Stephen King-Gole kosti

Još uvijek ništa.
Krenuo je prema telefonu da nazove dr. Arlindera, a onda stao.
Zamisli da pozove doktora a ona zapravo uopće nije mrtva. Tada bi
sigurno bio u nevolji.
Izmjeri joj puls.
Zastao je na vratima, sumnjičavo zagledan u onu obješenu
ruku. Rukav bakine spavaćice se zasukao, otkrivajući njen zglob. Ali
to je bilo beskorisno. Jednom, nakon liječnikove posjete, kad je
bolničarka pritisnula prst na njegov zglob da mu izmjeri puls, George
je to pokušao i nije mogao ništa pronaći. Što se njegovih nevještih
prstiju ticalo, bio je mrtav.
Osim toga, nije baš htio... pa... dirati baku. Čak i ako je mrtva.
Naročito ako je mrtva.
George je stajao na hodniku, zvjerajući od bakinog mirnog,
ispruženog obrisa do telefona na zidu kraj broja dr. Arlindera, i opet
prema baki. Naprosto će morati nazvati. Morat će -
- uzeti zrcalo!
Jasno! Kad dahneš na zrcalo, ono se zamagli. Vidio je jednom
u nekom filmu kako doktor tako provjerava nekog u nesvjesti. Kraj
bakine sobe bila je kupaonica, i George je sad pojurio unutra i uzeo
bakino toaletno zrcalo. Jedna mu je strana bila obična, a druga je
povećavala, tako da vidiš kad čupaš dlake i takve stvari.
George ga je odnio natrag do bakinog kreveta i držao jednu
stranu zrcala tako da je skoro doticala bakina otvorena, razjapljena
usta. Držao ga je tamo dok nije nabrojao do šezdeset, stalno
promatrajući baku. Ništa se nije promijenilo. Bio je siguran da je
mrtva još i prije nego što je maknuo zrcalo od njenih usta i promotrio
mu površinu, koja je bila savršeno čista i nimalo zamagljena.
Baka je mrtva.
George je s olakšanjem i određenim iznenađenjem shvatio da
je sad može žaliti. Možda je bila vještica. Možda nije. Možda je
samo mislila da je vještica. Kako god bilo, sad je više nema. Shvatio
je s razumijevanjem odrasle osobe da pitanja konkretne stvarnosti ne
postanu nevažna, već manje bitna kad ih se promotri pred nijemim,

501

bezizražajnim licem posmrtnih ostataka. Shvatio je to s
razumijevanjem odrasle osobe, i prihvatio s olakšanjem odrasle
osobe. Ovo je samo prolazni otisak, oblik cipele, u njegovom umu.
Takvi su svi dječji tragovi odrasle osobe; tek u kasnijim godinama,
dijete shvaća da se tada stvaralo; oblikovalo; oblikovalo slučajnim
iskustvima; sve što preostane u tom trenutku iza otiska jest onaj gorki
miris baruta koji je pokretač zamisli kakva nadilazi godine djeteta.

Vratio je zrcalo u kupaonicu, onda se opet vratio kroz njenu
sobu, bacajući pogled na tijelo dok je prolazio. Sunce na zalasku
obojalo je staro mrtvo lice barbarskim, narančasto-crvenim bojama, i
George je hitro skrenuo pogled.

Prošao je kroz hodnik i prešao kuhinjom do telefona, odlučan
da sve učini kako treba. U svom je umu već vidio određenu prednost
pred Buddyjem; kad ga Buddy počne zafrkavati, on će jednostavno
reći: Bio sam sam u kući kad je baka umrla, i sve sam učinio kako
treba.

Pozvati dr. Arlindera, to je prva stvar. Nazvati ga i reći: "Baka
mi je upravo umrla. Možete li mi reći što bih trebao učiniti? Da je
pokrijem ili nešto?"

Ne.
"Mislim da mi je baka upravo umrla."
Da. Da, tako je bolje. Nitko nikad ne misli da klinci ikad nešto
znaju, zato je tako bolje. Ili možda:
"Prilično sam siguran da mi je baka upravo umrla-" Jasno! To
je najbolje rješenje.
I ispričaj sve o zrcalu i samrtnom hropcu i svemu. A doktor će
odmah doći, i kad završi s pregledom bake reći će: "Bako,
proglašavam te mrtvom ", a onda će Georgeu reći: "Bio si k'o piva u
teškoj situaciji, George. Želim ti čestitati. " A George će reći nešto
odgovarajuće skromno.
George je pogledao broj dr. Arlindera i nekoliko puta polako
duboko udahnuo prije nego što je uzeo telefon. Srce mu je užurbano
lupalo, ali onaj bolni željezni udar je nestao sad kad je baka umrla.
Dogodilo se najgore, i nekako nije bilo tako strašno kao čekati da

502

počne urlikom dozivati mamu i tražiti svoj čaj.
Telefon je bio mrtav.
Slušao je ništavilo, usta još oblikovanih oko riječi Oprostite,

gđice Dodd, ali ovdje George Bruckner i moram nazvati doktora za
svoju baku. Nikakvih glasova. Ni znaka slobodne linije. Samo mrtva
tišina. Kao mrtva tišina tamo u krevetu. Baka je - jel', da, jest) baka
je k'o pivo.

Opet žmarci, bolni i sitni. Pogled mu je pao na čajnik od
Pyrexa na štednjaku, na šalicu na šanku, s vrećicom biljnog čaja u
sebi. Neće više biti čaja za baku. Više nikad.

(leži tako hladno)
George je zadrhtao.
Drhtavo je prstom zatresao prekidač svoga Princess telefona,
ali telefon je i dalje bio mrtav. Mrtav, isto kao - (isto tako hladan
kao)
Snažno je tresnuo slušalicom, a unutra je tiho zazvonilo
zvonce, i užurbano ju je ponovno podigao, da vidi znači li to da je
čudesno opet proradio. Ali nije bilo ničega, i ovog puta je slušalicu
vratio polako.
Srce mu je opet jače zalupalo.
Sam sam u ovoj kući s njenim mrtvim tijelom.
Polako je prešao preko kuhinje, načas zastao kraj stola, a onda
upalio svjetlo. U kući se mračilo. Uskoro će sunce nestati; noć će
stići.
Čekati. Samo to moram učiniti. Samo čekati dok se mama ne
vrati. A zapravo je to i bolje. Ako je telefon u kvaru, bolje je da je
samo umrla umjesto da dobije nekakav napadaj ili tako nešto, s
pjenom na ustima, možda padne iz kreveta -
Ah, to je bilo loše. Mogao je lijepo proći i bez te slike.
Kao da si sam u mraku i razmišljaš o mrtvim stvarima koje su
još živahne - vidiš obrise u sjenama na zidu, i razmišljaš o smrti,
razmišljaš o mrtvima, te stvari, kako će bazditi i kako bi se u mraku
kretali prema tebi; razmišljaš o tome; razmišljaš o onome; razmišljaš
o buhama koje se gnijezde u mesu; buše kroz meso; oči koje se miču

503

u mraku. Aha. To više od svega. Razmišljanje o očima koje se miču
u mraku i krckanje parketa kad nešto prijeđe po sobi kroz zebraste
pruge sjena od svjetla izvana. Aha.

U tami ti misli dosegnu savršenu kružnicu, i o čemu god
pokušavaš razmišljati - o cvijeću ili Isusu ili baseballu ili osvajanju
zlata na 440m na Olimpijadi - nekako se sve vraća na obris u
sjenama s pandžama i očima koje ne trepću.

"Sroljo-cmoljo!" siknuo je, i naglo samoga sebe ošamario. I to
snažno. Sam će sebe prestraviti, vrijeme je da prestane s tim. Nije mu
više šest godina. Mrtva je, to je sve, mrtva. U njoj sad više nema
ništa više misli nego u špekuli ili parketu ili u kvaki ili u radijskom
prekidaču ili -

A snažan i strani, neočekivani glas, možda samo nemilosrdan
nepozvan glas čistog preživljavanja povikao je u njemu: Georgie,
začepi i daj se na prokleti posao!

Aha, u redu. U redu, ali -
Vratio se do vrata njene sobe da se uvjeri.
Tamo je ležala baka, s jednom rukom izvan kreveta i
dodirujući pod, širom razjapljenih usta. Baka je sad bila dio
namještaja. Mogao bi joj vratiti ruku na krevet ili je povući za kosu
ili joj izliti čašu vode u usta ili joj staviti slušalice na glavu i puštati
joj Chucka Berryja odvrnutog do daske a njoj bi sve bilo svejedno.
Baka je, kako je Buddy znao govoriti, bila izvan svega. Baka je svoje
odradila.
Započeo je nagao, tih i ritmičan zvuk udara, nedaleko od
Georgea na lijevoj strani, a on je poskočio i pobjegao mu je tanki
kevtavi krik. Bila su to vrata za oluju, koja je Buddy postavio tek
prošlog tjedna. Samo vrata za oluju, nezaključana, kako klepeću
naprijed-natrag na sve hladnijem povjetarcu.
George je otvorio unutarnja vrata, nagnuo se van, uhvatio vrata
za oluju kad su se vraćala. Vjetar - nije to bio povjetarac već vjetar -
mu je uhvatio kosu i zamrsio je. Čvrsto je zakvačio vrata i zapitao se
odakle je odjednom stigao taj vjetar. Kad je mama otišla bilo je skoro
mrtvački mirno. Ali kad je mama otišla bio je bijeli dan, a sad je bio

504

sumrak.
George je opet bacio pogled na baku a onda se vratio i opet

isprobao telefon. Još je bio mrtav. Sjeo je, ustao i počeo šetuckati
naprijed-natrag po kuhinji, koračajući, pokušavajući misliti.

Sat vremena kasnije bilo je posve mračno.
Telefon još uvijek nije radio. George je pretpostavljao da je
vjetar, koji se sad podigao skoro do orkanske jačine, oborio neke
žice, vjerojatno vani kod Dabrovske močvare, gdje na sve strane ima
drveća u nanosima suhog lišća i močvarnih voda. Telefon bi
povremeno cinknuo, kao duh, udaljeno, ali linija je i dalje bila mrtva.
Vani, vjetar je zavijao uz istake male kućice i George je vjerovao da
će imati i te kakvu priču za sljedeće kampiranje izviđača... samo to
što je sam sjedio u kući sa svojom mrtvom bakom i telefonom koji ne
radi a vjetar hitro gura skupine oblaka preko neba, oblaci koji su crni
na vrhu a dolje boje mrtvog sala, boje bakinih pandžastih ruku.
Bila je to, kao što je Buddy također znao reći, prava klasika.
Volio bi da sad priča tu priču, kad njena aktualnost bude
sigurno iza njega. Sjedio je za kuhinjskim stolom, s knjigom iz
povijesti otvorenom pred sobom, skačući na svaki zvuk... a sad kad
se digao vjetar, bilo je puno zvukova dok je kuća škripala u svim
svojim nenauljenim, tajnim i zaboravljenim zglobovima.
Dosta brzo će doći doma. Doći će doma i onda će sve biti u
redu. Sve (nisi je pokrio) će biti u r
(nisi joj pokrio lice)
George se trgnuo kao da je netko to naglas izrekao, i zabuljio
se razrogačenih očiju preko kuhinje u beskoristan telefon. Treba
prevući pokrivač preko lica mrtve osobe. To je u svim filmovima.
Dovraga s time! Ne idem ja tamo!
Ne! A nema ni razloga! Mama joj može pokriti lice kad se vrati
kući! Ili dr. ArUnder, kad on dođe! Ili pogrebnik! Netko, bilo tko,
samo ne on. Nema razloga da on to učini. Njemu to ništa ne znači, a
ne znači ni baki. Buddyjev glas u njegovoj glavi:
Ako te nije bilo strah, zašto joj se nisi usudio pokriti lice?
Nije mi ništa značilo.

505

Kukavica!
A nije značilo ni baki. CRV JEDAN kukavički!
Sjedeći za stolom pred svojom nepročitanom lekcijom iz
povijesti, razmišljajući o tome, George je uvidio da, ako ne povuče
prekrivač preko bakinog lica, neće moći tvrditi da je sve učinio kako
treba, a onda će Buddy imati (pa makar kako nesiguran) oslonac za
sebe.
Sad se vidio kako prepričava jezovitu priču o bakinoj smrti na
kampiranju, oko vatre, taman dolazeći do utješnog kraja kad mamini
farovi bijesnu na prilazu - ponovna pojava odraslih, vraćajući i
potvrđujući koncept Reda - a odjednom, iz tame se diže neki tamni
obris, a češer u vatri eksplodira i George vidi da to u sjenama stoji
Buddy i govori: Ako si bio tako hrabar, crve jedan, kako to da joj se
nisi usudio PREKRITI LICE?
George je ustao, podsjećajući se da je baka izvan stroja, da je
baka crkla, da je baka ohlađena ko' piva. Mogao bi vratiti njenu ruku
natrag na krevet, zagurati joj vrećicu čaja u nos, staviti joj slušalice i
puštati Chucka Berryja odvrnutog do daske itd. itd., i ništa od toga ne
bi baku nimalo zasmetalo, jer o tome se u smrti i radi, nitko ne može
smetati mrtvacima, mrtvac je vrhunac nehajnog coola, a sve ostalo su
samo snovi, nerazaznatljivi i apokaliptični i grozničavi snovi o
vratima ormara koja se otvaraju u mrtvim ustima ponoći, samo snovi
o mjesečini koja klizi delirijski plavo po kostima iskopanih kostura,
samo -
Prošaptao je: "Prestani, može? Prestani biti tako -"
(odvratan)
Pripremio se. Otići će onamo i povući joj pokrivač preko lica, i
oduzeti Buddyju i zadnji oslonac. Savršeno će provesti tih nekoliko
jednostavnih obreda bakine smrti. Prekrit će joj lice, a onda će - lice
mu je bljesnulo od čiste simboličnosti ovoga - onda će pospremiti
njenu neiskorištenu vrećicu čaja i njenu neiskorištenu šalicu. Da.
Ušao je, a svaki je korak bio napor volje. Bakina soba bila je
tamna, njeno tijelo neodređena grba na krevetu, i luđački je tapkao za
prekidačem svjetla, ne nalazeći ga možda i cijelu vječnost. Konačno

506

je kliknulo i upalilo se, preplavljujući sobu blagim žutim svjetlom iz
lustera od brušenog stakla iznad njegove glave.

Baka je tamo ležala, obješene ruke, otvorenih usta. George ju je
promatrao, mutno svjestan sitnih bisera znoja koji su mu se
nakupljali na čelu, i pitao se može li se njegova odgovornost u
ovome doista produžiti do toga da podigne tu sve hladniju ruku i
vrati je natrag na krevet s ostatkom bake. Zaključio je da ne može.
Ruka joj je u bilo kojem trenutku mogla pasti s kreveta. To bi bilo
previše. Nije ju mogao dirnuti. Sve drugo, ali ne to.

