Stephen King-Gole kosti

Dao sam mu još jedan dolar da mu pomognem u prisjećanju,
ali ovog puta nisam izazvao smijeh, premda je novac i ovog puta
nestao istom brzinom.

'Jest, bilo je nečeg malo čudnog u tome', rekao je starac.
'Nazivao sam mrtvozornika za dovoljno njih da to znam. Isusa mu
krvavog, jesam, jesam! Znao sam ih naći kako vise s kuke na
vratima, znao sam ih naći mrtve na krevetu, znao sam ih naći na
požarnim stubama u siječnju s bocom među koljenima, smrznute i
plave k'o Atlantik. Jednog sam čak našao utopljenog u lavoru,
premda je to bilo prije više od tri'est godina. Ali ovaj tip - sjedi on
uspravno u svom smeđem odijelu, baš kao da je neka financijska
faca, i čak mu je i kosa uredno počeđljana. Držao si je desni zglob
lijevom rukom, bogami. Vidio sam svašta, ali ovaj je jedini kog sam
ikad vidio da je umro rukujući se sam sa sobom.'

Otišao sam pješice sve do dokova, a starčeve posljednje riječi
kao da su mi se stalno ponavljale u mozgu, kao ploča kad igla zapne
u jednoj brazdi. Ovaj je jedini kog sam ikad vidio da je umro
rukujući se sam sa sobom.

Sišao sam do kraja jednog mola, sve do mjesta gdje prljavo
siva voda oplakuje otrcane stupove. I onda sam poderao ček na tisuću
komadića i bacio ih u vodu."

George Gregson promeškoljio se i pročistio grlo. Vatra je
izgorjela do nevoljkoga žara, i hladnoća se uvlačila u napuštenu sobu
za igre. Stolovi i stolci činili su se prozračnim i nestvarnim, kao
namještaj naslućen u snu u kojem se prošlost i sadašnjost pretapaju.
Plamenovi su slova urezana u ploču iznad kamina okružili mutnim
narančastim svjetlom: STVAR JE U PRIČI, A NE ONOME TKO JE
PRIPOVIJEDA.

"Vidio sam ga samo jednom, ali jednom je bilo dovoljno; nikad
ga nisam zaboravio. Ali to je poslužilo da mene izvuče iz moga
vlastitog razdoblja žalosti, jer onaj tko može hodati među drugim
ljudima nikad nije u potpunosti sam. Ako mi doneseš kaput, Stevens,
mislim da ću polako krenuti kući - ostao sam puno dulje nego
obično."

351

A kad je Stevens donio kaput, George se nasmiješio i pokazao
mali madež tik ispod lijevog kuta Stevensovih usta. "Sličnost je
stvarno nevjerojatna, znaš - tvoj djed je imao madež na točno istom
mjestu."

Stevens se nasmiješio ali nije ništa odgovorio. George je
otišao, a ubrzo nakon njega razišli smo se i mi ostali.

352

Plažosvijet

Fed-Brod ASN/29 pao je s neba i razbio se. Nakon nekog
vremena, dva čovjeka izvukla su se iz njegove rasprsnute lubanje kao
mozak. Malo su se udaljili a onda zastali, s kacigama pod miškama, i
pogledali gdje su to završili.

Bila je to plaža koja nije trebala ocean - bila je svoj vlastiti
ocean, isklesano more pijeska, crno-bijela snimka mora zauvijek
zamrznutog u udolinama i valovima i još udolina i valova.

Dine.
Plitke, strme, glatke, naborane. Dine s hrptovima poput noža,
dine s plosnatim hrptovima, dine s nepravilnim hrptovima, dine koje
su djelovale poput dina naguranih na dine - dine-domine.
Dine. Ali ne i ocean.
Doline koje su predstavljale udoline između tih dina vijugale
su u zavojitim labirintima. Ako bi dovoljno dugo gledao u te zavojite
crte, učinilo bi se da ispisuju riječi - crne riječi koje lebde iznad
bijelih dina.
"Jebeš ga", reče Shapiro.
"Naguzi se", reče Rand.
Shapiro je krenuo pljunuti, onda se predomisli. Gledajući sav
taj pijesak, promijenio je mišljenje. Vjerojatno nije trenutak da se
razbacuje vlagom. Napola izgorio u pijesku, ASN/29 nije više
izgledao kao ptica na umoru; sad je izgledao kao čutura koja se
razbila i otkrila trulež u svojoj utrobi. Bilo je vatre. Lijevi spremnici
goriva su svi eksplodirali.
"Šteta za Grimesa", reče Shapiro.
"Aha." Randove oči još su lutale morem pijeska, sve do
granične crte obzora, i opet se vraćale natrag.
Stvarno je bilo šteta za Grimesa. Grimes je bio mrtav. Grimes
je sad bio samo veliki i mali komadi u prednjem teretnom odjeljku.
Shapiro je pogledao unutra i pomislio: Izgleda kao da je Bog odlučio
pojesti Grimesa, otkrio da nije dobrog okusa, i opet ga izbljuvao. To

353

je bilo previše i za Shapirov žeudac. To, i pogled na Grimesove zube
raštrkane po podu teretnog odjeljka.

Shapiro je sad čekao da Rand kaže nešto pametno, ali Rand je
šutio. Randove oči pratile su dine, pratile opružaste zavijutke
dubokih dolina među njima.

"Hej!" reče Shapiro konačno. "Što ćemo sad? Grimes je mrtav;
ti si zapovjednik. Što ćemo sad napraviti?"

"Napraviti?" Randove oči išle su naprijed-natrag, naprijed-
natrag, preko mira dina. Suh, uporan vjetar podizao je gumom
presvučen ovratnik odijela za zaštitu od okoliša. "Ako nemaš loptu za
odbojku, ne znam."

"O čemu ti to pričaš?"
"Zar nije to ono što se radi na plaži?" upita Rand. "Odbojka na
pijesku?"
Shapiro se puno puta prestrašio u svemiru, i bio je blizu panici
kad je izbila vatra; sad, gledajući Randa, čuo je žamor straha
prekrupnog da bi ga pojmio.
"Veliko je", rekao je Rand sanjarski, i Shapiru se načas učinilo
da govori o njegovom vlastitom strahu. "Prokleto velika plaža. Nešto
ovakvo bi se moglo pružati do vječnosti. Mogao bi proći sto
kilometara sa surferskom daskom pod rukom i još uvijek biti skoro
na mjestu odakle si krenuo, iza tebe samo šest-sedam otisaka u
pijesku. A ako ostaneš pet minuta stajati na istom mjestu, i tih
posljednjih šest-sedam otisaka bi nestalo."
"Jesi li uspio napraviti topografski sken prije nego što smo se
srušili?" Rand je u šoku, zaključio je. Rand je u šoku, ali nije lud.
Može mu dati tabletu ako bude trebalo. A ako nastavi voziti pod
ručnom, može mu dati i injekciju. "Jesi li pogledao -"
Rand ga nakratko pogleda. "Što?"
Zelena mjesta. To je bilo ono što je mislio reći. Zvučalo je kao
neki citat iz Psalama, i nije to mogao izreći. Vjetar je u njegovim
ustima zvonio srebrnim zvoncem.
"Što?" upita Rand ponovo.
"Sken! Sken!" poviče Shapiro. "Jesi ikad čuo za sken, kretenu?

354

Kakvo je ovo mjesto? Gdje je ocean na kraju ove jebene plaže? Gdje
su jezera? Gdje je najbliži zeleni pojas? U kojem smjeru? Gdje
završava plaža?"

"Završava? Oh. Kužim. Ne završava nikad. Nema zelenih
pojaseva, nema ledenih kapa. Nema oceana. Ovo ti je plaža u potrazi
za oceanom, stari moj. Dine i dine i dine, i nema im kraja."

"Ali kako ćemo do vode?"
"Nećemo."
"Brod... ne može se popraviti!"
"Ma nemoj, genije."
Shapiro je zašutio. Mogao je ili zašutjeti ili početi histerizirati.
Imao je dojam - bio je skoro siguran - da će Rand, ako on počne
histerizirati, samo i dalje zuriti u dine sve dok se Shapiro ne smiri, ili
se ne smiri.
Kako se zove plaža koja nema kraja? Pa, zove se pustinja!
Najveća jebena pustinja u svemiru, je li to to?
U glavi je čuo Randov odgovor: Ma nemoj, genije.
Shapiro je neko vrijeme stajao kraj Randa, čekajući da se
čovjek probudi, da učini nešto. Nakon nekog vremena, izgubio je
strpljenje. Počeo je kliziti i teturati natrag niz bok dine na koju su se
popeli da pogledaju uokolo. Osjećao je kako pijesak klizi kraj
njegovih čizama. Želim te usisati u sebe, Bili, zamišljao je u glavi
kako mu govori pijesak. U njegovom umu bio je to suh, isušen glas
žene koja je stara ali još uvijek strahovito jaka. Želim te usisati
ovamo dolje i dati ti veliki... snažni... zagrljaj.
To ga je podsjetilo na dane kad su se izmjenjivali zakapajući
jedni druge do vrata u pijesak, na plaži, kad je bio klinac. Tada je to
bilo zabavno - sad ga je plašilo. Zato je isključio taj glas - ovo nije
trenutak za nostalgična prisjećanja, Kriste, baš nimalo - i hodao je po
pijesku kratkim, oštrim, odlučnim koracima, nesvjesno pokušavajući
nagrditi simetrično savršenstvo njegovih padina i površine.
"Kamo ideš?" Randov je glas po prvi put u sebi imao notu
svijesti i zabrinutosti.
"Baklja", reče Shapiro. "Idem je uključiti. Bili smo na

355

kartografiranom dijelu puta. Netko će uočiti signal, vektorirati ga.
Samo je pitanje vremena. Znam da su nam izgledi usrani, ali možda
se netko pojavi prije nego -"

"Baklja je smrskana", reče Rand. "Dogodilo se u padu."
"Možda je možemo popraviti", uzvratio je Shapiro preko
ramena. Dok je sagnute glave prolazio kroz vratnice, osjećao se bolje
usprkos smradu - spržene žice i gorki zadah freona. Govorio je
samome sebi da se osjeća bolje jer mu je pomisao na baklju podigla
raspoloženje; ako Rand kaže da je slomljena, vjerojatno joj se više ne
može pomoći. Ali više nije vidio dine - više nije vidio tu veliku,
beskrajnu plažu.
Zato se osjećao bolje.
Kad je opet stigao do vrha prve dine, zadihan i nespretan,
sljepoočnica koje su lupale u suhoj vrućini, Rand je još bio tamo, još
uvijek zureći I zureći i zureći. Prošlo je sat vremena. Sunce je bilo
ravno iznad njih. Randovo lice bilo je mokro od znoja. Znojni
dragulji ugnijezdili su mu se u obrvama. Kapljice su mu klizile niz
obraze kao suze. Još kapljica klizilo mu je niz žile u vratu, u izrez
njegova zaštitnog odijela, poput kapi bezbojnog ulja koje curi u
utrobu prilično dobrog androida.
Nazvao sam ga kretenom, pomislio je Shapiro zadrhtavši malo.
Kriste, baš tako i izgleda - ne kao android, već kao kreten koji se
upravo urokao u vrat jako velikom iglom.
I Rand je ipak bio u krivu.
"Rand?"
Nije bilo odgovora.
"Baklja nije uništena." U Randovim očima je nešto bljesnule A
onda su opet postale bezizražajne, zureći u planine pijeska. Shapiro
je isprva mislio da su zamrznute, ali pretpostavljao je da se kreću.
Stalno je puhalo. Moraju se kretati. Tijekom desetljeća i stoljeća,
morale bi... pa, morale bi hodati. Zar nisu tako nazivali dine na plaži?
Dine koje hodaju? Činilo mu se da se toga sjeća iz djetinjstva. Ili
škole. Ili odnekud, i kakve to dovraga uopće ima veze?
Sad je vidio tanki tračak pijeska kako klizi niz bok jedne dine.

