanje
dobrog, dugačkog romana je u velikoj mjeri kao da imate dugu i
dobru vezu. Sjećam se kako sam se vozio između Mainea i
Pittsburgha tijekom nastajanja Creepshowa, a išao sam najčešće
autom, jer se mom strahu od letenja pridružio štrajk kontrolora leta, a
gospodin Reagan je nakon toga otpustio štrajkaše (Reagan je,
izgleda, žučni sindikalist samo kad su u pitanju sindikati u Poljskoj).

7

Imao sam Ptice umiru pjevajući Colleen McCullough na osam
kaseta, i tijekom kakvih pet tjedana nisam čak bio ni u vezi s tim
romanom; osjećao sam se kao da sam oženjen njime (najdraži mi je
dio kad zločesta stara gospođa istrune i napuni se crvima u roku od
šesnaest sati).

Kratka priča je nešto sasvim drugo - kratka priča je kao hitar
poljubac stranca u mraku. To, naravno, nije isto kao veza ili brak, ali
poljupci mogu biti slatki, a sama njihova kratkoća dio je privlačnosti.

Pisanje kratkih priča nije mi s godinama postalo lakše; postalo
je teže. Vrijeme za njih mi se skratilo, kao prvo. Kao drugo, one se
sve više žele proširiti (proširenje je meni veliki problem - ja pišem
kao što debele gospođe idu na dijetu). A čini mi se i sve težim
pronaći glas za te priče - i prečesto mi Ja-Tip naprosto pobjegne.

Ali mislim da je glavno truditi se i dalje. Bolje je ljubiti i
pokupiti par pljuski nego posve odustati od toga.

Dobro: to bi za ovaj kraj bilo više-manje sve. Smijem li
zahvaliti nekim ljudima (možete preskočiti ovaj dio ako hoćete)?

Hvala Billu Thompsonu što je pokrenuo cijelu ovu stvar. On i
ja zajedno smo složili Noćnu smjenu, prvu zbirku kratkih priča, i
njegova je zamisao bila napraviti ovu knjigu. On je u međuvremenu
prešao u Arbor House, ali ja ga volim i tamo kao i bilo gdje drugdje.
Ako postoji samo još jedan pravi gospodin u gospodskoj profesiji
nakladništva, to je on. Blagoslovljeno tvoje irsko srce, Bili.

Hvala Phyllis Grann u Putnamu koja je preuzela teret.
Hvala Kribyju McCauleyju, mome agentu, još jednom Ircu,
koji je prodao većinu ovih priča, i koji je najdulju od njih, "Maglu",
iz mene izvukao lancem i pijukom.
Ovo počinje zvučati kao govor na dodjeli Oscara, ali jebi ga.
Hvala i urednicima časopisa - Kathy Sagan u Redbooku, Alice
Turner u Playboyu, Nyeu Willdenu u Cavaliera, ljudima u
Yankeeyju, Edu Fermanu - moj čovjek! - u Fantasy & Science
Fictionu.
Dugujem skoro svima, i mogao bih ih poimence nabrojati, ali
neću vas više gnjaviti. Najveća zahvala ide tebi, Uporni Čitatelju,

8

kao i uvijek - jer na kraju sve ide tebi. Bez tebe, ovo je mrtvo slovo.
Ako bilo koja od ovih priča upali za tebe, zanese te, prebrodi ti
dosadan ručak, let avionom, ili sat vremena kod ravnatelja zbog
bacanja papirića, to je prava plaća.

Dobro - reklama je gotova. Sad me uhvatite za ruku. Dobro se
držite. Idemo na razna mračna mjesta, ali mislim da znam put. Samo
mi ne ispuštajte ruku. A ako vas poljubim u mraku, nije to ništa
strašno; to je samo zato što vas volim.

A sad slušajte:
15. travnja 1984. Bangor, Maine

9

Magla

1. Dolazak oluje.
Evo što se dogodilo. U noći kad je najgori toplinski val u
povijesti sjevernog dijela Nove Engleske konačno prestao - u noći
19. srpnja - cijeli zapadni dio Mainea udarila je najopakija oluja koju
sam ikad vidio.
Živjeli smo na jezeru Long, i vidjeli smo prve naznake oluje
kako se probijaju preko vode prema nama tik prije mraka. Sat
vremena prije toga, zrak je bio potpuno miran. Američka zastava
koju je moj otac 1936. postavio na naše skladište za čamce mlitavo je
ležala uz svoj stup. Čak joj ni rub nije titrao. Vrelina je bila kao
čvrsta, i činila se dubokom kao mrka voda iz kamenoloma. Toga
popodneva, nas troje otišlo je na plivanje, ali voda nije nudila
olakšanje ako niste išli duboko. Ni Steffy ni ja nismo htjeli ići
duboko, jer Billy to nije mogao. Billyju je bilo pet godina.
U pola šest pojeli smo hladnu večeru, bezvoljno prevrćući po
sendvičima sa šunkom i salati od krumpira, na terasi koja gleda
prema jezeru. Nitko, čini se, nije htio ništa osim Pepsi, koja je bila u
čeličnoj bačvi punoj kockica leda.
Nakon večere, Billy je izašao na neko vrijeme, igrati se na
svojoj penjalici. Steff i ja smo sjedili bez puno riječi, pušeći i
gledajući preko mrkog ravnog zrcala jezera, prema Harrisonu, s
druge strane. Nekoliko glisera zujalo je ovamo-onamo. Zimzeleni s
one strane djelovali su prašnjavo i iscrpljeno. Na zapadu, krupni
ljubičasti olujni oblaci polako su rasli, okupljajući se poput vojske. U
njima su bljeskale munje. Vrata do, radio Brenta Nortona, namješten
na onu stanicu klasične glazbe koja emitira s vrha planine
Washington ispustio bi glasno blejanje statike kad god bi bljesnula
munja. Norton je bio odvjetnik iz New Jerseyja, a njegova kuća na
jezeru Long bila je jedina vikendica bez peći i bez izolacije. Dvije
godine ranije, imali smo spor oko granica posjeda koji je na kraju

10

završio na općinskom sudu. Ja sam pobijedio. Norton je tvrdio da
sam pobijedio jer on nije iz grada. Nismo se baš voljeli.

Steff je uzdahnula i hladila si vrhove dojki rubom majice.
Sumnjam da ju je jako hladilo, ali definitivno je bilo lijepo vidjeti.

"Ne želim te prestrašiti", rekao sam, "ali mislim da stiže gadna
oluja."

Sumnjičavo me pogledala. "Imali smo olujne oblake i sinoć i
preksinoć, David. Samo su se raspršili."

"Noćas neće."
"Ne?"
"Ako bude jako gadno, sići ćemo dolje."
"Koliko gadne stvari očekuješ?"
Moj otac je prvi izgradio dom za cijelu godinu na ovoj strani
jezera. Dok je još bio skoro klinac, on i njegova braća izgradili su
vikendicu tamo gdje sad stoji kuća, a 1938. godine ljetna oluja ju je
srušila bez obzira na kamene zidove. Samo je skladište za čamce
preživjelo. Godinu dana kasnije, počeo je graditi veliku kuću. U
gadnom udaru najviše štete dolazi od drveća. Ono ostari, i vjetar ga
poruši. To samo majka priroda povremeno počisti kuću.
"Zapravo i ne znam", rekao sam posve iskreno. Samo sam čuo
priče o velikoj oluji iz trideset i osme. "Ali vjetar se može spustiti
preko jezera kao ekspresni vlak."
Billy se vratio malo kasnije, žaleći se da mu penjalica nije
zabavna jer se "sav zaznojio". Ja sam mu promrsio kosu i dao mu još
jednu Pepsi. Još posla za zubara.
Olujni oblaci dolazili su sve bliže, odgurujući plavetnilo. Sad
više nije bilo nikakve sumnje da stiže oluja. Norton je ugasio radio.
Billy je sjedio između majke i mene, fascinirano promatrajući nebo.
Grmljavina je režala, polako se kotrljajući preko jezera i odjekujući
natrag. Oblaci su se izvijali i kotrljali, čas crni, čas ljubičasti, čas
prošarani, čas opet crni. Postupno su se raširili preko jezera, i vidio
sam kako iz njih izlazi profinjena čipka kiše. Još je bila daleko. Dok
smo gledali, vjerojatno je kišilo nad Bolster's Millsom, ili možda čak
Norveškom.

11

Zrak se počeo kretati, isprva trzavo, podižući zastavu i zatim je
opet spuštajući. Počeo se hladiti i uporno je jačao, prvo hladeći znoj
na našim tijelima a onda ga gotovo smrzavajući.

Tada sam ugledao srebrni veo kako se kotrlja preko jezera.
Zastro je Harrison za nekoliko sekundi, a onda krenuo ravno na nas.
Gliseri su nestali sa scene.

Billy je ustao iz svoga stolca, minijaturne replike naših
redateljskih stolaca, zajedno s imenom na leđima. "Tata! Gledaj!"

"Idemo unutra", rekao sam. Ustao sam i spustio mu ruku na
ramena. "Ali, vidiš li? Tata, što je to?"

"Vodeni vrtlog. Idemo unutra."
Steff mi je dobacila hitar, zapanjen pogled, a onda reče: "Dođi,
Billy. Poslušaj oca."
Prošli smo kroz klizna staklena vrata koja vode u dnevnu sobu.
Zatvorio sam i učvrstio vrata, i zastao da još jednom pogledam van.
Srebrni veo bio je na tri četvrtine jezera. Pretvorio se u ludo
uskovitlanu šalicu za čaj između sve nižeg crnog neba i površine
vode, koja je zadobila boju olova prošaranu bijelim kromom. Jezero
je počelo jezovito nalikovati na ocean, s visokim valovima koji su se
kotrljali i prskali pjenu s dokova i vjetrobrana. Na sredini, velike
bijele krijeste bacakale su se ovamo-onamo.
Promatranje vodenog vrtloga bilo je hipnotično. Bio je već
skoro nad nama kad je munja bljesnula tako snažno da sam još
trideset sekundi poslije toga sve pred sobom vidio u negativu.
Telefon je ispustio prestrašeno tingl a ja sam se okrenuo i ugledao
ženu i sina kako stoje ravno pred velikim prozorom koji nam pruža
panoramski pogled na sjeverozapadni dio jezera.
Spopala me jedna od onih stravičnih vizija - mislim da su
rezervirane samo za muževe i očeve - prozora kako se lomi uz
dubok, grub kašljavi zvuk i šalje oštre strijele stakla u goli trbuh
moje žene, u lice i vrat moga sina. Užasi inkvizicije nisu ništa u
usporedbi sa sudbinom koju tvoj vlastiti um može zamisliti za one
koje voliš.
Oboje sam ih zgrabio i odgurnuo. "Koga vraga radite? Maknite

12

se odatle!"
Steff me zapanjeno pogledala. Billy me gledao kao da se tek

djelomično probudio iz dubokog sna. Odveo sam ih u kuhinju i
upalio svjetlo. Telefon je opet zatingao.

A onda je došao vjetar. Kao da je kuća poletjela poput 747-ice.
Bilo je to visoko, zadihano fijukanje koje se povremeno spuštalo u
basovsko režanje prije no što bi se uzdiglo do prodornog vriska.

"Idite dolje", rekao sam Steff, a sad sam već morao vikati da bi
me čuli. Ravno iznad kuće, gromovi su udarali mamutskim gredama,
i Billy se pripio uz moju nogu.

"Dođi i ti!" odviknuta je Steff.
Kimnuo sam i pokretom im pokazao da krenu. Morao sam na
silu odvojiti Billyja od svoje noge. "Idi s majkom. Hoću uzeti svijeće
za slučaj da se svjetla ugase."
Pošao je s njom, a ja sam počeo otvarati ormare. Svijeće su
čudne stvari, znate. Pripremiš ih svakog proljeća, znajući da bi ljetne
oluje mogle prekinuti struju. A kad dođe vrijeme za njih, one se
sakriju.
Pipao sam kroz četvrti ormar, kraj deset grama trave koju smo
Steffi ja kupili prije četiri godine i još nismo puno potrošili, kraj
Billyjevog zubala na navijanje iz Auburnovog dućana s trikovima,
kraj nanosa fotografija koje je Steffy stalno zaboravljala zalijepiti u
naš album. Pogledao sam ispod Searsova kataloga i iza tajvanske
lutke koju sam osvojio na sajmu u Fryeburgu kad sam teniskim
lopticama oborio sve drvene boce.
Pronašao sam svijeće iza lutke staklastih očiju mrtvaca. Još su
bile umotane u celofan. Kad mi se ruka sklopila oko njih, svjetlo se
ugasilo, i jedina struja stizala je s neba. Blagovaonica se osvijetlila
serijom bijelih i ljubičastih bljeskova. Dolje, čuo sam kako je Billy
počeo plakati, a Steff tiho mrmlja, tješeći ga.
Morao sam još jednom pogledati oluju.
Vodeni vrtlog je ili prošao kraj nas ili se razbio stigavši do
obale, ali nisam vidio ni dvadeset metara po jezeru. Voda je bila
posve uskovitlana. Vidio sam nečiji dok - možda Jasserovih - kako

13

žuri kraj nas, s potpornjima već okrenutim prema nebu, uronjen u
uzburkanu vodu.

