Stephen King-Gole kosti

mu hitro ali besciljno skakale ovamo-onamo.
"Hoćeš da te zveknem u zube, jezičavi?" upitao sam ga.
"Daj, Dave, to ne pomaže", rekao je Norton odsutno.
"Žao mi je", rekla je žena koja je prije vrištala. "Žao mi je, ali

ja ne mogu ostati ovdje. Moram se vratiti kući i pobrinuti se za svoju
djecu."

Pogledala nas je, plavokosa žena umornog, zgodnog lica.
"Wanda se brine za malog Victora, znate. Wandi je tek osam
godina, i koji put zaboravi... zaboravi da bi trebala... pa, paziti na
njega, znate. A mali Victor... on voli paliti štednjak i gledati crveno
svjetlo koje se upali... voli to svjetlo... a ponekad izvuče i osigurače...
to radi mali Victor... a Wandi... nakon nekog vremena dojadi paziti
na njega... njoj je tek osam godina..." Prestala je govoriti i samo nas
gledala. Pretpostavljam da smo joj svi tada izgledali samo kao
gomila nemilosrdnih očiju, ni nalik ljudskim bićima, samo oči. "Zar
mi nitko neće pomoći? " zavrištala je. Usne su joj zadrhtale. "Zar
nitko... zar nitko ovdje neće ženu otpratiti kući?"
Nitko nije odgovorio. Ljudi su strugali nogama. Gledala je od
lica do lica, svojim vlastitim, slomljenim licem. Lokalni debeljko s
oklijevanjem je napravio pola koraka prema naprijed, a njegova žena
povukla ga je natrag hitrim trzajem, ruke stisnute oko njegovog
zgloba poput lisica.
"Vi?" upitala je plavokosa žena Ollieja. On strese glavom.
"Vi?" rekla je Budu. Spustio je ruku na kalkulator Texas
Instrumentsa na tezgi, i nije odgovorio. "Vi?" rekla je Nortonu, a
Norton je počeo nešto govoriti svojim glasom velikog odvjetnika,
nešto o tome kako nitko ne bi trebao samo tako odjuriti, i... a ona ga
je prezrela i Norton je naprosto zašutio.
"Vi?" rekla je meni, a ja sam opet podigao Billyja i držao ga u
rukama kao štit da se obranim od njenog užasnog slomljenog lica.
"Nadam se da ćete svi istrunuti u paklu", rekla je. Nije
povikala. Glas joj je bio mrtav umoran. Prišla je izlaznim vratima i
otvorila ih, obim rukama. Htio sam joj nešto reći, pozvati je natrag,
ali usta su mi bila previše suha.

51

"Čujte, gospođo, dajte -" počeo je tinejdžer koji je bio povikao
na gospođu Carmody. Uhvatio ju je za mišicu. Ona je pogledala
njegovu ruku, a on ju je posramljeno pustio. Iskliznula je van u
maglu. Promatrali smo je kako odlazi i nitko ništa nije rekao.
Promatrali smo kako je magla prekriva i čini je nestvarnom, ne više
ljudskim bićem već samo skicom ljudskog bića, olovka na najbjeljem
papiru na svijetu, i nitko ništa nije rekao. Načas je ličila na slova
DRŽI SE DESNO koja kao da su lebdjela usred ničega; njene ruke i
noge i blijeda plava kosa su nestali, a ostali su samo magloviti ostaci
njene crvene ljetne haljine, kao da plešu u bijelom limbu. A onda je i
njena haljina nestala, i nitko nije ništa rekao.

4. Skladište. Problemi s generatorima. Što se dogodilo s
trgovačkim pomoćnikom.

Billy je počeo histerizirati i inatiti se, vriskom tražeći mamu
promuklo i zahtjevno, kroz suze, vraćajući se na dob dvogodišnjaka.
Bale su mu se nakupile na gornjoj usnici. Odveo sam ga u stranu,
spustivši se niz jedan od središnjih prolaza držeći ga rukom oko
ramena, pokušavajući ga smiriti. Odveo sam ga do dugačkog bijelog
hladnjaka za meso koji se pružao cijelom dužinom stražnjeg zida
dućana. Gospodin McVey, mesar, još je bio tamo. Kimnuli smo
jedan drugome, najbolje što smo mogli u tim okolnostima.

Sjeo sam na pod i uzeo Billyja u krilo i prigrlio ga uza sebe i
ljuljao ga i pričao mu. Rekao sam mu sve one laži koje roditelji drže
kao rezervu za jako loše trenutke, one koje djetetu zvuče tako
prokleto uvjerljivo, a izrekao sam ih tonom potpune uvjerenosti.

"To nije obična magla", rekao je Billy. Podigao je pogled
prema meni, očiju upalih i crvenih od suza. "Nije, jel' da, tata?"

"Ne, mislim da nije." O tome nisam htio lagati.
Klinci se ne bore protiv šoka kao odrasli: oni ga samo prihvate,
možda i zato što su klinci u više-manje stalnom šoku dok ne dođu do
kakve trinaeste godine. Billy je zadrijemao. Držao sam ga, misleći da
će se možda opet probuditi, ali drijemež se produbio u pravi san.
Možda je sinoć neko vrijeme bio budan, dok smo spavali sve troje u

52

krevetu po prvi put otkako je Billy bio beba. A možda - osjetio sam
kako me na tu pomisao prolaze ledeni žmarci - možda je osjetio da se
nešto sprema.

Kad sam se uvjerio da je duboko zaspao, položio sam ga na
pod i krenuo pronaći nešto čime bih ga pokrio. Većina ljudi je još
bila u prednjem dijelu, zureći van u debelu deku magle. Norton je
okupio malu skupinu slušača, i užurbano ih je opčaravao - ili je bar
pokušavao. Bud Brown ukočeno je stajao na svome mjestu, ali Ollie
Weeks je svoje napustio.

Nekoliko ljudi bilo je među policama, lutajući poput duhova,
lica masnih od šoka. Ušao sam u skladište kroz široka dvokrilna
vrata između hladnjaka za meso i onog za pivo.

Generator je ravnomjerno grmio iza svoga zida od šperploče,
ali nešto se pokvarilo. Njušio sam isparenja od diesela, i bila su puno
prejaka. Krenuo sam prema odjeljku, plitko dišući. Na kraju sam si
otkopčao košulju i stavio jedan kraj preko usta i nosa.

Skladište je bilo dugo i usko, slabašno osvijetljeno dvama
svjetlima za slučaj nužde. Na sve strane su bile naslagane kutije - s
jedne strane izbjeljivač, sa suprotne strane generatorskog odjeljka
paketi bezalkoholnih pića, naslagane kutije mesnog doručka i kečapa.
Jedna kutija se prevrnula, i izgledalo je kao da kartonska kutija
krvari.

Otvorio sam vrata generatorskog odjeljka i prošao kroz njih.
Stroj je bio zaklonjen nepomičnim, uljastim oblacima plavičastog
dima. Ispušna cijev izlazila je kroz rupu u zidu. Nešto je sigurno
zapušilo vanjski kraj cijevi. Generator je imao jednostavan prekidač
za uključivanje i isključivanje, i ja sam ga pritisnuo. Generator je
štucnuo, podrignuo, zakašljao i krepao. A onda se ugasio u sve tišoj
seriji pucketavih zvukova koji su me podsjetili na Nortonovu
tvrdoglavu motorku.

Svjetla za slučaj nužde su izblijedila, i ostao sam u tami. Jako
sam se brzo uplašio, i izgubio orijentaciju. Disanje mi je zvučalo kao
tih vjetar koji šuška po slami. Na izlasku sam udario nosom u tanka
vrata od šperploče, a srce mi je poskočilo. Na dvokrilnim vratima su

53

bili prozorčići, ali iz nekog razloga prebojani u crno, i tama je bila
skoro potpuna. Skrenuo sam s puta i uletio u gomilu paketa
izbljeljivača. Skotrljali su se i pali. Jedan mi je prošao dovoljno blizu
glave da sam ustuknuo, i popiknuo se preko drugog paketa, koji je
sletio iza mene. Pao sam, udarajući glavom dovoljno snažno da u
tami vidim zvjezdice. Baš krasno.

Ležao sam tamo, psujući sam sebe i trljajući si glavu, govoreći
si da se opustim, naprosto ustanem i izađem odavde, vratim se
Billyju, govoreći sam sebi da se ništa meko i ljigavo neće sklopiti
oko moga gležnja niti uvući u moju ispruženu ruku. Rekao sam si da
ne gubim kontrolu, ili ću završiti panično jureći posvuda, prevrćući
stvari i praveći si sulude prepreke na putu.

Oprezno sam ustao, tražeći tanku crtu svjetla između
dvokrilnih vrata. Pronašao sam je, tanušnu ali nedvojbenu ogrebotinu
na tami. Krenuo sam prema njoj, i onda stao.

Čuo sam neki zvuk. Tih, klizeći zvuk. Stao je, a onda opet
počeo, uz prigušen udarčić. Sve u meni se raspalo. Čarobno sam se
vratio u dob od četiri godine. Zvuk nije dolazio iz trgovine. Dolazio
je iza mojih leđa. Izvana. Tamo gdje je magla. Nešto je klizalo i
puzalo i grebalo preko cigli. I možda tražilo put unutra.

Ili je možda već ušlo i traži mene. Možda ću začas osjetiti ono
što proizvodi zvuk na svojoj cipeli. Ili na vratu.

Opet se začulo. Bio sam siguran da je vani. Ali nije mi zbog
toga bilo ništa lakše. Rekao sam nogama da se pokrenu, a one su
odbile poslušati.

Onda se zvuk promijenio. Nešto je zastrugalo po tami, a meni
je srce poskočilo i bacio sam se na onu tanku, okomitu crtu svjetla.
Ispružene ruke sam udario u vrata i provalio u trgovinu.

Pred dvokrilnim vratima bilo je troje-četvero ljudi - među
njima i Ollie Weeks - i svi su poskočili od iznenađenja. Ollie se
uhvatio za prsa. "Isuse Kriste, hoćeš mi oteti deset godina -" Vidio je
moj izraz lica. "Što ti je?"

"Jeste li i vi čuli?" upitao sam. Glas mi je čak i u mojim ušima
zvučao čudno, visok i piskav. "Je li itko to čuo?"

54

Ništa nisu čuli, naravno. Došli su vidjeti zašto se generator
ugasio. Dok mi je Ollie to govorio, jedan od trgovačkih pomoćnika
se pojavio s naramkom džepnih svjetiljki. Znatiželjno je pogledao
Ollieja i mene.

"Ja sam ugasio generator", rekao sam, i objasnio zašto.
"Što ste to čuli?" upitao je netko drugi. On je radio za gradski
ured za ceste; zvao se Jim i još nešto.
"Ne znam. Grebavi zvuk. Gmizav. Ne želim to više nikad čuti."
"Živci", rekao je drugi tip koji je bio s Olliejem.
"Ne. Nisu živci."
"Jeste li to čuli i prije nego što se svjetlo ugasilo?"
"Ne, samo nakon toga. Ali..." Ali ništa. Vidio sam kako me
gledaju. Nisu htjeli još loših vijesti, ništa dodatno zastrašujuće ili
čudno. Toga im je već bilo dosta. Samo je Ollie djelovao kao da mi
bar napola vjeruje.
"Idemo unutra da opet pokrenemo generator", rekao je
pomoćnik dijeleći svjetiljke. Ollie je svoju prihvatio sumnjičavo.
Pomoćnik je i meni ponudio jednu, uz pomalo prezriv sjaj u očima.
Bilo mu je možda osamnaest godina. Nakon časka razmišljanja,
prihvatio sam svjetiljku. Još uvijek sam trebao nešto čime bih pokrio
Billyja.
Ollie je otvorio vrata i podbočio ih, propuštajući bar nešto
svjetla. Kutije izbjeljivača ležale su raštrkane oko napola otvorenih
vrata odjeljka od šperploče.
Tip po imenu Jim je ponjušio i rekao: "Stvarno prilično bazdi.
Valjda je bilo pametno što ste ga ugasili."
Snopovi svjetla iz svjetiljki hopsali su i plesali preko paketa
konzervi, toaletnog papira, pseće hrane. Zrake su bile pune dima od
isparenja koja je začepljen odvod vratio natrag u skladište. Pomoćnik
je načas okrenuo svoju svjetiljku na široka teretna vrata sasvim
desno.
Dva čovjeka i Ollie ušli u odjeljak generatora. Njihove su
svjetiljke nelagodno bljeskale naprijed-natrag, podsjećajući me na
prizor iz pustolovne priče za djecu - a ja sam ilustrirao cijelu seriju

55

takvih knjiga dok sam još bio student. Pirati koji u ponoć zakapaju
svoje krvavo zlato, ili možda ludi doktor i njegov pomoćnik dok
kradu mrtvo tijelo. Sjene koje su nestalni, sukobljeni zraci svjetla
učinili iskrivljenim i čudovišnim lebdjele su po zidovima. Generator
je nepravilno kuckao dok se hladio.

Pomoćnik je krenuo prema teretnim vratima, blješteći
svjetiljkom pred sobom.

"Ja ne bih išao tamo", rekao sam.
"Ne, znam da vi ne biste."
"Pokušaj sada, Olli", reče jedan od ljudi. Generator se
zakašljao, pa zagrmio.
"Isuse! Isključi ga! Sveca mu svetoga, to baš gadno bazdi!"
Generator je opet zamro.
Pomoćnik se odmakao od teretnih vrata taman kad su oni
izašli. "Nešto je definitivno začepilo taj ispust", reče jedan od ljudi.
"Znate što", rekao je pomoćnik. Oči su mu bljeskale u sjaju
svjetiljki, a na licu je imao izraz neustrašivosti koji sam i previše puta
nacrtao na naslovnicama za svoju seriju dječjih pustolovina.
"Pokrenite ga samo toliko da podignemo ona teretna vrata. Ja ću
izaći i očistiti to što ga je zapušilo."
"Norm, mislim da to baš i nije dobra zamisao", rekao je Ollie
sumnjičavo.
"Jesu li to električna vrata?" upitao je onaj po imenu Jim.
"Jasno", reče Ollie. "Samo mislim da ne bi bilo mudro -"
"U redu je", reče drugi. Zabacio je svoju šiltericu. "Ja ću."
"Ne, ne shvaćate", počne Ollie ponovno. "Zbilja ne mislim da
bi itko trebao -"
"Ne brinite", rekao je ovaj Ollieju popustljivo, odbacujući
njegove prigovore.
Pomoćnik Norm se narogušio. "Čujte, to je bila moja ideja."
Odjednom, kao nekom čarolijom, rasprava se vodila oko toga
tko će to učiniti, umjesto oko toga treba li to uopće učiniti. Ali,
naravno, nitko od njih nije čuo onaj gadan gmizavi zvuk.
"Dosta!" rekao sam glasno.