356

Kao da ga je čuo
(čuo što sam pomislio)
Novi znoj na njegovom vratu. Dobro, malo se uspaničio. Tko

ne bi? U gadnoj su nevolji, jako gadnoj. A Rand kao da to ne zna...
ili ga nije briga.

"Bilo je malo pijeska u njoj, i frekvencijski modul je napukao,
ali njih u Grimesovoj kutiji za rezervne dijelove ima bar šezdeset
komada."

Čuje li me on uopće?
"Ne znam kako je pijesak dospio do nje - bila je tamo gdje je i
trebala biti, u spremištu iza kreveta, troja zatvorena vrata između nje
i vanjskog svijeta, ali -"
"Oh, pijesak se širi. Uvlači se u sve. Sjećaš se odlazaka na
plažu kad si bio klinac, Bili? Došao bi kući a mama bi se derala na
tebe jer posvuda ima pijeska? Pijesak na kauču, pijesak na
kuhinjskom stolu, pijesak u podnožju tvoga kreveta? Pijesak s plaže
je vrlo..." Neodređeno je mahnuo rukom, a onda se opet pojavio onaj
sanjivi, neugodan osmijeh. "... sveprisutan."
"- ali nije joj nimalo naškodio", nastavio je Shapiro. "Rezervni
sustav napajanja radi, i uključio sam baklju u njega. Kakvu minutu
sam stavio I slušalice, i tražio očitanje ekvivalencije na pedeset
parseka. Zvuči kao pila. Bolje nego što smo se mogli nadati."
"Nitko neće doći. Čak ni Beach Boysi. Beach Boysi su svi
mrtvi već osam tisuća godina. Dobrodošao u Surferski grad, Bill.
Surferski grad, samo bez valova."
Shapiro se zabuljio u dine. Zapitao se koliko je dugo pijesak
već tamo. Bilijun godina? Trilijardu? Je li tu nekad bilo života?
Možda čak i nečega s inteligencijom? Rijeke? Zelena mjesta? Oceani
koji bi ovo pretvorili u pravu plažu umjesto u pustinju?
Shapiro je stajao kraj Randa i razmišljao o tome. Uporan vjetar
mrsio mu je kosu. I posve naglo, postao je uvjeren da su sve te stvari
morale postojati, i mogao je zamisliti kako su mogle završiti.
Polagano povlačenje gradova dok im vodene puteve i vanjske
dijelove prvo tu i tamo a onda sve jače zasipa, pa na kraju i zatrpava i

357

guši gmizanje pijeska.
Mogao je zamisliti sjajne smeđe aluvijalne lepeze blata, isprva

glatke poput fokine kože ali polako sve mutnije i mutnije boje, dok
se šire sve dalje i dalje od ušća rijeka - sve dalje i dalje, dok se ne
susretnu. Vidio je kako glatko blato poput fokine kože postaje
močvara puna trske, zatim siva, suha zemlja, i konačno nemiran
bijeli pijesak.

Mogao je zamisliti planine kako se skraćuju poput zašiljenih
olovaka, njihov se snijeg topi dok dizanje pijeska donosi tople
termalne struje gore prema njima; vidio je posljednjih nekoliko litica
kako pokazuju prema nebu poput prstiju ljudi živih pokopanih u
pijesku; mogao ih je zamisliti kako ih zatrpavaju i zatim smjesta
zaboravljaju duboko idiotske dine.

Kako ih je Rand ono nazvao?
Sveprisutne.
Ako si upravo doživio viziju, Billy, dečko moj, bila je prilično
prokleto užasna.
Oh, ali ne, nije. Nije bila užasna; bila je mirna. Bila je mirna
kao drijemež u nedjeljno poslijepodne. Što je mirnije od plaže?
Otresao je te misli. Pomoglo je kad se osvrnuo natrag prema
brodu.
"Neće biti nikakve konjice", reče Rand. "Pijesak će nas prekriti
i nakon nekog vremena i mi ćemo biti pijesak i pijesak će biti mi.
Surferski grad bez valova - možeš li uhvatiti taj val, Billy?"
A Shapiro se prestrašio jer ga je mogao uhvatiti. Nisi mogao
gledati u sve te dine i ne shvatiti.
"Jebeni kretenski debil" rekao je. Vratio se u brod. I sakrio od
plaže.
Konačno je stigao zalazak sunca. Vrijeme kad bi na plaži - bilo
kojoj pravoj plaži - trebalo odložiti loptu za odbojku, i obući trenirku
i izvaditi hrenovke i pivo. Ne još vrijeme za šlatarenje, ali blizu.
Vrijeme da se raduješ šlatarenju.
Hrenovke i pivo nisu bile među zalihama na ASN/29.
Shapiro je proveo poslijepodne brižljivo flaširajući svu vodu s

358

broda. Koristio je portavak da usisa sve ono što je iscurilo iz
prerezanih vena brodskog opskrbnog sustava i ulokvilo se po
podovima. Uhvatio je i ono malo što je preostalo na dnu rasprsnutog
vodenog rezervoara hidrauličnog sustava. Nije previdio čak ni mali
cilindar u utrobi sustava za pročišćavanje zraka koji je opsluživao
zrak u teretnim odjeljcima.

Na kraju, otišao je u Grimesovu kabinu.
Grimes je držao zlatne ribice u okruglom akvariju
konstruiranom posebno za bestežinsko stanje. Akvarij je bio izrađen
od na udare otporne, prozirne polimerske plastike, i lako je preživio
udar. Zlatne ribice - kao i njihov vlasnik - nisu bile otporne na udare.
Plutale su u tupoj narančastoj nakupini na vrhu kugle, koja je završila
pod Grimesovim ležajem, zajedno s tri para vrlo prljavih gaća i pet-
šest pornografskih holografskih kocki.
Načas je držao akvarij, tupo zureći u njega. "E, jadni Joriče. Ja
ga poznavah, Horacije", rekao je odjednom, i nasmijao se vrištavim,
nezdravim smijehom. Onda je uzeo mrežicu koju je Grimes držao u
svom ormariću i uronio njome u akvarij. Uklonio je ribe pa se
zapitao što bi s njima. Čas kasnije, odnio ih je do Grimesovog
kreveta i podigao njegov jastuk.
Ispod je bilo pijeska.
Svejedno je tamo stavio ribe, a onda brižljivo izlio vodu u
kanister koji je koristio za sakupljanje. Sve će to morati pročistiti, ali
čak i ako pročišćivači ne rade, činilo mu se da za dan-dva neće
oklijevati piti vodu iz akvarija samo zato što bi u njoj mogla biti koja
krljušt i malo ribljeg dreka.
Pročistio je vodu, podijelio je, i odnio Randov dio natrag uz
padinu dine. Rand je bio tamo gdje i prije, kao da se uopće nije ni
pomakao.
"Rand. Donio sam ti tvoj dio vode." Otvorio je džep na
prednjem dijelu Randovog zaštitnog odijela i stavio plosnatu
plastičnu čuturu u njega. Spremao se palcem zatvoriti patentni
zatvarač džepa kad mu je Rand odgurnuo ruku u stranu. Izvadio je
čuturu. Na prednjoj strani bilo je otisnutu OPREMA ZA BRODOVE

359

KLASE ASN ČUTURA ZA TEKUĆINU BR 23196755 STERILNO
KAD JE PEČAT NEDIRNUT. Pečat je sad bio skinut, naravno;
Shapiro je morao napuniti čuturu. "Pročistio sam -"

Rand raširi prste. Čutura je pala na pijesak uz tiho "plop".
"Neću."

"Ne... Rand, koji je tebi bog? Isuse Kriste, možeš li prestati!"
Rand nije odgovrio.

Shapiro se sagnuo i podigao čuturu za tekućinu br 23196755.
Oprašio je zrna pijeska koja su se zalijepila za njene bokove kao da
su ogromne, nadute bakterije.

"Koji ti je vrag?" ponovio je Shapiro. "Je li u pitanju šok?
Misliš da je to - to? Jer onda ti mogu dati tabletu... ili injekciju. Ali
već me to nervira, moram ti iskreno reći. To što samo stojiš tu i zuriš
u sljedećih sto kilometara ničega! To je pijesak! Samo pijesak!"

"To je plaža", reče Rand sanjivo. "Hoćeš da napravimo kulu od
pijeska?"

"Dobro, u redu", reče Shapiro. "Uzet ću iglu i ampulu Žutog.
Ako se hoćeš ponašati kao kreten, onda ću te tako i tretirati."

"Ako mi pokušaš nešto ubrizgati, budi jako tih dok mi se
prikradaš", rekao je Rand blago. "Inače ću ti slomiti ruku."

A i mogao bi to učiniti. Shapiro je bio astrogator, težak
sedamdeset i pet kila, visine metar i sedamdeset. Borba prsa o prsa
nije mu bila specijalnost. Promrmljao je psovku i okrenuo se natrag
prema brodu, držeći Randovu čuturu.

"Mislim da je živo", reče Rand. "Zapravo, prilično sam siguran
u to."

Shapiro je opet pogledao prema njemu, pa onda van, prema
dinama. Zalazak sunca podario im je zlatni filigran po glatkim,
širokim leđima, filigran koij se delikatno zasjenjivao prema dolje, do
najcrnje ebanovine u udolinama; na sljedećoj dini, ebanovina se
dizala natrag do zlata. Zlato u crno. Crno u zlato. Zlato u crno i crno
u zlato i zlato u -

Shapiro je užurbano zatreptao i protrljao si oči rukom.
"Nekoliko puta sam osjetio kako mi se baš ova dina miče pod

360

nogama", rekao je Rand Shapiru. "Kreće se vrlo otmjeno. Kao da
osjećaš plimu. Mogu je nanjušiti u zraku, a miriše kao sol."

"Ti si lud", reče Shapiro. Bio je tako prestravljen da se osjećao
kao da mu se mozak pretvorio u staklo.

Rand nije odgovorio. Randove oči pretraživale su dine, koje su
išle od zlata u crno u zlato u crno u zalasku sunca. Shapiro se vratio
na brod.

Rand je ostao na dini cijelu noć, i cijeli sljedeći dan.
Shapiro je pogledao van i vidio ga. Rand je skinuo svoje
zaštitno odijelo, a pijesak ga je skoro prekrio. Samo je jedan rukav
još virio, izgubljen i molećiv. Pijesak iznad i ispod njega podsjetio je
Shapira na par usana koje bezubom pohlepom sišu neki meki
komadić. Shapiro je osjećao ludu želju da pojuri uz padinu dine i
spasi Randovo zaštitno odijelo.
Nije to učinio.
Sjedio je u svojoj kabini i čekao na spasilački brod. Miris
freona se raspršio. Zamijenio ga je još nepoželjniji miris Grimesovog
truljenja.
Spasilački brod nije stigao toga dana ni te noći ni trećeg dana.
Pijesak se nekako pojavio u Shapirovoj kabini, premda su vrata
bila zatvorena a brtva je još uvijek djelovala savršeno dobro. Usisao
je male hrpice pijeska portavakom kao što je onog prvog dana
usisavao lokvice razlivene vode.
Stalno je bio jako žedan. Čutura mu je već bila skoro prazna.
Učinilo mu se da počinje njušiti sol u zraku; u snu, čuo je glasanje
galebova.
I čuo je pijesak.
Uporan vjetar pomicao je prvu dinu bliže brodu. Njegova
kabina još je bila u redu - zahvaljujući portavaku - ali pijesak je već
preuzimao ostatak. Mini-dine posegnule su kroz raznesene ulaze i
uhvatile ASN/29. Pružale su pipke i membrane kroz otvore za
odzračivanje. U jednom od raznesenih spremnika goriva nastao je
nasip.
Shapirovo lice postalo je napeto i hrapavo od izrasle brade.

