Stephen King-Gole kosti

Chevyja, tamo gdje je Norman Blanchette skliznuo preko volana s
Noninom rašpicom u grlu. Vozač kamioneta je bio mladi klinac u
nečem što je djelovalo kao jakna Zračnih snaga. Nagnuo se unutra. Ja
sam mu prišao s leđa.

"Isuse, gospođice!" rekao je. "Na ovom tipu ima krvi! Što -"
Zakačio sam mu desni lakat pod grlo i dograbio si desni zglob
lijevom rukom. Povukao sam ga gore, snažno. Glava mu je udarila u
vrh vrata i proizvela šuplje tonkl Opustio mi se u rukama.
Mogao sam tada stati. On nije dobro vidio Nonu, a mene nije
uopće vidio. Mogao sam stati. Ali on je bio znatiželjac, njuškalo, još
netko tko nam je stao na putu, pokušavajući nas povrijediti. Dojadilo
mi je da me netko stalno pokušava povrijediti. Zadavio sam ga.
Kad sam završio, podigao sam pogled i ugledao Nonu ocrtanu
u sukobljenim svjetlima automobila i kamioneta, njeno lice groteskni
grč mržnje, ljubavi, trijumfa i radosti. Ispružila je ruke prema meni, a
ja sam ušao u njih. Poljubili smo se. Usta su joj bila hladna ali jezik
topao. Gurnuo sam obje ruke u tajne doline njene kose, a vjetar je
zavijao oko nas.
"A sad to sredi", rekla je. "Prije nego što još netko naiđe."
Sredio sam. Bio je to traljav posao, ali znao sam da je to sve što
nam treba. Još malo vremena. Nakon toga više neće biti važno. Bit
ćemo na sigurnom.
Klinčevo tijelo je bilo lagano. Podigao sam ga na ruke, prenio
ga preko ceste, i bacio ga u jarak iza zaštitne ograde. Tijelo mu se
labavo otkotrljalo sve do dna, glave preko nogu, kao krpeno strašilo
koje sam svakoga srpnja morao postavljati u polja kukuruza
gospodina Hollisa. Vratio sam se po Blanchettea.
On je bio teži, i krvario je kao priklana svinja. Pokušao sam ga
podići, zateturao tri koraka unatrag, a onda mi je iskliznuo iz ruku i
pao na cestu. Preokrenuo sam ga. Svježi snijeg zalijepio mu se za
lice, pretvarajući ga u skijašku masku.
Sagnuo sam se, zgrabio ga pod ruke, i odvukao ga do jarka.
Stopala su mu ostavljala urezane tragove za sobom. Bacio sam ga
prijeko i promatrao ga kako klizi niz kosinu na leđima, s rukama

401

iznad glave. Oči su mu bile širom otvorene, oduševljeno zureći u
snježne pahulje koje su padale na njih. Ako snijeg nastavi ovako,
obojica će biti samo neodređeni brežuljci dok dođu ralice.

Vratio sam se na drugu stranu ceste. Nona je već ušla u
kamionet, nisam joj morao reći koje ćemo vozilo uzeti. Vidio sam
blijedu mrlju njenog lica, tamne rupe njenih očiju, ali to je bilo sve.
Ušao sam u Blanchetteov auto, sjedeći u baricama njegove krvi koje
su se nakupile na neravnoj vinilnoj prekrivci za sjedalo, i odvezao
sam ga do ruba ceste. Ugasio sam farove, upalio sva četiri žmigavca,
i izašao. Svakome tko bude prolazio izgledat će kao da je vozač imao
problema s motorom, a onda pješice otišao u grad pronaći
mehaničara. Bio sam vrlo zadovoljan svojom improvizacijom. Kao
da cijelog života ubijam ljude. Otrčao sam natrag do kamioneta u
leru, sjeo za volan, i okrenuo ga prema naplatnim kućicama.

Ona je sjedila kraj mene, ne dodirujući me, ali blizu. Kad bi se
pomakla, povremeno bih osjetio pramen njene kose na svome vratu.
Bilo je to kao da me dodiruje sićušna elektroda. U jednom trenutku,
morao sam ispružiti ruku i dotaknuti joj nogu, da se uvjerim kako je
stvarna. Nasmijala se tiho. Sve je to bilo stvarno. Vjetar je zavijao
oko prozora, noseći snijeg u velikim, lepetavim nanosima.

Bježali smo na jug.
Odmah iza mosta kod Harlowa, kad idete po 126-ici prema
Castle Heightsu, doći ćete do ogromne renovirane farme koja nosi
smiješan naziv Omladinski dom Castle Rock. Imaju dvanaest staza
za kuglanje s nepouzdanim automatima za postavljanje čunjeva koji
obično ne rade posljednja tri dana u tjednu, nekoliko drevnih flipera,
džuboks s najvećim hitovima 1957. godine, tri Brunswickova stola za
biljar, i šank s kolom i čipsom gdje se istovremeno iznajmljuju i
cipele za kuglanje koje izgledaju kao da su upravo skinute s nogu
mrtvih alkoholičara. Naziv mjesta je smiješan jer većina omladine iz
Castle Rocka uvečer odlazi u drive-in kino u Jay Hillu ili na utrke
terenskih automobila u Oxford Plainsu. Ljudi koji tamo doista zalaze
su uglavnom nasilnici iz Gretne, Harlowa i samog Rocka. Prosjek je
jedna tučnjava po večeri na parkiralištu.

402

Počeo sam tamo zalaziti kad sam bio u drugom razredu srednje
škole. Jedan moj poznanik, Bill Kennedy, radio je tamo tri dana u
tjednu, i ako nitko nije čekao na stol, pustio bi me da besplatno
odigram malo biljara. To nije bilo bogzna što, ali je bilo bolje nego
povratak u kuću Hollisovih.

Tamo sam upoznao Acea Merrila. Nitko nije sumnjao da je on
najopakiji tip u tri grada. Vozio je otrcan i prerađen Ford iz '52., a
govorkalo se da ga može natjerati i do 200 ako mora. Stigao bi kao
kralj, briljantinom zalizane kose i svjetleći sa savršenom patkastom
pompadurkom, odigrao bi koju partiju biljara po deset centi za kuglu
(Je li bio dobar? Pogodite.), kupio bi Betsy kolu kad bi ona stigla, i
onda bi otišli. Skoro se moglo čuti nevoljki uzdah olakšanja od svih
prisutnih kad bi se otrcana ulazna vrata teško zatvorila. Nitko nikad
nije izlazio na parkiralište s Aceom Merrillom. Nitko, to jest, osim
mene.

Betsy Malenfant je bila njegova djevojka, valjda najzgodnija
djevojka u Castle Rocku. Mislim da nije bila baš nešto posebno
pametna, ali to nije bilo važno kad biste je pogledali. Imala je
najsavršeniji ten koji sam ikad vidio, i to ne iz neke kozmetičke
bočice. Kosa crna kao ugljen, tamne oči, velikodušna usta, tijelo koje
naprosto ne odustaje - a nije joj ga bilo mrsko ni pokazati. Tko bi nju
odvukao otraga van i pokušao joj naložiti lokomotivu dok je Ace u
blizini? Nitko normalan, eto tko.

Debelo sam pao na nju. Ne kao na djevojku i ne kao na Nonu,
iako je Betsy doista izgledala kao mlađa verzija nje, ali na svoj je
način i to bilo isto tako očajno i isto tako ozbiljno. Ako ste ikad imali
najgori slučaj mlade ljubavi, znate kako mi je bilo. Njoj je bilo
sedamnaest, dvije godine više nego meni.

Počeo sam sve češće i češće odlaziti tamo, čak i onih večeri
kad Billy nije radio, samo da je načas vidim. Osjećao sam se kao
promatrač ptica, osim što je za mene to bila neka očajna vrsta igre.
Vratio bih se kući, slagao Hollisima o tome gdje sam bio, i popeo se
u svoju sobu. Pisao bih joj duga, strastvena pisma, govoreći joj sve
što bih joj volio učiniti, a onda bih ih poderao. U školskoj knjižnici

403

bih sanjario o tome kako je prosim tako da zajedno možemo pobjeći
u Meksiko.

Sigurno je shvatila što se događa, i sigurno joj je to pomalo
laskalo, jer je bila ljubazna prema meni kad Acea nije bilo u blizini.
Prišla bi mi i razgovarala sa mnom, pustila bi me da joj platim kolu,
sjedila bi na stolcu i nekako ostrugnula svojom nogom moju. To me
izluđivalo.

Jedne večeri u ranom studenom samo sam zurio u prazno, malo
napucavao biljar s Billom, čekajući da se ona pojavi. Mjesto je bilo
pusto jer još nije bilo ni osam sati, a vani je njuškao usamljeni vjetar
prijeteći zimom.

"Bolje bi ti bilo da prestaneš", rekao je Bili ubacujući devetku
ravno u kutnu rupu.

"Prestanem sa čim?"
"Znaš."
"Ne, ne znam." Ubacio sam bijelu, i Billy je dodao jednu kuglu
na stol. On je odradio šest kugli, a dok ih je on ubacivao, ja sam
otišao ubaciti novac u džuboks.
"Betsy Malenfant." Brižljivo je nanišanio jednu i poslao je uz
sam rub stola. "Charlie Hogan je pričao Aceu kako se motaš oko nje.
Charlieju se to činilo jako smiješno, jer je ona starija i to, ali Ace se
nije smijao."
"Ona mi nije ništa", rekao sam kroz papirnate usne.
"I bolje ti je", rekao je Bill, a onda su ušli neki tipovi i otišao je
do šanka da im da kugle.
Ace je došao oko devet i bio je sam. Prije me nikad nije ni
primjećivao, i naprosto sam zaboravio ono što je Billy rekao. Kad ste
nevidljivi, počnete misliti da ste i neranjivi. Igrao sam fliper i bio
sam prilično zaokupljen. Nisam čak ni primijetio kako se cijelo
mjesto stišalo dok su ljudi prestajali kuglati i igrati biljar. Sljedeće
što sam znao, netko me bacio preko cijelog flipera. Pao sam na pod u
hrpi. Ustao sam osjećajući strah i mučninu. On je stiltao fliper,
izbrisavši moje tri dodatne igre. Stajao je tamo i gledao me a da mu
se ni vlas na glavi nije pomakla, napola otkopčane vojne jakne.

404

"Prestani se zajebavati", rekao je tiho, "ili ću ti promijeniti
facu."

Izašao je. Svi su gledali u mene, a ja sam htio potonuti ravno
kroz pod sve dok nisam vidio da na većini njihovih lica ima nekog
nevoljkog divljenja. Zato sam se otresao, nehajno, i stavio još jedan
novčić u fliper. Natpis TILT se ugasio. Nekoliko tipova mi je prišlo i
potapšalo me po leđima prije nego što su izašli, ne govoreći ni riječi.

U jedanaest, kad se dom zatvorio, Billy je ponudio da me
odveze kući.

"Nastradat ćeš ako ne budeš oprezan."
"Ne brini za mene", rekao sam.
Ionako nije brinuo.
Dvije-tri večeri kasnije, Betsy je došla sama, oko sedam. Tamo
je bio još samo jedan klinac, čudan mali naočalko po imenu Vern
Tessio, koji je par godina prije toga propao u školi. Skoro ga nisam
ni primjećivao. On je bio još nevidljiviji od mene.
Došla je ravno do mjesta gdje sam ja igrao biljar, dovoljno
blizu da nanjušim miris čistoće i sapuna na njenoj koži. Od toga mi
se zavrtjelo u glavi.
"Čula sam što ti je Ace učinio", rekla je. "Ne bih više smjela
razgovarati s tobom, i neću, ali imam nešto od čega će ti biti bolje."
Poljubila me. Onda je izašla, prije nego što sam ja uopće uspio
spustiti jezik s nepca.
Vratio sam se svojoj igri posve ošamućen. Nisam čak ni vidio
kad je Tessio izašao da proširi vijesti. Nisam vidio ništa osim njenih
tamnih, tamnih očiju.
I tako sam kasnije te večeri završio na parkiralištu s Aceom
Merrillom, i on me prebio kao mačku. Bilo je hladno, užasno hladno,
a na kraju sam počeo jecati, ne hajući tko me gleda ili sluša, a do tad
su to već bili više-manje svi. Usamljena fosforescentna lampa gledala
je sve to bez imalo milosti. Nisam ga uspio ni udariti.
"U redu", rekao je čučnuvši kraj mene. Nije bio čak ni zadihan.
Izvadio je skakavac iz džepa i pritisnuo kromirani gumb. Dvadeset
centimetara mjesečinom natopljenog srebra skočilo je u svijet. "Ovo

405

ćeš dobiti sljedeći put. Izrezbarit ću svoj potpis na tvojim jajcima."
Onda je ustao, posljednji put me udario, i otišao. Ja sam samo ležao
tamo možda deset minuta, drhteći na nabijenoj zemlji. Nitko mi nije
došao pomoći ni potapšati me po leđima, čak ni Bili. Nije se pojavila
Betsy da mi da nešto od čega će mi biti bolje.

Konačno sam sam ustao i stopirao do kuće. Gospođi Hollis
sam rekao da sam stopirao s pijancem i da je sletio s ceste. Nikad se
više nisam vratio u kuglanu.

Čuo sam da je Ace nedugo nakon toga odbacio Betsy, a ona je
nakon toga počela propadati sve brže i brže - kao smetlarski kamion
bez kočnica. Usput je pobrala i kapavac. Billy je rekao da ju je jedne
večeri vidio u Manoiru gore u Lewistonu, kako se nudi frajerima za
cugu. Izgubila je većinu zuba, a negdje usput joj je slomljen i nos,
rekao je. Rekao je da je ne bih ni prepoznao. Dotad mi je već bilo
više-manje svejedno.

Kamionet nije imao gume za snijeg, i prije nego što smo stigli
do izlaza za Lewinston počeo sam klizati po svježem pršiću. Trebalo
nam je više od četrdeset i pet minuta da prijeđemo tih trideset i tri
kilometra.

Čojvek na izlazu za Lewiston uzeo je moju cedulju za plaćanje
i šezdeset centi. "Cesta je skliska?"

Ni jedno od nas nije mu odgovorilo. Približavali smo se svome
cilju. Da nisam imao tu čudnu vrst nijemog kontakta s njom, znao
bih to već i po načinu kako je sjedila na prašnjavom sjedalu
kamioneta. Ruku čvrsto stisnutih na torbi, onih očiju uperenih ravno
naprijed, na cestu, s divljom silinom. Osjetio sam kako me prolaze
žmarci.