Sišao sam dolje. Billy mi je pritrčao i uhvatio mi se za noge.
Podigao sam ga i zagrlio. Onda sam upalio svijeće. Sjedili smo u
gostinjskoj sobi u istom hodniku kao i moja radna sobica, i gledali
jedni druge u treptavom žutom svjetlu, slušajući kako oluja reži i
udara nam kuću. Kakvih dvadesetak minuta kasnije, začuli smo
snažan, prodoran udar kad se srušila jedna od visokih obližnjih jela.
Onda nastane mir.

"Je li gotovo?" upita Steff.
"Možda", rekoh ja. "Možda samo privremeno."
Otišli smo gore, svatko noseći po jednu svijeću, kao fratri koji
idu na večernjicu. Billy je svoju nosio ponosno i oprezno. Nositi
svijeću, nositi vatru, to je za njega bila jako velika stvar. Pomogla mu
je zaboraviti na strah.
Bilo je premračno da bismo vidjeli koliko je štete nastalo oko
kuće. Već je prošlo Billyjevo vrijeme za spavanje, ali nijedno od nas
nije predložilo da ga spremimo u krevet. Sjedili smo u dnevnoj sobi,
slušali vjetar, i gledali munje.
Oko sat kasnije, opet se počela pojačavati. Puna tri tjedna,
temperature su bile preko 30, a šest od tih dvadeset i jednog dana,
Nacionalna meteoro-stanica u Portlandu prijavljivala je temperature i
preko 35 stupnjeva.
Čudno vrijeme. Zajedno s teškom zimom koju smo proživjeli i
kasnim proljećem, neki ljudi opet su izvukli staru priču o
dugoročnim posljedicama testiranja atomskih bombi. To, i naravno,
kraj svijeta. Najstarija priča od svih.
Drugi val nije bio tako snažan, ali čuli smo kako se srušilo
nekoliko stabala oslabljenih prvim napadom. Kad je vjetar opet
počeo zamirati, jedno nam je teško udarilo o krov, kao šaka koja
pada na poklopac lijesa. Billy je skočio i tjeskobno pogledao prema
gore.
"Izdržat će to, stari", rekao sam.
Billy se nelagodno nasmiješio.

14

Oko deset sati stigla je posljednja oluja. Bila je gadna. Vjetar je
zavijao skoro onako glasno kao prvi puta, a munje kao da su
bljeskale svuda oko nas. Palo je još stabala, a kraj vode se začulo
takvo praskanje da je Steff tiho zaječala. Billy joj je zaspao u krilu.

"David, što je to bilo?"
"Mislim da je to bilo spremište za čamce."
"Oh. Oh, Isuse."
"Steffy, hoću da opet odemo dolje." Uzeo sam Billyja u naručje
i ustao zajedno s njim. Steffine oči bile su krupne i uplašene.
"David, hoće li sve biti dobro?"
"Da."
"Stvarno?"
"Da."
Otišli smo dolje. Deset minuta kasnije, na vrhuncu zadnje
oluje, odozgo se začuo prasak - naš veliki prozor. Možda moja
prethodna vizija i nije bila tako luda. Steff, koja je bila zadrijemala,
probudila se tihim vriskom, a Billy se nelagodno promeškoljio na
gostinjskom krevetu.
"Kiša će ući unutra", reče ona. "Uništit će nam namještaj."
"Ako uđe, ući će. Osigurani smo."
"Od toga mi nije ništa bolje", rekla je napeto i prijekorno.
"Komoda tvoje majke... naš novi kauč... televizor u boji..."
"Ššš", rekao sam. "Spavaj."
"Ne mogu zaspati", rekla je, i pet minuta kasnije zaspala.
Ja sam ostao budan još pola sata, u društvu samo jedne
upaljene svijeće, slušajući kako vani grmljavina hoda i priča. Imao
sam dojam da će ujutro puno ljudi s jezera nazivati svoja
osiguravajuća društva, da će biti puno zujanja pila dok vlasnici kuća
budu sjekli drveće koje im je popadalo po krovovima i razbilo
prozore, a na cesti će biti puno narančastih servisnih kamiona.
Oluja je sad bljedila, bez ikakva znaka nove navale. Vratio sam
se gore, ostavivši Steff i Billyja na krevetu, i pogledao u dnevnu
sobu. Staklena vrata su izdržala. Ali tamo gdje je nekad bio veliki
prozor, sad je bila neravna rupa puna listova breze. Bio je to vrh

15

onog starog drveta koje nam je stajalo kraj ulaza u podrum cijelog
mog života. Gledajući mu sad vrh u svojoj dnevnoj sobi, shvatio sam
zašto je Steff rekla da joj od pomisli na osiguranje nije ništa bolje.
Volio sam to drvo. Izdržalo je mnoge zime, jedino drvo na jezerskoj
strani kuće koje je zaobišla i moja pila. Veliki komadi stakla na sagu
odražavali su plamen moje svijeće. Pomislio sam da moram upozoriti
Steff i Billyja. Ovdje moraju nositi papuče. Oboje su ujutro voljeli
tapkati bosonogi.

Opet sam sišao dolje. Sve troje smo spavali u gostinjskom
krevetu, Billy između Steff i mene. U snu, vidio sam Boga kako
prelazi preko Harrisona s druge strane jezera, Boga tako ogromnog
da se iznad struka gubio u jasnom plavom nebu. U snu, čuo sam
krckanje i pucketanje drveća koje se lomilo dok je Bog ostavljao
svoje stope po šumi. Kružio je oko jezera, prilazeći strani Bridgtona,
prema nama, a sve kuće i vikendice praskale su u ljubičasto-bijeli
plamen kao munje, i ubrzo je dim prekrio sve. Dim je prekrio sve,
kao magla.

2. Nakon oluje. Norton. Put u grad.
"Fiiii-juuuu", reče Billy.
Stajao je kraj ograde koja razdvaja naše imanje od Nortonovih,
i gledao niz naš kolni prilaz. Prilaz se pruža kakvih četiristo metara
do zemljanog puta koji se pak pruža drugih četiristo metara do dijela
asfaltirane ceste s dva kolna traka po imenu Cesta Kansas. S Ceste
Kansas možete doći kamo god želite, pod uvjetom da želite u
Bridgton.
Vidio sam što Billy gleda, i srce mi se stisnulo.
"Ne idi bliže, stari. Ovo je sasvim dovoljno."
Billy se nije pobunio.
Jutro je bilo sjajno i čisto kao kristal. Nebo, koje je tijekom
onog toplotnog vala bilo mljackave, smeđkaste boje, ponovno je
zadobilo tamno, oštro plavetnilo, skoro kao ujesen. Osjećao se blagi

16

lahor od kojeg su vesele mrljice sunca skakutale amo-tamo po
kolnom prilazu. Nedaleko od mjesta gdje je stajao Billy čulo se
siktanje, a u travi je bilo nešto što bi na prvi pogled moglo izgledati
kao jato zmija. Strujni kablovi od naše kuće pali su u neurednu hrpu
jedno šest metara dalje, i ležali na spaljenom dijelu trave. Lijeno su
se okretali i pijuckali. Da drveće i trava nisu bili tako temeljito
promočeni olujnom kišom, kuća se mogla i zapaliti. Ovako, vidjela
se samo crna mrlja tamo gdje su žice pale.

"Jel' bi to moglo ubit' nekog, tata?"
"Aha. Bi."
"Što ćemo s time?"
"Ništa. Čekat ćemo ljude iz elektre."
"Kad će stići?"
"Ne znam." Petogodišnjaci imaju pitanja koliko je na televiziji
reklama. "Pretpostavljam da su jutros prilično zauzeti. Hoćeš se sa
mnom prošetati do kraja prilaza?"
Krenuo je a onda zastao, s nelagodom promatrajući žice. Jedna
od njih je poskočila i lijeno se okrenula, kao da doziva.
"Tata, jel' može struja proći kroz zemlju?"
Dobro pitanje. "Može, ali ne brini. Struja hoće tlo, a ne tebe,
Billy. Bit će sve u redu ako se ne približavaš žicama."
"Hoće tlo", promrmljao je, a onda mi prišao. Krenuli smo niz
prilaz držeći se za ruke.
Bilo je gore nego što sam pretpostavljao. Stabla su pala preko
prilaza na četiri različita mjesta, jedno je bilo malo, dva osrednja, a
jedna stara dama morala je imati opseg od bar metar i pol. Mahovina
ju je obgrlila kao pljesnivi korzet.
Posvuda su ležale grane, neke napola bez lišća, u neurednom
obilju. Billy i ja prišli smo seoskoj cesti, s obje strane odbacujući
manje grane u šumu. Podsjetilo me na dan prije možda dvadeset i pet
godina; bio sam tek malo stariji nego Billy sad. Svi moji ujaci su bili
ovdje, i proveli su dan u šumi, sa sjekirama i sjekiricama i pijucima,
sijekući grmlje. Kasnije toga popodneva, svi su sjeli za pleteni stol za
piknik koji su moji mama i tata nekad imali, i imali smo divovski

17

objed s hot-dogovima i hamburgerima i salatom od krumpira. Pivo
Gansett teklo je u potocima, a moj ujak Reuben skočio je u jezero
potpuno obučen, čak i sa cipelama na nogama. U to doba, u šumi je
još bilo i jelena.

"Tata, smijem na jezero?"
Dojadilo mu je bacanje grana, a kad malim dečkićima nešto
dojadi, najbolje im je dopustiti da rade nešto drugo. "Jasno."
Zajedno smo se vratili do kuće, a onda je Billy skrenuo desno,
prolazeći kraj kuće i zaobilazeći srušene žice u širokom luku. Ja sam
otišao lijevo, u garažu, da uzmem svoju McCullough pilu. Kao što
sam i pretpostavljao, sa svih krajeva jezera već se čula neugodna
pjesma motorki.
Napunio sam je gorivom i krenuo natrag prema prilazu kad je
Steff izašla iz kuće. S nelagodom je promatrala oboreno drveće na
prilazu.
"Koliko je gadno?"
"Mogu ja to sasjeći. Koliko je gadno unutra?"
"Pa, uspjela sam raščistiti staklo, ali morat ćeš nešto poduzeti s
onim drvetom, David. Ne možemo u dnevnoj sobi imati drvo."
"Ne", rekao sam. "Valjda ne možemo."
Pogledali smo se u jutarnjem suncu i počeli hihotati. Spustio
sam motorku na beton terase i poljubio je, čvrsto joj stisnuvši
guzove. "Nemoj", promrmljalaje. "Billy je-"
Baš u tom času, on je zaokrenuo iza kuće. "Tata! Tata! Moraš
vidjeti -" Steff je ugledala strujne kablove i povikala mu da pazi.
Billy, koji je još bio podosta daleko od njih, naglo se zaustavio i
zabuljio u svoju majku kao da je poludjela.
"Dobro sam, mama", rekao je, opreznim glasom kakvim se
obraćaš jako starim i senilnim ljudima da ih umiriš. Krenuo je prema
nama, pokazujući nam koliko je dobro, a Steff je zadrhtala u mome
naručju.
"Sve je u redu", šapnuo sam joj na uho. "Zna za žice."
"Da, ali ljudi pogibaju", reče ona. "Na televiziji stalno vrte
oglase o žicama pod naponom, ljudi se - Billy, hoću da smjesta odeš

18

u kuću!"
"Ma daaaj, mama! Hoću tati pokazati skladište za čamce!"
Oči su mu se skoro iskolačile od uzbuđenja i razočaranja.

