Stephen King-Gole kosti

Razmišljao sam o nepobitnoj činjenici da je, iako sam dao isključiti
struju u svome stanu, tu stajao taj jedan predmet pod naponom... a
gdje ima jedan, možda ima i koji drugi.

A čak i ako ga nema, cijela je zgrada prošivena žicama - bila je
puna žica kao što je čovjek koji umire od raka pun zloćudnih stanica
i trulih organa. Sklopivši oči, vidio sam sve te žice u tami svojih
cijevi, kako svijetle nekom vrstom zelenog nezemaljskog svjetla. A
iza njih, cijeli grad. Jedna žica, skoro bezopasna sama po sebi, koja
juri do ploče s osiguračima... žica iza ploče, malo deblja, koja vodi
do brojila u podrumu, gdje se pridružuje još debljoj žici... a ta pak
vodi pod ulicu, do cijelog snopa žica, samo što su te žice već toliko
debele da su zapravo kablovi.

Kad sam dobio pismo Jane Thorpe u kojem je spomenula
aluminijsku foliju, jedan dio moga uma priznao je da ona to vidi kao
znak Regove ludosti, i taj dio je znao da ću morati odgovoriti kao da
cijeli moj um smatra da je ona u pravu. Drugi dio moga uma - dosad
već debelo veći - mislio je: 'Kakva sjajna zamisao!' i već sljedećeg
dana sam i ja na isti način prekrio svoje prekidače. Ja sam, sjetite se,
bio čovjek koji je navodno pomagao Regu Thorpeu. Na neki očajan
način, to je zapravo smiješno.

Te sam noći odlučio otići s Manhattana. Imao sam staru
obiteljsku kuću u Adirondacksu kamo sam mogao otići, i to mi je
zvučalo sasvim u redu. Jedina stvar zbog koje sam ostao u gradu bila
je priča Rega Thorpea. Ako je "Balada o fleksibilnom metku" Regu
bila pojas za spašavanje u moru ludila, isto je predstavljala i za mene
- htio sam je smjestiti u neki dobar časopis. Kad to obavim, mogu se
pokupiti.

I tako je ne baš slavno dopisivanje Wilson-Thorpe stajalo tik
prije nego što je sve otišlo kvragu. Bili smo kao dva narkića na
samrti koji uspoređuju dobre strane heroina i kokaina. Reg je imao
Fornite u svome pisaćem stroju, ja sam imao Fornite u zidovima, i
obojica smo imali Fornite u glavama.

A bili su tu i oni. Ne zaboravite na njih. Nisam dugo nudio
njegovu priču uokolo prije nego što sam zaključio da oni uključuju i

551

svakog beletrističkog urednika u svim časopisima u New Yorku - ne
da ih je do jeseni 1969. još mnogo preostalo. Da ste ih okupili na
jednom mjestu, mogli ste ih sve poubijati jednim punjenjem
automatskog oružja, a nije prošlo dugo pa mi se to počelo činiti i kao
sasvim dobra zamisao.

Trebalo mi je kakvih pet godina da to uspijem sagledati iz
njihove perspektive. Uznemirio sam kućepazitelja, a on je bio samo
tip koji me vidio kad bi se grijanje pokvarilo i kad bi došlo vrijeme
za njegovu božićnu napojnicu. Ovi ostali... pa, ironija je baš u tome
što su oni većinom doista bili moji prijatleji. Jared Baker, koji je u to
doba bio pomoćnik urednika beletristike u Esquireu, a Jared i ja smo
bili u istom odredu za vrijeme Drugog svjetskog rata, na primjer. Ti
dečki nisu bili samo uznemireni kad su probali novo, prošireno
izdanje Henryja Wilsona. Bili su zapanjeni. Da sam samo poslao
priču uokolo uz ugodno popratno pismo kojim objašnjavam situaciju
- bar moju verziju - vjerojatno sam skoro smjesta mogao prodati
Thorpeovu priču. Ali, o, ne, to mi nije bilo dovoljno. Ne za ovu
priču. Htio sam se pobrinuti da ova priča dobije osobni tretman. I
tako sam išao s njom od vrata do vrata, smrdljivi, otrcani bivši
urednik drhtavih ruku i crvenih očiju i s velikom masnicom na
lijevom obrazu kad je naletio na vrata kupaonice idući po noći na
zahod prije par dana. Mogao sam isto tako nositi i natpis NA PUTU
ZA LUDNICU.

A osim toga, nisam htio s njima razgovarati u njihovim
uredima. Zapravo, nisam ni mogao. Odavno su prošla vremena kad
sam bio u stanju ući u dizalo i odvesti se četrdeset katova. I tako sam
se sastajao s njima kao što se diler sastaje s narkićima - po
parkovima, na stubištima, ili, u slučaju Jareda Bakera, u Burger
Heavenu u Četrdeset i devetoj ulici. Jared bi mi bar bio rado platio
pristojan obrok, ali prošla su, shvaćate, i vremena kad bi me bilo koji
šef sale s imalo samopoštovanj a pustio da uđem u restoran u kojem
poslužuju poslovne ljude."

Agent se trznuo.
"Dobio sam površna obećanja da će pročitati priču, za kojim bi

552

slijedila zabrinuta pitanja o tome kako sam, koliko pijem. Sjećam se -
mutno - kako sam nekima od njih pokušavao objasniti da električna
struja i curenja zračenja svima sjebavaju glave, a kad je Andy Rivers,
koji je uređivao beletristiku za American Crossings, predložio da bih
trebao potražiti pomoć, rekao sam mu da je on taj kome treba pomoć.

'Vidiš one ljude tamo vani na cesti?' rekao sam. Stajali smo u
parku na Trgu Washington. 'Polovica njih, možda čak i tri četvrtine,
imaju tumore na mozgu. Ne bih ti prodao Thorpeovu priču ni da me
moliš, Andy. Dovraga, vi u ovom gradu to ne možete ni razumjeti.
Mozak vam je na električnoj stolici a čak toga niste ni svjesni.'

Imao sam u ruci primjerak priče, smotan kao novine. Tresnuo
sam ga njime po nosu, onako kako bi tresnuo psa kad se popiša u kut.
A onda sam otišao. Sjećam se kako je vikao za mnom neka se vratim,
nešto o odlasku na kavu i još malo razgovora, a onda sam prošao kraj
trgovine rabljenim pločama sa zvučnicima iz kojih je na pločnik
treštao heavy-metal, a unutra su bili redovi snježno hladnih
fluorescentnih svjetala, i njegov glas mi se izgubio u nekakvom
dubokom zujavom zvuku u mojoj glavi. Sjećam se da sam mislio
dvije stvari - kako se moram ubrzo, jako ubrzo maknuti iz ovog
grada, ili ću i sam dobiti tumor na mozgu, i da moram smjesta otići
na piće.

Te večeri kad sam se vratio u stan pronašao sam poruku pod
vratima. Pisalo je: 'Hoćemo da nestaneš odavde, luđaku jedan.' Bacio
sam je ne razmišljajući o njoj. Mi iskusni luđaci imamo važnije stvari
za brigu nego što su anonimne poruke od sustanara.

Razmišljao sam o onome što sam rekao Andyju Riversu o
Regovoj priči. Što sam više razmišjao o tome - i što sam više pio - to
je više smisla imalo. "Fleksibilni metak" je bio smiješan, i naizgled
lako prativ... ali ispod te površinske razine priča je bila nevjerojatno
složena. Zar sam doista mislio da bi neki drugi urednik u ovom gradu
mogao shvatiti sve razine te priče? Možda nekad, ali mislim li tako
još uvijek, nakon što sam progledao? Zar doista smatram da ima
mjesta za procjenu i razumijevanje u tome mjestu s više žica nego u
terorističkoj bombi? Bože, volti su neobuzdano skakutali na sve

553

strane.
Pročitao sam novine dok je još bilo dovoljno dnevnog svjetla

za to, trudeći se na neko vrijeme zaboraviti cijelu tu jadnu priču, a na
prvoj strani Timesa bila je priča o tome kako radioaktivni materijali
iz nuklearnih elektrana neprestano nestaju - članak je razvijao teoriju
da bi dovoljna količina tog materijala u pravim rukama lako mogla
poslužiti za izradu vrlo gadnog nuklearnog oružja.

Sjedio sam tako za kuhinjskim stolom dok je sunce zalazilo, i u
glavi sam vidio njih kako prikupljaju plutonijsku prašinu kao rudari
iz 1849. koji traže zlato. Samo oni ne namjeravaju time dići neki grad
u zrak, o ne. Oni ga samo žele rasipati uokolo i svima sjebati
mozgove. Oni su zločesti Forniti, a sva ta radioaktivna prašina je
fornus za zlo. Najgori zli fornus svih vremena.

Zaključio sam da zapravo ipak ne želim prodati Regovu priču -
bar ne u New Yorku. Otići ću iz grada čim stignu čekovi koje sam
naručio. Kad budem na selu, mogu je početi slati književnim
časopisima koji nisu u gradu. Sawanee Review bi bio dobro mjesto
za početak, činilo mi se, ili možda Iowa Review. Kasnije to mogu
objasniti Regu. Reg će shvatiti. Činilo mi se da sam tako riješio cijeli
problem, pa sam malo popio da to proslavim. A onda je i to piće
malo popilo. A onda je piće popilo i mene. Da tako kažem.
Obeznanio sam se. Dogodilo se tako da sam imao prostora još za
samo jednu takvu priliku.

Sljedećeg dana stigli su moji čekovi kompanije Arvin. Otipkao
sam jednog od njih i otišao do svoga prijatelja i 'supotpisnika'. Prošao
sam još jedno onakvo dosadno ispitivanje, ali ovog puta nisam
izgubio živce. Htio sam taj potpis. Konačno sam ga dobio. Otišao
sam u dućan s opremom za urede i naručio da mi naprave štambilj za
kompaniju Arvin dok sam ja čekao. Otisnuo sam povratnu adresu na
poslovnu omotnicu, otipkao sam Regovu adresu (više nisam imao
šećera u stroju, ali tipke su se još uvijek zaglavljivale), i dodao kratku
osobnu poruku, govoreći da mi još nijedan ček ni za jednog autora
nije pružio takvo osobno zadovoljstvo... a to je bila istina. Još je
istina. Potrajalo je skoro sat vremena prije nego što sam se uspio

554

natjerati da ga pošaljem - naprosto nisam mogao doći k sebi od toga
kako službeno to izgleda. Nikad ne biste pogodili da je to sklepao
smrdljivi pijanac koji jedno deset dana nije promijenio donje rublje."

Zastao je, ugasio cigaretu, pogledao na sat. A onda, čudno, kao
kondukter koji objavljuje dolazak vlaka u neki važan grad, rekao je:
"Stigli smo do neobjašnjviog.

Ovo je točka u mojoj priči koja je bila najzanimljivija dvojici
psihijatara i različitim socijalnim radnicima i psiholozima s kojima
sam se družio sljedećih trideset mjeseci svoga života. To je jedini dio
koji su tražili da poreknem, kao znak da mi je opet bolje. Kao što je
jedan od njih rekao: 'Ovo je jedini dio vaše priče koji se ne može
objasniti kao pogrešno zaključivanje... naravno, kad vam se smisao
za logiku jednom oporavi.' Konačno ga jesam porekao, jer sam znao
- čak iako oni nisu - da mi doista jest bolje, i bilo mi je prokleto stalo
da se izvučem iz tog sanatorija. Činilo mi se da ću, ako se ubrzo ne
izvučem, opet poludjeti. I tako sam porekao - i Galileo je to učinio
kad su mu prinijeli vatru nogama - ali nikad to nisam porekao u
svome vlastitom umu. Ne kažem da se ono što ću vam sad ispričati
doista dogodilo; kažem samo da ja još uvijek vjerujem da se
dogodilo. To je mala razlika, ali menije ključna.

Dakle, prijatelji moji, neobjašnjivo.
Sljedeća dva dana proveo sam pripremajući se za selidbu na
selo. Usput, pomisao na vožnju automobilom nije me nimalo
uzrujavala. Kao klinac sam pročitao da je unutrašnjost automobila
jedno od najsigurnijih mjesta u oluji, jer gume služe kao skoro
savršeni izolatori. Zapravo sam se veselio što ću sjesti u svoj stari
Chevrolet, spustiti sve prozore, i odvesti se iz grada, koji mi se počeo
činiti kao kanalizacija svjetla. Svejedno, dio mojih priprema
uključivao je uklanjanje žarulje iz svjetiljke u kabini, preljepljivanje
utičnice, i okretanje gumba za farove posve ulijevo da ugasim svjetla
na kontrolnoj ploči.
Kad sam stigao doma posljednje noći koju sam namjeravao
provesti u stanu, bio je prazan osim kuhinjskog stola, kreveta, i moga
pisaćeg stroja u radnoj sobi. Nisam ga namjeravao ponijeti sa sobom

555

- previše neugodnih uspomena a, osim toga, te tipke će zauvijek
zapinjati. Neka ostane sljedećem stanaru, mislio sam - i on, i Bellis.

Sunce je tek zalazilo, i cijeli stanje bio čudno obojan. Bio sam
prilično pijan, a imao sam još jednu bocu u džepu kaputa protiv jeze
u noći. Krenuo sam preko radne sobe, valjda s namjerom da odem u
spavaću. Tamo bih mogao sjediti na krevetu i razmišljati o žicama i
struji i slobodnom zračenju i piti sve dok ne budem dovoljno pijan da
zaspim.

Ono što sam nazivao radnom sobom je zapravo bila dnevna
soba. Radio sam u njoj jer je imala najbolje svjetlo u cijelom stanu -
veliki prozor s pogledom na zapad koji se pružao sve do obzora. To
vam je nešto nalik čudu s kruhom i ribom za manhattanski stan na
petom katu, ali pogled je bio tu. Nisam ga preispitivao; samo sam
uživao u njemu. Taje soba bila puna čistog, krasnog svjetla čak i u
kišne dane.

Ali te večeri, svjetlo je bilo jezovito. Zalazak sunca ispunio je
sobu crvenim sjajem. Kao svjetlo štednjaka. Prazna, soba se činila
prevelikom. Moje su pete tupo odjekivale na drvenom podu.

Pisaći stroj sjedio je nasred poda, i taman sam ga zaobilazio
kad sam vidio da je pod valjkom zaguran otrcani komad papira - to
me prenerazilo, jer sam znao da u stroju nije bilo papira kad sam
posljednji put izašao po novu bocu.

Ogledao sam se oko sebe, pitajući se ima li nekoga - nekog
uljeza - u stanu zajedno sa mnom. Samo što nisam zapravo mislio na
uljeze, ni na provalnike, ni na narkiće. Mislio sam na... duhove.