Polako, kao da se kreće kroz neku gustu tekućinu umjesto kroz
zrak, George se približio baki. Stajao je nad njom, gledajući dolje.
Baka je bila žuta. Dijelom je to bilo zbog svjetla, filtriranog starim
lusterom, ali ne sve.

Dišući kroz usta, dok mu je dah čujno škripao, George je
uhvatio pokrivač i prevukao ga je preko bakinog lica. Pustio ga je a
on se samo malo spustio, otkrivajući joj rub kose i žuti izborani
pergament njenog čela. Ohrabrivši se, opet ga je uhvatio, držeći ruke
daleko s obje strane njene glave tako da je ne mora dotaknuti čak ni
kroz tkaninu, i opet je povukao. Ovog puta, pokrivač je ostao na
mjestu. To je bilo zadovoljavajuće. Dio straha nestao je iz Georgea.
Pokopao ju je. Da, zato pokrivaš mrtve ljude, i zato je to ispravno: to
je kao da ih pokopaš. To je izjava.

Pogledao je ruku koja je visjela, nepokopana, i otkrio da je sad
može dotaknuti, može je zataknuti pod pokrivač i pokopati s
ostatkom bake.

Sagnuo se, uhvatio hladnu ruku, i podigao je.
Ruka se okrenula u njegovoj i zgrabila mu zglob.
George je vrisnuo. Zateturao je unatrag, vrišteći u praznoj kući,
vrišteći uz zvuk vjetra koji je pjevao po zabatima, vrišteći uz zvuk
škripavih zglobova kuće. Ustuknuo je, povlačeći bakino tijelo ukoso
pod pokrivačem, a ruka je opet tresnula dolje, okrećući se, obrćući,
hvatajući zrak... i onda se opet opuštajući u mlitavost.
Dobro sam, nije to ništa, to je bio samo refleks.
George je kimnuo sa savršenim razumijevanjem, a onda se opet

507

sjetio kako joj se ruka okrenula, stežući njegovu, i kriknuo je. Oči su
mu se razrogačile u dupljama. Kosa mu se digla, svaka vlas, u
savršenom stošcu. Srce mu je u prsima postalo poludjela tiskarska
preša. Svijet se suludo naherio, vraito se natrag, a onda se samo
nastavio kretati sve dok se ne bi nakrenuo u drugu stranu. Kad god bi
mu se razumne misli počele vraćati, panika bi ga opet preplavila.
Okrenuo se, želeći samo izaći iz ove sobe u neku drugu sobu - ili
možda četiri-pet kilometara po cesti, ako treba toliko - gdje bi mogao
opet povratiti kontrolu. Zato se okrenuo na peti i utrčao punom
brzinom u zid, promašivši otvorena vrata za dobrih pola metra.

Odbio se i pao na pod, u glavi mu je zvonilo od oštrog,
prodornog bola koji je opako presijekao paniku. Dotakao si je nos a
ruka mu je ostala krvava. Svježe kapi zamrljale su njegovu zelenu
košulju. Uspeo se na noge i divlje se ogledao oko sebe.

Ruka je visjela na podu kao i prije, ali bakino tijelo nije bilo
ukoso; i ono je bilo kao i prije.

Sve je zamislio. Ušao je u sobu, a sve ostalo je bilo samo film u
njegovoj glavi.

Ne.
Ali bol mu je raščistila glavu. Mrtvi ljudi te ne hvataju za
zglobove. Mrtav je mrtav. Kad si mrtav, mogu te koristiti kao stalak
za šešire ili te nagurati u traktorsku gumu i skotrljati niz brijeg ili i
tako dalje i tako dalje i tako dalje. Kad si mrtav, mogu tebi raditi
stvari (recimo, dječaci koji pokušavaju vratiti mrtve obješene ruke
natrag na krevet), ali tvoji dani rađenja stvari - da tako kažemo - su
gotovi.
Osim ako si vještica. Osim ako odabereš čas za smrt kad nema
nikoga osim jednog malog klinca, jer je tako najbolje, i možeš...
možeš...
Možeš što?
Ništa. Glupo je. Cijelu stvar je zamislio jer se prestrašio, i to je
sve. Obrisao si je nos podlakticom i trznuo se od bola. Na koži s
unutarnje strane podlaktice ostala mu je krvava mrlja.
Neće joj se više približavati, to je sve. Stvarnost ili iluzija, neće

508

se više petljati s bakom. Sjajni bljesak panike je nestao, ali još je bio
bijedno prestravljen, blizu suza, drhtav na prizor vlastite krvi, želeći
samo da mu se mama vrati kući i preuzme stvari u svoje ruke.

George je izašao iz sobe unatraške, kroz hodnik, i u kuhinju.
Duboko je i drhtavo udahnuo, pa izdahnuo. Htio je mokru krpu za
nos, i odjednom mu se činilo da bi mogao povratiti. Prišao je
sudoperu i pustio hladnu vodu. Sagnuo se i iz lavora ispod sudopera
uzeo krpu - komad jedne bakine stare pelene - i podmetnuo je pod
hladnu vodu, smičući krv dok je to radio. Namakao je stari meki
pamučni kvadrat pelene sve dok mu ruka nije utrnula, onda zatvori
vodu i iscijedi ga.

Stavljao si ga je na nos kad je njen glas progovorio iz druge
sobe.

"Dođi ovamo, mali", pozvala je baka mrtvim zujavim glasom.
"Dođi ovamo - baka te hoće zagrliti. "

George je pokušao zavrištati, a nije se čuo nikakav zvuk. Ama
baš nikakav. Ali zato je u drugoj sobi bilo zvukova. Zvukova koje bi
čuo kad je mama bila tamo, kad bi u krevetu kupala baku, podizala
njenu težinu, spuštala je, okretala, opet spuštala.

Samo ti su zvukovi sad naizgled imali malo drugačije no posve
specifično značenje - zvučalo je kao da baka pokušava... ustati iz
kreveta.

"Mali! Dođi ovamo, mali! Ovog ČASA! Idemo!"
S užasom je shvatio da mu se noge odazivaju toj komandi.
Rekao im je da stanu a one su samo nastavile, lijeva noga, desna
noga, noga od sijena, noga od slame, preko linoleuma; njegov um bio
je prestravljeni zarobljenik u njegovom tijelu - talac u tornju.
Ona stvarno JEST vještica, vještica je i prolazi jedan od svojih
"kletih trenutaka ", o da, to je sasvim sigurno kletva, i gadna je,
STVARNO je gadna, o Bože o Isuse pomozite mi pomozite mi
pomozite mi -
George je prešao kuhinju i prošao kroz hodnik i u bakinu sobu i
da, nije samo pokušala ustati iz kreveta, ustala je, sjedila je u onoj
bijeloj vinilnoj stolici u kojoj nije sjedila već četiri godine, otkako je

509

postala preteška za hodanje i previše senilna da bi uopće znala gdje
je.

Ali sad baka nije izgledala senilno.
Lice joj je bilo obješeno i mlitavo, ali senilnost je nestala - ako
je ikad uopće i bila tamo, a ne samo maska koju je nosila da umiri
male dječake i umorne žene bez supruga. Sad je bakino lice blistalo
punom inteligencijom - blistalo je kao neka stara, smrdljiva
voštanica. Oči su joj se objesile na licu, bez sjaja, mrtve. Prsa joj se
nisu micala. Spavaćica joj se zadigla, otkrivajući slonovska bedra.
Pokrivač s njenog samrtnog kreveta bio je zabačen.
Baka je ispružila svoje ogromne ruke prema njemu.
"Želim te zagrliti, Georgie", rekao je taj bezizražajan i zujav
mrtvi glas. "Ne budi prestrašeni plačljivko. Pusti baku da te zagrli. "
George je ustuknuo, pokušavajući se oduprijeti tom skoro
neodoljivom zovu. Vani, vjetar je vrištao i režao. Georgeovo lice se
izdužilo i iskrivilo od siline njegova straha; lice drvoreza uhvaćeno i
zatvoreno u neku drevnu knjigu.
George je počeo hodati prema njoj. Nije si mogao pomoći.
Jedan po jedan nevoljki korak prema tim ispruženim rukama.
Pokazat će Buddyju da se ni on ne boji bake. Prići će baki i dati se
zagrliti jer on nije plačljiva kukavica. Sad će otići baki.
Skoro je bio u krugu njenih ispruženih ruku kad je prozor s
njegove lijeve strane prasnuo prema unutra, i odjednom, u sobi je s
njima bila vjetrom odlomljena grana s jesenjim lišćem još na sebi.
Rijeka vjetra poplavila je sobu, pušući preko bakinih slika, vitlajući
joj spavaćicom i kosom.
Sad je George mogao vrištati. Oteturao je unatrag iz njena
dohvata, a baka je ispustila prevaren, siktav zvuk, dok su joj se
usnice povlačile preko glatkih starih desni; debele izborane ruke
beskorisno su se sklopile preko zraka u pokretu.
Georgeu su se noge saplele i pao je. Baka je počela ustajati iz
bijele vinilne stolice, teturava gomila mesa; počela je teturati prema
njemu. George je otkrio da ne može ustati; snaga mu je napustila
noge. Počeo je puzati unatrag, cvileći. Baka se približavala, polako

510

ali neumoljivo, mrtva ali živa, i odjednom je George shvatio što bi
značio zagrljaj; puzlle su se u njegovom umu posložile do kraja, i
nekako se uspentrao na noge taman kad se bakina ruka sklopila oko
njegove košulje. Košulja se poderala s jedne strane, i načas je osjetio
njeno hladno meso na svojoj koži, prije nego što je ponovno
pobjegao u kuhinju.

Odjurit će u noć. Bilo što je bolje nego da ga zagrli ta vještica,
njegova baka. Jer kad mu se majka vrati, pronaći će svoju majku
mrtvu a Georgea živog, o, da... ali George će odjednom razviti
sklonost prema biljnom čaju.

Osvrnuo se preko ramena i ugledao bakinu grotesknu,
iskrivljenu sjenu kako se uzdiže po zidu dok je prolazila hodnikom.

I baš u tom trenutku zazvonio je telefon, prodorno i oštro.
George ga je dohvatio bez razmišljanja i zavrištao u njega;
vrištao da netko dođe, molim, neka dođe. Vrištao je te stvari u tišini;
ni jedan zvuk nije izašao iz njegova zaključanog grla.
Baka je uteturala u kuhinju u svojoj ružičastoj spavaćici. Njena
bjelkasto-žuta kosa divlje joj se kovitlala oko lica, a jedan od njenih
češljeva od roga visio je nahero uz njen izboran vrat.
Baka se cerila.
"Ruth?" Bio je to glas tete Flo, skoro izgubljen kroz zavijanje
tunela loše međugradske veze. "Ruth, jesi tamo?" Bila je to teta Flo
iz Minnesote, više od tri tisuće kilometara daleko.
"Pomozi mi!" zavrištao je George u telefon, a ono što je izašlo
bilo je sitno, siktavo fićukanje, kao da je puhnuo u harmoniku punu
suhe trske.
Baka je teturala preko linoleuma, ispruživši ruke prema njemu.
Ruke su joj se zatvarale i otvarale i opet zatvarale. Baka je htjela svoj
zagrljaj; pet je godina čekala na taj zagrljaj.
"Ruth, čuješ li me? Ovdje je oluja, tek je počela, a ja... ja sam
se prestrašila. Ruth, ne čujem te -"
"Baka", zastenjao je George u telefon. Sad je bila skoro nad
njim.
"George?" Glas tete Flo odjednom se zaoštrio; postao je skoro

511

vrisak. "George, jesi li to ti?"
Počeo je uzmicati od bake, i odjednom je shvatio da je glupavo

uzmakao od vrata i u kutak koji su zatvarali kuhinjski ormari i
sudoper. Užas je bio potpun. Dok je njena sjena padala preko njega,
paraliza je nestala i zavrištao je u telefon, vrištao ponovno i ponovno:
"Baka! Baka! Baka!"

Bakine hladne ruke dotakle su mu grlo. Njene blatnjave,
drevne oči suočile su se s njegovima, crpeći mu volju.

Tiho, mutno, kao da prelazi mnogo godina a ne samo mnogo
kilometara, čuo je kako teta Flo govori: "Reci joj da legne, George,
reci joj da legne i bude mirna. Reci joj da mora to učiniti u tvoje ime,
i u ime svoga oca. Ime njenog odabranog oca je Hastur. To ime je
moć u njenom uhu, George - reci joj da Legne u ime Hasturovo - reci
joj"

Stare, izborane ruke otele su telefon iz Georgeova oslabljenog
stiska. Začulo se glasno pop kad se žica iščupala iz telefona. George
se srušio u kut a baka se sagnula, ogromna gomila mesa iznad njega,
koja je zaklonila svjetlo.

George je zavrištao: "Lezi! Budi mirna! Ime Hasturovo!
Hastur! Lezi! Budi mirna!"

Ruke su joj se sklopile oko njegovog vrata -
"Moraš to učiniti! Teta Flo je rekla da moraš! U moje ime! U
ime tvoga oca! Lezi! Budi mir -" - i stisnule.
Kad su svjetla konačno zapljusnula prilaz sat vremena kasnije,
George je sjedio za stolom pred svojom nepročitanom lekcijom iz
povijesti. Ustao je i prišao stražnjim vratima i otvorio ih. S njegove
lijeve strane, Princess telefon visio je na svome mjestu, beskorisne
žice omotane oko sebe.
Njegova majka je ušla, a jedan joj se list zalijepio za ovratnik
kaputa. "Kakav vjetar", rekla je. "Je li sve prošlo - George? George,
što se dogodilo? "
Krv je iz maminog lica nestala jednim jedinim, šokiranim
potezom, i postala je užasno bijela, kao klaun.
"Baka", rekao je. "Baka je umrla. Baka je umrla, mama." I

512

počeo je plakati.
Uzela ga je u naručje a onda zateturala do zida, kao da joj je taj

zagrljaj odnio posljednju snagu. "Je li...je li se nešto dogodilo?"
upitala je. "George, je li se još nešto dogodilo? "

"Vjetar je kroz njen prozor oborio jednu granu", reče George.
Odgurnula ga je, načas se zagledala u njegovo šokirano,
opušteno lice, a onda oteturala u bakinu sobu. Bila je unutra možda
četiri minute. Kad se vratila, u ruci je držala crvenu platnenu krpicu.
Bio je to komad Georgeove košulje.
"Ovo sam joj izvukla iz ruke", šapne mama.
"Ne želim razgovarati o tome", reče George. "Nazovi tetu Flo,
ako hoćeš. Umoran sam. Idem u krevet."
Krenula ga je zaustaviti, ali nije. Otišao je gore u sobu koju je
dijelio s Buddyjem i otvorio ventilacijski otvor tako da čuje što će
mu majka sljedeće učiniti. Neće razgovarati s tetom Flo, ne večeras,
jer je telefonska žica iščupana; ni sutra, jer je nedugo prije nego što
se mama vratila kući George izgovorio kratku seriju riječi, neke na
iskrivljenom latinskom, neke tek pred-druidsko mumljanje, a više od
tri tisuće kilometara dalje, teta Flo je pala mrtva od naglog krvarenja
u mozgu. Nevjerojatno kako su se te riječi vratile. Kako se sve
vratilo.
George se skinuo i gol legao na svoj krevet. Stavio je ruke pod
glavu i zagledao se gore u tamu. Polako, polako, udubljen i prilično
užasan osmijeh isplivao mu je na lice.
Od sada nadalje, stvari će ovdje biti drugačije.
Sasvim drugačije.
Na primjer, Buddy. George je jedva čekao da se Buddy vrati
kući iz bolnice i opet krene s kineskim neznaboškim mučenjem
žlicom ili zavrtanjem ruke ili tako nečim. George je pretpostavljao da
će morati pustiti Buddyja da se izvuče - bar po danu, kad ljudi mogu
nešto vidjeti - ali kad padne noć i budu sami u ovoj sobi, u mraku,
zatvorenih vrata...
George se počeo bezvučno smijati.
Kao što je Buddy uvijek govorio, to će biti prava kalsika.