Okusio je poslijeolujnu apokalipsu, i htio je to podijeliti.
"Ulazi, smjesta! Te žice su opasne, i -"
"Tata kaže da hoće tlo, a ne mene -"
"Billy, ne raspravljaj se sa mnom!"
"Idem ja pogledati, stari. A ti idi dolje." Osjetio sam kako se

Steff napela uz mene. "Idi s druge strane, mali."
"Aha! Dobro!"
Projurio je kraj nas, preskačući kamene stube koje su vodile

oko zapadne strane kuće dvije po dvije. Nestao je dok mu je košulja
lepršala na vjetru, razvlačeći jednu riječ - "Fijuu!" - kad je ugledao
neku drugu posljedicu uništenja.

"Zna za kablove, Steffy." Blago sam je obgrlio oko ramena.
"Boji ih se. To je dobro. Zato je siguran."

Niz obraz joj se spuštala suza. "David, bojim se."
"Ma daaj! Gotovo je."
"Je li? Prošla zima... pa kasno proljeće... u gradu su to zvali
crnim proljećem... kažu da takvog u ovim krajevima nije bilo još od
1888. -"
"Oni" su nedvojbeno bili gospođa Carmody, koja je držala
antikvarijat u Bridgtonu, staretinarnicu po kojoj je Steff ponekad
voljela kopati. Billy je obožavao ići s njom. U jednoj od zasjenjenih,
prašnjavih stražnjih prostorija, preparirane sove zlaćanih očiju
zauvijek su širile krila dok su im noge beskrajno stezale polakirane
grane; trio prepariranih rakuna stajao je oko "potoka" koji je zapravo
bio samo dugačak komad prašnjavog zrcala; a jedan moljcima
izjeden vuk, koji je balavio piljevinu umjesto sline, kezio se u
jezovitom vječitom režanju. Gospođa Carmody tvrdila je da je vuka
upucao njen otac, kad se ovaj došao napiti iz potoka Stevens, jednog
rujanskog poslijepodneva 1901. godine.
Ekspedicije u antikvarijat gospođe Carmody bile su dobre za
moju ženu i sina. Ona je voljela karnevalsko staklo, a on je volio

19

smrt u ime taksidermije. Ali meni se činilo da starica ima prilično
nepovoljan utjecaj na Steffin um, koji je u svemu ostalom uvijek bio
praktičan i sposoban. Pronašla je Steffinu ranjivu točku, mentalnu
Ahilovu petu. A nije Steff bila ni jedina u gradu koju su fascinirale
gotičke objave gospođe Carmody i njeni narodni lijekovi (uvijek
preporučeni u ime Božje).

Voda iz debla ublažit će masnice ako vam je suprug od onih
koji malo prelako mašu šakama nakon tri pića. Kakva će biti zima
može se odrediti brojeći kolutove na gusjenicama u lipnju, ili mjereći
debljinu saća u kolovozu. A sad, dragi nas Bog štitio i čuvao, CRNO
PROLJEĆE 1888. (dodajte vlastite uskličnike, koliko god mislite da
treba). I ja sam čuo tu priču. Nju ovdje vole prenositi - ako je
proljeće dovoljno hladno, led na jezerima na kraju će pocrniti kao
istrunuli zub. To je rijetka pojava, ali ne vidi se baš samo jednom u
sto godina.

"Imali smo tešku zimu i kasno proljeće", rekao sam. "Sad
imamo vruće ljeto. I imali smo oluju, ali prošla je. Ovo ne liči na
tebe, Stephanie."

"Nije to bila obična oluja", rekla je ona istim onim promuklim
glasom.

"Nije", rekao sam. "To ti priznajem."
Ja sam priču o Crnom proljeću čuo od Billa Giostija, koji je bio
vlasnik i - na određeni način - upravnik Giosti's Mobila u selu Casco.
Bili je vodio posao uz pomoć svoja tri šantrava sina (uz povremenu
pomoć četvorice šantravih unuka... kad bi se uspjeli odvojiti od
svojih snježnih motora i terenskih motocikala). Billu je bilo
sedamdeset godina, djelovao je kao da mu je osamdeset, a još je
mogao piti kao da mu je dvadeset i tri kad bi ga uhvatilo pravo
raspoloženje.
Billy i ja smo jednog dana došli napuniti Scouta dan nakon što
je nenadana oluja usred svibnja spustila skoro trideset centimetara
mokrog, teškog snijega na cijeli kraj, prekrivajući mladu travu i
cvijeće. Giosti je pošteno zavirio u čašicu, i rado je prenio priču o
Crnom proljeću, zajedno s izvornim krajem. Ali ponekad naprosto

20

ima snijega u svibnju; stigne, a dva dana kasnije nestane. Nije to
ništa strašno.

Steff je opet s nepovjerenjem pogledavala srušene kablove.
"Kad će doći iz elektre?"

"Čim budu mogli. Neće to biti dugo. Samo neću da brineš zbog
Billyja. On je prilično razuman. Ne posprema odjeću, ali neće stati na
hrpu žica pod naponom. Ima on dobru, zdravu količinu
samosvijesti." Dotakao sam joj ugao usana, i zauzvrat dobio začetak
osmijeha. "Jesi bolje?"

"S tobom sve uvijek djeluje bolje", rekla je, a meni je bilo
drago.

S jezerske strane kuće, Billy nam je vikao neka dođemo vidjeti.
"Dođi", rekao sam. "Idemo pogledati štetu."
Prezrivo je otpuhnula. "Ako hoću gledati štetu, mogu sjediti i u
dnevnoj sobi."
"Onda da usrećiš klinca."
Spustili smo se kamenim stubama držeći se za ruke. Upravo
smo došli do prvog zaokreta kad je Billy punom brzinom stigao iz
suprotnog smjera, skoro nas prevrnuvši.
"Samo polako", rekla je Steff malo se mršteći. Možda ga je u
sebi vidjela kako se umjesto u nas zalijeće u ono smrtonosno
gnijezdo kablova pod naponom.
"Morate doći vidjeti!" dahtao je Billy. "Spremište za čamce je
skroz razbijeno! Jedan dok je na stijenama... drveće u zaljevu... Isuse
Kriste!"
"Billy Drayton!" zagrmi Steff.
"Oprosti, mama - ali morate - fijuu!" Opet je nestao.
"Rekavši svoje, zloguki prorok odlazi", rekao sam, i to je opet
natjeralo Steff na hihot. "Slušaj, kad sasječem ono drveće na kolnom
prilazu, svratit ću do ureda elektre na cesti Portland. Da im kažem što
je s nama. Može?"
"Može", reče ona zahvalno. "Što misliš, kad bi mogao
krenuti?"
Osim onog velikog drveta - onog s pljesnivim korzetom od

21

mahovine - bilo je posla za sat vremena. Dodavši i veliko drvo,
nisam vjerovao da ću završiti prije jedanaest sati.

"Onda ću ti ovdje spremiti ručak. Ali morat ćeš mi nabaviti
neke stvari na tržnici... ostali smo skoro bez mlijeka i maslaca. Osim
toga... dobro, napisat ću ti popis."

Daj ženi katastrofu, i ona će se pretvoriti u vjevericu. Zagrlio
sam je i kimnuo glavom. Zaobišli smo kuću. Bio je dovoljan samo
jedan pogled da shvatimo zastoje Billy tako zapanjen.

"Gospode", reče Steff slabašnim glasom.
S mjesta gdje smo stajali imali smo dovoljno dobar pogled da
vidimo skoro četiristo metara obale - imanje Bibbera s naše lijeve
strane, svoje vlastito, i imanje Brenta Nortona s desne strane.
Ogromna stara jela koja je čuvala naš zaljev prepukla je na
pola. Ono što je preostalo izgledalo je kao grubo naoštrena olovka, a
utroba drveta djelovala je blještavo i bespomoćno bijelo naspram
godinama i vremenom potamnjele vanjske kore. Trideset metara
drveta, gornja polovica stare jele, ležala je napola pod vodom u
našem plitkom zatonu. Shvatio sam da smo imali puno sreće što naš
mali Star-Cruiser nije potonuo pod njom. Tjedan dana ranije, imali
smo neke probleme s motorom, i brodić je još bio u marini Naples,
strpljivo čekajući da dođe na red za popravak.
S druge strane našeg komadićka obale, spremište za čamce
koje je izgradio moj otac - spremište koje je jednom čuvalo Chris-
Craft od osamnaest metara, kad je bogatstvo obitelji Drayton bilo na
višoj razini nego danas - ležalo je pod još jednim velikim drvetom.
To je drvo bilo stajalo s Nortonove strane granice, vidio sam. To mi
je potaklo prvi bijes. To je drvo bilo mrtvo već pet godina, i trebao
ga je odavno posjeći. Sad je bilo do tri četvrtine srušeno; naše
spremište za čamce ga je pridržavalo. Krov je poprimio supijan,
zabačen izgled. Vjetar je skinuo cijepove s rupe koju je načinilo drvo
i raznio ih svuda oko kućice. Billyjev opis - razbijeno - bio je sasvim
dobar.
"To je Nortonovo drvo!" reče Steff. A rekla je to s takvom
povrijeđenom indigniranošću da sam se morao nasmiješiti usprkos

22

bolovima. Jarbol je ležao u vodi, a zastava je vlažno plutala kraj
njega, zapetljana u užad. A mogao sam zamisliti Nortonovu reakciju:
Tuži me.

Billy je bio na kamenom molu, promatrajući dok koji se
nasukao na kamenje. Bio je obojen vedrim plavim i žutim prugama.
Osvrnuo se prema nama i zlurado povikao: "To je od Martinsa, jel'
da?"

"Aha, jest", rekoh ja. "Možeš li, molim te, ugaziti u vodu i
ispecati zastavu, Veliki Bille?"

"Jasno!"
S desne strane mola bila je mala pješčana plaža. 1941., prije
nego što je Pearl Harbor krvlju otplatio Veliku krizu, moj otac je
unajmio jednog čovjeka da doveze taj fini pijesak za plažu - šest
tovara kamiona - i da ga raširi do dubine koja meni dolazi otprilike
do bradavica, recimo metar i pol. Radnik je tražio osamdeset dolara
za cijeli posao, a pijesak se nikad nije ni pomakao. Što je i dobro,
znate, jer danas više ne možete na svoju zemlju samo postaviti
pješčanu plažu. Sad kad su kanalizacijski ispusti iz rastuće industrije
gradnje koliba poubijali većinu riba i ostale učinili nejestivima,
Ministarstvo zaštite okoliša je zabranilo postavljanje pješčanih plaža.
Jer bi mogle poremetiti ekologiju jezera, shvaćate, i trenutno je to
nezakonito za bilo koga osim velikih građevinskih tvrtki.
Billy je krenuo prema zastavi - onda stane. Istoga časa, osjetio
sam kako se Steff kraj mene ukočila, i vidio sam i sam. Harrisonska
strana jezera je nestala. Potonula je pod crtom blještavo bijele magle,
kao da je neki oblak za lijepog vremena sletio na zemlju.
Opet mi se vratio san od prošle noći, i kad me Steff upitala što
je to, riječ koja mi je skoro prva iskočila iz usta bila je Bog.
"David?"
Nije se vidjela čak ni naznaka obale s one strane, ali godine
gledanja Dugog jezera uvjerile su me da je ne skriva puno; možda
par metara. Rub magle bio je ravan skoro kao da je povučen
ravnalom.
"Što je to, tata?" poviče Billy. Bio je u vodi do koljena,

23

hvatajući promočenu zastavu.
"Magleni zid", rekoh ja.
"Na jezeru?" upitala je Steff sumnjičavo, i vidio sam utjecaj

gospođe Carmody u njenim očima. Prokleta žena. Moj vlastiti časak
nelagode je prolazio. Snovi su, na kraju krajeva, neopipljivi, baš kao
magla.

"Jasno. Već si vidjela maglu na jezeru."
"Nikad takvu. To više liči na oblak."
"To je zbog blještanja sunca", rekoh ja. "Isto tako ti oblaci
izgledaju iz aviona kad ih preletiš."
"Otkud to? Magle ovdje inače ima samo po vlažnom vremenu."
"Ne, ima je i sad", rekoh ja. "Bar u Harrisonu. To je samo neki
mali preostatak oluje, ništa drugo. Susret dvije fronte. Nešto takvo."
"David, jesi li siguran?"
Nasmijao sam se i prebacio joj ruku preko ramena. "Ne,
zapravo, serem kvake. Da sam siguran, radio bih vremensku
prognozu na vijestima u šest. Idi sastaviti popis za kupovinu."
Još me jednom sumnjičavo pogledala, još tren-dva buljila u zid
magle podigavši dlan da si zasjeni oči, a onda strese glavom.
"Čudno", rekla je, i otišla.
Billyju magla više nije bila zanimljiva. Ispecao je iz vode
zastavu i zapleteni konopac. Raširili smo ih na tratinu da se posuše.
"Čuo sam da zastava nikad ne smije dodirnuti tlo, tata", rekao
je poslovnim tonom, idemo ovo obaviti.
"A, da?"
"Aha. Victor McAllister kaže da za to mogu i pogubiti
čovjeka."
"Pa, ti reci Vicu da je to ono od čega trava poraste lijepa i
zelena."
"Govno, jel' da?" Billy je pametan dečko, ali, čudno, nema
smisla za humor. Njemu je sve ozbiljno. Nadam se da će poživjeti
dovoljno dugo da nauči kako je to u ovom svijetu vrlo opasan stav.
"Aha, tako je, ali nemoj reći mami da sam ja to rekao. Kad se
zastava osuši, spremit ćemo je. Čak ćemo je i složiti po propisima,

24

tako da budemo sigurni."
"Tata, hoćemo li popraviti krov spremišta i nabaviti novi

jarbol?" Po prvi put, djelovao je tjeskobno. Možda mu je za neko
vrijeme bilo dosta propasti.