56

Okrenuli su se prema meni.
"Izgleda da ne razumijete, ili se iz petnih žila trudite ne
razumjeti. Ovo nije obična magla. Nitko nije ušao u trgovinu otkako
je stigla. Ako otvorite ta teretna vrata i nešto uđe unutra -"
"Kao na primjer što?" rekao je Norm sa savršenim
osamnaestogodišnjim mačo prijezirom.
"Ono što je proizvelo zvuk koji sam ja čuo."
"G. Drayton", reče Jim. "Oprostite, ali ja nisam siguran da ste
išta čuli. Ja znam da ste vi važni umjetnik s vezama u New Yorku i
Hollywoodu i sve to, ali po mome, to ne znači da ste išta drugačiji od
nas ostalih. Ja bih rekao, ušli ste ovamo u mraku, i možda ste se
samo malo... samo malo zbunili."
"Možda i jesam", rekao sam. "A možda ste, ako se baš hoćete
zajebavati s onim vani, trebali početi od toga da otpratite onu ženu
doma djeci." Njegovo držanje - i držanje njegovog kompića,
pomoćnika Norma - ljutilo me i dodatno plašilo istovremeno. U
očima su imali onaj bljesak koji neki muškarci dobiju kad krenu
pucati na štakore po gradskom smetlištu.
"Hej", reče Jimmyjev kompić. "Kad netko od nas bude htio vaš
savjet, pitat ćemo vas."
Ollie je s oklijevanjem rekao: "Znate, generator i nije baš tako
važan. Hrana u hladnjacima će izdržati dvanaest sati, možda i više,
bez ikakvih-"
"Dobro, mali, ti ćeš", reče Jim naglo. "Ja ću pokrenuti stroj, ti
podigni vrata tako da baš ne zabazdi do kraja. Myron i ja ćemo stajati
kraj ispušne cijevi. Dovikni nam kad je raščistiš."
"Jasno", rekao Norm i uzbuđeno se okrenuo.
"Ovo je ludost", rekao sam. "Pustili ste onu gospođu da ode
sama - " "Nisam primijetio da ste se pretrgli od pokušaja da je
ispratite", rekao je Jimov kompić Myron. Iz ovratnika mu se dizalo
tupo, ciglasto rumenilo. "- ali pustit ćete klinca da riskira život zbog
generatora koji nije čak ni važan?"
"Dajte odjebite više!" poviče Norm.
"Čujte, gospodine Drayton", rekao je Jim, i hladno mi se

57

nasmiješio. "Ovako ćemo. Ako želite još nešto reći, mislim da bi
vam bolje bilo da si prvo prebrojite zube, jer je meni već pun kurac
vaših sranja."

Ollie me pogledao, očito prestrašen. Slegnuo sam ramenima.
Bili su ludi, to je bilo sve. Privremeno su izgubili svako osjećaj za
mjeru. Tamo vani, bili su zbunjeni i prestrašeni. Ovdje su imali
jednostavan mehanički problem: zapušen generator. Taj problem je
bilo moguće riješiti. Rješavanje tog problema pomoći će im da se
osjećaju manje zbunjeno i bespomoćno. Zato će ga riješiti.

Jim i njegov kompić Myron zaključili su da znam kad sam
pobijeđen, i vratili su se u odjeljak generatora. "Spreman, Norm?"
upita Jim.

Norm je kimnuo, onda shvati da kimanje ne mogu čuti. "Aha",
rekao je.

"Norm", rekao sam ja. "Ne budi blesav."
"To je pogreška", doda Ollie.
Pogledao nas je, i odjednom mu je lice bilo puno mlađe od
osamnaest godina. Bilo je to lice dječaka. Njegova Adamova
jabučica trzavo je skakutala, i vidio sam da je prestravljen. Otvorio je
usta da nešto kaže - mislim da je htio odustati - a onda je generator
opet zagrmio životom, a kad je proradio glatko, Norm se bacio na
dugme s desne strane vrata i počela su se klepetavo dizati na dvije
čelične šine. Svjetla za slučaj nužde opet su se upalila kad se
generator pokrenuo. Sad su se prigušila, kako je motor koji pokreće
vrata povukao struju.
Sjene su ustuknule i istopile se. Skladište se počelo puniti
mekim žutim svjetlom oblačnog dana kasno u zimi. Opet sam
primijetio onaj čudan, kiselkast miris.
Teretna vrata su se podigla pola metra, pa za metar. Iza njih,
vidio sam četvrtastu betonsku platformu ocrtanu po rubovima žutom
crtom. Žutilo je bljedilo i ispiralo se na daljini od samo devedeset
centimetara. Magla je bila nevjerojatno gusta.
"Idemo!" poviče Norm.
Tračci magle, bijeli i tanki poput lebdeće čipke, doplutali su

58

unutra. Zrak je bio hladan. Cijelog jutra bilo je prilično prohladno,
osobito nakon ljepljive vrućine posljednja tri tjedna, ali to je bio
ljetni pad temperature. Ovo je bila hladnoća. Bilo je kao u ožujku.
Zadrhtao sam. I pomislio na Steff.

Generator je umro. Jim je izašao taman kad se Norm provukao
pod vrata. Vidio je. Kao i ja. Kao i Ollie.

Neki pipak prešao je preko daljeg ruba betonske platfrome za
istovar i dograbio Norma oko lista. Usta su mi se razjapila. Ollie je
ispustio vrlo kratak, potpuni zvuk iznenađenja - uk! Pipak se širio od
debljine od oko trideset centimetara - poput zmije - na mjestu gdje se
omotao oko Normove potkoljenice, do debljine od kakvih metar-
metar i pol tamo gdje je nestajao u magli. Bio je kameno siv s gornje
strane, pretapajući se u mesnato ružičasto s donje strane. A s te je
strane imao i redove i redove sisaljki. Micale su se i migoljile kao
stotine malih, napućenih usta.

Norm je spustio pogled. Vidio je što ga drži. Oči su mu se
razrogačile. "Skinite to s mene! Hej, skinite to s mene! Isusa mu
Krista, skinite tu jebenu stvar s mene!"

"Oh, moj bože", zacvilio je Jim.
Norm je dohvatio donji rub teretnih vrata i povukao se natrag
unutra. Pipak kao da se napeo, kao mišići ruke kad ih napneš. Norm
je trzajem povučen natrag o valovita čelična vrata - glava mu je
udarila u njih. Pipak se još napeo, i Normove noge i torzo počeli su
opet kliziti prema van. Donji rub teretnih vrata izvukao mu je košulju
iz hlača. Divlje je trznuo i povukao se natrag unutra kao gimnastičar
na preči.
"Pomozite mi", jecao je. "Pomozite mi, dečki, molim vas,
molim vas."
"Isuse, Marijo i Josipe", reče Myron. Izašao je iz odjeljka
generatora da vidi što se događa.
Ja sam bio najbliži, i zgrabio sam Norma oko pasa i povukao
što sam jače mogao, bacajući se unatrag na petama. Načas smo se
pomakli prema natrag, ali samo načas. Bilo je to kao da razvlačiš
gumenu vrpcu ili karamelu. Pipak je popustio, ali nije nimalo oslabio

59

osnovni stisak. A onda su još tri pipka isplutala iz magle prema
nama. Jedan se omotao oko Normove lepršave Federalove pregače, i
otrgnuo je. Nestao je natrag u maglu čvrsto stišćući crvenu krpu, a ja
sam se sjetio nečeg što je moja majka znala govoriti kad bismo moj
brat i ja žicali nešto što nam nije željela kupiti - slatkiš, strip, neku
igračku. "To ti treba kao kokoški zastava", rekla bi. Pomislio sam na
to, i pomislio sam na taj pipak kako maše Normovom crvenom
pregačom, i počeo sam se smijati. Počeo sam se smijati, samo što su
moj smijeh i Normovi krikovi zvučali skoro isto. Možda nitko osim
mene nije ni znao da se smijem.

Druga dva pipka načas su besciljno gmizala naprijed-natrag po
istovarnoj platformi, proizvodeći one tihe grebuckave zvukove koje
sam ja ranije čuo. Onda je jedan od njih udario o Normov lijevi bok i
kliznuo oko njega. Osjetio sam kako mi dodiruje ruku. Bio je topao i
gladak i pulsirao je. Sad mislim, da je mene zgrabio tim sisaljkama, i
ja bih otišao van u maglu. Ali nije. Zgrabio je Norma. A treći pipak
ovio mu se oko drugog gležnja.

Sad su ga odvlačili od mene. "Pomozite mi!" povikao sam.
"Ollie! Netko! Dajte mi pomozite!"

Ali nisu došli. Ne znam što su radili, ali nisu došli.
Spustio sam pogled i vidio kako se pipak oko Normovog pasa
upire o njegovu kožu. Sisaljke su ga jele tamo gdje mu se košulja
izvukla iz hlača. Krv, crvena kao njegova nestala pregača, počela je
curiti iz rova koji si je pulsirajući pipak napravio.
Udario sam glavom o donji rub djelomično podignutih vrata.
Normove noge opet su bile vani. Jedna cipela mu je spala.
Novi pipak izašao je iz magle, čvrsto se omotao oko cipele, i
pobjegao s njom. Normovi prsti stezali su donji rub vrata. Držao ga
je mrtvački čvrsto. Prsti su mu bili ljubičasti. Više nije vrištao;
prošao je tu fazu. Glava mu se trzala lijevo-desno u beskrajnom
pokretu odricanja, a duga crna kosa divlje mu je vijorila.
Pogledao sam preko njegovog ramena i vidio još pipaka kako
stižu, deseci, čitava šuma. Većina ih je bila malena, ali nekoliko ih je
bilo divovskih, debelih kao mahovinom prekriveno deblo koje je

60

toga jutra bilo ležalo na našem prilaznom putu. Oni veliki su imali
kričavo ružičaste sisaljke koje su se činile velikim poput otvora
kanalizacije. Jedan od tih velikih udario je u betonsku istovarnu
platformu uz glasno i prodorno thrrrp! i teško krenuo prema nama,
kao neki ogroman, slijepi crv. Silno sam potegao, a pipak koji je
držao Normov desni list malo je skliznuo. To je bilo sve. Ali prije
nego što je ponovo stisnuo, vidio sam da ga izjeda.

Jedan pipak blago je prošao kraj moga obraza, a onda zamahao
po zraku, kao da razmišlja. Onda sam pomislio na Billyja. Billy je
ležao i spavao u trgovini, kraj dugačkog, bijelog hladnjaka za meso
gospodina McVeya. Ušao sam ovamo da pronađem nešto čime bih
ga pokrio. Ako me jedna od tih stvari dohvati, neće imati tko paziti
na njega - osim možda Nortona.

Zato sam pustio Norma i pao na ruke i koljena.
Bio sam napola unutra i napola vani, ravno pod rastvorenim
vratima. Jedan pipak prošao je meni s lijeva, kao hodajući na svojim
sisaljkama. Pripio se za jednu od Normovih napetih mišica, načas
zastao, a onda kliznuo oko njega.
Sad je Norm izgledao kao nešto iz ludog sna o kroćenju zmija.
Pipci su se teško ovijali oko njega na sve strane... a bili su i oko
mene. Nespretno sam odskočio natrag unutra, sletio na rame, i
zakotrljao se. Jim, Ollie i Myron su još bili tamo. Stajali su kao
prizor iz muzeja voštanih figura Madame Tussaud, blijedih lica,
presjajnih očiju. Jim i Myron stajali su kraj vrata generatorskog
odjeljka.
"Pokrenite generator!" doviknuo sam im.
Ni jedan ni drugi se nije pomakao. Zurili su s drogiranom,
mrtvačkom žeđi u istovarni prostor.
Popipao sam po podu, dohvatio prvu stvar koja mi je pala pod
ruku - kutiju izbjeljivača Snowy - i bacio je na Jima. Pogodila ga je u
želudac, ravno iznad kopče pojasa. Zastenjao je i stisnuo se. Oči su
mu zatreptale natrag u nešto nalik normalnome.
"Idi pokreni taj jebeni generator!" povikao sam tako glasno da
me grlo zaboljele

61

Nije se ni pomakao; umjesto toga, počeo se opravdavati, očito
zaključivši da je, dok Norma živog izjedaju neki sumanuti užasi iz
magle, pravi trenutak za isprike.

"Žao mi je", cvilio je. "Nisam znao, kako sam, dovraga, mogao
znati? Rekli ste da ste nešto čuli ali nisam znao što mislite, trebali ste
bolje reći što mislite. Mislio sam, ne znam, možda neka ptica ili
nešto -"

Pa se onda Ollie pomakao, odgurujući ga u stranu jednim
debelim ramenom i teturajući u generatorsku prostoriju. Jim se
spotakao preko jednog paketa izbjeljivača, i pao, baš kao ja u mraku.
"Žao mi je", rekao je opet. Njegova crvena kosa padala mu je preko
čela. Obrazi su mu bili bijeli kao sir. Oči su mu bile oči
prestravljenog dječačića. Sekundu kasnije, generator je zakašljao i
zagrmio u život.

Okrenuo sam se natrag istovarnim vratima. Norm je skoro
nestao, ali još uvijek se smrknuto držao jednom rukom. Tijelo mu je
kiptjelo od pipaka, a krv je mirno padala na beton u kapima veličine
novčića. Glava mu je mahala naprijed-natrag, a oči bubrile od užasa
dok su zurile u maglu.

Još pipaka je sad ulazilo i puzilo po podu skladišta. Kraj gumba
za upravljanje teretnim vratima bilo ih je previše za makar i pomisao
o približavanju. Jedan od njih stisnuo se oko polalitarske boce Pepsi i
odnio je. Drugi se ovio oko kartonske kutije i stisnuo. Kutija je pukla
i role toaletnog papira, dvostruki paketi Delseya umotani u celofan,
zaprštali su prema gore, spustili se i raskotrljali na sve strane. Pipci
su ih oduševljeno dograbili.

Jedan od velikih se uvukao unutra. Vrh mu se podigao s poda i
kao da je njušio zrak. Počeo se kretati prema Myronu, a on je
ustuknuo sitnim koracima, dok su mu se oči ludo kotrljale u
dupljama. Iz mlohavih usta ispustio je visoki cvilež.

Ogledao sam se oko sebe u potrazi za nečim, bilo čim dovoljno
dugačkim da prijeđem preko istraživački nastrojenih pipaka i
pritisnem dugme za zatvaranje na zidu. Ugledao sam metlu oslonjenu
na kulu paketa piva, i dohvatio je.

62

Normova ruka se odvojila. Udario je u betonsku istovarnu
platformu i luđački slobodnom rukom tražio oslonac. Oči su mu se
načas susrele s mojima. Bile su paklenski blistave i svjesne. Znao je
što mu se događa. A onda ga je odvuklo u maglu, drndavo i
kotrljavo. Začuo se još jedan vrisak, ugušen. Norm je nestao.