513

514

Balada o fleksibilnom metku

Roštiljada je završila. Bila je dobra: pića, odresci na ugljenu,
slabo pečeni, zelena salata i Megin poseban preljev. Bili su počeli u
pet. Sad je bilo pola devet i skoro sumrak - vrijeme kad se veliki
tulum tek počinje zagrijavati. Ali oni nisu bili veliki tulum. Bilo ih je
samo petero: agent i njegova žena, slavni mladi pisac i njegova žena,
i urednik časopisa, u ranim šezdesetim godinama ali je izgledao
starije. Urednik se držao Fresce*. Prije nego što je urednik stigao,
agent je mladom piscu rekao da je tamo nekad bilo problema s
pićem. Sad ih više nije bilo, kao ni urednikove žene... i zato ih je bilo
petero umjesto šestero.

* Fresca: osvježavajuće piće od grejpa, proizvod kompanije
Coca-Cola, uglavnom se prodaje u Sjevernoj Americi, nap. prev.

Umjesto da se zagriju, na njih je popadalo introspektivno
raspoloženje, dok se mračilo u stražnjem dvorištu mladog pisca, s
pogledom na jezero. Prvi roman mladog pisca dobio je dobre kritike i
prodao je popriličan broj primjeraka. On je bio vrlo sretan mlad
čovjek i, svaka mu čast, bio je toga svjestan.

Razgovor je sa zaigranom ružnoćom skrenuo s ranog uspjeha
mladog pisca na druge pisce koji su rano ostavili tragove a onda
počinili samoubojstvo. Dodirnuli su se Rossa Lockridgea, i Toma
Hagena. Agentova supruga spomenula je Sylviju Plath i Anne
Sexton, a mladi pisac rekao je kako ne misli da se Plath može
računati kao uspješan pisac. Nije počinila samoubojstvo zbog
uspjeha, rekao je; stigla je do uspjeha zato što je počinila
samoubojstvo. Agent se nasmiješio.

"Molim vas, možemo li razgovarati o nečem drugom?" upitala
je supruga mladog pisca pomalo nervozno.

Ne obazirući se na nju, agent je rekao: "I ludilo. Bilo je onih
koji su poludjeli zbog uspjeha." Agent je imao blag ali svejedno
snažan glas glumca koji nije na pozornici.

Piščeva žena taman se spremala ponovno pobuniti - znala je da

515

njen suprug voli razgovarati o tim stvarima samo zato da bi se šalio o
njima, a volio se šaliti o njima zato što je previše razmišljao o njima -
kad je urednik časopisa progovorio. Ono što je rekao bilo je tako
čudno da je zaboravila na pobunu.

"Ludilo je fleksibilan metak."
Agentova žena djelovala je zapanjeno. Mladi pisac
zainteresirano se nagnuo naprijed. Rekao je: "To zvuči poznato -"
"Naravno", reče urednik. "Ta rečenica, ta slika, 'fleksibilni
metak', to je Marianne Moore. Ona je to koristila da opiše nekakav
auto. Meni se oduvijek činilo da to jako dobro opisuje stanje ludila.
Ludilo je neka vrsta mentalnog samoubojstva. Zar liječnici sad ne
govore da je jedini način da se doista procijeni smrt putem smrti
uma? Ludilo je neka vrsta fleksibilnog metka u mozak."
Žena mladog pisca je skočila. "Hoće li još netko neko piće?"
Nitko se nije prijavio.
"Pa, ako ćemo razgovarati o tome, ja hoću", rekla je, i otišla si
natočiti.
Urednik je rekao: "Jednom su mi poslali priču, dok sam još
radio u Loganu. Naravno, i on je sad otišao kao i Collier i The
Saturday Evening Post, ali mi smo nadživjeli i jedno i drugo." Rekao
je to s tračkom ponosa. "Objavljivali smo trideset i šest kratkih priča
godišnje, ili više, a svake godine četiri ili pet naših priča našlo bi se u
nečijem izboru najboljih priča godine. I ljudi su ih čitali. U svakom
slučaju, ta se priča zvala 'Balada o fleksibilnom metku', a napisao ju
je čovjek po imenu Reg Thorpe. Mladić otprilike godina našeg
mladića, i otprilike isto toliko uspješan."
"On je napisao Obrise iz podzemnog svijeta, zar ne?" upitala je
agentova žena.
"Da. Nevjerojatan rezultat za prvi roman. Izvrsne kritike, sjajna
prodaja i u tvrdom i u mekom uvezu, udruga pisaca, sve živo. Čak je
i film bio prilično dobar, premda ne tako dobar kao knjiga. Ni blizu."
"Meni se knjiga strašno sviđala", rekla je piščeva žena,
privučena natrag u razgovor i protiv svoje volje. Imala je iznenađen,
zadovoljan izraz nekoga tko se upravo sjetio nečeg što mu predugo

516

nije palo na um. "Je li otad napisao još nešto? Obrise iz podzemnog
svijeta sam pročitala još na faksu, a to je bilo... pa, predavno da se
sad prisjećam."

"I ne djelujete ni dana starije nego onda", rekla je agentova
žena toplo, premda je u sebi smatrala da žena mladog pisca nosi
premali topić i preuske kratke hlače.

"Ne, odonda nije ništa napisao", rekao je urednik. "Osim te
jedne kratke priče koju sam vam spomenuo. Ubio se. Poludio je i
ubio se."

"Oh", reče žena mladog pisca splasnuto. Opet su na tome.
"Je li priča objavljena?" upitao je mladi pisac.
"Ne, ali ne zato što je autor poludio i ubio se. Nije došla do
tiska jer je urednik poludio i skoro se ubio."
Agent je naglo ustao da i sebi dotoci piće, premda mu
dotakanja baš i nije trebalo. Znao je da je urednik doživio živčani
slom u ljeto 1969. godine, nedugo prije nego što se Logan utopio u
moru crvene tinte.
"Ja sam bio taj urednik", objasnio je urednik ostalima. "Na
određeni način smo zajedno poludjeli, Reg Thorpe i ja, premda sam
ja bio u New Yorku, a on daleko, u Omahi, a nismo se čak nikad ni
upoznali. Njegova je knjiga bila izašla kakvih šest mjeseci ranije, a
on se preselio tamo 'da dođe k sebi', kako se tada govorilo. A ja
slučajno znam taj dio priče jer se povremeno viđam s njegovom
ženom kad je u New Yorku. Ona slika, i to sasvim dobro. Sretna je to
žena. Zamalo ju je odvukao sa sobom."
Agent se vratio i sjeo. "Sad se i ja pomalo prisjećam", rekao je.
"Nije bila u pitanju samo njegova žena, zar ne? Pucao je u još neke
ljude, i u jednog klinca."
"Tako je", reče urednik. "Zbog klinca je konačno i pukao."
"Zbog klinca je pukao?" upita agentova žena. "Kako to misliš?"
Ali urednikovo lice nije se dalo pročitati; bio je voljan govoriti,
ali ne i odgovarati na pitanja.
"Ja znam svoju stranu priče jer sam je preživio", rekao je
urednik časopisa. "I ja sam sretan. Prokleto sretan. Ima jedna

517

zanimljiva stvar kod onih koji pokušaju samoubojstvo uperivši si
pištolj u glavu i povlačeći okidač. Čovjek bi pomislio da je to metoda
koja ne može promašiti, bolja od tableta ili rezanja žila, ali nije. Kad
si pucaš u glavu, naprosto ne možeš predvidjeti što će se dogoditi.
Metak se može odbiti od lubanje i ubiti nekog drugog. Može slijediti
zaobljenje lubanje skroz okolo, i izaći s druge strane. Može zapeti u
mozgu i oslijepiti te i ostaviti te na životu. Jedan čovjek pucao si je u
glavu s .38-icom i probudio se u bolnici. Netko drugi bi si mogao
pucati u čelo .22-ojkom i probuditi se u paklu... ako takvo mjesto
postoji. Ja sam sklon vjerovati da se nalazi ovdje na Zemlji, možda
negdje u New Jerseyju."

Piščeva žena se nasmijala, prilično prodorno.
"Jedina sigurna metoda za samoubojstva jest skok s vrlo visoke
zgrade, a to je izlaz na koji se odlučuju samo oni najpredaniji. Tako
prokleto neuredno, zar ne? Ali hoću naprosto reći ovo: kad si pucate
u glavu fleksibilnim metkom, doista ne znate kakav će biti ishod. U
mom slučaju, skočio sam s mosta i probudio se na smećem
zatrpanom pločniku dok me neki vozač kamiona mlatio po leđima i
pumpao mi ruke gore-dolje kao da ima samo dvadeset i četiri sata da
me dovede u formu ili me zamijenio za aparat za veslanje. Za Rega,
taj metak je bio smrtonosan. On... ali pričam vam priču, a nemam
pojma želite li je čuti."
Upitno se ogledao oko sebe u sve gušćoj tami. Agent i
agentova žena razmijenili su nesigurne poglede, a piščeva žena se
taman spremala reći kako joj se čini da je bilo dosta tmurnih
razgovora kad je njen muž rekao: "Ja bih to rado čuo. Ako vam nije
problem da nam je ispričate zbog osobnih razloga, naravno."
"Nikad to nisam ispričao", reče urednik, "ali ne iz osobnih
razloga. Možda nikad nisam imao prave slušatelje."
"Onda navalite", reče pisac.
"Paul -" Njegova mu je žena spustila ruku na rame. "Zar ne
misliš -" "Ne sad, Meg." Urednik je rekao:
"Priča je stigla poštom, a u to vrijeme Logan više nije
prihvaćao rukopise koji nisu bili naručeni. Kad bi stigli, jedna

518

djevojka bi ih jednostavno stavila u povratne kuverte s pisamcem u
kojem je pisalo: 'Zbog sve većih troškova i sve većih poteškoća
uredničkog osoblja da izađu na kraj sa sve većim brojem priloga,
Logan više ne čita nenaručene rukopise. Želimo vam svaku sreću u
slanju vašeg rada nekome drugome.' Zar to nije krasna hrpa gluposti?
Nije lako tri puta u jednoj rečenici upotrijebiti 'sve veće', ali njima je
to uspjelo."

"A ako nije bilo maraka za povratni paket, priča je išla u koš za
smeće", reče pisac. "Jel' tako?"

"Oh, naravno. Nema milosti u golom gradu."
Neki čudan izraz nelagode prešao je preko piščevog lica. Bio je
to izraz čovjeka u jami s tigrovima u kojoj su deseci boljih ljudi
razderani u komadiće. Dosad, ovaj čovjek još nije vidio nijednog
tigra. Ali ima osjećaj da su tamo, i da su im pandže još uvijek oštre.
"U svakom slučaju", rekao je urednik vadeći svoju tabakeru,
"stigla nam je ta priča, i djevojka u odjelu za poštu ju je izvadila,
pričvrstila na prvu stranicu formular za odbijanje, i taman ju se
spremala staviti u povratnu kuvertu kad je bacila pogled na ime
autora. E, pa, i ona je pročitala Obrise iz podzemnog svijeta. Te
jeseni, svi su ih pročitali, ili su ih čitali, ili su bili na listi čekanja u
knjižnici, ili prekopavali police dućana u potrazi za mekanim
izdanjem."
Piščeva žena, koja je vidjela trenutak nelagode na licu svoga
supruga, prihvatila ga je za ruku. On joj se nasmiješio. Urednik je
pripalio svoju cigaretu zlatnim Ronsonom, i u sve dubljoj tami vidjeli
su kako mu je lice ispijeno - ovješene vreće krokodilske kože pod
njegovim očima, izbrazdani obrazi, staračka brada koja se pomalja iz
toga lica u kasnim srednjim godinama kao pramac broda. Taj brod,
pomislio je pisac, zove se starost. Nitko baš nema neku želju
provozati se njime, ali sve su kabine pune. Pa i potpalublje, što se
toga tiče.
Upaljač se ugasio, a urednik je zamišljeno puckao svoju
cigaretu.
"Djevojka u poštanskom odjelu koja je pročitala tu priču i

519

poslala je dalje sad je samostalna urednica kod G. P. Putnama i
sinova. Njeno ime nije važno; važno je da je na velikom grafikonu
života djevojčin vektor prešao preko vektora Rega Thorpea u odjelu
za poštu časopisa Logan. Njen se vektor uspinjao, a njegov je silazio.
Ona je poslala priču svome šefu, a njen šef ju je poslao meni.
Pročitao sam je i oduševio se. Bila je zaista predugačka, ali vidio sam
kako se bez problema može s nje skinuti petsto riječi. A to bi bilo
sasvim dosta."

"O čemu se radilo?" upitao je pisac.
"Zar uopće morate pitati", rekao je urednik. "Tako se divno
uklapa u cijeli kontekst."
"O procesu ludila?"
"Da, baš tako. Što je prvo što vas nauče na svakom
fakultetskom seminaru za pisce? Piši o onome što poznaješ. Reg
Thorpe je poznavao proces ludila, jer je upravo bio usred njega. Sad,
mogli biste reći - da ste urednik - kako američka čitalačka publika
doista ne treba da joj se nameće još jedna priča o Otmjenom Procesu
Luđenja u Americi, pod-tema A, Više Nitko Ni Sa Kim Ne
Razgovara. Popularna tema u književnosti dvadesetog stoljeća. Svi
velikani su se okušali u njoj, a sva škrabala su je iskasapila. Ali ova
priča je bila smiješna. Mislim, bila je zbilja strašno smiješna.
Ništa takvoga nisam pročitao nikad prije, a nisam ni poslije.
Najbliže bi bile neke od priča F. Scotta Fitzgeralda... i Gatsby. Tip u
Thorpeovoj priči je ludio, ali činio je to na strašno smiješan način.
Stalno si se smješkao, a bilo je nekoliko mjesta u toj priči - trenutak
kad glavni junak zalije debelu curu želeom od limete je najbolji - kad
si se morao glasno nasmijati. Ali to je bio nervozan smijeh, znate.
Nasmiješ se a onda se želiš osvrnuti da vidiš tko te čuo.
Suprotstavljene crte napetosti u toj priči bile su zbilja nevjerojatne.
Što si se više smijao, to si nervozniji bio. A što si bio nervozniji, to si
se više smijao... sve do trenutka kad se glavni junak vrati kući s
prijama priređenog u njegovu čast i ubije svoju ženu i malenu kćer."
"Kakav je zaplet?" upitao je agent.
"Ne", reče urednik, "to nije važno. Bila je to naprosto priča o

520

mladom čovjeku koji postupno gubi bitku da izađe na kraj sa svojim
uspjehom. Najbolje da ostane neodređena. Podrobno prepričavanje
sadržaja bi naprosto bilo dosadno. To je uvijek dosadno.