Vidio sam otrcan prazan prostor s lijeve strane vrata prema
spavaonici. Bar sam shvatio odakle je stigao papir u pisaćem stroju.
Netko je naprosto otrgnuo otrcan komad starih tapeta.

Još sam to promatrao kad sam iza sebe začuo samo jedan, tih,
jasan zvuk - klak!. Poskočio sam i okrenuo se a srce mi se steglo. Bio
sam prestravljen, ali svejedno sam točno znao koji je to zvuk - uopće
nije bilo sumnje. Kad cijeli život radiš s riječima, zvuk udara pisaćeg
stroja po papiru možeš prepoznati čak i u pustoj sobi u sumrak kad
nema nikoga tko bi udario tipku."

556

Pogledali su ga u tami, lica su im bila zamućeni bijeli krugovi,
ništa nisu govorili, samo su se stisli malo bliže jedni drugima.
Piščeva žena čvrsto je stezala jednu piščevu ruku obim svojima.

"Osjećao sam se... izvan sebe. Nestvarno. Možda se čovjek
uvijek tako osjeća kad stigne do točke neobjašnjivog. Polako sam
prišao pisaćem stroju. Srce mi je ludo lupalo negdje u grlu, ali u duhu
sam bio miran... čak i hladan.

Klak! Još jedna tipka je udarila. Ovog puta sam je vidio - tipka
je bila u trećem redu odozgo, s lijeve strane.

Vrlo polako sam se spustio na koljena, a onda su se svi mišići u
mojim nogama nekako opustili i napola sam se stropoštao do dolje,
sve dok nisam sjedio pred pisaćim strojem, sa svojim prljavim
London Fog kaputom raširenim oko sebe kao djevojka koja se
duboko poklonila. Pisaći stroj je zakloparao još dvaput, brzo, zastao,
onda opet zakloparao. Svaki klak odzvanjao je na isti onaj tupi način
kao i moji koraci na podu.

Tapeta je bila zagurana u pisaći stroj tako da je strana s
osušenim ljepilom gledala prema van. Slova su bila neravna i grbava,
ali mogao sam ih pročitati: rackn, pisalo je. Onda je je opet
zaklopotao, i pisalo je: rackne.

A onda -" Pročistio si je grlo i blago se osmjehnuo. "Čak i
toliko godina kasnije, ovo je teško ispričati... naprosto to izreći.
Dobro. Jednostavna činjenica, bez ikakvih ukrasa, kako slijedi. Vidio
sam kako iz pisaćeg stroja izlazi ruka. Nevjerojatno sićušna ruka.
Izašla je između tipaka B i N u najdonjem redu, stisnula se u šaku, i
tresnula po razmaknici. Stroj se pomakao za jedno mjesto - jako
brzo, kao štucanje - a ruka se opet povukla unutra."

Agentova žena se prodorno zahihotala.
"Šuti, Marsha", rekao je agent tiho, a ona ga je poslušala.
"Kloparanje se malo ubrzalo", nastavio je urednik, "a nakon
nekog vremena mi se učinilo da čujem stvorenje koje gura tipke kako
teško diše, kako što se svatko zadiše kad se jako muči, sve bliže i
bliže svojim fizičkim granicama. Nakon nekog vremena, pisaći stroj
jedva da je pisao, većina tipaka napunila se tim starim ljepilom, ali

557

mogao sam pročitati otiske. Vidjelo se rackne um a onda je i zapelo
na ljepilu. Načas sam ga gledao, a onda sam pružio jedan prst i
oslobodio ga. Ne znam je li ga on - Bellis - mogao sam osloboditi.
Mislim da nije. Ali nisam to htio vidjeti... njega kako pokušava. Već
i sama šaka bila je dovoljna da osjetim kako sam na rubu. Ako vidim
cijelog vilenjaka, da tako kažem, činilo mi se da bih poludio. A nije
dolazilo u obzir da ustanem i pobjegnem. Sva mi je snaga iscurila iz
nogu.

Klak-klak-klak, to tiho stenjanje u naporu, a nakon svake riječi,
ta blijeda, tintom i prašinom isprugana šaka koja bi izašla između B i
N i udarila po razmaknici. Ne znam kako je dugo to sve trajalo.
Možda sedam minuta. Možda deset. Možda cijelu vječnost.

Konačno je kloparanje stalo, i shvatio sam da mu više ne čujem
disanje. Možda se onesvijestio... možda je samo odustao i otišao... ili
je možda umro. Doživio srčani udar ili tako nešto. Jedino u što sam
bio siguran bilo je da poruka nije završena. Pisalo je, samo malim
slovima: rackne umire to je mali jimmy thorpe ne zna reci thorpeu da
rackne umire mali jimmy ubija racknea bel... i to je bilo sve.

Tada sam pronašao snage da ustanem, i izašao sam iz sobe.
Hodao sam velikim koracima na prstima, kao da sam mislio da je
zaspao i ako proizvedeni neki od onih odjekujućih zvukova po golom
parketu, probudit ću ga i tipkanje će opet početi... a činilo mi se, ako
opet počne, prvi klak će me natjerati na vrištanje. A onda ću samo
vrištati dok mi srce ili glava ne puknu.

Moj Chevy bio je na parkiralištu niz ulicu, pun benzina i
spreman za pokret. Sjeo sam za volan i sjetio se boce u svome džepu.
Ruke su mi drhtale toliko da mi je ispala, ali pala je na sjedalo i nije
se razbila.

Sjetio sam se kako sam se obeznanio, prijatelji, a toga časa sam
se najviše od svega želio obeznaniti, i to sam točno i dobio. Sjećam
se kako sam povukao prvi gutljaj iz boce, i drugi. Sjećam se kako
sam okrenuo ključ u bravi i uhvatio na radiju Franka Sinatru kako
pjeva "That Old Black Magic", što je nekako sasvim pristajalo. S
obzirom na okolnosti. Da tako kažem. Sjećam se da sam pjevao

558

zajedno s njim, i potegao još par gutljaja. Bio sam u stražnjem redu
parkirališta, i vidio sam semafor na uglu kako izvodi svoju
predstavu. Stalno sam mislio na one tihe klaktave zvukove u praznoj
sobi, i blijedo crveno svjetlo. Stalno sam razmišljao o onom
dahtanju, kao da je neki vilenjak koji želi postati snagator objesio
ribičke utege na krajeve štapića za uši i sad diže utege u mome
starom pisaćem stroju. Stalno sam vidio neravnu površinu na
stražnjoj strani toga otrgnutog komada tapete. Um mi je stalno htio
proučiti što se moralo dogoditi prije nego što sam seja vratio u stan...
stalno je to htio vidjeti - njega - Bellisa - kako poskakuje, grabi
oderani rub tapete kraj vrata spavaonice jer je to jedina stvar koja je
preostala u sobi a blizu je papira - drži se - konačno uspijeva otrgnuti
komad i nosi ga natrag do pisaćeg stroja na svojoj glavi, kao list
palme. Stalno sam pokušavao zamisliti kako je on - to - uopće mogao
uvući tapetu u stroj. I ništa od toga nije mi se gubilo u glavi pa sam
pio i dalje, a Frank Sinatra je stao i čuo se oglas za Ludog Eddieja, a
onda je došla Sarah Vaughan i zapjevala "I'm Gonna Sit Right Down
and Write Myself a Letter", i to je bilo još nešto što sam shvaćao jer
sam nedavno učinio baš to, ili sam bar mislio da sam to učinio, sve
do večeras, kad se dogodilo nešto što mi je dalo razlog da
promijenim mišljenje o tome, da tako kažem, i pjevao sam zajedno s
dobrom starom Soul Starom i negdje tada sam morao dosegnuti
brzinu odvajanja jer sam bez ikakvog prekida prešao od sredine
drugog refrena u bljuvanje dok mi je netko prvo mlatio leđa
dlanovima, a onda mi podizao laktove iznad glave i spuštao ih dolje a
onda mi opet dlanovima mlatio leđa. To je bio vozač kamiona. Svaki
put kad me pljesnuo, osjetio bih gvalju tekućine kako mi se diže u
grlu i sprema se vratiti natrag, samo što bi on svaki put podigao moje
laktove, a kad god bi mi podigao laktove ja bih se opet izbljuvao, a
većina čak i nije bila Black Velvet nego riječna voda. Kad sam bio u
stanju podignuti glavu i pogledati oko sebe bilo je šest uvečer, tri
dana kasnije, a ja sam ležao na obali rijeke Jackson u zapadnoj
Pennsylvaniji, kakvih devedeset i pet kilometara sjeverno od
Pittsbourgha. Moj Chevy je virio iz rijeke, stražnjim krajem prema

559

gore. Još sam mogao pročitati naljepnicu za McCarthyja na
odbojniku.

Ima li još Fresce, dušo? Grlo mi je prokleto suho."
Piščeva žena mu je u tišini donijela piće, a kad mu ga je
dodala, impulzivno se sagnula i poljubila njegov izboran obraz nalik
aligatorovoj koži. Nasmiješio se, a oči su mu zablistale u slabom
svjetlu. Ona je pak bila dobra i blaga žena, i bljesak je nije nimalo
zavarao. Oči nikad tako ne bijesnu od veselja.
"Hvala, Meg."
Povukao je dug gutljaj, zakašljao se, odmahnuo ponudu
cigarete. "Za večeras mi ih je dosta. Potpuno ću prestati. U sljedećoj
inkarnaciji. Da tako kažem.
Ostatak priče jedva da treba ispričati. Protiv nje je jedini grijeh
koji bilo koja priča ikad može počiniti - predvidljiva je. Iz mog auta
su izvadili kakvih četrdeset boca Black Velveta, od toga puno
praznih. Blebetao sam o vilenjacima i struji, i Fornitima, i
plutonijskim rudarima, i fornusu, i izgledao sam im potpuno ludo, a
takav sam, naravno, i bio.
Evo što se dogodilo u Omahi dok sam se ja vozikao po - prema
računima za benzin iz Chevyjevog odjeljka za rukavice - pet
sjeveroistočnih država. Sve su to, shvaćate, stvari koje sam doznao
od Jane Thrope tijekom dugog i bolnog razdoblja dopisivanja koje je
kulminiralo susretom oči u oči u New Havenu, gdje ona sad živi,
ubrzo nakon što su me otpustili iz sanatorija kao nagradu što sam
konačno porekao. Na kraju toga sastanka plakali smo jedno drugom
u naručju, i tada sam počeo vjerovati da bi za mene opet možda
mogao postojati pravi život - možda čak i sreća.
Toga dana, oko tri popodne, na vratima doma Thorpeovih je
netko zakucao. Bio je to raznosač telegrama. Telegram je bio od
mene - zadnji u našem nesretnom dopisivanju. Pisalo je: REG IMAM
POUZDANU INFORMACIJU DA RACKNE UMIRE ZBOG
MALOGA PREMA BELLISU BELLIS KAŽE DA SE MALI ZOVE
JIMMY FORNIT MALO FORNUSA HENRY.
Za slučaj da vam je na pamet palo ono divno pitanje Howarda

560

Bakera, Što je on znao i kad je to doznao, mogu vam reći kako sam
znao da je Jane unajmila čistačicu; nisam - osim preko Bellisa - znao
da ima nevaljalog sina po imenu Jimmy. Mislim da ćete mi to morati
vjerovati na riječ, premda, da budem pošten, moram priznati da
psihići koji su na mome slučaju radili tijekom sljedeće dvije i pol
godine nikad nisu u to povjerovali.

Kad je stigao telegram, Jane je bila u dućanu. Našla ga je,
nakon Regove smrti, u jednom od njegovih stražnjih džepova.
Vrijeme slanja i isporuke bilo je zapisano na njemu, zajedno sa
napomenom Nema telefona/Isporučiti original. Jane je rekla da je
telegram, iako je bio star samo jedan dan, bio toliko otrcan da je
izgledao kao da ga je imao već mjesec dana.

Na određeni način, taj telegram, te dvadeset i dvije riječi su bile
pravi fleksibilni metak, a ja sam ga ispalio ravno u mozak Rega
Thorpea, sve iz Pattersona, New Jersey, a bio sam tako jebeno pijan
da se toga čak ni ne sjećam.

Tijekom posljednja dva tjedna svog života, Reg je upao u ritam
koji se činio utjelovljenjem normalnog. Ustajao je u šest, pravio
doručak sebi i svojoj ženi, onda sat vremena pisao. Oko osam sati bi
zaključao svoju radnu sobu i poveo psa na dugu, polaganu šetnju po
susjedstvu. Na tim je šetnjama bio vrlo otvoren, zastajući da popriča
sa svakim tko je htio razgovarati s njim, vežući štenca pred obližnjim
kafićem da popije još jednu prijepodnevnu kavu, i onda vrludajući
dalje. Rijetko kad bi se vratio kući prije podneva. Često je znalo biti i
pola jedan ili jedan. Jednim dijelom je to bilo u nastojanju da
pobjegne od pričljive Gertrude Rulin, vjerovala je Jane, jer se taj
ritam nije ustoličio sve do par dana nakon što je ona počela raditi za
njih.

Pojeo bi lagani ručak, prilegao na kakvih sat vremena, a onda
bi ustao i pisao dva-tri sata. Uvečer bi ponekad otišao do susjedstva,
onim mladim ljudima, sa Jane ili sam; ponekad bi on i Jane pogledali
neki film, ili bi samo sjedili u dnevnoj sobi i čitali. Rano bi lijegali u
krevet, Reg obično podosta prije Jane. Napisala je da je bilo vrlo
malo seksa, a i to malo nije bilo uspješno nijednom ni drugom. 'Ali

561

seks za većinu žena nije tako važan', rekla je, 'a Reg je opet radio
punom parom, i njemu je to bila razumna zamjena. Rekla bih da su, s
obzirom na okolnosti, ta dva tjedna bili najsretniji tijekom
posljednjih pet godina.' Skoro sam se rasplakao kad sam to pročitao.

Ja nisam ništa znao o Jimmyju, ali Reg jest. Reg je znao sve
osim najvažnije činjenice - da je Jimmy počeo dolaziti na posao sa
svojom majkom.

Kako je morao biti bijesan kad je dobio moj telegram i počeo
shvaćati. Oni si ipak dospjeli ovamo. A izgleda da je i njegova žena
bila jedna od njih, jer je ona bila u kući kad bi Gertrude i Jimmy bili
tamo, i nikad Regu nije ništa rekla o Jimmyju. Kako je ono napisao u
onom prijašnjem pismu? 'Ponekad nisam siguran u svoju ženu.'

