Stephen King-Gole kosti

stvari koje su mudraci iz brijačnice isprva opisivali kao čudne... onda
kao sumanute... a onda kao "prokleto uvrnute". Stvari koje su ga na
kraju dovele do procjene izrečene živopisnim jezikom brijačnice,
"lud k'o slapa u blatu", to je stiglo s vremenom - ali činilo se da
gotovo nitko ne sumnja kako je njegovo čudno ponašanje počelo
otprilike u vrijeme kad je umro George McCutcheon.

Godine 1965., stric Otto izgradio je malu jednosobnu kuću
preko puta kamiona. Puno se nagađalo oko toga što bi stari Otto
Schenck mogao spremati tamo gore na Crnom Henryju kod Trinity
Hilla, ali svi su se iznenadili kad je stric Otto dovršio izgradnju
naručivši od Chuckijea Bargera da je oboji kričavo crveno i zatim
objavivši da je to dar za grad - krasna nova školska zgrada, rekao je,
a tražio je samo da je nazovu po njemu i njegovom pokojnom
partneru.

Vijećnici Castle Rocka bili su zaprepašteni. Kao i većina
ostalih. Skoro svi u Rocku išli su u takvu jednosobnu školu (ili su bar
tako mislili, što se svodi na više-manje istu stvar). Ali sve
jednosobne škole iščezle su iz Castle Rocka do 1965. godine.
Posljednja od njih, škola Castle Ridge, zatvorena je godinu dana
ranije. Sad je to Steveov Pizzaville, na Cesti 117. Dotad je grad već
imao osnovnu školu od stakla i betona s druge strane gradskog parka,
i lijepu novu srednju školu u Ulici Carbine. Kao posljedica te
ekscentrične ponude, stric Otto je jednim korakom prešao iz "čudan"
u "prokleto uvrnut".

Vijećnici su mu poslali pismo (ni jedan od njih nije se baš
usuđivao osobno otići do njega) izražavajući svoju toplu zahvalnost,
i nadajući se da će i u buduće misliti na grad, ali odbijajući malu
školu s obrazloženjem da su obrazovne potrebe gradske djece već
sasvim dobro riješene. Stric Otto je nevjerojatno pobjesnio. I u
buduće misliti na grad? grmio je mome ocu. Mislit će on na njih,
naravno, ali ne onako kako su oni mislili. Nije on jučer pao s kola sa
sijenom. On zna razlikovati popa od boba. A ako se oni hoće s njim
natjecati u pišanju, otkrit će da on može pišati kao divlja mačka koja
je polokala bačvu piva.

451

"I što sad?" upitao ga je moj otac. Sjedili su za kuhinjskim
stolom u našoj kući. Moja majka je svoj šivaći pribor odnijela gore.
Rekla je da ne voli strica Otta; rekla je da smrdi kao čovjek koji se
kupa jednom mjesečno, bio prljav ili ne bio - "a tako je bogat",
uvijek bi dodala i šmrknula. Mislim da joj je njegov smrad doista
smetao, ali isto tako mislim i da ga se bojala. Do 1965. godine, stric
Otto nije se više samo ponašao, već je počeo i izgledati prokleto
uvrnuto. Išao je uokolo odjeven u zelene radne hlače učvršćene
tregerima, termalnu potkošulju, i velike žute radničke cipele. Oči su
mu počele kolutati u čudnim smjerovima dok bi govorio.

"Ha?"
"Što ćeš sad učiniti s tom kućom?"
"Živjet ću u vukojebini", odrezao je stric Otto, i tako je i
učinio.
Priča o njegovim kasnijim godinama ne zahtijeva puno riječi.
Patio je od one bijedne vrste ludila kakve se često vidi opisane u
jeftinim tabloidima. Milijunaš umro od pothranjenosti u potkrovnom
stanu. Gospođa s vrećicama je bila bogata, otkrivaju bankovni zapisi.
Zaboravljeni bankovni tajkun umire u osami.
Uselio se u malu crvenu kuću - u kasnijim godinama izblijedila
je do tupe, isprane ružičaste - već sljedećeg tjedna. Ništa što je moj
otac rekao nije ga moglo odgovoriti od toga. Godinu dana kasnije,
prodao je posao iako je, vjerujem, počinio ubojstvo da ga zadrži.
Njegove ekscentričnosti su se umnožile, ali njegov smisao za posao
nije ga napustio, i ostvario je lijepu dobit - fantastična bi možda bila
bolja riječ.
I tako je živio moj stric Otto, vrijedan možda i sedam milijuna
dolara, u toj sićušnoj kućici u Ulici Crnog Henrvja. Njegova kuća u
gradu bila je zaključana i zatvorena. Dotad je već prošao od
"prokleto uvrnut" do "lud k'o slapa u blatu". Sljedeći korak opisuje se
jednoličnijim, manje slikovitim, ali zlokobnijim izrazom: "možda
opasan". Nakon njega uglavnom slijedi smještaj u bolnici.
Na svoj način, stric Otto postao je isto toliko prepoznatljiv
putokaz kao i kamion preko puta, premda sumnjam da je bilo koji

452

turist ikad poželio njega slikati. Pustio je bradu, koja je izrasla više
žuta nego sijeda, kao da ju je zarazio nikotin njegovih cigareta.
Postao je jako debeo. Obrazi su mu se objesili sve do naboranih
ovratnika punih prljavštine. Ljudi su ga često znali vidjeti kako stoji
na vratima svoje čudne kućice, samo nepokretno stoji tamo, gledajući
cestu, i preko ceste.

Gledajući u kamion - u svoj kamion.
Kad je stric Otto prestao dolaziti u grad, moj se otac brinuo da
ne umre od gladi. Svakog tjedna mu je donosio namirnice, i plaćao
za njih iz vlastitog džepa, jer mu stric Otto nikad nije vraćao taj
novac - valjda mu to nije palo na pamet. Tata je umro dvije godine
prije strica Otta, čiji je novac na kraju otišao šumarskom odjelu
Sveučilišta Maine. Koliko čujem, oduševili su se time. S obzirom na
svotu, imali su i zašto.
Kad sam ja 1972. godine dobio vozačku dozvolu, često sam mu
dovozio tjedne namirnice. Stric Otto me isprva promatrao stisnutim,
sumnjičavim pogledom, ali nakon nekog vremena počeo se
otopljavati. Tri godine kasnije, 1975., prvi put mi je rekao da se
kamion šulja prema kući.
Ja sam u to doba već i sam bio na Sveučilištu Maine, ali preko
ljeta sam bio kod kuće, i vratio sam se staroj navici odvoženja tjednih
namirnica stricu Ottu. On je sjedio za svojim stolom, pušeći,
promatrajući me kako spremam konzerve i slušajući moje blebetanje.
Činilo mi se da je možda zaboravio tko sam; ponekad bi mu se to
dogodilo... ili se bar tako pretvarao. A jednom me prestravio
doviknuvši kroz prozor "Jesi to ti, George?" dok sam ja prilazio kući.
No toga dana, u srpnju 1975. godine, prekinuo je trivijalnu
priču koju sam pričao i upitao, s oštrom naglošću: "Što ti misliš o
onom kamionu, Quentin?"
Ta me naglost prestrašila i natjerala na iskren odgovor: "Kad
mi je bilo pet godina, upišao sam se u gaće u njegovoj kabini", rekao
sam. "Mislim da bih se opet upišao i kad bih sad sjeo u njega."
Stric Otto smijao se dugo i glasno. Ja sam se okrenuo i
zapanjeno se zagledao u njega. Nisam se mogao sjetiti da sam ga

453

ikad prije čuo kako se smije. Završilo je s dugim napadajem kašlja od
kojeg su mu obrazi jarko porumenili. Onda me pogledao, blistavih
očiju.

"Približava se, Quent", rekao je.
"Što, striče Otto?" upitao sam. Mislio sam da je opet
zbunjujuće preskočio sjedne teme na drugu, kao što je često činio -
možda je mislio da se približava Božić, ili kraj stoljeća, ili povratak
Krista kralja.
"Onaj jebeni kamion", rekao je, promatrajući me s onim
mirnim, uskim, povjerljivim izrazom koji mi se baš i nije sviđao.
"Svake godine je sve bliže."
"Zbilja?" upitao sam oprezno, misleći kako je to posve nova i
izrazito neugodna pomisao. Bacio sam pogled prema Cresswellu,
koji je stajao preko puta ceste okružen sa svih strana sijenom i s
planinom White u pozadini... i na jedan kratak trenutak doista se
činio bližim. Onda sam trepnuo i iluzija je nestala. Kamion je bio
gdje i uvijek, naravno.
"O, daa", rekao je. "Pomalo se približi svake godine."
"Ovaj, možda ti trebaju naočale. Ja ne vidim nikakve razlike,
ujače Otto."
"Naravno da ne vidiš!" odreže on. "Ne vidiš ni kako ti se mala
kazaljka pomiče na satu, zar ne? Jebena stvar se pomiče presporo da
bi se to vidjelo... osim ako je stalno gledaš. Kao što ja gledam taj
kamion." Namignuo mi je, a ja sam zadrhtao.
"Zašto bi se micao?" upitao sam.
"Hoće mene, eto, zato", rekao je. "Taj kamion stalno misli na
mene. Jednog dana će provaliti ovamo, i to će biti kraj. Pregazit će
me kao što je pregazio Maca, i to će biti kraj."
To me jako prestrašilo - najviše od svega prestrašio me njegov
razumni ton, čini mi se. A mladi na strah obično odgovaraju
cinizmom ili nekom drugom vrstom humora. "Ako te to smeta, striče
Otto, možda bi se trebao preseliti natrag u svoju kuću u gradu", rekao
sam, a po mome tonu nikad ne biste pogodili da su mi leđa bila
prepuna žmaraca.

454

Pogledao je mene... pa kamion preko ceste. "Ne mogu,
Quentin", rekao je. "Ponekad čovjek naprosto mora ostati na jednom
mjestu i čekati da ga sustigne."

"Čekati što, striče Otto?" upitao sam, premda mi se činilo da
sigurno misli na kamion.

"Sudbina", rekao je, i opet je namignuo... ali djelovao je
prestrašeno.

Moj otac se 1979. godine razbolio, bolest bubrega koja je
djelovala kao da se situacija popravlja sve do nekoliko dana prije
nego što ga je konačno ubila. Tijekom više posjeta bolnici ujesen te
godine, moj otac i ja razgovarali smo o stricu Ottu. Moj je otac gajio
određene sumnje o tome što se možda doista dogodilo 1955. godine -
blage sumnje koje su postale osnova za moje znatno ozbiljnije
sumnje. Moj otac nije imao pojma o tome kako je opsjednutost strica
Otto onim kamionom postala ozbiljna i duboka. Ja jesam. Stajao bi
na vratima skoro po cijeli dan, gledajući u njega. Gledajući ga kao
čovjek koji bulji u svoj sat kako bi vidio kretanje male kazaljke.

Do 1981. godine, stric Otto je izgubio i ono malo mozga što
mu je ostalo. Siromašniji čovjek bi već godinama ranije završio u
ludnici, ali milijuni u banci mogu vam u malom gradu izbrisati jako
puno ludila - osobito ako dovoljno ljudi smatra da bi u luđakovoj
oporuci moglo biti i nečega za gradske vlasti. Čak i tako, do 1981.
ljudi su već počeli ozbiljno razgovarati o tome da se strica Otta
negdje smjesti za njegovo vlastito dobro. Taj bezličan, smrtonosni
izraz "možda opasan" počeo je zamjenjivati "lud k'o slapa u blatu".
Počeo je vrludati po vani i pišati kraj ceste umjesto da se odšeće do
šume gdje je imao zahod. Ponekad bi šakom prijetio Cresswellu dok
se olakšavao, i više ljudi koji su prošli cestom u autima pomislilo je
da stric Otto šakom prijeti njima.

Kamion sa slikovitom planinom White u pozadini je bio jedno;
stric Otto koji piša kraj ceste s tregerima obješenim do koljena bio je
nešto sasvim drugo. To nije bila turistička atrakcija.

Ja sam dotad već više hodao u poslovnim odijelima nego u
trapericama koje su me pronijele kroz studij kad bih nosio tjedne

455

zalihe namirnica stricu Ottu - ali još uvijek sam ih donosio. Također
sam ga pokušavao uvjeriti da mora prestati obavljati nuždu kraj
ceste, bar ljeti, kad bi ga mogao vidjeti bilo tko iz Michigana,
Missourija, ili Floride tko slučajno prolazi onuda.

Nisam mogao doprijeti do njega. Nije se mogao brinuti za
takve sitnice kad je morao brinuti za kamion. Njegova zabrinutost
zbog Cresswella postala je manija. Sad je tvrdio da je s njegove
strane ceste - zapravo, da mu je ravno u dvorištu.

"Sinoć sam se probudio negdje oko tri, a on je bio tamo, ravno
ispred prozora, Quentine", rekao je. "Vidio sam ga tamo, mjesečina
se odsijavala s vjetrobrana, ni dva metra od mjesta gdje sam ležao, i
srce mi je skoro stalo. Skoro je stalo, Quentin."

Odveo sam ga van i pokazao mu da je Cresswell još uvijek
gdje je uvijek i bio, preko ceste, u polju gdje je McCutcheon imao
namjeru graditi. Nije koristilo.

"To ti samo vidiš, mali", rekao je s divljim i beskrajnim
prezirom, dok mu se u ruci tresla cigareta a oči kolutale. "To ti samo
vidiš."

"Striče Otto", rekao sam, pokušavajući biti duhovit, "što vidiš,
to dobiš." Kao da me nije ni čuo.

"Seronja me skoro dohvatio", prošaptao je. Mene je prošla jeza.
Nije izgledao ludo. Bijedno, da, i prestravljeno, nedvojbeno... ali ne
ludo. Načas sam se sjetio svoga oca kako me podiže u kabinu toga
kamiona. Sjetio sam se mirisa ulja i kože... i krvi. "Zamalo me
dohvatio", ponovio je.