361

Blizu zalaska sunca trećega dana popeo se na dinu da pogleda
Randa. Razmatrao je bi li ponio injekciju, onda odustao. Radilo se o
nečem znatno jačem od šoka; sad je to shvatio. Rand je poludio. Bilo
bi najbolje da brzo umre. A činilo se da će se baš to dogoditi.

Shapiro je bio napet; Rand je bio ispijen. Tijelo mu je bilo
mršavi štap. Njegove noge, nekad bogate i debele od atletskih mišića,
sad su bile opuštene i ovješene. Koža je na njima visjela kao
preširoke čarape koje stalno spadaju. Imao je na sebi samo gaće, a
bile su od crvenog najlona, i djelovale su apsurdno kao neke kupaće
gaće za piciginaša. Na licu mu je počela rasti svijetla brada,
prekrivajući upale obraze i bradu. Brada mu je bila boje pijeska s
plaže. Njegova kosa, nekad mutno smeđe boje, izblijedila je skoro do
plave. Visjela mu je preko čela. Samo su njegove oči, zureći kroz
šiške jasno plavom snagom, još bile potpuno žive. Proučavale su
plažu

(dine boga-mu-božjeg DINE)
bez prestanka.
Sad je Shapiro vidio nešto loše. Bilo je to doista vrlo, vrlo loše.
Vidio je da se Randovo lice pretvara u pješčanu dinu. Brada i kosa su
mu gušile kožu.
"Ti ćeš", reče Shapiro, "umrijeti. Ako ne siđeš do broda i ne
popiješ nešto, umrijet ćeš."
Rand nije ništa rekao. "Zar to želiš!"
Ništa. Čulo se prazno šmrkanje vjetra, ali ništa drugo. Shapiro
je vidio kao se nabori na Randovom vratu pune pijeskom.
"Jedino što želim", rekao je Rand tankim, udaljenim glasom
nalik vjetru, "su moje kasete Beach Boysa. U kabini su mi."
"Jebi se!" reče Shapiro bijesno. "Ali znaš čemu se ja nadam?
Nadam se da će brod stići prije nego što umreš. Želim te vidjeti kako
urlaš i vrištiš dok te budu odvlačili s te tvoje proklete dragocjene
plaže. Želim vidjeti što će se tada dogoditi!"
"Plaža će i tebe dohvatiti", reče Rand. Glas mu je bio prazan i
klepetav, kao vjetar u rasprsnuloj čuturi - čuturi koja je preostala na
polju na kraju prošle listopadske žetve. "Poslušaj malo, Bili. Poslušaj

362

val."
Rand je nagnuo glavu. Njegova usta, napola otvorena, otkrila

su jezik. Bio je zgrčen kao suha spužva.
Shapiro je nešto čuo.
Čuo je dine. Pjevale su pjesme o nedjeljnom poslijepodnevu na

plaži - drijemež na plaži bez ikakvih snova. Dugački drijemež.
Bezumni mir. Kliktanje galebova. Uzbibane, bezumne čestice. Dine
koje hodaju. Čuo je... privlačilo ga je. Privlačilo prema dinama.

"Čuješ ga", reče Rand.
Shapiro je posegao u svoj nos i zario dva prsta u njega dok nije
prokrvario. Onda je uspio sklopiti oči; misli su mu se polako i
nespretno vratile k sebi. Srce mu je jurilo.
Zamalo sam postao kao Rand. Isuse!... skoro me uhvatilo!
Opet je otvorio oči i vidio da je Rand postao prazna školjka na
davno napuštenoj plaži, koja se napinje prema svim tajnama
besmrtnog mora, zureći van prema dinama i dinama i dinama.
Dosta je, zastenjao je Shapiro u sebi.
Oh, ali slušaj ovaj val, uzvratile su dine šapatom.
I protiv svoje volje, Shapiro je slušao.
Onda je njegova volja prestala postojati.
Shapiro je pomislio: Bolje bih čuo kad bih sjeo.
Sjeo je kraj Randovih nogu i stavio si pete na bedra kao
indijanac iz plemena Yaqui i slušao.
Čuo je Beach Boyse, a Beach Boysi su pjevali o zabavi, zabavi,
zabavi. Čuo je kako pjevaju da su na plaži cure sve k'o pješčane ure.
Čuo je - šuplje uzdisaje vjetra, ne u ušima već u kanjonu između
desne i lijeve polutke mozga - čuo je te uzdisaje negdje u tami koju
prebrođuje samo viseći most corpusa callosuma*, koji povezuje
svjesnu misao s beskonačnošću. Nije osjećao glad, žeđ, vrelinu,
strah. Čuo je samo glas u praznini.
* Corpus callosum, žuljevito tijelo, snop živčanih stanica i
vlakana koji povezuju lijevu i desnu hemisferu mozga. nap. prev.
I stigao je brod.
Došao je pikirajući s neba, a raketni su mu motori izgrebli dug

363

narančasti trag s desna na lijevo. Grmljavina je udarila topografiju
delta-valova, i nekoliko dina se srušilo poput oštećenja mozga na
putu metka. Grmljavina je rastvorila glavu Billyja Shapira, i načas je
bio rastrzan na obje strane, razderan, presječen po sredini -

A onda je bio na nogama.
"Brod!" vrištao je. "Jebemu boga! Brod! Brod! BROD!"
Bio je to okružni trgovački brod, prljav i izmučen kroz pet
stotina - ili pet tisuća - godina klanske službe. Plovio je kroz zrak,
nezgrapno se ispravio, zaklizio. Kapetan je opalio raketnim motorima
i pretvorio pijesak u crno staklo, a Shapiro je pozdravio ranu.
Rand se okrenuo kao čovjek koji se budi iz dubokog sna.
"Reci mu da ode, Billy."
"Ne shvaćaš." Shapiro je teturao uokolo, dižući šake u zrak.
"Bit ćeš dobro -"
Krenuo je prema prljavom trgovačkom brodu krupnim,
poskakujućim koracima, kao klokan koji bježi pred požarom. Pijesak
ga je hvatao. Shapiro ga je udarcima tjerao. Jebi se, pijesku. Ja imam
dragu u Hansonvilleu. Pijesak nikad nije imao drage. Plaži se nikad
nije dizao.
Kućište trgovačkog broda se razdvojilo. Silazni most je iskočio
poput isplaženog jezika. Neki je čovjek krenuo niz njega, iza tri
samplerska androida i nekog tipa ugrađenog u gusjenice koji je
sigurno bio kapetan. U najmanju ruku, nosio je beretku sa znakom
klana.
Jedan od androida mahnuo je prema njemu samplerskim
štapom. Shapiro ga je odgurnuo od sebe. Pao je na koljena pred
kapetanom i ogrlio gusjenice koje su zamijenile kapetanove mrtve
noge.
"Dine... Rand... bez vode... živi... hipnotiziralo ga... kretenski
svijet... ja... hvala Bogu..."
Čelični pipak ovio se oko Shapira i otrgnuo ga u stranu. Suhi
pijesak šaptao je pod njim kao smijeh.
"U redu je", reče kapetan. "Budi mir! Ja! Ja! Daj!"
Android je pustio Shapira i udaljio se, odsutno ćeretajući

364

samome sebi.
"Sav taj put za jebenog federalca!" uskliknuo je kapetan

ogorčeno.
Shapiro je plakao. Boljelo ga je, ne samo glava, već i jetra.
"Dud! Gense ti! Daj! Voda, zamboka!"
Čovjek koji je bio na čelu dobacio mu je nisko gravitacijsku

bocu s dudicom. Shapiro ju je prevrnuo i pohlepno počeo sisati,
prolijevajući si kristalno hladnu vodu po ustima, niz bradu, u
potocima koji su mu mrljali tuniku, koja je već izblijedila do boje
kosti. Zagrcnuo se, povratio, pa opet pio.

Dud i kapetan su ga pozorno promatrali. Androidi su ćeretali.
Konačno je Shapiro obrisao usta i sjeo. Bilo mu je zlo, ali i
dobro.
"Tis' Shapiro?" upita kapetan.
Shapiro kimne glavom.
"Klanska pripadnost?"
"Nemam je."
"ASN broj?"
"29."
"Posada?"
"Trojica. Jedan mrtav. Drugi - Rand - tamo gore." Pokazao je
rukom, ali nije pogledao.
Kapetanovo lice nije se promijenilo. Dudovo lice jest.
"Plaža ga je uhvatila", reče Shapiro. Vidio je njihove
prikriveno upitne poglede. "Šok... možda. Djeluje hipnotizirano.
Stalno govori o... o Beach Boysima... nije važno, vi ni ne znate za to.
Neće piti ni jesti. Loše mu je."
"Dud. Uzmi jednog andija i dovedi ga ovamo." Stresao je
glavom. "Federalni brod, Kriste. Nema plijena."
Dud kimne. Časak kasnije, kretao se uz dinu s jednim od
andija. Andi je djelovao kao dvadesetogodišnji surfer koji možda
lovu za drogu zarađuje servisirajući udovice koje se dosađuju, ali
koraci su ga odavali čak i više od višezglobnih pipaka što su mu rasli
iz ramena. Korak, zajednički svim androidima, bio je sporo,

365

zamišljeno, skoro bolno hodanje postarijeg engleskog butlera s
hemeroidima.

Začulo se zujanje s kapetanove upravljačke ploče.
"Tu sam."
"Ovdje Gomez, kapetane. Imamo problemčić. Kompskan i
telemetrija površine pokazuju nam vrlo nestabilnu površinu. Nema
stijena na koje bismo se mogli osloniti. Sjedimo na vlastitom
spaljenom tragu, a ovog časa je to možda i najčvršća stvar na cijelom
planetu. A problem je što i sam spaljeni trag počinje tonuti."
"Preporuka?"
"Trebali bismo otići."
"Kad?"
"Prije pet minuta."
"Baš si smiješan, Gomez."
Kapetan je pritisnuo jedan gumb a komunikator se ugasio.
Shapiro je kolutao očima. "Čujte, zanemarite Randa. S njim je
gotovo."
"Obojicu ću vas odvesti natrag", reče kapetan. "Nemam
plijena, ali Federacija bi morala nešto platiti za vas dvojicu... ne da je
bilo tko od vas baš jako vrijedan, koliko ja vidim. On je lud a ti si se
usro."
"Ne... ne shvaćate. Vi -"
Kapetanove lukave žute oči su zablistale.
"Imaš nešto sa strane?" upitao je.
"Kapetane... gledajte... molim vas -"
"Jer ako imaš, nema smisla da ostane ovdje. Reci mi što je i
gdje je. Podijelit ćemo sedamdeset-trideset. Standardna naknada za
spašavanje. Ne mogu ti dati bolju ponudu, ne? Ti -"
Spaljeni trag naglo se nagnuo pod njima. Posve primjetno se
nagnuo. Neka truba negdje u trgovačkom brodu počela je tuliti s
prigušenom pravilnošću. Komunikator na kapetanovoj upravljačkoj
ploči se opet oglasio.
"Eto ga!" zaviče Shapiro. "Eto ga, vidite li sa čime se
suočavate? Hoćete sad razgovarati o švercanoj robi? MORAMO SE

366

JEBENO POBRATI ODAVDE!"
"Začepi, ljepotane, ili će te jedan od mojih dečki uspavati",

reče kapetan. Glas mu je bio smiren, ali oči su mu se promijenile.
Pritisnuo je dugme komunikatora.