U svakom slučaju, napisao sam mu pismo. Pisalo je ovako:
'Dragi Reg Thorpe, upravo sam pročitao Baladu o fleksibilnom
metku, i mislim da je sjajna. Volio bih je objaviti u Loganu,
početkom sljedeće godine, ako vam to odgovara. Zvuči li 800$ u
redu? Plaća se nakon prihvaćanja. Više-manje.' Novi odlomak."

Urednik je probo večernji zrak svojom cigaretom. '"Priča je
malo predugačka, i volio bih da je skratite za petstotinjak riječi*, ako
je to moguće. Prihvatio bih i skraćenje od dvjesto riječi, ako baš
moram. Uvijek možemo izbaciti neku karikaturu.' Odlomak.
'Nazovite me ako želite.' Moj potpis. I pismo je otišlo u Omahu."

* Američka nakladnička industrija rukopise mjeri brojem
riječi, a ne kartica teksta Jedna kartica teksta odgovara broju od
otprilike 250-300 riječi, nap. prev.

"A sjećate ga se tako, od riječi od riječi?" upita piščeva žena.
"Sve dopise sam držao u posebnom fasciklu", reče urednik.
"Njegova pisma, kopije mojih uzvrata. Do kraja se nakupila
poprilična gomila, uključujući tu i tri-četiri dopisa od Jane Thorpe,
njegove žene. Često sam ponovno prečitavao cijeli dosje. Uzalud,
naravno. Pokušavati razumjeti fleksibilni metak je kao da pokušavaš
shvatiti kako Moebiusova vrpca može imati samo jednu stranu.
Stvari su naprosto takve, u ovom, najboljem od svih mogućih
svjetova. Da, znam ga od riječi do riječi, ili skoro. Neki ljudi znaju i
Deklaraciju nezavisnosti napamet."
"Ali nazvao te već sutradan", rekao je agent cereći se. "Na tvoj
trošak."
"Ne, nije me nazvao. Ubrzo nakon Obrisa iz podzemlja, Thorpe
se potpuno prestao služiti telefonom. To mi je rekla njegova žena.
Kad su se preselili iz New Yorka u Omahu, čak nisu ni uveli telefon
u novu kuću. On je, znate, zaključio da telefonski sustav zapravo ne
radi na struju, nego na radij. Smatrao je da je to jedna od dvije-tri
najbolje čuvane tajne u povijesti modernog svijeta. Tvrdio je - svojoj

521

ženi - da je sav taj radij odgovoran za sve više pojava raka, a ne
cigarete, ni ispušni plinovi automobila, ni industrijsko zagađenje.
Svaki telefon ima u slušalici mali kristal radija, i kad god koristiš
telefon, napuniš si glavu zračenjem."

"Aha, stvarno je bio lud", rekao je pisac, a svi su se nasmijali.
"Umjesto toga, pisao je pisma", rekao je urednik bacajući
cigaretu prema jezeru. "A u pismu je pisalo ovako: 'Dragi Henry
Wilson (ili samo Henry, ako smijem). Vaše pismo bilo je i
uzbudljivo i laskavo. Moja žena je, ako išta, još sretnija od mene.
Novac je u redu... premda moram iskreno priznati da mi se
objavljivanje u Loganu čini kao sasvim dovoljna nagrada (ali
prihvaćam plaćanje, prihvaćam). Pregledao sam vaše rezove, i čine
mi se sasvim u redu. Mislim da će poboljšati priču, a ne samo
osloboditi prostor za karikature. Sve najbolje, Reg Thorpe.'
Ispod njegova potpisa bio je čudan mali crtež... više kao neka
črčkarija. Oko na piramidi, kao ono na dolarskoj novčanici. Ali
umjesto natpisa Novus Ordo Seclorum na zastavici ispod njega bile
su ove riječi: Fornit Malo Fomusa."
"To je latinski, ili nešto od Groucha Marxa", rekla je agentova
žena.
"Samo još jedan dio sve veće ekscentričnosti Rega Thorpea",
rekao je urednik. "Njegova žena mi je rekla da je Reg počeo vjerovati
u 'male ljude', neku vrstu vila ili vilenjaka. Forniti. Bili su to vilenjaci
koji nose sreću, a on je bio uvjeren da jedan od njih živi u njegovom
pisaćem stroju."
"O, Bože moj", reče piščeva žena.
"Po Thorpeu, svaki Fornit ima malu napravicu, poput pištolja
na vodu, punu... sretne prašine, valjda bi se to tako zvalo. A sretna
prašina -"
"- se zove fornus", dovrši pisac. Široko se smiješio.
"Tako je. A i njegovoj ženi je to bilo jako smiješno. Isprva.
Zapravo, isprva je mislila - Thorpe je Fornite zamislio dvije godine
prije toga, dok je pisao skicu za Obrise iz podzemlja - da je to Reg
samo zafrkava. A možda je isprva tako i bilo. Čini se da je to

522

napredovalo, od mušice, do praznovjerja, do prave pravcate vjere. To
je bila... fleksibilna fantazija. Ali na kraju kruta. Vrlo kruta."

Svi su šutjeli. Osmijesi su izblijedili.
"Forniti su imali svoju smiješnu stranu", rekao je urednik.
"Thorpeov pisaći stroj se pod kraj njihova boravka u New Yorku
počeo jako često kvariti, a kad su se preselili u Omahu se to događalo
i još češće. Koristio je posuđeni stroj dok su mu ga tamo prvi puta
popravljali. Upravnik radionice nazvao je nekoliko dana nakon što je
Reg dobio svoj vlastiti stroj natrag, i rekao mu da će mu poslati račun
za čišćenje posuđenog stroja zajedno s računom za Thorpeov stroj."
"U čemu je bio problem?" upita agentova žena.
"Mislim da ja znam", reče piščeva žena.
"Bio je pun hrane", reče urednik. "Komadići kolača i keksa.
Bilo je maslaca od kikirikija razmazanog na samim tipkama. Reg je
hranio Fornita u svom pisaćem stroju. A 'hranio' je i posuđeni stroj,
za slučaj da se Fornit premjestio."
"Čovječe", reče pisac.
"Tada nisam znao ni za što od toga, znate. Na početku, uzvratio
sam mu pismom i rekao mu kako mi je drago. Moja tajnica je
otipkala pismo i donijela mi ga na potpis, a onda je morala izaći po
nešto, ja sam potpisao pismo a nje nije bilo. I onda - bez ikakvog
stvarnog razloga - ja sam pod svoje ime stavio istu onakvu črčkariju.
Piramidu. Oko. I 'Fornit Malo Fornusa". Ludo. Tajnica je to vidjela i
pitala me želim li to tako poslati. Slegnuo sam ramenima i rekao
neka pošalje.
Dva dana kasnije nazvala me Jane Thorpe. Rekla mi je da je
moje pismo jako uzbudilo Rega. Reg je bio uvjeren da je pronašao
srodnu dušu... nekoga tko zna za Fornite. Vidite kako je to postajala
luda situacija? Koliko sam ja u tom trenutku znao, Fornit je mogao
biti bilo što, od francuskog ključa za ljevake do poljskog noža za
odrezak. Kao i fornus. Objasnio sam Jane da sam naprosto precrtao
Regov vlastiti crtež. Htjela je doznati zašto. Ja sam izbjegao to
pitanje, premda bi odgovor morao biti zato što sam pri potpisivanju
pisma bio jako pijan."

523

Zastao je, a na tratinu stražnjeg dvorišta pala je nelagodna
tišina. Ljudi su gledali u nebo, u jezero, u drveće, premda nisu bili
ništa zanimljiviji sada nego prije pet minuta.

"Pio sam cijelog svog odraslog života, i ne mogu reći kad je to
počelo izmicati kontroli. U profesionalnom smislu, držao sam bocu
pod jarmom skoro sve do samog kraja. Počeo bih piti za ručkom i
vratio se u ured en blotto. Ali tamo sam savršeno dobro funkcionirao.
No pića poslije posla - prvo na vlaku, zatim kod kuće - to bi me
gurnulo preko ruba sposobnosti djelovanja.

Moja žena i ja imali smo problema nepovezanih s pićem, ali
piće je samo pogoršalo druge probleme. Dugo se pripremala na
odlazak, a tjedan dana prije nego što je stigla priča Rega Thorpea, to
je i učinila.

Ja sam pokušavao izaći s time na kraj kad je stigla Thorpeova
priča. Pio sam previše. A povrh svega sam proživljavao - pa, mislim
da je to sad moderno zvati krizom srednjih godina. U to vrijeme sam
samo znao da sam u profesionalnom životu jednako toliko
deprimiran kao i u osobnom životu. Hvatao sam se u koštac - ili sam
to bar pokušavao - sa sve jačim dojmom da uređivanje priča za
široku publiku koje će na kraju čitati nervozni pacijenti zubara,
domaćice za ručkom, i poneki student kojem je dosadno baš i nije
nekakav plemeniti poziv. Hvatao sam se u koštac - i opet, bar sam to
pokušavao, kao i svi mi u Loganu u to doba - s pomisli da za šest
mjeseci, ili deset, ili četrnaest, Logana možda uopće neće ni biti.

U taj tupi jesenski krajolik tjeskobe srednje dobi dolazi jako
dobra priča jako dobrog pisca, smiješan i energičan pogled na
mehaniku ludila. To mi je bilo kao sjajna zraka sunca. Znam da zvuči
čudno kad to kažem za priču u kojoj glavni junak na kraju ubija
svoju ženu i malo dijete, ali pitajte bilo kojeg urednika što je prava
sreća, i reći će vam da je to sjajna priča ili roman koji niste očekivali,
koji vam slete na stol kao veliki Božićni poklon. Gledajte, svi znate
priču Shirley Jackson "Lutrija". Završava s jednim od najtmurnijih
krajeva koji možete zamisliti. Mislim, onu dragu gospođu izvedu van
i kamenuju je do smrti. Njeni sin i kći sudjeluju u ubojstvu, za Boga

524

miloga. Ali to je sjajno pripovijedanje... i kladim se da je urednik u
New Yorkeru koji prvi pročitao tu priču, te večeri kući otišao
zviždućući.

Pokušavam reći da je Thorpeova priča u tom trenutku bila
najbolja stvar u mom životu. A po onome što mi je toga dana
telefonom rekla njegova žena, bila je to i jedina dobra stvar koja se
njemu dogodila u zadnje vrijeme. Odnos autora i urednika je uvijek
uzajamno parazitiranje, ali u slučaju Rega i mene, to parazitiranje
došlo je do neprirodnih razmjera."

"Vratimo se Jane Thorpe", reče piščeva žena.
"Da, nekako sam je ostavio po strani, zar ne? Bila je ljuta na
cijelu tu priču s Fornitima. Isprva, rekao sam joj da sam naprosto
našarao taj znak s okom i piramidom ispod svoga potpisa nemajući
pojma o čemu bi se moglo raditi, i ispričao sam se zbog toga što sam
učinio.
Ona je nadvladala svoj bijes i sve mi je ispričala. Bila je sve
zabrinutija i zabrinutija, a nije imala s kime razgovarati. Njeni
roditelji bili su mrtvi, a svi su joj prijatelji ostali u New Yorku. Reg
nikoga nije puštao u kuću. To su poreznici, govorio je, ili FBI, ili
CIA. Nedugo nakon što su se preselili u Omahu, na vrata im je došla
djevojčica koja je prodavala kekse za izviđačice. Reg se izderao na
nju, rekao joj da se izgubi, da on zna zašto je došla, i tako dalje. Jane
je pokušavala razumno razgovarati s njim. Naglasila je da je
djevojčici samo deset godina. Reg joj je rekao da poreznici nemaju
duša ni savjesti. A osim toga, rekao je, ta bi djevojčica mogla biti
android. Androidi ne potpadaju pod zakone o radu maloljetnika. Ne
bi poreznicima bilo ispod časti poslati androidsku djevojčicu
odjevenu kao izviđačica i punu kristala radija da otkrije ima li on
kakvih tajni... i da ga usput napuni kancerogenim zraka."
"Za ime Božje", reče agentova žena.
"Čekala je neki prijateljski glas, a moj je stigao prvi. Čuo sam
priču o izviđačici, otkrio sam za brigu i prehranu Fornita, čuo sam za
fornus, za to kako Reg odbija koristiti telefon. Razgovarala je sa
mnom iz telefonske govornice u dućanu pet ulica dalje od svoje kuće.

525

Rekla mi je da se boji kako se Reg zapravo ne brine zbog poreznika
ili FBI ili CIA-e. Rekla je kako se on zapravo boji da su Oni - neka
ogromna, anonimna skupina koja mrzi Rega, koja je ljubomorna na
Rega, koja ni pred čime ne preže da dođe do Rega - otkrili njegovog
Fornita i žele ga ubiti. Ako Fornit umre, neće više biti romana, ni
kratkih priča, ničega. Shvaćate? Suština ludila. Oni ga progone. Na
kraju, čak ni porezna uprava, koja ga je stvarno izgnjavila zbog
prihoda koji je dolazio od Obrisa iz podzemlja, nije mogla poslužiti
kao strašilo. Na kraju su ostali samo Oni. Savršena paranoična
fantazija. Oni su htjeli ubiti njegovog Fornita."

"Bože moj, što si joj rekao?" upita agent.
"Pokušao sam je umiriti", reče urednik. "Sjedio sam tako, tek
sam se vratio sa svoga ručka od pet martinija, razgovarao sam s tom
prestravljenom ženom koja je stajala u javnoj govornici u dućanu u
Omahi, pokušavajući joj reći da je sve u redu, neka ništa ne brine što
njen suprug vjeruje da su telefoni puni kristala radija, da hrpa
anonimnih ljudi šalje androidske izviđačice da ga špijuniraju, neka ne
brine što je njen suprug svoj talent do te mjere razdvojio od sebe da
je uvjeren kako u njegovom pisaćem stroju živi vilenjak.
Mislim da nisam bio baš jako uvjerljiv.
Zamolila me - ne, preklinjala me - da radim s Regom na
njegovoj priči, da se pobrinem da izađe. Samo što nije otvoreno rekla
da je 'Fleksibilni metak' Regov posljednji dodir s onim što
podsmješljivo nazivamo stvarnošću.
Pitao sam je što da radim ako Reg opet spomene Fornite.
'Podilazite mu', rekla je. Točno je tako rekla - podilazite mu. I onda
je spustila slušalicu.
U pošti je sutradan stiglo pismo od Rega - pet stranica, tipkane
na stroju, s jednostrukim proredom. Prvi odlomak se odnosio na
priču. Druga skica dobro napreduje, rekao je. Činilo mu se da bi
mogao skinuti i sedamsto riječi s izvornih deset i pol tisuća, tako da
konačnu verziju spusti na kratkih devet tisuća i osamsto.
Ostatak pisma odnosio se na Fornite i fornus. Njegove vlastite
opservacije, i pitanja... deseci pitanja."