A tri tjedna kasnije, i jest.
Ja sam ga pronašao. Bila je srijeda navečer, i izašao sam s dvije
vrećice namirnica na stražnjem sjedalu, kao što sam činio skoro
svake srijede uvečer. Bila je vruća, sparna večer. Svako toliko, u
daljini bi zagrmjela grmljavina. Sjećam se kako sam bio nervozan
dok sam se spuštao Ulicom Crnog Henryja u svome Pontiacu,
nekako uvjeren da će se nešto dogoditi, ali pokušavajući uvjeriti
samog sebe da je to samo nizak tlak zraka.
Prošao sam zadnji zavoj, i taman kad mi je pogled pao na

456

kućicu moga strica, doživio sam nevjerojatnu halucinaciju - načas mi
se učinilo da je taj prokleti kamion doista u njegovom dvorištu,
krupan i velik sa svojom crvenom bojom i istrunulim daskama na
bokovima. Krenuo sam zakočiti, ali prije nego što mi se noga uopće
spustila na pedalu kočnice, zateptao sam i iluzija je nestala. Ali znao
sam da je stric Otto mrtav. Nije bilo truba, ni blještavih svjetala;
samo ta jednostavna spoznaja, kao što znaš gdje se nalazi koji komad
namještaja u poznatoj sobi.

Užurbano sam parkirao u njegovom dvorištu i izašao, krenuvši
prema kući ni ne potrudivši se da uzmem namirnice.

Vrata su bila otvorena - nikad ih nije zaključavao. Jednom sam
ga pitao o tome, a on mi je objasnio, strpljivo, kao što bi bolno očitu
činjenicu objasnio zaostalom dječaku, da zaključavanje vrata ne bi
Cressvwella zadržalo vani.

Ležao je na svome krevetu, s lijeve strane jedine prostorije -
njegova je kuhinjica bila smještena s desna. Ležao je u svojim
zelenim hlačama i termalnoj potkošulji, otvorenih, staklastih očiju.
Mislim da je bio mrtav manje od dva sata. Nije bilo muha ni smrada,
premda je dan bio naporno vruć.

"Striče Otto?" rekao sam tiho, ne očekujući odgovor - nećeš iz
čiste zabave tako ležati na krevetu otvorenih očiju i otvorenih usta.
Ako sam išta osjetio, bilo je to olakšanje. Gotovo je.

"Striče Otto?" prišao sam mu. "Striče -"
Stao sam, po prvi puta vidjevši kako je donji dio njegovog lica
izgledao čudno iskrivljeno - kako natečeno i iskrivljeno. Po prvi puta
vidjevši da mu oči nisu samo buljile već se i izbuljile iz duplji. Ali
nisu gledale prema vratima ni prema stropu. Bile su okrenute prema
prozorčiću iznad njegova kreveta.
Sinoć sam se probudio oko tri a on je bio tamo, točno pod
mojim prozorom, Quentin. Zamalo me dohvatio.
Spljeskalo ga kao bundevu, čuo sam kako govori jedan od
mudraca iz brijačnice dok sam sjedio i pretvarao se da čitam časopis
Life osjećajući mirise Vitalisa i krem-ulja od poljskog cvijeća.
Zamalo me dohvatio, Quentin.

457

Ovdje se osjećao neki smrad - ne po brijačnici, i ne samo
smrad prljavog starca.

Smrdjelo je uljasto, kao u garaži.
"Striče Otto?" šapnuo sam, i dok sam prilazio krevetu na kojem
je ležao, činilo mi se da osjećam kako se smanjujem, ne samo po
veličini već i po godinama... opet mi je dvadeset, petnaest, deset,
osam, šest... i konačno pet. Vidio sam svoju drhtavu malu ruku kako
se pruža prema njegovom otečenom licu. Kad ga je moja ruka
dotakla, približivši se njegovom licu, podigao sam pogled, a prozor
je bio ispunjen blještavim vjetrobranom Cresswella- i premda je to
bilo samo na čas, mogao bih se zakleti na Bibliju da to nije bila
halucinacija. Cresswell je bio tamo, na prozoru, ni dva metra od
mene.
Stavio sam prste na jedan obraz strica Otta, palac na drugi,
želeći ispitati tu čudnu oteklinu, valjda. Kad sam ugledao kamion na
prozoru, ruka mi se pokušala stisnuti u šaku, zaboravivši da je
ovijena oko brade mrtvaca.
U tome času, kamion je nestao s prozora kao dim - ili kao duh,
što je valjda i bio. Istoga časa, začuo sam odvratan pljuskavi zvuk.
Vrela tekućina ispunila mi je ruku. Spustio sam pogled, osjećajući ne
samo meko meso i vlagu već i nešto čvrsto i uljasto. Spustio sam
pogled, i tada sam počeo vrištati. Ulje je curilo iz usta i nosa strica
Otta. Ulje je curilo iz uglova njegovih očiju kao suze. Ulje Diamond
Gem - ono reciklirano koje se kupuje u plastičnim kontejnerima od
dvadeset litara, ono koje je McCutcheon uvijek ulijevao u Cresswell.
Ali nije to bilo samo ulje: nešto mu je virilo iz usta.
I dalje sam vrištao ali neko se vrijeme nisam mogao pomaći,
nisam mogao svoju zauljenu ruku maknuti s njegovog lica, nisam
mogao skrenuti pogled od te velike masne stvari koja mu je virila iz
usta - stvari koja je tako izobličila oblik njegova lica.
Konačno mi je paraliza popustila i pobjegao sam iz kuće, još
uvijek vrišteći. Pretrčao sam preko dvorišta do svoga Pontiaca, bacio
se unutra, i zbrisao odande. Namirnice namijenjene stricu Ottu
skotrljale su se sa stražnjeg sjedala na pod. Jaja su se razbila.

458

Bilo je pravo čudo što se nisam ubio tijekom prvih tri kilometra
- spustio sam pogled na brzinomjer i vidio da jurim s više od sto na
sat. Stao sam i duboko disao sve dok nisam povratio kakvu-takvu
kontrolu nad sobom. Počeo sam shvaćati da naprosto ne mogu
ostaviti strica Otta onako kako sam ga našao: to bi uzrokovalo
previše pitanja. Morat ću se vratiti natrag.

A, moram priznati, svladala me i određena prokleta znatiželja.
Sad bih volio da nije, ili da sam joj se odupro; zapravo, sad bih volio
da sam ih pustio neka postavljaju sva pitanja koja im padnu na
pamet. Ali jesam se vratio. Stajao sam pred njegovim vratima kakvih
pet minuta - stajao sam na otprilike istom mjestu i u otprilike istom
položaju u kojem je i on tako često i tako dugo stajao, gledajući u
kamion. Stajao sam tamo i došao do sljedećeg zaključka: kamion s
druge ceste promijenio je položaj, makar malo.

Onda sam ušao unutra.
Prvih nekoliko muha je kružilo i zujalo oko njegovog lica.
Vidio sam uljaste otiske na njegovim obrazima: palac na lijevom, tri
prsta na desnom. Nervozno sam bacio pogled prema prozoru iza
kojeg se prijeteće pomolio Cresswell... a onda sam prišao krevetu.
Izvadio sam maramicu i obrisao otiske svojih prstiju. Onda sam
posegnuo i otvorio usta strica Otta.
Iz njih je ispala svjećica marke Champion - jedna od onih
starinskih, maksimalno izdržljivih, velika skoro kao šaka cirkuskog
snagatora.
Uzeo sam je sa sobom. Sad bih volio da nisam to učinio ali,
naravno, tada sam bio u šoku. Sve bi to bilo puno milosrdnije kad ne
bih imao stvarni predmet ovdje u svojoj radnoj sobi, gdje ga mogu
gledati, ili ga podići i odmjeriti ga u ruci ako zaželim - starinska
svjećica iz dvadesetih godina koja je ispala iz usta strica Otta.
Kad ne bi bila tamo, da je nisam ponio sa sobom iz njegove
male jednosobne kuće kad sam po drugi put pobjegao iz nje, možda
bih se mogao početi uvjeravati da je sve to - ne samo trentuak kad
sam prošao zavoj i ugledao Cresswell pritisnut uza zid kućice kao
ogroman crveni pas, već sve to - bila samo halucinacija. Ali tu je.

459

Stvarna je. Ima težinu. Kamion se svake godine sve više približava,
rekao je, i sad se činilo da je u pravu... ali čak ni stric Otto nije imao
pojma kako blizu Cresswell može stići.

Gradska je presuda bila da se stric Otto sam ubio napivši se
ulja, i to je bilo čudo od tri dana u Castle Rocku. Carl Durkin,
gradski pogrebnik i ne baš posebno šutljiv čovjek, rekao je da su
liječnici koji su ga otvorili na autopsiji pronašli u njemu više od tri
litre ulja... i to ne samo u želucu. Proželo mu je cijeli sustav. Svi u
gradu pitali su se samo jedno: što je učinio s plastičnim kanisterom?
Jer njega nikad nisu našli.

Kao što sam i rekao, većina vas koji čitate ove uspomene neće
povjerovati u to... u najmanju ruku, osim ukoliko se i vama nije
dogodilo nešto poput toga. Ali kamion je još uvijek tamo na polju... i,
koliko god vam vrijedi, sve se to dogodilo.

460

Jutarnje dostave
(Mljekar br.1)

Zora je polako ispirala Ulicu Culver.
Svakome budnom unutra, noć je još bila crna, ali zora se
zapravo na prstima šuljala uokolo već skoro pola sata. Na velikom
javoru na uglu Culvera i Avenije Balfour, jedna crvena vjeverica je
zatreptala i okrenula svoj nesanički pogled na usnule kuće. Na pola
puta niz blok, jedan vrabac sletio je u ptičju kupku Mackenziejevih i
zapljusnuo se bisernim kapima. Jedan mrav marširao je po
odvodnom kanalu i naišao na sićušnu mrvicu čokolade u odbačenom
omotu slatkiša.
Noćni povjetarac koji je šuškao lišćem i nadimao zastore sad je
otišao kući. Javor na uglu ispustio je posljednji šuškavi drhtaj i
ušutio, čekajući na punu uvertiru koja će uslijediti za ovim tihim
prologom.
Crta blijedog svjetla obojala je istočno nebo. Tamni slavuj
završio je noćnu smjenu, a sjenice su se nesigurno probudile, još
uvijek stidljive, kao da se boje same pozdraviti dan.
Vjeverica je nestala u ispucanoj rupi na rašljama javora.
Vrabac je dolepršao do ruba kupke i zastao.
I mrav je zastao nad svojim blagom, kao knjižničar koji
proučava folio izdanje.
Ulica Culver tiho je drhtala na osunčanom rubu planeta - onoj
pokretnoj ravnoj crti koju astronomi nazivaju terminatorom.
Neki zvuk se tiho podigao u daljini, neprimjetno rastući sve
dok se nije činilo da je oduvijek tamo, skriven pod većom bukom
noći koja je tako nedavno prošla. Rastao je, postajao sve jasniji, i
postao pristojno prigušen motor kamiona s mlijekom.
Skrenuo je s Balfoura na Culver. Bio je to fini kamion
prljavobijele boje s crvenim slovima na bokovima. Vjeverica je
iskočila iz raspucanog ulaza svoje rupe kao jezik, pogledala kamion,
a onda ugledala trunku koja se činila kvalitetnim materijalom za

461

gnijezdo. Požurila je za njim niz stablo s glavom prema dolje. Vrabac
je odletio. Mrav je ponio koliko je mogao od čokolade i krenuo
prema svome mravinjaku.

Sjenice su počele glasnije pjevati.
U sljedećem bloku zalajao je pas.
Slova na bokovima kamiona za mlijeko su ispisivala:
"MLJEKARSTVO CRAMER" Bila je nacrtana boca mlijeka, a ispod
nje: NAŠA SPECIJALNOST SU JUTARNJE DOSTAVE!
Mljekar je nosio plavo-sivu uniformu i naheren šešir. Iznad
džepa mu je zlatnim koncem pisalo ime: SPIKE. Zviždukao je preko
ugodnog klokotanja boca na ledu iza njega.
Zaustavio je kamion kraj pločnika kuće Mackenzieja, uzeo
nosiljku za mlijeko s poda kraj sebe, i izašao na pločnik. Načas je
zastao onjušiti zrak, svjež i nov i beskrajno tajanstven, a onda je
snažno zakoračio na prilaz kućnim vratima.
Na ormarić za pisma bio je magnetom u obliku rajčice
pričvršćen mali kvadrat bijelog papira. Spike je pročitao što piše na
njemu, pažljivo i polako, kao što bi čitao poruku pronađenu u staroj
boci prekrivenoj solju.
1 l mlijeka 1 vel. vrhnj 1 sok nrnč.
Hvala
Nella M.
Mljekar Spike zamišljeno je pogledao svoju nosiljku, spustio
je, i iz nje izvukao mlijeko i vrhnje. Opet je pogledao papirić,
podigao rajčicu-magnet da se uvjeri kako nije propustio neku točku,
zarez ili crticu koja bi promijenila stanje stvari, kimnuo, vratio
magnet, podigao nosiljku, i vratio se kamionu.
Stražnji dio kamiona za mlijeko bio je vlažan i crn i hladan. U
njegovom zraku osjećao se utonuo, zemljani miris. Nije se dobro
slagao s mirisom mliječnih proizvoda. Naranča je bila iza beladone.
Uzeo je kartonski paket s leda, opet kimnuo, i vratio se na prilaz.
Stavio je kartonski paket soka zajedno s mlijekom i vrhnjem i vratio
se svome kamionu.
Nedaleko odatle, zviždaljka je označila pet sati u industrijskoj

462

praonici u kojoj je radio Spikeov stari prijatelj Rocky. Pomislio je na
Rockyja koji zuri u kotače svoje praonice u zaparenoj, zagušljivoj
vrelini, i nasmiješio se. Možda se kasnije vidi s Rockyjem. Možda
večeras... kad završi dostave.

Spike je pokrenuo kamion i odvezao se dalje. Na vrpci od skaja
obješenoj o krvlju zamrljanu kuku za meso koja se spuštala sa stropa
kabine visio je mali tranzistorski radio. Uključio ga je, i tiha glazba
stvorila je kontrapunkt njegovom motoru dok je prilazio kući
McCarthyjevih.

Poruka gđe McCarthy bila je gdje i uvijek, ugurana u prorez za
pisma. Bila je kratka i jasna: Čokolada

Spike je izvukao svoju olovku, preko poruke napisao: Isporuka
izvršena; i progurao je kroz prorez za pisma. Onda se vratio do
kamiona. Čokoladno mlijeko bilo je složeno u dva hladnjaka na
samom kraju, pri ruci od stražnjih vrata, jer se u lipnju jako dobro
prodavalo. Karton je naravno bio smeđe boje, a sretno dijete
skakutalo je iznad natpisa koji je potrošače obaviještavao kako je u
pitanju CRAMER MLIJEČNI NAPITAK ZDRAV I UKUSAN
POSLUŽITE GA TOPLOG ILI HLADNOG DJECA ĆE GA
OBOŽAVATI!