"Kapetane, imam deset stupnjeva nagiba a raste i dalje. Lift se
spušta, ali ide pod kutem. Još imamo vremena, ali ne baš puno. Brod
će se prevaliti."

"Nogari će ga zadržati."
"Neće, gospodine. Ispričavam se kapetanu, ali neće."
"Pokreni sekvencu za ispaljivanje, Gomez."
"Hvala, gospodine." Bilo je nemoguće ne prepoznati olakšanje
u Go-mezovom glasu.
Dud i android vraćali su se niz padinu dine. Rand nije bio s
njima. Andi je sve više i više zaostajao. A onda se dogodilo nešto
čudno. Andi je pao na nos. Kapetan se namršti. Nije pao onako kako
bi andiji trebali padati - to će reći, više-manje kao ljudska bića. Bilo
je to kao da je netko prevrnuo lutku u robnoj kući. Baš je tako pao.
Bum, i mali smeđi oblačić pijeska podigao se oko njega.
Dud se vratio i kleknuo kraj njega. Andijeve noge su se još
kretale, kao da je u onih milijun i pol freonom hlađenih
mikrokrugova koji su predstavljali njegov um još sanjao da hoda. Ali
pokreti nogu bili su spori i neravnomjerni. Stali su. Dim mu je počeo
izlaziti iz pora, a pipci su mu zadrhtali na pijesku. Bilo odurno slično
ljudskom umiranju. Iz njega se začulo duboko škripanje:
Graaaagggg!
"Pun je pijeska", šapne Shapiro. "Dobio je bičbojsku vjeru."
Kapetan je nestrpljivo pogledao prema njemu. "Ne budi
smiješan, čovječe. To bi moglo prošetati kroz pješčanu oluju a da se
u njemu ne nađe ni zrnce pijeska."
"Ne na ovom svijetu."
Spaljeni dio se opet pomakao. Trgovački brod sad je bio
vidljivo ukošen. Začulo se tiho stenjanje dok su nogari preuzimali još
težine.
"Pusti ga!" povikao je kapetan Dudu. "Pusti ga, pusti ga! Gense

367

ti! Dođi meni zamboka!"
Dud je stigao, ostavljujući andija da hoda s licem u pijesku.
"Koji zajeb", promrmljao je kapetan.
On i Dud upustili su se u razgovor u potpunosti na užurbanom

svemirskom dijalektu koji je Shapiro samo donekle mogao pratiti.
Dud je rekao kapetanu da je Rand odbio doći. Andi je pokušao
zgrabiti Randija bez prave sile. Već i tada se kretao trzavo, a iz njega
su dopirali čudni škripavi zvukovi. Osim toga, počeo je recitirati
kombinaciju galaktičkih koordinata za rudna bogatstva i kataloga
kapetanovih kaseta s narodnom glazbom. Dud se zatim i sam suočio
s Random. Kratko su se borili. Kapetan je rekao Dudu da bi, ako je
Dud dopustio da ga nadjača čovjek koji je tri dana stajao na vrelom
suncu, možda trebao pronaći nekog drugog prvog časnika.

Dudovo lice potamnjelo je od nelagode, ali njegov ozbiljan,
zabrinut izraz lica nije se promijenio. Polako je okrenuo glavu,
pokazujući četiri duboke ogrebotine na svome obrazu. Polako su
natjecale.

"On ma jako mišće " , rekao je Dud. "Jak zamboka. Je ma od
krtni. "

"Ma od krtni zamboka? " Kapetan je oštro promatrao Duda.
Dud kimne glavom. "Krtni. Svakčast. Krtni zamboka. "
Shapiro se mrštio, prekapajući svoj umoran, prestrašen um u
potrazi za tom riječi. Onda mu je došla. Krtni. Značilo je lud. Snažan
je, za ime boga. Jak je jer je lud. Ima velike mišiće, veliku snagu. Jer
je lud.
Velika snaga... ili možda velike valove. Nije bio siguran što to
znači. U svakom slučaju, izlazilo je na isto.
Krtni.
Tlo se pod njima opet pomaklo, i pijesak je zapljusnuo preko
Shapirovih čizama.
Iza njih se čulo šuplje ka-bum, ka-bum, ka-bum otvaranja
cijevi za zrak. Shapiru se to činilo jednim od najljepših zvukova koje
je ikad u životu čuo.
Kapetan je sjedio, duboko zamišljen, čudni kentaur čija se

368

donja polovica sastojala od gusjenica i ploča umjesto od konja. Onda
podigne pogled i uključi komunikator.

"Gomez, pošalji ekscelenta Montovu ovamo s puškom za
uspavljivanje."

"Primljeno."
Kapetan pogleda Shapira. "Sad sam još, osim svega, izgubio i
androi-da koji vrijedi deset godina tvoje plaće. Ljut sam. Dokopat ću
se tvoga kompića."
"Kapetane." Shapiro nije mogao ne obliznuti usnice. Znao je da
je to vrlo loša odluka. Nije htio djelovati ludo, histerično ili
kukavički, a kapetan je izgleda zaključio da je sve troje. Kad oblizne
usnice, to samo pojačava taj dojam... ali naprosto si nije mogao
pomoći. "Kapetane, ne mogu vam dovoljno naglasiti potrebu da se
maknemo s ovog svijeta što je prije mog -"
"Začepi, kretenu", rekao je kapetan, ne bez blagosti.
S vrha najbliže dine podigao se tihi vrisak.
"Ne dirajte me! Ne približavajte mi se! Ostavite me na miru!
Svi vi!" "Ma jako miste od krtni ", reče Dud ozbiljno.
"Bešga njega, starista ", uzvratio je kapetan, a onda se okrenuo
Shapi-ru. "Stvarno mu jest loše, zar ne?"
Shapiro zadrhti. "Nemate pojma. Naprosto -"
Spaljena podloga se opet pomakla. Nogari su škripali glasnije
no ikad. Komunikator je zakrckao. Gomezov glas bio je tanak, i
pomalo drhtav.
"Moramo se smjesta izgubiti odavde, kapetane!"
"U redu." Neki smeđi čovjek pojavio se na izlaznoj rampi. U
jednoj ruci prekrivenoj rukavicom držao je dugačak pištolj. Kapetan
je pokazao na Randa. "Zvizga njegazamboka. Zem?"
Ekscelent Montoya, nimalo uznemiren naginjanjem tla koje
nije bilo tlo već samo pijesak spržen u staklo (a sad su se kroz njega
pružale duboke pukotine, vidio je Shapiro) nimalo zapanjen
stenjanjem nogara ni jezovitim prizorom androida koji je sad
djelovao kao da si nogama kopa vlasitit grob, načas je proučavao
Randov mršavi obris.

369

"Zem ", rekao je.
"Daj! Daj zamboka! " Kapetan je pljunuo u stranu. "Propucaj
mu pim-peka, fućka mi se", rekao je. "Tako dugo dok diše kad ga
uvučemo u brod."
Ekscelent Montoya podigao je pištolj. Pokret je djelovao na
dvije trećine nehajno i jednom trećinom bezbrižno, ali Shapiro je čak
i u svome stanju zamalo panike primijetio kako je Montoya nagnuo
glavu u stranu dok je poravnavao cijev. Poput mnogih ljudi iz klana,
pištolj je bio gotovo dio njega, kao da pokazuje prstom.
Začulo se šuplje Fuuu! kad je stisnuo prekidač a strelica za
uspavljivanje izletjela je iz cijevi.
Jedna ruka posegnula je iz dine i uhvatila je.
Bila je to krupna smeđa ruka, nepravilna, sačinjena od pijeska.
Naprosto je posegnula, usprkos vjetru, i progutala trenutni bljesak
strelice. Onda je pijesak pao natrag na mjesto, uz teško traaap.
Nikakve ruke. Nemoguće je povjerovati da je ikad i bila tu. Ali svi su
je vidjeli.
"Brišma", rekao je kapetan skoro nehajnim glasom.
Ekscelent Montoya pao je na koljena. "Sveja Majo misli puna,
moka nagreške! Blasanplutro tvo! -"
Tupo, Shapiro je shvatio da Montoya moli krunicu na svome
narječju.
Gore na dini, Rand je skakao gore-dolje, dižući šake prema
nebu, tanko vrišteći u trijumfu.
"Ruka. To je bila RUKA. Ima pravo: živo je, živo, živo -"
"Indik! " rekao je kapetan oštro Montoyi. "Začpi! Daj! "
Montoya je zašutio. Pogled mu je pao na Randov skakutavi
obras, a onda skrenuo. Lice mu je bilo puno praznovjernog užasa,
skoro srednjovjekovne vrste.
"Dobro", reče kapetan. "Dosta mi je. Odustajem. Idemo."
Pritisnuo je dva dugmeta na svojoj komandnoj ploči. Motor
koji ga je trebao glatko okrenuti licem prema izlaznoj rampi nije
zazujao; zacvilio je i zaškripio. Kapetan opsuje. Spaljeni dio se opet
premjestio.

370

"Kapetane!" Gomez. Panično.
Kapetan je tresnuo po još jednom gumbu a gusjenice su
krenule unatrak uz izlaznu rampu.
"Navodi me", reče kapetan Shapiru. "Nemam jebenog
retrovizora. Ono je bila ruka, zar ne?"
"Da."
"Želim se maknuti odavde", reče kapetan. "Već četrnaest
godina nemam kurca, ali ovog časa se osjećam kao da ću se upišati u
gaće."
Traaap! Jedna dina odjednom se srušila preko izlazne rampe.
Samo što to nije bila dina; nego ruka.
"Jebote, o, jebote", reče kapetan.
Na svojoj dini, Rand je skakutao i vrištao.
Sad su gusjenice kapetanove donje polovice počele zapinjati.
Minijaturni tenk kojem su kapetanova glava i ramena bili toranj
počeo je teturati unatrag.
"Što -"
Gusjenice su se zakočile. Pijesak je zaprskao između njih.
"Podignite me! " zaurlao je kapetan preostalim dvama
androidima. "Sad! SMJESTA!"
Njihovi pipci ovili su se oko osovina gusjenica dok su ga
podizali - djelovao je smiješno, nalik profesoru kojeg gomila pijanih
studenata namjerava baciti u zrak. Pritiskao je komunikator.
"Gomez! Finalna sekvenca paljenja! Sad! Sad!"
Dina na dnu rampe se pomakla. Postala ruka. Krupna smeđa
ruka koja je počela puzati uz kosinu.
Vrišteći, Shapiro je odskočio od ruke. Psujući, kapetan se
našao odnesen od nje.
Rampa se uvukla. Ruka je spala s nje i opet postala pijesak. Iris
ulaza se zatvorio. Strojevi su zaurlali. Nije bilo vremena za kaučeve;
nije bilo vremena ni za što slično. Shapiro se bacio u položaj za
prisilno slijetanje odmah na mostu, i smjesta ga je udarilo ubrzanje.
Prije nego što ga je nesvijest preplavila, učinilo mu se da osjeća kako
pijesak hvata trgovački brod mišićavim smeđim rukama, trudeći se

371

da ih zadrži dolje -
A onda su poletjeli i odletjeli.
Rand ih je promatrao kako odlaze. Sjedio je. Kad je trag

strojeva trgovačkog broda konačno nestao s neba, okrenuo je pogled
umirujućem beskraju dina.