526

"Opservacije?" Pisac se nagnuo naprijed. "Znači, stvarno ih je
viđao?"

"Ne", reče urednik. "Nije ih vidio u doslovnom smislu, ali na
drugi način... valjda ih je vidio. Znate, astronomi su znali da je
Pluton na svome mjestu davno prije nego što su dobili dovoljno
snažan teleskop da bi ga vidjeli. Znali su sve o njemu po proučavanju
orbite planeta Neptuna. Reg je tako promatrao Fornite. Vole jesti
noću, rekao je, jesam li to primijetio? Hranio ih je u svako doba
dana, ali primijetio je da većina hrane nestane nakon osam sati."

"Halucinacije?" upita pisac.
"Ne", reče urednik. "Naprosto, kad bi Reg izašao na svoju
večernju šetnju, njegova žena bi počistila hranu iz pisaćeg stroja što
bi mogla bolje. A on je izlazio svake večeri u devet sati."
"Rekao bih da je bilo prilično bezobrazno od nje što je tako
navalila na tebe", zagunđa agent. Pomakao je svoje krupno tijelo na
vrtnom stolcu. "I ona je samo pothranjivala njegove fantazije."
"Ne shvaćaš zašto me nazvala ni zašto je bila tako
uznemirena", reče urednik tiho. Pogledao je piščevu ženu. "Ali
kladim se da vi to razumijete, Meg."
"Možda", rekla je, i dobacila nelagodan pogled postrance
svome suprugu. "Nije se ljutila što mu pothranjujete njegovu
fantaziju. Bojala se da biste je mogli uznemiriti."
"Bravo." Urednik je zapalio još jednu cigaretu. "I iz istog
razloga je uklanjala hranu. Da se hrana nastavila nakupljati u
pisaćem stroju, Reg bi došao do logičnog zaključka koji bi proizašao
izravno iz njegove apsolutno nelogične premise. Naime, zaključio bi
da je njegov Fornit ili umro ili otišao. Dakle, nema više fornusa.
Dakle, nema više pisanja. Dakle..."
Urednik je pustio riječ da otplovi na dimu cigarete, i onda
nastavio: "Smatrao je da su Forniti vjerojatno noćna stvorenja. Ne
vole jaku buku - primijetio je da ne može pisati ujutro nakon bučnih
zabava - mrzili su televiziju, mrzili su slobodnu struju, mrzili su
radij. Reg je njihov televizor prodao Caritasu za dvadeset dolara,
rekao je, a njegov sat s brojčanikom od radija je odavno otišao. A

527

onda pitanja. Odakle ja znam za Fornite? Je li moguće da i ja imam
jednoga kod sebe? Ako je tako, što mislim o ovom, ovome, i onome?
Mislim da ne moram zalaziti u više detalja. Ako ste ikad imali psa
određene vrste i možete se prisjetiti pitanja koja ste postavljali o
njegovoj skrbi i prehrani, znate većinu pitanja koja mi je Reg
postavio. Jedna mala škrabotina ispod moga potpisa bila je dovoljna
da otvori Pandorinu kutiju."

"Što si mu odgovorio?" upita agent.
Urednik je polako rekao: "Tu su nevolje zapravo i počele. Za
nas obojicu. Jane mi je rekla 'Podilazite mu', pa sam tako i učinio.
Nažalost, poprilično sam pretjerao u tome. Odgovorio sam na
njegovo pismo od kuće, i bio sam jako pijan. Stan mi se činio puno
previše prazan. Imao je onaj ustajali zadah - dim cigareta i
nedovoljno provjetravanja. Stvari su se raspadale otkako je Sandra
otišla. Prekrivač na kauču je bio izgužvan. Prljavo suđe u sudoperu,
takve stvari. Muškarac srednjih godina koji nije spreman za
kućanstvo.
Sjedio sam tamo sa svojim osobnim papirom za pisanje u
pisaćem stroju, i pomislio: Treba mi Fornit. Zapravo, treba mi ih
desetak, tako da ovu prokletu usamljenu kuću zapraše fornusom s
kraja na kraj. Toga časa, bio sam dovoljno pijan da bih Regu
Thorpeu zavidio na iluzijama.
Rekao sam da imam Fornita, naravno. Rekao sam da je moj
nevjerojatno sličan njegovom po svojim osobinama. Noćna životinja.
Mrzi galamu, ali izgleda voli Bacha i Brahmsa... često bih odradio
najbolji posao nakon što bih večer proveo slušajući njihovu glazbu.
Otkrio sam da moj Fornit osobito voli Krischnerovu mortadelu...je li
Reg ikad probao s njom? Naprosto bih ostavio komadiće blizu
Scripto olovke koju sam uvijek nosio sa sobom - moja urednička
olovka, ako hoćete - a ujutro ih skoro nikad ne bi bilo. Osim ako, kao
što je Reg rekao, večer prije toga nije bilo neke velike buke. Rekao
sam mu da mi je drago što sam doznao za radij, iako ja nemam sat
kojem brojčanik svijetli u tami. Rekao sam mu da je moj Fornit sa
mnom još od fakulteta. Toliko sam se zanio vlastitim izmišljotinama

528

da sam napisao skoro šest stranica. Na kraju sam dodao i jedan
odlomak o priči, vrlo površan, i potpisao se."

"A ispod potpisa -?" upita agentova žena.
"Jasno. Fornit Malo Fornusa." Zastao je. "U mraku se to ne
vidi, ali pocrvenio sam. Bio sam tako prokleto pijan, tako prokleto
samozadovoljan... možda bih se na hladnom dnevnom svjetlu i
predomislio, ali dotad je već bilo prekasno."
"Poslali ste pismo te večeri?" promrmlja pisac.
"Jesam. A onda sam tjedan i pol zadržavao dah i čekao. Jednog
dana mi je stigao rukopis, adresiran na mene, bez popratnog pisma.
Rezovi su bili onakvi kako smo se dogovorili, i smatrao sam da je
sad priča savršena do zadnjeg slova, ali rukopis je bio... pa, stavio
sam ga u svoju aktovku, odnio ga kući, i osobno ga pretipkao. Bio je
pokriven čudnim žutim mrljama. Mislio sam..."
"Urin?" upita agentova žena.
"Da, tako sam mislio. Ali nije bilo to. A kad sam stigao kući, u
sandučiću me čekalo pismo od Rega. Ovog puta deset stranica.
Tijekom pisma razjasnile su se i žute mrlje. Nije mogao pronaći
Kirschnerovu mortadelu, pa je probao s Jordanovom.
Rekao je da je obožavaju. Naročito sa senfom.
Tog sam dana bio sasvim trijezan. Ali njegovo pismo, zajedno
s onim jadnim mrljama od senfa utisnutim ravno u stranice njegova
rukopisa poslalo me ravno do ormara s pićem. Nisam prošao preko
starta i nisam uzeo dvjesto dolara. Idi ravno na pijan."
"Što je još pisalo u pismu?" upitala je agentova žena. Bila je
sve zainteresiranija za priču, i sad se nagnula preko svoga
popriličnog trbuha, u položaju koji je piščevoj ženi ličio na Snoopyja
koji stoji na svojoj psećoj kućici i pretvara se da je lešinar.
"Ovog puta su samo dva reda bila o priči. Sve zasluge
prebačene na Fornita... i na mene. Mortadela je stvarno bila sjajna
ideja, Rackne je obožava, a kao posljedica-"
"Rackne?" upita pisac.
"Tako se zvao Fornit", reče urednik. "Rackne. Zahvaljujući
mortadeli, Rackne se zbilja bacio na preradu. Ostatak pisma bila je

529

paranoična litanija. Takve stvari u životu niste vidjeli."
"Reg i Rackne... brak kao iz raja", rekla je piščeva žena i

nervozno se zahihotala.
"Oh, ne, ni slučajno", reče urednik. "Njihov odnos je bio strogo

poslovan. A Rackne je bio muško."
"Pa, onda nam ispričajte sve o pismu."
"To ne znam na pamet. I bolje za vas što je tako. Čak i

nenormalnost nakon nekog vremena dojadi. Poštar radi za CIA-u.
Dječak koji raznosi novine za FBI. Reg je u njegovoj kesi za novine
vidio revolver s prigušivačem. Njihovi prvi susjedi su nekakvi
špijuni; u svome karavanu imaju opremu za prisluškivanje. Više se
nije usuđivao otići do trgovine na uglu po opremu za pisanje, jer je
vlasnik android. Već je i prije sumnjao na to, rekao je, ali sad je bio
siguran. Vidio je kako se čovjeku ispod kose, tamo gdje je počeo
sijediti, pružaju žice. A očitanje radija u njegovoj kući je skočilo do
nebesa; noću vidi tupo zeleno svjetlucanje u sobama.

Pismo je završavalo ovako: 'Nadam se da ćete mi odgovoriti i
obavijestiti me o tome kako ti (i tvoj Fornit) gledate na neprijatelje,
Henry. Vjerujem da je to što sam došao u kontakt s tobom bio
događaj koji nadilazi slučajnost. Nazvao bih to pojasom za
spašavanje od (Boga? Providnosti? Sudbine? sam odaberi izraz) i to
u zadnjem času.

Čovjek ne može dugo stajati sam pred tisuću neprijatelja. A
otkriti, konačno, da nisi sam... bi li bilo pretjerano reći da je naše
zajedničko iskustvo jedino što stoji između mene i posvemašnjeg
uništenja? Možda i ne bi. Moram doznati: progone li neprijatelji
tvoga Fornita kako što progone Racknea? Ako je tako, kako se
snalaziš? Ako nije, imaš li predodžbe zašto nije? Ponavljam, moram
doznati. '

Pismo je bilo potpisano sa črčkarijom Fornite Malo Fornusa
ispod potpisa, a onda i P. S. Samo jedna rečenica. Ali smrtonosna. U
P. S.-u je pisalo: 'Ponekad nisam siguran u svoju ženu.'

Pročitao sam pismo tri puta. Tijekom čitanja, ubio sam cijelu
bocu Black Velveta. Počeo sam promišljati koje mogućnosti imam za

530

odgovor na ovo pismo. Bio je to poziv u pomoć od čovjeka koji se
utapa, toliko je bilo sasvim jasno. Priča ga je neko vrijeme držala u
komadu, ali sad je i priča bila završena. Sad se oslanjao na mene da
ga zadržim u komadu. Što je bilo sasvim razumno, budući da sam se
sam u to uvalio.

Hodao sam gore-dolje po kući, kroz sve prazne sobe. I počeo
sam isključivati stvari. Bio sam jako pijan, sjetite se, a teško
pijanstvo otvara neočekivane puteve podložnosti utjecajima. Zato
urednici i odvjetnici rado plate i tri pića prije nego što se za ručkom
počne razgovarati o ugovorima."

Agent se meketavo nasmijao, ali raspoloženje je ostalo napeto i
nervozno i nelagodno.

"I molim vas, imajte na umu da je Reg Thorpe bio prokleto
dobar pisac. Bio je apsolutno uvjeren u stvari koje je govorio. FBI.
CIA. Porezna uprava. Oni. Neprijatelji. Neki pisci imaju rijedak dar
da im proza bude to hladnija što su oni strastvenije vezani za svoju
temu. Steinbeck je to imao, kao i Hemingway, a i Reg Thorpe je
imao isti taj dar. Kad ste jednom ušli u njegov svijet, sve se počelo
činiti vrlo logičnim. Počeli ste smatrati sasvim vjerojatnim, kad ste
jednom prihvatili osnovnu pretpostavku Fornita, da dječak koji
raznosi novine doista ima .38-icu s prigušivačem u svojoj vreći za
novine. Da bi studenti iz susjedstva koji se voze karavanom doista
mogli biti agenti KGB-a, sa smrtonosnim kapsulama ugrađenim u
zube, sa zadatkom da ubiju ili uhvate Racknea ili poginu
pokušavajući to učiniti.

Naravno, ja nisam prihvaćao osnovnu pretpostavku. Ali činilo
se tako teškim razmišljati. I iskapčao sam stvari. Prvo TV u boji, jer
svi znaju da oni doista ispuštaju zračenje. U Loganu smo objavili
članak koji je napisao posve priznati znanstvenik, u kojem se
govorilo da bi zračenje koje ispuštaju domaći kolor-televizori moglo
prekinuti ljudske moždane valove, taman dovoljno da ih izmijeni,
sićušno ali trajno. Taj je znanstvenik pretpostavljao da bi to mogao
biti razlog za sve lošije rezultate na školskim testovima iz
pismenosti, i razvoju aritmetičkih vještina u osnovnoj školi.

531

Konačno, tko sjedi bliže televizoru nego klinci?
I tako sam iskopčao TV, i stvarno mi se činilo da su mi se misli

raščistile. Zapravo, bilo mi je toliko bolje da sam iskopčao i radio,
toster, perilicu i sušilicu za rublje. Onda sam se sjetio mikrovalne
pećnice, i iskopčao i nju. Osjetio sam pravo pravcato olakšanje kad
sam izvukao zube toj jebenoj stvari. Bila je to jedna od najranijih,
velika skoro kao kuća, i vjerojatno je stvarno bila opasna. Danas
imaju puno bolju zaštitu.

Palo mi je na pamet koliko stvari u običnoj građanskoj kući je
uključeno u zid. Vidio sam sliku neke odvratne električne hobotnice
kojoj se pipci sastoje od električnih kablova, kako se vijuga kroza
zidove, povezuje sa žicama vani, a sve žice vode do elektrana kojima
upravlja država.

U svome umu osjetio sam neko čudno udvostručavanje dok
sam sve to radio," nastavio je urednik zastavši da otpije malo Fresca.
"U suštini, odgovarao sam na impuls praznovjerja. Ima puno ljudi
koji odbijaju proći ispod ljestava ili otvoriti kišobran u kući. Ima
košarkaša koji se prekriže prije nego što ispucavaju slobodna
bacanja, i baseball igrača koji mijenjaju čarape kad im ne ide dobro.
Mislim da je to racionalni dio uma koji svira lošu stereo pratnju za
neracionalnu podsvijest. Kad bih morao definirati 'iracionalnu
podsvijest', rekao bih da je to mala podložena sobica u svima nama, a
jedini je namještaj u njoj mali stol za kartanje, a jedina stvar na stolu
je revolver napunjen fleksibilnim mecima.