Stavio je prazni karton povrh sanduka s mlijekom. Onda je
odmaknuo krhotine leda u stranu sve dok nije ugledao staklenku od
majoneze. Tarantula se micala, ali sporo. Hladnoća ju je omamila.
Spike je odvrnuo poklopac staklenke i prevrnuo je iznad otvorenog
kartona. Tarantula se slabašno pokušala uspeti natrag uz glatke
staklene stijenke staklenke, ali nije nimalo uspjela. Upala je u prazan
karton čokoladnog mlijeka uz debelo plop. Mljekar je pažljivo
zatvorio karton, stavio ga u svoju nosiljku, i požurio uz prilaz
McCarthyjevih. Pauci su mu bili najdraži, i pauci su mu bili najbolji,
pa makar to sam govorio. Dan kad bi mogao dostaviti pauka bio je
Spikeu sretan dan.

Dok je polako napredovao po Culveru, simfonija zore se
nastavila. Biserna crta na istoku propustila je pred sve snažnijim
bljeskom ružičaste, isprva jedva vidljive, a zatim užurbano sjajne,

463

sve do grimiza koji se skoro odmah počeo pretapati u ljetno
plavetnilo. Prve zrake sunca, lijepe kao crtež u dječjoj bilježnici za
vjeronauk, sad su čekale svoj nastup.

Kod kuće Webberovih, Spike je ostavio bocu univerzalnog
vrhnja ispunjenog kiselinom u gelu. Kod Jennera je ostavio pet litara
mlijeka. Ovdje dečki rastu. Nikad ih nije vidio, ali otraga u dvorištu
su imali kućicu na drvetu, a ponekad bi u dvorištu bilo bicikla i
štapova za baseball. Kod Collinsovih, dvije litre mlijeka i karton
jogurta. Kod gđice Ordway, karton sirutke začinjen beladonom.

Niže niz blok, neka vrata su tresnula. G. Webber, koji je morao
stići sve do centra grada, otvorio je rešetkasta vrata ograde i izašao
mašući svojom aktovkom. Mljekar je pričekao osasti zvuk kretanja
njegovog malog Saaba i nasmiješio se kad ga je čuo. Raznolikost je
začin životu, voljela je reći Spikeova majka - Bog da joj dušu prosti!
- ali mi smo Irci, a Irci najviše vole krumpire bez ičega. Budi uredan
u svemu, Spike, i bit ćeš sretan. I to je bila potpuna istina, otkrio je
dok se kotrljao niz cestu života u svome urednom prljavobijelom
kamionu za mlijeko.

Preostale su još samo tri kuće.
Kod Kincaidovih je pronašao ceduljicu na kojoj je pisalo
"Danas ništa, hvala", i ostavio im začepljenu bocu za mlijeko koja je
izgledala prazna ali je sadržavala smrtonosni plin cijanid. Kod
Walkerovih je ostavio dvije litre mlijeka i pola litre slatkog vrhnja.
Dok je stigao do Mertonovih, na kraju bloka, zrake sunca su
sjale kroz drveće i natapale izblijedjelo polje za školicu na pločniku
koji je vodio kraj dvorišta Mertonovih.
Spike sa sagnuo, podigao nešto što je djelovalo kao prilično
prokleto dobar kamen za školice - s jedne strane pljosnat - i bacio ga.
Kamenčić je pao na crtu. Stresao je glavom, nasmiješio se, i krenuo
prilazom, zviždućući.
Lagani povjetarac donio mu je miris industrijskog sapuna za
praonice, i opet ga podsjetio na Rockyja. Bio je sve sigurniji da će
vidjeti Rockyja. Večeras.
Ovdje ne ceduljica bila pričvršćena za stalak za novine na kući

464

Mertonovih:
Otkazano
Spike otvori vrata i uđe.
Kuća je bila hladna kao grobnica i bez namještaja. Bila je gola,

ogoljena do zidova. Čak je i štednjak u kuhinji nestao; vidio se
svjetliji dio linoleuma tamo gdje je nekad stajao.

U dnevnoj sobi, svaki trag tapeta uklonjen je sa zidova. Luster
je skinut sa središnjeg svjetla. Žarulja je pregorjela, crna. Ogromna
mrlja osušene krvi prekrivala je dio jednog zida. Izgledala je kao
mrlja od tinte kakve koriste psihijatri. U tom krateru bila je
potamnjela gvalja kose, par komadića kosti.

Mljekar je kimnuo glavom, opet izašao, i načas zastao na
pragu. Bit će lijep dan. Nebo je već bilo plavije nego oči
novorođenčeta, i iscrtkano nevinim malim oblacima vedrine... onima
koje igrači baseballa nazivaju "anđelima".

Izvukao je ceduljicu iz držača za novine i zgužvao je u lopticu.
Stavio ju je u lijevi prednji džep svojih bijelih mljekarskih hlača.

Vratio se natrag do svoga kamiona, nogom odgurnuvši kamen s
polja za školice u jarak. Mljekarski kamion se zadrmusao oko ugla i
nestao.

Dan je postao svjetliji.
Jedan dječak je istrčao iz kuće, nasmiješio se nebu, i unio
mlijeko.

465

Veliki kotači: priča o praoničkoj igri
(Mljekar br. 2)

Rocky i Leo, obojica pijani kao posljednji gospodari stvaranja,
polako su kružili niz Ulicu Culver, pa onda po Aveniji Balfour,
prema Crescentu. Ugurali su se u Rockyjev Chrysler iz 1957. Između
njih, s pijanom pažnjom položen u ravnotežu na čudovišnu grbu
Chryslerovog mjenjača, sjedio je sanduk piva Iron City. Bio im je to
drugi sanduk te večeri - večer je zapravo počela u četiri popodne,
kraj radnog vremena u praonici.

"Sranje kroz granje!" rekao je Rocky zaustavljajući se na
treptanje crvenog svjetla iznad križanja Avenije Balfour i Autoceste
99. Nije gledao promet ni u jednom smeru, ali jest bacio prepredeni
pogled iza njih. Dopola puna limenka I.C.-a, ukrašena šarenom
slikom Terryja Bradshawa*, ležala mu je među nogama. Potegnuo je,
a onda skrenuo lijevo na 99-icu. Mjenjač je gusto zastenjao kad su
truckavo krenuli u drugoj brzini. Chrysler je prije kakva dva mjeseca
izgubio prvu brzinu.

* Poznati igrač američkog nogometa, nap. prev.
"Daj mi granje pa ću ti se posrati kroz njega", reče Leo
ljubazno.
"Koliko je sati?"
Leo je podigao svoj sat sve dok nije skoro dotakao vrh svoje
cigarete, a onda je puckao kao lud sve dok nije uspio pročitati.
"Skoro osam."
"Sranje kroz granje!" Prošli su kraj znaka na kojem je pisalo
PITTSBURGH 44
"Nitko ti neće registrirati ovu bebicu iz Detroita", reče Leo.
"Bar ne nitko pametan."
Rocky je stigao do treće brzine. Mjenjač je zastenjao sam za
sebe, a Chrysler je počeo iskazivati automobilski ekvivalent
epileptičkog napada tipa petit mal. Trzaj je konačno prošao, a
brzinomjer se iscrpljeno popeo do šezdeset i pet kilometara. Tamo se

466

kako-tako održavao.
Kad su došli do križanja Autoceste 99 i Ulice Devon Stream

(Devon Stream je predstavljao granicu između općina Crescent i
Devon dužinom od kakvih dvanaest kilometara) Rocky je skrenuo
skoro kao da mu je to tek tada palo na pamet - premda se možda čak i
tada neko sjećanje na starog Drvenog Čarapu počelo pomaljati
duboko dolje u onome što je kod Rockyja služilo kao podsvijest.

On i Leo vozili su se više-manje nasumce sve otkako su otišli s
posla. Bio je posljednji dan lipnja, a inspekcijska naljepnica na
Rockyjevom Chrysleru prestat će vrijediti sutra točno u 00.01. Četiri
sata od ovog trenutka. Niti četiri sata od ovog trenutka. Rockyju je
taj događaj bio skoro previše bolan da bi razmišljao o njemu, a Leu
se živo fućkalo. Nije bio njegov auto. Osim toga, popio je dovoljno
pive Iron City da dosegne stanje duboke cerebralne paralize.

Ulica Devon vijugala je kroz jedini dobro pošumljeni dio
Crescenta. Velike gomile grabova i hrastova naguravale su se s obje
strane, bujne i žive i pune pokretnih sjenki kad se noć počela spuštati
nad jugozapadnu Pennsylvaniju. Područje se, zapravo, nazivalo
Šuma Devon. Dobilo je veliko početno slovo nakon mučenja i
ubojstva jedne mlade djevojke i njenog dečka 1968. godine. Par se
parkirao negdje ovdje, i pronađen je u dečkovom Mercuryju iz 1959.
Mere je imao sjedala pokrivena pravom kožom i veliki kromirani
ukras na haubi. Putnici su pronađeni na stražnjem sjedalu. I na
prednjem, i u prtljažniku, i u odjeljku za rukavice. Ubojica nikad nije
pronađen.

"Nadam se da nam moj benzinski pijanac neće zatrokirati
negdje ovdje", rekao je Rocky. "Sad smo na sto kilometara od bilo
čega."

"Pizdarija." Ta zanimljiva riječ u zadnje vrijeme dospjela je u
top-četrdeset u Leovom rječniku. "Tamo ti je grad, točno tamo."

Rocky uzdahne i otpije iz svoje limenke piva. Sjaj baš nije bio
grad, ali klinac je bio dovoljno blizu da se ne isplati svađati. Bio je to
novi shopping-centar. Ta silno snažna fluorescentna svjetla stvarno
su jako blještala. Gledajući u tom smjeru, Rocky je autom prešao na

467

lijevu stranu ceste, vratio se natrag, skoro zašao u desni jarak, i
konačno se vratio u svoju traku.

"Ups", rekao je.
Leo se podrignuo i zagrgljao.
Zajedno su radili u Praonici New Adams još od rujna, kad je
Leo dobio mjesto Rockyjevog pomoćnika za pranje. Leo je bio
mladić od dvadeset i dvije godine, glodavačkog lica, koji je djelovao
kao da mu se u budućnosti sprema podosta vremena u zatvoru.
Tvrdio je da od plaće na stranu stavlja dvadeset dolara tjedno kako bi
kupio rabljeni Kawasaki motocikl. Govorio je da će na tom motoru
otići na zapad kad stigne hladno vrijeme. Leo je prošao kroz ukupno
dvanaest poslova otkako se rastao od akademskog svijeta čim je
stigao do minimalne dobi od šesnaest godina. U praonici mu se
sasvim sviđalo. Rocky ga je učio o različitim ciklusima pranja, a Leo
je vjerovao da konačno Stiče Vještinu koja će mu dobro doći kad
stigne do Flagstaffa.
Rocky, stariji i iskusniji, radio je u New Adamsu već četrnaest
godina. Njegove ruke, nalik duhovima i izblijedile dok je okretao
volan, to su i dokazivale. Odslužio je četiri mjeseca zbog nošenja
skrivenog oružja* 1970. godine. Njegova žena, tada balonasto trudna
s njihovim trećim djetetom, objavila je: 1) da dijete nije njegovo,
Rockyjevo, već mljekarevo dijete, i da 2) želi razvod, zbog mentalne
okrutnosti.
* Iako u Americi posjedovanje oružja nije ilegalno, u mnogim
državama ilegalno je oružje nositi sa sobom ako to nije jasno
vidljivo, nap. prev.
Dvije stvari u vezi sa tom situacijom natjerale su Rockyja na
nošenje skrivenog oružja: 1) dobio je rogove; i 2) dobio je rogove od
za-boga-miloga mljekara, tipa pastrvastih očiju i duge kose po imenu
Spike Milligan. Spike je vozio za mljekaru Cramer.
Mljekar, za ime Boga premiloga! Mljekar, i možeš li umrijeti?
Možeš li jednostavno jebeno leći u jarak i umrijeti! Čak i Rockyju,
koji nikad nije napredovao puno dalje od čitanja Fleerovih stripova
koji su bili zamotani oko žvakaćih guma koje je neumorno žvakao na

468

poslu, situacija je imala upadljive klasične tonove.
Kao posljedica, uredno je obavijestio svoju ženu o dvije

činjenice: 1) ništa od razvoda, i 2) pripustit će veliku količinu
dnevnog svjetla u utrobu Spikea Milligana. Kakvih deset godina prije
toga kupio je pištolj kalibra .32, i povremeno ga koristio za pucanje
na boce, limenke, i manje pse. Toga jutra je otišao iz svoje kuće na
Ulici hrastova i krenuo prema mljekari, nadajući se da će uhvatiti
Spikea kad dovrši svoje jutarnje dostave.

Rocky je usput zastao u taverni Četiri ugla da popije par piva -
šest, osam, možda dvadeset. Bilo se teško sjetiti. Dok je pio, njegova
žena je pozvala murju. Čekali su ga na uglu Hrastova i Balfoura.
Rockyja su pretražili, a jedan murjak izvukao mu je 32-ojku iz
pojasa.

"Mislim da ćeš na neko vrijeme na odmor, prijatelju", rekao
mu je murjak koji je pronašao pištolj, i Rocky je točno to i učinio.
Proveo je sljedeća četiri mjeseca perući plahte i jastučnice za Državu
Pennsylvaniju. Tijekom toga razdoblja, njegova se žena razvela u
Nevadi, a kad je Rocky izašao iz bajboka živjela je sa Spikeom
Milliganom u stambenoj kući na Ulici Dakin, s ružičastim
plamencem na tratini pred kućom. Osim njegovo dvoje starije djece
(Rocky je još uvijek više-manje smatrao da su njegova), par je sad
imao i novorođenče koje je imalo oči poput pastrve, točno kao i
njegov tatica. A imali su i petnaest dolara tjedno kroz alimentaciju.

"Rocky, mislim da će mi pozliti od vožnje", reče Leo.
"Možemo jednostavno stati i piti?"

"Moram dobiti naljepnicu za kola", reče Rocky. "To je važno.
Čovjek ništa ne vrijedi ako nema kola."

"Nitko normalan ti neće ovo registrirati - već sam ti to rekao.
Nema ni žmigavaca."

"Zatrepću ako istovremeno stisnem i kočnicu, a ako netko ne
stisne kočnicu dok skreće, taj će se ionako prevrnuti."

"Prozor na ovoj strani je napukao."
"Spustit ću ga."
"Što ako ti inspektorant kaže da ga digneš da ga pogleda?"