Kad je stigla kući onog dana kad je stigao telegram, otkrila je
da Rega nema. Na kuhinjskom stolu je bila poruka u kojoj je pisalo:
'Ljubavi - otišao sam do knjižare. Vraćam se za večeru.' Ovo se Jane
činilo sasvim u redu... ali da je Jane znala za moj telegram, već sama
normalnost te poruke bi je prestravila na smrt, mislim. Shvatila bi da
je Reg uvjeren kako je ona promijenila stranu.

Reg nije prišao ni blizu ni jednoj knjižari. Otišao je u centar
grada, u trgovinu oružjem Littlejohn. Kupio je .45-icu automatik, i
dvije tisuće metaka. Bio bi kupio i AK-70 da ih je Littlejohn smio
prodavati. Namjeravao je zaštititi svoga Fornita, shvaćate. Od
Jimmyja, od Gertrude, od Jane. Od njih.

Sve je sljedećeg jutra išlo prema uspostavljenom ritmu. Sjetila
se kako joj se učinilo da on nosi jako debelu vestu za tako topao
jesenski dan, ali to je bilo sve. Vesta je, naravno, bila tu zbog
pištolja. Izašao je prošetati psa s .45-icom zataknutom za pas svojih
keperica.

Osim što je toga jutra stigao samo do restorana u kojem bi
obično popio svoju jutarnju kavu, a otišao je ravno tamo, ne
zadržavajući se putem i ne razgovarajući ni sa kim. Odveo je štenca
otraga do tovarnog prostora, svezao ga za ogradu, a onda se po
stražnjim dvorištima vratio natrag do svoje kuće.

Jako je dobro poznavao raspored mladih ljudi u susjedstvu;

562

znao je da nikoga od njih neće biti. Znao je gdje drže svoje rezervne
ključeve. Ušao je u kuću, popeo se gore, i promatrao svoju vlastitu
kuću.

U osam i četrdeset ugledao je Gertrude Rulin kako stiže. A
Gertrude nije bila sama. Zaista je sa sobom imala dječaka. Bučno
ponašanje Jimmyja Rulina u prvom razredu uvjerilo je učiteljicu i
školskog psihologa skoro smjesta da bi svima (osim možda
Jimmyjevoj majci, kojoj bi mali odmor od Jimmyja dobro došao)
bilo bolje ako pričekaju još godinu dana. Jimmy je tako zapeo u
zadnjoj godini vrtića, i u prvom je polugodištu imao vrtić popodne.
Dva cjelodnevna centra u njenom području bila su puna, a nije mogla
za Thorpeove prijeći popodne jer je od dva do četiri imala još jedan
posao kao čistačica na drugom kraju grada.

Posljedica svega toga bio je Janein nevoljki pristanak da
Gertrude dovodi Jimmyja sa sobom dok ne pronađe neko drugo
rješenje. Ili dok Reg to ne otkrije, što će se sigurno dogoditi.

Mislila je da Regu možda neće smetati - u zadnje vrijeme je
oko svega bio tako slatko razuman. S druge strane, možda dobije
napadaj. Ako se to dogodi, morat će pronaći drugo rješenje. Gertrude
je rekla da razumije. I za ime Božje, dodala je Jane, dječak ne smije
ni dirnuti ništa od Regovih stvari. Gertrude je rekla da je to jasno:
vrata gospodinove radne sobe su zaključana i tako će i ostati.

Thorpe je sigurno prešao kroz dva dvorišta kao snajperist koji
prelazi ničiju zemlju. Vidio je Gertrude i Jane kako u kuhinji peru
posteljinu. Nije vidio dječaka. Kretao se uza zid kuće. Nikoga u
blagovaonici. Nikoga u spavaonici. A onda, u radnoj sobi, gdje ga je
Reg morbidno i očekivao, eno Jimmyja. Dječakovo lice bilo je
zajapureno od uzbuđenja, i Reg je zacijelo povjerovao da je pred
njim konačno pravi pravcati njihov agent.

Dječak je u ruci držao neku vrst smrtonosnih zraka, i uperio ju
je na radni stol... a iz svoga pisaćeg stroja, Reg je čuo Racknea kako
vrišti.

Možda mislite da pripisujem subjektivne stvari čovjeku koji je
već mrtav - ili, jednostavnije, da izmišljam. Ali nije tako. U kuhinji, i

563

Jane i Gertrude su čule prepoznatljivi zvuk Jimmyjevog plastičnog
svemirskog blastera... pucao je njime po kući sve otkako je počeo
dolaziti sa svojom majkom, i Jane se svakoga dana nadala da će mu
baterije krepati. Nije se moglo ne prepoznati taj zvuk. A nije se
moglo ne prepoznati ni mjesto odakle je dolazio - Regova radna
soba.

Klinac je zbilja bio grozan kao mali Dennis, znate - ako je
postojala samo jedna prostorija u kući u koju nije smio ući, to je bilo
jedino mjesto kamo je morao ući, inače bi umro od znatiželje. A nije
mu trebalo dugo ni da shvati kako Jane drži ključ za Regovu radnu
sobu na kaminu u blagovaonici. Je li i prije bio unutra? Mislim da
jest. Jane je rekla kako se sjeća da je tri-četiri dana prije toga dala
malome naranču, a kasnije, kad je čistila kuću, pronašla je koricu
naranče pod kaučem u radnoj sobi. Reg nije jeo naranče - tvrdio je da
je alergičan na njih.

Jane je ispustila plahtu koju je prala natrag u sudoper i odjurila
u spavaću sobu. Čula je glasno vah-vah-vah svemirskog blastera, i
čula je kako Jimmy viče: 'Uhvatit ću ja tebe! Ne možeš mi pobjeći!
Vidim te kroz STAKLO!' I... rekla je... rekla je da čuje kako netko
vrišti. Neki visok, očajan zvuk, rekla je, tako pun bola da ga se skoro
nije moglo podnijeti.

'Kad sam to čula', rekla je, 'znala sam da ću morati ostaviti
Rega što god da se dogodi, jer su sve stare bapske priče istina...
ludilo jest zarazno.

Jer ono što sam čula bio je Rackne; nekako, taj pokvareni
klinac pucao je u Racknea, ubijajući ga jeftinim svemirskim
pištoljem iz supermarketa.

Vrata radne sobe bila su otvorena, ključ u njima. Kasnije toga
dana, vidjela sam jedan od stolaca u blagovaonici doguran do
kamina, s otiscima Jimmyjevih tenisica po sebi. Bio je nagnut nad
Regov stol za pisaći stroj. On - Reg - imao je jedan od onih starih
uredskih modela sa staklom sa strane. Jimmy je pritisnuo njušku
svoga blastera u jedno staklo i pucao je u pisaći stroj. Vah-vah-vah-
vah, a ljubičasti udari svjetla izlazili su iz pisaćeg stroja, i odjednom

564

sam shvatila sve što je Reg ikad govorio o struji; jer iako je ta stvar
radila na bezopasne C ili D baterije, odista sam se osjećala kao da
valovi otrova izlaze iz tog pištolja i kotrljaju mi se kroz glavu i prže
mi mozak.

Jimmy je vrištao: Vidim te tamo unutra! a lice muje bilo puno
dječačke zluradosti - istovremeno prelijepo i nekako odvratno. Ne
možeš pobjeći kapetanu Budućnosti! Mrtav si, izvanzemaljac! A to
vrištanje... bilo je sve slabije... manje...

Jimmy, prestani! povikala sam.
On je poskočo. Prestrašila sam ga. Okrenuo se... pogledao me...
isplazio mi jezik... a onda opet pritisnuo blaster o staklenu ploču i
počeo opet pucati. Vah-vah-vah, i ta grozna ljubičasta svjetlost.
Gertruda je stizala hodnikom, vičući mu da stane, da izlazi
odatle, da će dobiti najgore batine u životu... a onda su se prednja
vrata s treskom otvorila i Reg je krenuo hodnikom, urlajući. Samo
sam ga jednom pogledala i shvatila da je poludio. U ruci mu je bio
pištolj.
Ne pucajte mi na dijete! zavrištala je Gertruda kad ga je vidjela
i posegnula da mu oduzme oružje. Reg ju je naprosto odbacio u
stranu.
Jimmy kao da nije ni shvaćao što se sve događa - samo je i
dalje ispucavao svoj svemirski blaster u pisaći stroj. Vidjela sam
njegovo ljubičasto svjetlo kako pulsira u tami između tipki, i
izgledalo je kao jedan od onih električnih lukova koje se ne smije
promatrati bez posebnih zaštitnih naočala jer ćeš si inače spaliti
mrežnice i oslijepiti.
Reg je ušao unutra, proguravši se kraj mene i oborivši me.
RACKNE! zavrištao je. UBIT ĆEŠ RACKNEA!
I dok je još Reg jurio preko sobe, očito namjeravajući ubiti to
dijete', rekla mi je Jane, 'stigla sam se zapitati koliko je puta već prije
bio u toj sobi, ispaljujući taj pištolj u pisaći stroj dok smo njegova
majka i ja možda bile gore, mijenjajući posteljinu ili u stražnjem
dvorištu vješajući rublje, negdje gdje ne bismo čule to vah-vah-vah...
gdje ne bismo čule tog stvora... Fornita... kako unutra vrišti.

565

Jimmy nije prestao čak ni kad je Reg provalio unutra - samo je
i dalje pucao u pisaći stroj, kao da je znao da mu je to posljednja
prilika, i odonda sam se morala zapitati nije li Reg možda bio u
pravu i za njih - samo što možda oni nekako samo lebde uokolo, i tu i
tamo se zabiju nekome u glavu, kao kad netko skoči u bazen, i onda
oni navedu toga nekog da im obavi prljave poslove, a onda opet odu,
a tip u kojem su bili kaže: Molim? Ja? Što sam učinio?

A u sekundi prije nego što je Reg stigao do tamo, vrištanje iz
pisaćeg stroja pretvorilo se u kratak, prodoran krik - i vidjela sam krv
kako je zapljusnula cijelo staklo, kao da je ono što je bilo unutra
konačno naprosto eksplodiralo, onako kao što kažu da eksplodira
živa životinja kad je staviš u mikrovalnu pećnicu. Znam kako to ludo
zvuči, ali vidjela sam tu krv - udarila je u staklo u mrlji i onda počela
curiti.'

'Jesam ga', rekao je Jimmy, jako zadovoljno. 'Jesam -' A onda
ga je Reg bacio preko cijele sobe. Udario je u zid. Pištolj mu je ispao
iz ruke, udario u pod, i slomio se. To je bila samo plastika i
dugotrajne baterije, naravno.

Reg je pogledao pisaći stroj, i zavrištao je. Ne vrisak bola i
bijesa, premda je bilo i bijesa - ali najviše je to bio vrisak bola. Onda
se okrenuo dječaku. Jimmy je pao na pod, i što god da je bio - ako je
ikad bio išta osim zločestog dječaka - sad je bio samo prestravljeni
šestogodišnjak. Reg je uperio pištolj u njega, i to je sve čega se
sjećam.'"

Urednik je dovršio svoje gazirano piće i brižljivo odložio
limenku.

"Gertrude Rulin i Jimmy Rulin se sjećaju dovoljno da
nadoknade taj manjak", rekao je. "Jane je povikala, 'Reg, NE', a kad
se okrenuo prema njoj, ustala je i počela se hrvati s njim. On je pucao
u nju, raznijevši joj lijevi lakat, ali nije ga pustila. Dok se i dalje
hrvala s njim, Gertrude je pozvala svoga sina Jimmyja i on joj je
pritrčao.

Reg je odgurnuo Jane i opet opalio u nju. Taj ju je metak
okrznuo po lijevoj strani lubanje. Samo četvrt milimetra u desno i

566

ubio bi je. U to gotovo nitko ne sumnja, a sasvim je sigurno da bi, da
nije bilo reakcije Jane Thorpe, zacijelo ubio Jimmyja Rulina, a
možda i dječakovu majku.

Doista jest pucao u dječaka - dok je Jimmy jurio u naručje
svoje majke, tik pred vratima. Metak je Jimmyju ušao u lijevi guz,
idući prema dolje. Izašao je kroz lijevo bedro, promašivši kost, i
prošao Gertrude Rulin kroz potkoljenicu. Bilo je puno krvi, ali
nijedno ni drugo nije bilo teško ranjeno.

Gertrude je zalupila vrata radne sobe i odnijela je svoga sina
koji je vrištao i krvario hodnikom van, izašavši na ulazna vrata."

Urednik je opet zamišljeno stao.
"Jane se dotad ili onesvijestila, ili je namjerno odlučila
zaboraviti što se dalje dogodilo. Reg je sjeo u svoj radni stolac i
stavio si je njušku svoje .45-ice nasred čela. Povukao je okidač.
Metak mu nije prošao kroz mozak i ostavio ga kao živo povrće, niti
je prošao polukrugom oko njegove lubanje i bez štete izašao na
drugu stranu. Fantazija je bila fleksibilna, ali taj posljednji metak bio
je tvrd i čvrst. Pao je naprijed, preko svoga pisaćeg stroja, mrtav.
Kad je policija provalila unutra, pronašli su ga tako; Jane je
sjedila u suprotnom uglu, samo napola svjesna.
Pisaći stroj bio je prekriven krvlju, izvana a vjerojatno i
iznutra; rane na glavi su jako, jako neuredne.
Sva je krv bila krvne grupe 0.
To je bila krvna grupa Rega Thorpea.
I to je, dame i gospodo, moja priča; više vam ne mogu pričati."
Doista, urednikov glas sveo se na jedva nešto jače od drhtavog
šapata.
Nije bilo uobičajenog brbljanja poslije zabave, pa čak ni one
nelagodno vesele konverzacije koju ljudi ponekad koriste kako bi
prikrili neugodne situacije na koktelima, ili bar sakrili činjenicu da su
u nekom trenutku stvari postale puno ozbiljnije nego što je to
uobičajeno na takvim večernjim okupljanjima.
Ali dok je pisac pratio urednika do automobila, nije mogao
prešutjeti još jedno, posljednje pitanje. "Priča", rekao je. "Što se

567

dogodilo s pričom?"
"Mislite na Regovu -"
'"Baladu o fleksibilnom metku', tako je. Priču koja je sve to

uzrokovala. To je bio pravi fleksibilni metak - za vas, ako ne i za
njega. Što se, dovraga, dogodilo s tom pričom koja je bila tako
prokleto dobra?"

Urednik je otvorio vrata svoga automobila; bio je to mali plavi
Chevrolete s naljepnicom na stražnjem odbojniku na kojoj je pisalo
PRIJATELJI NEĆE PRIJATELJE PUSTITI DA VOZE PIJANI.
"Ne, nikad nije objavljena. Ako je Reg i imao kopiju, uništio ju je
nakon što je dobio moju priznanicu i prihvaćanje priče - s obzirom na
njegove paranoične osjećaje o njima, to bi mu bilo posve slično.