"Imamo stari auto, i zovemo ga mali", zaskvičao je praznom,
uzbibanom pijesku. "Nije baš nešto, ali uvijek upali."

Polako, zamišljeno, počeo je trpati pregršt po pregršt pijeska u
svoja usta. Gutao je... gutao... gutao. Ubrzo mu je želudac bio naduta
bačva, a pijesak mu se počeo nanositi preko nogu.

372

Lik kosca

"Preselili smo ga prošle godine, i bila je to poprilična
operacija", rekao je gospodin Carlin dok su se uspinjali stubištem.
"Morali smo ga ručno seliti, naravno. Nema drugog načina. Osigurali
smo ga protiv nezgoda kod Lloyda prije nego što smo ga uopće
izvadili iz kutije u dnevnoj sobi. Jedina firma koja pristaje osigurati
na svotu koju smo mi imali na umu."

Spangler nije ništa rekao. Taj je čovjek bio budala. Johnson
Spangler još je odavno naučio da je jedini način za razgovor s
budalom taj da ga se ignorira.

"Osigurali smo ga na četvrt milijuna dolara", nastavio je
gospodin Carlin kad su stigli do odmorišta na drugom katu. Usta su
mu se trznula u napola ogorčenoj, napola zabavljenoj crti. "A to nas
je lijepo i koštalo." Bio je sitan čovjek, ne baš sasvim debeo, s
naočalama bez okvira i potamnjelom ćelavom glavom koja se sjajila
kao uglačana lopta za odbojku. Držeći stražu u mahagonijskim
sjenama hodnika na drugom katu u njih je bezizražajno zurio cijeli
oklop.

Bio je to dugačak hodnik, a Spangler je zidove i draperije
proučavao hladnim profesionalnim pogledom. Samuel Claggert
kupovao je u obilnim količinama, ali nije kupovao dobro. Kao i toliki
drugi industrijski carevi kasnog devetnaestog stoljeća koji su se
izdigli iz siromaštva, bio je jedva nešto više od kopača po
zalagaonicama zakrabuljenog u odjeću sakupljača, poznavatelj i
ljubitelj čudovišnih platna, šugavih romana i zbirki poezije u skupim
kožnim uvezima, i užasnih skulptura, a sve je to smatrao
Umjetnošću.

Ovdje gore zidovi su bili prekriveni - možda bi bolja riječ bila
okićeni - imitacijama marokanskih draperija, bezbrojnim (i zacijelo
anonimnim) madonama koje su držale bezbrojne bebe s aureolama,
dok su bezbrojni anđeli lepršali ovamo-onamo u pozadini, groteskno
vijugavim svjećnjacima, te jednim čudovišnim i opsceno

373

preukrašenim kandelabrom nad koji se nadnosila lascivno
nasmiješena nimfeta.

Naravno, stari je pirat iskopao i nekoliko zanimljivih komada;
statistička vjerojatnost radila je njemu u korist. I premda se Privatni
memorijalni muzej Samuela Claggerta (ture sa stručnim vodstvom
svakog punog sata - ulaz za odrasle 1 $, za djecu 0,50$ - da ti se
želudac okrene) sastojao od 98 posto potpunog smeća, još uvijek je
tu bilo onih preostalih dva posto, stvari kao što je Coombsova duga
puška iznad ognjišta u kuhinji, čudna malena camera obscura u
hodniku, i, naravno - "Delverovo zrcalo uklonjeno je iz prizemlja
nakon vrlo neugodne... nezgode", rekao je gospodin Carlin naglo,
naizgled nadahnut groznim izbuljenim portretom nikoga posebnog
pri dnu sljedećeg stubišta. "Bilo je i drugih - oštrih riječi, divljih
izjava - ali ovo je bio pokušaj da se doista uništi zrcalo. Ta žena,
stanovita gospođica Sandra Bates, došla je s kamenom u džepu. Na
svu sreću, loše je gađala, pa je samo napukao kutak kućišta. Samo
zrcalo je neoštećeno. Ta djevojka, Batesica, imala je brata -"

"Ne morate me tretirati kao da sam na turi za dolar", reče
Spangler tiho. "Upoznat sam s poviješću Delverovog zrcala."

"Fascinantno, zar ne?" Carlin mu je dobacio čudan pogled
postrance. "Ona engleska vojvotkinja 1709.... i trgovac sagovima iz
Pennsvlvanije, 1746.... da ni ne spominjem -"

"Upoznat sam s poviješću", ponovi Spangler tiho. "Mene
zanima izrada. A onda, naravno, tu je i pitanje autentičnosti -"

"Autentičnosti!" Gospodin Carlin je zahihotao, suhi zvuk, kao
da se u nekom ormaru ispod stuba meškolje kosti. "Pregledali su ga
vrhunski stručnjaci, gospodine Spangler."

"Kao i Lemlierovog Stradivarija."
"To je istina", reče gospodin Carlin s uzdahom. "Ali nijedan
Stradivari nikad nije imao baš onako... uznemirujući efekt kao
Delverovo zrcalo."
"Da, točno", rekao je Spangler svojim mekim, prezrivim
glasom. Sad je shvatio da se Carlina neće moći zaustaviti; njegov je
um bio u potpunosti usklađen sa svojim vremenom. "Točno tako."

374

U tišini su se uspeli na treći, pa zatim i na četvrti kat. Kako su
dolazili bliže krovu razgranate građevine, u mračnim je gornjim
galerijama postajalo neugodno toplo. Zajedno s toplinom pojavio se i
podmukao zadah koji je Spangler dobro poznavao, jer je cijelog svog
života, otkako je odrastao, radio u njemu - zadah davno mrtvih muha
u zasjenjenim zakutcima, vlažne truleži i drvnih ušiju koje se šunjaju
iza žbuke. Zadah godina. Bio je to zadah uobičajen samo u muzejima
i mauzolejima. Pretpostavljao je da bi se više-manje isti zadah mogao
podići iz groba mlade djevice koja je mrtva već četrdeset godina.

Ovdje gore, starine su bile nagomilane navrat-nanos, u pravom
obilju staretinarnice: gospodin Carlin proveo je Spanglera kroz
labirint kipova, portreta napuklih okvira, pompoznih pozlaćenih
kaveza za ptice, rastavljenog kostura drevnog tandemskog bicikla.
Poveo ga je do najdaljeg zida, gdje su ispod vratašca na stropu bile
postavljene ljestve. Prašnjavi lokot visio je s vratašca.

S lijeve strane, imitacija Adonisa nemilosrdno je zurila u njih
bezizražajnim očima bez šarenica. Jedna je ruka bila ispružena, a na
zglobu joj je visio požutjeli znak na kojem je pisalo: APSOLUTNO
ZABRANJEN PROLAZ.

G. Carlin izvukao je iz džepa svoga sakoa prsten s ključevima,
odabrao jedan, i popeo se ljestvama. Zastao je na trećoj prečki, dok
mu se ćelava glava blago ljeskala u sjeni. "Ne sviđa mi se to zrcalo",
rekao je. "Nikad mi se nije sviđalo. Bojim se pogledati u njega.
Bojim se da bih jednog dana mogao pogledati u njega i vidjeti... što
su i drugi vidjeli."

"Vidjeli su samo sebe same", reče Spangler.
G. Carlin je zaustio, stao, stresao glavom i propetljao si iznad
glave, istežući vrat da uspije ključ ispravno umetnuti u bravu.
"Trebalo bi to zamijeniti", promrmljao je. "Već je - prokletstvo!"
Lokot je naglo poskočio i ispao iz drška. Gospodin Carlin je
nespretno posegnuo za njim i skoro pao s ljestava. Spangler ga je
spretno uhvatio i podigao pogled prema Carlinu. On se drhtavo držao
za vrh ljestava, blijedog lica u smećkastoj polutami.
"Doista ga se plašite, zar ne?" rekao je Spangler blago

375

zapanjenim tonom.
G. Carlin nije ništa rekao. Činio se paraliziranim.
"Siđite", reče Spangler. "Molim vas. Prije nego što padnete."'
Carlin je polako sišao s ljestava, držeći se svake prečke kao

čovjek koji održava ravnotežu nad beskrajnim ponorom. Kad su mu
stopala dotakla pod, počeo je blebetati, kao da je pod u sebi imao
neku struju koja ga je pokrenula, kao električno svjetlo.

"Četvrt milijuna", rekao je. "Četvrt milijuna dolara osiguranja
da bismo to... tu stvar odveli od tamo dolje do ovamo gore. Tu
prokletu stvar. Morali su napraviti posebna kolica i vučni sustav da
ga podignu u potkrovno spremište tamo gore. A ja sam se nadao -
skoro sam molio - da nekome prsti budu skliski... da uže bude
preslabo... da ta stvar padne i rasprsne se u milijun komadića -"

"Činjenice", reče Spangler. "Činjenice, Carlin. Ne jeftini
džepni romani, ne jeftine priče iz tabloida, ni isto tako jeftini horror-
filmovi. Činjenice. Broj jedan: John Delver bio je engleski zanatlija
normanskog podrijetla koji je izrađivao zrcala u onome što nazivamo
elizabetansko razdoblje engleske povijesti. Živio je i umro bez
uzbuđenja. Nije bilo izvrnutih petokrakih zvijezda naškrabanih na
podu koje bi njegova domaćica isprala, nije bilo dokumenata koji
bazde na sumpor i imaju mrlje krvi na potpisu. Broj dva: njegova
zrcala postala su omiljena među sakupljačima prvenstveno zbog
profinjene izrade, i činjenice da je kristal koji je on koristio imao
učinak blagog povećanja i izobličenja pri promatranju - vrlo
prepoznatljiva oznaka. Broj tri: još postoji samo pet Delvera, koliko
mi znamo - a dva su u Americi. Oni su neprocjenjivi. Broj četiri:
Ovaj Delver, i onaj koji je nastradao u Londonu u vrijeme Blitza
dobili su prilično nezgodnu reputaciju, prvenstveno zahvaljujući
lažima, pretjerivanju i podudarnostima-"

"Činjenica broj pet", reče gospodin Carlin. "Vi ste jedan
pedantan mulac, zar ne?"

Spangler je s blagim gađenjem promatrao sljepookog Adonisa.
"Ja sam vodio turu u kojoj je bio brat Sandre Bates kad je
pogledao u vaše dragocjeno Delverovo zrcalo, Spangleru. Bilo mu je

376

možda šesnaest godina, došao je s grupom srednjoškolaca. Prolazio
sam kroz povijest zrcala, i taman sam došao do dijela koji bi se vama
svidio - hvaleći perfekciju izrade, savršenstvo samoga stakla - kad je
dječak podigao ruku. 'Ali što je s onom crnom mrljom u gornjem
lijevom uglu?' upitao je. 'To izgleda kao pogreška.'