469

"Taj ispit ću pasti kad dođem do njega", rekao je Rocky mirno.
Izbacio je svoju limenku pive i uzeo novu. Ova nova je na sebi imala
Franca Harrisa*. Po svemu sudeći, kompanija Iron City je ovog ljeta
svirala najveće hitove Steelersa*. Otvorio je limenku. Pivo je
pošikljalo.

* Franco Harris, poznati igrač američkog nogometa, nap.
prev.

* Pittsburgh Steelers. jedan od najuspješnijih klubova u
američkom nogometu. Svi spomenuti igrači u priči svoje su karijere
izgradili upravo u ovom klubu. nap. prev.

"Eh, da mi je žena", rekao je Leo gledajući u tamu. Čudno se
nasmiješio.

"Da imaš ženu, ne bi nikad dospio na zapad. Jedina svrha žene
je da spriječi čovjeka u odlasku na zapad. Tako ti one to rade. To im
je misija u životu. Zar mi nisi rekao da hoćeš otići na zapad?"

"Aha, i tako ću i napraviti."
"Nećeš nikad otići", reče Rocky. "Ubrzo ćeš imati ženu. A
poslije toga amilentaciju. Alimentaciju. Znaš. Žena uvijek vodi do
alimentacije. Auti su bolji. Drži se auta."
"Malo je teško pojebati auto."
"Iznenadio bi se", rekao je Rocky i zahihotao.
Šuma se počela razrjeđivati pred novim nastambama. S lijeve
strane zatreptala su svjetla, a Rocky je odjednom stisnuo kočnice.
Svjetla za kočnice i žmigavci upalili su se istovremeno; bili su
popravljeni po domaće. Leo se zanio prema naprijed, prolijevajući
pivu po sjedalu. "Što? Što?"
"Pogledaj", reče Rocky. "Mislim da znam toga tipa." S lijeve
strane ceste stajala je nepravilna, otrcana mehaničarska radionica i
Citgova benzinska pumpa. Znak pred njom govorio je:
BOBOV BENZIN I POPRAVCI VL. BOB DRISCOLL
SPECIJALIZIRANI ZA PODEŠAVANJE PREDNJEG
KRAJA BRANITE BOGOMDANO PRAVO NA NOŠENJE
ORUŽJA!
i onda, na samom dnu:

470

DRŽAVNA STANICA ZA TEHNIČKI PREGLED BR. 72
"Nitko normalan" - počeo je Leo opet.
"To je Bobby Driscoll!" poviče Rocky. "Ja i Bobby Driscoll
išli smo skupa u školu! Riješena stvar! Možeš se kladiti!"
Neravno je skrenuo prema tamo, farovima osvjetljavajući
otvorena vrata mehaničarske radionice. Potegao je kvačilo i zagrmio
prema njoj. Neki pognuti čovjek u zelenom kombinezonu je izjurio
van, uzrujano mašući da stanu.
"Toj' Bob!" povikao je Rocky oduševljeno. "Hejjj, Drvena
Čarapo!"
Zaletjeli su se u bok garaže. Chrysler je dobio još jedan
napadaj, ovog puta grand mal. Mali žuti plamičak pojavio se na kraju
ovješenog auspuha, a za njim je uslijedio oblačak plavog dima. Auto
je zahvalno zatrokirao. Leo se zanio prema naprijed, prolijevajući još
pive. Rocky je pokrenuo motor i krenuo unatrag da pokuša još
jednom.
Pritrčao im je Bob Driscoll, a psovke su mu se prosipale iz usta
u šarenim zastavicama. Mahao je rukama. "-ji kurac si ti to zamišljaš,
ti prokleti jebeni -"
"Bobby!" zaurlao je Rocky, skoro orgazmički oduševljen. "Hej.
Drvena Čarapo!! Š'a ima, stari?"
Bob je zapirio kroz Rockyjev prozor. Imao je izobličeno,
umorno lice većinom skriveno u sjeni koju je bacao šilt njegove
kape. "Tko me nazvao Drvena Čarapa??"
"Ja!" Rocky je gotovo vrištao. "To sam ja, ti stari pederu! Tvoj
stari kompa!"
"Koji kurac -"
"Johnny Rockwell! Zar si oslijepio osim što si oglupio?"
Oprezno: "Rocky?"
"Da, pederu stari!"
"Isuse kriste." Polagano, nevoljko zadovoljstvo prošuljalo se
Bobovim licem. "Nisam te vidio još od... pa... bar još od one
utakmice u Catamountsu -"
"Čovječe! Jel'da je to bilo sjajno?" Rocky se pljesnuo po bedru,

471

podižući gejzirić Iron Cityja. Leo se podrignuo.
"Jasno da jest. Jedini put kad smo dobili u svojoj klasi. Čak ni

tada izgleda nismo mogli osvojiti prvenstvo. Čuj, jebeno si mi ulubio
garažu, Rocky. Ti -"

"Aha, isti stari Drvena Čarapa. Isti stari tip. Nisi se nimalo
promijenio." Rocky je zakašnjelo virnuo koliko je mogao vidjeti
ispod šilterice, nadajući se da je to istina. No, izgledalo je da je stari
Drvena Čarapa postao ili djelomično ili potpuno ćelav. "Isuse! Ma
baš je to sjajno, što sam tako naletio na tebe! Jesi konačno oženio
Marcy Drew?"

"Kvragu, jesam. Još '70. Gdje si ti bio?"
"Vjerojatno u zatvoru. Čuj, rista, možeš mi napraviti tehnički
za moju bebicu?"
Opet oprez: "Misliš na svoj auto?"
Rocky se zahihoće. "Ne - na svoga ježa! Na auto, naravno!
Može?" Bob je zaustio reći ne.
"Ovo je jedan moj stari prijatelj, Leo Edwards. Leo, upoznaj
jedinog košarkaša iz škole Crescent koji četiri godine nije promijenio
čarape."
"Drago mi je", rekao je Leo, ispunjavajući svoju dužnost onako
kako ga je majka naučila u jednoj od onih rijetkih prilika kad je
gospođa bila trijezna.
Rocky se zahihoće. "Hoćeš pivo, tvrdi?" Bob je zaustio reći ne.
"Evo ti pivce za živce!" poviče Rocky. Otvorio je limenku.
Pivo uzrujano zabijanjem u bok garaže Boba Driscolla prekipjelo je
preko vrtha i niz Rockyjevu ruku. Rocky ga je gurnuo u Bobovu
ruku. Bob je hitro povukao gutljaj, kako ne bi i njegova ruka
pretrpjela poplavu.
"Rocky, zatvaramo u -"
"Samo sekundu, samo sekundu, daj da se vratim natrag, imam
ovdje nešto ludo."
Rocky je povukao polugu mjenjača u rikverc, pustio kvačilo,
zapeo za pumpu, a onda trzavo uvezao Chryslera unutra. Izašao je za
minutu, uzimajući Bobovu slobodnu ruku i rukujući se kao političar.

472

Bob je djelovao ošamućeno. Leo je sjedio u autu, otvarajući novo
pivo. I prdio je. Od puno piva je uvijek prdio.

"Hej!" rekao je Rocky teturajući oko hrpe zahrđalih ratkapa.
"Sjećaš se Diane Rucklehouse?"

"Jasno", reče Bob. Nevoljki osmijeh prikrao mu se na usta.
"Ona je bila ona s -" Postavio je ruke pred svoja prsa.

Rocky zaurla. "Toj' ona! Skužio si, rista! Je'l još u gradu?"
"Mislim da se preselila u -"
"Jasno", reče Rocky. "One koje ne ostanu se uvijek odsele.
Možeš mi staviti naljepnicu na prasca, jel' da?"
"Pa, žena je rekla da će me čekati s večerom i zatvaramo u -"
"Isuse, baš bi mi bila velika pomoć ako to napraviš. Bio bih ti
silno zahvalan. Mogao bih ti ženi napraviti posebno pranje. To ja
radim. Perem. U New Adamsu."
"A ja učim", rekao je Leo i opet zaprdio.
"Oprati joj osjetljivo rublje, što god hoćeš. Š'a kažeš, Bobby?"
"Pa, valjda mogu baciti pogled."
"Jasno", rekao je Rocky, tapšući Boba po leđima i namigujući
Leu. "Isti stari Drvena Čarapa. Kakav tip!"
"Aha", reče Bob s uzdahom. Otpio je malo piva, a uljasti su mu
prsti prekrili lice Zločestog Joea Greena. "Baš si si ulubio
štosdemfer, Rocky."
"Tako je elegantnije. Prokleti auto mora imati elegancije. Ali to
je prokleto veliki set kotača, znaš što mislim?"
"Aha, valjda-"
"Hej! Da te upoznam s tipom s kojim radim! Leo, ovo je jedini
košarkaš iz -"
"Već si nas upoznao", rekao je Bob s mekim, očajnim
smiješkom.
"Kako ste", reče Leo. Tapkanjem je tražio još jednu limenku
Iron Cityja. Srebrnaste crte poput željezničke pruge naslućene u
podne na vruć i jasan dan počele su mu isprugavati vidno polje.
"-škole Crescent koji četiri godine nije promijenio -"
"Hoćeš mi pokazati farove, Rocky?" upita Bob.

473

"Jasno. Sjajni farovi. Halogeni, nitrogeni, nekakvi jebeni geni.
I oni su elegantni. Daj mi uključi trepavice, Leo, jebemu."

Leo je uključio brisače stakla.
"To je dobro", reče Bob strpljivo. Potegao je velik gutljaj piva.
"A sad, može farove?"
Leo je uključio farove. "Duga svjetla?"
Leo je tapkanjem tražio prekidač za dizanje svjetala, lijevom
nogom. Bio je prilično siguran da je tu negdje dolje, i konačno je
nabasao na njega. Duga svjetla bacila su Rockyja i Boba u oštar
reljef, kao izloške na policijskom prepoznavanju.
"Jebene nitrogenke, jesam ti rekao?" povikao je Rocky, a onda
se zahihotao. "Jebemu, Bobby! Draže mi je što te opet vidim nego da
mi je poštom stigao ček!"
"Kako je sa žmigavcima?" upita Bob.
Leo se neodređeno nasmiješio Bobu i nije ništa učinio.
"Bolje da to ja", reče Rocky. Dobrano je udario glavom dok se
spuštao za volan. "Mislim da klincu nije baš najbolje." Stisnuo je
kočnicu, i istovremeno uključio žmigavac.
"U redu", reče Bob, "ali jel' radi i bez kočnice?"
"Jel' negdje u priručniku za tehnički pregled vozila piše da
mora?'' upitao je Rocky lukavo.
Bob uzdahne. Žena ga je čekala s večerom. Njegova je žena
imala velike ovješene grudi i plavu kosu s crnini korijenima. Njegova
je žena bila ljubiteljica krafni Na Veliko, proizvoda koji se prodavao
u lokalnom supermarketu. Kad bi njegova žena sišla do garaže,
četvrtkom uvečer, da uzme novac za bingo, kosa bi joj obično bila
dignuta na velike zelene viklere ispod zelene marame od šifona. Zato
bi joj glava izgledala kao neki futuristički radio-aparat. Jednom, oko
tri ujutro, probudio se i pogledao njeno opušteno papirno lice u
bezdušnom grobljanskom bljesku ulične rasvjete pred prozorom
njihove spavaće sobe. Mislio je kako bi to bilo lako - samo se prebaci
na nju, samo joj zabij koljeno u želudac tako da ostane bez zraka i ne
može vrištati, samo joj stisni želudac da ostane bez zraka i ne može
vrištati, samo joj stisni obje ruke oko vrata. Onda je samo stavi u

474

kadu i rasjeći je na dobre odreske i pošalji je poštom nekamo,
Robertu Driscollu, na poštanski ured. Bilo kamo. Lima, Indiana.
North Pole, New Hampshire. Intercourse, Pennsylvania. Knukle,
Iowa. Bilo koje mjesto. Moglo bi se to učiniti. Bog zna da su se u
prošlosti već događale takve stvari.

"Ne", rekao je Rockyju, "valjda nigdje u propisima ne piše da
moraju raditi sami. Baš tako. Tim riječima." Podigao je limenku i
ostatak piva zagrgljao mu je niz grlo. U garaži je bilo toplo, a on još
nije večerao. Osjećao je kako mu se pivo penje ravno u mozak.

"Hej, Drvenoj Čarapi se ispraznio rezervoar!" reče Rocky.
"Dodaj još jednu, Leo."

"Ne, Rocky, stvarno..."
Leo, koji baš nije dobro vidio, konačno je nabasao na limenku.
"Hoćeš u širokom luku?" upitao je, i dodao limenku Rockyju. Rocky
je predao Bobu, čije se odbijanje utišalo kad je jednom u ruci imao
hladnu stvarnost limenke. Imala je na sebi nasmiješeno lice Lynna
Swanna. Otvorio ju je. Leo je odprdio propovijed da posveti
transakciju.
Svi su načas pili iz limenki s nogometašima.
"Truba radi?" upitao je Bob konačno, s isprikom prekidajući
tišinu.
"Jasno." Rocky je laktom stisnuo prekidač. Ispustio je tiho
skvičanje. "Samo mi je akumulator malo slab."
Pili su u tišini.
"Onaj prokleti štakor je bio velik kao koker španijel!" uzvikne
Leo. "Klinac je dobrano potegao", objasni Rocky. Bob promisli o
tome. "Aha", reče.
To je pak Rockyju bilo strašno smiješno, i zahihotao se kroz
puna usta piva. Malo mu je procurilo kroz nos, a to je pak nasmijalo
Boba. Rockyju je prijalo što ga čuje, jer je Bob izgledao baš jako
tužno i jadno kad su se oni dokotrljali.
Još neko vrijeme su pili u tisni.
"Diana Rucklehouse", reče Bob zamišljeno.
Rocky se podsmjehnuo.