Vrhom metle pritisnuo sam gumb i motor je zaskvičao. Vrata
su se počela opet zatvarati. Prvo su dotakla najdeblji pipak, onaj koji
je istraživao u smjeru Myrona. Pritisnula su mu kožu - ili što je već -
a onda je probila. Crni kal počeo je liptati iz pipka. Ludo se vijugao,
mlateći po betonskom podu skladišta poput opscenog biča, a onda
kao da se ispuhao. Čas kasnije je nestao. Ostali su se počeli povlačiti.

Jedan od njih držao je vreću Gainesove pseće hrane od dvije i
pol kile, i nije htio pustiti. Vrata su ga pri spuštanju presjekla pa
zatim s treskom sjela u svoj utor. Odrezani komad pipka stisnuo je
jače, razdirući kesu i šaljući smeđe kuglice pseće hrane na sve strane.
Zatim se počeo bacakati po podu poput ribe na suhom, svijajući se i
razvijajući, ali sve sporije, sve dok se nije smirio. Gurnuo sam ga
vrhom metle. Komad pipka dugačak možda i cijeli metar načas se
divlje sklopio oko metle, a onda se opusti i opet mlohavo padne na
zbunjeno smeće toaletnog papira, pseće hrane i paketa izbjeljivača.

Nije se čulo ništa osim grmljavine generatora i Ollieja kako
plače u odjeljku od šperploče. Vidio sam ga kako sjedi na stolcu, lica
skrivenog u ruke.

A onda sam postao svjestan još jednog zvuka. Tihog, gmizavog
zvuka koji sam čuo u mraku. Samo, sad je zvuk bio deset puta jači.
Bio je to zvuk pipaka koji se izvijaju pred teretnim vratima,
pokušavajući pronaći put unutra.

Myron je napravio nekoliko koraka prema meni. "Gledajte",
rekao je. "Morate shvatiti - "

Zviznuo sam ga šakom u facu. Bio je previše iznenađen čak i
da bi pokušao blokirati udarac. Dohvatio sam ga tik ispod nosa i
zabio mu gornju usnicu u zube. Krv mu je potekla u usta.

"Ubili ste ga!" povikao sam. "Jeste li dobro pogledali? Jeste li
dobro pogledali što ste učinili?"

63

Počeo sam ga mlatiti, udarajući ga divlje, s desna i s lijeva, ne
pravilno kako su me naučili na studentskom tečaju boksa, već samo
lupajući. Ustuknuo je, otresajući neke udarce, prihvaćajući druge s
tupošću koja se činila nekom vrstom rezigniranosti ili pokore. Od
toga sam se još više razljutio. Raskrvario sam mu nos. Dao sam mu
šljivu pod jednim okom koja će krasno pocrniti. Opako sam ga
zviznuo u bradu. Nakon toga, oči su mu postale zamućene i napola
prazne.

"Gledajte", stalno je ponavljao, "gledajte, gledajte", a onda sam
ga udario u donji dio želuca i ostao je bez zraka i nije više govorio
"gledajte, gledajte". Ne znam kako bih ga još dugo nastavio udarati,
ali netko me zgrabio za ruke. Oslobodio sam se i okrenuo. Nadao
sam se da je to Jim. I Jima sam htio izmlatiti.

Ali nije to bio Jim. Bio je Ollie, okruglog lica mrtvački
blijedog osim tamnih krugova oko očiju-očiju sjajnih od suza.
"Nemoj, David", rekao je. "Nemoj ga više udarati. To ništa ne
rješava."

Jim je stajao malo po strani, zapanjeno bezizražajnog lica.
Udario sam nogom u neku kutiju, prema njemu. Udarila je u njegovu
čizmu i odbila se.

"Ti i tvoj kompić ste dva glupa kretena", rekao sam.
"Daj, David", reče Ollie nesretno. "Dosta."
"Vas dvojica kretena ste krivi za smrt onog klinca."
Jim je spustio pogled na svoje čizme. Myron je sjedio na podu i
držao se za pivski trbuščić. Ja sam bio zadihan. Krv mi je grmila u
ušima, i drhtao sam.
Sjeo sam na neke kutije i spustio glavu među koljena i čvrsto
stisnuo noge tik iznad gležanja. Neko vrijeme sam tako sjedio, s
kosom u očima, čekajući da vidim hoću li se onesvijestiti ili
pobljuvati ili nešto.
Nakon nekog vremena, osjećaj je popustio i podigao sam
pogled prema Ollieju. Njegov prsten na malom prstu bljeskao je
suzdržanom vatrom u svjetlu za slučaj nužde.
"Dobro", rekoh tupo. "Gotov sam."

64

"Dobro", reče Ollie. "Moramo smisliti što ćemo sad."
Skladište je opet počelo bazditi na ispušne plinove. "Isključiti
generator. To je prvo."
"Aha, idemo odavde", reče Myron. Njegove oči su me
preklinjale. "Žao mi je zbog klinca. Ali morate shvatiti - "
"Ne moram ja ništa shvatiti. Ti i tvoj kompić vratite se u
trgovinu, ali pričekajte tamo kraj hladnjaka za pivo. I nikome ni
riječi. Ne još."
Otišli su prilično rado, grleći se dok su prolazili kroz vrata.
Ollie je isključio generator, i baš kad su se svjetla počela gasiti,
ugledao sam pokrivač od krpa - onog tipa kakve službe za selidbe
koriste za podlaganje lomlj ivih stvari - prebačen preko hrpe
povratnih boca bezalkoholnih pića. Pružio sam ruku i uzeo je za
Billyja.
Ollie je izašao iz odjeljka za generator uz nezgrapan, škripavi
zvuk. Kao kod mnogih pretilih ljudi, disanje mu je bilo malo teško i
piskavo.
"David?" Glas mu je malo podrhtavao. "Još si tu?"
"Tu sam, Ollie. Pazi na sve one pakete izbjeljivača."
"Aha."
Navodio sam ga glasom, i za tridesetak sekundi posegnuo je iz
mraka i uhvatio me za rame. Ispustio je dugačak, drhtav uzdah.
"Kriste, idemo odavde." Osjećao sam mu u dahu bombone koje
je stalno žvakao. "Taj mrak je... gadan."
"Jest", rekao sam. "Ali izdrži minutu, Ollie. Htio sam
razgovarati s tobom, a nisam htio da nas čuju ona dva kurca."
"Dave... nisu prisilili Norma. Moraš to imati na umu."
"Norm je bio klinac, a oni nisu. Ali nije važno, s tim je gotovo.
Moramo im reći, Ollie. Ljudima u trgovini."
"Ako se uspaniče -" Olliejev glas bio je sumnjičav.
"Možda se uspaniče, a možda i ne. Ali to će ih natjerati da
dobro promisle prije nego što izađu, a većina njih želi učiniti upravo
to. Zašto i ne bi? Većina njih su nekoga ostavili kod kuće. I ja.
Moramo im objasniti što riskiraju ako izađu van."

65

Ruka mu je čvrsto stisnula moju mišicu. "U redu", rekao je.
"Samo se stalno pitam... svi ti pipci... kao neka sipa ili nešto... David,
za što su se držali? Za što su se ti pipci držali?"

"Ne znam. Ali ne želim da ona dvojica sami kažu ljudima. To
bi sigurno pokrenulo paniku. Idemo."

Osvrnuo sam se, i tren-dva kasnije ugledao tanku okomitu crtu
svjetla između vratnih krila. Krenuli smo polako prema njoj, pazeći
na prevrnute kutije, dok se Ollie jednom bucmastom rukom držao za
moju podlakticu. Palo mi je na pamet da smo svi izgubili svjetiljke.

Kad smo stigli do vrata, Ollie mirno reče: "Ono što smo
vidjeli... to je nemoguće, David. Znaš to, zar ne? Čak i da je kamion
iz bostonskog morskog akvarija došao do stražnjih vrata i izbacio
jednu od onih divovskih lignji kao iz Dvadeset tisuća milja ispod
mora, krepala bi. Naprosto bi krepala. "

"Da", rekao sam. "Tako je."
"Pa onda, što se dogodilo? Ha? Što se dogodilo? Što je ta
prokleta magla?"
"Ollie, nemam pojma." Izašli smo.

5. Svađa s Nortonom. Rasprava kraj hladnjaka za pivo.
Provjera.

Jim i njegov dragi kompić Myron bili su tik pred vratima, svaki
s po jednim Budweiserom u šaci. Pogledao sam Billyja, vidio da još
spava, i prekrio ga trošnom dekom koju sam pronašao. On se malo
pomakao, nešto promrmljao, i opet nepomično ležao. Pogledao sam
na sat. Bilo je 12 i 15. To se činilo posve nemogućim; činilo mi se
kao da je prošlo bar pet sati otkako sam prvi put otišao tamo unutra
potražiti nešto čime bih ga pokrio. Ali cijela je stvar, od početka do
kraja, potrajala samo kakvih trideset i pet minuta.

Vratio sam se do mjesta gdje je Ollie stajao sa Jimom i
Myronom. Ollie je uzeo pivu, i ponudio jednu meni. Uzeo sam je i u
jednom cugu ispraznio pola limenke, kao jutros dok sam sjekao drvo.
To me malo podiglo.

Jim je bio Jim Grondin. Myronovo prezime bilo je La Fleur - to

66

je zbilja bilo komično. Myronu cvjetiću* krv se sušila na usnicama,
bradi i obrazu. Oko sa šljivom već je počelo oticati.

* La fleur: cvijet (franc.) nap. prev.
Djevojka u majici boje ribizla besciljno je prošla kraj nas i
dobacila Myronu sumnjičav pogled. Mogao sam joj reći da je Myron
opasan samo za tinejdžere koji moraju dokazati svoju muškost, ali
prištedio sam si dah. Konačno, Ollie je imao pravo - oni su zbilja
samo radili ono što su mislili da je najbolje, premda na jedan slijep,
prestrašen način a ne u nekom stvarnom zajedničkom interesu. A sad
su mi trebali da bismo učinili ono što ja mislim da je najbolje. Nisam
vjerovao da će to biti problem. Obojica su se ispuhala. Ni jedan od
njih - osobito ne Myron cvjetić - neće još neko vrijeme biti ni za što.
Nešto što im je bilo u očima dok su se spremali poslati Norma da
otčepi ispušnu cijev sad je nestalo. Više im se nije dizalo.
"Morat ćemo nešto reći ovim ljudima."
Jim je otvorio usta da se pobuni.
"Ollie i ja ćemo izostaviti ulogu koju ste ti i Myron odigrali
šaljući Norma tamo van, ako vi podržite ono što on i ja kažemo o...
pa, o onome što ga je dohvatilo."
"Jasno", reče Jim, jadno željan pomoći. "Jasno, ako im ne
kažemo, ljudi će možda izaći... kao ona žena... onaj čovjek koji..."
Obrisao si je usta rukom i zatim hitro popio još piva. "Kriste, kakva
zbrka."
"David", reče Ollie. "Što -" Stao je, onda se natjera da nastavi.
"Što ako uđu? Pipci?"
"Kako bi mogli?" upita Jim. "Vi ste zatvorili vrata."
"Jasno", reče Ollie. "Ali cijeli prednji zid ovog dućana je od
stakla."
U mome želucu, neki lift se spustio dvadeset katova odjednom.
Znao sam to, ali nekako sam uspijevao dosad ignorirati tu činjenicu.
Pogledao sam prema mjestu gdje je Billy ležao i spavao. Pomislio
sam na one pipke koji se roje preko Norma. Pomislio sam na to isto
kako se događa Billyju.
"Staklo", prošapće Myron LaFleur. "Isuse Kriste u motoru s

67

prikolicom."
Ostavio sam njih trojicu kraj hladnjaka, svakog s po jednom

novom pivom, i krenuo u potragu za Brentom Nortonom. Našao sam
ga u trezvenom razgovoru s Brentom Brownom na kasi broj 2. Njih
dvojica - Norton sa svojom friziranom sijedom kosom i privlačnošću
postarijeg pastuha, Brown sa svojom kiselom novoengleskom facom
- izgledali su kao neka karikatura iz NewYorkera.

Možda i dvadesetak ljudi nemirno je mililo prostorom između
kraja prilaza blagajnama i velikog izloga na ulazu. Mnogi od njih
poredali su se uz staklo, gledajući van u maglu. Opet sam se sjetio
ljudi koji vire u gradilište.

Gospođa Carmody sjedila je na nepokretnoj pokretnoj traci
jedne od blagajna, pušeći Parliament s filterom Korak po korak.
Njene oči su me odmjerile, našle mi zamjerku, i krenule dalje.
Djelovala je kao da je u nekom budnom snu.

"Brent", rekao sam.
"Davide! Kamo si nestao?"
"Tamo kraj hladnjaka neki ljudi piju pivo", rekao je Brown
smrknuto. Zvučao je kao da objavljuje kako su na zabavi u crkvi
prikazivali porniće. "Vidim ih u sigurnosnom zrcalu. To naprosto
mora prestati."
"Brent?"
"Oprostite mi trenutak, gospodine Brown, može?"
"Naravno." Prekrižio je ruke i natmureno se zabuljio u
konveksno ogledalo. "To će definitivno prestati. To odgovorno
tvrdim."
Norton i ja krenuli smo prema hladnjaku za pivo na drugom
kraju trgovine, prolazeći kraj opreme za kućanstvo i šivaćeg pribora.
Bacio sam pogled preko ramena, s nelagodom zamjećujući kako su
drvene grede što su okruživale visoke, pravokutne dijelove popustile
i iskrivile se i rasprsnule se. A jedan od prozora čak nije ni čitav,
sjetio sam se. Komad stakla oblika kriške kolača ispao je iz gornjeg
ugla kad smo čuli onaj čudan udarac. Možda bismo ga mogli natrpati
tkaninom ili tako nečim - možda onim ženskim majicama po 3.59 $

68

koje sam primijetio kraj vina -
Misli su mi se naglo prekinule, i morao sam pritisnuti

nadlanicu na usta, kao da prigušujem podrigivanje. Zapravo sam
prigušio ustajalu plimu prestravljenog hihota koji mi je htio pobjeći
na pomisao guranja hrpe majica u rupu kako bismo zadržali one
pipke koji su odnijeli Norma. Vidio sam jedan od tih pipaka - i to
mali - kako steže kesu pseće hrane dok nije naprosto pukla.