A jedan od njegovih prijatelja upitao je na što misli, pa mu je
mali Bates počeo objašnjavati, a onda je stao. Pogledao je u zrcalo,
vrlo pozorno, približivši se sasvim do crvenog plišanog užeta koje je
okruživalo kutiju - a onda je pogledao iza sebe kao da je ono što vidi
nečiji odraz - odraz nekoga u crnom - tko mu stoji iza ramena.
'Izgledalo je kao čovjek', rekao je. 'Ali nisam mu vidio lice. Više ga
nema.' I to je bilo sve."

"Samo nastavite", reče Spangler. "Umirete od želje da mi
kažete kako je to bio Kosac - mislim da je to uobičajeno objašnjenje,
zar ne? Da neki, odabrani ljudi vide Koščevu sliku u zrcalu? Riješite
se toga, čovječe. National Enquirer bi se oduševio! Ispričajte mi sve
o užasnim posljedicama, i zatražite od mene da ih objasnim. Je li ga
kasnije pogazio auto? Je li iskočio kroz prozor? Što?"

G. Carlin se zahihotao, tužnim, tihim zvukom. "Trebali biste
biti pametniji, Spangler. Zar mi niste već dvaput rekli da ste... ah...
upoznati sa poviješću Delverovog zracala? Nije bilo užasnih
posljedica. Nikad ih nije bilo. Zato Delverovo zrcalo nije obrađeno u
nedjeljnim dodacima kao što je slučaj s dijamantom Koh-i-noor ili
prokletstvom Tut-ankh-amonova groba. U usporedbi s njima, ovo je
banalno. Mislite da sam budala, zar ne?"

"Da", reče Spangler. "Možemo li sad otići gore?"
"Jasno", reče gospodin Carlin strastveno. Popeo se ljestvama i
podigao vratašca. Začulo se kliketi-kliketi-bum dok ih je protuuteg
odvlačio u sjenu, a onda je gospodin Carlin nestao u sjenama.
Spangler ga je slijedio. Slijepi Adonis besvijesno je zurio za njima.
Potkrovna prostorija bila je eksplozivno vruća, osvijetljena
samo jednim paučinom zamagljenim, višekutnim prozorom koji je
oštro vanjsko svjetlo filtrirao u prljavo-mliječan sjaj. Zrcalo je bilo
postavljeno pod kutem u odnosu na svjetlo, hvatajući većinu i

377

odsijavajući bisernu mrlju na suprotni zid. Bilo je čvrsto učvršćeno u
drveni okvir. Gospodin Carlin ga nije gledao. Vrlo pozorno ga nije
gledao.

"Niste ga čak ni krpom prekrili", rekao je Spangler, po prvi
puta vidljivo ljut.

"Ja o njemu razmišljam kao o oku", reče gospodin Carlin. Glas
mu je još uvijek bio iscijeđen, savršeno prazan. "Ako ostane
otvoreno, stalno otvoreno, možda oslijepi."

Spangler nije obraćao pozornost. Skinuo je svoj sako, brižljivo
ga složio s gumbima prema unutra, i s beskrajnom nježnošću obrisao
je prašinu s konveksne površine samog zrcala. Onda se odmakao za
korak i pogledao ga -

Bilo je pravo. Nije bilo sumnje u to, ali nikad ni nije doista
sumnjao. Bio je to savršen primjer Delverovog prepoznatljivog
genija. Natrpana prostorija iza njega, njegov vlastiti odraz, Carlinov
napola okrenut obris - sve je bilo jasno, čisto, skoro
trodimenzionalno. Blagi efekt povećanja u zrcalu svemu je davao
pomalo zaobljen dojam koji je dodavao skoro četverodi-menzionalno
iskrivljenje. Bilo je-

Misli su mu se prekinule, i osjetio je još jedan val bijesa.
"Carlin."
Carlin nije ništa rekao.
"Carlin, vi prokleta budalo, mislio sam da ste rekli kako
djevojka nije oštetila zrcalo!" Bez odgovora.
Spangler je ledeno zurio u njega u zrcalu. "U gornjem lijevom
kutu je komad ljepljive vrpce. Je li zrcalo napuklo? Za ime Boga,
čovječe, govorite!"
"Vidite Kosca", reče Carlin. Glas mu je bio mrtav i bez strasti.
"Nema ljepljive vrpce na zrcalu. Stavite ruku preko njega... dragi
Bože."
Spangler je brižljivo omotao jedan rukav svoga kaputa oko
ruke, posegnuo, i pritisnuo je blago na zrcalo. "Vidite? Nema tu
ničeg nadnaravnog. Nestala je. Moja ruka je prekriva."
"Prekriva? Osjećate li vrpcu? Zašto je ne skinete?"

378

Spangler je oprezno maknuo ruku i pogledao u zrcalo. Sve se u
njemu činilo još malo izobličenije; čudni uglovi sobe kao da su se
raširili i ukosili, kao da su na rubu da skliznu u neku neviđenu
vječnost. Odjednom je osjetio kako se u njemu diže nezdrava
strepnja, i prezirao je samog sebe zbog toga.

"Izgledalo je kao on, zar ne?" upita gospodin Carlin. Lice mu je
bilo vrlo blijedo, i gledao je ravno u pod. Jedan mišić neravnomjerno
mu se trzao u vratu. "Priznajte, Spangler. Izgledalo je kao da iza vas
stoji neki obris s kapuljačom, zar ne?"

"Izgledalo je kao ljepljiva vrpca koja prekriva malu pukotinu",
rekao je Spangler vrlo odlučno. "Ništa više, ništa manje -"

"Mali Bates bio je vrlo krupan", reče Carlin užurbano. Riječi
kao da su mu padale u vruću, mirnu atmosferu poput kamenja u
duboku vodu. "Kao igrač nogometa. Imao je na sebi školsku vestu, i
tamnozelene keper-hlače. Bili smo na pola puta kroz izloške na
gornjem katu kad je -"

"Zlo mi je od vrućine", rekao je Spangler malo nesigurno. Oči
su mu pretraživale konveksnu površinu zrcala malim, trzavim
pokretima.

"Kad je rekao da bi popio čašu vode... čašu vode, za ime
Božje!"

Carlin se okrenuo i divlje zabuljio u Spanglera. "Otkud sam
mogao znati? Otkud sam mogao znati?"

"Imate li zahod? Mislim da ću -"
"Njegova vesta... vidio sam krajičkom oka samo njegovu vestu
kako se spušta niz stubište... a onda..."
"- povratiti."
Carlin je stresao glavom kao da je želi raščistiti, i opet spustio
pogled na pod. "Naravno. Treća vrata s vaše lijeve strane, na drugom
katu, kad idete prema stubištu." Molećivo je podigao pogled. "Otkud
sam mogao znati!"
Ali Spangler se već spustio na ljestve. Zaljuljale su se pod
njegovom težinom, i načas je Carlin pomislio - ponadao se - da će
pasti. Nije. Kroz otvoreni četverokut u podu, Carlin ga je gledao

379

kako silazi, jednom rukom lagano prekrivši usta.
"Spangler - ?"
Ali više ga nije bilo.
Carlin je slušao kako koraci blijede u odjeke, pa onda zamiru.

Kad su nestali, silno je zadrhtao. Pokušao je svoje vlastite noge
pokrenuti prema vratašcima u podu, ali smrzle su se. Samo taj
posljednji, užurbani pogled na dječakovu vestu... Bože!...

Činilo mu se kao da mu neka ogromna nevidljiva ruka povlači
glavu, tjerajući je da se podinge. Ne želeći pogledati, Carlin je zurio
u blistave dubine Delverovog zrcala.

Tamo nije bilo ničeg.
Vjerno mu je odražavalo sobu, prašnjavi prostor pretvoren u
blistavu beskonačnost. Komadićak napola upamćene Tennysonove
pjesme pao mu je na pamet, i promrmljao ga je naglas: "Već mi je
dosta sjena, reče gospa od Shalotta..."
I svejedno nije mogao skrenuti pogled, a prozračni mir ga je
držao. Iza jednog ugla zrcala, bizon koga su izjeli moljci zurio je u
njega bezizražajnim, crnim očima.
Dječak je htio popiti malo vode, a fontana za piće bila je
predvorju u prizemlju. Otišao je dolje i - i nikad se nije vratio. Nikad.
Nikamo.
Kao vojvotkinja koja je zastala nakon uljepšavanja pred svojim
zrcalom, pripremajući se za soiree, i odlučila se vratiti u sobu po
bisernu ogrlicu. Kao trgovac sagovima koji je otišao na vožnju
kočijom i za sobom ostavio samo praznu kočiju i dva nijema konja.
A Delverovo zrcalo bilo je u New Yorku od 1897. do 1920.
godine, bilo je tamo kad je sudac Crater -
Carlin je kao hipnotiziran zurio u plitke dubine zrcala. Dolje,
sljepooki Adonis čuvao je stražu.
Čekao je na Spanglera, slično kao što je obitelj Bates zacijelo
čekala svoga sina, slično kao što je vojvotkinjin suprug zacijelo
čekao svoju ženu da se vrati iz sobe. Zurio je u zrcalo i čekao.
I čekao.
I čekao.

380

381

Nona

Voliš li?
Čujem njen glas kako to govori - ponekad ga još čujem. U
snovima. Voliš li?
Da, odgovaram. Da - a prava ljubav nikad ne umire. Onda se
budim uz vrisak.
Ne znam kako to objasniti, čak ni sad. Ne mogu vam reći zašto
sam učinio te stvari. Nisam to mogao učiniti ni na suđenju. A ovdje
ima puno ljudi koji me pitaju o tome. Ima jedan psihijatar koji me
ispituje. Ali ja šutim. Usta su mi nijema. Osim ovdje u mojoj ćeliji.
Ovdje ne šutim. Budim se uz vrisak.
U snuje vidim kako ide prema meni. Ima na sebi bijelu haljinu,
skoro prozirnu, a na licu joj se miješaju želja i trijumf. Prilazi mi
preko mračne sobe s kamenim podom i njušim suhe listopadske ruže.
Ruke su joj raširene, i ja krećem prema njoj raširivši svoje da je
zagrlim.
Osjećam strepnju, odbojnost, neizrecivu čežnju. Strepnju i
odbojnost jer znam što je ovo mjesto, čežnju jer je volim. Uvijek ću
je voljeti. Ima trenutaka kad poželim da u ovoj državi još postoji
smrtna kazna. Kratka šetnja niz mračni hodnik, stolac ravnih leđa
opremljen čeličnom kapicom i vezicama... onda jedan hitar udar i bio
bih s njom.
Dok se u snu susrećemo, moj strah raste, ali nemoguće mi je da
se odmaknem od nje. Moje ruke pritišću glatku ravninu njenih leđa,
njena je koža blizu pod svilom. Smješka se onim dubokim, crnim
očima. Glava joj se podiže prema mojoj a usne se razdvajaju,
spremne za poljubac.
Tada se mijenja, skuplja. Kosa joj postaje gruba i zamršena,
topeći se iz crne u ružnu smeđu koja se prosipa dolje niz mliječnu
bjelinu njenih obraza. Oči se smanjuju i postaju staklaste.
Bjeloočnice nestaju i zuri u mene sićušnim očima nalik dvama
uglačanim komadićima kamena. Usta joj postaju njuška kroz koju

382

vire iskrivljeni žuti zubi.
Pokušavam vrisnuti. Pokušavam se probuditi.
Ne mogu. Opet sam uhvaćen. Uvijek ću biti uhvaćen.
U stisku me drži ogroman, bučan grobarski štakor. Svjetla mi

se ljuljaju pred očima. Listopadske ruže. Negdje zapijeva mrtvačko
zvono.