475

Bob je zahihotao i podigao ruke pred prsa.
Rocky se nasmijao i podigao svoje još dalje.
Bob se zagrcnuo od smijeha. "Sjećaš se one slike Ursule
Andress koju je Piško Johnson zalijepio na oglasnu ploču stare
gospođe Freemantle?" Rocky zaurla od smijeha. "I narisao je
dodatno povećane sisone -"
"- a nju je zamalo srce strefilo -"
"Vas dyojica se samo smijte", rekao je Leo zlovoljno i zaprdio.
Bob zatrepće ka njemu. "Molim?"
"Smijte se", reče Leo. "Rekao sam, samo se vas dvojica smijte.
Nijedan od vas nema rupu na leđima."
"Nemoj ga slušat'" reče Rocky (pomalo nelagodno). "Mali je
dobrano potegnuo."
"A ti imaš rupu na leđima?" upita Bob Lea.
"Praonica", rekao je Leo nasmiješeno. "Imamo te vel'ke mašine
za pranje, znaš? Samo mi ih zovemo kotači. To su kotači za pranje.
Zato ih mi i zovemo kotači. Ja ih punim, i praznini, i opet punim.
Stavljam unutra prljava sranja, a vadim čista stranja. To ja radim, i ja
to radim otmjeno." Pogledao je Boba sa suludim samopouzdanjem.
"Ali od toga sam dobio rupu u leđima."
"A da?" Bob je fascinirano zurio u Lea. Rocky se s nelagodom
promeškoljio.
"Imamo rupu na krovu", rekao je Leo. "Točno iznad trećeg
kotača. Okrugli su, znaš, zato ih zovemo kotači. Kad pada kiša, voda
pada dolje. Kap kap kap. Svaka kap me pogađa - vum! - u leđa. I sad
tamo imam rupu. Ovakvu." Napravio je plitku udubinu jednom
šakom. "Hoćeš vidjeti?"
"Neće on gledati nikakve takve deformiranosti!" povikao je
Rocky. "Mi ovdje pričamo o starim vremenima, a osim toga, nemaš
ti nikakvu jebenu rupu na leđima!"
"Hoću je vidjeti", reče Bob.
"Okrugle su, zato ih zovemo praonica", reče Leo.
Rocky se nasmiješio i potapšao Lea po ramenu. "Dosta takvih
priča ili ćeš pješice kući, dobri moj stari mali. A sad, dodaš mi

476

jednog mog imenjaka, ako je koji ostao?"
Leo je virnuo dolje u sanduk s pivom i nakon nekog vremena

pružio je limenku s Rockyjem Blierom.
"To te ja pitam!" rekao je Rocky, opet odobrovoljen.
Cijeli sanduk je nestao sat vremena kasnije, a Rocky je

teturavog Lea poslao na cestu do Paulininog Superette dućana, po
još. Leove oči dotad su bile crvene kao u lasice, a košulja mu se
izvukla iz hlača. Kratkovidom je koncentracijom pokušavao izvući
svoje Camele iz zarolanog rukava košulje. Bob je bio na zahodu,
urinirajući i pjevajući staru školsku pjesmu.

"Neću tuda hodati", promrmljao je Leo.
"Da, ali si previše jebeno pijan za vožnju."
Leo je hodao u pijanom polukrugu, još uvijek pokušavajući
izmamiti cigarete iz rukava svoje košulje. "Mrak je. I hladno."
"Hoćeš da dobijemo naljku za auto ili nećeš?" zasiktao je
Rocky na njega. Na rubu vidnog polja počeo je viđati čudne stvari.
Najupornija je bila ogromna buba umotana u paukove niti u
suprotnom uglu.
Leo ga je pogledao grimiznim očima. "Nije to moj auto", rekao
je s lažnom prepredenošću.
"I više se nikad nećeš vozit' u njemu ako ne odeš po tu pivu",
reče Rocky. Sa strahom je pogledao prema mrtvoj bubi u kutu.
"Samo me izazivaj pa vidi jel' se šalim."
"U redu", zacvili Leo. "U redu, ne moraš se tako odmah
uzrujati."
Dvaput je sišao s ceste na putu do ugla, i jednom na putu
natrag. Kad je konačno opet dostigao toplinu i svjetlo garaže, obojica
su pjevala školsku pjesmu. Bob je milom ili silom uspio podići
Chryslera na lift. Šetuckao je ispod njega, zureći u zahrđali sustav
ispušnih cijevi.
"Imaš neke rupe u auspuhu", rekao je.
"Ali svejedno nemam propuha", reče Rocky. Obojici je to bilo
smiješno da krepaš.
"Stigla piva!" objavio je Leo, spustio sanduk, sjeo na jedan goli

477

kotač, i smjesta zapao u polusan. Na putu natrag je već progutao tri
piva da si olakša teret.

Rocky je Bobu dodao pivo i uzeo jedno sebi.
"Utrka? Kao nekad?"
"Jasno", reče Bob. Napeto se nasmiješio u glavi, mogao se
zamisliti u kabini niskog, aerodinamičnog automobila za Formulu
jedan, s jednom rukom samouvjereno položenom na volan dok čeka
padanje zastave, a drugom dodiruje svoju srećonošu - ukras s haube s
Mercuryja iz '59. Zaboravio je na Rockyjeve ispušne cijevi i na svoju
napuhanu ženu s kosom u tranzistorskim viklerima.
Otvorili su svoja piva i navalili. Bila je to mrtva trka: obojica
su bacila svoje limenke na ispucani beton i podigla srednji prst u
istom trenutku. Podrigivanje im je odjekivalo od zidova poput
pucnjeva iz puške.
"Baš kao nekad", rekao je Bob, zvučeći nesretno. "Ništa nije
kao nekad, Rocky."
"Znam jato", složi se Rocky. Tražio je neku duboku, svijetlu
misao, i našao je. "Svakog dana smo sve stariji, Drveni."
Bob uzdahne i opet se podrigne. Leo je u kutu prdio i počeo
mrmljati "GetOff MyCloud".
"Idemo opet?" upitao je Rocky pružajući Bobu još jedno pivo.
"Baš bi i mogli", rekao je Bob. "Baš bi i mogli, Rocky, stari moi."
Sanduk koji je Leo donio nestao je do ponoći, a nova
naljepnica s oznakom tehničkog pregleda bila je pričvršćena na lijevu
stranu Rockyjevog vjetrobrana, pod malo nakrivljenim kutom. Rocky
je sam ispunio odgovarajuću informaciju prije nego što je zalijepio
naljepnicu, brižljivo prepisujući sve brojeve iz otrcane i masne
registracije koju je konačno pronašao u odjeljku za rukavice. Morao
je raditi brižljivo, jer je vidio trostruko. Bob je prekriženih nogu
sjedio na podu, kao učitelj joge, s polupraznom limenkom I.C.-ja
pred sobom. Fiksirano je zurio u ništa.
"Pa, baš si mi spasio život, Bob", reče Rocky. Udario je Lea u
rebra da ga probudi. Leo je zastenjao i zakašljao. Kapci su mu načas
zatreptali, sklopili se, a onda se širom otvorili kad ga je Rocky opet

478

udario nogom.
"Jesmo već doma, Rocky? Jesmo -"
"Samo budi pažljiv a ne lažljiv, Bobby" doviknuo je Rocky

veselo. Zabio je prste u Leov pazuh i povukao. Leo je s vriskom
skočio na noge. Rocky ga je napola odnio do druge strane Chryslera i
bacio ga na suvozačko sjedalo. "Opet ćemo naići i malo se zabaviti
neki put."

"To su bila vremena", reče Bob. Oči su mu se zamaglile.
"Otada sve postaje samo sve gore i gore, znaš?"

"Znam ja to", reče Rocky. "Sve se promijenilo i zasralo. Ali ti
samo budi hrabar, i nemoj da si kao d-"

"Žena me nije poševila već godinu i pol", rekao je Bob, ali
riječi mu je prekrilo kašljavo pucketanje Rockyjevog motora. Bob je
ustao i promatrao Chryslera kako na rikverc izlazi kroz vrata,
odnoseći nešto drveta s lijeve strane vratnica.

Leo je visio kroz prozor, smiješeći se kao idiotski svetac.
"Naiđi koji put u praonicu, rista. Pokazat ću ti rupu na svojim leđima.
Pokazat ću ti svoje kotače! Pokazat ću ti -"

Rockyjeva ruka odjednom je izletjela kao kuka u lutkarskoj
predstavi i uvukla ga u mrak.

"Bok, stari!" dovikne Rocky.
Chrysler je vozio pijani slalom oko tri otoka s pumpama za
benzin, i odletio u noć. Bob je gledao sve dok stražnja svjetla nisu
postala samo krijesnice, a onda je oprezno otišao natrag u garažu. Na
njegovom zatrpanom radnom stolu bio je kromirani ukras s nekog
starog auta. Počeo se igrati s njim, i ubrzo je plakao jeftine suze za
dobrim starim vremenima. Kasnije, nešto poslije tri ujutro, zadavio je
svoju ženu a zatim zapalio kuću kako bi sve izgledalo kao nesreća.
"Isuse", rekao je Rocky Leu kad je Bobova garaža postala
samo točkica bijelog svjetla iza njih. "Kako ti se to čini? Stari
Drveni." Rocky je dostigao onaj stadij pijanstva kad se činilo da su
svi njegovi dijelovi nestali, osim sićušnog, blještavog ugljena
trezvenosti, negdje duboko usred njegova uma.
Leo nije odgovorio. U blijedozelenom svjetlu koje su bacali

479

instrumenti na upravljačkoj ploči, izgledao je kao crkveni miš s
Alisine čajanke.

"Stvarno je bio totalno janpi", reče Rocky. Vozio je neko
vrijeme lijevom stranom ceste, a onda je Chrysler odlutao natrag.
"To je dobro za tebe - vjerojatno se neće sjećati što si mu rekao. Neki
drugi put bi moglo biti drugačije. Koliko puta ti moram ponoviti?
Moraš začepiti s tom gluposti o jebenoj rupi na svojim leđima."

"Znaš da imam rupu na leđima."
"Pa, što onda?"
"To je moja rupa, to onda. I ja ću govoriti o svojoj rupi kad god
-" Odjednom se ogledao oko sebe.
"Iza nas je kamion. Baš je izašao s one pokrajnje ceste. Bez
svjetala."
Rocky je podigao pogled prema retrovizoru. Da, kamion je bio
tamo, a oblik mu je bio prepoznatljiv. Bio je to kamion za mlijeko.
Nije ni morao pročitati MLJEKARA CRAMER na boku da pogodi
čiji je to kamion.
"To je Spike", reče Rocky prestrašeno. "To je Spike Milligan!
Isuse, mislio sam da on radi samo jutarnje dostave!"
"Tko?"
Rocky nije odgovorio. Stisnut, pijani smiješak proširio mu se
donjim dijelom lica. Nije mu stigao do očiju, koje su sad bile
ogromne i crvene, poput špiritnih svjetiljki.
Odjednom je potjerao Chryslera, koji je podrignuo plav uljasti
dim i nevoljko doškripao do devedeset i pet.
"Hej! Prepijan si za ovu brzinu! Pre..." Leo je neodređeno
zastao, naizgled zaboravivši koju je poruku htio izreći. Drveće i kuće
su jurili kraj njih, neodređeni muteži na groblju. Prošli su kroz znak
zaustavljanja i preletjeli preko velikog hupsera, čas kasnije odletjevši
sa ceste. Kad su se spustili, nisko obješen prigušivač proizveo je
iskre na asfaltu. Otraga, limenke su klopotale i štropotale. Lica igrača
Pittsburgh Steelera kotrljala su se amo-tamo, ponekad u svjetlu,
ponekad u sjeni.
"Zezao sam se!" reče Leo divljački. "Nema kamiona!"

480

"To je on a on ubija ljude!" zavrišti Rocky. "Vidio sam njegovu
bubu tamo u garaži! Prokleto mu bilo!''

Zaurlali su po Southern Hillu na pogrešnoj strani ceste.
Karavan koji je stizao iz suprotnog smjera ludo je zaklizao preko
šljunka na rubu ceste, i dolje u jarak, izmičući im se s puta. Leo je
pogledao iza sebe. Cesta je bila prazna.

"Rocky -"
"Dođi po mene, Spike!" vrištao je Rocky. "Samo ti dođi po
mene!"
Chrysler je stigao do sto dvadeset, brzina koju Rocky u
treznijem raspoloženju ne bi smatrao čak ni mogućom. Došli su do
skretanja koje vodi na cestu za Johnson Flat, a dim se dizao iz
Rockyjevih ćelavih guma. Chrysler je vrištao kroz noć kao duh,
svjetlima pretražujući praznu cestu pred sobom.
Odjednom, Mercury iz 1959. zarežao je na njih iz mraka,
vozeći po središnjoj crti. Rocky je zavrištao i digao ruke gore, pred
lice. Leo je samo imao vremena vidjeti da Mercuryju nedostaje ukras
na haubi časak prije sudara.
Šesto metara iza njih, svjetla su promijenila na poprečnom
križanju, i mljekarski kamion s natpisom MLJEKARA CRAMER
ispisanim na boku je izašao i počeo se kretati prema stupu plamena i
iskrivljene, sve crnje karoserije nasred ceste. Kretao se smirenom
brzinom. Tranzistor koji je visio na svojoj vrpci preko kuke za meso
svirao je ritam i blues.
"To je to", reče Spike. "A sad idemo do kuće Boba Driscolla.
On misli da ima benzina u garaži, ali nisam siguran da je to tako.
Ovo je bio jako dugačak dan, ne misliš tako?" Ali kad se okrenuo,
stražnji dio kamiona bio je prazan. Čak je i buba nestala.

481

Baka

Georgeova majka prišla je vratima, zastala tamo, vratila se
natrag, i zamrsila mu kosu. "Nemoj se brinuti", rekla je. "Sve će biti
dobro s tobom. I s bakom."

"Jasno da će sve biti dobro. Reci Buddyju da bude k'o piva."
"Molim?"

George se nasmiješi. "Da bude hladan."
"Oh. Jako smiješno." Uzvratila mu je osmijeh, odsutnim
smiješkom koji je bio rastrzan na sve strane. "George, jesi li siguran
-"
"Bit ću dobro."
Jesi li siguran u što? Jesi li siguran da se ne bojiš ostati sam s
bakom? Zar je to mislila pitati?
Ako jest, odgovor je bio ne. Konačno, nije mu više bilo šest
godina, kad su prvi put došli ovamo u Maine da se brinu za baku, a
on je vrištao od užasa kad god bi baka pružila svoje teške ruke prema
njemu sa svoga bijelog vinilnog stolca koji je uvijek mirisao na
pečena jaja koja je jela i na slatkasti, bezmirisni puder koji je
Georgeova mama utrljavala u njenu opuštenu, naboranu kožu;
ispružila bi svoje bijele slonovske ruke, želeći da joj on priđe i pusti
da ga zagrli to ogromno i teško staro bijelo slonovsko tijelo. Buddy
bi joj prišao, pustio da ga opkoli bakin slijepi zagrljaj, i Buddy bi
izašao živ... ali Buddy je bio dvije godine stariji.
Sad je Buddy slomio nogu i bio je u bolnici CMG u Lewistonu.
"Imaš doktorov broj ako nešto ipak pođe krivo. Ali neće. Jel'
tako?"
"Jasno", rekao je, i progutao nešto suho u svome grlu.
Nasmiješio se. Izgleda li taj smiješak dobro? Jasno. Jasno da izgleda.
Više se ne boji bake. Konačno, više mu nije šest godina. Mama ide u
bolnicu posjetiti Buddyja, a on će naprosto ostati ovdje i biti k'o piva.
Malo će se družiti s bakom. Nema problema.
Mama je opet prišla vratima, opet oklijevala, i opet se vratila,

482

smiješeći se tim odsutnim smiješkom koji je bio rastrzan na sve
strane. "Ako se probudi i zatraži čaj -"

"Znam", rekao je George, vidjevši koliko je ona uplašena i
zabrinuta ispod toga odsutnog smiješka. Brinula je zbog Buddyja,
Buddy i njegova glupa Pony liga, trener je nazvao i rekao da je
Buddy povrijeđen na utakmici, a prvo što je George doznao o tome
(tek se vratio kući iz škole i sjedio je za stolom jedući kekse i pijući
čašu Nesquika) bilo je kad je njegova majka ispustila neki čudan
uzdah i rekla: Povrijeđen? Buddy? Kako jako?