Ja sam imao njegov original plus tri fotokopije sa sobom kad
sam krenuo u rijeku Jackson. Sve četiri su bile u kartonskoj kutiji. Da
sam tu kutiju stavio u prtljažnik, sad bih imao priču, jer stražnji kraj
moga auta uopće nije potonuo - a čak i da jest, stranice bi se moglo
osušiti. Ali htio sam da mi bude blizu, pa sam je stavio naprijed, na
vozačku stranu. Prozori su bili otvoreni kad sam uletio u vodu.
Stranice... pretpostavljam da su naprosto isplivale i odplutale u more.
Radije bih vjerovao u to nego da mislim kako su istrunule zajedno s
ostalim smećem na dnu te rijeke, ili da ih je pojeo neki som, ili nešto
još manje estetski. Vjerovati da ih je rijeka odnijela u more je puno
romantičnije, i možda malo manje vjerojatno, ali kad se radi o
stvarima u koje odlučujem vjerovati otkrio sam da još uvijek mogu
biti fleksibilan.

Da tako kažem."
Urednik je ušao u svoj mali auto i odvezao se. Pisac je stajao i
promatrao ga sve dok mu stražnja svjetla nisu nestala iz vida, a onda
se okrenuo. Meg je bila tamo, stojeći na ulazu u njihov vrt, u tami,
smiješeći se malo nesigurno prema njemu. Ruke je čvrsto prekrižila
na grudima, premda je noć bila topla.
"Samo smo nas dvoje ostali", reklaje. "Idemo unutra?"
"Jasno."
Na pola puta po vrtu, stala je i rekla: "U tvom pisaćem stroju

568

nema Fornita, zar ne, Paul?"
A pisac, koji se ponekad - često - pitao odakle točno dolaze sve

te riječi, hrabro je odgovorio: "Naravno da ne."
Ušli su unutra s rukom pod ruku, i zatvorili vrata pred nosom

noći.

569

Hvat

"Hvat je u to doba bio širi ", rekla je Stella Flanders svojim
praunucima posljednjeg ljeta svog života, onog ljeta prije nego što je
počela viđati duhove. Djeca su je promatrala razrogačenim, tihim
očima, a njen sin Alden okrenuo se sa svoga mjesta na verandi gdje
je rezbario. Bila je nedjelja, a Alden nije nedjeljom izlazio brodom
koliko god visoka bila cijena jastoga.

"Kako to misliš, bako?" upitao je Tommy, ali starica mu nije
odgovorila. Samo je sjedila u svojoj stolici za ljuljanje kraj hladnog
štednjaka, dok su joj papuče mirno tapkale po podu.

Tommy je upitao svoju majku: "Kako ona to misli? "
Lois je samo stresla glavom, nasmiješila se, i poslala ih van sa
zdjelama da beru bobice.
Stella pomisli: Zaboravila je. Ili nije nikad ni znala?
Hvat je u to doba bio širi. Ako je itko znao da je tako, bila je to
Stella Flanders. Ona se rodila 1884., bila je najstarija stanovnica
Kozjeg otoka, i nikad u životu nije bila na kopnu.
Voliš li? To ju je pitanje počelo progoniti, a nije znala čak ni
što znači. Jesen se proširila, hladna jesen bez neophodne kiša koja bi
drveću podarila doista lijepe boje, bilo na Kozjem otoku ili na
Rakunovoj glavi, s druge strane Hvata. Vjetar je svirao duge, hladne
note te jeseni, a Stella je osjećala kako joj svaka nota odzvanja u
srcu.
Dana 19. studenog, kad su se prvi sniježni zapusi zakovitlali iz
neba boje bijelog kroma, Stella je proslavila rođendan. Pojavio se
veći dio sela. Došla je Hattie Stoddard, čija je majka umrla od upale
pluća 1954. godine, i čiji je ujak izgubljen na Plesaču 1941. Došli su
Richard i Mary Dodge, a Richard je polako išao putem sa svojim
štapom, dok ga je artritis jahao kao nevidljivi slijepi putnik. Došla je
Sarah Havelock, naravno; Sarina majka Annabelle bila je Stellina
najbolja prijateljica. One su zajedno išle u otočnu školu, od prvog do
osmog razreda, a Annabelle se udala za Tommyja Franea, koji ju je u
petom razredu vukao za kosu i tjerao u plač, kao što se Stella udala

570

za Bilia Flandersa, koji joj je jednom izbio sve školske knjige iz ruku
u blato (ali ona je uspjela ne zaplakati). Sad su Annabelle i Tommy
bili mrtvi, a Sarah je bila jedino od njihovo sedmero djece koje je još
ostalo na otoku. Njen suprug, George Havelock, koga su svi znali
kao Velikog Georgea, umro je gadnom smrću prijeko na kopnu
1967., one godine kad nije bilo ribarenja. Velikom Georgeu sjekira
se poskliznula u ruci, bilo je krvi - previše krvi! - i otočki sprovod tri
dana kasnije. A kad je Sarah stigla na Stellinu zabavu i povikala
"Sretan rođendan, bako!" Stella ju je čvrsto zagrlila i sklopila oči

(voliš li voliš li?)
ali nije zaplakala.
Imali su fantastičnu rođendansku tortu. Hattie ju je napravila sa
svojom najboljom prijateljicom, Verom Spruce. Okupljeno društvo je
zarikalo "Sretan rođendan ti" udruženim glasom koji je bio dovoljno
glasan da zaguši vjetar... bar na kratko. Čak je i Alden pjevao, a on je
u normalnim okolnostima pristajao pjevati samo "Naprijed, vojnici
križa" i doksologije u crkvi, a za sve ostalo je samo oblikovao riječi
usnama, pognute glave, dok su mu se velike klempave uši rumenile
kao rajčice. Na Stellinoj torti bilo je devedeset i pet svjećica, i čak i
preko pjevanja čula je vjetar, premda joj sluh više nije bio kao nekad.
Činilo joj se da vjetar doziva njeno ime.
"Nisam bila jedina ", rekla bi Loisinoj djeci da je mogla. "U
moje doba, bilo je mnogo onih koji su živjeli i umrli na otoku. U to
doba nije bilo poštanskog broda; Bik Symes je donosio poštu kad je
pošte bilo. Nije bilo ni trajekta. Ako si imala posla na Glavi, tvoj
muškarac bi te preveo na čamcu za jastoge. Koliko ja znam, do 1946.
na otoku nije bilo ni zahoda s ispiranjem. Bikov mali Harold uveo je
prvoga, godinu dana nakon što je srčani udar odnio Bika dok je vani
postavljao klopke. Sjećam se da sam vidjela kako su donijeli Bika
umotanog u voštano platno, i kako je jedna od njegovih zelenih
čizama izvirila van. Sjećam se... "
A oni bi rekli: "Čega, bako? Čega se sjećaš? "
Kako bi im odgovorila? Ima li još nečega?
Na prvi dan zime, kakvih mjesec dana nakon rođendanske

571

proslave, Stella je otvorila stražnja vrata da uzme drva za ogrjev i
otkrila mrtvog vrapca na stražnjoj stubi. Oprezno se sagnula, podigla
ga za jednu nogu, i pogledala ga.

"Smrznut", objavila je, a nešto u njenoj nutrini izgovorilo je još
jednu riječ. Prošlo je četrdeset godina otkako je vidjela smrznutu
pticu - 1938. One godine kad se Hvat smrznuo.

Drhteći, privlačeći svoj kaput jače oko sebe, bacila je mrtvog
vrapca u zahrđalu staru spalionicu dok je prolazila kraj nje. Dan je
bio hladan. Nebo je bilo čisto, tamno plavo. U noći njenog rođendana
palo je deset centimetara snijega, otopilo se, i odonda ga više nije
bilo. "Sigurno će ubrzo stići", rekao je mudro Larry McKeen dolje u
dućanu Kozjeg otoka, kao da izaziva zimu da se ne pojavi.

Stella je došla do naslaganog drveta, uzela naramak i odnijela
ga natrag u kuću. Slijedila ju je njena sjena, oštra i jasna.

Dok je prilazila stražnjim vratima, tamo gdje je pao vrabac,
Bili joj se obratio - ali rak je odnio Bilia prije dvanaest godina.
"Stella", rekao je Bili, i vidjela je kako njegova sjena pada kraj nje,
duža ali isto tako jasno ocrtana, sjena šilta njegove sjenokape
nakrenuta šeretski u stranu kao što ju je uvijek nosio. Stella je osjetila
kako joj vrisak zapinje u grlu. Bio je prevelik da bi joj dotakao usne.

"Stella", rekao je opet, "kad ćeš doći prijeko, na kopno? Uzet
ćemo stari Ford Norma Jolleya i otići dolje do Beana u Freeportu da
se zabavimo. Što kažeš?"

Okrenula se naglo, skoro ispustivši drvo, a tamo nije bilo
nikoga. Samo dvorište koje se spuštalo niz brijeg, pa divlja bijela
trava, a iza svega, na rubu svega, jasno ocrtan i nekako uvećan,
Hvat... i kopno iza njega.

"Bako, što je Hvat? " možda bi Lona upitala... premda nikad
nije. A ona bi im dala odgovor koji je svaki ribar znao napamet: Hvat
je vodeni prostor između dva kopnena prostora, vodeni prostor koji
je otvoren na oba kraja. Stara jastogarska šala išla je ovako: dobro
nauči čitati kompas kad ti dođe magla; od Jonesporta do Londona je
jako dugačak Hvat.

"Hvat je voda između otoka i kopna" možda bi pojasnila,

572

dajući im kolače s melasom i vrući čaj s puno šećera. "Toliko znam.
Znam to isto tako dobro kao što znam ime svoga muža...i kako je
nekad nosio svoju kapu. "

"Bako? " rekla bi Lona. "Kako to da nikad nisi prešla Hvat? "
U siječnju, dva mjeseca nakon rođendanske zabave, Hvat se
smrznuo po prvi put od 1938. godine. Radio je upozoravao i otočane
i one s kopna podjednako da ne vjeruju ledu, ali Stewie McCelland i
Russel Bowie svejedno su nakon dugog popodneva provedenog
pijući vino Apple Zapple izveli Stewiejeve Bombardier Skiddoo* i,
naravno, skiddoo je otišao u Hvat. Stewie je uspio ispuzati van
(premda je izgubio jedno stopalo jer se smrzlo). Hvat je uzeo
Russella Bowieja i odnio ga.
* Motorne saonice na skijama, nap. prev.
Toga 25. siječnja održana je misa zadušnica za Russella. Stella
je otišla sa svojim sinom Aldenom, a on je usnama oblikovao riječi
himni i zaurlao doksologiju falšajući svojim snažnim glasom prije
blagoslova. Stella je kasnije sjedila sa Sarom Havelock i Hattie
Stoddard i Verom Spruce u sjaju drvene vatre u podrumu gradske
vjećnice. Održavala se oproštajna zabava za Russella, zajedno s
punčem Za-Rex i finim malim sendvičima s kravljim sirom
izrezanim u trokute. Muškarci su, naravno, svaki čas svraćali van, da
potegnu gutljaj nečeg malo jačeg od Za-Rexa. Svježa udovica
Russella Bowieja sjedila je crvenih očiju i zapanjena kraj Ewella
McCrackena, svećenika. Bila je u sedmom mjesecu trudnoće - to će
joj biti peto - a Stella je, napola zadrijemavši u toplini peći na drva,
pomislila: I ona će valjda ubrzo prijeći Hvat. Preselit će se u Freeport
ili Lewiston i postati konobarica, valjda.
Pogledala je oko sebe, u Veru i Hattie, da vidi o čemu se
raspravlja.
"Ne, nisam to čula", rekla je Hattie. "Što je Freddy točno
rekao?"
Razgovarale su o Freddyju Dinsmoreu, najstarijem muškarcu
na otoku (dvije godine mlađi od mene, pomislila je Stella s
određenim zadovoljstvom), koji je 1960. godine prodao svoju

573

trgovinu Larryju McKeenu i sad je živio od mirovine.
"Rekao je da nikad nije vidio takvu zimu", rekla je Vera vadeći

svoje pletivo. "Kaže da će se ljudi od nje porazbolijevati."
Sarah Havelock pogledala je Stellu, i upitala je li Stella ikad

vidjela takvu zimu. Nije bilo snijega nakon onog prvog, malešnog;
tlo je ležalo čisto i golo i smeđe. Dan prije, Stella je napravila trideset
koraka po stražnjem polju, držeći desnu ruku ravno na razini bedra, a
trava je tamo popucala u urednoj crti, uz zvuk nalik lomljenju stakla.

"Ne", reče Stella. "Hvat se smrznuo '38., ali te godine je bilo
snijega. Sjećaš li se Bika Symesa, Hattie?"

Hattie se nasmije. "Mislim da još imam masnicu koju mi je
ostavio na debelom mesu na proslavi Nove godine 1953. Tako me
jako uštipnuo. Što s njim?"

"Bik i moj čovjek su te godine pješice otišli na kopno", reče
Stella. "Te veljače, 1938. Navukli su snježne cipele, odšetali do
taverne Dorrit na Glavi, popili svatko po jedan viski, i odšetali
natrag. Pozvali su me da idem s njima. Bili su kao dva dječarca koji
se idu spuštati toboganom."

Gledale su je, dirnute takvim čudom. Čak je i Vera razrogačila
oči, a Vera je nedvojbeno već prije čula tu priču. Ako je vjerovati
pričama, Bik i Vera su se nekad znali igrati mame i tate, premda je,
sad gledajući Veru, bilo teško povjerovati da je ikad bila tako mlada.

"A ti nisi otišla?" upitala je Sarah, možda promatrajući u svojoj
glavi hvat Hvata, tako bijeli da je postao skoro plav u hladnom
zimskom suncu, bljesak snježnih kristala, kopno koje se približava,
hodajući preko, da, hodajući preko oceana baš kao Isus iz čamca,
napuštajući otok po prvi i jedini put u životu, pješice -

"Ne", reče Stella. Odjednom je zažalila što nije i ona ponijela
pletivo. "Nisam otišla s njima."

"Zašto ne?" upitala je Hattie skoro indignirano.
"Bio mi je dan za pranje", Stella je zamalo odrezala, a onda je
Missy Bowie, Russellova udovica, briznula u glasne, meketave
jecaje. Stella je pogledala prema tamo, a tamo je sjedio Bill Flanders,
u svojoj crveno-crnoj kariranoj jakni, kape nakrenute u stranu, pušeći

574

cigaretu Herbert Tareyton, s još jednom zataknutom za uho za
poslije. Osjetila je kako joj srce poskakuje u grudima, i guši se
između otkucaja.