"Davide? Jesi li dobro?"
"Ha?"
"Tvoj izraz - izgledao si kao da ti je upravo pala na pamet neka
jako dobra zamisao, ili neka užasno glupa."
Tad mi je nešto palo na pamet. "Brent, što se dogodilo s onim
čovjekom koji je ušao vičući kako je nešto u magli uhvatilo Johna
Leeja Frovina?"
"Onaj tip kojem je krvario nos?"
"Da, taj."
"Onesvijestio se, i gospodin Brown ga je povratio uz pomoć
mirišljavih soli iz opreme za prvu pomoć. Zašto?"
"Je li kad se probudio rekao još nešto?"
"Opet je počeo o toj halucinaciji. Gospodin Brown ga je odveo
u svoj ured. Plašio je žene. Rado je pristao otići. Nešto u vezi sa
staklom. Kad mu je gospodin Brown rekao da u uredu ima samo
jedan mali prozor i taj je ojačan žicom, bez problema je pristao otići.
Pretpostavljam da je još tamo."
"Ono o čemu govori nije halucinacija."
"Ne, naravno da nije."
"A onaj udarac koji smo osjetili?"
"Ne, ali, Davide - "
Prestrašen je, ponavljao sam samome sebi. Nemoj eksplodirati
na njega, jutros si si već priuštio jednu eksploziju, i to je dovoljno.
Nemoj eksplodirati na njega samo zato što je točno takav bio i
tijekom onog glupog spora o granici posjeda... prvo je patronizirao,
pa postao sarkastičan, a na kraju, kad je postalo jasno da će izgubiti,
neugodan. Nemoj eksplodirati na njega jer će ti trebati. Možda nije u

69

stanju ni pokrenuti vlastitu motorku, ali djeluje kao očinska figura
cijelog zapadnog svijeta, i ako on kaže ljudima neka ne paničare,
neće paničariti. Dakle, nemoj eksplodirati na njega.

"Vidiš ona dvokrilna vrata tamo dolje, iza hladnjaka za pivo?"
Namršteno je pogledao. "Zar nije jedan od onih koji piju pivo
onaj drugi upravitelj? Weeks? Ako Brown to vidi, možeš biti siguran
da će tip jako brzo trebati novi posao."
"Brent, možeš me saslušati?"
Odsutno je vratio pogled na mene. "Što si ono govorio, Dave?
Oprosti."
I te kako ću ti oprostiti. "Vidiš ona vrata?"
"Da, jasno da ih vidim. Što s njima?"
"Ona vode u skladište koje se pruža cijelom zapadnom stranom
zgrade. Billy je zaspao, a ja sam otišao tamo vidjeti mogu li pronaći
nešto čime bih ga pokrio..."
Sve sam mu ispričao, preskočivši samo raspravu o tome treba li
Norm uopće izaći van. Rekao sam mu što je ušlo... i, na kraju, što je
vrišteći izašlo. Brent Norton je odbio povjerovati u to. Ne - odbio je
makar i razmotriti tu mogućnost. Odveo sam ga do Jima, Ollieja i
Myrona. Sva trojica su potvrdila moju priču, premda su Jim i Myron
cvjetić bili na dobrom putu da se napiju.
I opet, Norton je odbio povjerovati ili makar razmotriti
mogućnost. Naprosto je ustuknuo. "Ne", rekao je. "Ne, ne, ne.
Oprostite mi, gospodo, ali toje potpuno ridikulozno. Ili me
zafrkavate-" patronizirao nas je svojim blistavim osmijehom, da nam
pokaže kako zna prihvatiti šalu - "ili patite od neke vrste grupne
hipnoze."
Moj bijes opet je uskiptio, ali kontrolirao sam ga - premda
teško. Mislim da inače nisam tako kratkog fitilja, ali ovo nisu bile
obične okolnosti. Morao sam misliti na Billyja, i na ono što se
događa - ili što se već dogodilo - sa Stephanie. Te su me stvari stalno
grize u primozgu.
"U redu", rekao sam. "Idemo tamo. Na podu je ostao komad
pipka. Vrata su ga odsjekla kad su se spustila. I čuje ih se. Štropoću

70

po cijelim vratima. Zvuče kao vjetar u puzavcu."
"Ne", reče on mirno.
"Molim?" Stvarno sam mislio da sam krivo čuo. "Što si

rekao?" "Rekao sam ne. Ne idem tamo. Šala je došla dovoljno
daleko."

"Brent, kunem ti se, nije šala."
"Naravno da jest", odrezao je. Pogled mu je prešao preko Jima,
Myrona, načas zastao na Olllieju Weeksu - koji je izdržao s mirnom
ravnodušnošću - i konačno se vratio do mene. "To je ono što vi
lokalci vjerojatno zovete 'prava fora'. Je li tako, Davide?"
"Brent... gledaj -"
"Ne, ti gledaj!" Glas mu se počeo dizati prema grmljavini za
sudnicu. Bio je vrlo, vrlo snažan, i nekoliko ljudi koji su tumarali
uokolo, nemirni i besciljni, podigli su poglede da vide što se događa.
Norton me gurkao prstom dok je govorio. "To je šala. To je kora od
banane, a ja sam tip koji bi se trebao poskliznuti na nju. Nitko od vas
ovdje nije baš lud za nama iz grada, je li tako? Svi se više-manje
držite skupa. Tako se dogodilo i kad sam te odvukao na sud da
dobijem ono što mi po pravu pripada. Tada si bez problema
pobijedio. Zašto ne? Tvoj otac je bio slavni slikar, a ovo je tvoj grad.
Ja ovdje samo plaćam porez i trošim novac!"
Više nije glumio, zaokupljujući nas istreniranim glasom za
sudnicu; skoro da je vrištao, na rubu gubitka bilo kakve kontrole.
Ollie Weeks se okrenuo i otišao, stežući svoju pivu. Myron i njegov
prijatelj Jim zurili su u Nortona s iskrenom zapanjenošću.
"I sad bih ja trebao otići tamo otraga i pogledati nekakvu
jeftinu gumenu hobotnicu dok se ove dvije seljačine valjaju od
smijeha?"
"Hej, pazi koga zoveš seljačinom", reče Myron.
"Drago mi je što je ono drvo palo na tvoju kućicu za čamce,
ako hoćeš čuti istinu. Drago mi je." Norton mi se divljački kezio.
"Dobro ju je zdrobilo, jel' da? Fantastično. A sad mi se miči s puta."
Pokušao se progurati kraj mene. Zgrabio sam ga za ruke i
gurnuo ga o hladnjak za pivo. Neka žena je iznenađeno ciknula. Dva

71

paketa Buda su se prevrnula.
"Sad malo otvori uši i slušaj, Brent. Ovdje su životi u pitanju.

Među njima i život moga klinca. Zato slušaj, ili ću izbiti to
preseravanje iz tebe, kunem ti se."

"Samo naprijed", rekao je Norton, još uvijek se kezeći s nekom
vrstom suludog, senilnog prkosa. Njegove oči, krvave i razrogačene,
napinjale su se u dupljama. "Pokaži svima kako si velik i hrabar i
prebij čovjeka slabog srca koji je dovoljno star da ti bude otac."

"Tresni ga svejedno!" poviče Jim. "Jebeš slabo srce. Jeftini
njujorški fiškal kao što je on vjerojatno ni nema srca."

"Ti se ne miješaj", rekao sam Jimu, a onda spustio lice do
Nortonovog. Bili smo na udaljenosti za poljubac, da mi je to bila
namjera. Hladnjak je bio isključen, ali je još uvijek isijavao
hladnoću. "Prestani si zasipati oči pijeskom. Prokleto dobro znaš da
govorim istinu."

"Ništa...ja... ne znam", zadahtao je.
"Na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme, popustio
bih ti. Nije me briga koliko si prestravljen, a niti ne pratim. I ja sam
prestravljen. Ali trebaš mi, sveca mu svetoga! Jel' ti to ulazi u glavu?
Trebaš mi!"
"Pusti me!"
Zgrabio sam ga za košulju i pretresao. "Zar ti ništa nije jasno?
Ljudi će početi odlaziti i uhodat će ravno u onu stvar tamo vani!
Krista mu, zar ne shvaćaš?"
"Pusti me!"
"Ne dok se ne vratiš sa mnom u skladište i ne pogledaš sam."
"Rekao sam, ne! Sve je to neki trik, vic. Nisam tako glup kao
što ti misliš -"
"Onda ću te sam odvući tamo."
Zgrabio sam ga za rame i za ovratnik. Šav pod jednim rukavom
košulje se razderao, uz tihi zvuk sličan predenju. Odvukao sam ga do
dvokrilnih vrata. Norton je ispustio jadan vrisak. Okupila se grupica
ljudi, njih petnaest ili osamnaest, ali držali su se podalje. Nitko nije
iskazao nikakve želje da se umiješa.

72

"Pomozite mi!" vrištao je Norton. Oči su mu se razrogačile iza
naočala. Frizirana kosa mu se raskuštrala, podižući mu se iza ušiju u
dva identična čuperka. Ljudi su strugali nogama i čekali.

"Zašto vrištiš?" rekao sam mu u uho. "To je samo šala, zar ne?
Zato sam te odveo u grad kad si me ti zamolio da te povezem, i zato
sam ti prepustio da prevedeš Billyja preko parkirališta - jer sam ovu
maglu već odavno fino naručio, unajmio sam stroj za maglu iz
Hollywooda, koštalo me petnaest tisuća dolara i još osam tisuća za
prijevoz, sve samo da se našalim s tobom. Prestani srati samome sebi
i otvori oči!"

"Pusti... me!" zavijao je Norton. Stigli smo skoro do vrata.
"Hej, hej! Što je to? Što to radite?"
Bio je to Brown. Progurao se laktovima kroz gomilu
promatrača.
"Natjerajte ga da me pusti", reče Norton promuklo. "Lud je."
"Ne. Nije lud. Volio bih da jest, ali nije." To je bio Ollie, i
mogao bih ga toga časa poljubiti. Prišao nanije s druge strane prolaza
i stao, okrenut prema Brownu.
Brownov pogled spustio se do piva koje je držao Ollie. "Ti
piješ!" rekao je, a glas mu je bio iznenađen, ali ne posve lišen užitka.
"Zbog ovoga ćeš izgubiti posao."
"Ma daj, Bud", rekao sam, puštajući Nortona. "Ovo nije
normalna situacija."
"Propisi se ne mijenjaju", reče Brown samozadovoljno.
"Pobrinut ću se da kompanija dozna za ovo. To je moja
odgovornost."
U međuvremenu, Norton je zbrisao i zastao malo dalje,
pokušavajući si poravnati košulju i zagladiti kosu. Oči su mu
nervozno skakale s Browna na mene.
"Hej!" povikao je Olllie odjednom, podižući glas i proizvodeći
duboku grmljavinu koju nikad ne bih očekivao iz toga krupnog, ali
mekog i nenametljivog čovjeka. "Hej! Svi u trgovini! Bolje da dođete
ovamo i poslušate ovo! Tiče se svih vas!" Pogledao je mirno prema
meni, ni ne obazrevši se na Browna. "Kako mi ide?"

73

"Dobro."
Ljudi su se počeli okupljati. Izvorna skupina promatrača moje
svađe s Nortonom se udvostručila, pa utrostručila.
"Postoji nešto što svi morate znati -" počeo je Ollie.
"Smjesta spusti to pivo", reče Brown.
"Ti smjesta začepi", rekao sam, i koraknuo prema njemu.
Brown je to nadoknadio korakom unatrag. "Ne znam što si to
vi neki umišljate", rekao je, "ali mogu vam reći da ću o svemu
izvijestiti Federal Foods Company! O svemu! I hoću da shvatite -
moglo bi biti i tužbi!" Usnice su mu se nervozno podigle s požutjelih
zubi, i bilo mi ga je žao. Samo pokušava izaći na kraj sa svime; samo
se o tome radi. Kao i Norton, koji je samome sebi izdao mentalnu
uputu za šutnju. Myron i Jim pokušali su cijelu stvar pretvoriti u
mačističku igru - kad bi se moglo popraviti generator, magla bi se
raspuhala. Ovo je bio Brownov način. On je... štitio Trgovinu.
"Onda samo naprijed, zapišite imena", rekao sam. "Ali molim
vas, nemojte govoriti."
"Zapisat ću puno imena", odgovorio je. "A vaše će biti prvo na
listi, vi... boemu jedan."
"Gospodin David Drayton vam želi nešto reći", rekao je Ollie,"
i mislim da bi bilo bolje da ga svi poslušate, za slučaj da ste mislili
otići kući."
Pa sam im ispričao što se dogodilo, više-manje onako kako
sam ispričao Nortonu. Isprva je bilo smijeha, a onda sve dublja
nelagoda dok sam završavao priču.
"To je laž, znate", reče Norton. Glas mu je krenuo prema
naglašenosti, i prešišao u kreštavost. To je bio čovjek kome sam
prvom rekao, nadajući se da ću dobiti njegov kredibilitet. Koji zajeb.
"Naravno da je laž", složio se Brown. "To je ludost. Što
mislite, gospodine Drayton, odakle dolaze ti pipci?"
"Ne znam a, u ovom času, to čak nije ni posebno važno pitanje.
Tu su. Postoji -"
"Pretpostavljam da su izašli iz onih pivskih limenki. To ja
pretpostavljam." Ovo je dobilo nešto smijeha. Utišao ga je snažan,

74

hrđavi glas gospođe Carmody.
"Smrt!" povikala je, a oni koji su se nasmijali hitro su se

uozbiljili.
Ušla je u središte grubog kruga koji se otvorio, a njene

kanarinac-žute hlače kao da su sjajile vlastitim svjetlom, dok joj se
ogromna torba klatila preko jednog slonovskog bedra. Njene crne oči
arogantno su se ogledale oko sebe, oštre i zloćudno sjajne kao
vranine. Dvije zgodne djevojke od kakvih šesnaest godina, s
natpisom KAMP WOODLANDS na leđima svojih bijelih najlonskih
majica odmakle su se od nje.

"Slušate ali ne čujete! Čujete ali ne vjerujete! Tko među vama
hoće izaći i sam pogledati?" Oči su joj prešle preko njih, a onda pale
na mene. "A što predlažete da poduzmemo oko toga, gospodine
David Drayton? Što mislite, što možete učiniti oko toga?"

Iscerila se poput lubanje iznad svoga žutog odijela.
"Ovo je kraj, kažem vam. Kraj svega. Ovo je kraj vremena.
Prst što se kreće napisao je, ne vatrom, već crtom magle. Zemlja se
otvorila i izbljuvala svoje užase -"
"Možete li je ušutkati?" prasnula je jedna tinejdžerka. Počela je
plakati. "Plaši me!"
"Bojiš se, dušice?" upitala je gospođa Carmody i okrenula se
prema njoj. "Nisi još prestrašena, ne. Ali kad gnjusni stvorovi koje je
zvijer pustila po zemlji dođu po tebe -"
"Sad bi bilo dosta, gospođo Carmody", rekao je Ollie,
uzimajući je pod ruku. "Ovo je sasvim dosta."
"Pusti me! To je kraj, kažem vam! Smrt! Smrt!"
"To je hrpa govana", rekao je s gađenjem neki čovjek s
ribičkim šeširom i naočalama.
"Ne, gospodine", pobunio se Myron. "Znam da zvuči kao nešto
iz drogiranih snova, ali to vam je čista istina. Svojim očima sam
vidio." "I ja", reče Jim.
"I ja", pridružio se Ollie. Uspio je ušutkati gospođu Carmody,
bar privremeno. Ali ostala je stajati kraj nas, stežući svoju veliku
torbu i kezeći se svojim ludim smiješkom. Nitko nije htio stajati

75

preblizu nje - mrmljali su međusobno, nimalo sretni s potvrdom.
Nekolicina ih se osvrnula prema velikim prozorima, s nelagodom i
procjenjivački. Bilo mi je drago što to vidim.