"Sve ja to znam, mama. Imam u malom prstu. Negativno
znojenje. A sad kreni."

"Dobar si ti dečko, George. Nemoj se bojati. Više se ne bojiš
bake, zar ne?"

"A-a.", reče George. Nasmiješio se. Smiješak se činio prilično
dobrim; smiješak tipa koji je k'o piva, s negativnim znojenjem na
čelu, smiješak tipa koji sve Ima u Malom Prstu, smiješak tipa kojem
definitivno više nije šest godina. Progutao je. Bio je to sjajan
smiješak, ali iza njega, dolje u tami iza njegovog smiješka, nalazilo
se jedno vrlo suho grlo. Činilo se kao da mu je grlo obloženo vunom
za rukavice. "Reci Buddyju da mi je žao što je slomio nogu."

"Hoću", rekla je, i opet krenula prema vratima. Popodnevno
sunce se naginjalo kroz prozor. "Hvala Bogu što smo uzeli sportsko
osiguranje, Georgie. Ne znam što bismo da ga nemamo."

"Reci mu da se nadam da je izbacio tipa."
Nasmiješila se svojim odsutnim smiješkom, žena koja je tek
prešla pedesetu s dvojicom kasnih sinova, jedan od trinaest a drugi
od jedanaest godina, i bez muškarca. Ovog puta je otvorila vrata, a
hladno šaptanje listopada ušlo je u kuću.
"I sjeti se, dr. Arlinder -"
"Jasno", rekao je. "Bolje da kreneš ili će mu noga već ozdraviti
dok ti stigneš do tamo."
"Vjerojatno će cijelo vrijeme spavati", reče mama. "Volim te,
Georgie. Ti si dobar sin." I s time je zatvorila vrata.
George je prišao prozoru i promatrao je kako žuri do starog

483

Dodgea iz '69. koji je trošio previše benzina i ulja, kopajući si
ključeve iz taške. Sad kad je izašla iz kuće i nije znala da je George
gleda, odsutni smiješak je nestao i izgledala je samo odsutno -
odsutno i luda od brige zbog Buddyja. Georgeu je bilo žao zbog nje.
Nije takve osjećaje rasipao na Buddyja, koji ga je volio zaskočiti i
sjediti na njemu s po jednim koljenom na svakom Georgeovom
ramenu, udarajući žlicom po sredini Georgeova čela sve dok ovaj ne
bi zamalo poludio (Buddy je to nazivao kinesko neznaboško mučenje
žlicom i smijao se kao lud i ponekad bi nastavio s time sve dok se
George ne bi rasplakao), Buddy koji bi mu ponekad zavrnuo ruku
tako snažno da bi se na Georgovoj podlaktici pojavile male kapi krvi,
koje bi sjedile na vrhu pora kao rosa na vlatima trave u zoru, Buddy
koji je s toliko simpatija slušao kad je George jedne noći u mraku
njihove kupaonice šaptao o tome kako mu se sviđa Heather
MacArdle, i koji je sljedećeg jutra protrčao po školskom dvorištu
vičući GEORGE I HEATHER ZALJUBLJENI PAR, KAD SE
BUDU VJENČALI, DAT ĆEMO IM DAR! ŠTA ĆEMO IM DATI,
DREKA NA LOPATI! kao poludjeli vatrogasni auto. Slomljene
noge nisu stariju braću poput Buddyja dugo držale pod kontrolom, ali
George se ipak prilično veselio miru koji će potrajati koliko već bude
potrajao. Daj da te vidim kako ćeš provoditi kinesko mučenje žlicom
s nogom u gipsu, Buddy. Jasno, mali - SVAKI dan.

Dodge je natraške izašao s kolnog prilaza i zastao dok je
njegova majka gledala na obje strane, premda nitko nije nailazio;
nitko nikad nije nailazio. Njegova će se majka morati voziti tri
kilometra preko drvenih mostića i blata prije nego što uopće stigne
do asfalta, a nakon toga je bilo još trideset kilometara do Lewistona.

Izašla je unatrag do kraja i odvezla se. Načas je prašina ostala u
sjajnom zraku listopadskog popodneva, a onda se počela slijegati.

Bio je sam u kući.
S bakom.
Progutao je.
Hej! Negativno znojenje! Samo budi k'o piva, jel' tako?
"Tako je", rekao je George tihim glasom, i krenuo preko male,

484

suncem okupane kuhinje. Bio je plavokos, zgodan dečko s pjegicama
na nosu i obrazima, i dobroćudnim izrazom u svojim tamnosivim
očima.

Buddyjeva nesreća dogodila se dok je igrao utakmicu na
prvenstvu Pony lige, ovog 5. listopada. Georgeov tim Pee Wee lige,
Tigrovi, ispao je sa svoga turnira već prvog dana, prije dvije subote
(Koja gomila bebica! uživao je Buddy dok je George u suzama
odlazio s terena. Koja gomila SEKICA!)... a sad je Buddy slomio
nogu. Da mama nije bila tako zabrinuta i uplašena, George bi bio
skoro sretan.

Na zidu je stajao telefon, a kraj njega ploča s blokom za poruke
i masnom olovkom koja je visjela kraj nje. U gornjem kutu ploče bila
je vesela seoska baka, ružičastih obraza, sijede kose podignute u
pundžu; baka iz crtića koja je pokazivala na ploču. Iz usta vesele
seoske bake izlazio je balončić kao u stripu, i govorila je "UPAMTI
OVO, SINKO!" Na ploči je širokim rukopisom njegove majke bilo
zapisano dr. Arlinder, 681-4330. Mama ga nije tamo zapisala tek
danas, jer je morala otići do Buddyja; bio je tamo sad već skoro tri
tjedna, jer je baka opet imala svoje "klete trenutke".

George je podigao slušalicu telefona i slušao.
"-pa sam joj rekla, 'Mabel, ako se on tako ponaša prema tebi -"'
Opet je spustio slušalicu. Henrietta Dodd. Henrietta je vječito
bila na telefonu, a kad bi bilo popodne uvijek bi se još čulo i priče iz
sapunica koje se vrte u pozadini. Jedne večeri, nakon što je popila
čašu vina s bakom (otkako je opet počela imati "klete trenutke", dr.
Arlinder je rekao da baka ne smije piti vino uz večeru, pa ga ni mama
nije pila - Georgeu je to bilo žao, jer bi se mama nakon vina više
smijala i pričala priče o svome djetinjstvu) mama je rekla da
Henrietti Dodd cijela utroba ispadne svaki put čim otvori usta. Buddy
i George su se divlje smijali, a mama je stavila ruku preko usta i
rekla Da niste NIKAD nikome rekli da sam to rekla, a onda se i ona
počela smijati, sve troje su sjedili za stolom za večeru i smijali se, i
konačno je galama probudila baku, koja je sve više i više spavala, i
počela je vikati Rut! Ruth! Ruuuu-uuuuth! onim svojim visokim,

485

svadljivim glasom, i mama se prestala smijati i otišla je u njenu sobu.
Danas je Henrietta Dodd mogla pričati koliko je god htjela, što

se Georgea ticalo. On se samo htio uvjeriti da telefon radi. Prije dva
tjedna imali su gadnu oluju, i otada se ponekad kvario.

Uhvatio se kako opet gleda veselu crtić-baku, i pita se kako bi
bilo imati takvu baku. Njegova baka bila je ogromna i debela i
slijepa; visoki tlak učinio ju je još i senilnom. Ponekad, kad bi imala
svoje "klete trenutke" ponašala bi se (kako je mama govorila) "kao
Atila", dozivajući ljude koji nisu prisutni, vodeći razgovore s
potpunom prazninom, mrmljajući čudne riječi koje nisu imale smisla.
Jednom prilikom kad je baš to radila, mama je problijedila i ušla i
rekla joj da zašuti, zašuti, zašuti! George se jako dobro sjećao te
prilike, ne samo zato što je to bilo jedini put da je mama ikad doista
zavikala na baku, već i zato što je sljedećeg dana netko otkrio da je
groblje Birches u Ulici Maple Sugar bilo vandalizirano - nadgrobno
kamenje oboreno, stare dveri iz devetnaestog stoljeća srušene, a
jedan ili dva groba čak i raskopani - ili tako nešto. Skrnavljenje je
bila riječ koju je g. Burdon, ravnatelj, upotrijebio sljedećeg dana, kad
je sve osme razrede okupio na sastanak i cijeloj školi održao
predavanje o zlobnosti i o tome kako neke stvari Naprosto Nisu
Smiješne. Vraćajući se te večeri kući, George je upitao Buddyja što
znači skrnavljenje, a Buddy je rekao da znači raskapanje grobova i
pišanje na lijesove, ali George u to nije vjerovao... osim kad je bilo
kasno. I mračno.

Baka je bila bučna kad bi prolazila "klete trenutke", ali
uglavnom je samo ležala u krevetu u koji je zalegla prije tri godine,
debeli puž odjeven u gumene gaćice i pelene ispod flanelske
spavaćice, lica izbrazdanog pukotinama i borama, očiju praznih i
slijepih - izblijedjele plave šarenice koje plutaju na požutjelim
bjeloočnicama.

Isprva, baka nije bila do kraja slijepa. Ali je postajala slijepa, i
morala je imati po jednu osobu kraj svakog lakta da joj pomognu u
teturanju s njene bijele vinilne stolice koja je mirisala na jaja i dječji
puder do kreveta ili na zahod. U to doba, prije pet godina, baka je

486

težila dobrano preko devedeset kila.
Ispružila je ruke i Buddy, kojem je tada bilo osam godina, joj je

prišao. George se držao podalje. I plakao.
Ali sad se ne bojim, rekao je samome sebi, idući preko kuhinje

u svojim kedsicama. Nimalo. Ona je samo jedna stara gospođa koja
ponekad ima "klete trenutke ".

Napunio je čajnik vodom i stavio ga na hladnu ploču. Uzeo je
šalicu za čaj i stavio u nju jednu od bakinih vrećica posebnog čaja.
Za slučaj da se probudi i zaželi čaj. Nadao se kao lud da se to neće
dogoditi, jer bi onda morao podići bolnički krevet i sjediti kraj nje i
davati joj čaj gutljaj po gutljaj, promatrajući bezuba usta kako se
preklapaju preko ruba šalice, i slušajući srkave zvukove dok ona
upija čaj u svoja vlažna, umiruća crijeva. Ponekad bi skliznula u
stranu na krevetu, i morao bi je povući natrag a meso joj je bilo
meko, nekako drhtavo, kao da je ispunjeno vrućom vodom, a njene
slijepe oči bi te gledale...

George si je obliznuo usnice i opet prišao kuhinjskom stolu.
Njegov posljednji keks i pola čaše Quika još su bili tamo, ali više ih
nije želio. Pogledao je svoje udžbenike, prekrivene omotima Castle
Rock Cougara, bez ikakvog oduševljenja.

Trebao bi otići pogledati je.
Nije to želio.
Progutao je i grlo još uvijek kao da mu je bilo prekriveno
vunom za rukavice.
Ne bojim se bake, pomislio je. Da ispruži ruke, prišao bih joj i
pustio je da me zagrli jer je ona samo stara gospođa. Senilna je i zato
ima "klete trenutke ". To je sve. Pustio bih je da me zagrli i ne bih
plakao. Baš kao Buddy.
Prešao je kratak hodnik do bakine sobe, lica stisnutog kao da
čeka neukusan lijek, usana stisnutih tako čvrsto da su poblijedile.
Pogledao je unutra, a tamo je ležala baka, žuto-bijele kose raširene
oko glave kao korona, u snu, razjapljenih bezubih usta, a prsa su joj
se dizala i spuštala pod pokrivačem tako polako da se to skoro nije
vidjelo, tako polako da si morao neko vrijeme zuriti u nju samo da se

487

uvjeriš kako nije mrtva.
O, Bože, što ako mi umre dok je mama gore u bolnici?
Neće. Neće.
Da, ali što ako umre?
Neće, ne budi sekica.
Jedna od bakinih žutih, kao istopljenih ruku polako se pomakla

na prekrivaču; njeni dugi nokti prevukli su se preko plahte i proizveli
sićušan zvuk grebanja. George se užurbano povukao unatrag dok mu
je srce lupalo.