Ispustila je neki zvuk, ali baš tada je neki čvor prasnuo u peći
poput metka, i druge dvije gospođe nisu je čule.

"Jadnica", Sarah je skoro tepala.
"Dobro se riješila tog nikogovića", zagunđa Hattie. Tražila je
tmurnu dubinu istine o pokojnome Russellu Bowieju, i pronašla je:
"Taj čovjek je bio jedva nešto bolji od plaćenog jebivetra. Dobro je
da je skočila s toga traktora."
Stella je jedva čula sve to. Tamo je sjedio Bili, dovoljno blizu
velečasnom McCrackenu da bi mogao uštipnuti nos da je htio;
djelovao je kao da mu nije više od četrdeset, očiju jedva dotaknutih
borama koje su kasnije utonule tako duboko, odjeven u svoje
flanelske hlače i gumene čizme sa sivim vunenim čarapama uredno
prevrnutim preko vrhova.
"Čekamo tebe, Stel", rekao je. "Lijepo ti prijeđi prijeko i vidi
kopno. Ove godine ti neće trebati snježne cipele."
Sjedio je tamo u podrumu gradske vjećnice, velik kao
nečastivi, a onda je još jedan čvor eksplodirao u peći i nestao je. A
velečasni McCracken i dalje je tješio Missy Bowie kao da se ništa
nije dogodilo.
Te večeri je Vera nazvala Annie Phillips, i tijekom razgovora
spomenula je Annie da Stella Flanders ne izgleda dobro, nimalo
dobro.
"Alden će imati puno muke da je makne s otoka ako se
razboli", reče Annie. Annie je voljela Aldena jer joj je njen sin Toby
rekao da Alden ne pije ništa jače od piva. Annie je sama izričito
zagovarala trezvenost.
"Ne bi je mogao maknuti s otoka osim u komi", rekla je Vera,
izgovarajući tu riječ na onaj jugoistočni način: koumi.
"Kad Stella kaže 'žaba', Alden skače. Alden nije baš sasvim
čist, znaš. Stella ga više-manje drži pod svojim skutom."
"O, da?" reče Annie.

575

Baš tada začulo se metalno krckanje na liniji. Vera je još časak
čula Annie Phillips - ne same riječi, samo zvuk njenog glasa kako se
nastavlja iza krckanja - a onda više nije bilo ničega. Vjetar se
podigao jače i telefonske linije su pale, možda u Godlinovo jezero, ili
možda dolje kod spilje Borrow, gdje su ulazile u Hvat odjevene u
gumu. Možda su pale i na drugoj strani, na Glavi... a netko bi možda
čak mogao reći (samo napola u šali) da je Russell Bowie posegnuo
jednom hladnom rukom i prekinuo kabel, samo za zabavu.

Ni dvjesto metara dalje, Stella Flanders ležala je pod svojim
šarenim pokrivačem od krpica i slušala sumnjivu glazbu Aldenovog
hrkanja u drugoj sobi. Slušala je Aldena tako da ne mora slušati
vjetar... ali svejedno je čula vjetar, o, da, kako stiže preko smrznutih
prostranstava Hvata, dva i po kilometra vode koja je sad bila
prepločena ledom, ledom s jastozima duboko dolje, i škarpinama, i
možda uskovitlanim, zaplesanim tijelom Russella Bowieja, koji je
nekad dolazio svakog travnja se svojim Rogersovim oračem i orao
joj vrt.

Tko će ovog travnja preorati vrt? zapitala se dok je ležala
hladna i sklupčana pod svojim pokrivačem od krpica. I kao san u
snu, njenom glasu odgovorio je njen glas: Voliš li? Vjetar je
zapuhao, drmusajući zaštitnim prozorom. Činilo se da joj zaštitni
prozor nešto govori, ali ona je skrenula pogled s njegovih riječi. I
nije plakala.

"Ali bako ", ustrajala bi Lona (ona nikad nije odustajalo, ne
ona, ona je bila kao njena mama, i njena baka prije nje), "još nam nisi
rekla zašto nisi prešla prijeko. "

"Pa, dijete moje, oduvijek sam sve što sam htjela imala ovdje,
na Kozjem otoku. "

"Ali on je tako mali. Mi živimo u Portlandu. Imamo autobuse,
baka!"

"Ja na televiziji vidim sasvim dosta onoga što se događa u
gradovima. Mislim da ću ostati tu gdje jesam. "

Hal je bio mlađi, ali nekako intuitivniji; on ne bi navaljivao kao
što bi njegova sestra učinila, ali njegova bi pitanja došla bliže suštini

576

stvari: "Nisi nikad htjela prijeći preko, bako? Nikad? "
A ona bi se nagnula prema njemu, i uzela njegove male ručice,

i rekla bi mu kako su njena majka i otac stigli na otok kratko nakon
što su se oženili, i kako je djed Bika Symesa prihvatio Stellinog oca
kao šegrta na svoj brod. Rekla bi mu kako je njena majka zanijela
četiri puta ali jedna od njenih beba nije se ni rodila a još jedna je
umrla tjedan dana nakon rođenja - otišla bi ona s otoka da su je mogli
spasiti u bolnici na kopnu, ali naravno, sve je bilo gotovo prije nego
što im je to uopće palo na pamet.

Rekla bi im da je Bili porodio Jane, njihovu baku, ali bi
prešutjela kako je, kad je sve završilo, otišao u kupaonicu i prvo
bljuvao a onda plakao kao histerična žena koju je dohvatila jako jaka
mjesečnica. Jane je, naravno, sa četrnaest godina otišla s otoka u
školu; djevojke se više nisu udavale sa četrnaest godina, i kadju je
Stella vidjela kako odlazi s Bradleyem Maxwellom, koji je toga
mjeseca bio na redu da prevozi djecu ovamo i onamo, znala je u srcu
da je Jane otišla zauvijek, premda će se još neko vrijeme vraćati.
Ispričala bi im da je Alden stigao deset godina kasnije, nakon što su
već odustali, i kao da nadoknadi svoje kašenjenje, Alden je još bio tu,
oduvijek neženja, i na određene načine Stella je bila zahvalna na
tome, jer Alden baš nije bio jako pametan a ima puno žena spremnih
iskoristiti muškarca sporog mozga i dobrog srca (premda bi djeci i
ovo posljednje prešutjela).

Rekla bi: "Louis i Margaret Godlin začeše Stellu Godlin, koja
posta Stella Flanders; Bill i Stella Flanders začeše Jane i Aldena
Flandersa, a Jane Flanders posta Jane Wakefdd; Richard i Jane
Wakefield začeše Lois Wakefield, koja posta Lois Perrault; David i
Lois Perrault začeše Lonu i Hala. To su vaša imena, djeco: vi ste
Godlin-Flanders-Wakefield-Perrault. Vaša krv je u kamenju ovog
otoka, a ja ostajem ovdje jer je kopno predaleko za dohvat. Da,
volim; bar jesam voljela, ili sam bar pokušavala voljeti, ali sjećanje
je tako široko i tako duboko, i ne mogu prijeći prijeko. Godlin-
Flanders-Wakefield-Perrault... "

To je bila najhladnija veljača otkako je Nacionalna

577

meteorološka služba počela bilježiti, a do polovice mjeseca, ledeni
pokrov na Hvatu bio je siguran. Motorne sanjke su zujale i zavijale i
ponekad se prevrtale kad bi pogrešno zajahale ledene valove. Djeca
su se pokušavala klizati, otkrila da je led previše grbav da bi bilo
zabavno, i vratila se Godlinovom jezeru na drugoj strani brijega, no
ne prije nego što je Justin McCracken, svećenikov sin, zapeo
klizaljkom za pukotinu i slomio gležanj. Odveli su ga prijeko u
bolnicu na kopnu, gdje mu je doktor koji je imao Corvetteu rekao:
"Sinko, bit će kao nov."

Freddy Dinsmore umro je vrlo naglo samo tri dana nakon što si
je Justin McCracken slomio gležanj. Dobio je gripu krajem siječnja,
nije htio doktora, svima govorio da je to "Samo prehlada jer sam išao
po poštu bez šala", legao u krevet, i umro prije nego što ga je itko
mogao prevesti na kopno i prikačiti za sve one strojeve koje imaju u
pripravi za ljude kao što je Freddy. Njegov sin George, drkaroš prve
vrste čak i u poznoj dobi (bar za drkaroše) od šezdeset i osam godina,
našao je Freddyja s primjerkom Bangor Daily Newsa u jednoj ruci i
nenapunjenom Remingtonkom u drugoj. Izgleda da ju je namjeravao
očistiti tik prije nego što je umro. George Dinsmore krenuo je na
pijanku od tri tjedna, a tu je pijanku financirao netko tko je znao da
će George dobiti novac od osiguranja od svoga starog tate. Hattie
Stoddard išla je uokolo i svakome tko ju je htio slušati govorila kako
je stari George Dinsmore grešnik i sramota, jedva nešto bolji od
plaćenog jebivetra.

Bilo je puno gripe. Škola se u veljači zatvorila na dva tjedna,
umjesto na uobičajenih tjedan dana, jer je toliko puno učenika bilo
bolesno. "Kad nema snijega, ima virusa", rekla je Sarah Havelock.

Krajem mjeseca, taman kad su se ljudi počeli veseliti lažnoj
utjehi ožujka, Alden Flanders i sam je dobio gripu. Skoro tjedan dana
šetao ju je uokolo, a onda je legao u krevet s groznicom i
temperaturom trideset i osam. Kao i Freddy, odbio je doktora, a
Stella se pušila i vrpoljila i brinula. Alden nije bio tako star kao
Freddy, ali toga svibnja bit će mu šezdeset godina.

Konačno je stigao snijeg. Petnaest centimetara na Valentinovo,

578

još petnaest dvadesetoga, i trideset centimetara na sam dan
prijestupa, 29. veljače. Snijeg je ležao, bijel i čudan, između uvale i
kopna, kao ovčja dolina, tamo gdje je u ovo doba godine od
pamtivijeka bilo samo sive i uzburkane vode. Nekoliko ljudi otišlo je
pješice do kopna i natrag. Ove godine nisu bile potrebne snježne
cipele, jer se snijeg smrznuo u čvrstu, blistavu koru. Možda i oni
potegnu jedan viski, pomislila je Stella, ali sigurno ne u Dorritu.
Dorrit je izgorio 1958. godine.

I sva četiri puta vidjela je Billa. Jednom joj je rekao: "Trebala
bi uskoro doći, Stella. Ići ćemo plesati. Što kažeš?"

Nije mogla ništa reći. Ugurala si je šaku duboko u usta.
"Sve što sam ikad željela ili trebala je bilo ovdje ", rekla bi im.
"Imali smo radio, a sad imamo televiziju, a to je sve što ja želim od
svijeta iza Hvata. Imam svoj vrt, u svako doba godine. A jastozi? Pa,
mi smo oduvijek imali lonac gulaša od jastoga na štednjaku, i znali
smo ga skinuti i staviti iza vrata smočnice kad bi nam dolazio
svećenik, tako da ne vidi da jedemo 'siromašku juhu'.
Vidjela sam lijepo i ružno vrijeme, i ako je bilo trenutaka kad
sam se pitala kako bi to bilo da sam doista negdje u robnoj kući Sears
umjesto što naručujem iz kataloga, ili da uđem u jedan od onih
Shawovih supermarketa koje viđam na televiziji umjesto da kupujem
u ovdašnjoj trgovini ili pošaljem Aldena prijeko po nešto posebno
kao što je kapun za Božić ili šunka za Uskrs... ili jesam li ikad htjela,
samo jednom, stajati u Ulici Congress u Portlandu i promatrati sve te
ljude u automobilima i na pločnicima, više ljudi u jednom pogledu
nego što ih u današnje doba ima na cijelom otoku... ako sam ikad i
željela te stvari, onda sam ovo željela više. Nisam čudna. Nisam
neobična, pa čak ni osobito ekscentrična za ženu mojih godina. Moja
majka je nekad znala govoriti: 'Sva je razlika na svijetu između
onoga što radiš i onoga što želiš', a ja u to vjerujem svom dušom.
Vjerujem da je bolje orati duboko nego široko.
Ovo je moje mjesto, i ja ga volim. "
Jednog dana sredinom ožujka, dok je nebo bilo bijelo i nisko
kao gubitak pamćenja, Stella Flanders sjedila je u svojoj kuhinji po

579

posljednji put, svezala čizme preko svojih mršavih listova po
posljednji put, i omotala svoj jarkocrveni vuneni šal (Božični poklon
od Hattie za pretprošli Božić) oko vrata po posljednji put. Imala je
pod svojom haljinom Aldenove duge gaće i potkošulju dugih rukava.
Struk gaća stizao je tik do pod opuštene ostatke njenih grudi, a
potkošulja skoro dolje do koljena.

Vani, vjetar je opet ojačao, a radio je rekao da će do popodneva
biti i snijega. Stavila je kaput i rukavice. Nakon trenutka
promišljanja, stavila je još ijedan par Aldenovih rukavica preko
svojih vlastitih. Alden se oporavio od gripe, a jutros su on i Harley
Blood popravljali zaštitna vrata kod Missy Bowie, koja je rodila
djevojčicu. Stella ju je vidjela, a jadna mala ribica izgledala je točno
kao njen otac.

Načas je stajala kraj prozora, gledajući u Hvat, a Bili je bio
tamo, kao što je i očekivala da će se dogoditi, stajao je otprilike na
pola puta između otoka i Glave, stajao je na Hvatu baš kao Isus iz
čamca, dozivajući je, kao da joj pokretima želi reći da je stigao
krajnji čas ako ikad namjerava nogom kročiti na kopno u ovom
životu.

"Ako tako želiš, Bili", vrpoljila se u tišini. "Bog zna da ja to ne
želim."

Ali vjetar je govorio druge riječi. Zapravo je to željela. Željela
je doživjeti ovu pustolovinu. Ovo je bila bolna zima za nju - artritis
koji joj je stizao u nepravilnim razmacima vratio se osvetoljubivo,
omatajući zglobove njenih prstiju i koljena crvenom vatrom i plavim
ledom. Jedno joj je oko postalo zamućeno i nejasno (a baš je neki dan
Sarah spomenula - pomalo nelagodno - da je mrlja koja je bila tu još
otkako je Stelli bilo kakvih šezdesetak godina sad izgleda rasla
velikim skokovima). Najgore od svega, duboki, stežući bol u njenom
želucu se vratio, i prije dva jutra ustala je u pet sati, prešla preko
užasno hladnog poda do kupaonice, i ispljunula veliku gvalju sjajne
crvene krvi u zahodsku školjku. Jutros je toga bilo još, odvratnog
okusa, bakrastog i drhtavog.