Krenuli smo Cestom 136. Na cesti nije bilo puno automobila;
vjetar je postajao sve hladniji, a snijeg se spuštao snažnije nego ikad.
S druge strane Harlow Villagea, prošli smo kraj velike Buick Riviere
koja se zanijela u stranu i zajahala ogradu. Svi su joj žmigavci radili,
a ja sam imao jezovitu viziju Impale Normana Blanchettea. Sad će
već biti zametena snijegom, samo jeziva gomilica u tami.

Vozač Buicka pokušao me zaustaviti, ali ja sam ga prošao ni ne

406

usporivši, zaprskavši ga bljuzgom. Brisači su mi zapinjali od snijega,
posegnuo sam rukom i otrgnuo onaj sa svoje strane. Dio snijega je
otpao i sad sam vidio malo bolje.

Harlow je bio grad duhova, sve mračno i zatvoreno. Dao sam
desni žmigavac da prijeđem most do Castle Rocka. Stražnji kotači su
mi htjeli proklizati poda mnom, ali uspio sam savladati poledicu.
Gore pred nama i s druge strane rijeke vidio sam tamnu sjenu zgrade
Omladinskog doma Castle Rock. Djelovala je zatvoreno i usamljeno.
Odjednom mi je bilo žao, žao što je bilo toliko bola. I smrti. Tada je
Nona progovorila po prvi put od izlaza Gardiner.

"Iza tebe je policajac."
"Je li - ?"
"Ne. Rotirka mu nije uključena."
Ali to me uzrujalo i možda se to zato dogodilo. Cesta 136
skreće pod devedeset stupnjeva na obali rijeke uz Harlow, a onda ide
ravno preko mosta u Castle Rock. Skrenuo sam uspješno, ali na obali
gdje je Rock bilo je leda.
"Prokletstvo - "
Stražnji kraj kamioneta je zaplesao i, prije nego što sam ga
uspio obuzdati, udario je u jednu od onih teških čeličnih ograda na
mostu. Odsklizali smo se u punom krugu, kao klinci na plastičnim
saonicama, a zatim sam ugledao sjajne farove policijskog auta iza
nas. Stisnuo je kočnice - vidio sam crvene odsjaje u snijegu koji je
padao - ali led je i njega dohvatio. Uklizio je ravno u nas. Osjetio
sam škripav, nagli udar dok smo opet udarali u zaštitnu ogradu.
Odletio sam Noni u krilo, i čak i u tom zbunjenom djeliću sekunde
imao sam vremena uživati u glatkoj čvrstoći njenog bedra. Onda je
sve stalo. Sad je murjak uključio rotirku. Bacala je plave rotirajuće
sjene preko haube kamioneta i zasniježene čelične čipke mosta
Harlow-Castle Rock. Svjetlo u kabini policijskog auta se uključilo
kad je murjak izašao.
Da nije bio iza nas, to se ne bi dogodilo. Ta mi se misao
neprestano ponavljala u glavi, kao gramofonska ploča koja je zapela
u oštećenoj brazdi. Cerio sam se napetim, smrznutim osmijehom u

407

tamu dok sam po podu kabine kamioneta pipao za nečim čime bih ga
udario.

Tamo je bila otvorena kutija za alat. Izvadio sam francuski
ključ i položio ga na sjedalo između None i sebe. Murjak se nagnuo
kroz prozor, a lice mu se mijenjalo kao vragu u svjetlu njegove
rotirke.

"Išli smo malo prebrzo s obzirom na uvjete, zar ne, mladiću?"
"Slijedili ste nas malo prebrzo, zar ne?" upitao sam. "S obzirom
na uvjete?"
Možda se zarumenio. Bilo je teško razaznati u treptavom
svjetlu.
"Jesi ti to bezobrazan prema meni, sinko?"
"Jesam ako mislite ulupinu na svom auto prišiti meni."
"Daj da vidim vozačku i prometnu."
Izvadio sam novčanik i pružio mu vozačku.
"Prometna?"
"Ovo je kamionet mog brata. On nosi prometnu u svom
novčaniku."
"Ma nemoj?" Opako se zagledao u mene, pokušavajući me
natjerati da skrenem pogled. Kad je vidio da bi to moglo potrajati,
pogledao je iza mene u Nonu. Mogao bih mu iščupati oči zbog onog
što sam u njima vidio. "Kako se zovete?"
"Cheryl Craig, gospodine."
"Zašto se vozite u kamionetu njegovog brata usred snježne
oluje, Cheryl?"
"Idemo u posjet mom ujaku."
"U Rocku?"
"Tako je, da."
"Ne znam ni jednog Craiga u Castle Rocku."
"Zove se Emonds. Živi na Bowen Hillu."
"Ma nemoj?" Zaobišao je stražnju stranu kamioneta da pogleda
registracijsku pločicu. Ja sam otvorio vrata i nagnuo se van. On je
zapisivao. Vratio se dok sam se ja još naginjao van, od pasa na gore
osvijetljen njegovim farovima. "Ja ću... što je to po tebi, mladiću?"

408

Nisam morao spustiti pogled da znam što je to po meni. Nekad
sam mislio da je to naginjanje bilo slučajno, odsutnost duha, ali
ovako kad sam sve zapisao, predomislio sam se. Mislim da uopće
nisam bio odsutan duhom. Mislim da sam htio da me vidi. Stisnuo
sam francuski ključ.

"Kako to mislite?"
Prišao je dva koraka bliže. "Povrijeđen si - izgleda da si se
negdje porezao. Bolje da-"
Zamahnuo sam prema njemu. Kapa mu je odletjela u sudaru, i
glava mu je bila gola. Udario sam ga točno u metu, tik iznad čela.
Nikad nisam zaboravio zvuk koji je to proizvelo, kao pola kile
maslaca koji pada na kameni pod.
"Požuri", reče Nona. Spustila je mirnu ruku na moj vrat. Bila je
jako hladna, kao zrak u podrumu za povrće. Moja pomajka je imala
podrum za povrće.
Čudno što se toga sjećam. Zimi bi me tamo slala po povrće.
Sama ga je kiselila. Ne u konzerve, naravno, već u debele staklenke s
onim gumenim brtvama koje se stavljaju ispod poklopca.
Jednom sam otišao tamo po staklenku ukiseljenog graha za
večeru. Zimnica je bila sva u kutijama, uredno označenim rukom
gospođe Hollis. Sjećam se da nije znala napisati borovnice, i to me
nekad ispunjavalo tajnim osjećajem nadmoći.
Tog sam dana prošao kraj kutija označenih s "brovnice", do
ugla u kojem je držala grah. Bilo je hladno i mračno. Zidovi su bili
obična tamna zemlja, i po vlažnom vremenu ispuštali su vlagu
tankim, iskrivljenim potočićima. Miris je bio tajna, mračna
kombinacija koja se sastojala od živih stvorova i zemlje i
spremljenog povrća, miris koji je neobično sličan ženskim intimnim
dijelovima. U jednom uglu je stajala stara, uništena tiskarska presa
koja je tamo bila otkako sam ja došao, i ponekad bih se igrao s njom
pretvarajući se da bih je mogao opet pokrenuti. Volio sam podrum za
povrće. U to doba - bilo mi je devet ili deset godina - podrum za
povrće bio mi je omiljeno mjesto. Gospođa Hollis je odbijala nogom
kročiti u njega, a njenom suprugu bilo je ispod časti odlaziti dolje i

409

donositi povrće. Zato bih otišao tamo i njušio taj čudan tajni zemljani
miris i uživao u privatnosti toga utrobastog zatvorenog prostora.
Osvjetljavala ga samo jedna paučinom okružena žarulja koju je
gospodin Hollis postavio vjerojatno još prije Burskog rata. Ponekad
bih mahao rukama i pravio ogromne, izdužene zečeve na zidu.

Uzeo sam grah i baš sam se spremao krenuti natrag kad sam
ispod jedne stare kutije začuo šuškave pokrete. Prišao sam joj i
podigao je.

Smeđi štakor ležao je na boku ispod nje. Podigao je glavu
prema meni i zurio. Bokovi su mu divlje skakutali, i pokazao mi je
zube. Bio je to najveći štakor kojeg sam ikad vidio, i nagnuo sam se
bliže. Štakorica. Upravo je rađala. Dva mladunca, bez dlake i slijepa,
već su je sisala na trbuhu. Još jedan je napola došao na svijet.

Majka je bespomoćno zurila u mene, spremna ugristi. Htio sam
je ubiti, ubiti ih sve, zdrobiti ih, ali nisam mogao. Bila je to
najužasnija stvar koju sam ikad vidio. Dok sam gledao, mali smeđi
pauk - mislim kosac - užurbano je zapuzao po podu. Majka ga je
uhvatila i pojela.

Pobjegao sam. Na pola puta po stubama sam pao i razbio
staklenku graha. Gospođa Hollis me prebila, a ja se više nikad nisam
vratio u podrum za povrće ako nisam morao.

Stajao sam gledajući murjaka, prisjećajući se. "Požuri", reče
Nona ponovno.

Bio je puno lakši nego što je bio Norman Blanchette, ili je
možda samo moj adrenalin jače pumpao. Uzeo sam ga u naručje i
prenio ga do ruba mosta. Jedva sam razaznavao slapove nizvodno, a
uzvodno je željeznički most GS&WM bio samo ispijena sjena, kao
stratište. Noćni vjetar je zavijao i vrištao, a snijeg mi je udarao u lice.
Načas sam držao murjaka uz svoja prsa kao usnulo novorođenče, a
onda sam se sjetio tko je to zapravo i bacio ga preko ruba i dolje u
tamu.

Vratili smo se natrag u kamionet i ušli, ali nije htio krenuti.
Turirao sam motor sve dok nisam nanjušio slatkasti miris benzina iz
zalivenog startera, a onda sam prestao.

410

"Dođi", rekao sam.
Otišli smo do policijskog auta. Prednje sjedalo bilo je zatrpano
kaznama za parkiranje, formularima, dva bloka. Kratkovalni radio
ispod upravljačke ploče je krčao i pucketao.
"Jedinica četiri, javi se, Četiri. Čuješ li me?"
Posegnuo sam dolje i isključio ga, udarivši prstima o nešto dok
sam tražio pravi prekidač. To je bila puška, pumperica. Vjerojatno
osobna murjakova. Otkvačio sam je i dodao je Noni. Ona ju je stavila
u krilo. Ja sam krenuo murjačkim autom unatrag. Bio je ulupljen, ali
inače nepovrijeđen. Imao je gume za snijeg i lijepo su uhvatile cestu
kad smo jednom prešli preko leda koji je sve uništio.
A onda smo bili u Castle Rocku. Osim pokoje otrcane prikolice
podalje od ceste, kuće su nestale. Samom cestom ralica još nije
prošla, i nije bilo tragova osim onih koje smo mi ostavljali za sobom.
Monolitne jele opterećene snijegom uzdizale su se svuda oko nas, i
zbog njih sam se osjećao sićušnim i beznačajnim, samo sićušni
zalogajčić koji je zapeo u grlu ove noći. Sad je već prošlo deset sati.
Tijekom prve godine na sveučilištu nisam baš imao puno
studentskog društvenog života. Puno sam učio i radio u knjižnici
vraćajući knjige na mjesta i popravljajući uveze i učeći
katalogiziranje. U proljeće je bilo i baseballa.
Blizu kraja akademske godine, tik prije završnih ispita, u
dvorani za tjelesni održavao se ples. Nisam imao posla, posve
pripremljen za prva dva ispita, i dolutao sam do tamo. Imao sam ulaz
za dolar, pa sam ušao.
Bilo je mračno i puno i oznojeno i izbezumljeno kao što to
može biti samo studentska zabava prije sjekire završnih ispita. U
zraku je bilo seksa. Nisi ga morao nanjušiti; mogao si gotovo
posegnuti rukama i uhvatiti ga, kao mokar komad teškog platna.
Znao si da će se kasnije voditi ljubav, ili ono što prolazi pod ljubav.
Ljudi će to raditi pod tribinama i na parkiralištu kotlovnice i u
stanovima i studentskim sobama. Vodit će je očajni muškarci/dječaci
kojima vojska dahće za vrat i lijepe djevojke koje će ove godine
odustati od studija i vratiti se kući i zasnovati obitelj. Vodit će je se

411

uz suze i smijeh, pijani i trijezni, ukočeni i oni bez ikakvih inhibicija.
Ali najviše od svega, vodit će je brzo.

Bilo je nekoliko usamljenih tipova, ali ne puno. Nije bila večer
kad bi itko morao ostati usamljen. Odšetao sam se do podija za
muzičare. Kad sam se približio zvuku, ritam, glazba je postala
opipljiva stvar. Grupa je iza sebe imala polukrug metar i dvadeset
visokih pojačala, i moglo se osjetiti kako ti se usni bubnjići trzaju
unutra i van prateći liniju basa.

Naslonio sam se na zid i promatrao. Plesači su se kretali
propisanim putanjama (kao da su trojke a ne parovi, treća osoba
nevidljiva ali između njih, a naskaču je i sprijeda i straga), noge su
im klizile preko piljevine koja je posipana preko lakiranog poda.
Nisam vidio nikoga poznatog i počeo sam se osjećati usamljeno, ali
ugodno usamljeno. Bio sam na onom stadiju večeri kad zamišljaš da
svi krajičkom oka gledaju baš tebe, romantičnog stranca.

Kakvih pola sata kasnije izašao sam i u predvorju si uzeo kolu.
Kad sam se vratio, netko je započeo kolo i povukli su me u njega, s
rukama oko ramena dviju djevojaka koje nikad prije nisam vidio. Išli
smo uokolo i uokolo. U kolu je bilo možda dvjesto ljudi, a pokrivalo
je pola dvorane. Onda se jedan dio urušio i dvadeset-trideset ljudi
napravilo je drugo kolo u unutrašnjosti prvog, i počelo se vrtjeti u
drugom smjeru. Od toga mi se zavrtjelo u glavi. Vidio sam djevojku
koja je izgledala kao Betsy Malenfant, ali znao sam da je to samo
mašta. Kad sam je opet potražio pogledom, nisam vidio ni nju ni
ikoga tko bi joj nalikovao.

Kad se kolo konačno raspalo osjećao sam se slabo i nimalo
dobro. Vratio sam se do tribina i sjeo. Glazba je bila preglasna, zrak
premastan. Um mi je stalno teturao i zanosio se. Čuo sam otkucaje
srca u glavi, kao kad te uhvati mamurluk nakon najvećeg pijanstva u
životu.