Hladan kao led, krele, jel' tako? K'opiva.
Vratio se u kuhinju da vidi je li mu majka otišla prije samo sat
vremena, ili možda prije sat i pol - ako je ovo drugo, mogao bi
razumno početi očekivati da će se uskoro vratiti. Pogledao je na sat i
zapanjio se otkrivši da nije prošlo još ni dvadeset minuta. Mama još
nije stigla niti u grad, a kamoli da bi se mogla vraćati iz njega! Stajao
je mirno, osluškujući tišinu. Blijedo, čuo je mrmljanje hladnjaka i
električnog sata. Njuškanje popodnevnog lahora oko uglova male
kuće. A onda - na samom rubu čujnosti - tiho, šrkipavo šaptanje kože
preko tkanine... bakine izborane, salaste ruke koje se kreću po
pokrivaču.
Izmolio je u jednom jedinom mentalnom dahu:
Molim te Bože ne daj da se probudi dok mama ne dođe doma u
ime Isusovo Amen.
Sjeo je i dovršio svoj keks, popio svoj Quik.
Palo mu je na pamet da uključi TV i nešto gleda, ali bojao se
da bi zvuk probudio baku, a onaj visoki, svadljivi glas koji se ne
može zanemariti bi dozivao Ruuu-UUUTH! RUTH! DONESI MI
MOJ ČAJ' ČAJ! RUUUU-UUUUTH!
Prešao je suhim jezikom preko još suših usana i rekao samome
sebi neka ne bude takva sekica. Ona je stara gospođa vezana za
krevet, nije to kao da može ustati i povrijediti ga, i osamdeset i tri su
joj godine, neće umrijeti baš danas popodne.
George je opet prešao kuhinju i podigao slušalicu telefona.
"- tog istog dana! A čak je i znala da je oženjen! Zaboga,

488

mrzim te jeftine male kurvice koje misle da su tako pametne! I tako
smo Grange i ja rekle -"

George je pretpostavljao da je Henrietta na telefonu s Corom
Simard. Henrietta je visjela na telefonu skoro svako popodne, od
jedan do šest, prvo uz Ryanovu nadu, pa onda uz Samo jedan život,
pa uz Sva moja djeca, i onda Dok se svijet okreće, pa U potrazi za
sutrašnjicom, a onda je još bogzna što drugo tutnjalo u pozadini,
Cora Simard bila je jedna od njenih najvjernijih telefonskih
korespondentica, a puno njihovih tema razgovora odnosilo se na to:
1) tko će održati Tupperware tulum ili Amway tulum i kakvo bi se
posluženje moglo očekivati, 2) jeftine male kurvice, i 3) što su rekle
raznim ljudima 3a) u Grangeu, 3b) na mjesečnom crkvenom sajmu,
ili 3c) u dvorani za bingo.

"- i ako je ikad više tako vidim, mislim da bih trebala izvršiti
građansku dužnosti i pozvati -"

Vratio je slušalicu natrag na stalak. On i Buddy su se rugali
Cori kad bi prolazili kraj njene kuće, baš kao i sva druga djeca - bila
je debela i neuredna i voljela je tračati, a oni bi pjevali:

Cora-Cora, preko mora,
pojela je govno,
izletjela iz zbora!
a mama bi ih obojicu ubila da to zna, ali sad je Georgeu bilo
drago što su ona i Henrietta Dodd na telefonu. Što se Georgea ticalo,
mogle su razgovarati cijelo popodne. Ionako zapravo nije imao ništa
protiv Core. Jednom je pao pred njenom kućom i ogrebao si koljeno -
Buddy ga je bio jurio - a Cora mu je stavila flaster na ogrebotinu i
svakome od njih dala po jedan keks, stalno nešto pričajući. George se
sramio zbog svih onih puta kad je izgovorio pjesmicu o govnu i
svemu ostalome.
George je prišao kuhinjskom ormaru i uzeo svoju knjigu za
lektiru. Načas ju je držao, a onda je spremio natrag. Već je odavno
pročitao sve priče u njoj, premdaje škola počela tek prije mjesec
dana. Čitao je bolje od Buddyja, iako su Buddyju sportovi išli bolje.
Neko vrijeme neće biti tako, pomislio je s prolaznim veseljem, ne sa

489

slomljenom nogom.
Uzeo je svoju knjigu iz povijesti, sjeo za kuhinjski stol i počeo

čitati o tome kako je Cornwallis predao mač kod Yorktowna. Misli
mu nisu htjele ostati u povijesti. Ušao je, opet prošao kroz hodnik.
Žuta ruka je mirovala. Baka je spavala, lice joj je bilo sivi opušteni
krug na jastuku, umiruće sunce okruženo divljom žućkasto-bijelom
koronom njene kose. Georgeu uopće nije izgledala onako kako su
trebali izgledati ljudi koji stare i spremaju se umrijeti. Nije izgledala
mirno, kao zalazak sunca. Izgledala je ludo i... (i opasno)

... da, dobro, i opasno - kao neka drevna medvjedica koja bi u
svojim pandžama mogla imati još jedan opaki udarac.

George se sasvim dobro sjećao kako su došli u Castle Rock
brinuti se za baku kad je dida umro. Dotad, mama je radila u praonici
Stratford u Stratfordu, Connecticut. Dida je bio tri ili četiri godine
mlađi od bake, stolar po profesiji, i radio je sve do dana svoje smrti.
Bio je to srčani udar.

Čak i tada, baka je već polako bivala senilna, prolazila kroz
"klete trenutke". Oduvijek je bila naporna svojoj obitelji, ta baka.
Bila je naprasita žena koja je petnaest godina podučavala u školi,
između rađanja djece i upuštanja u borbe s kongregacijskim crkvama
u koje su odlazili ona i dida i njihovo devetero djece. Mama je
govorila da su baka i dida napustili kongregacijsku crkvu u
Scarboroughu u isto vrijeme kad je baka odlučila prestati podučavati,
ali jednom, prije kakvih godinu dana, kad je teta Flo došla u posjetu
iz svoga doma u Salt Lake Cityju, George i Buddy slušali su potajice
kako mama i njena sestra do kasno sjede i razgovaraju, i čuli su
drugačiju priču. Didu i baku su izbacili iz crkve, a baka je otpuštena
sa svoga posla jer je učinilla nešto krivo. Bilo je to nešto u vezi s
knjigama. Zašto ili kako bi netko mogao dobiti otkaz na poslu i biti
izbačen iz crkve samo zbog knjiga, Georgeu nije bilo jasno, i kad su
se on i Buddy zavukli natrag u svoje krevete pod strehom, Geroge je
pitao.

Ima raznih vrsta knjiga, senor el stupido, šapnuo je Buddy.
Dobro, ali kakvih vrsta?

490

Otkud bih ja znao! Spavaj!
Tišina. George je razmišljao o tome.
Buddy?
Što? Nezadovoljno siktanje.
Zašto nam je mama rekla da je baka otišla iz crkve i sa svoga
posla? Jer nam je to kostur u ormaru, eto, zato! A sad spavaj! Ali nije
zaspao, još dugo nije. Oči su mu stalno lutale do vrata ormara, mutno
ocrtanih na mjesečini, i stalno se pitao što bi učinio kad bi se vrata
naglo otvorila, otkrivajući unutra kostur, pun iscerenih nadgrobnih
zuba i šupljih očnih duplji i rebara kao kavez za papige; bijela
mjesečina kako klizi sanjivo i skoro plavo po još bjeljoj kosti. Bi li
zavikao? Što je to Buddy mislio kad je rekao kostur u ormaru?
Kakve veze kosturi imaju s knjigama? Konačno je skliznuo u san ni
ne znajući, i sanjao da mu je opet šest godina, i baka je ispružila
ruke, tražeći ga slijepim očima; bakin tanki, svadljivi glas govori:
Gdje je maleni, Ruth? Zašto plače? Samo ga želim staviti u ormar... s
kosturom.
George se dugo i dugo mučio s tim pitanjima i konačno je,
kakvih mjesec dana nakon što je teta Flo otišla, otišao svojoj majci i
rekao joj da je čuo ono o čemu su razgovarale ona i teta Flo. Dotad je
već doznao što je to kostur u ormaru, jer je u školi pitao gđu
Redenbacher. Rekla mu je da to znači da imaš neki skandal u obitelji,
a skandal je nešto o čemu ljudi jako puno pričaju. Kao što Cora
Simard puno priča? upitao je George gđu Redenbacher, a lice gđe
Redenbacher se čudno trzalo i usnice su joj zadrhtale i rekla je: To
nije lijepo, George, ali... da, nešto takvo.
Kad je upitao mamu, lice joj je postalo jako mirno, a ruke su
joj zastale nad pasijansom u krug koji je bila slagala.
Misliš li da je to lijepo od tebe, Georgie? Je li tebi i tvome
bratu običaj da prisluškujete iz prikrajka?
George, kome je tada bilo tek devet godina, pognuo je glavu.
Mi volimo tetu Flo, mama. Htjeli smo je još malo dulje slušati.
To je bila istina.
Je li to bila Buddyjeva zamisao?

491

Jest, ali George joj to nije namjeravao priznati. Nije htio hodati
uokolo s glavom naopako, što bi se moglo dogoditi kad bi Buddy
doznao da ga je cinkao.

Ne, moja.
Mama je dugo sjedila u tišini, a onda je polako opet počela
slagati karte. Možda je i vrijeme da to doznate, rekla je. Laganje je
još gore od prisluškivanja, valjda, a mi svi lažemo svojoj djeci o
baki. A lažemo i samima sebi, valjda. Uglavnom to činimo. A onda
je progovorila s naglom, opakom gorčinom koja je bila kao da joj
kiselina prska kroz prednje zube - osjećao je da su joj riječi tako
vrele da bi mu spalile lice da nije ustuknuo. Osim mene. Ja moram
živjeti s njom, i ne mogu si više priuštiti luksuz laži.
I tako mu je mama rekla da su, nakon što su se dida i baka
oženili, imali bebu koja se rodila mrtva, a godinu dana kasnije imali
su još jednu bebu, I ona se isto rodila mrtva, i doktor je baki rekao da
nikad neće uspjeti iznijeti dijete do kraja, i da može samo i dalje
donositi na svijet mrtve bebe ili bebe koje će umrijeti čim prvi put
udahnu. To će se nastaviti, rekao joj je, sve dok jedno od njih ne
umre u njoj puno prerano da bi je njeno tijelo moglo izbaciti, i onda
će tamo istrunuti i ubiti i nju.
Doktor joj je to rekao.
Nedugo nakon toga, počele su knjige.
Knjige o tome kako se dobivaju bebe?
Ali mama nije mogla - ili nije htjela - reći kakve su to knjige
bile, ni gdje ih je baka nabavila, ni kako je znala gdje ih može
nabaviti. Baka je opet zatrudnjela, i ovog puta se beba nije rodila
mrtva, i beba nije umrla nakon prvog ili drugog udaha; ovog puta je
beba bila sasvim dobro, i to je bio Georgeov ujak Larson. A nakon
toga, baka je nastavljala sa trudnoćama i s bebama. Jednom, rekla je
mama, dida ju je pokušao natjerati da se riješi knjiga, da vide mogu li
to učiniti bez njih (ili možda čak i da ne mogu, možda je dida dotad
zaključio da već imaju dovoljno šmrkavaca i da nije važno), a baka
nije htjela. George je pitao svoju majku zašto, a ona je rekla: "Mislim
da joj je dotad imati knjige već bilo isto toliko važno kao imati

492

bebe."
"Nije mi jasno", reče George.
"Pa", rekla je Georgeova majka, "nisam sigurna ni da je meni

jasno... sjeti se, ja sam tad bila jako mala. Sve što sigurno znam jest
da su je te knjige nekako zgrabile. Rekla je da se o tome više neće
razgovarati, i nije se razgovaralo. Jer je u našoj obitelji baka nosila
hlače."

George je bučno zatvorio svoju knjigu iz povijest. Pogledao je
na sat i vidio da je skoro pet sati. Želudac mu je tiho krulio.
Odjednom je s nečim vrlo nalik užasu shvatio da će, ako se mama ne
vrati do kakvih šest sati, baka probuditi i početi urlikati tražeći
večeru. Mama mu je zaboravila dati upute za to, vjerojatno zato što je
bila tako zabrinuta zbog Buddyjeve noge. Pretpostavljao je da bi
mogao baki napraviti jednu od njenih posebnih smrznutih večera.
Bile su posebne jer je baka bila na dijeti bez soli. Imala je i nekakvih
tisuću raznih vrsta tableta.

Što se njega tiče, on bi mogao podgrijati ono što je ostalo od
sinoćnjih makarona sa sirom. Ako ih prelije s puno kečapa, mogli bi
biti i sasvim dobri.

Izvadio je makarone sa sirom iz hladnjaka, presipao ih u zdjelu,
i stavio zdjelu na ploču kraj čajnika, koji je još uvijek čekao za slučaj
da se baka probudi i zatraži ono što je ponekad zvala "šalica veselja".
George si je krenuo po čašu mlijeka, zastao, i opet podigao
telefonsku slušalicu.

"- i nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam..." Glas
Henriette Dodd naglo se prekinuo i onda oštro podigao: "Baš bih
rado znala tko to stalno prisluškuje ovu liniju!"

George je užurbano vratio slušalicu na mjesto, zažarenog lica.
Ne zna ona da si to ti, glupane! Na ovoj liniji ima šest
dvojnika!
Svejedno, nije lijepo prisluškivati, čak i ako to činiš samo zato
da čuješ još jedan glas kad si sam u kući, sam osim bake, debelog
stvora koji spava u bolničkom krevetu u drugoj sobi; čak i kad se čini
skoro neophodnim čuti neki drugi ljudski glas jer ti je mama u

493

Lewistonu i ubrzo će pasti mrak a baka je u drugoj sobi i baka
izgleda kao (da o da tako je) medvjedica koja bi mogla imati još
samo jedan ubojiti udarac skriven u svojim starim zgrčenim
pandžama.

George je otišao i uzeo si mlijeko.
Mama je pak rođena 1930. godine, a za njom je slijedila teta
Flo 1932., pa onda ujak Franklin 1934. Ujak Franklin je umro 1948.
od prsnuća slijepog crijeva, i mama bi se ponekad još uvijek rasuzila
nad time, i nosila je njegovu sliku. Od sve svoje braće i sestara,
najviše je voljela Franka, i govorila je da nije morao baš on umrijeti
tako, od peritonitisa. Govorila je da je Bog povukao prljavi potez kad
je uzeo Franka.
George je pogledao kroz prozor iznad sudopera. Svjetlo je sad
bilo zlatnije, nisko nad brijegom. Sjena njihove stražnje šupe pružala
se skroz preko tratine. Da Buddy nije slomio tu svoju glupu nogu,
mama bi sad bila ovdje, praveći chili ili tako nešto (plus bakinu
večeru bez soli) i svi bi razgovarali i smijali se i možda bi kasnije
odigrali koju partiju remija.
George je upalio svjetlo u kuhinji iako zapravo još nije bilo
toliko mračno. Zatim je uključio BLAGO GRIJ pod svojim
makaronima. Misli su mu se stalno vraćale baki, kako sjedi u svojoj
bijeloj vinilnoj stolici kao veliki debeli crv u haljini, a korona njene
kose raštrkala se na sve strane po ramenima njene ružičaste najlonske
haljine, ispružila je ruke da joj on priđe, a on se stisnuo uz mamu i
zavija.
Pošalji mi ga, Ruth, hoću ga zagrliti.
Malo se boji, mama. Doći će s vremenom. Ali i njegova mama
je zvučala prestrašeno.
Prestrašeno? Mama?
George je zastao, razmišljajući. Je li to istina? Buddy je rekao
da te sjećanje može i prevariti. Je li doista zvučala prestrašeno? Da.
Jest.
Bakin glas se odlučno podigao: Nemoj razmaziti maloga, Ruth!
Pošalji ga ovamo; hoću ga zagrliti. Ne. Plače.