Potapšao sam ga po ramenu. "Jasna stvar."
"Smijem otići do Bibbersa i pogledati što se tamo dogodilo?"
"Samo na par minuta. I oni će raščišćavati, a ljudi se od toga
ponekad malo razljute." Tako sam ja trenutno bio ljut na Nortona.
"Dobro. Bok!" Otišao je.
"Ne petljaj im se pod noge, stari. I, Billy?" Osvrnuo se.
"Zapamti da ima kablova pod naponom. Ako ih vidiš još, drži
se podalje."
"Jasno, tata."
Još sam trenutak stajao tamo, isprva pregledavajući štetu, a
onda opet dobacivši pogled prema magli. Činila se bližom, ali nisam
mogao biti siguran. Ako se doista približila, prkosila je svim
zakonima prirode, jer je vjetar - vrlo blagi lahor - puhao prema njoj.
To je, naravno, bilo posve nemoguće. Bila je jako, jako bijela. Jedino
sa čime bih je mogao usporediti bio bi svježe napadali snijeg kako
leži u blistavom kontrastu s tamnoplavim sjajem zimskog neba. Ali
snijeg odsijava stotine i stotine dijamantnih točaka na suncu, a ovaj
zid od magle, premda sjajan i čist, nije svjetlucao. Bez obzira na ono
što je Steff rekla, magla nije čudna pojava čak i u vedre dane, ali kad
je ima puno, vlaga u zraku skoro uvijek napravi dugu. Ali ovdje duge
nije bilo.
Nelagoda se vratila, povlačeći me za rukav, ali prije nego što se
produbila, začuo sam dubok, mehanički zvuk-tuut-timt-tuut! - za
kojim je slijedilo jedva čujno "Sranje!" Mehanički zvuk se ponovio,
ali psovke više nije bilo. Treći puta, štektavi zvuk slijedilo je "Bem ti
mater!", istim onim tonom koji govori: posve sam sam ali sam
debelo bijesan.
- Titut-tuut-tuut-tunt-
- Tišina -zatim: "U pičku."
Iskezio sam se. Zvuk se ovdje daleko prenosi, a sve zujave

25

motorke bile su prilično daleko. Dovoljno daleko da prepoznam
nimalo slatke tonove svoga prvog susjeda, slavnog odvjetnika i
vlasnika jezerskog imanja na obali, Brentona Nortona.

Prišao sam malo bliže vodi, pretvarajući se da šećem prema
doku koji se nasukao na naš mol. Sad sam i vidio Nortona. Bio je na
čistini iza svoga zastrtog trijema, stojeći na sagu starih jelinih iglica i
odjeven u bojom umrljane traperice i otrcanu bijelu majicu. Njegova
skupa frizura bila je zamršena, a znoj mu se slijevao niz lice. Klečao
je na jednom koljenu, mučeći se sa svojom motornom pilom. Bila je
puno veća i kompliciranija od moje, kupljene u uradi-sam diskontu
za 79.95$. Njegova je izgledala imala sve osim startera. Vukao je
uže, proizvodeći bezvoljne tuut-tuut-tuut zvukove, i ništa više. U
duši sam se razveselio kad sam vidio da je žuta breza pala preko
njegovog stola za piknik i prelomila ga na dvoje. Norton je silno
potegnuo uzicu.

Tuut-tuut-tutututu-TUUT! TUUT! TUUT!... TUUT!... Tuut.
Skoro ti je načas uspjelo, prika. Još jedan herkulski potez. Tuut-tuut-
tuut.

"E, u kurac", prošaptao je Norton opako, i zarežao na svoju
otmjenu motorku.

Opet sam zaobišao prema kući, osjećajući se doista dobro po
prvi put otkako sam ustao. Moja pila pokrenula se na prvi potez, i
bacio sam se na posao.

Oko deset sati netko me potapšao po ramenu. Bio je to Billy, s
limenkom piva u jednoj ruci i Steffinim popisom u drugoj. Zagurao
sam popis u stražnji džep svojih traperica i uzeo pivo, koje nije bilo
baš leđeno, ali jest bilo bar hladno. Skoro polovicu sam strusio
odjednom - pivo je rijetko kada boljeg okusa - i limenkom nazdravio
Billyju. "Hvala, stari."

"Mogu i ja dobiti?"
Dao sam mu gutljaj. Namrštio se i vratio mi limenku. Ja sam
strusio ostatak i u zadnji čas se zaustavio kad sam je počeo stezati po
sredini. Zakon o odlaganju limenki vrijedio je već dulje od tri godine,
ali stare navike teško umiru.

26

"Napisala je nešto na dnu popisa, ali ne mogu pročitati njen
rukopis", reče Billy.

Opet sam izvukao popis. "Ne hvatam WOXO na radiju", pisalo
je u Steffinoj poruci. "Misliš da ih je oluja izbacila iz etera?"

WOXO je lokalna FM rock postaja. Emitira iz grada Norway,
kakvih trideset kilometara sjeverno, i jedina je postaja koju naš stari i
slabašni radio može pronaći.

"Reci joj da je vjerojatno tako", rekao sam pročitavši mu
pitanje. "Pitaj je može li uhvatiti Portland na AM-u."

"Dobro. Tata, mogu li i ja s tobom u grad?"
"Jasno. I ti i mama, ako hoćete."
"Dobro." Odjurio je natrag u kuću s praznom limenkom.
Uspio sam se probiti do velikog drveta. Napravio sam prvi
zarez, prepilio, a onda na nekoliko trenutaka ugasio pilu da se ohladi
- drvo je zapravo bilo preveliko za nju, ali mislio sam da će sve biti u
redu ako ne budem žurio. Pitao sam se je li zemljani put koji vodi do
Ceste Kansas raščišćen, i još dok sam se to pitao, narančasti kamion
električne kompanije prošao je po putu, vjerojatno idući prema
drugom kraju naše cestice. Znači, to je u redu. Cesta je raščišćena, i
do podneva će stići ljudi iz elektre da se pobrinu za kablove pod
naponom.
Odrezao sam veliki komad drveta, odvukao ga kraj prilaza, i
prebacio preko ruba. Otkotrljao se niz padinu pa zatim u grmlje koje
se opet razraslo nakon onog davnog dana kad su moj otac i njegova
braća - svi do jednog umjetnici, mi Draytoni smo oduvijek bili
umjetnička obitelj - raščistili okolicu.
Mišicom sam si obrisao znoj s lica i poželio još jedno pivo;
prvo ti samo ovlaži usta. Podigao sam pilu i pomislio na WOXO koji
se više ne čuje. Iz tog smjera je stigao onaj čudan zid magle. Bio je to
smjer u kojem je ležao Shaymore (kojeg su lokalni stanovnici
izgovarali Samor). Shaymore je bio sjedište Projekta strijela.
To je bila teorija starog Billa Giostija o takozvanom Crnom
proljeću: Projekt strijela. U zapadnom dijelu Shaymorea, nedaleko
od ruba grada prema Stonehamu, nalazilo se malo državno zemljište

27

okruženo žicom. Imalo je stražare i interne kamere i Bog zna što još.
Bar sam tako čuo; nisam ga nikad doista vidio, premda Stara
shaymoreska cesta ide kakvih kilometar i pol uz državno zemljište.

Nitko ne zna točno odakle je stiglo ime Projekt strijela, i nitko
vam ne može sa stopostotnom sigurnošću reći je li to doista ime
projekta - ako projekt postoji. Bili Giosti tvrdi da postoji, ali kad ga
upitate odakle mu ta informacija, postane neodređen. Njegova je
nećakinja navodno radila za telefonsku kompaniju Continental, i ona
je čula neke stvari. Tako to ide.

"Atomske stvari", rekao je Bili toga dana, oslonjen na prozor
Scouta i zapuhujući me dahom Pabsta. "S time se oni tamo gore
zafrkavaju. Ispucavaju atome u zrak i te stvari."

"Gospodine Giosti, zrak je pun atoma", rekao je Billy. "Tako
kaže gospođa Neary. GospođaNeary kaže da je sve puno atoma."

Bili Giosti upiljio je u moga sina Billyja dugačak, krvavi
pogled koji ga je konačno pobijedio. "To su drukčiji atomi, sinko."

"O, da", promrmljao je Billy u predaji.
Dick Muehler, naš agent osiguranja, rekao je da je Projekt
strijela poljoprivredna postaja pod upravom države, ništa više i ništa
manje. "Veće rajčice, s duljom sezonom", rekao je Dick mudro, a
zatim mi nastavio pokazivati kako bih najbolje pomogao svojoj
obitelji ako umrem mlad. Janine Lawless, naša poštarica, rekla je da
je to nekakvo geološko nalazište koje ima neke veze s uljem škriljca.
Ona to sigurno zna, jer je brat njenog muža radio za čovjeka koji je...
A gospođa Carmody... ona je vjerojatno bila sklonija gledati
stvari kao Bil Giosti. Ne samo atomi, nego drukčiji atomi.
Otpilio sam još dva komada velikog drveta i prebacio ih preko
ruba prije no što se Billy vratio s novim pivom u jednoj ruci i novom
porukom od Steff u drugoj. Ako i postoji nešto što Veliki Bili voli
raditi više nego prenositi poruke, ne znam što bi to moglo biti.
"Hvala", rekao sam uzimajući oboje.
"Mogu dobiti gutljaj?"
"Samo jedan. Prošli put si uzeo dva. Ne možeš se napiti u deset
ujutro."

28

"I petnaest", rekao je, i stidljivo se nasmiješio preko ruba
limenke. Uzvratio sam mu osmijeh - nije baš bio neki sjajan vic, ali
Billy se jako rijetko šali - a onda pročitao poruku.

"Uhvatila sam JBQ na radiju", napisala je Steffy. "Nemoj se
napiti prije nego što odeš u grad. Možeš dobiti još jedno, ali to je sve
do ručka. Misliš li da ćeš se moći probiti našom cestom?"

Vratio sam mu poruku i uzeo pivo. "Reci joj da je cesta u redu
jer je malo prije prošao kamion. Oni će se probiti do nas."

"Dobro."
"Stari?"
"Što je, tata?"
"Reci joj da je sve u redu."
Opet se nasmiješio, možda prvo govoreći istu stvar samome
sebi. "Dobro."
Odjurio je natrag, a ja sam ga promatrao, dok su mu noge jurile
pokazujući potplate cipela. Volio sam ga. Kad mu pogledam lice, i
ponekad kad podigne pogled prema meni, osjećam da je sve doista u
redu. To je laž, naravno - stvari nisu u redu, i nikad nisu bile - ali
zbog svoga klinca, u stanju sam povjerovati u laž.
Otpio sam malo piva, pažljivo spustio limenku na jedan kamen,
i opet pokrenuo pilu. Kakvih dvadesetak minuta kasnije, osjetio sam
kako me netko potapšao po ramenu i okrenuo se, očekujući da ću
opet ugledati Billyja. Umjesto toga, vidio sam Brenta Nortona.
Isključio sam pilu.
Nije djelovao onako kako Norton inače izgleda. Djelovao je
kao da mu je vruće, umorno i nesretno, i pomalo izbezumljeno.
"Bok, Brent", rekao sam. Posljednje riječi koje smo izmijenili
bile su neugodne, i nisam bio sasvim siguran što bih sad trebao
učiniti. Imao sam čudan osjećaj da je zadnjih pet minuta stajao iza
mene, pristojno si pročišćavajući grlo pod agresivnim režanjem pile.
Nisam ga ovog ljeta pošteno ni pogledao. Smršavio je, ali to mu nije
dobro stajalo. Trebalo je, jer je sa sobom prije teglio kakvih deset
kila viška, ali nije mu stajalo. Žena mu je umrla prethodnog
studenog. Rak. Aggie Bibber rekla je Steffy. Aggie je bila naša

29

lokalna nekrologičarka. Svaki kvart ima jednog takvog. Po nehajnom
načinu kako je Norton olajavao svoju ženu i ponižavao je (s
prezrivom lakoćom veteranskog matadora koji ubada banderille u
nezgrapno tijelo starog bika), bio bih pretpostavio da će mu biti
drago što je više nema. Da me netko pitao, vjerojatno bih
pretpostavio kako će se ovog ljeta pojaviti s djevojkom dvadeset
godina mlađom od sebe, i blesavim smiješkom na licu koji govori
"kurac mi je umro i dospio u raj". Ali umjesto blesavog smiješka,
pojavila se samo nova skupina bora, a težina mu se skidala na sasvim
pogrešnim mjestima, ostavljajući vreće i nabore i mlitavu kožu koja
je pričala vlastitu priču. Jednog kratkog trenutka, htio sam samo
odvesti Nortona do osunčanog dijela, posjesti ga kraj jednog palog
drveta s mojim pivom u ruci, i skicirati ga ugljenom.