Nekad sam mislio da se ono što je uslijedilo dogodilo jer sam
bio umoran i pomalo mi je bilo zlo od svog onog vrćenja u krug i u
krug ali, kao što sam već rekao, ovo pisanje mi je sve bolje izoštrilo.
Ne mogu to više vjerovati.

412

Opet sam podigao pogled prema njima, svim tim lijepim,
užurbanim ljudima u polutami. Učinilo mi se da svi muškarci
izgledaju prestravljeno, lica izduženih u groteskne maske usporenih
kretnji. To je bilo shvatiljivo. Žene - studentice u puloverima,
kratkim suknjama, trapezicama - sve su se pretvarale u štakore.
Isprva me to nije plašilo. Čak sam se i zahihotao. Znao sam da
gledam neku vrstu halucinacije, i neko vrijeme sam je mogao skoro
klinički promatrati.

Onda je neka cura stala na prste da poljubi svoga dečka, i to mi
je bilo previše. Dlakavo, iskrivljeno lice crnih sjajnih očiju se
podiglo, usta se raširila da otkriju zube...

Otišao sam.
Načas sam stajao u predvorju, napola odsutan duhom. Niz
hodnik je bio zahod, ali prošao sam kraj njega i uspeo se uza stube.
Svlačionica je bila na drugom katu, a posljednji sam kat morao
protrčati. Otvorio sam vrata i pojurio prema jednom od zahoda.
Povratio sam usred pomiješanih zadaha sredstva za čišćenje, znojnih
uniformi, nauljene kože. Glazba je bila daleko tamo dolje, tišina
ovdje gore djevičanska. Bilo mi je lakše.
Stigli smo do znaka stop kod Southwest Benda. Sjećanje na
ples me uzbudilo iz razloga koje nisam razumio. Počeo sam drhtati.
Pogledala me, smiješeći se svojim tamnim očima. "Sad?"
Nisam joj mogao odgovoriti. Previše sam drhtao za to. Ona je
polako kimnula, u moje ime.
Odvezao sam do izdanka Ceste 7 koji je ljeti morao služiti za
prijevoz trupaca. Nisam se odvezao predaleko jer sam se bojao da
ćemo zapeti. Isključio sam farove a mrlje snijega počele su se tiho
skupljati na vjetrobranu.
"Voliš li?" upitala je, skoro blago.
Pobjegla mi je neka vrst zvuka, izvukla se iz mene. Mislim da
je to morala biti bliska oralna verzija misli zeca uhvaćenog u klopku.
"Ovdje", rekla je. "Baš ovdje." Bila je ekstaza.
Zamalo se nismo vratili na glavnu cestu. Ralica je prošla
onuda, narančasta svjetla bljeskala su i treptala u noći, nabacivši nam

413

na put ogroman zid snijega.
U prtljažniku policijskog auta bila je lopata. Trebalo mi je pola

sata da prokopam put, i dotad je već bila skoro ponoć. Ona je
uključila policijski radio dok sam ja radio, i tako smo čuli sve što
nam je trebalo. Pronašli su tijela Blanchettea i klinca iz kamioneta.
Pretpostavljali su da smo uzeli policijski auto. Murjak se zvao
Essegian, a to je smiješno ime. Nekad je postojao veliki baseball
igrač po imenu Essegian. Mislim da je nekad igrao za Dodgerse.
Možda sam mu ubio nekog rođaka. Nije me smetalo što sam doznao
murjakovo ime. Slijedio nas je iz prevelike blizine, i bio nam je na
putu.

Odvezli smo se natrag na glavnu cestu.
Osjećao sam njeno uzbuđenje, visoko i vrelo i goruće. Zastao
sam dovoljno dugo da rukom očistim vjetrobran, a onda smo opet
krenuli.
Prošli smo kroz zapadni dio Castle Rocka, i znao sam gdje
skrenuti bez i jedne riječi. Snijegom obrastao znak kazivao je da se
radi o Ulici Stackpole.
Ralica tuda nije prošla, ali jedno vozilo je prošlo prije nas.
Tragovi njegovih guma još su bili svježe izrezani u zapuhanom,
nemirnom snijegu.
Kilometar i pol, ni toliko. Njena divlja volja, njena potreba
stigla je do mene, i opet sam se počeo osjećati nemirno. Prošli smo
zavoj i tu je bio moćni kamionet, sjajno narančasto tijelo i blještave
lampice upozorenja koje su pulsirale u boji krvi. Zapriječio je cestu.
Ne možete zamisliti njen bijes - zapravo, naš bijes - jer sad,
nakon svega što se dogodilo, zaista smo bili jedno. Ne možete
zamisliti zanosni osjećaj intenzivne paranoje, uvjerenja da se sad sve
i sva okrenulo protiv nas.
Bila su dvojica. Jedan je bio pognuta sjenka u tami pred nama.
Drugi je držao džepnu svjetiljku. Krenuo je prema nama, a svjetlo
mu je palucalo kao zlokobno oko. A bilo je više od mržnje. Bilo je
straha - straha da će nam u posljednjem trenutku to sve oduzeti.
Vikao je, a ja sam spustio prozor.

414

"Ne možete ovuda proći! Vratite se Ulicom Bowen! Ovdje nam
je pao kabel! Ne možete -"

Izašao sam iz automobila, podigao pušku, i dao mu obje cijevi.
Bacilo ga je unatrag, o narančasti kamion, a ja sam zateturao unatrag
do policijskog auta. On je skliznuo dolje, centimetar po centimetar, s
nevjericom zureći u mene, a onda je pao u snijeg.

"Ima li još metaka?" upitao sam Nonu.
"Da." Dala mi ih je. Otvorio sam pušku, izbacio potrošene
čahure, stavio nove metke.
Njegov kompić se uspravio i promatrao nas s nevjericom.
Povikao mi je nešto što se izgubilo na vjetru. Zvučalo je kao pitanje,
ali nije bilo važno. Namjeravao sam ga ubiti. Prišao sam mu a on je
samo stajao tamo, gledajući me. Nije se kretao, čak ni kad sam
podigao pušku. Mislim da nije imao pojma što se događalo. Mislim
da je mislio da me sanja.
Ispalio sam jednu cijev i pogodio prenisko. Eksplodirala je
velika lepeza snijega, prekrivajući ga. Onda je zaurlao silnim
prestravljenim krikom i pojurio, krupnim korakom preskočivši preko
pajog kabla na cestu. Ispalio sam i iz druge cijevi i opet promašio.
Onda je nestao u mraku i mogao sam ga zaboraviti. Više nam nije
bio na putu. Vratio sam se do policijskog auta.
"Morat ćemo hodati", rekao sam.
Prošli smo kraj palog tijela, prekoračili pljuckavi električni
kabel, i krenuli pješice cestom, prateći široko razmaknute tragove
čovjeka u bijegu. Neki nanosi dolazili su joj skoro do koljena, ali
stalno je bila malo ispred mene. Oboje smo dahtali.
Prešli smo preko brijega i spustili se u usku dolinu. S jedne
strane je stajala nakošena, napuštena šupa s prozorima bez stakla.
Stala je i uhvatila me za ruku.
"Tamo", rekla je i pokazala prijeko, na drugu stranu.
Stisak joj je bio snažan i bolan čak i kroz moj kaput.
Lice joj je bilo zgrčeno u blistavoj trijumfalnoj grimasi. "Tamo.
Tamo."
To je bilo groblje.

415

Klizili smo i teturali preko nasipa i preverali se preko snijegom
zasutog kamenog zida. I ja sam već bio tamo, naravno. Moja prava
majka bila je iz Castle Rocka, i premda ona i njen otac nikad nisu
živjeli tamo, ovdje je bila obiteljska grobnica. Bio je to dar mojoj
majci od njenih roditelja, koji su živjeli i umrli u Castle Rocku.
Tijekom onoga s Betsy često sam dolazio ovamo čitati pjesme Johna
Keatsa i Percyja Shelleyja. Valjda mislite da je to bila neka
mladenačka bedastoća, ali ja ne. Čak ni sada. Osjećao sam se blizu
njima, utješeno. Nakon što me Ace Merrill premlatio, više nikad se
nisam vratio onamo. Sve dok me Nona nije odvela tamo.

Poskliznuo sam se i pao u raštrkani pršić, iskrenuvši si zglob.
Ustao sam i hodao dalje, koristeći pušku kao štaku. Tišina je bila
beskrajna i nevjerojatna. Snijeg je padao u mekim, ravnim crtama,
podižući se preko nagnutih nadgrobnih kamenova i križeva,
pokapajući sve osim samih vrhova zahrđalih stalaka za zastave koji
drže zastave samo na Dan sjećanja i Dan veterana. Tišina je bila
prokleta u svojoj ogromnosti, i po prvi puta osjetio sam stravu.

Povela me prema kamenoj zgradi postavljenoj u padinu
brijega, u stražnjem dijelu groblja. Grobnica. Snijegom zatrpan grob.
Imala je ključ. Znao sam da će imati ključ, i imala ga je.

Otpuhnula je snijeg s vratnica i pronašla ključanicu. Zvuk
okretanja cilindara kao da je grebao po tami. Naslonila se na vrata, a
ona su se otvorila.

Miris koji nas je zapahnuo bio je hladan kao jesen, hladan kao
zrak u podrumu za povrće Hollisovih. Vidio sam samo mali djelić
unutrašnjosti. Na kamenom podu bilo je uvelog lišća. Ušla je,
zastala, osvrnula se preko ramena do mene.

"Ne", rekao sam.
"Voliš li?" upitala je, i nasmijala mi se.
Stajao sam u tami, osjećajući kako se sve pretapa ujedno -
prošlost, sadašnjost, budućnost. Ja sam htio pobjeći, pobjeći vrišteći,
pobjeći dovoljno brzo da poništim sve što sam učinio.
Nona je stajala tamo, gledajući me, najljepša djevojka na
svijetu, jedina stvar koja je ikad bila moja. Napravila je pokret rukom

416

preko svoga tijela. Neću vam reći kakav pokret. Znali biste da ste ga
vidjeli.

Ušao sam. Ona je zatvorila vrata.
Bilo je tamno, ali vidio sam savršeno dobro. Mjesto je bilo
osvijetljeno polagano gorućom zelenom vatrom. Lizala je preko
zidova i šuljala se preko lišćem prekrivenog poda u jezicima. U
središtu grobnice bilo je podnožje za lijes, ali bilo je prazno. Uvele
latice ruža bile su raštrkane preko njega kao neki drevni vjenčani
ukras. Ona me pozvala, zatim pokazala na vratašca u stražnjem
dijelu. Mala, neoznačena vrata. Grozio sam ih se. Mislim da sam tada
shvatio. Iskoristila me i smijala mi se. Sad će me uništiti.
Ali nisam mogao stati. Prišao sam tim vratima jer sam morao.
Naš mentalni telegraf još je radio, i osjećao sam zluradost - užasnu,
suludu zluradost - i trijumf. Ruka mi je zadrhtala prema vratima. Bila
su prekrivena zelenom vatrom.
Otvorio sam vrata i vidio što je tamo.
Bila je to djevojka, moja djevojka. Mrtva. Oči su joj prazno
zurile u tu listopadsku grobnicu, u moje vlastite oči. Mirisala je na
ukradene poljupce. Bila je gola i rasporena od grla do međunožja,
cijelog tijela pretvorenog u utrobu. I tamo je nešto živjelo. Štakori.
Nisam ih vidio ali sam ih čuo kako šuškaju u njoj. Znao sam da će se
začas njena suha usta otvoriti i pitat će me volim li. Ustuknuo sam,
cijelo mi je tijelo otupjelo, mozak mi je plutao na mračnom oblaku.
Okrenuo sam se Noni. Ona se smijala i pružala ruke prema
meni. A s naglim bljeskom shvaćanja, spoznao sam. Spoznao sam.
Spoznao sam. To je bio posljednji test. Posljednji ispit. Prošao sam
ga, i bio sam slobodan!
Okrenuo sam se natrag prema vratima, i naravno, to je bila
samo prazna kamena prostorija sa suhim lišćem na podu.
Otišao sam Noni. Otišao sam svome životu.
Ruke su joj posegnule oko moga vrata, a ja sam je privukao
sebi. Tada se počela mijenjati, curiti i borati kao vosak. Velike tamne
oči postale su male i sjajne. Kosa je postala grublja, postala smeđa.
Nos se skratio, nosnice raširile. Tijelo joj se očvrsnulo i stisnulo uz

417

mene.
Grlio me štakor.
"Voliš li?" zaskvičala je. "Voliš li, voliš li?" Njene usne bez

usnica su posegnule gore, prema mojima. Nisam vrištao. Nije mi
preostalo više vriskova. Sumnjam da ću ikad više vrištati.

Ovdje je tako vruće.
Ne smeta mi vrućina, baš i ne. Volim se oznojiti ako se mogu
istuširati. Oduvijek sam znoj smatrao dobrom stvari, muškom stvari,
ali ponekad u vrućini ima buba koje grizu - recimo, pauka. Jeste li
znali da ženski pauci ubodu i pojedu svoje partnere? Stvarno to čine,
odmah nakon parenja.
Osim toga, čuo sam neko šuškanje u zidu. To mi se ne sviđa.
Uhvatio me grč od pisanja, a meki vrh mog flomastera je sav
mekan i raspljackan. Ali sad sam gotov. Sve izgleda drugačije. Više
uopće ne izgleda isto.
Shvaćate li vi da su me na neko vrijeme skoro uvjerili kako
sam sve te užasne stvari počinio sam? Oni ljudi iz kamiondžijskog
restorana, tip iz elektrinog kamiona koji je pobjegao. Rekli su da sam
bio sam. Bio sam sam kad su me pronašli, skoro smrznutog na onom
groblju, kraj nadgrobnih kamenova koji spominju moga oca, moju
majku, mog brata Drakea. Ali to samo znači da je ona otišla, to vam
je jasno. Svakoj budali bi bilo jasno. Ali drago mi je što je pobjegla.
Zaista jest. Ali morate shvatiti da je bila sa mnom čitavo vrijeme, na
svakom koraku puta.
Sad ću se ubiti. Tako će biti puno bolje. Umoran sam od sve te
krivnje i agonije i ružnih snova, a ne sviđaju mi se ni zvukovi u
zidovima. Tamo bi mogao biti bilo tko. Ili bilo što.
Nisam lud. Ja to znam, a vjerujem da i vi to znate. Ako kažete
da niste ludi, navodno to baš znači da jeste, ali ja sam iznad svih tih
igrica. Ona je bila sa mnom, bila je stvarna. Volim je. Prava ljubav
nikad ne umire. Tako sam potpisivao sva svoja pisma Betsy, ona koja
sam poderao.
Ali Nona je bila jedina koju sam ikad doista volio.
Ovdje je tako vruće. I ne sviđaju mi se zvukovi u zidovima.