"Laži", reče Norton. "Vi ljudi svi lažete jedni za druge. To je
sve."

"Ono što govorite se naprosto ne može povjerovati", reče
Brown.

"Ne moramo stajati ovdje i prežvakavati to", rekao sam mu.
"Dođite sa mnom u skladište. Pogledajte. I poslušajte."

"Mušterije ne smiju ulaziti u -"
"Bud", reče Ollie, "idi s njim. Daj da to završimo."
"U redu", reče Brown. "G. Drayton? Dajte da završimo s tom
glupošću."
Prošli smo kroz dvokrilna vrata u tamu.
Zvuk je bio neugodan - možda i zao.
I Brown je to osjetio, bez obzira na držanje tvrdoglavog
jenkija; ruka mu je smjesta stisnula moju, dah mu se načas presjekao,
a onda nastavio oštrije.
Bio je to tih, šištavi zvuk iz smjera teretnih vrata - skoro kao
milovanje. Oprezno sam zaokružio jednom nogom po podu i
konačno napipao jednu ručnu svjetiljku. Sagnuo sam se, uzeo je, i
upalio je. Brownovo lice bilo je posve napeto, a on ih nije čak ni
vidio - samo ih je čuo. Ali ja sam vidio, i mogao sam ih zamisliti
kako se izvijaju i penju preko valovite čelične površine vrata, poput
živih puzavica.
"Što sad mislite? Naprosto se ne može povjerovati?"
Brown si je obliznuo usnice i pogledao raštrkanu zbrku kutija i
vreća. "Oni su ovo napravili?"
"Jedan dio. Većinu. Dođite ovamo."
Došao je - nevoljko. Uperio sam svjetiljku na zgrčen i svinut
dio pipka koji je još ležao kraj metle. Brown se sagne prema njemu.
"Ne dirajte to", rekao sam. "Možda je još živo."
Hitro se ispravio. Uzeo sam metlu za donji kraj i gurnuo pipak.
Treći ili četvrti dodir natjerao ga je da se polako raširi i razotkrije

76

dvije cijele sisaljke i nepravilni komad treće. A onda se dio opet
svinuo mišićavom brzinom, i ostao mirno ležati. Brown je ispustio
zagrcnut, zgađeni zvuk.

"Jeste li dovoljno vidjeli?"
"Jesam", rekao je. "Idemo odavde."
Slijedili smo nesigurno svjetlo natrag do dvokrilnih vrata i
prošli kroz njih. Sva su se lica okrenula prema nama, a žamor
razgovora je zamro. Nortonovo lice nalikovalo je odstajalom siru.
Crne oči gospođe Carmody su svjetlucale. Ollie je pio pivo; lice mu
je još imalo tragove znoja, iako je u trgovini postalo prilično
prohladno. One dvije djevojke s natpisom KAMP WOODLAND na
majicama skutrile su se jedna uz drugu kao mladi konji pred oluju.
Oči. Toliko očiju. Mogao bih ih naslikati, pomislio sam dok su me
prolazili trnci. Nikakva lica, samo oči u sumraku. Mogao bih ih
naslikati, ali nitko ne bi vjerovao da su stvarne.
Bud Brown uredno je složio svoje ruke dugih prstiju pred
sobom. "Ljudi", rekao je. "Izgleda da ovdje imamo poprilično velik
problem."

6. Daljnja rasprava. Gospođa Carmody. Utvrđivanje. Što
se dogodilo s društvom ravne zemlje.

Sljedeća četiri sata prošla su kao u nekom snu. Uslijedila je
duga i poluhisterična rasprava nakon Brownove potvrde; ili možda
rasprava i nije bila tako duga kao što se činila; možda je to samo bila
tmurna potreba ljudi da prolaze iste informacije, pokušavajući ih
sagledati iz svake moguće perspektive, prežvakavajući ih kao što pas
prežvakava kost, pokušavajući stići do srži. Bilo je to postupno
okretanje vjerovanju. Istu stvar možete vidjeti na svakoj ožujskoj
gradskoj skupštini u gradićima Nove Engleske.

Imali smo i društvo ravne zemlje, na čelu s Nortonom. Bili su
glasna manjina od kakvih desetak ljudi koji nisu vjerovali ni u što od
svega. Norton je stalno ponovno naglašavao da su samo četiri
svjedoka vidjela kako trgovačkog pomoćnika odnosi ono što je on
zvao pipcima s planeta X (što je bilo smiješno prvi put, ali se hitro

77

istrošilo; Norton, koji je bivao sve uzrujaniji, izgleda to nije
primijetio). Dodao je da on osobno ne vjeruje jednome od te
četvorice. Zatim je naglasio i da je polovica svjedoka dosad već
beznadno opijena. To je bila nedvojbena istina. Jim i Myron LaFleur,
s cijelim hladnjakom piva i policama punim vina na raspolaganju,
sad su već bili pijani k'o zemlja. S obzirom na ono što se dogodilo
Normu, i na njihovu ulogu u tome, nisam im zamjerao. Otrijeznit će
se oni i prebrzo.

Ollie je i dalje uporno pio, ne obazirući se na Brownove
proteste. Nakon nekog vremena, Brown je odustao, zadovoljavajući
se samo povremenim zlokobnim prijetnjama Kompanijom. Činilo se
da mu nije jasno kako ni Federal Foods d.d., s trgovinama u
Bridgtonu, Sjevernom Windhamu i Portlandu možda više ne postoji.
Koliko smo mi znali, možda cijele Istočne obale više nema. Ollie je
pio uporno, ali nije se napio. Iznojavao je alkohol istom brzinom
kojom ga je i dotakao u sebe.

Konačno, kad je rasprava s ravnozemcima već postala opaka,
Ollie je progovorio. "Ako ne vjerujete u to, gospodine Norton, to je u
redu. Reći ću vam što da učinite. Izađite kroz prednja vrata i odšećite
se do stražnjeg dijela. Tamo je ogromna hrpa povratnih boca pive i
sokova. Norm i Buddy su ih jutros iznijeli. Donesite nam par tih boca
tako da znamo da ste stvarno otišli do tamo. Učinite to, i ja ću
osobno skinuti svoju košulju i pojesti je."

Norton je počeo drečati.
Ollie ga je prekinuo istini onim mekim, ujednačenim glasom.
"Kažem vam, možete samo štetiti govoreći na taj način. Ovdje ima
ljudi koji bi htjeli otići doma i uvjeriti se da su im obitelji dobro.
Moja sestra i njena jednogodišnja kći su ovog časa kod kuće u
Naplesu. Rado bih provjerio kako su, jasno. Ali ako vam ljudi počnu
vjerovati i pokušaju otići kući, ono što se dogodilo Normu dogodit će
se i njima."
Nije uvjerio Nortona, ali jest uvjerio nekolicinu nesigurnih i
neodlučnih - ne toliko onime što je rekao koliko svojim pogledom,
svojim prestravljenim pogledom. Mislim da je Nortonu mentalno

78

zdravlje ovisilo o tome da se ne da uvjeriti, ili je bar on tako mislio.
Ali nije prihvatio Olliejevu ponudu da donese koju povratnu bocu iz
stražnjeg dvorišta. Nitko je nije prihvatio. Nisu bili spremni izaći, bar
ne još. On i njegova grupica ravnozemaca (sad smanjena za jednog-
dva člana) udaljili su se od nas ostalih što su više mogli, tamo kod
hladnjaka za hladni narezak. Jedan od njih zapeo je u prolazu za
nogu moga sina i probudio ga.

Prišao sam mu, a Billy me zagrlio oko vrata. Kad sam ga
pokušao spustiti, uhvatio se jače i rekao: "Nemoj, tata. Molim te."

Pronašao sam kolica za kupovinu i stavio ga u dječje sjedalo.
Tamo je djelovao jako veliko. Bilo bi smiješno da nije bilo njegova
blijeda lica, tamne kose koja mu je pala preko čela tik do obrva,
jadnih očiju. Vjerojatno već pune dvije godine nije sjedio u dječjem
sjedalu u kolicima za samoposlugu. Takve male stvari prođu kraj
vas, isprva ih niste svjesni, a kad konačno shvatite što se promijenilo,
to je uvijek gadan šok.

U međuvremenu, nakon što su se ravnozemci povukli, rasprava
je pronašla novi gromobran - ovog puta, bila je to gospođa Carmody
a, posve shvatljivo, ona je stajala sama.

U izblijedjelom, tmurnom svjetlu, izgledala je kao vještica u
svojim blještavo žutim hlačama, svojoj sjajnoj najlonskoj bluzi, s
gomilama drndavog jeftinog nakita - bakar, sedef, korunt - i svojom
tiroidnom torbom. Njeno pergamenasto lice bilo je izborano snažnim
vertikalnim crtama. Kovrčava sijeda kosa izravnata trima češljevima
od kosti i smotana na potiljku. Usta su joj bila crta začvorenog
konopa.

"Nema obrane pred voljom Božjom. Ovo već dugo dolazi.
Vidjela sam znakove. Nekima sam ovdje to i rekla, ali nitko nije tako
slijep kao onaj tko odbija vidjeti."

"Pa, što zapravo hoćete reći? Što predlažete?" prekinuo ju je
Mike Hatlen. On je bio gradski vijećnik, premda sad nije djelovao
tako, u mornarskoj kapi i otrcanim bermudama. Pijuckao je pivo;
dosad je to već učinila većina muškaraca. Bud Brown je prestao
buniti se, ali doista je zapisivao imena - vodeći grube račune za koga

79

je god mogao.
"Predlažem?" odjeknula je gospođa Carmody, okrenuvši se

naglo prema gospodi. "Predlažem? Pa, predlažem da se spremiš za
susret s Bogom, Michael Hatlen." Pogledala nas je sve. "Pripremite
se za susret s Bogom!"

"Pripremite se za susret s govnom", zarežao je Myron LaFleur
pijano od hladnjaka za pivo. "Stara, mora da ti nije lako spavati kad ti
jezik stalno tako klepeće na prazno."

Začulo se mrmljavo slaganje. Billy se nervozno ogledavao oko
sebe, a ja sam ga ogrlio oko ramena.

"Reći ću što želim!" poviče ona. Gornja joj se usnica povukla,
otkrivajući neravne zube žute od nikotina. Pomislio sam na prašnjave
preparirane životinje u njenoj trgovini, kako vječno piju iz zrcala
koje im služi kao potok. "Sumnjičavci će sumnjati do kraja! Ali neko
čudovište jest odvuklo onog jadnog dečka! Stvorovi u magli! Svaka
gadost iz svakog ružnog sna! Čudovišta bez očiju! Blijedi užasi! Zar
sumnjate? Onda izađite! Izađite i pozdravite ih!"

"Gospođo Carmody, morate prestati", rekao sam. "Plašite mi
sina."

Čovjek s djevojčicom mi se pridružio. Ona je, sva u bucmastim
nogama i ostruganim koljenima, sakrila lice u trbuh svoga oca i
stavila si ruke preko ušiju. Veliki Bili nije plakao, ali bio je blizu.

"Postoji samo jedna šansa", reče gospođa Carmody.
"A kakva to, gospođo?" upitao je Mike Hatlen uljudno.
"Žrtva", reče gospođa Carmody - činilo se da se kezi u
sumraku. "Krvna žrtva."
Krvna žrtva - riječi su tako visjele u zraku, polako se okrećući.
Čak i sad, kad znam bolje, govorim samome sebi da je tada mislila
na nečijeg psa - nekolicina ih je trčkarala po trgovini usprkos zabrani.
Čak i sad si to govorim. Izgledala je kao neki suludi ostatak
novoengleskog puritanizma u polumraku... ali pretpostavljam da ju je
pogonilo nešto dublje i mračnije od samog puritanizma. Puritanizam
je imao svoga vlastitog mračnog djeda, starog Adama krvavih ruku.
Zaustila je reći još nešto, a jedan mali, uredan čovjek u

80

crvenim hlačama i kicoškoj sportskoj košulji pljusnuo ju je preko
lica. Kosa mu je bila razdijeljena s lijeve strane, uredno kao
ravnalom. Nosio je naočale. Imao je i nepogrešivi izraz ljetnog
turista.

"Prestanite s tim ružnim pričama", rekao je tiho i bez naglaska.
Gospođa Carmody digla je ruku do usta a onda je ispružila
prema nama, optužujući bez riječi. Bilo je krvi na dlanu. Ali njene
crne oči kao da su plesale od lude zluradosti.
"To ste i zaslužili!" poviče neka žena. "I sama bih to učinila!"
"Doći će oni do vas", rekla je gospođa Carmody pokazujući
nam svoj krvavi dlan. Krv je sad curila niz jednu od bora kraj njenih
usta, dolje niz bradu, kao kap kiše po oluku. "Možda ne danas.
Noćas. Noćas, kad stigne mrak. Doći će s mrakom, i uzet će još
nekoga. Doći će kad padne noć. Čut ćete ih kako dolaze, puzeći i
gmizeći. A kad dođu, preklinjat ćete mamu Carmody da vam pokaže
što učiniti."
Čovjek u crvenim hlačama polako je podigao ruku.
"Samo dođi i udari me", prošaptala je, i osmjehnula mu se
svojim krvavim osmijehom. Ruka mu je zadrhtala. "Udari me ako se
usudiš." Ruka mu se spustila. Gospođa Carmody sama je otišla. Onda
je Billy ipak počeo plakati, skrivajući lice u mene kao što je
djevojčica učinila sa svojim ocem.
"Hoću doma", rekao je. "Hoću vidjeti svoju mamu."
Utješio sam ga kako sam najbolje znao. Što vjerojatno nije bilo
baš dobro.
Razgovor je konačno krenuo manje zastrašujućim i
destruktivnim putevima. Spomenuti su izlozi, očita slaba točka
trgovine. Mike Hatlen je upitao koji još drugi ulazi postoje, a Ollie i
Brown su ih hitro pobrojali - dvoja tovarna vrata, osim onih koja je
Norm bio otvorio. Glavna ulazna i izlazna vrata. Prozor u
upraviteljevom uredu (debelo, ojačano staklo, sigurno zaključano).
Razgovor o tim stvarima imao je paradoksalni učinak.
Odjednom je opasnost djelovala stvarnije, ali, istovremeno, mi smo
se osjećali bolje. Čak je i Billy to osjetio. Upitao je može li otići uzeti

81

neki slatkiš. Rekao sam mu da je to u redu, pod uvjetom da ne prilazi
izlozima.

Kad nas više nije slušao, neki čovjek kraj Mikea Hatlena je
rekao: "Dobro, što ćemo s tim izlozima? Stara gospođa je možda
luda kao slapa, ali mogla bi biti u pravu kad se radi o pokretima u
mraku."