494

I dok je baka spuštala svoje teške ruke s kojih je meso visjelo u
velikim, tjestastim nakupinama, prepreden, senilni smiješak raširio
joj je lice još jače, i rekla je: Izgleda li stvarno kao Franklin, Ruth?
Sjećam se da si rekla kako liči na Franka.

Polako, George je miješao makarone sa sirom i kečapom. Prije
se nije tako jasno sjećao tog incidenta. Možda se sjetio od tišine. Od
tišine, i od toga što je sam s bakom.

I tako je baka imala svoje bebe i podučavala u školi, a doktori
su bili odgovarajuće zapanjeni, a dida se bavio stolarijom i općenito
postajao sve uspješniji i uspješniji, pronalazeći posla čak i usred
krize, i konačno su ljudi počeli govorkati, rekla je mama.

Što su govorili? upitao je George.
Ništa važno, rekla je mama, ali odjednom je skupila svoje
karte. Govorili su da su tvoji baka i dida previše sretni da bi bili
obični ljudi, to je sve. I odmah nakon toga, pronađene su knjige.
Mama nije htjela reći ništa više o tome, samo da je školski odbor
pronašao neke, a radnik u kući neke druge. Izbio je veliki skandal.
Dida i baka su se preselili u Buxton, i to je bio kraj.
Djeca su odrasla i dobila vlastitu djecu, pretvarajući jedni
druge u tete i ujake; mama se udala i preselila u New York s tatom
(kojeg se George nije ni sjećao). Rodio se Buddy, a onda su se
preselili u Stratford i 1969. godine rodio se George, a 1971. tatu je
udario i ubio auto koji je vozio Pijanac Koji Je Morao U Zatvor.
Kad je dida dobio svoj srčani udar, puno je pisama išlo amo-
tamo među ujacima i tetama. Nisu htjeli staru gđu staviti u starački
dom. A ona nije ni htjela otići u dom. Ako baka nije htjela nešto
takvo, možda bi bilo bolje poštivati njene želje. Stara gđa je je htjela
otići nekome od njih i proživjeti preostale godine s tim djetetom. Ali
svi su oni bili poženjeni i poudavani, i nitko od njih nije imao
supružnika ili supružnicu voljnu podijeliti dom sa senilnom i često
neugodnom staricom. Svi su bili poženjeni i poudavani, naravno,
osim Ruth.
Pisma su letjela amo-tamo, i konačno je Georgeova mama
popustila. Dala je otkaz na poslu i došla u Maine da se brine za staru

495

gđu. Ostali su se udružili da kupe malu kuću u predgrađu Castle
Viewa, gdje su nekretnine bile jeftine. Svakog mjeseca bi joj poslali
ček, tako da se može "brinuti" za staru gđu i za svoje dečke.

Dogodilo se to da su me moja braća i sestre pretvorili u plaćenu
pomoć, sjećao se George kako je jednom rekla, i nije bio sasvim
siguran što pod time misli, ali zvučala je ogorčeno kad je to rekla,
kao da je to šala koja nije izašla glatko, uz smijeh, nego joj je
umjesto toga zapela u grlu kao kost. George je znao (jer mu je Buddy
to rekao) da je mama na kraju popustila jer su je svi u velikoj,
raštrkanoj obitelji uvjeravali da baka neće moći još dugo izdržati.
Imala je previše problema - visoki krvni tlak, uremičko trovanje,
pretilost, lupanje srca - da bi izdržala još dugo. Potrajat će osam
mjeseci, rekli su teta Flo i teta Stephanie i ujak George (po kojem je
George dobio ime); najviše godinu dana. Ali sad je već prošlo pet
godina, i po Georgeovu mišljenju, to je već bilo prilično dugo.

Izdržala je prilično dugo, i te kako. Kao medvjedica u zimskom
snu koja čeka... što?

(ti najbolje znaš kako s njom izaći na kraj, Ruth, ti znaš kako je
ušutkati) George je stao na putu do hladnjaka da pogleda upute na
jednoj od bakinih posebnih večera bez soli. Stao je kao ukopan.
Odakle to dolazi? Taj glas koji se javlja u njegovoj glavi?

Odjednom su mu se trbuh i prsa osuli žmarcima. Posegnuo je
pod svoju košulju i dotakao si jednu bradavicu. Bila je poput
kamenčića, i užurbano je maknuo prst.

Ujak George. Njegov "ujak-imenjak" koji je radio za Sperry-
Rand, u New Yorku. To je bio njegov glas. On je to rekao kad su on i
njegova obitelji došli za Božić prije dvije - ne, prije tri godine.

Sad kad je senilna je još opasnija. George, šuti. Dečki su tu
negdje.

George je stajao kraj hladnjaka, s jednom rukom još uvijek na
hladnoj kromiranoj ručki, razmišljajući, prisjećajući se, zureći u sve
dublju tamu. Buddyja nije bilo tu negdje toga dana. Buddy je već bio
vani, jer je Buddy htio dobre sanjke, samo zato; išli su se sanjkati na
brijeg Joea Cambera, a druge sanjke su imale jednu iskrivljenu nogu.

496

I zato je Buddy bio vani, a George je bio ovdje, kopajući po kutiji za
čizme i čarape u hodniku, tražeći jedan usklađen par debelih čarapa, i
zar je on kriv što su njegova majka i ujak George razgovarali u
kuhinji? George nije tako mislio. Zar je George kriv što ga Bog nije
učinio gluhim ili, da izbjegne tako ekstremnu mjeru, nije bar smjestio
razgovor negdje drugdje u kući? George ni u to nije vjerovao. Kao
što je njegova majka ukazala više puta (obično nakon jedne-dvije
čaše vina), Bog ponekad vuče prljave poteze.

Znaš što mislim, rekao je ujak George.
Njegova žena i tri kćeri otišle su u Gates Falls da obave neku
Božićnu kupovinu u zadnji čas, a ujak George je bio prilično pod
gasom, kao Pijanac Koji Je Morao U Zatvor. George je to znao po
načinu kako se njegovom ujaku petljao jezik.
Sjećaš se što se dogodilo Franklinu kad ju je naljutio.
George, zašuti ili ću ti ostatak pive izliti u sudoper!
Ma, nije ona to zbilja htjela učiniti. Samo joj je jezik pobjegao.
Peritonitis -
George, začepi!
Možda, sjećao se George kako je neodređeno pomislio, nije
Bog jedini koji vuče prljave poteze.
Sad se oslobodio tih starih uspomena i pogledao u frizer i
izvadio jednu bakinu večeru. Teletina. S graškom za prilog. Treba
ugrijati pećnicu, i onda je peći četrdeset minuta na 200 stupnjeva.
Lako. Bio je posve spreman. Čaj je bio spreman na štednjaku ako
baka bude željela to. Mogao bi joj napraviti čaj, ili bi joj mogao
spremiti večeru ako se baka probudi i zatraži to. Čaj ili večera, baš je
pravi Sam s dva pištolja. Broj dr. Arlindera bio je na ploči ako bude
nešto hitno. Sve je u redu. Pa zašto se onda brine?
Nikad još nije ostao sam s bakom, i zato se brine.
Pošalji mi maloga, Ruth. Pošalji ga ovamo.
Ne. Plače.
Sad je opasnija... znaš što mislim. Svi mi lažemo svojoj djeci o
baki.
Ni on ni Buddy. Nijedan od njih dvojice nikad nije ostao sam s

497

bakom. Do sada.
Odjednom, Georgeova su se usta osušila. Otišao je do sudopera

i popio čašu vode. Osjećao se... čudno. Te misli. Te uspomene. Zašto
ih njegov mozak sve baš sad izvlači?

Osjećao se kao da je netko sve djeliće puzzle bacio pred njega,
a on ih baš ne može do kraja sastaviti. I možda je dobro što ih ne
može do kraja sastaviti, jer bi dovršena slika mogla biti, pa, nekako
prestrašna. Mogla bi biti -

Iz druge sobe, u kojoj je baka provodila sve dane i noći,
odjednom se podigla prigušena, trkeljava, grgljava buka.

George je udahnuo u šuškavom trzaju. Okrenuo se prema
bakinoj sobi i otkrio da su mu se cipele čvrsto zalijepile za linoleum
na podu. Srce mu se u prsima pretvorilo u užareno željezo. Oči su mu
bile raskolačene i izbuljene. Krenite sad, rekao je njegov mozak
nogama, a noge su salutirale i odgovorile: Ne, ni slučajno,
gospodine!

Baka još nikad nije proizvela takav zvuk.
Baka još nikad nije proizvela takav zvuk.
Opet se začuo, prigušen zvuk, tih a zatim sve tiši, pretvarajući
se u zujanje kukca prije nego što je do kraja zamro. George se
konačno uspio pokrenuti. Krenuo je prema hodniku koji je razdvajao
kuhinju od bakine sobe. Prešao ga je i pogledao u njenu sobu, dok
mu je srce lupalo. Sad mu se grlo gušilo od vunenih rukavica; kraj
njih bi bilo nemoguće progutati.
Baka je još spavala i sve je bilo u redu, to mu je bila prva
pomisao; bio je to samo neki čudan zvuk, konačno; možda ga stalno
proizvodi dok su on i Buddy u školi. Samo hrkanje. Baki je dobro.
Spava.
To mu je bila prva pomisao. Onda je primijetio da žuta ruka
koja je bila na prekrivaču sad mlitavo visi preko ruba kreveta, dugi
nokti skoro ali ne sasvim dotičući pod. A usta su joj otvorena,
izobrana i udubljena kao rupa iskopana u trulom komadu voća.
Stidljivo, s oklijevanjem, George joj je prišao.
Dugo je stajao kraj nje, gledajući dolje u nju, ne usuđujući je se

498

dotaći. Neprimjetno dizanje i spuštanje pokrivača djelovalo je kao da
je prestalo.

Djelovalo.
To je bila ključna riječ. Djelovalo.
Ali to je samo zato što si prestravljen, Georgie. Samo se
ponašaš kao senor el stupido, kao što Buddy kaže - to je igra. Mozak
ti zavarava oči, ona sasvim dobro diše, ona je -
"Bako?" rekao je, a sve što se čulo bio je šapat. Pročistio si je
grlo i odskočio unatrag, prestrašen zvukom. Ali glas mu je bio malo
glasniji. "Bako? Hoćeš sad svoj čaj? Bako?"
Ništa.
Oči su bile zatvorene. Usta su bila otvorena. Ruka je visjela.
Vani, sunce na zalasku sjalo je zlatno i crveno kroz drveće.
Tada ju je vidio u pozitivnoj punini; vidio je s onim
djetinjastom i briljantno neograničenim pogledom neformiranog
nezrelog promišljanja, ne ovdje, ne sad, ne u krevetu, već kako sjedi
u bijeloj vinilnoj stolici, pružajući ruke, lica istovremeno glupog i
pobjedničkog. Uhvatio se kako se prisjeća jednog od njenih "kletih
trenutaka", kad je baka počela vikati, kao na stranom jeziku -
Gyaagin! Gyaagin! Hastur degryon Yos-soth-oth! - a mama ih je
poslala van, povikala je "Samo IDI! " na Buddyja kad je ovaj stao
kraj kutije u hodniku da si potraži rukavice, a Buddy se osvrnuo
preko ramena, tako prestrašen da je problijedio jer njihova mama
nikad nije vikala, i obojica su izašli i stajali na kolnom prilazu, ne
razgovarajući, ruku zaguranih u džepove da se zagriju, pitajući se što
se događa.
Kasnije, mama ih je pozvala da dođu na večeru kao da se ništa
nije dogodilo.
(ti najbolje znaš izaći s njom na kraj Ruth ti je znaš ušutkati)
George nije razmišljao o tom "kletom trenutku" od toga dana
do danas. Tek sada, gledajući baku, koja je spavala tako čudno u
svome pomičnom bolničkom krevetu, s užasom je shvatio da su
sljedećeg dana doznali kako je gđa Harham, koja je živjela malo
dalje niz ulicu i ponekad posjećivala baku, te noći umrla u snu.

499

Bakini "kleti trenuci".
Kletve.
Vještice navodno bacaju kletve. Zato i jesu vještice, zar ne?
Otrovane jabuke. Prinčevi pretvoreni u žabe. Kuće od kolača.
Abrakadabra. Hokus-pokus. Kletve.
Rasipani komadići nepoznate puzzle poletjeli su u sliku u
Georgevom umu, kao magijom.
Magija, pomislio je Goerge i zastenjao.
Što je na slici? To je baka, naravno. Baka i njene knjige, baka
koju su istjerali iz grada, baka koja nije mogla imati bebe, a onda je
mogla, baka koju su istjerali iz crkve a ne samo iz grada. Na slici je
bila baka, žuta i debela i smežurana i slična pužu, bezuba usta
iskrivljena u utonuli osmijeh, njene blijede, slijepe oči nekako
prepredene i lukave; a na glavi joj je bio crni, šiljati šešir posipan
srebrnim zvijezdama i blistavim babilonskim polumjesecima; pod
nogama su joj se šuljale crne mačke s očima žutim kao urin, a mirisi
su bili svinjetina i sljepoća, svinjetina i paljevina, drevne zvijezde i
svijeće tamne kao zemlja u kojoj leže lijesovi; čuo je riječi
izgovorene iz drevnih knjiga, a svaka riječ bila je kao kamen a svaka
rečenica kao grobnica podignuta u nekom smrdljivom siromaškom
groblju a svaki odlomak kao košmarni karavan umrlih od kuge koji
se vozi do mjesta spaljivanja; oko mu je bilo oko djeteta i u tome se
času razrogačilo u zapanjenom shvaćanju o tmini.
Baka je bila vještica, kao zla vještica iz Čarobnjaka iz Oza. A
sad je umrla. Onaj grgljavi zvuk, mislio je George uz sve veći užas.
Onaj grgljavi hrktavi zvuk bio je...bio je... "samrtni hropac".
"Baka?" šapnuo je, i suludo pomislio: Ding-dong, zla vještica
je mrtva.
Nije bilo odgovora. Stavio je otvorenu šaku pred bakina usta.
Nikakav se dašak nije micao oko ni u baki. Bilo je mrtvački mirno i
opuštena jedra i nikakvog traga koji bi se širio iza krme. Dio njegova
straha sad se počeo povlačiti, i George je pokušao razmišljati. Sjećao
se kako mu je ujak Fred pokazao kako navlažiti prst i provjeriti
vjetar, i sad si je liznuo cijeli dlan i stavio ga pred bakina usta.

500