418

Voliš li?
Da, volim.
A prava ljubav nikad ne umire.

419

Za Owena

Na putu u školu pitaš me koje još škole imaju ocjene.
Stižem do Voćarske ulice, a tvoje oči odlaze.
Dok hodamo pod tim žutim drvećem
pod jednom rukom držiš vojnu kutiju za doručak a tvoje
kratke noge, odjevene u vojne hlače
pretvaraju ti sjenu u škare
koje ništa ne režu na pločniku.
Odjednom mi kažeš da su svi učenici tamo voće.
Svi zagrizaju borovnice jer su tako male.
Banane su, kažeš, dečki koji patroliraju.
U tvojim očima vidim buntove naranči, skupove jabuka.
Svi, kažeš, imaju ruke i noge a lubenice često kasne.
Gegaju se, i debele su. "Kao ja", kažeš.
Mogao bih ti reći razne stvari, ali bolje da ne.
Djeca lubenice ne mogu si vezati cipele;
njima to čine šljive.
Ili kako ti kradem lice -
kradem ga, kradem ga, i nosim kao svoje.
Na mome licu brzo se iscrpi.
To je zbog rastezanja.
Mogao bih ti reći da je umiranje umjetnost
a ja brzo učim.
U toj školi mislim da si već
podigao svoju olovku
i počeo ispisivati svoje ime.
Od sada do tada, valjda bismo mogli
jednog dana markirati i odvesti se do Voćarske ulice
i mogao bih parkirati na kiši toga listopadskog lišća
i mogli bismo gledati bananu kako prati posljednju zakašnjelu
lubenicu kroz ona visoka vrata.

420

Tip koji preživljava

Prije ili kasnije, to se pitanje postavi u karijeri svakog studenta
medicine. Koliko šoka može podnijeti pacijent? Različiti instruktori
na različite načine odgovaraju na to pitanje, ali kad se svede na
suštinu, odgovor je uvijek drugo pitanje: Koliko pacijent doista želi
preživjeti?

26. siječnja
Dva dana otkako me oluja izbacila. Jutros sam cijeli otok
izmjerio koracima. Izem ti otok! Širok je 190 koraka na najširem
dijelu, a dugačak 267 koraka s jednog na drugi kraj.
Koliko vidim, na njemu nema ničeg za jelo.
Zovem se Richard Pine. Ovo je moj dnevnik. Ako me (kad me)
pronađu, lako ga mogu uništiti. Ne fali mi šibica. Šibica i heroina. I
jednog i drugog imam koliko želim. Nijedno ni drugo mi ovdje ne
vrijedi, ha, ha. Pa ću pisati. Bar ću si ispuniti vrijeme.
Da budem iskren - a zašto ne bih bio? vremena sigurno imam! -
morao bih početi priznajući da sam rođen kao Richard Pinzetti, u
Maloj Italiji, u New Yorku. Moj starije bio biser iz starog svijeta. Ja
sam htio postati kirurg. Moj otac bi se smijao, nazvao me ludim, i
rekao bi mi da mu donesem još jednu čašu vina. Umro je od raka u
četrdeset i šestoj godini. Bilo mi je drago.
U srednjoj školi sam igrao američki nogomet. Bio sam prokleto
najbolji igrač kojeg je moja škola ikad proizvela. Quarterback. U
zadnja dva razreda bio sam u gradskoj repki. Mrzio sam nogomet.
Ali ako si jadni droljo iz novogradnji i želiš na sveučilište, sport ti je
jedina opcija. I zato sam igrao, i dobio sam sportsku stipendiju.
Na višoj školi sam igrao samo tako dugo dok mi se ocjene nisu
podigle da zaslužim punu akademsku stipendiju. Priprema za
medicinu. Moj otac je umro šest tjedana prije nego što sam
diplomirao. Dobro sam prošao. Mislite da sam htio prijeći
pozornicom i uzeti diplomu i pogledati dolje i vidjeti tu debelu

421

grudvu loja u publici? Kao riba bicikl. Upao sam i u bratstvo. Ne baš
jako dobro, ipak sam se zvao Pinzetti, ali ipak, bilo je to bratstvo.

Zastoja to pišem? Skoro je smiješno. Ne, povlačim riječ. Jest
smiješno. Veliki dr. Pine koji sjedi na stijeni u hlačama od pidžame i
majici kratkih rukava, sjedi na otoku tako malom da se može pljunuti
preko njega, i piše priču svog života. Gladan sam! Nema veze,
zapisat ću priču svog života ako želim. Bar će mi skrenuti misli sa
želuca. Recimo.

Promijenio sam ime u Pine prije nego što sam krenuo na faks.
Moja majka je rekla da sam joj slomio srce. Koje srce? Dan nakon
što smo staroga strpali u grob ona je već počela jahati onog
židovskog trgovca iz špeceraja na uglu. Za nekog tako zaljubljenog u
to prezime, vraški joj se žurilo promijeniti ga u Steinbrunner.

Jedina stvar koju sam ikad htio bila je kirurgija. Još od srednje
škole. Čak i tada sam prije utakmica omatao ruke a poslije ih
namakao. Ako hoćeš biti kirurg, moraš se brinuti za ruke. Neki klinci
su me zbog toga zafrkavali, zvali me kukavicom. Nisam se tukao s
njima. Već je i nogomet bio dovoljan rizik. Ali bilo je drugih načina.
Najviše me davio Howie Plotsky, veliki i tupi seljo pun prišteva. Ja
sam raznosio novine, a usput sam primao i oklade. Snalazio sam se
na sto načina. Upoznaš ljude, slušaš, stvaraš veze. Moraš, ako želiš
preživjeti na ulici. Svaki kreten zna umrijeti. Teško je naučiti kako
preživjeti, znate što mislim? Pa sam najvećoj mrgi u školi, Rickyju
Brazzi, platio deset dolara da se riješi Howieja Plotskog i njegovih
usta. Pobrini se da nestanu, rekao sam mu. Dat ću ti dolar za svaki
zub koji mi doneseš. Rico mi je donio tri zuba u papirnom rupčiću.
Pri tome si je iščašio dva prsta, pa vidite kako sam se mogao usositi.

Na faksu, dok su se drugi naivci mučili dojaja - ha, ha -
konobareći ili prodajući kravate ili glancajući podove, ja sam se i
dalje bavio okladama. Nogomet, košarka, malo politike. Ostao sam u
dobrim odnosima s dečkima iz kvarta. I sasvim sam fino prošao kroz
školu.

Nisam se bavio dilanjem dok nisam postao stažist. Radio sam u
jednoj od najvećih bolnica u New Yorku. Prvo sam se bavio samo

422

praznim receptima. Prodao bih blok sa sto recepata nekom dečku iz
kvarta, a on bi na njima krivotvorio imena četrdeset-pedeset različitih
liječnika, po uzorcima koje bih mu također ja prodao. I onda bi on
dilao recepte na cesti, po deset-dvadeset dolara za komad. Spideri i
partijaneri su ga obožavali.

A nakon nekog vremena sam otkrio koliko je sjebano bolničko
držanje droga. Nitko nije znao što dolazi i što odlazi. Ljudi su
iznosili pune džepove tih stvari. Ali ja ne. Uvijek sam bio oprezan.
Nikad nisam upao u probleme dok nisam postao neoprezan - i
nadrljao. Ali snaći ću seja. Uvijek se snađem.

Ne mogu više pisati. Ruka me boli, a olovka se zatupila. Uopće
ne znam zašto se mučim. Netko će me vjerojatno uskoro pronaći.

27. siječnja
Čamac je sinoć otplutao i potonuo u tri metra vode na sjevernoj
strani otoka. Fućka mi se. Nakon prolaska preko grebena, dno mu je
bilo kao švicarski sir. Već sam uzeo sve što je vrijedilo uzeti. Četiri
boce vode. Oprema za šivanje. Za prvu pomoć. Ovu knjigu u koju
pišem, i koja je trebala biti dnevnik inspekcije čamca za spašavanje.
Koja smijurija. Tko je ikad čuo za čamac na kojem nema HRANE?
Zadnje izvješće je ovdje zapisano 8. kolovoza 1970. Oh, da, i dva
noža, jedan tup ijedan prilično oštar, ijedna kombinacija vilice i žlice.
Njih ću upotrijebiti večeras za večeru. Prženi kamen. Ha-ha. Pa, bar
sam si zaoštrio olovku.
Kad se jednom maknem s ove usrane stijene, tužit ću Rajska
krstarenja do zuba. To je već dovoljan razlog za život. A ja mislim
preživjeti, i izvući se odavde. Nemojte se zavaravati. Izvući ću se
odavde.
(kasnije)
Dok sam pravio popis onog što imam, zaboravio sam jednu
stvar: dvije kile čistog heroina, vrijednog oko 350.000 tisuća dolara
na ulici u New Yorku. Ovdje vrijedi točno nula. Smiješno, ne? Ha-
ha!

423

28. siječnja
Pa, jeo sam, ako ćemo to zvati jelom. U središtu otoka na jednu
stijenu sjeo je galeb. Stijene su ovdje sve pobacane u mini-planinu i
pokrivene ptičjim govnima. Našao sam komad kamena koji mi je
dobro legao u ruku i popeo se što sam se bliže usudio. Galeb je samo
sjedio na svojoj stijeni i gledao me sjajnim crnim očima. Iznenadio
sam se kad ga kruljenje u mom želucu nije otjeralo.
Bacio sam kamen koliko sam mogao i pogodio ga postrance.
Ispustio je glasan krik i pokušao odletjeti, ali slomio sam mu desno
krilo. Pojurio sam za njim a on je odskakutao. Vidio sam kako mu
krv curi preko bijelog perja. Svinja od ptice me dugo vukla za nos; u
jednom času, s druge strane središnje hrpe, noga mi je zapela u rupi
između dva kamena i skoro sam slomio gležanj.
Konačno se počeo umarati, a na kraju sam ga ulovio s istočne
strane otoka. Pokušavao je ući u vodu i otplivati. Uhvatio sam ga za
rep, a on se okrenuo i kljucnuo me. Onda sam mu uhvatio noge.
Drugom rukom sam obuhvatio njegov bijedni vrat i slomio ga.
Zvučalo je predivno. Ručak je serviran, znate? Ha! Ha!
Odnio sam ga natrag do svoga "tabora", ali prije nego što sam
ga očerupao i očistio, jodom sam očistio porezotinu od kljuna. Ptice
nose razne bakterije, a infekcija je zadnja stvar koja mi sad treba.
Operacija na galebu je prošla glatko, ali, nažalost, nisam ga
mogao skuhati. Na otoku nema nikakve vegetacije ni naplavina, a
čamac je potonuo. Pa sam ga pojeo sirovog. Želudac mi ga je htio
smjesta povratiti. Nije da ga nisam razumio, ali nisam to mogao
dopustiti. Brojao sam unatrag dok mučnina nije prošla. Skoro uvijek
pali.
Možete li zamisliti, ptica mi je skoro slomila gležanj i onda me
još kljucnula? Ako sutra uhvatim još jednu, mučit ću je. Ovog gada
sam prelako pustio. Dok pišem, bacam pogled na njegovu odrubljenu
glavu na pijesku. Crne oči koje kao da mi se rugaju, čak i prebrisane
smrću. Imaju li galebovi ikakvog mozga? I je li jestiv?

29. siječnja

424

Danas nema klope. Jedan galeb sletio je blizu vrha hrpe, ali je
odletio prije nego što sam se uspio dovoljno približiti za
"zakucavanje", ha-ha! Puštam bradu. Svrbi k'o ludo. Ako se galeb
vrati i ćapim ga, iskopat ću mu oči prije nego što ga ubijem.

Bio sam sjajan kirurg, kao što sam možda rekao. Izbacili su
me. Zbilja glupo: svi to rade, a tako su puni pravednosti kad nekoga
uhvate. Jebi se, Jack, ja sam svoje dobio. Druga zakletva Hipokrata i
Hipokrita.

Dovoljno sam stavio na stranu od svojih hobija kao stažist i
liječnik (to bi trebalo biti kao oficir i džentlmen, prema Hipokritskoj
zakletvi, ali nemojte to vjerovati) da si pokrenem ordinaciju na
otmjenom mjestu. I sva sreća: ja nisam imao bogatog taticu ili
pokrovitelja, kao većina mojih "kolega". Dok sam ja završio sa svim
tim, otac mi je već devet godina ležao u svome siromaškom grobu.
Majka mi je umrla godinu dana prije nego što su mi oduzeli
liječničku dozvolu.

Stvar je u umreženosti. Imao sam dobar sporazum s pet-šest
apotekara, dva proizvođača lijekova, i bar dvadeset drugih doktora.
Oni su slali pacijente meni, a ja njima. Ja sam izvodio operacije i
prepisivao postoperativne lijekove. Nisu sve operacije bile
neophodne, ali nikad nisam operirao pacijenta protiv volje. I nikad
mi pacijent nije pogledao na recept i rekao: "Ovo neću." Čujte: prođu
vađenje maternice 1965., ili operaciju žlijezda 1970., a pet ili deset
godina kasnije još bi uzimali sredstva protiv bolova, ako im
dopustite. Ponekad sam i dopuštao. Nisam bio jedini, znate. Oni su si
mogli priuštiti takvu naviku. A ponekad bi pacijenti loše spavali
nakon manje operacije. Ili ne bi mogli dobiti tablete za dijetu. Ili za
umirenje. Sve se to moglo srediti. Ha! Da! Da nisu to dobili od mene,
našli bi neki drugi izvor.

A onda su tipovi iz porezne došli do Lowenthala. Koja je on
ovca. Zaprijetili su mu s pet godina, a on je iskašljao šest imena.
Jedno od njih i moje. Neko vrijeme su me promatrali, a dok su
spikirali na mene, slijedilo mi je puno više od pet godina. Bilo je tu i
par drugih sitnica, uključujući i prazne recepte, od kojih nisam do

425

kraja odustao. Baš smiješno, nije mi to više trebalo, ali navikao sam
se. Teško je odreći se dodatnog šećera.Pa, poznam neke ljude.
Povukao sam par vezica. I bacio sam par ljudi vukovima. Ali nikoga
tko mi se sviđao. Svi koje sam cinkao bili su pravi gadovi. Kriste,
gladan sam.