"Bok, Dave", rekao je nakon dugog trenutka nelagodne tišine -
tišine još glasnije zbog nedostatka zavijanja i rezanja motorke. Stao
je, onda izlane: "Ono drvo. Ono prokleto drvo. Žao mi je. Bio si u
pravu."

Slegnuo sam ramenima.
Rekao je: "Jedno drugo drvo palo mi je na auto."
"Žao mi je št-" počeo sam, a onda me uhvatila strašna sumnja.
"Ne na T-Bird, valjda?"
"Da. Na njega."
Norton je imao Thunderbirda iz 1960. godine, u savršenom
stanju, sa samo četrdeset i pet tisuća kilometara. Bio je tamno,
ponoćno plav, iznutra i izvana. Vozio ga je samo po ljeti, a i tada
rijetko. Volio je taj auto kao što neki vole svoje električne modele
vlakića, ili brodiće na daljinsko, ili streljačke pištolje.
"To je gadno", rekao sam, i stvarno sam to mislio.
Polako je stresao glavom. "Zamalo ga nisam dovezao. Zamalo
sam došao karavanom, znaš. A onda sam rekao, ama, dovraga,
dovezao sam ga ovamo i na njega je pala velika stara trula jela. Krov
je posve uništen. I mislio sam ga izrezati... mislim, drvo... ali ne
mogu natjerati svoju motornu pilu da proradi... dvjesto dolara sam
platio to sranje... i... i..."

30

Grlo mu je počelo ispuštati čudne krckave zvukove. Usta su
mu radila kao da je bezub i žvaće datulje. Jedne bespomoćne sekunde
pomislio sam da će stajati i zavijati kao klinac u parku. A onda se bar
do neke mjere uspio opet umiriti, slegnuo ramenima, i okrenuo se u
stranu kao da gleda komade drveta koje sam otpilio.

"Pa, možemo ti pogledati pilu", rekao sam. "Jel' ti T-Bird
osiguran?"

"Aha", reče on. "Kao i tvoje spremište za čamce."
Shvatio sam što misli, i opet se sjetio onoga što je Steff rekla o
osiguranju.
"Čuj, Dave, htio sam te pitati mogu li posuditi tvoj Saab da
skočim do grada. Mislio sam kupiti kruha i hladnog nareska i piva.
Puno piva."
"Billy i ja idemo do grada u Scoutu", rekao sam. "Možeš s
nama, ako hoćeš. To jest, ako mi pomogneš da odvučem ostatak
ovog drveta u stranu."
"Vrlo rado."
Zgrabio je jedan kraj ali nije ga mogao do kraja podići. Ja sam
morao obaviti najveći dio posla. Zajedničkim snagama uspjeli smo
ga prevaliti u grmlje. Norton je dahtao i hripao, skoro ljubičastih
obraza. Nakon svog onog potezanja konopa na motorki, malo sam
brinuo za stanje njegova srca.
"Jesi dobro?" upitao sam, a on je kimnuo, još uvijek prebrzo
dišući. "Onda dođi sa mnom do kuće, mogu ti dati pivu."
"Hvala", rekao je. "Kako je Stephanie?" Polako mu se vraćao
dio one stare, glatke nadmenosti koju nisam volio.
"Dobro je, hvala."
"A tvoj sin?"
"I on je dobro."
"Drago mi je."
Steff je izašla, i načas se iznenadila kad je vidjela tko je sa
mnom. Norton se nasmiješio a oči su mu plazile po njenoj uskoj
majici. Nije se baš toliko promijenio.
"Zdravo, Brent", rekla je oprezno. Billy je provirio ispod njene

31

ruke.
"Zdravo, Stephanie. Bok, Billy."
"Brentov T-Bird je prilično gadno nastradao u oluji", rekao

sam joj. "Ulubljen mu je krov, kaže."
"O, ne!"
Norton je opet ispričao svoju priču pijući naše pivo. Ja sam bio

na trećem, ali nije me hvatalo; izgleda da sam iznojio svako pivo čim
sam ga popio.

"Ide u grad sa mnom i s Billyjem."
"Pa, ne očekujem da ćete se brzo vratiti. Možda ćete morati
otići do Shop-and-Savea u Norwayu."
"Oh? Zašto?"
"Pa, ako u Bridgtonu nema struje -"
"Mama kaže da sve blagajne i te stvari rade na struju", doda
Billy.
Imala je pravo.
"Još imaš popis?"
Potapšao sam si džep.
Pogled joj je prešao na Nortona. "Jako mi je žao zbog Carle,
Brent. Svima nam je žao."
"Hvala", rekao je. "Hvala ti puno."
Nastao je još jedan trenutak nelagodne tišine, koju je prekinuo
Billy. "Možemo sad krenuti, tata?" Presvukao se u traperice i
tenisice.
"Da, valjda. Jesi spreman, Brent?"
"Daj mi još jedno pivo za put i bit ću."
Steff se namrštila. Nikad nije odobravala filozofiju "jedno za
put", ni ljude koji voze s limenkom Budweisera u krilu. Kimnuo sam
joj, a ona slegne ramenima. Nisam htio sad opet otvarati sukob s
Nortonom. Dala mu je pivo.
"Hvala", rekao joj je, ne zaista zahvaljujući, već samo
izgovarajući riječ. Onako kao što zahvaljuješ konobarima u
restoranu. Okrenuo se meni. "Vodi nas, Macduff."
"Odmah stižem", rekao sam, i otišao u dnevnu sobu.

32

Norton me slijedio, i iznenadio se nad brezom, ali mene toga
časa nije zanimala ona, ni trošak zamjene prozora. Gledao sam jezero
kroz staklena vrata koja su gledala na našu terasu. Povjetarac je malo
osvježio, a dnevna temperatura podigla se za stupanj-dva dok sam ja
pilio drvo. Bio sam uvjeren da se čudna magla koju smo ranije vidjeli
do sad morala razići, ali nije. Bila je i bliže. Sad već na pola jezera.

"Primijetio sam je već prije", rekao je Norton važno. "Nekakva
inverzija temperature, to bi bila moja pretpostavka."

Nije mi se sviđalo. Vrlo sam snažno osjećao da nikad nisam
vidio baš takvu maglu. Jednim dijelom zbog neugodno ravnog ruba
njene prednje strane. Ništa u prirodi nije tako ravno: čovjek je
izmislio ravne rubove. Jednim dijelom i zbog čiste, zasljepljujuće
bjeline, bez ikakvih nepravilnosti, ali i bez bljeska vlage. Sad je bila
udaljena samo kakvih pola milje, i kontrast između nje i plavetnila
jezera i neba bio je upadljiviji no ikad.

"Idemo, tata!" Billy me vukao za nogavicu.
Svi smo se vratili u kuhinju. Brent Norton dobacio je još jedan
pogled prema drvetu koje nam se urušilo u dnevnu sobu.
"Šteta što nije jabuka, ha?" reče Billy veselo. "Tako je rekla
moja mama. Baš smiješno, zar ne?"
"Mama ti je strašna, Billy", reče Norton. Površno je zamrsio
Billyjevu kosu, a oči su mu se opet spustile na prednji dio Steffine
majice. Ne, nije bio čovjek koji bi mi se ikad mogao doista sviđati.
"Čuj, Steff, zašto ne bi i ti išla s nama?" upitao sam. Bez
ikakvog konkretnog razloga, odjednom sam htio da i ona pođe.
"Ne, ostat ću ovdje i oplijeviti vrt", rekla je. Pogled joj se
prebacio na Nortona, pa opet na mene. "Jutros sam izgleda ja jedina
stvar koja ne radi na struju."
Norton se prejako nasmijao.
Shvaćao sam što želi reći, ali sam svejedno pokušao još
jednom. "Jesi sigurna?"
"Sigurna", reče ona odlučno. "Malo istezanja će mi goditi."
"Samo ne budi previše na suncu."
"Stavit ću slamnati šešir. Kad se vratite, ručat ćemo sendviče."

33

"Dobro."
Podigla je obraz da je poljubim. "Budi oprezan. Možda i na

Cesti Kansas ima naplavina, znaš."
"Bit ću oprezan."
"I ti budi oprezan", rekla je Billyju i poljubila ga u obraz.
"Dobro, mama." Zalupio je vratima, a roleta je zaklepetala za

njim.
Norton i ja smo ga slijedili. "A da odemo do tebe i skinemo

drvo s tvoga Birda?" upitao sam. Odjednom sam mogao smisliti puno
razloga da odložim odlazak u grad.

"Ne želim ga ni pogledati dok nisam ručao i popio još par
ovakvih", rekao je Norton podižući svoju limenku. "Šteta je već
učinjena, Dave, stari moj."

Nije mi se sviđalo ni da me zove stari.
Svi smo se ugurali na prednje sjedište Scouta (u suprotnom
uglu garaže, moja otrcana Fisherova kosilica sjedila je i žućkasto
bljeskala, kao duh Božića koji još nisu došli), i izašao sam iz garaže,
drobeći pokrov olujom nanesenih grančica. Steff je stajala na
betonskom puteljku koji vodi do povrtnjaka na krajnjem zapadnom
rubu našeg imanja. U jednoj ruci s rukavicom držala je par vrtnih
škara, a u drugoj štihaču. Stavila je svoj stari, mekani šešir koji je
bacao sjenu preko njenog lica. Dvaput sam kratko potrubio, a ona je
u odgovor podigla ruku sa škarama. Izašli smo. Otad nisam vidio
svoju ženu.
Morali smo jednom stati prije no što smo stigli do Ceste
Kansas. Otkako se provezao kamion, još jedna povelika jela pala je
preko ceste. Norton i ja smo izašli i pomakli je dovoljno da se mogu
sa Scoutom provući kraj nje, i usput smo si zaprljali ruke. Billy nam
je htio pomoći, ali ja sam mu odmahnuo. Bojao sam se da bi se
mogao povrijediti. Staro drveće uvijek me podsjeti na Entove iz
Tolkienove predivne sage o Prstenu, ali Entove koji su postali zli.
Staro drveće vas želi povrijediti. Nije bitno hodate li po snijegu,
bavite se nordijskim skijanjem, ili samo šećete po šumi. Staro drveće
vas želi povrijediti, i mislim da bi vas ubilo kad bi samo moglo.

34

Cesta Kansas sama po sebi bila je čista, ali na nekoliko mjesta
vidjeli smo još oborenih kablova. Kakvih četiristo metara iza kampa
Vicki-Linn cijeli je električni stup ležao punom dužinom u jarku, s
teškim žicama omotanim oko svoga vrha poput raskuštrane kose.

"To je bila silna oluja", rekao je Norton svojim medenim, za
sudnicu prilagođenim glasom: ali sad nije zvučao kao da se pravi
važan, samo vrlo ozbiljan.