Kad skreneš na pločniku kako bi izbjegao ljestve ili izađeš iz
stana na kišu a kišobran ti je još složen, dio integriranog sebstva se
odvoji i uđe u tu prostoriju i uzme pištolj sa stola. Možda si svjestan
dviju suprotstavljenih misli: Nema ničeg opasnog u hodanju ispod
ljestava, i Nema ničeg opasnog ni u nehodanju ispod ljestava. Ali
čim ljestve budu iza tebe - ili čim otvoriš kišobran - opet si cijela
osoba."

Pisac reče: "Ovo je jako zanimljivo. Možete li to još malo
razviti za mene, ako vam nije teško. Kad se taj iracionalni dio doista
prestane igrati s pištoljem i podigne ga do svoje sljepoočnice?"

532

Urednik reče: "Kad osoba koja je u pitanju počne pisati pisma
uredništvu novina, zahtijevajući da se sve ljestve uklone jer je opasno
proći ispod njih."

Začuo se smijeh.
"Kad sam došao dovde, valjda moram i završiti. Iracionalno ja
je doista ispalilo fleksibilni metak u mozak kad ta osoba počne juriti
po gradu, obarajući ljestve i možda pri tome povrijedivši ljude koji
su na njima radili. Nitko vas ne može zatvoriti u ludnicu zato što
zaobilazite ljestve umjesto da prođete ispod njih. Nitko vas ne može
zatvoriti u ludnicu zato što pišete pisma po novinama, tvrdeći da je
grad New York bankrotirao zbog svih onih ljudi koji nehajno prolaze
ispod radničkih ljestava. Ali mogu vas zatvoriti u ludnicu ako
počnete obarati ljestve."
"Jer je to otvoreno", promrmlja pisac.
Agent je rekao: "Da znaš da ima nečeg u tome, Henry. Ja
odbijam paliti tri cigarete jednom šibicom. Ne znam odakle mi to, ali
tako je. Onda sam negdje pročitao da to potječe od rovovskog
ratovanja tijekom Prvog svjetskog rata. Navodno bi njemački
snajperisti čekali da si Tomiji počnu paliti cigarete. Na prvo svjetlo,
uočili bi te. Na drugo, odredili bi udaljenost. A na treće bi tipu
raznijeli glavu. Ali čak i kad to znam, nema nikakve razlike.
Svejedno ne mogu zapaliti tri cigarete jednom šibicom. Jedan dio
mene govori da nije bitno zapalim li čak i deset cigareta jednom
šibicom. Ali drugi dio - neki vrlo zloslutni glas, kao neki interni
Boris Karloff- govori mi 'Ohhhh, ako to učiniš... "'
"Ali nije svako ludilo praznovjerje, zar ne?" upitala je piščeva
žena stidljivo.
"Zar nije?" odvrati urednik. "Ivana Orleanska je čula glasove s
nebesa. Neki ljudi misle da su ih opsjeli demoni. Drugi vide
gremline... ili vragove... ili Fornite. Izrazi koje koristimo za ludilo u
svakom svom obliku daju naslutiti praznovjerje. Manija...
abnormalnost... iracionalnost... mjesečarenje... ludilo. Za ludu osobu,
stvarnost se iskrivila. Cijela se osoba počinje integrirati u onoj sobici
s pištoljem.

533

Ali racionalni dio mene je još uvijek bio i te kako prisutan.
Krvav, izmučen i prilično prestrašen, ali još je radio. Govoreći: 'Ma,
sve je u redu. Sutra kad se otrijezniš možeš to sve natrag ukopčati,
hvala bogu. Igraj se svojih igrica ako baš moraš. Ali ne više od toga.
Ne dalje od ovoga.'

Taj racionalni glas je imao pravo što se bojao. Ima u nama
nečega čemu je ludilo jako privlačno. Tko god je pogledao dolje s
ruba visoke zgrade osjetio je bar udaljenu, morbidnu potrebu da
skoči. I tko god je ikad prislonio napunjeni pištolj na glavu..."

"Ugh, nemojte", reče piščeva žena. "Molim vas."
"U redu", reče urednik. "Samo ovo hoću reći: čak i najbolje
prilagođena osoba drži se za svoj zdrav razum preko namašćenog
konopca. Stvarno u to vjerujem. Krugovi racionalnosti su loše
ugrađeni u ljudske životinje.
Kad sam izvukao utikače, otišao sam u svoju radnu sobu,
napisao pismo Regu Thorpeu, stavio ga u kuvertu, nalijepio marku,
odnio ga van i bacio na poštu. Zapravo se ne sjećam ničega od toga.
Bio sam previše pijan. Ali zaključujem da sam to učinio jer, kad sam
se sljedećeg jutra probudio, kopija je još bila kraj moga pisaćeg
stroja, zajedno s markama i kutijom omotnica. Pismo je bilo otprilike
ono što biste i očekivali od pijanca. Svodilo se na ovo: neprijatelje
privlači i struja i sami Forniti. Riješi se struje i riješio si se
neprijatelja. Na dnu sam napisao: 'Struja ti sjebe razmišljanje o
takvim stvarima, Reg. Ometa moždane valove. Ima li tvoja žena
mikser?'"
"Zapravo, počeli ste pisati pisma novinama", reče pisac.
"Da. To sam pismo napisao u petak navečer. U subotu ujutro,
ustao sam oko jedanaest sati, mamuran i samo mutno svjestan
gluposti koje sam izvodio sinoć. Hvatao me silan sram dok sam opet
sve uključivao u struju. Još me gori sram - i strah - uhvatio kad sam
vidio što sam napisao Regu. Cijelu sam kuću prevrnuo tražeći
original toga pisma, nadajući se kao lud da ga nisam poslao. Ali
jesam. A kroz taj dan sam prošao odlučivši da ću prihvatiti život kao
pravi čovjek i prestati piti. Baš tako.

534

Sljedeće srijede stiglo je pismo od Rega. Jedna stranica, pisana
rukom. Fornit Malo Fornusa crteži posvuda. U sredini, samo ovoliko:
"Imao si pravo. Hvala, hvala, hvala. Reg. Imao si pravo. Sad je sve u
redu. Reg. Hvala ti puno. Reg. Fornit je dobro. Reg. Hvala. Reg.'"

"Jao meni", reče piščeva žena.
"Kladim se da je njegova žena bila bijesna", reče agentova
žena.
"Ama, nije. Jer je upalilo."
"Upalilo?" reče agent.
"Moje pismo je dobio u pošti u ponedjeljak ujutro. U
ponedjeljak popodne otišao je do lokalnog ureda elektre i rekao im
da mu isključe struju. Jane Thorpe je naravno bila histerična.
Štednjak joj je radio na struju, a, naravno, imala je i mikser, i šivaći
stroj, i kombinaciju perilice i sušilice... ma, shvaćate. U ponedjeljak
navečer, htjela je moju glavu na tanjuru.
Ali zbog Regovog ponašanja, zaključila je da sam čudesan a ne
luđak. On ju je posjeo u dnevnu sobu i sasvim razumno je razgovarao
s njom. Rekao je da zna kako se čudno ponašao. Zna da se ona
brinula. Rekao joj je da se osjeća puno bolje otkako je struja
isključena, i da će joj rado pomoći u svim neugodnostima koje je to
uzrokovalo. A onda je predložio da odu do susjeda i pozdrave ih."
"Ne do KGB-ovih agenata s radijem u karavanu?" upita pisac.
"Baš do njih. Jane je pala u nesvijest. Pristala je otići prijeko s
njim, ali rekla mi je da se pripremila za jako gadnu scenu. Optužbe,
prijetnje, histerija. Počela je već razmišljati o tome da ostavi Rega
ako ne potraži pomoć za svoje probleme. Rekla mi je te srijede ujutro
na telefonu da je samoj sebi obećala: struja je predzadnja slamka. Još
jedna stvar, i otići će u New York. Počinjala se bojati, shvaćate.
Stvari su se pogoršavale tako postupno da se to skoro nije ni
primjećivalo, i voljela ga je, ali čak i za nju, došlo je do granice kad
više nije mogla. Odlučila je da će, ako Reg kaže samo jednu čudnu
riječ studentima u susjedstvu, otići od kuće. Tek sam puno kasnije
doznao da se već prije vrlo zaobilazno raspitala o tome kako se u
Nebraski može čovjeka smjestiti u ludnicu bez njegovog pristanka."

535

"Jadna žena", promrmljala je piščeva žena.
"Ali ta večer je bila silno uspješna", reče urednik. "Reg je bio
šarmantan kao nekad... a Jane kaže da je nekad bio doista vrlo
šarmantan. Nije ga vidjela tako vedrog već tri godine. Natmurenost,
tajnovitost, sve je nestalo. Nervozni tikovi. Nevoljno skakanje i
pogledi preko ramena čim bi se vrata otvorila. Imao je pivo i govorio
o svim stvarima koje su bile dnevne vijesti u tim mutnim mrtvim
danima: rat, mogućnost dobrovoljačke vojske, pobune u gradovima,
zakoni o marihuani.
Izašlo je na vidjelo da je on napisao Obrise iz podzemlja, a
studenti su... 'pali u nesvijest od oduševljenja', tako je Jane to rekla.
Troje od njih četvero je pročitalo knjigu, a možete biti sigurni da ni
četvrti nije mislio dugo oklijevati prije nego što se zaputi u
knjižnicu."
Pisac se nasmije i kimne glavom. Taj dio je poznavao.
"I tako", reče urednik, "ostavljamo Rega Thorpa i njegovu ženu
samo na kratko bez električne struje, ali sretnije nego što su odavno
bili -"
"Sva sreća da nije imao IBM-ov pisaći stroj", reče agent.
"- i vraćamo se Vjernome Uredniku. Prošla su dva tjedna. Ljeto
je na kraju. Vjerni Urednik se, naravno, mnogo puta vratio piću, ali
sve u svemu, uspio je ostati prilično uredan. Dani su prolazili svojim
određenim ritmom. U Cape Kennedyju, spremali su se poslati
čovjeka na Mjesec. Novi broj Logana, s Johnom Lindsayem na
naslovnici, stigao je na kioske, i prodavao se bijedno kao i obično.
Ispunio sam narudžbenicu za kratku priču pod naslovom '"Balada o
fleksibilnom metku'", autor Reg Thorpe, prva prava, predloženo
objavljivanje u siječnju 1970. godine, predložena cijena 800$, što je
tada bio standard za glavnu priču u Loganu.
Pozvao me moj nadređeni, Jim Dohegan. Mogu li doći do
njega? Otišao sam u njegov ured u deset ujutro, a izgledao sam i
osjećao sam se tip-top. Tek mi je kasnije palo na pamet da je Janey
Morrison, njegova tajnica, izgledala kao da je na bdijenju za mrtvaca.
Sjeo sam i pitao Jima što mogu učiniti za njega, ili on za mene.

536

Neću reći da mi ime Rega Thorpea nije prošlo kroz glavu; takva
priča je bila sjajan uspjeh za Logan, i vjerovao sam da bi mi mogao
čak i čestitati. Zato možete zamisliti kako sam se zapanjio kad mi je
preko stola pružio dvije narudžbenice. Thorpeova priča, i novela
Johna Updikea koju smo predvidjeli kao glavnu priču za veljaču.
Preko obje je bilo otisnuto ODBIJENO.

Pogledao sam odbijene narudžbenice. Pogledao sam Jimmyja.
Nisam mogao ništa shvatiti. Stvarno nisam mogao natjerati svoj
mozak da shvati što to sve znači. Kao da me nešto blokiralo. Ogledao
sam se oko sebe i ugledao njegov električni rešo. Janey mu ga je
donosila svakog jutra kad bi došla na posao, i uključila bi ga u struju
tako da ima vruće kave kad god zaželi. To je u Loganu bilo normalno
već tri godine, ili dulje. A toga jutra, jedino što sam bio u stanju
pomisliti bilo je: da to nije ukopčano, mogao bih misliti. Znam da bih
mogao sve shvatiti samo kad bi ta stvar bila iskopčana. Pitao sam:
'Što je ovo, Jime?'

'Žao mi je što ti to ja moram reći, Henry', rekao je on. 'Počevši
od siječnja 1970., Logon više neće objavljivati beletristiku.'"

Urednik je zastao da uzme cigaretu, ali paket mu je bio prazan.
"Ima li tko cigaretu?"

Piščeva žena dala mu je jedan Salem.
"Hvala, Meg."
Zapalio je, ugasio šibicu, i povukao dug dim. Žar je meko
svijetlio u mraku.
"Pa", rekao je, "Jim je sigurno pomislio da sam lud. Rekao
sam: 'Smijem li?' i nagnuo se i isključio njegov rešo.
Usta su mu se razjapila i rekao je: 'Koji ti je vrag, Henry?'
'Teško mi je razmišljati dok su takve stvari uključene', rekao
sam. 'Interferencije'. I stvarno se činilo da je to istina, jer kad sam
isključio kabel, bio sam u stanju puno jasnije sagledati situaciju.
'Znači li to da sam otpušten?' upitao sam ga.
'Ne znam', rekao je. 'To ovisi o Samu i upravnom odboru. Ja
naprosto ne znam, Henry.'
Bilo je puno stvari koje sam mogao reći. Pretpostavljam da je

537

Jimmy očekivao strastveno zagovaranje moga posla. Znate onu
izreku, 'propao mu pod pod nogama'?... Ja vam kažem da nemate
pojma što ta izreka znači dok se ne nađete na čelu odjednom
nepostojećeg odjela.

Ali nisam se zalagao za sebe, ni za beletristiku u Loganu.
Zalagao sam se za priču Rega Thorpea. Prvo sam rekao da bismo je
mogli pomaknuti na ranije - staviti je u izdanje za prosinac.

Jimmy je rekao: 'Ma daj, Henry, izdanje za prosinac je
zaključeno. Znaš to. A radi se o deset tisuća riječi.'

'Devet tisuća i osamsto', rekao sam.
'I cijela strana ilustracije', reče on. 'Zaboravi.'
'Ma, od ilustracije možemo odustati', rekao sam ja. 'Čuj,
Jimmy, to je sjajna priča, možda najbolje što smo imali u zadnjih pet
godina.'
Jimmy je rekao: 'Pročitao sam je, Henry. I znam da je izvrsna
priča. Ali naprosto to ne možemo napraviti. Ne u prosincu. Božić je,
za Boga miloga, a ti bi priču o tipu koji si ubije ženu i dijete stavio
pod božićne jelke cijele Amerike? Nisi valjda -' Stao je, ali vidio sam
kako baca pogled prema svom rešou. Mogao je to baš i naglas reći,
znate?"
Pisac je polako kimnuo, ne skrećući pogled s tamne sjene
urednikova lica.
"Počela me boljeti glava. Isprva sasvim malo. Opet mi je
postajalo teško misliti. Sjetio sam se da Jeney Morrison ima
električno šiljilo na svome radnom stolu. Pa sve one fluorescentne
svjetiljke u Jimovom uredu. Grijači. Automati za kavu na hodniku.
Kad malo promisliš, cijela jebena zgrada je radila na struju; bilo je
čudo što je itko išta uspio napraviti. Tada mi se, mislim, počela
prikradati ta pomisao. Pomisao da Logan propada jer nitko ne može
normalno razmišljati. A nitko ne može normalno razmišljati jer smo
svi nagurani u taj neboder koji radi na struju. Moždani valovi su nam
svima potpuno poremećeni. Sjećam se kako sam pomislio da bismo,
kad bismo doveli nekog doktora s jednim od onih EEG strojeva,
dobili strašno čudne grafove. Pune onih velikih, izrazitih alfa-valova

538

koji karakteriziraju maligne tumore u prednjem dijelu mozga.
Već samo razmišljanje o tim stvarima pogoršalo mi je

glavobolju. Ali probao sam još jednom. Zamolio sam ga hoće li bar
pitati Sama Vadara, glavnog urednika, da ostavi priču u siječanjskom
broju. Kao nekakav Loganov oproštaj od beletristike, ako treba.
Zadnju kratku priču u Loganu.