"Možda će se magla do onda razići", reče jedna žena.
"Možda", odgovori čovjek. "A možda i neće."
"Ima li tko kakvih ideja?" upitao sam Buda i Ollieja.
"Samo malo", reče čovjek kraj Hatlena. "Ja sam Dan Miller. Iz
Lynna, Massachussetts. Ne poznate me, nema razloga zašto biste me
znali, ali imam vikendicu gore na jezeru Highland. Kupio sam je ove
godine. I dobro su me odrali, najvjerojatnije, ali naprosto sam je
morao uzeti." Čulo se par hihota. "U svakom slučaju, vidio sam tamo
dolje cijelu gomilu vreća s gnojivom. Vreće od deset kila, uglavnom.
Mogli bismo ih postaviti, kao vreće s pijeskom. Ostaviti par
procijepa kroz koje možemo gledati..."
Sad je sve više ljudi kimalo i uzbuđeno razgovaralo. Zamalo
sam nešto rekao, ali onda sam se suzdržao. Miller ima pravo.
Postavljanje tih vreća ne može škoditi, a možda će i koristiti. Ali
meni su se misli vratile na pipak koji je stisnuo vreću s psećom
hranom. Činilo mi se da bi jedan od većih pipaka vjerojatno mogao
učiniti istu stvar s vrećom od deset kila gnojiva Zelene poljane ili
Vigoro. Ali predavanje o tome neće nam pomoći, niti će ikome
popraviti raspoloženje.
Ljudi su se počeli razdvajati, govoreći o poslu koji treba
obaviti, a Miller je povikao: "Stanite! Stanite! Idemo se dogovoriti
dok smo još svi na okupu!"
Vratili su se, neravnomjerna skupina od pedesetak-šezdesetak
ljudi u kutku koji su tvorili hladnjak za pivo, vrata skladišta, i lijevi
kraj hladnjaka za meso, tamo gdje je gospodin McVey izgleda uvijek
stavljao stvari koje nitko ne želi, slatke krvavice i škotska jaja i ovčje
mozgove i mljevene iznutrice. Billy se probio kroz njih s nesvjesnom
spretnošću petogodišnjaka u svijetu divova, i podigao je jednu

82

Hershey čokoladicu. "Hoćeš, tata?"
"Hvala." Uzeo sam je. Bila je slatka i ukusna.
"Ovo je vjerojatno glupo pitanje", nastavio je Miller, "ali

trebali bismo popuniti rupe. Ima li tko kakvo oružje?"
Nastala je stanka. Ljudi su se ogledali oko sebe i slijegali

ramenima. Neki starac s kovrčavom sijedom kosom koji se
predstavio kao Ambrose Cornell rekao je da ima sačmaricu u
prtljažniku auta. "Otići ću po nju, ako želite."

Ollie reče: "Ovog časa, mislim da to ne bi bila dobra zamisao,
gospodine Cornell."

Cornell zagunđa. "Ovog časa, i ja tako mislim, sinko. Ali
mislio sam da bih trebao ponuditi."

"Pa, i ja mislim da ćemo to zaboraviti", reče Dan Miller. "Ali
mislio sam -"

"Čekajte, čekajte malo", rekla je jedna žena. Bila je to ona
dama u majici boje borovnica i tamnozelenim hlačama. Imala je
pješčano plavu kosu i dobro tijelo. Vrlo zgodna mlada žena. Otvorila
je torbu i iz nje izvadila osrednji pištolj. Gomila je uzdahnula, kao da
su upravo vidjeli iluzionista kako izvodi izrazito dobar trik. Žena,
koja se već prije zarumenjela, sad se zacrvenila još jače. Opet si je
prokopala po torbi i izvadila kutiju streljiva Smith&Wesson.

"Ja sam Amanda Dumfries", rekla je Mileru. "Taj pištolj... to je
ideja moga muža. Misli da mi treba za zaštitu. Već dvije godine ga
nosim sa sobom, nenapunjenog."

"Je li vam muž ovdje, gospođo?"
"Ne, u New Yorku je. Poslovno. Često poslovno putuje. Zato i
traži da nosim pištolj sa sobom."
"Pa", reče Miller, "ako ga znate koristiti, bolje ga zadržite. Što
je to, trideset osmica?"
"Da. A ja nikad u životu nisam pucala iz njega, osim jednom na
streljani."
Miller je uzeo pištolj, malo popetljao, i nakon par trenutaka
natjerao cilindar da se otvori. Provjerio je je li pištolj doista prazan.
"Dobro", rekao je. "Imamo pištolj. Tko dobro puca? Ja sigurno ne."

83

Ljudi su se pogledavali. Isprva nitko nije ništa rekao. Onda, s
oklijevanjem, Ollie reče: "Ja dosta pucam na streljani. Imam Colt .45
i Llamu .25."

"Ti?" reče Brown. "Ha. Do mraka ćeš već biti previše pijan da
bi išta vidio."

Ollie je rekao, vrlo razgovjetno: "Kako bi bilo da začepiš i
dalje zapisuješ imena?"

Brown se zabuljio u njega. Zaustio. A onda, mudro, opet
zatvorio usta.

"Vaš je", rekao je Miller čudeći se njihovim riječima. Predao
mu je pištolj a Ollie ga je još jednom provjerio, profesionalnije.
Stavio je pištolj u prednji desni džep svojih hlača, a kutiju streljiva
spustio u džep na prsima, gdje je izgledala kao kutija cigareta. Onda
se oslonio na hladnjak, okruglog lica koje je još bilo sve znojno, i
otvorio još jedno pivo. Osjećaj da vidim jednog posve nepoznatog
Ollieja Weeksa nije me napuštao.

"Hvala vam, gospođo Dumfries", reče Miller.
"Nema na čemu", rekla je ona, a ja sam načas pomislio kako
bih, kad bih ja bio njen suprug i vlasnik tih zelenih očiju i tog
zaobljenog tijela,
pokušao što manje putovati. Dati supruzi pištolj može se
protumačiti kao smiješno simboličan čin.
"Ovo je isto možda glupo", rekao je Miller okrećući se opet
Brownu s blokom i olovkom i Ollieju s pivom, "ali nemate možda
nekakve bacače plamena ili tako nešto?"
"Ohhh, sranje", rekao je Buddy Eagleton, a onda porumenio
kao Amanda Dumfries.
"Što je?" upita Mike Hatlen.
"Pa... do prošlog tjedna smo imali cijeli sanduk malih let-
lampi. Ono, za po kući, za popravljanje pipa ili ispušnih cijevi ili
čega već. Sjećate ih se, gospodine Brown?"
Brown je kiselo kimnuo.
"Prodali ste ih?" upita Miller.
"Ne, uopće nisu išle. Prodali smo samo tri-četiri komada, a

84

ostatak smo vratili. Koje govno. Mislim... kakva šteta." Porumenjevši
tako silno da je bio zamalo ljubičast, Buddy Eagleton opet se
povukao u pozadinu.

Naravno, imali smo šibica, i soli (netko je neodređeno rekao da
se priča kako je dobro staviti sol na pijavice i slično); i razno-razne
metle i močo krpe. Većina ljudi i dalje je djelovala ohrabreno, a Jim i
Myron bili su previše mortus da bi ikoga deprimirali, ali ja sam
pogledao Ollieja u oči i vidio u njemu beznađe koje je bilo gore od
straha. On i ja vidjeli smo pipke. Zamisao da na njih bacimo sol ili ih
pokušamo odbiti drškama močo metli bila je smiješna na jedan
jezovit način.

"Mike", reče Miller, "bi li se ti mogao pobrinuti za ovu malu
pustolovinu? Htio bih malo razgovarati s Olliejem i Daveom."

"Nema problema." Hatlen je potapšao Dana Millera po ramenu.
"Netko je morao preuzeti upravljanje, a ti si to dobro napravio.
Dobrodošao u grad."

"Znači li to da ću dobiti i povrat poreza?" upita Miller. Bio je
sitan tip crvene kose u nestajanju. Izgledao je kao jedan od onih
tipova koje naprosto morate zavoljeti kad ga tek upoznate, i - možda
- kao jedan od onih tipova koje naprosto morate zamrziti kad ga
znate dulje vrijeme. Jedan od onih tipova koji uvijek zna bolje od vas
kako se što radi.

"Nema šanse", reče Hatlen smijući se.
Hatlen je otišao. Miller je bacio pogled na moga sina.
"Ne brinite za Billyja", rekao sam.
"Čovječe, u životu nisam bio ovako zabrinut", reče Miller.
"Ne", složio se Ollie i spustio praznu limenku u hladnjak za pivo.
Uzeo je novu i otvorio je. Čulo se tiho siktanje plina.
"Vidio sam kako ste se vas dvojica pogledali", reče Miller.
Dovršio sam svoju Hershey čokoladicu i uzeo pivo da isperem
usta.
"Reći ću vam što ja mislim", reče Miller. "Trebali bismo uzeti
kakvih pet-šest ljudi, da omotaju te drške od metli tkaninom, i zavežu
je žicom. A onda mislim da bismo trebali uzeti par onih limenki

85

benzina za upaljače. Ako odrežemo vrhove limenki, mogli bismo
vrlo hitro napraviti baklje."

Kimnuo sam. To je bilo dobro. Skoro sigurno ne dovoljno
dobro - ne ako ste vidjeli kako izvlače Norma - ali bilo je bolje od
soli.

"To bi ih bar moglo zabrinuti", reče Ollie.
Millerove usnice stisnu se jedna uz drugu. "Tako je gadno,
ha?" rekao je-
"Tako je gadno", složio se Ollie, i bacio se na svoje pivo.
Do pola pet toga popodneva, vreće gnojiva bile su postavljene,
a veliki izlozi blokirani osim par uskih procijepa. Pred svakim od
njih stajao je po jedan stražar, a kraj svakog stražara bila je limenka
benzina za upaljače, odrezanog vrha, i zaliha baklji od drški za metle.
Imali smo pet procijepa, a Dan Miller je za svaki odredio raspored
stražara. Kad je došlo pola pet, ja sam sjedio na hrpi vreća kraj
jednog procijepa, s Billyjem kraj sebe. Gledali smo van u maglu.
Odmah s druge strane izloga bila je crvena klupica na kojoj su
ljudi ponekad čekali prijevoz, s kupljenim namirnicama kraj sebe. Iza
toga je bilo parkiralište. Magla se kovitlala polako, gusta i teška. Bila
je pomalo vlažna, ali djelovala je tmurno i gadno. Već samo
gledajući u nju osjećao sam se obeshrabreno i izgubljeno.
"Tata, jel' ti znaš što se događa?" upita Billy.
"Ne, sunce", rekao sam.
Neko je vrijeme šutio, promatrajući si ruke, koje su mlitavo
ležale u krilu njegovih Tuffskin traperica. "Zašto netko ne dođe i ne
spasi nas?" upitao je konačno. "Državna policija, ili FBI, ili netko?"
"Ne znam."
"Misliš da je mama dobro?"
"Billy, naprosto ne znam", rekao sam, i ogrlio ga oko ramena.
"Strašno mi fali", rekao je Billy boreći se sa suzama. "Žao mi
je za svaki put kad sam bio zločest prema njoj."
"Billy", rekao sam, i morao stati. Osjećao sam sol u svome
grlu, a glas mi je htio drhtati.
"Hoće li to ikad završiti?" upita Billy. "Tata? Hoće li?"

86

"Ne znam", rekao sam, a on je spustio glavu pod moje rame, a
ja sam mu ogrlio potiljak, osjećajući finu zakrivljenost njegove
lubanje tik ispod guste kose. Sjetio sam se večeri svoga vjenčanja.
Promatrajući Steff kako skida jednostavnu smeđu haljinu u koju se
presvukla nakon obreda. Imala je najednom boku veliku ljubičastu
masnicu, jer je dan prije uletjela u vrata. Sjećam se da sam gledao
masnicu i pomislio, Kad ju je zaradila, još je bila Stephani Stepanek,
i osjećao sam nešto nalik čudu. A onda smo vodili ljubav, a vani je iz
tmurno sivog prosinačkog neba paduckao snijeg.

Billy je plakao.
"Šššš, Billy, ššš", rekao sam, ljuljajući ga uz sebe, ali on je i
dalje plakao. Bila je to ona vrsta plača koju samo majke znaju srediti
kako treba.
Prerana noć pala je na unutrašnjost Federal Foodsa. Miller i
Hatlen i Bud Brown razdijelili su džepne svjetiljke, cijelu zalihu,
kakvih dvadesetak komada. Norton je glasno zahtijevao dio za svoju
skupinu, i dobio je dvije. Svjetla su letuckala amo-tamo po
prolazima, poput prestrašenih duhova.
Držao sam Billyja uza se i gledao kroz procijep. Mliječna
neprozirnost svjetla tamo vani nije se puno promijenila; trgovina se
smračila samo zbog naguranih vreća. Nekoliko puta mi se učinilo da
sam nešto vidio, ali bili su to samo živci. Jedan drugi stražar podigao
je nesigurnu lažnu uzbunu.
Billy je opet ugledao gospođu Turman, i rado je otišao k njoj
premda ga cijelo ljeto nije čuvala. Imala je jednu svjetiljku, i predala
mu ju je dragovoljno. Ubrzo je pokušavao ispisati svoje ime svjetlom
na bezizražajnom staklu hladnjaka za smrznutu hranu. Činilo se da je
i ona sretna što njega vidi, kao i on nju, i uskoro su došli k meni.
Hattie Turman bila je visoka, mršava žena lijepe crvene kose koja se
tek počela prošaravati sjedinama. Par naočala visio je s ukrasnog
lanca - one vrste koju, mislim, smiju nositi samo sredovječne
gospođe - sve do prsa.
"Je li Stephanie ovdje, David?" upitala je.
"Ne. Kod kuće je."