Bol u želucu je dolazila i odlazila tijekom posljednjih pet

580

godina, ponekad manja, ponekad jača, a ona je skoro od početka
znala da je to sigurno rak. Odnio je njenu majku i oca a i oca njene
majke. Nitko od njih nije poživio dulje od sedamdeset godina, tako
da je ona vjerojatno nadmašila one tablice koje ljudi iz osiguranja
vode prema tesarevom poslu.

"Jedeš kao konj", rekao joj je Alden iscereno, nedugo nakon
što su bolovi počeli a ona je prvi put ugledala krv u jutarnjoj stolici.
"Zar ne znaš da bi stare bakice kao što si ti trebale jesti k'o ptičice?"

"Prestani ili ću te zviznuti!" odgovorila je Stella, podižući ruku
na svoga sjedokosog sina koji se izmaknuo, pravio se da drhti, i
povikao: "Nemoj, mama! Povlačim riječ!"

Da, jela je obilato, ne zato što je tako htjela, već zato što je
vjerovala (kao i mnogi iz njene generacije) da će te rak pustiti na
miru ako ga nahraniš. A možda je i upalilo, bar na neko vrijeme; krv
u njenoj stolici se pojavljivala i nestajala, i bilo je dugih razdoblja
kad je uopće nije bilo. Alden se navikao da ona uzima i drugu porciju
(i treću, kad bi bolovi bili osobito jaki), ali nikad nije nabila ni pola
kile.

A sad se činilo da je rak konačno stigao do onoga što žabari
zovu piece de résistance*.

* Piece de résistance (franc.): glavna stvar, najčešće u
kulinarstvu u značenju "glavno jelo", nap. prev.

Krenula je kroz vrata i ugledala Aldenovu kapu, onu s krznom
podloženim štitnicima za uši, na jednoj od kukica na ulazu. Stavila ju
je - šilt joj se spustio sve do čupavih prosjedih obrva - a onda se
posljednji put ogledala oko sebe da vidi je li nešto zaboravila.
Štednjak je bio slab, a Alden je i opet ostavio ispuh previše
otvorenim - stalno mu je to govorila, ali to je bilo nešto što on
jednostavno nikad neće naučiti.

"Alden, kad mene više ne bude, trošit ćeš po kubik drva više
svake zime", promrmljala je, i otvorila peć. Pogledala je unutra i
pobjegao joj je stisnut, užasnut dah. Zalupila je vrata i drhtavim
prstima podesila ispuh. Načas - samo na čas - u žaru je ugledala
svoju staru prijateljicu Annabelle Frane. Njeno lice, točno njeno, čak

581

i onaj madež na njenom obrazu.
I je li joj to Annabelle namignula?
Razmišljala je bi li ostavila poruku Aldenu da mu objasni kamo

je otišla, ali učinilo joj se da bi Alden možda mogao shvatiti, na onaj
svoj polagani način.

Još uvijek pišući poruke u glavi - Od prvog dana zime viđam
tvoga oca i on kaže da umiranje i nije tako strašno; bar ja mislim da
se o tome radi - Stella je iskoračila u bijeli dan.

Vjetar ju je potresao, i morala je popraviti Aldenovu kapu na
svojoj glavi prije nego što joj je vjetar otme za šalu i odkovitla je u
daljinu. Hladnoća kao da je pronalazila svaku pukotinu u njenoj
odjeći i zabijala se u nju; vlažna ožujska hladnoća s mokrim
snijegom na umu.

Krenula je niz brijeg prema uvali, pazeći da staje na pepeo i
šljunak koji je posipao George Dinsmore. Jednom je George dobio
posao i vozio ralicu za grad Rakunova glava, ali tijekom velikog
zapuha '77. napio se viskija od raži i zabio ralicu ravno kroz ne jedan,
ne dva, već čak tri električna stupa. Pet dana nad Glavom nije bilo
svjetla. Stella se sad sjećala kako je to bilo čudno, pogledati preko
Hvata i vidjeti samo tamu. Čovjek se navikne vidjeti to hrabro
gnjezdašce svjetla. Sad je George radio na otoku, a budući da oni
nisu imali ralice, nije mogao zapasti u velike nevolje.

Dok je prolazila kraj kuće Russella Bowieja, vidjela je Missy,
blijedu kao mlijeko, kako gleda van, u nju. Stella joj mahne. Missy
uzvrati mahanjem.

Rekla bi im ovo:
"Mi smo na otoku uvijek pazili na svoje. Kad je Gerdu
Henreidu onomad pukla žila u prsima, cijelo jedno ljeto jeli smo
slabije da mu platimo operaciju u Bostonu - Gerd se vratio živ, hvala
Bogu. Kad je George Dinsmore oborio one električne stupove i
Elektra mu je nabila ovrhu na kutu, pobrinuli smo se da Elektra
dobije svoj novac i da George ima posao kojim će si plaćati cigarete i
cugu... zašto ne? Ni za što drugo nije bio kad bi mu radni dan
završio, premda bi za radnog vremena radio kao tegleća marva. Onaj

582

jedan put kad je upao u nevolje bilo je zato što je to bilo noću, a noć
je Georgeu oduvijek bila za piće. Njegov otac ga je bar hranio. Sad je
Missy Bowie sama s još jednom bebom. Možda ostane ovdje i
preuzme svoju socijalnu pomoć i dječji doplatak ovdje, i vjerojatno
to neće biti dovoljno, ali dobit će pomoć koja joj bude trebala.
Vjerojatno će otići, ali ako ostane, neće umrijeti od gladi...i slušajte,
Lona i Hal: ako ostane, možda će moći zadržati nešto od ovog malog
svijeta, s malim Hvatom s jedne strane, i velikim Hvatom s druge,
nešto što bi bilo i prelako izgubiti prodajući hamburgere u Lewistonu
ili krafne u Portlandu ili pite u Nashville Northu u Bangoru. A ja sam
dovoljno stara da ne okolišam oko toga što bi to nešto moglo biti:
način života i način bivanja - osjećaj.

Pazili su jedni na druge i na druge načine, ali to im ne bi rekla.
Djeca ne bi shvatila, a ne bi ni Lois i David, iako je Jane znala istinu.
O onoj bebi Normana i Ettie Wilson, koja se rodila mongoloidna,
jadne slatke nožice okrenute prema unutra, ćelava glavica puna grba i
rupa, prsti s kožicom kao da je predugo i preduboko snivala o
plivanju u unutarnjem Hvatu; velečasni McCracken je došao i krstio
dijete, a dan kasnije došla je Mary Dodge, koja je već tada porodila
preko stotinu beba, a Norman je odveo Ettie niz brijeg da vide novi
brod Franka Childa i premda je jedva hodala, Ettie je otišla bez
prigovora, premda je zastala na vratima da pogleda Mary Dodge,
koja je mirno sjedila kraj kolijevke idiotskog djeteta i plela. Mary je
podigla pogled prema njoj i kad su im se pogledi sreli, Ettie je
briznula u plač. "Dođi", rekao je Norman uznemireno. "Dođi, Ettie,
idemo. "A kad su se sat vremena kasnije vratili, beba je bila mrtva,
jedna od onih smrti u kolijevci, zar to nije pravo milosrđe, nije patio.

A puno godina prije toga, prije rata, u vrijeme krize, tri
djevojčice su napadnute na putu iz škole, ne jako strašno, bar ne tako
da bi se vidjeli ožiljci od povreda, i sve su ispričale o čovjeku koji je
ponudio da će im pokazati svoj špil karala a na svakoj karti je
drugačija vrsta psa. Pokazat će im taj predivan špil karata, rekao je
čovjek, ako djevojčice dođu s njim u grm, a kad bi bili u grmu čovjek
bi rekao: "Ali prvo moraš ovo dotaknuti. "

583

Jedna od djevojčica je bila Gert Symes, koju će 1978. proglasiti
najboljom učiteljicom godine u Maineu, za rad u srednjoj školi
Brunswick. A Gert, kojoj je tada bilo samo pet godina, ispričala je
svome ocu da su čovjeku na jednoj ruci nedostajali neki prsti. Još
jedna djevojčica složila se da je tako. Treća se nije ničeg sjećala.

Stella se sjećala kako je Alden jednog olujnog dana toga ljeta
izašao ne rekavši joj kamo ide, iako ga je pitala. Promatrajući s
prozora, vidjela je kako se Alden sastaje s Bikom Symesom na dnu
puteljka, a onda im se pridružio Freddy Dinsmore, a dolje u uvali
vidjela je i svoga vlastitog supruga, kojeg je otpratila toga jutra kao i
obično, s košarom s ručkom pod rukom. Pridružilo im se još
muškaraca, i kad su konačno krenuli bilo ih je jedanaest. Prethodnik
velečasnog McCrackena je bio među njima.

A te večeri, čovjek po imenu Daniels pronađen je u podnožju
Slyderovog rta, tamo gdje stijene vire iz valova kao očnjaci zmaja
koji se utopio otvorenih usta. Taj Daniels bio je čovjek kojeg je
Veliki George Havelock unajmio da mu pomogne staviti nove
potpornje na kuću i novi motor u kamion Model A. Bio je iz New
Hampshirea, i bio je veliki šarmer koji je pronašao druge sitne
poslove kad je završio s poslom za Havelocke... a u crkvi je krasno
pjevao.

Po svemu sudeći, rekli su, Daniels je hodao vrhom Slyderovog
rta i poskliznuo se, i skotrljao dolje do dna. Vrat mu je bio slomljen a
glava razmrskana. Kako nije imao nikakvih rođaka za koje bi itko
znao, pokopan je na otoku, a prethodnik velečasnog McCrackena
održao je govor na groblju, govoreći kako je taj Daniels bio dobar
radnik i dobar pomoćnik premda mu je na desnoj nedostajalo dva
prsta. A onda je pročitao blagoslov i skupina s groblja vratila se u
podrum gradske vjećnice gdje su pili punč Za-Rex i jeli sendviče s
kraljvim sirom, a Stella nikad nije svoje muškarce pitala kamo su išli
onoga dana kad je Daniels pao s vrha Slyderovog rta.

"Djeco ", rekla bi im, "mi smo oduvijek pazili jedni na druge.
Morali smo, jer je Hvat u to doba bio širi, i kad bi vjetar zaurlao i
valovi počeli udarati a mrak bi pao rano, e, pa, osjećali smo se vrlo

584

maleno - samo trunke prašine u Božjem umu. I zato je bilo prirodno
da se udružimo, jedni s drugima.

Udružili bismo se, djeco, i ako je i bilo vremena kad bismo se
pitali čemu sve to, ili postoji li uopće nešto što se zove ljubav, to bi
bilo samo zato što smo čuli vjetar i vodu u dugim zimskim noćima, i
bojali smo se.

Ne, nikad nisam osjetila potrebu da odem s otoka. Moj život je
bio ovdje. Hvat je u to doba bio širi. "

Stella je stigla do uvale. Pogledala je desno i lijevo, a vjetar joj
je iza leđa podizao haljinu kao zastavu. Da je itko bio tamo, krenula
bi dalje i riskirala na oborenim stijenama, premda su bile prekrivene
ledom. Ali nikoga nije bilo tamo, i izašla je na mol, kraj kućice za
čamce staroga Symesa. Stigla je do kraja i načas stajala tamo,
podignute glave, dok je vjetar puhao kraj podloženih štitnika
Aldenove kape u prigušenoj plimi.

Bili je bio tamo vani, dozivao ju je. Iza njega, iza Hvata,
vidjela je crkvu Congo tamo prijeko na Glavi, tornja skoro
nevidljivog naspram bijelog neba.

Gunđajući, sjela je na kraj mola a onda koraknula na snježnu
koricu ispod sebe. Čizme su joj malo potonule; ne puno. Opet je
namjestila Aldenovu kapu - kako ju je vjetar želio otrgnuti - i počela
hodati prema Billu. Jednom joj se učinilo da će se osvrnuti, ali nije to
učinila. Nije vjerovala da bi joj srce to izdržalo.

Hodala je, čizmama drobeći koru, i slušala je udaljeno lupanje i
popuštanje leda. Bili je bio tamo, sad malo dalje, ali još uvijek ju je
dozivao. Zakašljala je, pljunula krv na bijeli snijeg koji je pokrivao
led. Sad se Hvat širio s obje strane, i po prvi puta u životu mogla je
pročitati znak "Stantonovi mamci i čamci'' tamo prijeko bez
Aldenovog dalekozora. Vidjela je aute kako prolaze amo-tamo po
glavnoj ulici Glave, i pomislila je s pravim čuđenjem: Mogu ići
koliko god daleko žele... Portland... Boston... New York. Zamisli to!
I skoro je to mogla, skoro je mogla zamisliti cestu koja naprosto ide
dalje i dalje, široko razvalivši granice svijeta.

Jedna snježna pahulja skovitlala joj se kraj očiju. Još jedna. I

585

treća. Uskoro je blago snježilo, a ona je hodala kroz ugodan svijet
nestalno blještavo bijele; vidjela je Rakunovu glavu kroz prozirni veo
koji bi se povremeno sasvim raščistio. Podigla je ruku da opet
namjesti Aldenovu kapu a snijeg sa šilta puhnuo joj je u oči. Vjetar je
svježi snijeg kovitlao u nestalne obrise, a u jednom od njih vidjela je
Carla Abershama, koji je potonuo zajedno sa suprugom Hattie
Stoddard, na Plesaču.

No, ubrzo je svjetlo počelo tamniti dok je snijeg padao jače.
Glavna ulica Glave postajala je sve mutnija, sve mutnija, i konačno
je nestala. Još neko vrijeme je mogla razaznati križ na vrhu crkve, a
onda je i to izblijedilo, kao lažni san. Posljednji je nestao onaj sjajno
žuti i crni znak na kojem je pisalo "Stantonovi mamci i čamci", gdje
se moglo dobiti i motorno ulje, klopke za muhe, talijanske sendviče i
Budweiser za put.

A onda je Stella hodala svijetom koji je bio posve bez boja,
sivo-bijeli san o snijegu. Baš kao Isus iz čamca, pomislila je, i
konačno se osvrnula ali sad je već i otok nestao. Vidjela je svoje
tragove kako se vraćaju, gubeći obrise sve dok se nisu vidjeli samo
blagi polukrugovi njenih peta... a onda ništa. Baš ništa.

Pomislila je: Kakva bjelina. Moraš paziti, Stella, ili nikad nećeš
stići do kopna. Samo ćeš hodati uokolo u velikom krugu sve dok se
ne iscrpiš a onda ćeš se smrznuti ovdje vani.