Jimmy se igrao svojom olovkom i kimao. Rekao je: 'Pokušat
ću, ali znaš da mi neće proći. Imamo priču od romanopisca s jednim
romanom, i imamo priču Johna Updikea koja je isto tako dobra...
možda i bolja... i -'

'Updikeova priča nije bolja! ' rekao sam.
'Ma, Isuse, Henry, ne moraš vikati -'
'Ne vičem! ' povikao sam.
Dugo me promatrao. Dotad mi je glavobolja već postala opaka.
Čuo sam kako svjetla zuje. Zvučala su kao hrpa muha uhvaćenih u
bocu. Bio je to zbilja odvratan zvuk. I činilo mi se da čujem Janey
kako pokreće svoje električno šiljilo. Namjerno to rade, pomislio
sam. Hoće me upropastiti. Znaju da se ne mogu dosjetiti pravih riječi
dok sve to radi, pa... pa...
Jim je govorio nešto o tome kako će spomenuti priču na
sljedećem sastanku uredništva, predložiti da umjesto arbitrarno
određenog datuma prestanka s beletristikom objave sve priče koje
sam verbalno već preuzeo... premda...
Ustao sam, prešao sobu, i isključio svjetla. 'Zašto si to učinio?'
upitao je Jim.
'Znaš zašto sam to učinio', rekao sam. 'I ti bi trebao otići
odavde, Jimmy, dok još ima što otići.'
Ustao je i prišao mi. 'Mislim da bi trebao uzeti ostatak dana
slobodno, Henry', rekao mi je. 'Idi kući. Odmori se. Znam da si u
zadnje vrijeme pod velikim stresom. Hoću da znaš da ću se oko
ovoga potruditi koliko god mogu. I meni je do toga stalo koliko i
tebi... pa, skoro toliko. Ali ti bi trebao otići kući i dići noge i malo
gledati televiziju.'
'Televizija', rekao sam i nasmijao se. To je bila najsmješnija

539

stvar koju sam ikad čuo. 'Jimmy', rekao sam. 'Možeš li u moje ime
još nešto poručiti Samu Vadaru.'

'Što, Henry?'
'Reci mu da mu treba Fornit. Cijeloj njegovoj operaciji. Jedan
Fornit? Deset, barem.'
'Fornit', rekao je kimajući glavom. 'U redu, Henry. Svakako ću
mu to reći.'
Glava me užasno boljela. Jedva sam vidio. Negdje u primozgu
već sam se počeo pitati što ću reći Regu i pitati se kako će Reg to
prihvatiti.
'Sam ću napisati narudžbenicu, ako uspijem otkriti kome da je
pošaljem', rekao sam. 'Možda Reg ima neku zamisao. Desetak
Fornita. Da cijelo ovo mjesto dobro napraše fornusom. I isključe svu
jebenu struju, baš svu.' Hodao sam po njegovom uredu, a Jimmy je
zurio u mene otvorenih usta. 'Isključite struju, Jimmy, to im reci. To
reci Samu. Nitko ne može razmišljati s toliko električnih smetnji, zar
nisam u pravu?'
'U pravu si, Henry, sto posto. Sad samo idi kući i malo se
odmori, dobro? Odrijemaj ili tako nešto.'
'I Forniti. Oni ne vole sve te smetnje. Radij, struja, sve je to
isto. Hranite ih mortadelom. Kolačima. Maslacem od kikirikija.
Možemo li to dobiti na narudžbenice?' Glavobolja mi se pretvorila u
crnu loptu bola iza očiju. Vidio sam dva Jimmyja, sve duplo.
Odjednom mi je trebalo piće. Ako fornus ne postoji, a racionalan dio
moga uma govorio mi je da ne postoji, onda je piće bilo jedina stvar
na svijetu koja me mogla srediti.
'Jasno da ih možemo dobiti na narudžbenice', rekao je.
'Ti ne vjeruješ ni u što od ovoga, jel'da, Jimmy?' upitao sam.
'Jasno da vjerujem. Sve je u redu. Ti sad samo idi doma i malo
se ¦odmori.'
'Sad ne vjeruješ u to', rekao sam, 'ali možda povjeruješ kad ova
salata ode u bankrot. Kako za ime Božje možete vjerovati da
donosite racionalne odluke kad sjedite niti petnaest metara od hrpe
automata za kolu i slatkiše i sendviče?' Onda mi je na pamet pala

540

doista strašna pomisao. 'I mikrovalna pećnica!' zavrištao sam prema
njemu. 'Imaju mikrovalnu pećnicu za zagrijavanje sendviča!'

Zaustio je nešto reći, ali ja više nisam obraćao pozornost.
Izjurio sam van. Pomisao na mikrovalnu pećnicu je sve razjasnila.
Morao sam se maknuti od nje. Zato mi je glavobolja bila tako
grozna. Sjećam se da sam vidio Janey i Kate Younger iz oglasnog
odjela i Merta Stronga iz marketinga u predvorju ureda, a svi su
zurili u mene. Sigurno su me čuli kako vičem.

Moj ured je bio na katu ispod. Išao sam stubama. Otišao sam u
svoj ured, isključio sva svjetla, i izvadio svoju aktovku. Dizalom sam
sišao u predvorje, ali sam stavio aktovku između nogu i zabio si prste
u uši. Sjećam se i još troje-četvero ljudi u liftu, i svi su me malo
čudno gledali." Urednik se suho nasmijao. "Bili su prestrašeni. Da
tako kažem. Zatvoreni u maloj pokretnoj kutiji s očitim luđakom, i vi
biste se prestrašili."

"Oh, ma to je sigurno malo prejako", reče agentova žena.
"Nimalo. Ludilo mora negdje početi. Ako je ovo priča o bilo
čemu - ako se za događaje iz vlastitog života ikad može reći da su o
nečemu - onda je to priča o geniju ludila. Ludilo mora negdje početi,
i mora nekamo voditi. Kao cesta. Ili metak iz cijevi pištolja. Ja sam
još bio kilometrima iza Rega Thorpea, ali prešao sam startnu crtu.
Vjerujte mi.
Morao sam otići nekamo, pa sam otišao u bar u Četrdeset i
devetoj ulici, Četiri oca. Sjećam se da sam odabrao baš taj bar jer u
njemu nije bilo džuboksa ni televizora u boji, a ni puno svjetala.
Sjećam se da sam naručio prvo piće. Nakon toga se ničega ne sjećam
sve dok se sutradan nisam probudio kod kuće, u svome krevetu. Bilo
je bljuvotine na podu, a plahta na meni imala je veliku progoretinu
od cigarete. U tom opijenom bunilu, očito sam izbjegao dvije
iznimno neugodne smrti - od gušenja ili od požara. Premda
vjerojatno nijedno ni drugo ne bih ni osjetio."
"Isuse", rekao je agent skoro s poštovanjem.
"Potpuno sam se obeznanio", reče urednik. "Po prvi put u
životu sam se doista do kraja obeznanio - ali to je uvijek znak kraja, i

541

nikad to ne doživiš puno puta. Ali svaki alkoholičar će vam reći da
obeznaniti se nije isto što i onesvijestiti se. Bilo bi puno
jednostavnije da jest. Ne, kad se alkić obeznani, i dalje radi nešto.
Alkić koji se obeznanio je jako zaposlen vražićak. Kao neki zloćudni
Fomit. Nazvat će bivšu ženu i psovati je preko telefona, ili voziti
autom u pogrešnom smjeru na petlji i pregaziti cijeli autobus djece.
Dat će otkaz na poslu, opljačkati trgovinu, pokloniti svoj vjenčani
prsten. Posla k'o svrabljiv.

Ono što sam ja učinio, po svemu sudeći, bilo je da se vratim
kući i napišem pismo. Samo to posljednje nije bilo upućeno Regu.
Bilo je upućeno meni. I nisam ga ja napisao - bar je u pismu pisalo
da nisam."

"Nego tko?" upita piščeva žena.
"Bellis."
"Tko je Bellis?"
"Njegov Fomit", rekao je pisac skoro odsutno. Oči su mu bile
zasjenjene i daleke.
"Da, tako je", rekao je urednik ne djelujući nimalo iznenađeno.
Ponovno mi je svorio pismo u slatkom noćnom zraku, uvlačeći
odlomke na odgovarajućim mjestima pokretima prstiju.
"Pozdrav od Bellisa. Žao mi je zbog tvojih problema, prijatelju,
ali htio bih odmah na početku istaknuti da nisi ti jedini koji ima
problema. Ni meni ovo nije lak posao. Mogu ti ja odavde do
vječnosti posipati taj tvoj prokleti pisaći stroj fornusom, ali
pokretanje TIPKI bi trebao biti tvoj posao. ZATO je Bog stvorio
velike ljude. Zato mi je žao zbog tebe, ali to je sve što ćeš od mene
dobiti.
Razumijem što si zabrinut za Rega Thorpea. Ja ne brinem za
Thorpea već za svoga brata Racknea. Thorpe se brine što će mu se
dogoditi ako Rackne ode, ali to je samo zato što je on sebičan.
Prokletstvo služenja piscima jest u tome što su oni svi sebični. Ne
brine se on što će se dogoditi Rackneu ako THORPE ode. Ili ako
postane el bonzo seco. Te stvari izgleda nikad nisu ni pale na
njegovu tako osjetljivu pamet. Ali, na našu sreću, svi naši nesretni

542

problemi imaju isto kratkoročno rješenje, i zato si mučim ruke i svoje
sitno tijelo da ti ga predočim, moj pijani prijatelju. TI se možda pitaš
kakva su dugoročna rješenja. Uvjeravam te da ih nema. Sve su rane
smrtonosne. Prihvati ono što imaš. Ponekad ti uže malo popusti, ali
uže uvijek ima i kraj. Pa što. Blagoslovi popuštanje, i ne troši dah
psujući pad. Zahvalno srce zna da na kraju svi visimo.

Moraš mu sam platiti za priču. Ali ne osobnim čekom.
Thorpeovi mentalni problemi su teški i možda opasni, ali to ni
slučajno ne znači da je bludala."

Urednik je tu stao i slovkao: B-l-u-d-a-l-a. Zatim je nastavio.
"Ako mu daš osobni ček, provalit će te za jedno devet sekundi.

Podigni osamsto i nešto dolara sa svoga osobnog računa i
otvori novi račun u svojoj banci, pod imenom Naklada Arvin d.d.
Pobrini se da shvate kako ti čekovi moraju izgledati poslovno -
nikakvi slatki peseki ili pejzaži kanjona na njima. Pronađi nekog
prijatelja, nekoga kome možeš vjerovati, i navedi ga kao
supotpisnika na računu. Kad čekovi stignu, napiši ček na osamsto
dolara i zatraži od supotpisnika da ga potpiše. Taj ček pošalji Regu
Thorpeu. Time ćeš si privremeno pokriti guzicu.

Odjava i pozdrav'
Bilo je potpisano s 'Bellis'. Ne holografski. Strojem."
"Fiju", reče pisac ponovno.
"Kad sam ujutro ustao, prvo sam primijetio pisaći stroj.
Izgledao je kao da ga je netko prerušio u duh pisaćeg stroja u nekom
jeftinom filmu. Jučer je bio stari crni uredski Underwood. Kad sam
ustao - s glavom koja je bila otprilike veličine Sjeverne Dakote - bio
je nekako siv. Zadnjih par rečenica bilo je nagurano i blijedo. Bacio
sam jedan pogled i zaključio da je s mojim vjernim starim
Underwoodom vjerojatno gotovo. Uzdahnuo sam i otišao u kuhinju.
Na šanku je stajala otvorena vrećica šećera sa žličicom. Bilo je šećera
posvuda, od kuhinje do radne sobice u kojoj sam u to doba radio."
"Hranjenje Fornita", reče pisac. "Bellis je volio slatko. Bar ste
vi tako mislili."
"Da. Ali čak i onako bolestan i mamuran, savršeno sam dobro

543

znao tko je taj Fornit."
Nabrajao je točke na prste.
"Kao prvo, Bellis je bilo djevojačko prezime moje majke.
Kao drugo, onaj izraz, el bonzo seco. To je bio privatni izraz

koji smo moj brat i ja koristili u značenju 'lud'. Još dok smo bili
klinci.

Kao treće, i možda najodlučnije, to što je pisalo 'bludala'. To je
jedna od onih riječi koje uvijek krivo napišem. Imao sam jednom
skoro nevjerojatno nadarenog pisca koji je uvijek pisao 'frigižder'
umjesto 'frižider' - koliko god puta mu to lektori ispravljali. A za
jednog tipa koji je imao doktorsku titulu s Princetonea, 'predsjednik'
je uvijek bio 'precjednik'."

Piščeva žena se naglo nasmijala - istovremeno s nelagodom i
veseljem. "I meni se to događa."

"Naprosto želim reći da su pogreške u pisanju - radilo se o
muškarcu ili o ženi - neka vrsta književnih otisaka prstiju. Upitajte
bilo kojeg lektora koji je više puta radio s istim piscem.

Ne, Bellis sam bio ja, i ja sam bio Bellis. Ali savjet je bio
prokleto dobar. Zapravo, činilo mi se da je to izvrstan savjet. Ali ima
još nešto - podsvijest ostavlja otiske, ali tamo dolje postoji i jedan
stranac. Prokleto uvrnut tip koji zna prokleto puno. U životu nikad
prije nisam vidio taj izraz 'supotpisnik', bar koliko sam znao... ali bio
je tu, i bio je dobar, a nešto kasnije sam otkrio da ga banke doista i
koriste.

Podigao sam telefon da nazovem jednog prijatelja, a kroz glavu
mi je - nevjerojatno! - pošla munja bola. Pomislio sam na Rega
Thorpea i njegov radij i užurbano sam spustio slušalicu. Otišao sam
osobno do tog prijatelja, nakon što sam se otuširao i brijao i jedno
devet puta se pogledao u ogledalo da se uvjerim kako pojavom više-
manje odgovaram zahtjevima izgleda razumnog ljudskog bića.
Svejedno, postavio mi je jako puno pitanja i dosta me podozrivo
gledao. Zato pretpostavljam da je moralo biti još nekih znakova, koje
tuš i brijanje i dobra doza Orala nisu mogle sakriti. On nije bio u
nakladništvu, a to je puno pomagalo. Vijesti putuju, znate. Unutar

544

posla. Da tako kažem. Osim toga, da je bio u nakladništvu, znao bi
da je Naklada Arvin d.d. odgovorna za Logana, i pitao bi se kakvu to
prijevaru pokušavam izvesti. Ali nije bio, i nije znao, i mogao sam
mu reći da je to autorska nakladnička kuća koja me zanima jer je
Logan navodno odlučio odbaciti odjel za beletristiku."