"Voliš li?" šapuće taj stvor. "Voliš li?" Miris ruža je njegov dah
dok pikira prema meni, mrtvo cvijeće u mrtvačnici.

"Da", govorim štakorskom stvoru. "Da - a prava ljubav nikad
ne umire." Onda ipak vrištim, i budan sam.

Misle da sam poludio od onog što smo zajedno učinili. Ali moj
um još uvijek radi, ovako ili onako, i nikad nisam prestao tražiti
odgovore. Još uvijek želim doznati kako je bilo, i što je to bilo.

Dopustili su mi papir i olovku mekanog vrha. Sve ću zapisati.
Možda ću odgovoriti na neka od njihovih pitanja, a možda, dok to
budem činio, uspijem odgovoriti i na neka svoja. A kad završim, ima
još nešto. Nešto što oni ne znaju da imam. Nešto što sam uzeo. Tu je
pod mojim ležajem. Nož iz zatvorske kantine.

Moram početi pričajući vam o Augusti.
Dok ovo pišem, noć je, lijepa kolovoska noć izbušena
blještavim zvijezdama. Vidim ih kroz mrežu na svome prozoru, koji
gleda na dvorište za vježbanje i krišku neba koju mogu zamračiti s
dva prsta. Vruće je, i na sebi nemam ništa osim gaća. Čujem meke
ljetne zvukove žaba i cvrčaka. Ali mogu povratiti zimu ako samo
zatvorim oči. Gorka hladnoća te noći, tmurnost, tvrda, nimalo
prijateljska svjetla grada koji nije bio moj grad. Bio je četrnaesti
veljače.
Vidite, svega se sjećam.
I gledam svoje ruke - prekrivene znojem, sve su se naježile.
Augusta...
Kad sam stigao do Auguste bio sam više mrtav nego živ, tako
je bilo hladno. Odabrao sam lijep dan da se pozdravim sa
studentskom scenom i odstopiram prema zapadu; djelovalo je kao da
bih se mogao smrznuti i umrijeti prije nego što izađem iz države.

383

Neki murjak izbacio me s ulaza na autocestu i zaprijetio da će
me strpati u ćuzu ako me opet uhvati na tome mjestu s prstom u
zraku. Bio sam zamalo u iskušenju da mu odgovorim nešto jako
pametno i pustim ga da me zatvori. Ravni dio autoceste sa četiri traka
izgledao je kao sletna pista, vjetar je zavijao i gurao membrane pršića
u velu preko betona. A anonimnim Njima iza vjetrobranskih stakala
od sigurnosnog stakla, svatko tko stoji na ulazu na autocestu u
mračnoj noći je ili silovatelj ili ubojica, a ako još ima i dugu kosu
slobodno još dodajte i pedofil i peder.

Neko sam vrijeme iskušavao sreću na prilaznoj cesti, ali nije
mi koristilo. A negdje oko četvrt do osam, shvatio sam da ću, ako si
hitro ne pronađem neko toplo mjesto, pasti u nesvijest.

Prošao sam dva kilometra pješice prije nego što sam pronašao
križanca između restorana i diesel-pumpe na 202-ojki, tik iza gradske
ploče. JOEO-VA DOBRA KLOPA, pisalo je neonom. Na
šljunčanom parkiralištu bila su parkirana tri velika kamiona i jedan
novi sedan. Na vratima je stajao uvenuli Božićni vijenac kojeg se
nitko nije potrudio skinuti, a pokraj njega termometar koji je
pokazivao petnaest stupnjeva ispod velike ništice. Nisam imao čime
pokriti uši osim kosom, a moje rukavice od goveđe kože su se
raspadale. Vrhovi prstiju bili su mi na opip kao komadi namještaja.

Otvorio sam vrata i ušao.
Vrućina je bila prva stvar koja me zveknula, topla i dobra.
Zatim seljačka pjesma na džuboksu, prepoznatljivi glas Merle
Haggard: "Mi ne puštamo kosu da izraste duga i neuredna, kao što
rade hipiji u San Franciscu."
Treća stvar koja me zveknula bio je Pogled. Za Pogled doznate
čim pustite da vam kosa izraste dulja od ušnih resica. Istog časa ljudi
znaju da ne pripadate Lavovima*, Losovima*, ili VFW-u*. Znate za
Pogled, ali nikad se ne naviknete na njega.
* Lavovi: jedna od najpoznatijih američkih udruga izviđača,
nap. prev.
* Red losa: američka udruga i društveni klub, donekle slična
Rotaiyju. nap. prev.

384

* VFVV: Udruga veterana ratova na stranom tlu, američka
veteranska udruga, nap. prev.

Ovog časa, Pogledom su me častila četvorica kamiondžija u
jednom odjeljku, još dvojica za šankom, par starih gospođa u
jeftinim krznenim bundama i plavim preljevom na kosi, kuhar, i
štrkljasti klinac sapunjavih ruku. Jedna djevojka sjedila je na
suprotnom kraju šanka, ali ona je gledala samo u dno svoje šalice s
kavom.

Ona je bila četvrta stvar koja me zveknula.
Dovoljno sam star da znam kako ljubav na prvi pogled ne
postoji. To je samo nešto što su Rodgers i Hammerstein* izmislili
jednog dana da im se rimuje s mjesečinom i ljetom. To je za klince
koji se drže za ruke na maturalnoj, ne?
* Richard Rogers i Oscar Hammerstein, slavni američki
glazbeni dvojac, autori brojnih šlagera i mjuzikala četrdesetih i
pedesetih godina, nap. prev.
Ali već od samog pogleda na nju, nešto sam osjetio. Možete mi
se smijati, ali ne biste se smijali da ste je vidjeli. Bila je skoro
nepodnošljivo lijepa. Znao sam bez imalo sumnje da i svi drugi u
Joeu to znaju isto kao I ja. Kao što sam znao da je ona dobivala
Pogled prije nego što sam ja ušao. Imala je kosu boje ugljena, tako
crnu da se pod fluorescentnim svjetlom činila skoro plavom. Padala
je slobodno preko ramena njenog otrcanog svijetlog kaputa. Koža joj
je bila mliječno bijela, s tek najbljeđim dodirom krvi koji se zadržao
ispod kože - hladnoća koju je unijela sa sobom. Tamne, čađave
trepavice. Ozbiljne oči koje su se na uglovima samo malčice uzdizale
prema gore. Puna i pokretna usta ispod ravnog, patricijskog nosa.
Nisam mogao razaznati kako joj izgleda tijelo. Nije mi bilo važno. Ni
vama ne bi bilo. Trebalo joj je samo to lice, ta kosa, taj izgled. Bila je
savršena. To je jedina riječ koja u engleskom postoji za nju. Nona.
Sjeo sam dva stolca niže od nje, a kuhar mi je prišao i pogledao
me. "Što?"
"Crnu kavu, molim."
Otišao je po nju. Iza mene, netko je rekao: "Pa, izgleda da se

385

Krist vratio, kao što je moja mama uvijek govorila da će se dogoditi."
Štrkljasti perač posuđa se nasmijao, hitar, kevtavi zvuk.

Kamiondžije za šankom su se pridružili.
Kuhar mi je donio kavu, tresnuo je na šank preda mnom i

prolio malo po tek otopljenom mesu moje ruke. Trznuo sam je
unatrag.

"Žalim", rekao je nehajno.
"Sam će sebe zaliječiti", dobacio je jedan od kamiondžija u
odjeljku.
Blizankinje s plavim preljevom platile su svoj račun i požurile
van. Jedan od vitezova ceste došetao se do džuboksa i stavio unutra
još jedan novčić. Johnny Cash je zapjevao "A Boy Named Sue". Ja
sam si puhao u kavu.
Netko mi je povukao rukav. Okrenuo sam glavu, a ona je bila
tamo - premjestila se na prazan stolac. Pogled na to lice izbliza bio je
skoro zasljepljujuć. Prolio sam još malo kave.
"Žao mi je." Glas joj je bio tih, skoro atonalan.
"Ja sam kriv. Još ne osjećam što radim rukama."
"Ja-"
Zastala je, naizgled ne znajući što bi rekla. Odjednom sam
shvatio da je prestrašena. Osjetio sam kako me opet preplavila prva
reakcija na nju - da je zaštitim i pobrinem se za nju, uklonim njen
strah. "Treba mi prijevoz", dovršila je užurbano. "Nisam se usudila
pitati nikog od njih." Jedva primjetno pokazala je prema
kamiondžijama u odjeljku.
Kako vam mogu objasniti da bih dao sve-sve-da sam joj mogao
reći: Jasno, dovrši kavu, parkiran sam vani. Zvuči ludo kad kažem da
sam se tako osjećao nakon pet-šest riječi iz njenih usta, i isto toliko iz
mojih, ali jesam. Gledati u nju bilo je kao da gledaš u Mona Lisu ili
Veneru Milosku koje dišu životom. A postojao je još jedan osjećaj.
Bilo je to kao da se neko naglo, moćno svjetlo upalilo u zbunjenoj
tami moga uma. Bilo bi lakše kad bih mogao reći da je ona tražila
seks i da sam ja bio dobar s curama, uvijek spreman s nekim vicem i
nevezanim razgovorom, ali nije bila takva, i ja nisam bio takav. Znao

386

sam sam da nemam ono što joj treba, i to me ubijalo.
"Ja stopiram", rekao sam joj. "Murjak me izbacio s autoceste i

došao sam ovamo samo da se maknem s hladnoće. Žao mi je."
"Jesi li sa sveučilišta?"
"Bio sam. Otišao sam prije nego što su me izbacili."
"Ideš kući?"
"Nemam kuće kojoj bih mogao otići. Bio sam u sirotištu. Ušao

sam u školu sa stipendijom. To sam upropastio. Sad ne znam kamo
idem." Moja životna priča u pet rečenica. Valjda me to deprimiralo.

Nasmijala se - od tog su me zvuka prošli vreli i hladni trnci.
"Izgleda da smo nas dvoje mačori iz istog legla."

Činilo mi se da je rekla mačori. Tako mi se činilo. Tada. Ali
ovdje unutra sam imao vremena promisliti, i sve mi se više i više čini
da je možda rekla štakori. Štakori iz istog legla. Da. A to nije isto,
zar ne?

Taman sam se spremao ponuditi joj svoju blistavu kozersku
umjetnost - nešto duhovito, kao "Ma nemoj?" - kad mi se na rame
spustila jedna šaka.

Okrenuo sam se. Bio je to jedan od onih kamiondžija iz
odjeljka. Na bradi je imao trag svijetle brade, a iz usta mu je virila
drvena kuhinjska šibica. Smrdio je na motorno ulje i izgledao kao da
je ispao s nekog crteža Stevea Ditka*.

* Steve Ditko: američki crtač stripova, najpoznatiji kao jedan
od koautora izvornog Spidermana. nap. prev

"Mislim da si dovršio kavu", rekao je. Usne su mu se iscerile
oko šibice. Imao je puno vrlo bijelih zuba. "Molim?"

"Zabazdio si nam krčmu, mali. Jesi mali, ne? Malo se teško
odlučiti." "Nisi ni ti ružica", rekao sam. "Kakav ti je to losion,
ljepotane? Eau de kamion?"

Oštro me pljusnuo preko obraza otvorenim dlanom. Vidio sam
crne točkice pred očima.