87

Kimnulaje glavom. "I Alan. Koliko dugo si još na straži?"
"Do šest."
"Jesi li što vidio?"
"Ne. Samo maglu."
"Ja ću čuvati Billyja do šest, ako hoćeš."
"Hoćeš li tako, Billy?"
"Da, molim lijepo", rekao je, mašući svjetiljkom iznad glave u
sporim lukovima, i promatrajući svjetlo kako klizi po stropu.
"Bog će sačuvati tvoju Steffy, a i Alana", rekla je gospođa
Turman, i povela Billyja za ruku. Govorila je sa smirenom
sigurnošću, ali u očima joj nije bilo nimalo vjere.
Oko pola šest, u dubini trgovine podigli su se zvuci uzbuđene
svađe. Netko se izrugivao nečemu što je netko drugi rekao, a netko
treći - mislim Buddy Eagleton - povikao je: "Ludi ste ako izađete
tamo van!"
Nekoliko snopova iz svjetiljki udružilo se u središtu
kontroverze, i kretalo se prema prednjem dijelu trgovine.
Podsmješljivi, piskutavi smijeh gospođe Carmody prorezao je tamu,
neugodan kao nokti povučeni po ploči.
Kroz žamor glasova probio se udar Nortonovog tenora za
sudnicu: "Pustite nas da prođemo, molim vas! Pustite nas da
prođemo!"
Čovjek pred procijepom odmah kraj mojeg napustio je svoje
mjesto da vidi čemu vika. Ja sam odlučio ostati gdje sam. Kakav god
bio razlog gužve, stizao je prema meni.
"Molim vas", govorio je Mike Hatlen. "Molim vas, dajte da
porazgovaramo o tome."
"Nema se o čemu razgovarati", objavio je Norton. Sad mu je
lice isplivalo iz polumraka. Bilo je odlučno i iscrpljeno i posve jadno.
Držao je jednu od dvije svjetiljke dodijeljene ravnozemcima.
Kovrčavi čuperci kose još su mu se dizali iznad ušiju, kao rogovi
prevarenog supruga. Bio je na čelu vrlo male procesije - petero od
izvornih devetero ili desetero. "Mi idemo van", objavio je.
"Nemojte biti ludi", rekao je Miller. "Mike je u pravu. Možemo

88

porazgovarati o tome, zar ne? Gospodin McVey će spržiti malo
piletine na plinskom roštilju, možemo svi sjesti i pojesti i naprosto - "

Stao je Nortonu na put, a Norton ga je gurnuo. Milleru se to
nije svidjelo. Lice mu se zarumenilo, a onda zadobilo opak izraz.
"Onda radite što god želite", rekao je. "Ali to je kao da ubijate te
druge ljude."

S mirom velike odlučnosti ili nesalomive opsesije, Norton je
rekao: "Poslat ćemo vam pomoć."

Jedan do njegovih sljedbenika promrmljao je slaganje, ali drugi
je tiho skliznuo u stranu. Sad je preostao samo Norton i još četvorica.
Možda to i nije bilo tako loše. I Krist osobno uspio je skupiti samo
dvanaestoricu.

"Čujte", rekao je Mike Hatlen. "G. Norton - Brent - bar ostanite
na piletini. Da pojedete nešto toplo."

"I dam vam priliku da govorite dalje? Bio sam u previše
sudnica da bih pao na takav štos. Već ste tako zbunili pet-šest mojih
ljudi."

"Vaših ljudi?" Hatlen je skoro zastenjao. "Vaših ljudi? Kriste,
bože, kako to govorite? Oni su ljudi, samo to. Ovo nije igra, i sasvim
sigurno nije sudnica. Tamo vani su, ne znam kako bih rekao, tamo su
neki stvorovi, a kakvog ima smisla da svi poginete?"

"Stvorovi, kažete", rekao je Norton, zvučeći pomalo
zabavljeno. "Gdje? Vaši ljudi su već par sati na straži. Tko je vidio
makar jednog?"

"Pa, s druge strane. U -"
"Ne, ne, ne", reče Norton tresući glavom. "To smo već puno
puta prošli. Mi idemo van -"
"Ne", prošaptao je netko, i riječ je odjekivala i širila se, zvučeći
kao šuškanje uvelog lišća u sumrak listopadske večeri. Ne, ne, ne...
"Zar ćete nas silom zadržati?" upitao je neki kreštavi glas. Bila
je to jedna od Nortonovih "ljudi", da se poslužim njegovim izrazom -
postarija dama s bifokalnim naočalama. "Zar ćete nas silom
zadržati?"
Tihi žamor negacije je zamro.

89

"Ne", reče Mike. "Ne, ne mislim da će vas itko silom zadržati."
Šapnuo sam Billyju u uho. Pogledao me, začuđen i pun pitanja. "Idi
odmah", rekao sam. "Požuri." Otišao je.

Norton je prošao rukom kroz kosu, pokret proračunat kao kod
bilo kojeg brodvejskog glumca. Više mi se sviđao dok je bezuspješno
povlačio uže svoje motorke, psujući uvjeren da ga nitko ne vidi.
Nisam tada znao, a ni sad ne znam je li doista vjerovao u ono što radi
ili nije. Mislim da je negdje duboko u sebi znao što će se dogoditi.
Mislim da se logika kojoj se izvana klanjao cijelog života na kraju
okrenula protiv njega, kao tigar koji je poslao zao i opak.

Nemirno se ogledao oko sebe, kao želeći da ima još što reći. A
onda je poveo svojih četvero sljedbenika kraj jedne blagajne. Osim
postarije žene, bio je tu bucmasti dječak od kakvih dvanaest godina,
jedna mlada djevojka, i čovjek u trapericama, s golferskom kapicom
zabačenom na potiljak.

Nortonov pogled uhvatio je moj, malo se raširio, i onda
skrenuo u stranu.

"Brent, čekaj malo", rekao sam.
"Ne želim više raspravljati o tome. Svakako ne s tobom."
"Znam da ne želiš. Hoću te samo zamoliti za uslugu." Pogledao
sam oko sebe i ugledao Billyja kako se trčećim korakom vraća do
blagajni.
"Što je to?" upitao je Norton sumnjičavo kad je Billy prišao i
dodao mi paket u celofanu.
"Konopac za rublje", rekao sam. Bio sam neodređeno svjestan
da nas sad već svi u trgovini poromatraju, raspršeni s druge strane
blagajni i izlaznih puteva. "To je najveći smotaj. Devedeset metara."
"Pa?"
"Pitao sam se bi li htio svezati jedan kraj oko pasa prije nego
što izađeš. Ja ću popuštati konop. Kad osjetiš da se zategnuo, samo
ga sveži oko nečega. Nije važno oko čega. Može i kvaka nekog
automobila.
"Za ime božje, zašto?"
"Tako ću znati da ste uspjeli prijeći bar devedeset metara",

90

rekao sam. Nešto u njegovom pogledu je zatreptalo... ali samo načas.
"Ne", rekao je.
Slegnuo sam remenima. "Dobro. Svejedno, sa srećom."
Naglo, čovjek s golf-kapicom je rekao: "Ja ću to učiniti,

gospodine. Nema razloga da ne."
Norton se okrenuo prema njemu, kao da će mu nešto oštro

prigovoriti, a čovjek s golferskom kapicom ga je mirno promatrao. U
njegovim očima ništa nije treptalo. On je svoju odluku donio, i u
njemu nije bilo ni tračka sumnje. I Norton je to vidio, i ništa nije
rekao.

"Hvala", rekao sam.
Razrezao sam omot svojim džepnim nožićem, a konopac za
rublje se razmotao u krutim petljama. Pronašao sam jedan kraj i
svezao ga oko pasa Golferskoj Kapici, u labavom čvoru. On ga je
smjesta odvezao i stegnuo jače, dobrim, hitrim mornarskim čvorom.
U trgovini se nije čulo ni glasa. Norton se s nelagodom premiještao s
noge na nogu.
"Hoćete moj nož?" upitao sam čovjeka s golferskom kapicom.
"Imam svoj." Pogledao me s istim onim mirnim prezirom. "Vi
samo pazite da otpuštate konop. Ako me bude kočio, odbacit ću ga."
"Jesmo li svi spremni?" upitao je Norton, preglasno. Bucmasti
dječak je poskočio kao da ga je netko zaškakljao. Ne dobivši
odgovora, Norton se okrenuo i pošao.
"Brent", rekao sam i ispružio ruku. "Sretno, čovječe."
Pogledao je moju ruku kao da je to neko sumnjivo strano tijelo.
"Poslat ćemo vam pomoć", rekao je konačno, i prošao kroz izlazna
vrata. Opet se pojavio onaj tanki kiselkasti smrad. Ostali su ga
slijedili van.
Mike Hatlen je došao i stao kraj mene. Nortonova peteročlana
skupina stajala je u mliječnoj magli koja se polako gibala. Norton je
nešto rekao, i trebao sam to čuti, ali magla kao da je imala neki
čudan, prigušujući efekt. Nisam čuo ništa osim zvuka njegova glasa i
dva-tri izdvojena sloga, kao neki glas s radija kad ga čuješ iz daljine.
Krenuli su dalje.

91

Hatlen je držao pritvorena vrata. Ja sam otpuštao konopac,
držeći ga što sam mogao opuštenijim, imajući na umu čovjekovo
obećanje da će ga odbaciti ako ga bude kočio. Još uvijek nije bilo ni
zvuka. Billy je stajao kraj mene, nepokretan ali kao uzbiban nekim
vlastitim, unutarnjim strujama.

I opet sam imao onaj čudan osjećaj da njih petero nisu toliko
nestali u magli koliko postali nevidljivima. Načas, njihova odjeća
kao da je stajala sama, a onda su nestali. Neprirodna gustoća magle
nije toliko impresionirala dok nisi vidio kako u nekoliko sekundi
proguta ljude.

Otpuštao sam konopac. Otišla je četvrtina, zatim polovica.
Onda se načas prestao odmatati. Od živog stvora u mojim rukama
postao je mrtav. Zastao mi je dah. Onda je opet krenuo dalje.
Propuštao sam ga kroz prste, i odjednom se sjetio kako me otac
odveo u Brookside da vidimo film Moby Dick s Gregoryjem
Peckom. Mislim da sam se malo nasmiješio.

Sad je već otišlo tri četvrtine konopca. Vidio sam kako mu kraj
leži kraj Billyjevih nogu. A onda se opet prestao kretati kroz moje
prste. Ležao je nepomično kakvih pet sekundi, onda se još metar i
pol trznulo van. A onda je naglo zavinuo lijevo, zapinjući za rub
izlaznih vrata.

Naglo, odmotalo se šest metara konopca, ostavljajući tanku
vrelinu na mome lijevom dlanu. A iz magle se začuo visok, drhtavi
vrisak. Bilo je nemoguće odrediti spol osobe koja je vrisnula.

Konopac se opet trznuo u mojim rukama. I još jednom. Pojurio
je kroz otvorena vrata u desno, pa onda opet ulijevo. Još nekoliko
stopa se odmotalo, a onda se tamo vani začulo zavijanje koje je moga
sina natjeralo da zacvili. Hatlen je zapanjeno stajao. Oči su mu se
razrogačile. Jedan ugao usnica mu se spustio i drhtao.

Zavijanje se naglo prekinulo. Činilo se da cijelu vječnost nema
nikakvog zvuka. A onda je povikala ona stara gospođa - ovog puta
nije bilo sumnje o kome se radi. "Skidajte to s mene!" vrištala je. "O
moj bože, moj bože, skinite to -"

A onda se i njen glas prekinuo.

92

Skoro čitav konopac naglo mi je projurio kroz blago sklopljenu
šaku, ovog puta opekavši me jače. A onda se potpuno opustio, i iz
magle se začuo neki zvuk - teško, glasno stenjanje - od koje su mi se
usta sva osušila.

Nije nalikovalo nijednom zvuku koji sam u životu čuo, ali
najbliži bi bio film negdje u afričkoj stepi ili južnoameričkoj
močvari. Bio je to zvuk neke krupne životinje. Opet se začuo, tih i
razdiruć i divalj. Još jednom... a onda se sveo na seriju tihog
mrmljanja. Onda je posve utihnuo.

"Zatvorite vrata", rekla je Amanda Dumfries drhtavim glasom.
"Molim vas."

"Samo malo", rekao sam, i počeo povlačiti konopac natrag
unutra.

Izašao je iz magle i nagomilao mi se oko nogu u neurednim
zamotajima i gužvama. Kakvih devedeset centimetara od kraja, novi
bijeli konopac za rublje bio je cigleno crven.

"Smrt!" zavrištala je gospođa Carmody. "Smrt je izaći tamo
van! Je li vam sad jasno?"

Kraj konopca bio je ižvakano i otrcano klupko niti i grudvica
pamuka. Grudvice su bile poprskane sićušnim kapima krvi. Nitko se
nije suprotstavio gospođi Carmody. Mike Hatlen je zatvorio vrata.

7. Prva noć
Gospodin McVey radio je u Bridgtonu kao mesar sve otkako je
meni bilo dvanaest-trinaest godina, i nisam imao pojma kako mu je
ime ili koliko bi mogao imati godina. Postavio je plinski roštilj pod
jednim od malih ispušnih ventilatora - ventilatori se nisu vrtjeli, ali
valjda su otvori još uvijek pružali bar nešto ventilacije - i do pola
sedam, miris piletine ispunio je trgovinu. Bud Brown se nije protivio.
Možda od šoka, ali vjerojatnije je shvatio činjenicu da njegovo svježe
meso i perad ne postaje ništa svježije. Piletina je dobro mirisala, ali
nije baš bilo puno ljudi koji su htjeli jesti. Gospodin McVey, sitan i
sparan i uredan u svojoj bijeloj uniformi, svejedno je kuhao piletinu i
slagao dva po dva komada na papirnate tanjure i poredao ih kao u

93

menzi na vrh štanda s mesom.
Gospođa Turman donijela je i meni i Billyju po tanjur, zajedno

s krumpirovom salatom s odjela delikatesa. Jeo sam što sam bolje
mogao, ali Billy nije čak ni prčkao po svojoj porciji.

"Moraš jesti, veliki moj", rekao sam.
"Nisam gladan", rekao je, odmakavši tanjur.
"Nećeš porasti velik i jak ako ne budeš -"
Sjedeći malo iza Billyja, gospođa Turman stresla je glavom.
"Dobro", rekao sam. "Idi bar uzmi jednu breskvu i pojedi je.
Dobro?"
"Što ako gospodin Brown nešto kaže?"
"Ako ti nešto kaže, dođi ovamo i reci meni."
"Dobro, tata."
Polako je otišao. Činilo se kao da se nekako smanjio. Srce me
boljelo dok sam ga tako gledao. Gospodin McVey i dalje je kuhao
piletinu, naizgled ne mareći što je samo par ljudi jede, sretan zbog
samog kuhanja. Mislim da sam već rekao, ima raznih načina da
izađete na kraj s ovako nečim. Pomislili biste možda da nije tako, ali
jest. Um je čudna zvijerka.
Gospođa Turman i ja sjedili smo na polovici prolaza s
lijekovima. Ljudi su sjedili u malim skupinama po cijeloj trgovini.
Nitko osim gospođe Carmody nije sjedio sam; čak i Myron i njegov
kompić Jim su bili zajedno - obojica su se onesvijestili kraj hladnjaka
za pivo.
Šestorica novih stražara gledala su kroz procijepe. Jedan od
njih bio je Ollie, koji je žvakao batak i pio pivo. Baklje od drški za
metle ležale su kraj svakog stražarskog mjesta, kraj svake limenka
benzina za upaljače... ali mislim da nitko više nije vjerovao u baklje
onako kao što su prije vjerovali. Ne nakon onog tihog i užasno živog
stenjavog zvuka, ne nakon prožvakanog, krvlju natopljenog konopca
za rublje. Ako ono vani odluči da nas želi, dobit će nas. Ono, ili oni.
"Hoće li noćas biti jako gadno?" upitala je gospođa Turman.
Glas joj je bio miran, ali oči su joj bile bolesne i prestrašene.
"Hattie, naprosto ne znam."