Sjećala se kako joj je Bili jednom rekao da se, kad se izgubiš u
šumi, moraš pretvarati da je noga s one strane tijela gdje ti je jača
ruka šepava. Inače bi ta jača noga počela voditi, i hodat ćeš u krug a
nećeš to ni shvatiti dok se ne vratiš do svojih vlastitih tragova. Stella
je znala da si ne može priuštiti tako nešto. Snijeg danas, noćas i sutra,
najavio je radio, a u takvoj bjelini, ne bi čak ni znala da se vratila do
svojih vlastitih tragova, jer bi ih vjetar i novi snijeg izbrisali davno
prije nego što bi se ona vratila do njih.

Ruke su je napuštale usprkos dvama parovima rukavica koje je
imala na sebi, a noge su joj otišle već prije nekog vremena. Na
određeni način, to je bilo skoro olakšanje. Tupost je bar začepila
urlikanje njenog artritisa.

586

Stella je sad počela šepati, tjerajući lijevu nogu da radi jače.
Artritis u njenim koljenima nije zaspao, i ubrzo su vrištala na nju.
Sijeda joj se kosa vijorila za njom. Usne su joj se povukle sa zuba
(još je imala svoje vlastite, sve osim četiri) i gledala je ravno pred
sebe, čekajući da se onaj žuto-crni znak materijalizira iz leteće
bjeline.

To se nije dogodilo.
Nešto kasnije, primijetila je da je svjetlo dana počelo tupjeti u
ujednačeniju sivu. Snijeg je padao teže i gušće nego ikad. Noge su joj
još bile čvrsto na kori, ali sad je hodala kroz dvanaest centimetara
svježeg snijega. Pogledala je na sat, ali on je stao. Stella je shvatila
da ga je jutros sigurno zaboravila naviti, po prvi put u dvadeset ili
trideset godina? Ili je naprosto zauvijek stao? Pripadao je njenoj
majci, a ona ga je dvaput po Aldenu slala u Glavu, gdje mu se g.
Dostie prvo divio a onda ga očistio. Bar je njen sat već bio na kopnu.
Prvi put je pala kakvih petnaest minuta nakon što je počela
primjećivati sve dublje sivilo dana. Načas je ostala na rukama i
koljenima, misleći kako bi bilo lako samo ostati ovdje, sklupčati se i
slušati vjetar, a onda se odlučnost koja ju je pronijela kroz toliko toga
vratila i ustala je, mršteći se. Stajala je na vjetru, gledajući ravno
naprijed, tjerajući svoje oči da vide... ali nisu vidjele ništa.
Uskoro će mrak.
Pa, skrenula je krivo. Skliznula je na jednu ili na drugu stranu.
Inače bi već došla do kopna. Ali nije vjerovala da je skrenula toliko
da bi hodala paralelno sa kopnom ili čak natrag u smjeru Kozjeg
otoka. Unutarnji navigator u njenoj glavi šaptao je da je pretjerala s
nadoknadom i skrenula lijevo. Vjerovala je da se još uvijek
približava kopnu, ali sad po skupoj dijagonali.
Navigator je želio skrenuti desno, ali ona to nije htjela učiniti.
Umjesto toga, opet je krenula ravno, ali nije više umjetno šepala.
Potresao ju je napadaj kašlja, i ispljunula je sjajno crvenilo na snijeg.
Deset minuta kasnije (sivilo je sad bilo vrlo tamno, i našla se u
čudnom sumraku snažne sniježne oluje) opet je pala, pokušala ustati,
isprva nije uspjela, a onda se konačno uzverala na noge. Stajala je

587

ljuljajući se na snijegu, jedva sposobna zadržati ravnotežu na vjetru,
dok su joj valovi nesvjesti jurili kroz glavu, donoseći naizmjence
lakoću i težinu.

Možda nije sve zavijanje koje je čula u ušima dolazilo od
vjetra, ali nedvojbeno je vjetar bio taj koji joj je konačno uspio
odnijeti Aldenovu kapu s glave. Posegnula je za njom, ali vjetar ju
joj je lako izmakao iz dohvata, i vidjelajuje samo načas, kako veselo
skakuće i vrti se u sve tamnije sivilo, sjajna narančasta točka. Udarila
je u snijeg, zakotrljala se, opet se digla, nestala. Sad joj je kosa
slobodno lepršala oko glave.

"Sve je u redu, Stella", reče Bili. "Uzmi moju."
Dahnula je i osvrnula se po bjelini. Njene ruke u rukavicama
instinktivno su se digle na prsa, i osjetila je oštre nokte kako joj
grebu srce.
Nije vidjela ništa osim nestalnih membrana snijega - a onda,
izlazeći iz sivog grla večeri, dok je vjetar vrištao kroz njega kao glas
vraga u sniježnom tunelu, došao je njen muž. Isprva je bio samo
pokret boja u snijegu: crveno, crno, tamnozeleno, svjetlije zeleno;
zatim su se te boje razriješile u flanel-sku jaknu s lepetavim
ovratnikom, flanelske hlače, i zelene čizme. Pružao joj je svoj šešir
pokretom koji je djelovao skoro apsurdno otmjeno, a lice mu je bilo
Billovo lice, neoznačeno rakom koji ga je odnio (zar se samo toga
bojala? Da će joj se pojaviti izmučena sjena njenog muža, štrkljasta
figura iz koncentracijskog logora, kože povučene i sjajne preko
jagodica, očiju duboko utonulih u duplje?) i osjetila je navalu
olakšanja.
"Bill? To si stvarno ti?"
"Naravno."
"Bili", rekla je opet, i dragovoljno koraknula prema njemu.
Noge su je izdale i učinilo joj se da će pasti, pasti ravno kroz njega -
konačno, on je bio duh - ali uhvatio ju je rukama snažnim i
sposobnim kao one koje su je prenijele preko praga kuće koju je u
ovim poznim godinama dijelila samo s Aldenom. Pridržao ju je, a
časak kasnije osjetila je kapu navučenu čvrsto na glavu.

588

"To si stvarno ti?" upitala je, podižući pogled prema njegovom
licu, prema borama oko njegovih očiju koje još nisu duboko utonule,
hrpicama snijega na ramenima njegove karirane lovačke jakne,
živahnoj smeđoj kosi.

"Ja sam", rekao je. "Svi smo tu."
Napola se okrenuo s njom, i vidjela je kako drugi dolaze kroz
snijeg koji je vjetar tjerao preko Hvata u sve gušćoj tami. Iz usta joj
se oteo povik napola radosti i napola straha kad je ugledala Madeline
Stoddard, Hattienu majku, u plavoj haljini koja je vijorila na vjetru
poput zvona, a za ruku ju je držao Hattien tata, ne istrunuli kostur
negdje na dnu s Plesačem, već čitav i mlad. A tamo, iza njih dvoje -
"Annabelle!" povikala je. "Annabelle Frane, jesi li to ti?"
Bila je Annabelle; čak i u ovoj snježnoj polutami Stella je
prepoznala žutu haljinu koju je Annabelle nosila na Stellinom
vjenčanju, i dok je žurila prema svojoj mrtvoj prijateljici držeći Billa
za ruku, učinilo joj se da mirišu ruže.
"Annabelle!"
"Skoro smo stigli, dušo", rekla je Annabelle, prihvaćajući je za
drugu ruku. Žuta haljina, koja je u to doba smatrana Smionom (ali,
Annabelli u obranu i svima ostalima na olakšanje, ne baš
Skandaloznom) otkrivala joj je ramena, ali Annabelle kao da nije
osjećala hladnoću. Njena kosa, meka, tamnosmeđa, lepršala je na
vjetru. "Još samo malo dalje."
Uzela je Stellu za drugu ruku i opet su krenuli naprijed. Iz
snježne noći (jer sad je već bila noć) izlazili su i drugi obrisi. Stella je
prepoznala mnoge od njih, ali ne sve. Tommy Frane pridružio se
Annabelle; Veliki George Havelock, koji je umro psećom smrti u
šumi, hodao je iza Billa; tu je bio i onaj čovjek koji je skoro dvadeset
godina držao svjetionik na Glavi i koji je znao dolaziti na otok na
turnire u ubodnici* koje je Freddy Dinsmore održavao svake veljače
- Stelli je njegovo ime bilo navrh jezika ali nije ga se mogla sjetiti.
* Vrst kartaške igre iz 17. stoljeća, osobito popularna među
američkim podmorničarima. nap. prev.
Pa onda i Freddy osobno! A malo pokraj Freddyja, hodajući

589

sam i zbunjen, bio je Russell Bowie.
"Gledaj, Stella", rekao je Bili, i vidjela je kako se crnilo diže iz

polutame kao raštrkani pramci mnogih brodova. To nisu bili čamci,
već raštrkane, raspucale stijene. Stigli su do Glave. Prešli su Hvat.

Čula je glasove, ali nije bila sigurna da li doista govore:
Uzmi me za ruku, Stella -
(da li)
Uzmi me za ruku, Bili - (o, da li da li)
Annabelle... Freddy... Russell... John... Ettie... Frank... uzmi me
za ruku, uzmi me za ruku... ruku... (voliš li)
"Hoćeš li me uzeti za ruku, Stella?" upitao je novi glas.
Ogledala se oko sebe a tamo je bio Bik Symes. Dobroćudno joj
se smiješio, ali ipak je osjetila u sebi neku vrstu užasa pred onim što
mu je bilo u očima i načas se povukla, stežući čvršće Billovu ruku s
druge strane.
"Je li -"
"Vrijeme?" upita Bik. "O, da, Stella, valjda. Ali ne boli. Bar ja
nikad nisam tako čuo. To je sve prije."
Odjednom je briznula u plač - sve one suze koje nikad nije
isplakala - i stavila je ruku u Bikovu. "Da", rekla je. "Da, hoću, da,
jesam, da, volim."
Stajali su u krugu u oluji, mrtvi Kozjeg otoka, a vjetar je
vrištao oko njih, gurajući svoju porciju snijega, a iz nje je prasnula
neka vrsta pjesme. Podigla se na vjetar i vjetar ju je odnio. Onda su
svi pjevali, kao što djeca vole pjevati svojim visokim, slatkim
glasovima dok se ljetna večer pretapa u ljetnu noć. Pjevali su, a Stella
je osjetila kako ide k njima i s njima, konačno preko Hvata. Bilo je
malo bola, ali ne puno; izgubiti nevinost je bilo gore. Stajali su u
krugu u noći. Snijeg je vijorio oko njih i pjevali su. Pjevali su, i -
... i Alden nije to mogao reći Davidu i Lois, ali onog ljeta
nakon što je Stella umrla, kad su djeca došla na dva tjedna kao i
svake godine, rekao je Loni i Halu. Rekao im je da tijekom velikih
zimskih oluja vjetar kao da pjeva skoro ljudskim glasovima, i da mu
se ponekad čini da može zamalo razaznati riječi: "Hvalite Boga od

590

koga sve dolazi / Hvalite Ga, svi vi ovdje dolje..."
Ali nije im rekao (zamisli sporog, nemaštovitoga Aldena

Flandersa kako naglas izgovara takve stvari, pa makar i djeci!) da
ponekad čuje taj zvuk i osjeća hladnoću čak i kraj peći: da onda
odloži svoje rezbarije, ili košare koje popravlja, uvjeren da vjetar
pjeva svim glasovima onih koji su umrli i otišli...da oni što je negdje
tamo na Hvatu i pjevaju kao djeca. Činilo mu se da čuje njihove
glasove i tih bi noći ponekad spavao i sanjao da pjeva doksologiju,
neviđen i nečuven, na svome vlastitom sprovodu.

Ima stvari koje se nikad ne mogu izreći, i ima stvari koje nisu
baš tajne, o kojima se ne raspravlja. Stellu su pronašli smrznutu na
kopnu dan nakon što se oluja ispuhala. Sjedila je u prirodnom
naslonjaču od stijene kakvih sto metara južno od ruba grada
Rakunova glava, smrznuta i uredna. Doktor koji je imao Corvetteu
rekao je da je iskreno zapanjen. To je bila šetnja od preko šest i pol
kilometara, autopsija koju zakon zahtijeva u slučajevima smrti bez
svjedoka ili neobične pokazala je uznapredovali rak - zapravo, starica
ga je bila prepuna. Je li Alden trebao Davidu i Lois reći da kapa na
njenoj glavi nije bila njegova? Larry McKeen je prepoznao tu kapu.
Kao i John Bensohn. Vidio im je to u očima, i pretpostavljao da su
oni vidjeli u njegovim. Nije živio dovoljno dugo da zaboravi kapu
svoga mrtvog oca, izgled njenog šilta ili mjesta na kojima je štitnik
popucao.

"To su stvari o kojima treba polako razmišljati ", rekao bi djeci
da je znao kako. "Stvari o kojima treba dugo razmišljati, dok ruke
obavljaju svoj posao a kava sjedi u blizini u šalici od čvrste
keramike. To su možda pitanja Hvata: pjevaju li mrtvi? I vole li žive?

U noćima nakon što su se Lona i Hai sa svojim roditeljima
vratili na kopno u čamcu Ala Curryja, dok su djeca stajala na krmi i
mahala u pozdrav, Alden je promišljao to pitanje, i druga, i pitanje
kape svoga oca. Pjevaju li mrtvi? Vole li?

U tim dugim samotnim noćima, dok je njegova majka Stella
Flanders napokon ležala u grobu, Aldenu se često činilo da čine
ijedno i drugo.

591

Bilješke

Ne zanima svakoga odakle dolaze kratke priče, i to je sasvim u
redu - ne morate razumjeti motor s unutarnjim sagorijevanjem da
biste vozili auto, i ne morate znati okolnosti koje su okruživale
stvaranje neke priče da iz nje izvučete zadovoljstvo. Motori zanimaju
mehaničare; stvaranje priča zanima akademičare, obožavatelje, i
njuškala (ovo prvo i ovo posljednje su skoro isto, ali nije važno).
Ovdje sam uključio nekoliko bilješki o nekoliko priča - stvari za koje
mi se činilo da bi mogle zanimati i usputnog čitatelja. Ali ako ste još
usputniji od toga, uvjeravam vas da možete zatvoriti knjigu bez
oklijevanja - nećete puno propustiti.

"Magla" - ovo je napisano u ljeto 1976. godine, za antologiju
novih priča koju je sastavljao moj agent, Kirby McCauley. McCauley
je već prije napravio još jednu knjigu takve vrste, pod nazivom
Strahovi, dvije ili tri godine ranije. Ta je knjiga izašla u mekom
izdanju. Ova je trebala imati tvrde korice i biti ambicioznijeg opsega.
Zvala se Tamne sile. Kirby je htio priču od mene, i tu je priču
progonio upornošću i odlučnošću... i s nekom vrstom blage
diplomatičnosti koja je, mislim, prepoznatljiv znak doista dobrog
agenta.