30. siječnja
Danas nema galebova. Podsjeća me na one znakove koje se
znalo viđati na štandovima u starom kvartu, DANAS NEMA
RAJČICA. Ušao sam u vodu do pasa držeći oštar nož. Četiri sata
sam stajao posve mirno na tom jednom mjestu dok mi je sunce
lupalo u glavu. Dvaput sam pomislio da ću se onesvijestiti, ali brojao
sam unatrag dok nije prošlo. Nisam vidio ribe. Ni jedne.

31. siječnja
Ubio sam još jednog galeba, isto kao i prvog. Bio sam previše
gladan da ga mučim kao što sam si bio obećao. Odrao sam ga i
pojeo. Istisnuo tripice pa pojeo i njih. Čudno kako se osjeti kad ti se
snaga počne vraćati. Već sam se nakratko bio počeo brinuti. Dok bih
ležao u sjeni velike središnje hrpe kamenja, učinilo bi mi se da čujem
glasove. Moj otac. Moja majka. Moja bivša žena. A najgori od svih
je bio krupni Kinez koji mi je prodao heroin u Sajgonu. Frfljao je,
možda zbog zečje usne.
"Famo naprijed", čuo bih njegov glas niotkuda. "Famo
naprijed, ufmrfi malo. Onda nefef biti tako gladan. Fjajno je..." Ali
nikad se nisam drogirao, nisam čak ni tablete za spavanje uzimao.
Lowenthal se ubio, jesam vam to rekao. Koja ovca. Objesio se
u svom nekadašnjem uredu. Po mome, učinio je uslugu svijetu.
Ja sam htio vratiti svoju dozvolu. Neki ljudi s kojima sam
pričao rekli su da se i to može - ali će puno koštati. Više love nego
što sam ikad sanjao. Imao sam 40.000 dolara u sefu. Odlučio sam
isprobati sreću i pokušati to uložiti. Udvostručiti ili utrostručiti.
Zato sam otišao do Ronnieja Hanellija. Ronnie i ja smo u
srednjoj zajedno igrali nogomet, a kad se njegov mlađi braco odlučio

426

za internu, pomogao sam mu da nađe mjesto za stažiranje. Ronnie je
bio na pravu, jel'da je smiješno? U kvartu u kojem smo odrasli, zvali
smo ga Ronnie Sudac jer je kontrolirao sve igre loptom i sudio hokej.
Ako vam se nisu sviđale njegove odluke, imali ste dvije mogućnosti -
mogli ste šutjeti ili popiti šljagu. Portorikanci su ga zvali Ronniewop.
Sve u jednoj riječi, Ronniewop. Uživao je u tome. I taj tip je otišao u
srednju i onda na pravo i prošao je stručni ispit od prve a onda je
otvorio praksu u starom kvartu, odmah iznad bara Akvarij. Kad
sklopim oči, još uvijek ga vidim kako se vozi po kvartu u onom
svom bijelom Continentalu. Jebeno najveći zelenaš u gradu.

Znao sam da će Ronnie imati nešto za mene. "Opasno je",
rekao je. "Ali ti si se oduvijek znao brinuti za sebe. A ako uspiješ
donijeti robu, upoznat ću te s par ljudi. Jedan od njih je državni
službenik."

Dao mi je dva imena s one strane. Jedan od njih je bio krupni
Kinez, Henry Li-Tsu. Drugi je bio Vijetnamac po imenu Solom Ngo.
Kemičar. Za sitnu lovu će testirati Kinezovu robu. Kinez se tu i tamo
znao "našaliti". "Sale" su bile plastične vrećice pune talka, sredstva
za čišćenje, štirka. Ronnie je rekao da će Li-Tsua vicevi jednog dana
koštati života.

1. veljače
Prošao je avion. Preletio ravno preko otoka. Pokušao sam se
popeti na vrh hrpe kamenja i mahati mu. Noga mi je zapela u rupi.
Mislim da je to ista ona prokleta rupa u kojoj sam zapeo kad sam
ubio prvu pticu. Slomio sam si gležanj, višestruki prijelom. Prasnulo
je kao metak. Bolje bila nevjerojatna. Zaurlao sam i izgubio
ravnotežu, mlateći rukama kao luđak, ali sam svejedno pao i udario
glavom i sve se smračilo. Nisam došao k sebi sve do sumraka.
Izgubio sam nešto krvi tamo gdje sam udario glavom. Gležanj mi je
natekao kao automobilska guma, i dobio sam gadne opekline od
sunca. Mislim da bih imao plikove da je sunce potrajalo još sat
vremena.
Odvukao sam se natrag ovamo i proveo noć drhteći i plačući

427

od frustracije. Dezinficirao sam ranu na glavi, ravno iznad desnog
temporalnog režnja, i povezao je koliko sam mogao. Samo
površinska rana i manji potres mozga, bar mislim, ali gležanj...
gađanje prijelom, na dva mjesta, možda i tri.

Kako ću sad ganjati ptice?
To je sigurno bio avion koji je tražio preživjele s broda Callas.
U mraku i oluji, čamac za spašavanje me vjerojatno odnio milje
daleko od mjesta nesreće. Možda se i ne vrate ovamo.
Bože, gležanj me toliko boli.

2. veljače
Napravio sam znak na bijelom šljunku plažice na južnoj strani
otoka, tamo gdje sam se nasukao čamcem. Trebao mi je cijeli dan, uz
pauze za odmor u sjeni. Svejedno, dvaput sam se onesvijestio.
Procjenjujem da sam izgubio desetak kila, uglavnom od dehidriranja.
Ali sad s mjesta gdje sjedim* vidim pet slova koja sam ispisivao
cijeli dan; tamno kamenje na bijelom pijesku, POMOĆ, metar
visokim slovima.
Sljedeći avion me neće promašiti.
Ako bude sljedećeg aviona.
Noga me stalno boli. Još je natečena i zlokobno ljubičasta oko
dvostrukog loma. Čini mi se da se masnica širi. Kad je čvrsto
povezem košuljom, najgora bol popusti, ali još uvijek je tako strašno
da se više onesvijestim nego što spavam.
Počeo sam vjerovati da ću morati amputirati.

3. veljače
Otok i masnica su još gori. Pričekat ću do sutra. Ako operacija
bude neophodna, vjerujem da ću je moći izvesti. Imam šibice za
steriliziranje oštrog noža, imam igle i konca iz kompleta za šivanje. I
košulju za zavoj.
Imam čak i dvije kile "sredstva protiv bolova", premda ne baš
onakvog kakvo sam nekad prepisivao. Ali moji pacijenti bi ga uzeli
da su ga mogli dobiti. Kladim se. One stare bakice s plavom kosom

428

šmrkale bi i Gladeov osvježivač zraka da su mislile kako će ih
razvaliti. Vjerujte!

4. veljače
Odlučio sam amputirati stopalo. Već četiri dana nisam jeo. Ako
budem još čekao, mogao bih se usred operacije onesvijestiti od šoka i
gladi i iskrvariti na smrt. A koliko god bio jadan, još uvijek želim
živjeti. Sjećam se što nam je Mockridge znao govoriti na osnovama
anatomije. Stali Mockie, tako smo ga zvali. Prije ili kasnije, rekao bi,
to se pitanje postavi u karijeri svakog studenta medicine. Koliko šoka
može podnijeti pacijent? A onda bi svojim pokazivačem tresnuo po
shemi ljudskog tijela, udarajući po jetri, bubrezima, srcu, slezeni,
crijevima. Kad se svede na suštinu, gospodo, rekao bi, odgovor je
uvijek drugo pitanje: Koliko pacijent doista želi preživjeti?
Mislim da će mi uspjeti.
Stvarno to mislim.
Valjda pišem kako bih odložio neizbježno, ali sjetio sam se da
nisam dovršio priču o tome odakle ja ovdje. Možda bih to trebao
upotpuniti, za slučaj da operacija krene krivo. Potrajat će samo par
minuta, i siguran sam da će mi ostati dovoljno dnevnog svjetla za
operaciju jer, prema mome skupom satu, tek je prošlo devet ujutro.
Ha!
Odletio sam u Sajgon kao turist. Zvuči li to čudno? Ne bi
trebalo. Još uvijek ga svake godine posjećuju tisuće ljudi, usprkos
Nixonovom ratu. Ima i ljudi koji putuju da bi vidjeli automobilske
nesreće ili borbe pijetlova.
Moj kineski prijatelj imao je robu. Odnio sam je Ngou, koji joj
je dao najvišu ocjenu. Rekao mi je da je Li-Tsu izveo jedan od svojih
viceva prije četiri mjeseca, i žena mu je odletjela u zrak kad je htjela
pokrenuti njihov Opel. Odonda je prestao s vicevima.
U Sajgonu sam ostao tri tjedna. Rezervirao sam si put natrag u
San Francisco na turističkom brodu Callas. Prva kabina. Nisam imao
problema s ukrcavanjem robe; za malu naknadu, Ngo je osigurao da
mi dva carinika samo mahnu neka prođem. Roba je bila u avionskoj

429

torbi koju nisu ni pogledali.
"Prolazak kroz američku carinu će biti malo teži", rekao mi je

Ngo. "Ali to je vaš problem."
Nisam imao namjeru nositi robu kroz američku carinu. Ronnie

Hanelli je organizirao ronioca koji će za 3.000 dolara obaviti određen
nezgodan poslić. Trebao sam se (prije dva dana, sad sam se sjetio)
sresti s njime u šugavom hotelu St. Regis, u San Franciscu. Plan je
bio da robu stavim u vodootpornu konzervu. Na nju je bio priključen
tajmer i paket crvene boje. Tik prije pristajanja, trebalo je baciti
konzervu u vodu - ali to ne bih učinio ja, naravno.

Još sam tražio kuhara ili stjuarda koji bi rado vidio malo
gotovine i koji je bio dovoljno pametan - ili dovoljno glup - da
kasnije šuti, kad je Callas potonuo.

Ne znam kako ni zašto. Bilo je olujno vrijeme, ali činilo se da
brod s time dobro izlazi na kraj. Oko osam sati uvečer dvadeset i
trećega negdje ispod palube začula se eksplozija. Ja sam u to vrijeme
bio u baru, i Callas se skoro smjesta počeo naginjati. Prema
naprijed... ne znam jel' to "krma" ili "pramac"?

Ljudi su vrištali i trčali amo-tamo. Boce su padale s polica i
razbijale se na podu. Neki čovjek je doteturao odnekud odozdo, a
košulja i koža bile su mu spaljene. Zvučnici su počeli upućivati ljude
da krenu prema čamcima za spašavanje, kako su im objasnili pri
vježbi na početku putovanja. Putnici su nastavili trčati ovamo-
onamo. Rijetko tko se uopće potrudio pojaviti na vježbi. Ja ne samo
da sam došao, nego sam stigao ranije - htio sam biti u prvom redu,
shvaćate, tako da sve dobro vidim. Uvijek obraćam pozornost kad se
stvari odnose na moju kožu.

Otišao sam u svoju kabinu, uzeo vreće s heroinom i stavio ih u
svoje prednje džepove. Onda sam krenuo prema čamcu broj 8. Dok
sam se uspinjao na gornju palubu začule su se još dvije eksplozije, i
brod se počeo još gadnije naginjati.

Gore je sve bilo izbezumljeno. Vidio sam ženu kako vrišti s
djetetom u rukama, protrčala je kraj mene i ubrzala jureći niz sklisku,
nagnutu palubu. Udarila je bokovima u ogradu i prevrnula se prema

430

naprijed. Vidio sam kako se okrenula dva i pol puta prije nego što mi
je nestala s vida. Neki sredovječan čovjek sjedio je usred igrališta za
boćanje i čupao kosu. Neki drugi čovjek, u kuharskoj uniformi,
stravično spaljen po licu i rukama, teturao je amo-tamo i vrištao:
"POMOZITE MI! NE VIDIM! POMOZITE MI! NE VIDIM!"

Panika je bila skoro potpuna: proširila se s putnika na posadu
kao bolest. Morate imati na umu da je od prve eksplozija pa do
potonuća Callasa prošlo samo dvadesetak minuta. Neki su čamci bili
zagušeni putnicima koji su vrištali, drugi su bili posve prazni. Moj je
bio skoro prazan. Tamo smo bili samo ja i neki mornar prištavog,
blijedog lica.

"Idemo ovo šuplje korito baciti u vodu", rekao je, ludo
kolutajući očima. "Ova prokleta kada ide ravno na dno."

Čamac je bilo jednostavno pokrenuti ali, u nervozi, mornar je
uspio zapetljati svoju stranu užeta. Čamac je pao dva metra i zapeo,
jedne strane dvaput više od druge.

Krenuo sam mu pomoći kad je počeo vrištati. Uspio je
raspetljati uže, ali mu je uhvatilo ruku. Spuštajući se, oprljilo mu je
ruku, postrugalo kožu i povuklo ga preko ograde.

Bacio sam ljestve od užeta preko ograde, žurno se spustio, i
otkopčao čamac sa užadi. A onda sam počeo veslati, nešto čime sam
se povremeno bavio za zabavu u vikendicama svojih prijatelja, i čime
sam se sad borio za život. Znao sam da ću, ako se ne udaljim
dovoljno od Callasa prije nego što potone, i sam završiti na dnu.

I samo pet minuta kasnije, brod je potonuo. Nisam se do kraja
izmakao vrtlogu; morao sam suludo veslati samo da ostanem na
mjestu. Potonuo je jako brzo. Još je bilo ljudi koji su se držali za
ogradu i vrištali. Izgledali su kao čopor majmuna.

Oluja je postala još gora. Izgubio sam jedno veslo ali drugo
sam uspio zadržati. Cijelu tu noć proveo sam u nekoj vrsti sna, prvo
kočeći a onda grabeći veslo i divlje veslajući da okrenem čamac u
sljedeći val.

Negdje prije zore dvadeset i četvrtog, valovi su ojačali iza
mene. Čamac je pojurio prema naprijed. Bilo je zastrašujuće, ali

431

istovremeno i uzbudljivo. Odjednom, dno čamca mi se otrglo pod
nogama, ali prije nego što je čamac potonuo, val me izbacio na ovu
jebenu hrpu kamenja. Čak ne znam ni gdje sam: nemam ni najblažeg
pojma. Navigacija mi nije jača strana, ha-ha.