"Aha, jest."
"Gle, tata!"
Pokazivao je ostatke Ellitchevog štaglja. Dvanaest godina
umorno se svijao na stražnjem polju Tommyja Ellitcha, do bokova
okovan suncokretima, zlatnom kišom i nezaboravcima. Svake jeseni
bio bih uvjeren da neće izdržati još jednu zimu. I svakog proljeća, još
bi bio tamo. Ali više ga nije bilo. Sve što je preostalo bile su drvene
krhotine i krov, uglavnom bez crjepova. Došlo mu je vrijeme. I iz
nekog je razloga ta rečenica u meni odjekivala ozbiljno, pa čak i
zlokobno. Oluja je došla i spljeskala ga.
Norton je ispio svoje pivo, zdrobio limenku jednom rukom, i
nehajno je bacio na pod Scouta. Billy je zaustio da nešto kaže, a onda
opet zatvorio usta - dobar dečko. Norton je bio iz države New Jersey,
gdje nije bilo zakona o limenkama; valjda mu možemo oprostiti što
mi je zdrobio deset centi, kad se i ja sam jedva uspijem sjetiti na to.
Billy je počeo petljati po radiju, i zamolio sam ga da provjeri je
li WOXO opet u eteru. Došao je do 92 Mhz, ali uhvatio je samo
bijeli šum. Pogledao me i slegnuo ramenima. Ja sam načas
razmišljao. Koje još postaje se nalaze s druge strane onog čudnog
zida magle?
"Pokušaj s WBLM-om", rekao sam.
Otišao je na drugi kraj, usput prolazeći WJBQ-FM i WIGY-
FM. Te su se stanice čule, kao i obično... ali WBLM, najbolja stanica
za progresivni rock u cijeloj državi Maine, nije emitirala.
"Čudno", rekoh.
"Što to?" upita Norton.
"Ništa. Samo mislim na glas."

35

Billy se vratio natrag na lagane note WJBQ-a. Ubrzo smo stigli
u grad.

Norge Wahshateria u šoping-centru bila je zatvorena, budući
da javna praonica na automate bez struje ne može raditi, ali i ljekarna
Bridgton i supermarket Federal Foodsa bili su otvoreni. Parkiralište
je bilo poprilično puno a, kao i uvijek usred ljeta, puno automobila
imalo je tablice drugih država. Male gužvice ljudi stajale su ovdje-
ondje na suncu, prežvakavajući oluju, žene sa ženama, muškarci s
muškarcima.

Ugledao sam gospođu Carmody, gospu od prepariranih
životinja i narodne mudrosti. Uplovila je u supermarket odjevena u
nevjerojatno, kanarinac-žuto odijelo. Torbica veličine omanjeg
Samsoniteovog kovčega visjela joj je preko podlaktice. A onda je
neki idiot na yamahi projurio kraj mene, promašivši mi prednji
branik za samo desetak centimetara. Imao je na sebi trapersku jaknu,
naočale sa zrcalnim staklima, i nije imao kacige.

"Koji glupi seronja", zareži Norton.
Jednom sam prošao parkiralištem, tražeći dobro mjesto. Nije ga
bilo. Taman sam se pomirio s dugom šetnjom do stražnjeg kraja
parkinga kad mi se posrećilo. Limeta-zeleni cadillac veličine
omanjeg autobusa polako je izlazio s mjesta u redu najbližem vratima
dućana. Čim je otišao, ja sam zauzeo to mjesto.
Dao sam Billyju Steffin popis za kupovinu. Bilo mu je samo
pet godina, ali znao je čitati velika slova. "Uzmi kolica i počni. Htio
bih nazvati tvoju mamu. Gospodin Norton će ti pomoći. A ja ću
odmah doći."
Izašli smo, a Billy je smjesta zgrabio gospodina Nortona za
ruku. Još dok je bio mali, naučili smo ga da ne hoda parkiralištem
ako ne drži nekog odraslog za ruku, i ta ga je navika još držala.
Norton je načas djelovao iznenađeno, a onda se blago nasmiješio.
Skoro sam mu mogao oprostiti što je onako odmjeravao Steff. Njih
dvojica ušli su u dućan.
Ja sam prišao govornici koja je stajala na zidu između apoteke i
Norgea. Neka preznojena žena u ljubičastom kompletu za sunčanje

36

trzala je vilicom slušalice gore-dolje. Stajao sam iza nje s rukama u
džepovima, pitajući se zašto me toliko muči nelagoda oko Steff, i
zašto se ta nelagoda povezuje s crtom bijele ali nimalo blještave
magle, radio-postajama koje nisu u eteru... i Projektom strijela.

Žena u ljubičastom kompletu za sunčanje imala je opekline od
sunca i pjegice na svojim debelim ramenima. Izgledala je kao
oznojena narančasta beba. Tresnula je slušalicu natrag na mejsto,
okrenula se prema apoteci, i ugledala me iza sebe.

"Prištedite si novac", rekla je. "Samo tii-tii-tii." Natmureno je
otišla.

Skoro sam se pljesnuo po čelu. Telefonske žice su isto negdje
potrgane, naravno. Neke od njih prolazile su ispod zemlje, ali ne sve.
Svejedno sam isprobao telefon. Telefonske govornice u ovom kraju
su ono što Steff zove paranoičnim tipom. Umjesto da odmah ubacite
novčić, dobijete znak slobodne veze i nazovete broj. Kad se netko
javi, nastane automatski prekid i morate ubaciti novčić prije nego što
druga strana prekine. To je iritantno, ali tog mi je dana uštedjelo
novčić. Kao što je gospođa rekla, nije bilo signala slobodne veze,
samo tii-tii-tii.

Spustio sam slušalicu i polako krenuo prema dućanu, taman na
vrijeme da svjedočim zabavnoj predstavici. Neki postariji par krenuo
je prema ulaznim vratima, razgovarajući. I, još uvijek razgovarajući,
uhodali su ravno u vrata. Odjednom su zašutjeli, a žena je
iznenađeno zaskvičala. Smiješno su se zagledali jedno u drugo. A
onda su se nasmijali, i stari je tip svojoj ženi otvorio vrata s ponešto
napora - ta elektronski pokretana vrata su teška - i ušli su unutra. Kad
nestane struje, to vas uhvati na sto različitih načina.

I sam sam odgurao vrata, i prvo sam primijetio nedostatak
klime. Obično je u ljeti nafrlje tako jako da dobijete ozebline ako
ostanete dulje od sat vremena u trgovini.

Kao većina modernih dućana, i Federal je konstruiran kao
Skinnerova kutija* - suvremena marketinška tehnika sve kupce
pretvara u laboratorijske štakore. Stvari koje vam zbilja trebaju,
osnove kao što su kruh, mlijeko, meso, pivo i smrznuta jela, sve je to

37

na suprotnom kraju dućana. Da biste stigli do njih, morate proći kraj
svih izazovnih a nepotrebnih proizvoda poznatih modernom čovjeku
- od jednokratnih upaljača do gumenih psećih kostiju.

* Skinnerova kutija: laboratorijska kutija u kojoj se određenim
vanjskim stimulansima utječe na ponašanje životinja, nap. prev.

Iza ulaznih vrata nalazi se odjel s voćem i povrćem. Pogledao
sam u njega, ali nije bilo ni traga Nortonu ni mome sinu. Starica koja
se bila zaletjela u vrata prevrtala je grejp. Njen suprug izvukao je
mrežicu za spremanje povrća.

Prošao sam tim odjelom i skrenuo lijevo. Našao sam ih tri reda
dalje, gdje je Billy proučavao redove želea i instant-pudinga. Norton
je stajao odmah iza njega, zureći u Steffin popis. Morao sam se malo
nasmijati njegovom zbunjenom izrazu.

Došao sam do njih, prolazeći kraj dopola punih kolica (Steff
izgleda nije bila jedina koju je uhvatio nagon za nagomilavanjem
zaliha) i kupaca koji su pregledavali police. Norton je s najviše police
skinuo dvije konzerve nadjeva za pite i stavio ih u kolica.

"Kako vam ide?" upitao sam, a Norton se osvrnuo s očitim
olakšanjem.

"U redu, zar, ne, Billy?"
"Jasno", rekao je Billy, ali nije mogao odoljeti da ne doda,
prilično zadovoljnim tonom: "Ali ima puno stvari koje ni gospodin
Norton ne može pročitati, tata."
"Daj da vidim." Uzeo sam popis.
Norton je kraj svake stvari koje su on i Billy uzeli stavio
urednu, odvjetničku kvačicu - bilo ih je pet-šest, uključujući tu i
mlijeko i šest boca kole. Preostalo je još kakvih desetak stvari koje je
Steff zatražila.
"Moramo se vratiti na voće i povrće", rekao sam. "Zatražila je
rajčice i krastavce."
Billy je počeo okretati kolica, a Norton je rekao: "Pogledaj
blagajne, Dave."
Pogledao sam ih. Bio je to prizor kakav se ponekad zna naći na
fotografiji u novinama kad nema drugih vijesti, obično s nekim

38

duhovitim komentarom. Radile su samo dvije blagajne, a dvostruka
linija ljudi koji su čekali na obračun pružala se kraj više-manje
ispražnjenih polica s kruhom, zatim skretala desno i nestajala s vida
uz hladnjake sa zamrznutom hranom. Svi novi, kompjutorizirani
POS-ovi bili su prekriveni plastikom. Na obje otvorene blagajne, po
jedna izbezumljena djevojka zbrajala je robu na baterijskom
džepnom kalkulatoru. Kraj svake od njih stajao je po jedan od dva
upravitelja Federala, Bud Brown i Ollie Weeks. Volio sam Ollieja,
ali nije mi baš bio drag Bud Brown, koji se izgleda vidio kao Charles
de Gaulle u svijetu supermarketa.

Kako bi koja djevojka završila zbrajanje robe, Bud ili Ollie bi
spajalicom pričvrstili ispis za novac ili ček, i zatim ga bacili u kutiju
koju su koristili za spremanje novca. Svi su djelovali kao da im je
vruće i da su premoreni.

"Nadam se da si ponio neku dobru knjigu", rekao je Norton,
pridruživši mi se. "Podosta dugo ćemo stajati u redu."

Opet sam pomislio na Steff, samu kod kuće, i opet me
zapljusnula nelagoda. "Samo ti idi po svoje stvari", rekao sam. "Billy
i ja se možemo pobrinuti za ostatak popisa."

"Hoćeš da uzmem koju pivu i za tebe?"
Promislio sam o tome, ali usprkos zatopljenju odnosa, nisam
želio provesti popodne opijajući se s Brentom Nortonom. Ne s
onakvim rusvajem kod kuće.
"Žalim", rekoh. "Neki drugi put, Brent."
Učinilo mi se da mu se lice malo ukočilo. "Dobro", rekao je
kratko i otišao. Promatrao sam ga kako odlazi, a onda me Billy
potegne za košulju. "Jesi li razgovarao s mamom?"
"A-a. Telefon ne radi. Valjda su i te žice pokidane."
"Brineš se za nju?"
"Ne", rekoh. Lagao sam. Bio sam zabrinut, ali nisam imao
pojma zašto. "Ne, naravno da ne. A ti?"
"Ne-eee..." Ali i on se brinuo. Lice mu je bilo napeto. Trebali
smo se tada vratiti. Ali čak i tada, možda je već bilo prekasno.

39

3. Dolazak magle
Probili smo se do voća i povrća kao lososi koji se probijaju
uzvodno. Vidio sam neka poznata lica - Mike Hatlen, jedan od naših
gradskih vijećnika, gospođa Reppler iz škole (ona koja je
prestravljivala generacije i generacije školaraca, trenutno se
podsmješljivo zagledala u dinje), gospođa Turman koja je ponekad
čuvala Billyja kad bismo Steff i ja izašli - ali najviše je bilo turista u
potrazi za zalihama hrane koju ne treba kuhati, šaleći se jedni s
drugima o "grubom životu". Hladni naresci bili su pobršteni kao
kutija s knjigama po deset centi na lokalnom sajmu; preostalo je još
samo nekoliko paketa mortadele, nešto sušene govedine, i jedna
usamljena mađarska kobasica falusoidnog oblika.
Uzeo sam rajčice, kisele krastavce, i teglu majoneze. Naručila
je i slaninu, ali nije je više bilo. Umjesto toga, uzeo sam mortadelu,
premda je ne mogu jesti s nekim oduševljenjem sve otkako je
Savezna agencija za hranu i lijekove izvijestila da u svakom paketu
mortadele dobiješ i malu količinu kukčjih govana - mala privaga.
"Gle", rekao je Billy kad smo zašli iza ugla u četvrti red.
"Tamo su neki vojnici."
Bila su dvojica, u smeđim uniformama koje su se isticale na
znatno svjetlijoj pozadini ljetne i sportske odjeće. Navikli smo se
viđati ponekog vojnika otkako se Projekt Strijela smjestio samo
pedesetak kilometara od nas. Ova dvojica su izgledali kao da se još
niti ne briju.
Bacio sam pogled na Steffin popis i vidio da imamo sve... ne,
skoro sve. Na samom dnu, kao da joj je to kasnije palo napamet,
našvrljala je: boca Lancersa? To mi je zvučalo dobro. Par čaša vina,
večeras nakon što Billy zaspi, a onda možda dugo, sporo vođenje
ljubavi prije sna.
Ostavio sam kolica i otišao do vina i uzeo bocu. Dok sam se
vraćao, prošao sam kraj velikih, dvokrilnih vrata što vode u skladište,
i čuo sam upornu grmljavinu povećeg generatora.
Zaključio sam da je vjerojatno dovoljno velik za hlađenje
frižidera, ali ne i dovoljno velik da pokreće vrata i blagajne i drugu

40

električnu opremu. Zvučalo je kao da je tamo unutra motocikl.
Norton se pojavio taman kad smo mi stali u red, noseći dva

paketa po šest Schlitz Lighta, jedan kruh, i kobasu koju sam prije
ugledao. Stao je u red s Billyjem i sa mnom. Činilo se da je u
trgovini jako vruće s isključenom klimom, i zapitao sam se zašto
nitko nije bar podbočio vrata da ostanu otvorena. Vidio sam Buddyja
Eagltona u crvenoj pregači dva reda dalje, kako ne radi ništa, i to vrlo
usredotočeno. Generator je monotono grmio. Počela me boljeti glava.