Nisam mogao ništa smisliti. Što sam više razmišljao, to mi više
ništa nije padalo na pamet. Počeo sam misliti da je možda stroj za
kratke priče u mojoj glavi privremeno ili trajno pokvaren. A onda je
došla oluja, koja je izgledala više-manje onako kako je opisana u
ovoj priči. Na njenom vrhuncu, doista se pojavila pijavica na jezeru
Long u Bridgtonu, gdje smo u to vrijeme živjeli, i doista sam svoju
obitelj na neko vrijeme potjerao u podrum (premda mi se žena zove
Tabitha - Stephanie je ime njene sestre). Put do dućana sljedećeg
dana također je poprilično nalikovao onome opisanom u priči,
premda sam bio pošteđen društva odvratnog stvora kakav je Norton -
u stvarnom svijetu, ljudi koji su živjeli u Nortonovoj vikendici bili su
vrlo ugodan doktor Ralph Drews i njegova žena.

592

U dućanu, muza mi se odjednom posrala na glavu - to se
dogodilo kao i uvijek, naglo, bez upozorenja. Bio sam na pola puta
srednjeg prolaza, tražeći peciva za hot-dog, kad sam zamislio veliku
prapovijesnu pticu kako lepeće prema štandu s mesom tamo otraga,
prevrćući limenke s komadićima ananasa i boce pasirane rajčice. Dok
smo moj sin Joe i ja stigli do reda za blagajnu, zabavljao sam se
pričom o svim tim ljudima uhvaćenim u super-marketu okruženom
prapovijesnim životinjama. To mi se činilo silno smiješnim - kako bi
izgledao Alamo da ga je režirao Bert I. Gordon. Pola priče napisao
sam te noći, a ostatak sljedećeg tjedna.

Bila je malo dugačka, ali Kirby je smatrao da je dobra i ušla je
u knjigu. Meni se baš i nije toliko sviđala sve dok je nisam prepravio
- osobito mi se nije sviđalo što je David Drayton spavao s Amandom
a onda nikad nije doznao što se dogodilo s njegovom ženom. To mi
se činilo kukavičkim. Ali u prepravljanju, otkrio sam ritam jezika
koji mi se sviđao - i, imajući taj ritam na umu, uspio sam svesti tu
priču na osnove uspješnije nego sa nekim drugim dugim pričama
("Sposoban učenik" u Drukčijim dobima je osobito dobar primjer
bolesti od koje patim - književne elefantijaze).

Pravi ključ za taj ritam ležao je u odmjerenom korištenju prve
rečenice iz priče, koju sam naprosto ukrao iz briljantnog romana
Douglasa Fairbairna Pucaj. Ta je rečenica po mome suština cijele
priče, neka vrsta Zen-priziva.

Moram vam reći da mi se svidjela i metafora implicirana u
otkriću Davida Draytona o njegovim vlastitim ograničenjima, a
svidjela mi se i vesela kičastost priče - nju biste trebali gledati u
crno-bijelom, s rukom oko ramena svoje djevojke (ili dečka) i s
velikim zvučnikom zakačenim za prozor*. Sami si izmislite drugi
film na programu.

* Aluzija na drive-in kina, posebno slavna po B-horrorima s
čudovištima, nap. prev.

"Ovdje su tigrovi" - Moja učiteljica u prvom razredu u
Stratfordu, Connecticut, bila je stanovita gđa Van Buren. Bila je
prilično strašna. Mislim da bih sasvim odobravao da je naišao neki

593

tigar i pojeo je. Znate kakva su djeca.
"Majmun" - Bio sam poslovno u New Yorku prije kakve četiri

godine. Dok sam išao natrag u hotel, nakon što sam posjetio svoje
ljude u Novoj američkoj knjižnici, ugledao sam tipa kako na ulici
prodaje majmune na navijanje. Cijela četa njih stajala je na sivoj deki
koju je prostro po pločniku na uglu Pete i Četrdeset i četvrte ulice,
svi pognuti i iscereni i treskaju činelama. Meni su izgledali zbilja
zastrašujuće, i proveo sam ostatak šetnje do hotela pitajući se zašto.
Zaključio sam da je to zato što su me podsjetili na onu damu sa
škarama... onu koja prije ili kasnije svakome prereže nit. I tako, s tom
zamisli na umu, napisao sam priču, uglavnom rukom, u hotelskoj
sobi.

"Prečica gospođe Todd" - Moja žena je prava gđa Todd: ta
žena je zbilja luda za prečicama, a većina one u priči doista i postoji.
I ona ju je pronašla. A Tabby doista povremeno djeluje kao da
postaje sve mlađa, premda se nadam da ja nisam kao Worth Todd.
Bar nastojim ne biti takav.

Ova mi se priča jako sviđa; škaklja me. A glas starog tipa je
jako ugodan. Svako toliko, napišeš nešto što te vrati u stara vremena,
kad je sve što si napisao djelovalo svježe i puno inventivnosti. "Gđa
Todd" mi je tako djelovala dok sam je pisao.

Još samo jedna napomena o toj priči - tri ženska časopisa su je
odbila, dva zbog one rečenice o tome kako žene pišaju po vlastitoj
nozi ako ne čučnu. Izgleda da im se činilo kako žene ne pišaju, ili
možda ne žele da ih itko podsjeća na tu činjenicu. Treći časopis koji
ju je odbio bio je Cosmopolitan, i to zato što im se činilo da je glavna
junakinja prestara da bi zanimala njihovu ciljanu publiku.

Bez komentara - osim da dodam da ju je konačno prihvatio
Redbook. Bog ih blagoslovio.

"Jaunt" - To je izvorno napisano za Omni, koji je posve
ispravno odbacio priču jer je znanost u njoj tako škripava. Ben Bova
je imao zamisao da kolonisti u priči tragaju za vodom, i to sam
uključio u ovu verziju.

"Splav" - Ovu sam priču napisao 1968. godine kao "Plutaču".

594

Krajem 1969., prodao sam je časopisu Orfam, koji je - kao većina
časopisa s curama - plaćao ne po prihvaćanju, nego tek po
objavljivanju. Obećali su mi svotu od dvjesto i pedeset dolara.

U proljeće 1970., dok sam u pola jedan ujutro puzao doma iz
sveučilišnog Motor Inna u svome bijelom Fordovom karavanu,
pregazio sam nekoliko prometnih čunjeva koji su čuvali pješački
prijelaz obojen toga dana. Boja se osušila, ali nitko se nije potrudio
maknuti čunjeve kad se smračilo. Jedan od njih je odskočio i odvalio
prigušivač s istrunulih ostataka moje ispušne cijevi. Smjesta me
preplavio onaj silan, pravednički gnjev kakav mogu osjetiti samo
pijani studenti. Odlučio sam kružiti gradom Oronoom, skupljajući
prometne čunjeve. Sve ću ih sutra ujutro ostaviti pred policijskom
postajom, s porukom kako sam spasio brojne auspuhe i prigušivače
od istrebljenja, i hoću svoju pohvalnicu.

Došao sam do kakvih sto i pedeset prije nego što su mi se u
retrovizorima zakovitlala plava svjetla.

Nikad neću zaboraviti tog murjaka iz Oronoa kako se okreće
prema meni nakon dugog, dugog pogleda u stražnji dio mog
karavana i pita: "Sinko, jesi li ovi prometni čunjevi tvoji?"

Čunjeve je odnijela policija, kao i mene; te sam noći bio gost
grada Oronoa, poznatog iz križaljki. Kakvih mjesec dana kasnije,
izveli su me na suđenje pred Okružnim sudom u Bangoru, pod
optužbom za sitnu krađu. Bio sam svoj vlastiti odvjetnik, i doista sam
imao budalu za klijenta*. Dobio sam kaznu od dvjesto pedeset dolara
koje naravno nisam imao. Dali su mi sedam dana da smislim novac,
ili da odslužim još trideset dana kao gost okruga Spenobscot.
Vjerojatno sam mogao toliko posuditi od svoje majke, ali okolnosti
nisu bile baš lako razumljive (ako se prije toga niste dobro nalili).

* Aluzija na izreku "Tko je samome sebi odvjetnik ima budalu
za klijenta", nap. prev.

Premda se danas više nikad ne smije koristiti deusa ex machina
u beletristici, jer ti bogovi iz mašina nisu uvjerljivi, primjećujem da
ih u stvarnom životu ima koliko god hoćeš. Moj je stigao tri dana
nakon što mi je sudac izrekao kaznu, i to u obliku čeka od časopisa

595

Adam, na svotu od dvjesto i pedeset dolara. Bio je to honorar za
moju priču "Plutača". Bilo je kao da mi je netko poslao pravu karticu
za izlazak iz zatvora. Smjesta sam unovčio ček i platio kaznu.
Odlučio sam da ću se popraviti i od tada nadalje u širokom luku
zaobilaziti sve prometne čunjeve. Popravio se baš i nisam do kraja,
ali vjerujte mi kad vam kažem da čunjeve više ne diram.

Ali, evo u čemu je problem: Adam je plaćao samo nakon
objavljivanja, prokletstvo, a kako sam dobio novac, priča je morala
biti objavljena. Ali nikad mi nisu poslali autorski primjerak, a ja ga
nikad nisam pronašao na kioscima, iako sam redovno tražio -
jednostavno bih se progurao kroz prljave starce koji pregledavaju
književne vrhunce tipa Cice i guzice i Drčne lezbijke i prolistao bih
svaki časopis koji objavljuje nakladnička kuća Knight. Nikad ni u
jednom od njih nisam pronašao tu priču.

Negdje putem još sam i izgubio originalni rukopis. Opet sam
počeo razmišljati o toj priči 1981. godine, kakvih trinaest godina
kasnije. Bio sam u Pittsburghu, gdje se odvijao kraj uredničkog
procesa za Creepshow, i bilo mi je dosadno. Zato sam odlučio
pokušati rekreirati tu priču, i rezultat je "Splav". Isti je kao i izvornik
što se tiče samog događaja, ali mislim da je puno odvratniji u
pojedinostima.

U svakom slučaju, ako je itko ikada doista vidio "Plutaču", ili
čak ako netko ima primjerak, možete li mi poslati fotokopiju ili tako
nešto? Makar samo razglednicu koja će potvrditi da nisam lud?
Morala je izaći u Adamu, ili u Adam Quarterlyju, ili (najvjerojatnije),
u Adam Bedside Readeru (nije baš neko ime, znam, znam, ali u to
doba imao sam samo dva para hlača i troje gaća, a prosjaci ne mogu
birati, i bilo je bolje tu nego u Drčne lezbijke, ozbiljno vam kažem.)

"Tip koji preživljava" - Jednoga dana počeo sam razmišljati o
kanibalizmu - jer su to stvari o kojima tipovi poput mene ponekad
razmišljaju - a moja muza je i opet ispraznila svoja čudesna crijeva
na moju glavu. Znam kako odvratno to zvuči, ali to je najbolja
metafora koju znam, koliko god bila neotmjena, i vjerujte mi kad
vam kažem da bih tome malom Fornitu davao laksative kad bi htio.

596

U svakom slučaju, počeo sam se pitati može li netko pojesti sam sebe
i, ako je tako, koliko bi mogao pojesti prije nego što se dogodi
neizbježno. Ta je zamisao bila tako potpuno i savršeno odvratna da
sam nekoliko dana mogao samo zadivljeno i oduševljeno razmišljati
o njoj - oklijevao sam je zapisati jer mi se činilo da bih je mogao
samo sjebati. Konačno, kad me moja žena jednog dana upitala čemu
se smijem dok smo na stražnjem trijemu jeli hamburgere, zaključio
sam da je moram harem pokusno provozati.

U to vrijeme smo živjeli u Bridgtonu, i proveo sam kakvih sat
vremena razgovarajući s Ralphom Drewsom, umirovljenim
liječnikom u našem susjedstvu. Premda je isprva djelovao
sumnjičavo (godinu dana prije toga, u potjeri za jednom drugom
pričom, bio sam ga pitao misli li da bi čovjek mogao progutati
mačku), konačno je priznao da bi čovjek mogao doista dugo živjeti
sam od sebe - kao i sve ostalo što je tjelesno, istakao je, čovjek je
samo spremljena energija. Ah, upitao sam ga, ali što je sa neugodnim
šokovima amputacija? Odgovor koji mi je dao je, s vrlo malo
izmjena postao odlomak te priče.

Faulkner vjerojatno nikad ne bi napisao ništa takvo.
"Kamion strica Otta" - Kamion je stvaran, kao i kuća; priču
koja ide s njima izmislio sam jednog dana u glavi tijekom duge
vožnje, da mi prođe vrijeme. Svidjela mi se pa sam utrošio nekoliko
dana da je zapišem.
"Hvat" - Tabbyn najmlađi brat Toommy nekad je bio u
Obalskoj straži. Bio je raspoređen na jugoistoku dugačke i čvornate
obale Mainea, u području Jonesport-Beals, gdje su glavne zadaće
Straže mijenjanje baterija u velikim plutačama i spašavanje
kretenskih krijumčara droge koji se izgube u magli i nalete na stijene.
Tamo ima puno otoka, i puno vrlo blisko povezanih otočnih
zajednica. Ispričao mi je o stvarnom susretu sa Stellom Flanders,
koja je živjela i umrla na svome otoku. Je li to bio Svinjski otok?
Kravlji otok? Ne sjećam se. Uglavnom, neka životinja je bila u
pitanju.
Nisam mogao povjerovati u to. "Nikad nije htjela doći na

597

kopno?" upitao sam.
"NE, rekla je da ne želi prijeći Hvat dok ne umre", rekao je

Tommy.
Izraz Hvat mi nije bio poznat, i Tommy ga je objasnio. On mi

je ispričao i jastogarsku šalu o tome kako je Hvat od Jonesporta do
Londona jako dugačak, i to sam stavio u priču. Izvorno je objavljena
u časopisu Yankee pod naslovom "Pjevaju li mrtvi?", što je sasvim
dobar naslov, ali nakon malo razmišljanja ovdje sam se vratio
izvornom naslovu.

Pa, to je to. Ne znam za vas, ali kad god ja stignem do kraja, to
je kao buđenje. Malo je tužno izgubiti san, ali sve oko mene - stvarne
stvari -svejedno izgleda prokleto dobro. Hvala vam što ste putovali
sa mnom; bilo mi je zadovoljstvo. Uvijek mi je zadovoljstvo. Nadam
se da ste sigurno stigli, i da ćete opet doći - jer, kao što kaže onaj
smiješni sluga u onom čudnom njujorškom klubu, uvijek ima još
priča.

Stephen King Bangor, Maine

598