Ali znam što moram učiniti. Možda će ovo biti posljednji zapis,
ali mislim da ću se izvući. Zar nisam uvijek? A u današnje doba već
zbilja rade sjajne stvari s protezama. Bit će mi sasvim dobro i s
jednim stopalom. Vrijeme je da provjerim jesam li onoliko dobar kao
što mislim. Sretno.

5. veljače
Uspio.
Najviše sam se brinuo zbog bolova. Mogu ja podnijeti bolove,
ali bojao sam se da bi kombinacija gladi i agonije mogla dovesti do
nesvijesti prije nego što završim.
Ali heroin je to sasvim lijepo riješio.
Otvorio sam jednu vrećicu i ušmrkao dvije dobre prstohvati s
površine ravnog kamena, prvo u desnu nosnicu, a onda u lijevu. Bilo
je kao da šmrčem neki predivan led koji mi se širio kroz mozak
odozgo prema dolje. Udahnuo sam heroin čim sam jučer dovršio
pisanje ovog dnevnika - to je bilo u 9:45. Kad sam sljedeći put
pogledao na sat, sjene su se pomakle, ostavljajući me djelomično na
suncu, a bilo je 12:41. Obeznanio sam se. Nisam ni sanjao da bi
moglo biti tako lijepo, i nisam shvaćao zašto sam prije tako prezirao
H. Bol, užas, bijeda... sve nestane, ostavljajući samo mirnu euforiju.
U tom sam stanju operirao.
Stvarno je jako boljelo, osobito u prvom dijelu operacije. Ali
bol kao da nije bila povezana sa mnom, kao da je nečija tuđa bol.
Smetala me, ali je bila i vrlo zanimljiva. Možete li to razumjeti? Ako
ste i sami ikad koristili neko snažno morfijsko sredstvo, možda i
možete. Nije samo da otupljuje bol. Donosi stanje duha. Smirenost.
Shvaćam zašto se ljudi zakvače na to, premda "zakvačiti se" djeluje
kao grozno jaka riječ, koju, naravno, najčešće koriste oni koji to
nikad nisu isprobali.

432

Negdje na polovici bolje postala izravnija. Zapljuskivali su me
valovi nesvjestice. Čeznutljivo sam pogledavao otvorenu vreću
bijelog praha, ali sam se natjerao da skrenem pogled. Ako se opet
obeznanim, iskrvarit ću kao da sam se onesvijestio. Umjesto toga
sam brojao unatrag od sto.

Gubitak krvi je bio najkritičniji faktor. Kao kirurg, bio sam
toga i te kako svjestan. Ni kap se nije smjela proliti nepotrebno. Ako
vam pacijent prokrvari tijekom operacije u bolnici, možete mu dati
krvi. Ja nisam imao takvu opremu. Sve što izgubim - a dok sam
završio, pijesak pod mojom nogom je pocrnio od krvi - izgubljeno je
sve dok moja unutarnja tvornica ne stvori nove zalihe. Nisam imao
kopči, ni hemostata, ni kirurškog konca.

Počeo sam operaciju točno u 12:45. Završio sam u 1:50, i
smjesta si dao još heroina, veću dozu nego prije. Iščeznuo sam u siv,
bezbolan svijet i ostao tamo skoro do pet sati. Kad sam isplivao,
sunce se približavalo zapadnom obzoru, crtajući zlatni trag na
plavom oceanu, prema meni. Nikad još nisam vidio ništa tako
lijepo... taj jedan trenutak platio mi je svu bol. Sat kasnije ušmrkao
sam još malo, tako da u potpunosti uživam u zalasku sunca.

Malo nakon što je pao mrak sam -
Sam -
Čekajte. Zar vam nisam rekao da četiri dana nisam ništa jeo? I
da je jedina pomoć na koju sam mogao računati pri obnovi vlastite
životnosti bila - moje vlastito tijelo? I iznad svega, zar vam nisam
rekao, i to više puta, da je preživljavanje pitanje uma? Superiornog
uma? Neću se opravdavati tvrdeći da biste i vi učinili istu stvar. Kao
prvo, vjerojatno niste kirurzi. Čak i ako znate mehaniku amputacije,
vjerojatno biste toliko zabrljali da biste svejedno iskrvarili na smrt. A
čak i kad biste preživjeli operaciju i šok, ta vam pomisao možda ne bi
ni pala na ukalupljeni um. Nije važno. Nitko ne mora znati. Moj
posljednji čin prije nego što odem s otoka bit će da uništim ovu
knjigu.
Bio sam jako oprezan.
Temeljito sam je oprao prije nego što sam je pojeo.

433

7. veljače
Bol iz batrljka povremeno bi bila grozna. Ali mislim da je
duboki svrab zarastanja bio još gori. Cijelo popodne sam danas
razmišljao o svim onim pacijentima koji su mi govorili kako ne
mogu podnijeti užasan, nezaustavljivi svrab mesa koje zarasta. A ja
bih se nasmiješio i rekao im da će im sutra biti bolje, u sebi misleći
da su dosadni slabići, trpovi obični, nezahvalne bebice. Sad shvaćam.
Nekoliko puta sam zamalo strgnuo košulju s patrljka da bih ga
počešao, zabio prste u meko sirovo meso, izvlačeći grube šavove,
puštajući krv da zalipta po pijesku, bilo što, bilo što samo da se
riješim tog izluđujućeg, užasnog svraba.
U takvim trenucima brojim unatrag od sto. I šmrčem heroin.
Nemam pojma koliko sam unio u sebe, ali znam da sam od
operacije skoro stalno "drven". To prigušuje glad, znate. Jedva da
sam gladan. Osjećam blago, udaljeno kruljuckanje u želucu, i to je
sve. Može se ignorirati. Ali ne smijem to činiti. Heroin nema mjerive
kalorične vrijednosti. Testirao sam se, pužući s mjesta na mjesto,
mjereći si energiju. Opada.
Dragi Bože, nadam se da neće, ali... možda ću morati izvršiti
još jednu operaciju.
(kasnije)
Preletio je još jedan avion. Previsoko da bi mi koristio; vidio
sam samo trag motora na nebu. Svejedno sam mahao. Mahao i
vrištao. Kad je otišao, plakao sam.
Sad je već premračno da bi se vidjelo. Hrana. Razmišljao sam
o raznim vrstama hrane. Lazanje moje majke. Kruh sa češnjakom.
Puževi. Jastog. Rebarca. Sladoled. Gulaš. Ogroman komad kolača i
domaći sladoled od vanilije koji se dobije za desert u restoranu
Mother Crunch na Prvoj aveniji. Vrući pereci pečeni losos pečena
šunka s komadima ananasa. Prženi luk. Umak od luka s čipsom
hladni ledeni čaj u dugim dugim gutljajima pomfrit da cmokneš
usnama.
100, 99, 98, 97, 96, 95, 94

434

Bože Bože Bože
8. veljače
Jutros je još jedan galeb sletio na hrpu kamenja. Veliki debeli.
Sjedio sam u sjeni svoje stijene, u onome što zovem svojim taborom,
podigavši umotani batrljak. Počeo sam sliniti čim je galeb sletio. Kao
Pavlovljev pas. Bespomoćno slinim, kao beba. Kao beba.
Podigao sam komad kamena dovoljno velik da mi dobro stane
u ruku i zapuzio prema njemu. Četvrta četvrtina. Vode za tri. Treća i
dugačko dodavanje. Pinzetti se sprema dodati (Pine. Htio sam reći
Pine). Nisam se baš puno nadao. Bio sam siguran da će odletjeti. Ali
morao sam pokušati. Kad bih ga uspio dohvatiti, takvu bucmastu i
bezobraznu pticu, mogao bih na neodređeno vrijeme odgoditi drugu
operaciju. Puzao sam prema njemu, povremeno batrljkom zapinjući
za stijenu od čega bih vidio sve zvijezde, i čekao sam da odleti.
Nije. Samo se šepurio, mesnatih prsa izbačenih poput nekog
ptičjeg generala na pregledu trupa. Svako toliko pogledao bi me
svojim malim, gadnim crnim očicama a ja bih se smrznuo, okamenio
i brojao unatrag od sto sve dok se on ne bi opet uzšetao. Kad god bi
zalepetao krilima, želudac bi mi se ispunio ledom. I dalje sam slinio.
Nisam si mogao pomoći. Slinio sam kao beba.
Ne znam kako sam ga dugo vrebao. Sat vremena? Dva sata? I
što sam bio bliže, to mi je srce jače lupalo i to je galeb djelovao
ukusnije. Kao dame izazivao, i počeo sam vjerovati da će odletjeti
čim dođem u domet bacanja. Ruke i noge su mi počele drhtati. Usta
su mi se osušila. Batrljak me gadno bolio. Mislim da sam prolazio
kroz krizu. Ali, tako brzo? Koristio sam to niti tjedan dana!
Nije važno. Treba mi. Ima ga još puno. Ako kasnije, kad se
vratim u Ameriku, budem morao na liječenje, otići ću u najbolju
kliniku u Kaliforniji, i to s osmijehom. To mi ovog časa nije
problem, zar ne?
Kad sam došao u domet, nisam htio baciti kamen. Bio sam
suludo uvjeren da ću promašiti, možda i za pola metra. Morao sam
prići bliže. Pa sam nastavio puzati uz kamen, zabačene glave, dok mi
se znoj curio s izmoždenog, mršavog tijela. Zubi su mi počeli trunuti,

435

jesam li vam to rekao? Da sam praznovjeran, rekao bih da je to zato
što sam pojeo -

Ha! Ali mi smo pametniji, zar ne?
Opet sam stao. Bio sam mu puno bliže nego onim drugim
galebovima. Još uvijek se nisam mogao odlučiti. Stezao sam kamen
dok me prsti nisu zaboljeli i svejedno ga nisam mogao baciti. Jer sam
znao što će značiti promašaj.
Nije me briga ako potrošim svu robu! Tužit ću ih! I živjet ću
mirno ostatak života! Svog dugog, dugog života!
Mislim da bih dopuzao sve do njega ne bacivši kamen, da nije
konačno uzletio. Dopuzao bih do njega i zadavio ga. Ali raširio je
krila i poletio. Zavrištao sam i digao se na koljena i svom snagom
bacio kamen. I pogodio sam ga!
Ptica je ispustila prigušen kliktaj i pala na drugu stranu hrpe
kamena. Blebećući i smijući se, ne misleći više na batrljak ili
mogućnost da si otvorim ranu, otpuzao sam preko vrha na drugu
stranu. Izgubio sam ravnotežu i lupio glavom. Nisam to čak ni
primijetio, bar ne tada, premda sam zaradio gadnu kvrgu. Mogao sam
razmišljati samo o ptici i tome da sam je pogodio, fantastične li sreće,
čak i u letu sam ga pogodio!
Lepetao je prema plaži s druge strane, slomljenog krila, trbuha
crvenog od krvi. Puzao sam što sam brže mogao, ali on je puzao još
brže. Utrka bogalja! Ha! Ha! Možda bih ga i uhvatio da nisam pazio
na ruke. Morao sam dobro paziti na svoje ruke. Možda će mi opet
trebati. Usprkos brizi, dlanovi su mi bili istrugani dok nisam stigao
do uske šljunkovite plaže, i razbio sam si sat na oštar kamen.
Galeb je pljusnuo u vodu, bučno kvačući, a ja sam zagrabio za
njim. Uhvatio sam ga za rep, i počupao mu hrpu perja. A onda sam
pao u vodu, nagutao se i zakašljao.
Zapuzao sam dalje. Čak sam pokušao i plivati za njim. Zavoj
mi se skinuo sa batrljka. Počeo sam tonuti. Jedva sam se uspio vratiti
na plažu, drhteći od iscrpljenosti, izmrcvaren bolom, plakanjem i
vrištanjem, proklinjući galeba. Dugo je tamo plutao, sve dalje i dalje.
Mislim da sam ga u jednom trenutku preklinjao da se vrati. Ali kad je

436

zašao za greben, mislim da je već bio mrtav.
Nije fer.
Trebalo mi je skoro sat vremena da otpužem natrag do svoga

tabora. Ušmrkao sam hrpu heroina, ali svejedno sam ogorčen na
galeba. Ako ga nisam trebao dobiti, zašto me morao toliko
zafrkavati? Zašto nije naprosto odletio?

9. veljače
Amputirao sam si lijevo stopalo i omotao ga hlačama. Čudno.
Kroz cijelu operaciju curile su mi sline. Sliiiiiine. Kao kad sam vidio
galeba. Bespomoćne sline. Ali natjerao sam se da pričekam do
mraka. Samo sam brojao unatrag od sto... dvadeset ili trideset puta!
Ha! Ha!
A onda...
Stalno sam si ponavljao: Hladno govedsko pečenje. Hladno
govedsko pečenje. Hladno govedsko pečenje.

11. (?) veljače
Zadnja dva dana kiša. I jak vjetar. Uspio sam pomaknuti nešto
kamenja sa središnje hrpe, dovoljno da napravim rupu u koju ću se
zavući. Našao jednog malog pauka. Stisnuo ga prstima prije no što
mi je stigao pobjeći i pojeo ga. Jako fino. Sočno. Pomislio da bi
stijene mogle pasti i živog me zakopati. Briga me.
Cijelu oluju proveo drven. Možda je kišilo tri dana a ne dva. Ili
samo jedan. Ali mislim da se dvaput smračilo. Volim kad se
obeznanim. Onda nema bola ni svraba. Znam da ću ovo preživjeti.
Nemoguće je ni za što proći ovako nešto.
Kad sam bio klinac, u Crkvi svete obitelji je bio jedan
svećenik, sitan, kržljavi tip koji je volio pričati o paklu i smrtnim
grijesima. To mu je bio pravi hobi. Ne možeš se oporaviti od
smrtnog grijeha, to je vjerovao. Sinoć sam ga sanjao. Otac Hailly u
crnoj haljinici i s crvenim nosom, kako trese prstom i govori mi:
"Sram te bilo, Richarde Pinzetti... smrtni grijeh... osuđen na pakao,
dečko... osuđen na pakao..."

437

Smijao sam mu se. Ako ovo nije pakao, što jest? A jedini
smrtni grijeh je odustajanje.

Polovicu vremena sam u deliriju; drugu polovicu, batrljci me
svrbe a zbog vlage me užasno bole.

Ali neću odustati. Kunem se. Ne ni za što. Ne sve ovo ni za što.