"Stavi i svoje stvari ovamo da ti ne padnu", rekao sam.
"Hvala."
Redovi su sad bili iza smrznute hrane; ljudi su morali prolaziti
kroz red da bi došli do stvari, i čulo se puno ispričavanja i
pardoniranja. "Ovo će biti pizdarija", rekao je Norton smrknuto, a ja
sam se malo namrštio. Nisam baš htio da Billy čuje takvo
izražavanje.
Grmljavina generatora malo se stišala kad je red krenuo
naprijed. Norton i ja smo ovlaš razgovarali, zaobilazeći ružnu
raspravu o posjedu koja nas je dovela do općinskog suda i držeći se
stvari kao što su šanse Red Soxa i vrijeme. Ubrzo smo iscrpli mršavu
zalihu čavrljanja i zašutjeli smo. Billy se vrpoljio kraj mene. Red je
puzao dalje. Sad su nam s desne strane bila gotova smrznuta jela, a s
lijeve skuplja vina i šampanjci. Dok je red napredovao prema
jeftinijim vinima, načas sam se poigravao idejom da uzmem i bocu
Ripplea, vina iz moje raspuštene mladosti. Nisam to učinio. Nije
moja mladost baš bila toliko raspuštena.
"Čovječe, zašto ne požure, tata?" upitao je Billy. Izraz lica mu
je još uvijek bio napet, i naglo, nakratko, izmaglica nemira koja se
spustila po meni se razmakla, i nešto užasno provirilo je s druge
strane - jasno, metalno lice užasa. A onda je prošlo.
"Samo mirno, stari", rekoh ja.
Stigli smo do odjela s kruhom - do mjesta gdje je dvostruki red
zavijao nalijevo. Sad smo već vidjeli i blagajne, one dvije otvorene i
preostale četiri puste, svaka s natpisom na nepokretnoj pokretnoj
traci, natpisom MOLIMO, KORISTITE NEKU DRUGU

41

BLAGAJNU, i WINSTON. Iza blagajni bio je veliki panoramski
prozor s pogledom na parkiralište i, iza njega, križanje cesti 117 i
302. Pogled su nam djelomično zaklanjala bijela papirnata leđa
oglasa s trenutnim posebnim ponudama i reklamama za dodatni
poklon, komplet knjiga pod naslovom Enciklopedija majke prirode.
Bili smo u redu koji će nas na kraju dovesti do blagajne na kojoj je
stajao Bud Brown. Pred nama je bilo još možda trideset ljudi.
Najlakše je bilo uočiti gospođu Carmody, u blistavo žutom odijelu.
Izgledala je kao oglas protiv žute groznice.

Odjednom, u daljini se začuo nekakav prodoran zvuk. Ubrzano
je postajao sve glasniji, i konačno se pretvorio u tupo zavijanje
policijske sirene.

Neka truba začula se na križanju, čulo se škripanje kočnica i
struganje guma. Nisam ništa vidio - bio sam pod krivim kutem - ali
sirena je stigla do najglasnije točke prilazeći trgovini, a onda počela
blijediti dok je policijski auto jurio dalje. Nekoliko ljudi je istupilo iz
reda da pogledaju, ali ne puno. Predugo su čekali da bi sad riskirali
gubitak mjesta u redu.

Norton je otišao; njegove stvari bile su u mojim kolicima.
Časak-dva kasnije, vratio se i opet stao u red. "Lokalna murja", rekao
je.

A onda je gradska požarna sirena počela zavijati, polako se
podižući do vlastitog vriska, opadajući, opet se dižući. Billy me
uhvatio za ruku - zgrabio je. "Što je to, tata?" upitao je, a onda, bez
pauze: "Je li sve u redu s mamom?"

"Sigurno je požar na Cesti Kansas", reče Norton. "Oni prokleti
kablovi poslije oluje. Začas će doći i vatrogasna kola."

To je mome nemiru dalo nešto na što se mogao usredotočiti.
Bilo je oborenih kablova i u našem dvorištu.

Bud Brown je rekao nešto blagajnici koju je nadzirao; ona se
bila osvrnula da vidi što se događa. Porumenjela je i opet se vratila
svome kalkulatoru.

Nisam htio stajati u ovom redu. Odjednom silno nisam želio
stajati u njemu. Ali opet se pokrenuo, i činilo se blesavim sad izaći iz

42

njega. Stigli smo do šteka cigareta.
Netko je otvorio ulazna vrata, neki tinejdžer. Mislim da je to

bio onaj klinac kojeg smo skoro udarili na dolasku, onaj na Yamahi,
a bez kacige. "Magla!" povikao je. "Morate vidjet' maglu! Spušta se
po Cesti Kansas!" Ljudi su pogledali prema njemu. Bio je zadihan,
kao da je dugo trčao. Nitko ništa nije rekao. "Ma, morate to vidjeti",
ponovio je, ovog puta zvučeći kao da se ispričava. Ljudi su ga
pogledali, i neki su se promeškoljili, ali nitko nije htio izgubiti svoje
mjesto u redu. Nekoliko ljudi koji još nisu stali u red ostavili su
kolica i prošli kraj praznih blagajni da vide mogu li razaznati o čemu
on to govori. Neki krupni tip u ljetnom šeširu s platnenom vrpcom
(ona vrst šešira koje skoro nikad ne vidiš izvan reklama za pivo koje
se događaju na vrtnim roštiljadama) otvorio je izlazna vrata i
nekoliko ljudi - desetak, možda dvanaest - izašlo je za njim. I klinac
je krenuo s njima.

"Zatvorite vrata zbog klime", dobacio je jedan od onih vojnih
guštera, i čulo se par hihota. Ja se nisam smijao. Vidio sam maglu
kako stiže preko jezera.

"Billy, hoćeš i ti ići pogledati?" upita Norton.
"Ne", rekao sam smjesta, bez ikakvog konkretnog razloga.
Red je opet krenuo naprijed. Ljudi su iskretali vratove, tražeći
maglu koju je klinac spomenuo, ali nije se vidjelo ništa osim jasnog,
plavog neba. Čuo sam kako netko govori da se klinac sigurno šalio.
Netko drugi je odgovorio kako su vidjeli čudnu maglenu frontu na
jezeru Long prije niti sat vremena. Prvi zvižduk je zafijukao i
zavrištao. Nije mi se to svidjelo. Zvučalo je kao da prema nama puše
katastrofa velikog kalibra.
Još je ljudi izašlo. Nekolicina je čak napustila i svoja mjesta u
redu, što je malo ubrzalo stvari. A onda je cinični stari John Lee
Frovin, koji radi kao mehaničar na Texacovoj benzinskoj pumpi,
gurnuo glavu unutra i povikao: "Hej! Ima li tko fotoaparat?" Ogledao
se oko sebe, onda opet izjuri.
To je dovelo do navale. Ako nešto vrijedi slikati, onda to
vrijedi i vidjeti.

43

Odjednom, gospođa Carmody je povikala, svojim zahrđalim ali
još snažnim starim glasom: "Ne izlazite!"

Ljudi su se okrenuli da je pogledaju. Uredni obris redova
pomalo se otrcao dok su ljudi odlazili pogledati maglu, ili se
odmicali od gospođe Carmody, ili se motali uokolo tražeći prijatelje.
Neka zgodna mlada žena u majici boje ribizla i tamnozelenim
hlačama gledala je u gospođu Carmody zamišljeno, kao da je
procjenjuje. Nekoliko oportunista iskoristilo je situaciju da se
pomakne par mjesta naprijed. Blagajnica kraj Buda Browna opet se
osvrnula, a Brown ju je dugim prstom potapšao po ramenu. "Misli na
ono što radiš, Sally."

"Ne izlazite!" povikala je gospođa Carmody. "To je smrt!
Osjećam da je tamo vani smrt!"

Bud i Ollie Weeks, koji su je poznavali, izgledali su samo
nestrpljivo i iziritirano, ali turisti oko nje su se užurbano odmicali, ne
mareći za svoja mjesta u redu. Beskućnice po velikim gradovima
izgleda imaju isti takav učinak na ljude, kao da nose neku zaraznu
bolest. Tko zna? Možda i nose.

Stvari su se tada počele događati ubrzanim, zbunjujućim
tempom. Neki čovjek je uteturao u trgovinu, odgurujući ulazna vrata.
Nos mu je krvario. "Nešto je u magli!" zavrištao je, a Billy se pripio
uz mene - ne znam da li zbog čovjekovog krvavog nosa, ili zbog
onog što je govorio. "Nešto je u magli! Nešto iz magle uzelo je Johna
Leeja! Nešto-"

Zateturao je i udario u policu s gnojivom odmah kraj izloga, i
sjeo. "Nešto u magli je uzelo Johna Leeja, a ja sam ga čuo kako
vrišti! "

Situacija se promijenila. Nervozni zbog oluje, zbog policijske
sirene i vatrogasne zviždaljke, zbog suptilne tjeskobe koju svaki
nestanak struje uzrokuje u američkoj psihi, i zbog sve snažnije
atmosfere nelagode dok se stvari nekako... nekako mijenjaju (ne
znam kako bih to bolje opisao), ljudi su se počeli kretati kao skupina.

Nisu pojurili. Kad bih to rekao, stvorio bih posve pogrešan
dojam. Nije to baš bila panika. Nisu trčali - odnosno, bar većina nije

44

trčala. Ali išli su. Neki od njih su samo prišli velikom panoramskom
prozoru iza blagajni da pogledaju van. Drugi su izašli kroz ulazna
vrata, neki još noseći svoju neplaćenu robu. Živčan i pompozan, Bud
Brown je povikao: "Hej! Niste to platili! Hej, vi! Vratite se ovamo s
tim hot-dogovima!"

Netko mu se nasmijao, suludim, jodlajućim zvukom od kojeg
su se ljudi zahihotali. Ali još nasmiješeni, izgledali su izbezumljeno,
zbunjeno i nervozno. A onda se još netko nasmijao, a Brown je
porumenio. Oteo je kutiju gljiva od gospođe koja se gurala kraj njega
da pogleda kroz prozor - staklo je sad bilo načičkano ljudima, bili su
kao kad vidiš gomilu koja kroz pukotine virka na gradilište - a
gospođa je povikala: "Vratite mi šampinjončeke!" Taj čudni izraz od
milja natjerao je dvojicu muškaraca koji su stajali kraj nje da prasnu
u smijeh - i sad je u svemu tome bilo nečeg neobuzdanog. Gospođa
Carmody opet je zatrubila neka nitko ne izlazi. Vatrogasna zviždaljka
zadihano je tulila, snažna starica koja je prestrašila uljeza u kući. A
Billy je briznuo u plač.

"Tata, što je onom krvavom čovjeku? Zašto je krvav?"
"Sve je u redu, Veliki Bilie, to je samo iz nosa, dobro je."
"Kako to misli, nešto u magli?" upitao je Norton.
Veličanstveno se mrštio, što je vjerojatno bio samo Nortonov način
da djeluje zbunjeno.
"Tata, bojim se", rekao je Billy kroz suze. "Možemo ići doma,
molim te?"
Netko se grubo zabio u mene, tjerajući me da zateturam, i
podigao sam Billyja na ruke. I ja sam se počeo bojati. Zbunjenost je
rasla. Sally, blagajnica kraj Buda Browna, ustala je sa svoga mjesta,
a on ju je uhvatio za ovratnik crvene radne kute. Poderala se. Ona ga
je pljusnula, izobličenog lica. "Skidaj te jebene ruke s mene! "
povikala je.
"Začepi, kujo mala", rekao je Brown, ali zvučao je potpuno
zapanjeno. Opet je posegnuo za njom, a Ollie Weeks je oštro
dobacio: "Bud! Smiri se!"
Još netko je zavrištao. Prije to nije bila panika - ne baš sasvim -

45

ali približavalo joj se. Ljudi su sukljali van kroz sva vrata. Začuo se
prasak stakla a po podu se najednom zapjenušala kola.