"Je li vas pitao zašto je želite nazvati Naklada Arvin?" upita
pisac.

"Jest."
"Što ste mu rekli?"
"Rekao sam mu", reče urednik hladno se smiješeći, "da je
Arvin djevojačko prezime moje majke."
Nastala je mala stanka, a onda je urednik nastavio; do kraja je
govorio skoro bez prekidanja.
"I tako sam počeo čekati čekove, od kojih mi je trebao samo
jedan. Vježbao sam da mi prođe vrijeme. Znate ono - podigneš čašu,
zgrčiš lakat, isprazniš čašu, ispružiš lakat. Sve dok te vježbanje ne
iscrpi do kraja i samo nekako padneš prema naprijed s glavom na
stol. Događale su se i druge stvari, ali ove su bile jedine koje su me
doista okupirale - čekanje i vježbanje. Koliko se sjećam. Moram to
naglasiti, budući da sam većinu vremena provodio pijan, i za svaku
stvar koje se sjećam postoji barem pedeset ili šezdeset njih kojih se
ne sjećam.
Dao sam otkaz na poslu - siguran sam da su nakon toga svi
odahnuli s olakšanjem. Oni jer nisu morali provoditi
egzistencijalističku zadaću otpuštanja zbog ludila, iz odjela koji više
ne postoji, a ja jer mi se činilo da više nikad ne bih mogao otići u tu
zgradu - s liftom, lampama, telefonima, pomisli na svu tu struju koja
čeka.
Tijekom tog razdoblja od tri tjedna napisao sam po nekoliko
pisama Regu Thorpeu i njegovoj ženi. Sjećam se pisanja njoj, ali ne i
njemu - kao i pismo od Bellisa, ta sam pisma pisao obeznanjen. Ali
vraćao sam se svojim starim radnim navikama kad sam bio mortus,
kao što sam se vraćao i pogrešnom pisanju riječi. Uvijek sam uredno
koristio karbon-papir... i kad bih sljedećeg jutra došao k sebi, kopije

545

su ležale uokolo. Bilo je to kao da čitam pisma nekog stranca.
Ne da su pisma bila luda. Nimalo. Ono koje je završilo s P.S.-

om o mikseru je bilo puno gore. Ova pisma su djelovala... skoro
razumna."

Stao je i stresao glavom, polako i iscrpljeno.
"Jadna Jane Thorpe. Ne da su stvari djelovale tako loše na
samom kraju. Njoj se sigurno činilo da urednik njenog muža vrlo
vješto - i humano - i dalje podilazi njenom mužu kako bi spriječio
neku dublju krizu. Pitanje je li dobra ili loša zamisao podilaziti osobi
koja ima razne vrste paranoičnih zabluda - zabluda koje su u jednom
slučaju zamalo dovele do napada na djevojčicu - vjerojatno joj je
palo na um; ako je tako, odlučila se ne obazirati na negativne
aspekte, jer mu je i ona podilazila. A ni ja joj to nikad nisam zamjerio
- nije joj on bio samo kupon za obrok, nekakav kreten koga je trebalo
obrađivati i podilaziti mu, podilaziti mu i obrađivati ga sve dok ne
bude spreman za pogrebnika; ona je stvarno voljela tog tipa. Na svoj
poseban način, Jane Thorpe je bila velika dama. I nakon što je živjela
s Regom od Ranih Vremena do Slavnih Vremena i konačno do Ludih
Vremena, mislim da bi se složila s Bellisom o tome kako treba
blagoslivljati popuštanje i ne trošiti dah na psovanje pada. Naravno,
što više ti uže popusti, to ćeš se jače trznuti kad konačno stigneš do
kraja... ali čak i taj hitri trzaj može valjda biti blagoslov - tko se želi
polako daviti?
U tom sam kratkom razdoblju od njih oboje dobio uzvratna
pisma - nevjerojatno vesela pisma... premda je u tom veselju bilo
nečeg čudnog, skoro konačnog. Činilo se kao da... ama, zaboravimo
jeftinu filozofiju. Ako se sjetim što sam htio reći, reći ću. Pustimo to
sad.
On je svake noći kartao s klincima u susjedstvu, i dok je lišće
počelo padati s drveća, oni su bili uvjereni da je Reg Thorpe
božanstvo koje je sišlo na zemlju. Kad se nisu kartali ili bacali frizbi
razgovarali su o književnosti, a Reg ih je polako vodio od točke do
točke. Nabavio je štenca iz lokalne udruge za životinje, i šetao ga
ujutro i uvečer, upoznajući i druge ljude iz susjedstva, kako to uvijek

546

biva kad šećeš psa. Ljudi koji su bili zaključili kako su Thorpeovi
zapravo jako čudni ljudi sad su počeli mijenjati mišljenje. Kad je
Jane primijetila da bi bez električnih strojeva doista trebala malo
pomoći u kući, Reg se smjesta složio. Zapanjila se kako je on veselo
primio tu zamisao. Novac nije bio u pitanju - nakon Obrisa iz
podzemlja valjali su se u lovi - no, Jane je vjerovala da su u pitanju
oni. Oni su bili posvuda, to je bilo Regovo sveto pismo, a gdje bi oni
mogli naći boljeg agenta nego u čistačici koja vam hoda posvuda po
kući, viri pod krevete i u ormare a vjerojatno i u ladice radnog stola,
ako nisu zaključane i još dodatno zakucane čavlima.

Ali on joj je rekao neka samo uzme pomoć, rekao joj je da se
osjeća kao neobazrivi mulac što se toga prije nije sjetio, premda je -
ona mi je to posebno naglasila - on sam obavljao najteže poslove,
kao što je pranje na ruke. Samo je imao jedan mali zahtjev: da ženi
bude zabranjeno ulaziti u njegovu radnu sobu.

Najbolje od svega, a iz njenog gledišta i najveće ohrabrenje,
bila je činjenica što se Reg vratio poslu, ovog puta na novom
romanu. Pročitala je prva tri poglavlja i smatrala da su sjajna. A sve
je to, rekla je, počelo kad sam ja prihvatio "Baladu o fleksibilnom
metku" za Logan - razdoblje prije toga bilo je mrtva oseka. I zato me
blagoslivljala.

Siguran sam da je doista mislila ovo zadnje, ali njen blagoslov
kao da nije baš bio topao, a vedrina njenog pisma bila je nekako
narušena - eto nas, vraćamo se tome. Njeno pismo bilo je kao sunce u
dane kad vidiš one oblake poput ribljih krljušti, koji znače da će
uskoro pasti strašna kiša.

Sve te dobre vijesti - srca i pas i čistačica i novi roman - a ipak,
ona je bila previše inteligentna da bi povjerovala kako se doista
oporavlja... ili sam bar ja tako vjerovao, čak i u vlastitoj magli. Reg
je iskazivao simptome psihoze. Psihoza je po nečemu slična raku
pluća - ni jedno ni drugo neće nestati samo od sebe, premda i
pacijenti s rakom i luđaci mogu imati dobrih dana.

Mogu li dobiti još jednu cigaretu, draga moja?" Piščeva žena
dala mu je još jednu.

547

"Konačno", nastavio je vadeći svoj Ronson, "znakovi njegove
fiks-ideje bili su svuda oko nje. Bez telefona; bez struje. Stavio je
izolirajuću traku preko svih prekidača. Stavljao je hranu u svoj pisaći
stroj isto onako redovno kao i u zdjelicu njihovog šteneta. Studenti u
susjedstvu smatrali su da je sjajan tip, ali studenti u susjedstvu nisu
vidjeli Rega kako navlači gumene rukavice da ujutro uzme novine s
kućnog praga jer se boji zračenja. Nisu ga čuli kako stenje u snu, niti
ga morali umirivati kad bi se probudio vrišteći zbog groznih košmara
kojih se nije mogao sjetiti.

Vi, draga moja -" okrenuo se piščevoj ženi - "vi ste se pitali
zašto je ostala s njim. Premda to niste rekli, to vam je na umu. Jesam
li u pravu?"

Kimnula je.
"Da. I neću vam ponuditi dugačku tezu o motivacijama - ono
što je najzgodnije kod istinitih priča jest to što samo morate reći to se
ovako dogodilo - i pustiti ljude da se sami pitaju zašto. Općenito,
nitko ionako ne zna zašto se stvari događaju... a najmanje to znaju
oni koji tvrde da znaju.
Ali što se ticalo selektivne percepcije Jane Thorpe, stvari su se
doista prokleto popravile. Ispitala je jednu sredovječnu crnkinju za
mjesto čistačice, i natjerala se da što iskrenije govori o osobitostima
svoga muža. Ta žena, koja se zvala Gertrude Rulin, nasmijala se i
rekla da je već radila i za ljude koji su bili puno čudniji. Jane je prvi
tjedan u kojem je ta Rulin radila za njih provela otprilike onako kako
je provela i onaj prvi posjet mladim ljudima u susjedstvu - čekajući
na neki ludi ispad. Ali Reg ju je šarmirao isto onako potpuno kao i
klince, razgovarajući s njom o njenom radu u crkvi, o njenom
suprugu, o njenom najmlađem sinu Jimmyju koji je, ako je vjerovati
Gertrude, u prvom razredu već daleko nadmašio maloga Dennisa.
Imala je ukupno jedanaestero djece, ali između Jimmyja i prvog
sljedećeg starijeg djeteta postojala je razlilka od devet godina. Zato
su joj stvari bile pomalo teške.
Činilo se da se Reg oporavlja... odnosno, ako ste gledali stvari
na određeni način, tako je izgledalo. Ali, naravno, bio je isto tako lud

548

kao i uvijek, a i ja sam bio lud. Ludilo je možda neka vrsta
fleksibilnog metka, ali svaki stručnjak za balistiku koji nešto vrijedi
reći će vam da nema dva potpuno ista metka. Reg je u jednom pismu
meni malo govorio o svome novom romanu, a onda je prešao ravno
na Fornite. Fornite općenito, Racknea osobito. Pitao se žele li oni
doista poubijati Fornite ili - a to mu se činilo vjerojatnijim - pohvatati
ih žive i onda ih proučavati. Završio je govoreći: 'I moj apetit i moj
pogled na život nemjerljivo su se popravili otkako smo započeli
dopisivanje, Henry. To mi je silno drago. Prijateljski pozdrav, Reg.'
A ispod je bio P. S. koji je nehajno pitao je li već određen ilustrator
za njegovu priču.

To je pak mene natjeralo da se trznem s krivnjom i odšećem do
ormara s pićem.

Reg se zanosio Fornitima; ja sam se zanosio žicama.
U odgovoru na pismo, samo sam usput spomenuo Fornite -
dotad sam doista podilazio tom čovjeku, bar kad se o tome radilo;
vilenjak s djevojačkim prezimenom moje majke i mojim vlastitim
pogreškama u pisanju nije me baš jako zanimao.
Ono što me sve više i više zanimalo bila je struja, i
mikrovalovi, i ultrakratki valovi, i interferencije od malih naprava, i
radijacija niske razine, i Bog zna što sve još. Otišao sam u knjižnicu i
posudio razne knjige o tome; kupovao sam knjige o tome. U njima je
bilo puno zastrašujućih stvari... a, naravno, ja sam baš takve stvari i
tražio.
Dao sam da mi isključe telefon, i struju. To mi je neko vrijeme
pomagalo, ali jedne noći, dok sam pijano teturao prema vratima s
jednom bocom Black Velveta u ruci i drugom u džepu kaputa, vidio
sam crveno oko kako zuri u mene sa stropa. Bože, načas sam
pomislio da će me strefiti srčani udar. Isprva je izgledalo kao neki
kukac... veliki tamni kukac s jednim sjajnim okom.
Imao sam Colemanovu plinsku svjetiljku i upalio sam je. Vidio
sam odmah o čemu se radi. Samo, umjesto da mi bude lakše, bilo mi
je samo gore. Čim sam dobro pogledao, učinilo mi se da osjećam
snažne, jasne udare boli kako mi prolaze kroz glavu - kao radio-

549

valovi. Načas se činilo da su mi se oči okrenule u dupljama i vidim
svoj vlastiti mozak i stanice u njemu kako se dime, postaju crne,
umiru. Bio je to detektor dima - naprava koja je 1969. bila još novija
od mikrovalnih pećnica.

Izjurio sam iz stana i sišao dolje - bio sam na petom katu, ali
dotad sam već uvijek išao stubama - i zalupao na kućepaziteljeva
vrata. Htio sam da to uklone, da to uklone smjesta, htio sam da to
uklone večeras, htio sam da to uklone u roku od sat vremena. Gledao
me kao da sam totalno - oprostite na izrazu - bonzo seco, i sad to
shvaćam. Taj detektor dima trebao mi je podariti dobar osjećaj,
trebao mi je podariti osjećaj sigurnosti. Sad su, naravno, propisani
zakonom, ali u to doba je to bio Veliki Korak Naprijed, za koji je
platilo udruženje stanara.

Uklonio ga je - nije dugo trajalo - ali izraz njegovih očiju nije
mi promakao, i na određen, ograničeni način shvaćao sam kako se
osjeća. Trebao sam brijanje, bazdio sam na viski, kosa mi je stajala u
zraku, kaput mi je bio prljav. Znao je da više ne idem na posao; da su
mi odnijeli televizor; da sam dao isključiti telefon i struju. Mislio je
da sam lud.

Možda sam i bio lud, ali - kao i Reg - nisam bio glup. Uključio
sam svoj šarm. Urednici ga moraju imati, znate. I podmazao sam ga s
deset dolara. Konačno sam uspio izgladiti stvari, ali znao sam po
načinu kako su me ljudi gledali sljedećih nekoliko tjedana -
posljednja dva tjedna koja sam proveo u toj zgradi, pokazalo se - da
je priča došla do njih. Osobito je znakovito bilo to što mi nijedan
član udruge stanara nije došao povrijeđeno se žaliti što sam tako
nezahvalan. Valjda su se bojali da bih ih mogao probosti nožem za
meso.

Ali te večeri mi je sve to bilo posve nevažno. Sjedio sam u
sjaju Cole-manove svjetiljke, jedinog svjetla u te tri sobe osim struje
s Manhattana koja je prodirala kroz prozore. Sjedio sam s bocom u
jednoj ruci, cigaretom u drugoj, gledajući ploču na stropu gdje je
prije stajao detektor dima sa samo jednim crvenim okom - okom koje
je po danu bilo tako nenapadno da ga uopće nisam prije primijetio.

550