12. veljače
Sunce je opet izašlo, divan je dan. Nadam se da se u starom
kvartu smrzavaju k'o pičke.
Menije ovo bio dobar dan, kakvi već jesu dobri dani na ovom
otoku. Groznica koju sam imao za oluje je izgleda prošla. Kad sam
ispuzao iz svoje jazbine bio sam slab i drhtav, ali nakon što sam dva-
tri sata odležao na vrućem pijesku na suncu, osjetio sam se ponovno
kao ljudsko biće.
Otpuzao do južne strane i pronašao nekoliko komada drveta
koje je izbacila oluja, uključujući tu i nekoliko dasaka s moga čamca.
Na nekim daskama je bilo algi i morskih trava. Pojeo sam to.
Odvratan okus. Kao da jedeš plastičnu zavjesu za tuš. Ali danas
popodne sam se osjećao puno snažnije.
Odvukao sam drvo što sam više mogao da se posuši. Još imam
cijeli paket vodootpornih šibica. Drvo će poslužiti za signalnu vatru
ako netko uskoro naiđe. Za kuhanje ako ne naiđe. Sad ću šmrkati.

13. veljače
Našao raka. Ubio ga i ispekao na vatrici. Večeras sam skoro
opet u stanju vjerovati u Boga.

14. veljače
Tek sam jutros primijetio da je oluja odplavila veći dio
kamenja u mome natpisu POMOĆ. Ali oluja je završila... prije tri
dana? Zar sam stvarno bio toliko drven? Morat ću pripaziti, smanjiti
dozu. Sto ako prođe neki brod dok sam ja u autu?
Opet sam napravio slova, ali trebao mi je veći dio dana i sad
sam iscrpljen. Tražio sam raka tamo gdje sam našao onog prošlog, ali

438

ništa. Porezao ruke na kamenju od kojeg sam napravio znak, ali sam
ih svejedno dezinficirao jodom, usprkos iscrpljenosti. Moram paziti
na ruke. Bez obzira na sve.

75. velj
Na vrh hrpe je danas sletio galeb. Odletio prije nego što sam
stigao u domet. Poželio sam mu da završi u paklu, gdje bi cijelu
vječnost mogao kljucati krvave oči oca Hailleyja.
Ha! Ha!
Ha! Ha!
Ha!

17.(?)velj
Odrezao desnu nogu kod koljena, ali izgubio puno krvi. Bol
neizdrživa usprkos heroinu. Šok bi ubio nekog manje izdržljivog. Da
vam odgovorim pitanjem: koliko pacijent želi preživjeti? Koliko
pacijent želi živjeti?
Ruke drhte. Ako me one izdaju, gotov sam. Ne smiju me izdati.
Ni slučajno. Cijeli život sam se brinuo za njih. Razmazio ih. Bolje da
me ne izdaju. Ili će zažaliti.
Bar nisam gladan.
Jedna daska iz čamca rasprsla se po sredini. Jedan kraj je
završio sa šiljkom. To sam upotrijebio. Slinio sam ali sam se natjerao
da pričekam. A onda sam počeo razmišljati o... oh, roštiljadama. Ona
viksa koju je Will Hammersmith imao na Long Islandu, s roštiljem
dovoljno velikim za cijelo prase. Sjedili bismo u sumrak na trijemu s
velikim čašama u rukama, razgovarajući o kirurškim tehnikama ili
rezultatima golfa ili nečem trećem. A povjetarac bi nam donosio
slatki miris pečenja. Juda Iškariotski, slatki miris svinjskog pečenja.

Velj?
Smaknuo drugu nogu kod koljena. Pospan cijeli dan. "Doktore,
je li ta operacija neophodna?" Haha. Drhtave ruke, kao u starca.
Mrzim ih. Krv pod noktima. Ožiljci. Sjećate se onog modela s faksa,
sa staklenim želucem? Tako seja osjećam. Samo ne želim pogledati.

439

Ni slučajno ni pod razno. Sjećam se da je to Dom znao govoriti.
Priđe ti na cesti, u jakni s natpisom Hiway Ouflavvs. I kažeš mu,
Dom, jel' bi okrenuo onu tamo? A Dom bi rekao ni slučajno ni pod
razno. Heee. Stari Dom. Žao mi je što nisam ostao u starom kvartu.
Ovo je totalna pušiona, što bi rekao Dom. haha.

Ali, znate, koliko mi je poznato, uz odgovarajuću terapiju i
proteze, mogao bih biti kao nov. Mogao bih se vratiti ovamo i
govoriti ljudima: "Tu. Se to. Dogodilo."

Hahaha!

23.(?) veljače
Našao mrtvu ribu. Trulu i smrdljivu. Svejedno je pojeo. Htio
bljuvati, nisam si dopustio. Preživjet ću. Tako su lijepi zalasci kad si
drven.

Veljača
Ne usudim se ali moram. Ali kako mogu tako visoko podvezati
femoralnu arteriju? Tu gore je debela kao jebena kanalizacijska cijev.
Nekako moram. Označio sam vrh bedra, dio koji još ima mesa.
Označio ovom olovkom.
Volio bih da mogu prestati sliniti.

Ve
Danas... zaslužuješ... odmor... dakleee.... ustani i idi... do
McDonald'sa... dva big burgera... poseban umak... salata...
krastavci... luk... u pecivu... sa sezamom....
Traa... lalaaa.... tralalaaaa...

Veljča
Pogledao si lice u vodi. Samo kožom pokrivena lubanja. Jesam
li već lud? Sigurno jesam. Sad sam čudovište, strava. Ničeg ispod
pasa. Samo čudovište. Glava s trupom koja se po laktovima vuče
pijeskom. Rak. Drveni rak. Uostalom, tako se oni sami zovu, zar ne?

440

Stari, hej, ja sam drveni rak, udijeli mi koju paru.
Hahahaha
Kažu čovjek je ono što jede, ako je tako NISAM SE NIMALO

PROMIJENIO! Dragi Bože šok trauma šok trauma NE POSTOJI
ŠOK TRAUMA

HA
40.?/ve
Sanjao o ocu. Kad bi se napio zaboravio bi engleski. Ne da je
ikad imao što reći. Jebeni seronja. Tako mi je bilo drago kad sam
otišao iz tvoje kuće tata jebeni debeli seronjo ništa nula nada toga
gada. Znao sam da sam uspio. Otišao sam od tebe, zar ne? Otišao na
vlastitim rukama.
Ali sad više nemaju što odsjeći. Jučer sam uzeo uske
lijeva ruka pere desnu ne zna lijeva što radi desna jedan
krumpir dva krumpira tri krumpira četiri imamo frižider s velikim
vratima hahaha.
Koga briga, ova ruka ili ona. dobra hrana dobro meso dobri
Bože idemo jesti.
šapice okusa su kao šapice

441

Kamion strica Otta

Veliko je olakšanje ovo zapisati.
Nisam dobro spavao otkako sam pronašao svoga strica Otta
mrtvog, a bilo je trenutaka kad sam se doista pitao jesam li poludio -
ili hoću li poludjeti. Na određeni način, sve bi to bilo puno
milosrdnije kad ne bih imao stvarni predmet ovdje u svojoj radnoj
sobi, gdje ga mogu gledati, ili ga podići i odmjeriti ga u ruci ako
zaželim. Ne želim to činiti; ne želim ni dodirnuti tu stvar. Ali
ponekad to činim.
Da je nisam ponio sa sobom iz njegove male jednosobne kuće
kad sam pobjegao iz nje, mogao bih se početi uvjeravati da je sve to
bila samo halucinacija - proizvod pretjerano napetog i pretjerano
stimuliranog mozga. Ali tu je. Ima težinu. Može je se odmjeriti u
ruci.
Sve se to dogodilo, shvaćate.
Većina vas koji čitate ove uspomene neće povjerovati u to,
osim ukoliko se i vama nije dogodilo nešto poput toga. Otkrio sam,
međutim, da su pitanja vašeg vjerovanja i moga olakšanja
međusobno isključivi, pa ću vam rado ispričati priču, bez obzira na
sve. Vjerujte što želite.
Svaka grozna priča mora u sebi imati podrijetlo ili tajnu. Moja
ima oboje. Dopustite mi da počnem s podrijetlom - ispričat ću vam
kako je moj stric Otto, koji je po standardima okruga Castle bio
bogat, došao do toga da posljednjih dvadeset godina svoga života
provede u jednosobnoj kući bez zahoda, na stražnjoj cestici jednog
malog grada.
Otto se rodio 1905. godine, kao najstariji od petero djece
obitelji Schenck. Moj otac, rođen 1920. godine, bio je najmlađe
dijete. Ja sam bio najmlađe dijete svoga oca, rođen 1955., i tako mi
se stric Otto oduvijek činio vrlo starim.
Kao mnogi drugi vrijedni Nijemci, moji djed i baka došli su u
Ameriku s nešto novca. Moj djed smjestio se u Derryju zbog drvne

442

industrije, koju je do neke mjere poznavao. Dobro mu je išlo, i djeca
su mu se rodila u udobnom okruženju.

Moj djed je umro 1925. godine. Stric Otto, kojem je tada bilo
dvadeset godina, bio je jedino dijete koje je dobilo puno nasljedstvo.
Preselio se u Castle Rock i počeo spekulirati nekretninama. Tijekom
sljedećih pet godina zaradio je puno novca trgujući šumama i
zemljištima. Kupio je veliku kuću na Castle Hillu, imao poslugu, i
uživao svoj status mladog, relativno zgodnog (ovo "relativno" zato
što je nosio naočale), iznimno privlačnog neženje. Nitko ga nije
smatrao čudnim. To je došlo kasnije.

Nastradao je u slomu 1929. - ne tako gadno kao neki drugi, ali
svejedno je nastradao. Zadržao je svoju veliku kuću na Castle Hillu
sve do 1933., a onda ju je prodao jer se veliki komad šume pojavio
na tržištu po silno sniženoj cijeni, i on ga je očajnički želio. Zemlja je
pripadala kompaniji za proizvodnju papira New England Paper.

New England Paper postoji još i danas, i da želite kupiti
njihove dionice, rekao bih vam da to smjesta učinite. Ali 1933.
godine, kompanija je nudila velike komade svoga zemljišta po silno
sniženim cijenama, kao posljednji pokušaj da se održe na površini.

Koliko je zemlje bilo u komadu koji je proganjao moj stric? Ta
izvorna, slavna isprava je izgubljena, a priče se razlikuju... ali po
svim pričama, radilo se o više od četiri tisuće hektara. Većina se
nalazila u Castle Rocku, ali se pružala i u Waterford i Harlow. Kad je
dogovor postignut, New England Paper nudio je zemljište po cijeni
od oko dva i pol dolara po hektaru... ako kupac uzme sve.

To je davalo ukupnu cijenu od oko deset tisuća dolara. Stric
Otto to nije mogao prikupiti, pa je uzeo partnera - jenkija po imenu
George McCutcheon. Ako živite u Novoj Engleskoj, vjerojatno ste
čuli za imena Schenck i McCutcheon; kompanija je već odavno
prodana, ali u četrdeset gradova Nove Engleske još uvijek postoje
željezarije Schenck i McCutcheon, a od Central Fallsa do Derryja
ima i Schenck i McCutcheon pilana.

McCutcheon je bio krupan čovjek s velikom crnom bradom.
Poput mog strica Otta, nosio je bradu. Također poput mog strica

443

Otta, naslijedio je određenu svotu novca. Morala je to biti poprilična
svota, jer su on i stric Otto zajedno uspjeli provesti kupovinu toga
komada zemlje bez ikakvih daljnjih problema. Obojica su u dušama
bili pirati, i sasvim su se dobro slagali. Njihovo je partnerstvo
potrajalo dvadeset i dvije godine - zapravo, sve do godine kad sam ja
rođen - i nikad nisu doživjeli ništa osim uspjeha.

Ali sve je to počelo kupovinom tih četiri tisuće hektara, a oni
su ih pregledavali u McCutcheonovom kamionu, vozeći šumskih
puteljcima I šumarskim cesticama, uglavnom tandrkajući u prvoj
brzini, drhteći preko drvenih mostova i pljeskajući preko bara, a
vozio je djelomično McCutcheon, i djelomično moj stric Otto, i ta su
dva mladića postala novoengleski baruni nekretnina u tamnim
dubinama velike krize.

Ne znam odakle McCutcheonu taj kamion. Bio je marke
Cresswell, ako je to važno - vrsta koja više ne postoji. Imao je
ogromnu kabinu, obojanu jarko crveno, široke blatobrane, i električni
starter, ali ako bi starter kojim slučajem zakazao, moglo ga se
pokrenuti i na kurblu - premda bi se kurbla isto tako mogla i obraniti
i slomiti vam rame ako niste pri tome vrlo oprezni. Teretni prostor
bio je dugačak dvadeset stopa, s drvenim bokovima, ali ono čega se
najbolje sjećam o tome kamionu bila je njegova njuška. Kao i kabina,
bila je krvavo crvena. Da biste došli do motora, morali ste podići
dvije čelične ploče, po jednu sa svake strane. Hladnjak je bio visok
odraslom čovjeku do prsa. Bila je to ružna, čudovišna stvar.

McCutcheonov kamion se pokvario i popravio, opet se
pokvario i opet popravio. Kad je Cresswell konačno odustao, odustao
je spektakularno. Otišao je kao predivna jednoprežna kočijica u
Holmesovoj pjesmi*.

* "Wonderful One-horse Shay", pjesma američkog pjesnika
Olivera Wendella Holmesa (1809.-1894.), u kojoj se opisuje kočijica
za jednog konja koju je đakon sam izgradio, i koja se raspala "sva
odjednom, k'o u snu, baš kao mjehurići kad se rasprsnu". nap. prev.

McCutcheon i stric Otto su jednog dana 1953. godine išli po
Ulici Crnog Henryja, a po priznaju samoga strica Otta, obojica su bili

444

"pijani k'o deve". Stric Otto prebacio je u prvu da se popnu na Trinity
Hill. To je dobro prošlo ali, onako pijan, nije se sjetio promijeniti
brzinu kad su krenuli dolje po suprotnoj strani. Cresswellov
premoreni stari motor se pregrijao. Ni stric Otto ni McCutcheon nisu
vidjeli kako se igla penje preko crvene oznake i slova H na desnoj
strani brojčanika. Na dnu brijega, nastala je eksplozija koja je
odbacila preklopna vratašca odjeljka za motor, kao krila crvenog
zmaja. Poklopac hladnjak odletio je u ljetno nebo poput rakete. Para
se podizala u zrak kao iz najvećeg gejzira. Ulje je posukljalo van,
zapljuskujući vjetrobran. Stric Otto je stisnuo pedalu kočnice, ali
Cresswell je tijekom posljednjih godinu dana razvio neugodnu
naviku curenja kočničke tekućine, i pedala je samo potonula sve do
poda. Nije vidio kamo vozi i sletio je s ceste, prvo u jarak, a zatim i
preko njega. Da je Cresswell zatrokirao, možda bi sve još bilo i
dobro. Ali motor je i dalje radio, i prasnuo mu je prvo jedan klip, a
zatim još dva, kao petarde na Dan nezavisnosti. Jedan od njih, pričao
je stric Otto, odletio je ravno kroz njegova vrata, koja su se s treskom
otvorila. Rupa je bila dovoljno velika da provučeš šaku kroz nju.
Zastali su na polju punom kolovoskih zlatica. Imali bi krasan pogled
na planinu White, samo da im vjetrobran nije bio prekriven uljem
Diamond Gem.