94

"Pusti me da pazim na Billyja koliko god možeš. Ja... Davey,
mislim da sam prestravljena na smrt." Suho se nasmijala. "Da,
mislim da je to to. Ali ako imam Billyja, bit ću dobro. Bit ću dobro
zbog njega."

Oči su joj blistale. Prignuo sam se bliže i potapšao je po
ramenu.

"Strašno se brinem za Alana", rekla je. "Mrtav je, Davey. U
srcu sam sigurna da je mrtav."

"Ne, Hattie. Ne možeš to znati."
"Ali osjećam da je istina. Zar ti ne osjećaš ništa oko Stephanie?
Zar nemaš bar neki... dojam?"
"Ne", rekao sam, lažući kao pas.
Iz grla joj se probio prigušen zvuk, i prekrila je usta rukom.
Naočale su joj odsijavale mutno, prigušeno svjetlo. "Billy se vraća",
promrmljao sam.
Jeo je breskvu. Hattie Turman potapšala je pod kraj sebe, i
rekla mu da će mu, kad završi, pokazati kako od koštice breskve i
malo konca može napraviti čovječuljka. Billy joj se blijedo
nasmiješio, a gospođa Turman uzvratila mu je osmijeh.
U 8 sati, šestorica novih stražara prišlo je procijepima, a Ollie
je prišao mjestu gdje sam ja sjedio. "Gdje je Billy?"
"S gospođom Turman, tamo otraga", rekao sam. "Bave se
ručnim radom. Prošli su lutke od koštica breskve, i maske od vrećica,
i lutkice od jabuka, a sad mu gospođa McVey pokazuje kako se rade
lutke od čistilica za lule."
Ollie je povukao dug gutljaj piva i rekao: "Tamo vani se stvari
pokreću."
Oštro sam ga pogledao.
"Nisam pijan", rekao je. "Trudim se, ali ne uspijeva mi. Volio
bih da jesam, David."
"Kako to misliš, stvari se pokreću tamo vani?"
"Ne mogu biti siguran. Pitao sam Waltera, i on kaže da ima isti
osjećaj, neki dijelovi magle bi se na minutu zatamnili - ponekad
samo mrljica, ponekad veliki komad tamnijeg, kao masnica. A onda

95

opet izblijedi u sivu. I sve se kovitla. Čak i Arnie Simms kaže da mu
se čini kako se tamo vani nešto događa, a on je slijep k'o krtica."

"Što kažu ostali?"
"Drugi nisu odavde, ja ih ne poznajem", reče Ollie. "Nisam ih
ništa pitao."
"Koliko si siguran da ti se nije samo pričinilo?"
"Siguran", reče on. Glavom je pokazao gospođu Carmody, koja
je sama sjedila na kraju prolaza. Njoj apetit nije nimalo popustio: na
njenom tanjuru bilo je cijelo pileće groblje kostiju. Bila je ili krv ili
sok od borovnica. "Mislim da je u jednom u pravu", reče Ollie.
"Otkrit ćemo. Kad se smrači, otkrit ćemo."
Ali nismo morali čekati do mraka. Kad je došlo, Billy je vidio
vrlo malo, jer ga je gospođa Turman zadržala otraga. Ollie je još
sjedio sa mnom kad je jedan od ljudi naprijed ispustio krik i
zateturao unatrag sa svoga mjesta, mašući rukama. Bilo je blizu pola
devet; vani, biserno bijela magla potamnila je do tmurne bezlične
boje sumraka u studenom.
Nešto je sletjelo na staklo pred jednim od procijepa.
"Oh, Isusa mi!" vrištao je čovjek koji je tamo bio stražario.
"Pustite me van! Hoću otići odavde!"
Jurio je uokolo u nesuvislim krugovima, izbuljenih očiju, dok
je debela nit sline u jednom kutu njegovih usana svjetlucala u sve
dubljim sjenama. Onda je pojurio ravno niz najdalji prolaz, kraj
hladnjaka sa smrznutom hranom.
Čuli su se i drugi krici. Neki ljudi su pojurili prema naprijed da
vide što se dogodilo. Mnogi drugi povukli su se otraga, ne mareći i
ne želeći vidjeti što to puže po staklu tamo vani.
Krenuo sam prema procijepu, s Olliejem kraj sebe. Ruka mu je
bila u džepu u koji je spremio pištolj gospođe Dumfires. Sad je još
jedan stražar ispustio krik - ne toliko straha koliko gadljivosti.
Ollie i ja prošli smo kraj jedne blagajne. Sad sam vidio što je
prestrašilo tipa s toga mjesta. Nisam znao što je, ali vidio sam ga.
Izgledalo je kao neko manje stvorenje na nekoj Boschovoj slici -
jednom od njegovih paklenskih murala. Bilo je u stvoru i nečeg

96

skoro užasno komičnog, jer je istovremeno djelovao kao neka od
onih čudnih kreacija od vinila i plastike koje možeš kupiti za 1,89$
kako bi prestrašio prijatelje... zapravo, točno ono za što me Norton
bio optužio da sam podmetnuo tamo u skladišnom prostoru.

Stvor je bio dugačak možda šezdeset centimetara, izdužen, u
dijelovima, ružičaste boje spaljenog mesa koje je zacijelilo. Izbuljene
oči zurile su u dva različita smjera odjednom s krajeva kratkih,
pokretnih ticala. Držao se za prozor debelim sisaljkama. Sa
suprotnog kraja virilo mu je nešto što je bilo ili pretjerano velik
spolni organ ili žalac. A iz leđa su mu se pružala prevelika krila s
membranama, kao krila muhe. Kretali su se vrlo polako dok smo se
Ollie i ja približavali staklu.

Kod procijepa s naše lijeve strane, gdje je čovjek bio ispustio
zgađen, zagrcnut zvuk, tri takva stvora puzala su po staklu. Polako su
se kretali po njemu, ostavljajući za sobom ljepljive pužolike tragove.
Njihove oči - ako su to doista bile oči - skakutale su na krajevima
ticala debelih poput prsta. Najveći je bio dugačak možda metar i
dvadeset. Povremeno bi prepuzali jedno preko drugog.

"Pogledajte te proklete stvorove", rekao je Tom Smalley
zgađenim glasom. Stajao je kraj procijepa s naše desne strane. Nisam
odgovorio. Kukci su sad bili kod svih procijepa, što je vjerojatno
značilo da gmižu po cijeloj zgradi... kao crvi na komadu mesa. To
nije bila baš ugodna slika, i osjetio sam kako je ono malo piletine što
sam uspio pojesti sad htjelo opet na zrak.

Netko je jecao. Gospođa Carmody je vrištala o užasima iz
dubine zemlje. Netko joj je natmureno rekao da začepi ako zna što je
dobro za nju. Isto staro sranje.

Ollie je iz džepa izvadio pištolj gospođe Dumfries, a ja sam mu
zgrabio ruku. "Ne budi lud."

Otresao me. "Znam što radim", rekao je.
Kucnuo je cijevi pištolja o izlog, lica zgrčenog u izraz
zgađenosti, kao maska. Brzina krila na stvorovima se povećala dok
nisu postala tek zamućeni trag - tko nije znao, možda bi pomislio da
se uopće ne radi o krilatim stvorovima. A onda su naprosto odletjeli.

97

Neki drugi su vidjeli što je Ollie napravio i shvatili. Koristili su
drške metli da pokucaju na izlog. Stvorovi su odletjeli, ali su se
odmah i vratili. Izgleda da su i po umnim sposobnostima bili nalik
prosječnoj kućnoj muhi. Ono što je bilo skoro panika sad se rastopilo
u žamoru razgovora. Čuo sam kako netko pita nekoga drugog za
mišljenje o tome što bi se dogodilo kad bi neki od tih stvorova sletio
na tebe. To je bilo pitanje kojem ni u kom slučaju nisam htio doznati
odgovor.

Kuckanje po izlogu je počelo zamirati. Ollie se okrenuo prema
meni i počeo nešto govoriti, ali prije nego što je htio učiniti nešto
osim zaustiti, nešto je došlo iz magle i zgrabilo jednog od stvorova
što su gmizali po staklu. Mislim da sam vrisnuo. Nisam siguran.

To je bio neki leteći stvor. Više od toga ne bih mogao sa
sigurnošću reći. Magla kao da se zatamnila, točno onako kako je
Ollie bio opisao, samo što tamna mrlja nije izblijedila; pretvorila se u
nešto s lepetavim, kožnim krilima i albinski bijelim tijelom, i
crvenim očima. Udarilo je u staklo dovoljno da zadrhti. Kljun mu se
otvorio. Ugrabilo je ružičastog stvora i onda nestalo. Cijela stvar
potrajala je manje od pet sekundi. Imao sam blijed krajnji dojam da
se ružičasti stvor migolji i lamaće krilima dok silazi niz otvor, kao
što će se mala riba migoljiti i lepetati perajama u kljunu galeba.

Sad se začuo još jedan udarac, pa još jedan. Ljudi su opet
počeli vrištati, i nastao je stampedo prema stražnjem dijelu trgovine.
Začuo se još prodorniji vrisak, bola, a Ollie je rekao: "O, bože moj,
ona starica je pala a oni su je naprosto pregazili."

Potrčao je opet kraj blagajne. Ja sam ga krenuo slijediti, a onda
sam ugledao nešto što me okamenilo na mjestu.

Visoko gore s moje desne strane, jedna od vreća gnojiva klizila
je polako prema natrag. Tom Smalley stajao je točno pod njom,
zureći u maglu kroz svoj procijep.

Još jedan ružičasti kukac sletio je na debelo staklo kod
procijepa gdje smo bili stajali Ollie i ja. Jedan od letećih stvorova je
dopikirao i zgrabio ga. Starica koju su pregazili nastavila je vrištati
prodornim, istruganim glasom.

98

Ona vreća. Ona vreća koja klizi.
"Smalley!" povikao sam. "Pazi! Iznad sebe!"
U općoj gužvi, nije me ni čuo. Vreća se zaljuljala, pa pala.
Udarila ga je ravno u glavu. Srušio se, bradom udarivši u policu koja
se pružala ispod ruba izloga.
Jedan od letećih albino stvorova proguravao se kroz neravnu
rupu u staklu. Čuo sam kako proizvodi tihi škripavi zvuk, sad kad je
bar dio vrištanja prestao. Njegove crvene oči blistale su na
trokutastoj glavi, nagnutoj malo u stranu. Težak, zakrivljen kljun
proždrljivo se otvarao i zatvarao. Izgledao je pomalo kao slike
pterodaktila kakve se mogu vidjeti u knjigama od dinosaurima, ali
mnogo više kao nešto što je ispalo iz košmara kakvog luđaka.
Dograbio sam jednu baklju i umočio je u limenku benzina za
upaljače, prevrnuvši je i stvarajući na podu baricu tekućine.
Leteći stvor zastao je na vrhu vreća s gnojivom, zureći oko
sebe, polako i zlokobno se premještajući s jedne noge opremljene
pandžama na drugu. Bio je to glup stvor, uvjeren sam u to. Dvaput je
pokušao raširiti krila, koja bi udarila u zidove i zatim se sklopila
preko njegovih zgrbljenih leđa kao krila grifona. Treći put kad je
pokušao, izgubio je ravnotežu i nespretno pao sa svoga mjesta, još
uvijek pokušavajući raširiti krila. Pao je na leđa Toma Smalleya.
Jedan potez njegovih pandži i Tomova se košulja rasparala. Krv je
potekla.
Bio sam tamo, ni metar daleko. Baklja mi je kapala benzin. Bio
sam emocionalno spreman ubiti ga ako mogu... a onda sam shvatio
da nemam šibice kojom bih je zapalio. Posljednju sam potrošio
paleći cigaru gospodinu McVeyu prije sat vremena.
Cijelo mjesto sad se pretvorilo u pandemonij. Ljudi su vidjeli
kako se stvorenje gnijezdi na Smalleyevim leđima, nešto što još nitko
na svijetu nikad nije vidio. Trznulo je glavom prema naprijed pod
upitnim uglom, i odvalilo komad mesa sa stražnje strane
Smalleyevog vrata.
Pripremao sam se upotrijebiti baklju kao malj kad je u tkaninu
umotan vrh odjednom planuo. Dan Miller je stajao tamo, držeći

99

Zippo upaljač sa znakom marinaca. Lice mu je bilo grubo kao stijena
od užasa i bijesa.

"Ubijte ga", rekao je promuklo. "Ubijte ga ako možete." Kraj
njega je stajao Ollie. Imao je u ruci 38-icu gospođe Dumfries, ali nije
mogao naciljati.

Stvor je raširio krila i jednom zamahnulo njima - ne da odleti,
već da bi čvršće uhvatio svoj plijen - a onda su njegova kožno bijela,
membranasta krila prekrila cijeli gornji dio tijela jadnog Smalleya.
Onda su došli zvuci - smrtonosni zvuci deranja koje nisam u stanju
podrobno opisati.

Sve se to dogodilo u nekoliko sekundi. Onda sam gurnuo
baklju u stvora. Imao sam osjećaj da sam udario u nešto nimalo
čvršće od papirnog zmaja. Sljedećeg časa, cijeli stvor je plamtio.
Ispustio je vrištavi zvuk a krila su mu se raširila; glava mu se trzala, a
crvene oči kolutale u nečemu što je, iskreno se nadam, bila strašna
agonija. Poletjelo je uz zvuk nalik onome koji proizvode platnene
plahte kad lepeću na konopcu na oštrom proljetnom povjetarcu. Opet
je ispustilo onaj zahrđali, vrištavi zvuk.

Glave su se okretale kako bi slijedile njegovu plamteću,
samrtnu putanju. Mislim da mi se od cijele stvari ništa u pamćenju ne
ističe tako snažno kao taj leteći stvor kako leti u cik-cak iznad
prolaza Federalovog super-marketa, dok s njega tu i tamo otpadaju
nagoreni, zadimljeni komadići. Konačno se srušilo u umake za
tjesteninu, rasipajući na sve strane Ragú i Prince i Prima Salsu poput
kapi krvi. Preostalo je malo što osim pepela i kostiju. Smrad gorenja
bio je silan i odvratan. A ispod toga, kao neki kontrapunkt, bio je
tanak i kiselkast smrad magle koji se pružao kroz pukotinu na staklu.

Načas je vladala potpuna tišina. Bili smo ujedinjeni u crnom
čudu pred tim sjajnim, gorućim letom smrti. Onda je netko počeo
zavijati. Drugi su vrištali. A odnekud odostrag, čuo sam svoga sina
kako plače.

Uhvatila me neka ruka. Bio je to Bud Brown. Oči su mu skoro
iskakale iz duplji. Usne su mu se povukle s lažnog zubala, kao da
reži. "Jedan od onih drugih stvorova", rekao je i pokazao rukom.

100