"Koji je ovo bog?" povikao je Norton.
A onda se počelo mračiti... ali ne, nije baš sasvim tako. Prva mi
pomisao nije bila da se smračilo, već da su se svjetla u trgovini
ugasila. Automatski sam podigao pogled prema fluorescentnim
lampama, i nisam bio usamljen u tome. I isprva, dok se nisam sjetio
da nema struje, činilo se da je to odgovor, da se zato promijenilo
svjetlo. A onda sam se sjetio da su svjetla ugašena cijelo vrijeme što
smo u trgovini, a prije nije djelovalo tamno. A onda sam shvatio, čak
i prije nego što su ljudi kod prozora počeli vikati i pokazivati.
Stizala je magla.
Došla je preko Ceste Kansas i ušla na parkiralište, a čak i
ovako blizu nije djelovala ništa drugačije nego kad sam je prvi put
zamijetio na suprotnoj strani jezera. Bila je bijela i svijetla ali nije
odbljeskivala. Kretala se brzo, i zaklonila većinu sunca. Tamo gdje je
bilo sunce sad se na nebu nalazio samo srebrni novčić, kao puni
Mjesec u zimi kad ga gledaš kroz tanki pokrov oblaka.
Dolazila je lijenom brzinom. Gledajući je, nekako sam se sjetio
sinoćnje provale oblaka. Ima nekih velikih prirodnih sila - potresi,
uragani, tornada - nisam ih sve vidio, ali vidio sam ih dovoljno da
pretpostavim kako se svi kreću tom lijenom, hipnotizirajućom
brzinom. Mogu te očarati, kao što su Billy i Steffy sinoć ostali
očarani pred panoramskim prozorom.
Kotrljala se nepristrano preko asfaltne ceste, i izbrisala nam je s
vida. Lijepo restaurirana kuća McKeonovih, nizozemskog
kolonijalnog stila, progutana je cijela. Načas, drugi kat otrcane
stambene zgrade kraj nas izvirio je iz bjeline, a onda je i on nestao.
Znak DRŽI SE DESNO na ulazu i izlazu Federalovog parkirališta je
nestao, a crna slova sa znaka kao da su načas plutala u limbu nakon
što je prljavobijela pozadina znaka nestala. Onda su počeli nestajali
automobili na parkiralištu.
"Koji je to bog?" upitao je Norton ponovo, a glas mu je drhtao.
Dolazila je, podjednako lako žderući plavo nebo i svježi crni

46

asfalt. Čak i na šest metara udaljenosti, demarkacijska crta bila je
savršeno jasna. Imao sam suludi osjećaj da gledam neki super-sjajan
vizualni efekt, nešto što je smislio Willis O'Brien ili Douglas
Trumbull. Događalo se tako brzo. Plavo nebo se svelo na široki
potez, pa na vrpcu, pa na tanku crtu. Onda je nestalo. Bezlična
bjelina pritisnula se o staklo cijelog velikog izloga. Vidio sam do
bačvice koja je stajala možda metar od ulaza, ali ne dalje. Vidio sam
prednji branik svoga Scouta, ali to je bilo sve.

Neka žena je zavrištala, jako glasno i dugo. Billy se jače
stisnuo uz mene. Tijelo mu je drhtalo kao labavi snop žica kroz koje
juri struja visoke voltaže.

Neki je čovjek povikao i pojurio kroz jedan od pustih prolaza
prema vratima. Mislim da je to konačno pokrenulo stampedo. Ljudi
su zbrda-zdola pojurili u maglu.

"Hej!" zarežao je Brown. Ne znam je li bio ljut, prestrašen, ili
oboje. Lice mu je bilo skoro ljubičasto. Žile su mu se isticale na
vratu, debele skoro kao žice akumulatora. "Hej, ljudi, ne možete to
uzeti sa sobom! Vratite se ovamo sa svim tim stvarima, to je krađa!"

Nastavili su trčati, iako su neki odbacili svoje stvari. Neki su se
smijali, uzbuđeni, ali njih je bilo manje. Posukljali su u maglu, i
nitko od nas koji smo ostali nije ih više nikad vidio. Kroz otvorena
vrata dopirao je slabašan, kiselkast miris. Ljudi su se tamo počeli
zaglavljivati. Počelo je guranje i naguravanje. Mene je počelo boljeti
rame od držanja Billyja. Bio je prilično velik; Steff ga je ponekad
nazivala svojim mladim juncem.

Norton je lutao, odsutnog i prilično zbunjenog lica. Uputio se
prema vratima.

Prebacio sam Billyja na drugu ruku tako da mogu uhvatiti
Nortona prije nego što mi izađe iz dohvata. "Ne, čovječe, ja ne bih",
rekao sam.

Osvrnuo se. "Molim?"
"Bolje da pričekamo i vidimo."
"Što da vidimo?"
"Ne znam", rekao sam.

47

"Ne misliš valjda -" počeo je, a iz magle se začuo krik.
Norton je zašutio. Pritisak na izlazna vrata je popustio a zatim
se okrenuo u suprotnom smjeru. Žamor uzbuđenog govora, povika i
dovikivanja je zamro. Lica ljudi kraj vrata odjednom su izgledala
plosnato i blijedo i dvodimenzionalno.
Krik je trajao i trajao, natječući se s vatrogasnim zviždukom.
Činilo se nemogućim da bilo koji ljudski par pluća može u sebi držati
dovoljno zraka za takav krik. Norton je promrmljao: "O, bože moj" i
prošao si rukama kroz kosu.
Krik je naglo stao. Nije zamro: presječen je. Još je jedan čovjek
izašao, krupan tip u platnenom kombinezonu. Mislim da je krenuo
spasiti vikača. Načas je bio tamo vani, vidljiv kroz staklo i maglu,
kao obris crteža na čaši viđen kroz talog mlijeka. A onda (a koliko
znam, samo ja sam to vidio), nešto iza njega kao da se pomaklo, siva
sjena u svoj toj bjelini. I učinilo mi se da je, umjesto da utrči u
maglu, čovjek u kombinezonu uvučen u nju, ruku podignutih u zrak
od iznenađenja.
Načas je u trgovini vladala potpuna tišina.
Vani je odjednom bljesnula cijela konstelacija mjeseca.
Fluorescentne svjetiljke na parkiralištu, zacijelo napajane
podzemnim kablovima, upravo su se upalile.
"Ne izlazite", rekla je gospođa Carmody svojim najzlogukijim
glasom. "Izlazak znači smrt."
Odjednom, nitko se nije htio svađati ni smijati joj se.
Izvana je stigao još jedan vrisak, ovaj prigušen i prilično
udaljen. Billy se opet stisnuo uz mene.
"David, što se događa?" upitao je Ollie Weeks. Napustio je
svoje mjesto. Na njegovom okruglom, glatkom licu bile su velike
graške znoja. "Što je to?"
"Proklet bio ako znam", rekao sam. Ollie je djelovao jako
uplašeno. Bio je neženja koji je živio u lijepoj maloj kućici kraj
jezera Highland i koji je volio popiti nešto u baru Pleasant Mountain.
Na bucmastom malom prstu njegove lijeve ruke bio je prsten sa
zvjezdastim safirom. Prošle veljače, osvojio je nešto novca na

48

državnoj lutriji. Kupio si je prsten od dobitka. Oduvijek mi se činilo
da se Ollie pomalo boji djevojaka.

"Ne sviđa mi se ovo", rekao je.
"Ne. Billy, moram te spustiti. Držat ću te za ruku, ali ne mogu
te više držati, dobro?"
"Mama", prošaptao je.
"Ona je dobro", rekao sam mu. Tek da nešto kažem.
Stari tip koji vodi antikvarijat kraj Jonovog restorana prošao je
kraj nas, umotan u stari pulover s koledža koji nosi po cijelu godinu.
Glasno je rekao: "To je jedan od onih oblaka zagađenosti. Tvornice u
Rumfordu i South Parisu. Kemikalije." S tim riječima, spustio se niz
četvrti red, kraj dodataka prehrani i toaletnog papira.
"Idemo odavde, David", rekao je Norton bez imalo čvrstine.
"Što misliš da - "
Začuo se udarac. Neki čudan, iskrivljen udarac koji sam
najviše osjetio u stopalima, kao da je cijela zgrada odjednom propala
za skoro metar. Nekoliko ljudi je povikalo od straha i iznenađenja.
Začulo se muzikalno zveketanje boca koje se naginju na policama i
uništavaju se na popločenom podu.
Komad stakla u obliku kriške kolača ispao je s jednog dijela
širokog prednjeg prozora, i vidio sam kao se drveni okvir koji
okružuje teško staklo napinje i na nekoliko mjesta pucketa.
Vatrogasna zviždaljka zastala je u pola zvižduka.
Tišina koja je uslijedila bila je napeta tišina ljudi koji čekaju
nešto drugo, još nešto. Bila je šokirana i tupa, a moj je um preskočio
u čudnu poveznicu s prošlošću. Još dok je Bridgton bio tek nešto više
od raskrižja, moj bi me tata poveo sa sobom i stajao bi razgovarajući
za tezgom dok bih ja kroz staklo buljio u jeftine slatkiše i žvakaće
gume po dva centa. Snijeg se topio u siječnju. Nikakvog zvuka osim
vode od topljenja koja pada niz galvanizirane limene oluke u bačve
za vodu, s obje strane trgovine. Ja zurim u kamene bombone i
promincle i lizalice. Mistične žute kugle svjetla iznad moje glave
pokazuju čudovišne, projicirane sjene bataljuna mrtvih muha od
prošlog ljeta. Dječačić po imenu David Drayton zuri u slatkiše i

49

žvakaće gume sa sličicama Davyja Crocketta i pomalo mu se piški. A
vani, tvrda, nabubrena žuta magla siječanjskog topljenja snijega.

Sjećanje je prošlo, ali vrlo polako.
"Svi vi!" zaurlao je Norton. "Svi vi, ljudi, poslušajte me!"
Okrenuli su se. Norton je podigao obje ruke, raširenih prstiju,
kao politički kandidat koji prihvaća pljesak.
"Možda je opasno izaći!" povikao je Norton.
"Zašto?" uzvratila je jedna žena vriskom. "Moja djeca su kod
kuće! Moram se vratiti svojoj djeci!"
"Izlazak znači smrt!" uzvratila je gospođa Carmody oštro.
Stajala je kraj desetkilskih vreća gnojiva naslaganih kraj izloga, a lice
joj se nekako nadimalo, kao da je otekla.
Neki tinejdžer ju je naglo gurnuo, a ona je sjela na vreće uz
iznenađeno stenjanje. "Prestani to govoriti, vještice stara! Prestani
lupati ta luda sranja!"
"Molim vas!" poviče Norton. "Ako samo malo pričekamo, dok
to ne prođe, pa vidimo -"
Ovo je dočekao žamor suprotstavljenih povika.
"Ima pravo", rekao sam, vičući da me čuju kroz buku.
"Pokušajmo samo ostati mirni."
"Mislim da je to bio potres", rekao je neki čovjek s naočalarna.
Glas mu je bio tih. U jednoj je ruci držao paket hamburgera i vrećicu
žemlji. Drugom je rukom držao ruku djevojčice možda godinu dana
mlađe od Billyja. "Ja zbilja mislim da je to bio potres."
"Prije četiri godine je bio potres u Naplesu", rekao je jedan
lokalni debeljko.
"To je bilo u Cascu", usprotivila se smjesta njegova žena.
Govorila je nepogrešivim tonom veterana neslaganja.
"Naples", ponovio je lokalni debeljko, ali s manje uvjerenosti.
"Casco", rekla je njegova žena odlučno, a on je odustao.
Negdje, neka konzerva koju je udar gurnuo na sam rub police,
bio potres ili nešto drugo, pala je uz odgođeni zveket. Billy je
zaplakao. "Hoću doma! Hoću svoju MAMU!"
"Ne možete ušutkati toga klinca?" upitao je Bud Brown. Oči su

50