To je bila posljednja slamka za McCutcheonov Cressvvell: više
se nikad nije maknuo s tog polja. Ne da je to smetalo vlasnicima:
vlasnici su, naravno, bili njih dvojica. Prilično otriježnjeni cijelim
iskustvom, njih su dvojica izašli da pregledaju štetu. Nijedan ni drugi
nije bio mehaničar, ali nisi morao biti mehaničar da vidiš kako se
radi o smrtonosnoj rani. Stric Otto našao se pogođenim - ili je bar
tako rekao mome ocu - i ponudio je da plati za kamion. George
McCutcheon rekao mu je da ne bude glup. McCutcheon je, zapravo,
bio u nekoj vrsti ekstaze. Bacio je jedan pogled na polje, pa pogled
na planine, i zaključio kako je baš to mjesto gdje će izgraditi kuću za
svoju mirovinu. Tako je rekao i stricu Ottu, tonom koji je obično
rezerviran za vjersko preobraćenje. Zajedno su se pješice vratili do
ceste i odstopirali vožnju do Castle Rocka u kamionu pekare

445

Cushman koji je slučajno prolazio onuda. McCutcheon je rekao
mome ocu da je to bila Božja ruka na djelu - bio je tražio baš
savršeno mjesto, a ono je stalno bilo tamo, na tome polje kraj kojeg
su prolazili tri ili četiri puta tjedno, nikad ne bacivši ni pogled prema
njemu. Ruka Božja, ponovio je, ne znajući da će dvije godine kasnije
umrijeti na tome polju, zdrobljen pod prednjim krajem svoga
vlastitog kamiona - kamiona koji je, kad je on umro, postao kamion
strica Otta.

McCutcheon je pozvao Billyja Dodda da svoj tegljač prikači na
Cresswella i povuče ga ukrug tako da bude okrenut prema cesti. Tako
da ga, rekao je, vidi kad god prolazi onuda, i zna da će, kad ga Dodd
opet zakači i odvuče do kraja, to biti zato da radnici mogu doći i
iskopati mu rupu za podrum. On je bio pomalo sentimentalan, ali nije
bio čovjek koji bi pustio da ga sentimentalnost omete u zaradi. Kad
je godinu dana kasnije naišao skupljač otpada po imenu Baker i
ponudio otkupiti Cresswellove kotače zajedno s gumama, jer su bili
odgovarajuće veličine za njegov kamion, McCutcheon je ne
trepnuvši uzeo njegovih dvadeset dolara. Sjetite se, bio je to čovjek
koji je u to doba bio težak milijun dolara. Rekao je Bakeru i da
pažljivo postavi kamion na blokove. Rekao je da ne želi proći kraz
njega i vidjeti ga kako je na polju do bokova utonuo u sijeno i timijan
i zlatice, kao neka stara olupina. Baker je tako i učinio. Godinu dana
kasnije, Cresswell se skotrljao sa svojih blokova i zdrobio
McCutcheona. Starci su s užitkom prepričavali tu priču, uvijek je
završavajući govoreći kako se nadaju da je stari Georgie
McCutcheon uživao u onih dvadeset dolara koliko je dobio za
kotače.

Ja sam odrastao u Castle Rocku. Dok sam se ja rodio, moj otac
je već skoro deset godina radio za Schencka i McCutcheona, a
kamion, koji je postao kamion strica Otta zajedno sa svim ostalim što
je McCutcheon posjedovao, bio je važan putokaz moga života. Moja
majka kupovala je u Warren'su u Bridgtonu, a do njega se išlo
Ulicom Crnog Henryja. I svaki put kad bismo išli, kamion je bio
tamo, stojeći na tome polju s planinom White u pozadini. Više nije

446

bio na blokovima - stric Otto je rekao da je jedna nesreća sasvim
dovoljna - ali sama pomisao na ono što se dogodilo bila je dovoljna
da dječačić u kratkim hlačama zadrhti.

Bio je tamo u ljeto; u jesen, dok su hrastovi i jaseni blještali
poput baklji na ostala tri kraja polja; u zimi, ponekad zameten sve do
ili preko izbuljenih farova, tako da je izgledao kao mastodont koji se
bori s bijelim živim pijeskom; u proljeće, kad bi polje postalo
močvara ožujskog blata i pitao bi se kako to da ne potone u zemlju.
Da nije bilo podloge kostura čvrste stijene Mainea, upravo se to
moglo i dogoditi. Tijekom svih godišnjih doba i godina, bio je tamo.

Čak sam jednom i bio u njemu. Moj otac je jednog dana stao
kraj ceste dok smo bili na putu za sajam u Fryeburgu, uzeo me za
ruku i poveo na polje. Moralo je to valjda biti 1960. ili 1961. godine.
Bojao sam se kamiona. Čuo sam priče o tome kako je skliznuo
naprijed i zdrobio partnera moga djeda. Čuo sam te priče u brijačnici,
sjedeći tih poput miša iza časopisa Life koji još nisam znao čitati,
slušajući kako muškarci razgovaraju o tome kako ga je zdrobilo, i
kako se nadaju da je stari Georgie uživao u svojih dvadeset dolara
koje je dobio za kotače. Jedan od njih - možda je to bio Billy Dodd,
otac ludog Franka - rekao je da je McCutcheon izgledao kao
"budneva koju je spljeskao kotač traktora". To mi je mjesecima
progonilo misli... ali moj otac, naravno, nije imao pojma o tome.

Moj otac je samo mislio da bih možda rado sjeo u kabinu toga
starog kamiona; vidio je kako gledam u njega kad god bismo tuda
prolazili, i moju strepnju pogrešno protumačio kao divljenje,
pretpostavljam.

Sjećam se zlatica, blistavo žutilo otupljeno listopadskom
hladnoćom. Sjećam se sivog okusa zraka, malo gorkastog, malo
oštrog, i srebrnastog izgleda uvele trave. Sjećam se ššššt-šššššt naših
koraka. Ali najbolje se sjećam kako se kamion uzdizao, postajući sve
veći i veći - zubato keženje njegovog hladnjaka, krvavo crvena boja,
tupi pogled vjetrobrana. Sjećam se kako me preplavio strah, u valu
hladnijem i sivljem od okusa zraka, kad je moj otac stavio ruke pod
moja pazuha i podigao me u kabinu, govoreći: "Odvezi ga do

447

Portlanda, Quentine... gas do daske!" Sjećam se kako mi je zrak
zujao kraj lica dok sam išao gore i gore, a onda je njegov čisti okus
zamijenio zadah drevnog ulja Diamond Gem, napukle kože, mišjeg
izmeta i... kunem se... krvi. Sjećam se kako sam nastojao ne zaplakati
dok je moj otac nasmiješeno stajao kraj mene, uvjeren da mi je
pružio silno uzbuđenje (što je bilo i točno, premda ne onako kako je
on mislio. Tada sam bio posve uvjeren da će otići, ili bar okrenuti
leđa, i da će me kamion naprosto pojesti - živog pojesti. A ono što
ispljune izgledat će prožvakano i slomljeno i... i nekako
eksplodirano. Kao bundeva koju je spljeskao kotač traktora.

Počeo sam plakati a moj otac, koji je bio jako dobar čovjek,
spustio me i utješio i odnio me natrag do auta.

Nosio me na rukama, preko ramena, a ja sam gledao kako se
kamion udaljava, stojeći tamo na polju, s prijetećim ogromnim
hladnjakom, mračnom okruglom rupom kuda je navodno prošao klip
koja je izgledala kao užasno pogrešno smještena očna duplja, i htio
sam mu reći da sam namirisao krv, i da sam se zato rasplakao. Nisam
mogao smisliti kako bih to učinio. Vjerojatno mi ionako ne bi
povjerovao.

Kao petogodišnjak koji je još vjerovao u Djeda Mraza i zubić-
vilu i Allamagoosaluma*, vjerovao sam isto tako i da su gadni,
zastrašujući osjećaji koji su me preplavili kad me moj otac podigao u
kabinu stigli od kamiona. Trebalo mi je dvadeset i dvije godine da
zaključim kako nije Cressvvell ubio Georgea McCutcheona; to je
učinio moj stric Otto.

* Allamagoosalum: izmišljeni indijanski demon koji se
pojavljuje u više Kingovih djela. nap. prev.

Cresswell je bio važan putokaz u mom životu, ali pripadao je i
svijesti cijeloga kraja. Ako ste nekome davali upute kako stići od
Bridgtona do Castle Rocka, rekli biste im da će znati kako su na
pravom putu ako ugledaju veliki stari crveni kamion kako sjedi s
lijeve strane na polju sijena kakvih tri-tri i po kilometra nakon
skretanja s 11-ice. Često bi se vidjelo turiste kako su parkirali na
mekoj zemlji kraj ceste (a ponekad bi i zapeli u njoj, što je uvijek

448

bilo jako smiješno) i slikaju se s planinom White i kamionom strica
Otta u prednjem planu kako bi dobili pitoresknu perspektivu - dugo
vremena, moj otac je Cresswell nazivao "Memorijalnim turističkim
kamionom Trinity Hilla", ali nakon nekog vremenaje prestao. Do tad
je opsesija strica Otta već postala previše jaka da bi to bilo smiješno.

Toliko o podrijetlu. A sad na tajnu.
Jedina stvar u koju sam apsolutno siguran jest da je on ubio
McCutcheona. "Spljeskao ga kao bundevu", govorila je saga iz
brijačnice. Jedan od njih je rekao: "Kladim se da je klečao pred tim
kamionom i molio se k'o što se oni masni Arapini mole svom Alahu.
Baš ga tako vidim. Bili su ludi, obojica, znate. Samo pogledajte kako
je skončao Otto Schenck ako mi ne vjerujete. Ravno preko puta, u
onoj kućici za koju je mislio da će je grad uzet' za školu, i lud k'o
blatnjava slapa."
Ovo bi dočekalo kimanje glavama i mudri pogledi, jer tada su
već svi smatrali da je stric Otto zbilja čudan - o, daa! - ali nitko od
svih tih mudraca iz brijačnice nije smatrao da je ta slika -
McCutcheon na koljenima pred svojim kamionom, "k'o oni masni
Arapini koji se mole svom Alahu" - sumnjiva, a ne samo
ekscentrična.
Ogovaranje je u malom gradu uvijek vruća roba; ljude se
osuđuje kao lopove, nevjernike, lovokradice i varalice na temelju
najtanjih dokaza i najluđih zaključaka. Često se, čini mi se,
govorkanja započinju iz same čiste dosade - tako je većina
romanopisaca opisivala male gradove, od Nathaniela Hawthornea do
Grace Metalious - a većina tih govorkanja s proslava, iz špeceraja i iz
brijačnica nekako su čudno naivna - kao da svi ti ljudi očekuju zlobu
i plitkost, i čak će ih i izmisliti ako ih nema, ali stvarno i svjesno zlo
im je ipak nezamislivo, čak i kad im lebdi ravno pred očima kao
čarobni sag iz neke bajke onih masnih Arapina.
Kako znam da je on to učinio? pitat me. Samo zato što je on
toga dana bio s McCutcheonom? Ne. Zbog kamiona. Zbog
Cresswella. Kad ga je opsesija počela preuzimati, otišao je živjeti
preko puta kamiona, u onoj kućici... premda je, u posljednjih

449

nekoliko godina svog života, bio u smrtnoj stravi od kamiona
nasukanog s druge strane ceste.

Mislim da je stric Otto odvukao McCutcheona na polje gdje je
Cresswell sjedio na blokovima tako što je započeo razgovor o
McCutcheonovim planovima za kuću. McCutcheon je uvijek bio
voljan razgovarati o svojoj kući i sve bližoj mirovini. Partneri su
dobili dobru ponudu od znatno veće kompanije - neću spomenuti
ime, ali kad bih ga spomenuo, prepoznali biste ga - i McCutcheon ju
je želio prihvatiti. Stric Otto nije. Među njima se još od proljeća
vodila tiha borba oko te ponude. Mislim da je to neslaganje bilo
razlog zašto se stric Otto odlučio riješiti svoga partnera.

Mislim da se moj stric možda pripremio za odsudni trenutak
kroz dva poteza: kao prvo, potkopao je blokove koji su držali kamion
u zraku, i drugo, stavio je nešto na tlo ili možda čak u tlo ravno pred
prednjim krajem kamiona, tamo gdje će McCutcheon to vidjeti.

Što to? Ne znam. Nešto sjajno. Dijamant? Običan komad
slomljenog stakla. Nije važno. Nešto što trepće i blješti na suncu.
Možda ga McCutcheon uoči. Ako ne, možete biti sigurni da stric
Otto pokazuje na bljesak. Što je to? pita, pokazujući rukom. Nemam
pojma, govori McCutcheon i žuri do tamo da baci pogled.

McCutcheon pada na koljena pred Cresswellom, kao neki od
onih masnih Arapina koji se moli svome Alahu, pokušavajući
iščeprkati predmet iz tla, dok se moj stric nehajno šetucka do
stražnjeg dijela kamiona. Jedan dobar udarac, i srušio se, drobeći
McCutcheona u palačinku. Spljeskavši ga kao bundevu.

Pretpostavljam da je on bio previše pirat po naravi da bi tako
lako umro. U svojoj mašti, vidim ga kako leži prikliješten pod
nagnutom njuškom Cresswella, krv mu suklja iz nosa i usta i ušiju,
lice mu je blijedo kao papir, oči tamne, moli moga strica da ode po
pomoć, da hitno ode po pomoć. Moli... zatim preklinje... i konačno
proklinje moga strica, obećavajući mu da će ga dohvatiti, ubiti,
dokrajčiti... a moj stric stoji tamo, gledajući, s rukama u džepovima,
dok sve ne završi.

Nedugo nakon McCutcheonove smrti, moj stric je počeo činiti

450