"Nemojte se ovdje tući", rekao je kuhar. "Ako ga misliš
samljeti, učini to vani."

"Dođi, komunjaro prokleta", rekao je kamiondžija.

387

To je trenutak kad bi djevojka trebala reći nešto kao "Pusti ga",
ili "Grubijan jedan". Ona nije ništa rekla. Promatrala nas je obojicu
grozničavim intenzitetom. Bilo je zastrašujuće. Mislim da sam tada
prvi put primijetio koliko su joj oči zapravo ogromne.

"Moram te opet pljusnuti?"
"Ne. Idemo, seronjo."
Ne znam kako je to iskočilo iz mene. Ne volim se tući. Nisam
dobar u tučnjavi. Još sam gori kad treba psovati. Ali tog trenutka bio
sam bijesan. Odjednom mi je sinulo da ga želim ubiti.
Možda je on to nekako mentalno nanjušio. Samo na sekundu,
sjena nesigurnosti zatreptala mu je preko lica, nesvjesno pitanje nije
li možda odabrao pogrešnog hipika. Onda je nestala. Nije imao
namjeru ustuknuti pred nekim dugokosim elitističkim feminiziranim
snobom koji si guzicu briše zastavom - bar ne pred svojim
kompićima. Ne takav veliki stari kamionsko-vozački opaki tip kao
što je on.
Bijes me opet zapljusnuo. Peder? Peder? Osjećao sam da sam
izgubio kontrolu, i bilo je dobro tako se osjećati. Jezik mi je odebljao
u ustima. Želudac mi je bio kamena ploča.
Otišli smo prema vratima, a kompići moga kompića skoro su si
polomili leđa jureći da ne propuste zabavu.
Nona? Mislio sam na nju, ali samo na neki odsutan, pozadinski
način. Znao sam da će Nona biti tamo. Nona će se pobrinuti za mene.
Znao sam to na isti način kao što sam znao da će vani biti hladno.
Bilo je čudno znati tako nešto o djevojci koju sam upoznao samo pet
minuta ranije. Čudno, ali to mi je tek kasnije palo na pamet. Um mi
je zauzeo - ne, skoro izbrisao - težak oblak bijesa. Osjećao sam se
ubojito.
Hladnoća je bila tako jasna i čista da se činilo kao da je tijelima
režemo poput noževa. Zamrznuti šljunak na parkiralištu oštro je
škripao pod njegovim teškim čizmama i mojim cipelama. Mjesec,
pun i natekao, promatrao nas je s visoka prezrivim okom. Bio je
okružen blijedim prstenom, govoreći da će sutradan biti ružno
vrijeme. Nebo je bilo crno kao noć u paklu. Ostavljali smo sićušne

388

patuljaste sjenke iza stopala, u monokromnom bljesku jedne jedine
fosforescentne svjetiljke postavljene visoko na stup iza parkiranih
kamiona. Dah nam se širio kroz zrak u kratkim ispadima.
Kamiondžija se okrenuo prema meni, stisnutih šaka u rukavicama.

"Dobro, seratoru", rekao je.
Činilo mi se da se nadimam - kao da mi se cijelo tijelo nadima.
Nekako, tupo, znao sam da će mi intelekt ubrzo zamračiti nešto
nevidljivo što nikad nisam ni naslutio u sebi. To je bilo zastrašujuće -
ali istovremeno sam to i pozdravio, želio, čeznuo za time. U tom
posljednjem trenutku koherentne misli, činilo se da mi je tijelo
postalo kamena piramida ili ciklona koja bi mogla pobrisati sve pred
sobom kao da su šareni štapići za mikado. Vozač kamiona činio se
sićušnim, bijednim, beznačajnim. Nasmijao sam mu se. Nasmijao
sam se, a zvuk je bio crn i beznadan kao ono mjesecom probijeno
nebo iznad moje glave.
Krenuo je prema meni mašući šakama. Obranio sam se od
desnice, dobio ljevicu u obraz ni ne osjetivši, a onda ga udario u
želudac. Zrak je izbljuvao iz njega u bijelom oblaku. Pokušao je
ustuknuti, držeći se i kašljući.
Otrčao sam mu iza leđa, još uvijek se smijući kao neki seoski
pas koji laje na mjesec, i triput sam ga udario prije nego što je uspio
napraviti makar i četvrtinu okreta - u vrat, rame, crveno uho.
Ispustio je cvilavi zvuk, a jedna od njegovih uzlepetanih ruku
prešla mi je preko nosa. Bijes koji me preuzeo narastao je kao gljiva i
opet sam ga udario, podižući nogu visoko i oštro, kao golgeter.
Zavrištao je u noć i čuo sam pucanje rebra. Presavinuo se a ja sam
skočio na njega.
Na suđenju, jedan drugi vozač kamiona svjedočio je da sam bio
kao divlja životinja. A tako je i bilo. Ne sjećam se baš puno toga, ali
toliko se sjećam, kako frkćem i režim na njega poput divljeg psa.
Zajahao sam ga, zgrabio pune šake njegove masne kose, i
počeo mu trljati lice u šljunak. U pljosnatom sjaju fosforescentne
svjetiljke krv mu je djelovala crno, kao krv kukca.
"Isuse, prestani!" povikao je netko.

389

Ruke su me uhvatile za ramena i povukle me s njega. Vidio
sam kovitlac lica i udario ih.

Kamiondžija je pokušavao zbrisati puzeći. Lice mu je bilo
izbuljena maska krvi iz koje su virile zamućene oči. Počeo sam ih
udarati, izmičući se ostalima, zadovoljno stenjući svaki put kad bih
ga dohvatio.

Više nije bio u stanju uzvratiti udarac. Bio je sposoban samo
pokušati pobjeći. Kad god bih ga udario, oči bi mu se stisnule i
zatvorile, kao oči kornjače, i zastao bi. A onda bi opet počeo puzati.
Izgledao je glupo. Odlučio sam da ću ga ubiti. Namjeravao sam ga
izudarati do smrti. Onda ću ubiti i ostale - sve osim None.

Opet sam ga udario, a on se prevrnuo na leđa i ošamućeno me
pogledao.

"Predajem se", zaskvičao je. "Predajem se. Molim te. Molim te
-" Kleknuo sam kraj njega, osjećajući kako mi kroz tanke traperice
šljunak grize koljena.

"Evo, ljepotane", šapnuo sam. "Evo ti predaje." Zario sam ruke
u njegovo grlo.

Trojica su istovremeno skočila na mene i srušila me s njega.
Ustao sam, još uvijek se kezeći, i krenuo prema njima. Ustuknuli su,
tri krupna čovjeka, sva trojica usrani od straha.

A onda se isključilo.
Samo tako, isključilo se, i ostao sam samo ja, stojeći na
parkiralištu Joeove dobre klope, zadihan i preplavljen mučninom i
užasom.
Okrenuo sam se i pogledao prema restoranu. Djevojka je
stajala tamo: njeno predivno lice blistalo je trijumfom. Podigla je
jednu šaku do visine ramena, u pozdrav, kao što je onda na
Olimpijadi učinio jedan od onih crnih tipova.
Okrenuo sam se opet čovjeku na zemlji. Još je pokušavao
odpuzati, a kad sam mu se približio, oči su mu prestrašeno
zakolutale.
"Ne diraj ga!" povikao je jedan od njegovih prijatelja.
Zbunjeno sam ih pogledao. "Žao mi je... nisam ga htio... tako

390

jako povrijediti. Dajte da pom -"
"Gubi se odavde, to je sve što trebaš učiniti", rekao je kuhar.

Stajao je pred Nonom, u podnožju stubišta, stežući masnu kuhaču u
jednoj ruci. "Ja zovem murju."

"Hej, čovječe, on je taj koji je počeo cijelu stvar! On-"
"Ne budi bezobrazan, jebeni pederu", rekao je, ustuknuvši. "Ja
samo znam da si zamalo ubio toga tipa. Zovem murju!" Odjurio je
natrag unutra.
"Dobro", rekao sam, nikome posebno. "Dobro, to je u redu,
dobro."
Rukavice od goveđe kože ostale su mi unutra, ali nije se činilo
pametnim vraćati se po njih. Stavio sam ruke u džepove i krenuo
pješice prema pristupnoj cesti za autocestu. Procijenio sam kako mi
je šansa da pronađem nekog tko bi me povezao prije nego što me
murja pokupi otprilike jedan naprema deset. Uši su mi se smrzavale,
a u želucu sam osjećao mučninu. Baš prekrasna noć.
"Čekaj! Hej, čekaj!"
Okrenuo sam se. Bila je to ona, trčala je da me sustigne, a kosa
joj je lepršala za njom.
"Bio si divan!" rekla je. "Predivan!"
"Gadno sam ga sredio", rekao sam tupo. "Nikad prije nisam
učinio ništa takvo."
"Voljela bih da si ga ubio!"
Zatreptao sam prema njoj u ledenoj noći.
"Trebao si čuti stvari koje su govorili o meni prije nego što si ti
ušao. Smijali su se onim krupnim, hrabrim, prljavim stilom - hoo,
hoo, vidi ti curice, vani tako kasno i po mraku. Kamo si krenula,
dušo? Trebaš prijevoz? Ja ću tebe provozati ako ti provozaš mene.
Prokletstvo!"
Namršteno se osvrnula preko ramena, kao da bi ih sve mogla
ubiti naglom munjom iz svojih tamnih očiju. Onda ih je okrenula
prema meni, i opet mi se činilo kao da se u mome umu uključio onaj
svjetionik. "Zovem se Nona. Idem s tobom."
"Kamo? U zatvor?" Povukao sam kosu obim rukama. "S ovim,

391

prvi tko nas poveze vjerojatno će biti državna policija. Kuhar je bio
ozbiljan kad je rekao da će pozvati murju."

"Ja ću stopirati. Ti stoji iza mene. Meni će stati. Curama stanu
ako su zgodne."

U tome joj nisam mogao proturiječiti, a nisam ni htio. Ljubav
na prvi pogled? Možda ne. Ali bilo je nešto? Kužite?

"Evo", rekla je, "ovo si zaboravio." Ispružila je moje rukavice.
Nije se vraćala, a to je značilo da ih je cijelo vrijeme imala sa
sobom. Znala je da će poći sa mnom. Od toga me prošao neki jezovit
osjećaj. Navukao sam rukavice i krenuli smo pješice po pristupnoj
cesti prema ulaznoj rampi autoceste.
Bila je u pravu za vožnju. Stao nam je prvi auto koji je skrenuo
prema autocesti.
Dok smo čekali nismo više razgovarali, ali činilo se kao da
jesmo. Neću vam sad tu pričati gluposti o ESP-u* i takvim stvarima;
znate o čemu govorim. I sami ste to osjetili ako ste ikad bili s nekim
tko vam je vrlo blizak, ili ako ste uzeli neku od onih droga čiji se
naziv sastoji od inicijala. Ne morate govoriti. Komunikacija kao da
se pomakne na neku visoku emocionalnu frekvenciju. Pokret ruke je
dovoljan. Mi smo bili stranci. Znao sam joj samo ime, a sad kad
promislim o tome, mislim da joj ja nikad nisam ni rekao svoje. Ali
činili smo to. Nije se radilo o ljubavi. Mrzim što to moram
ponavljati, ali čini mi se da je neophodno. Ne bih uprljao tu riječ
onime što smo imali - ne nakon onog što smo učinili, ne nakon
Castle Rocka, ne nakon snova.
* ESP: ekstrasenzorna percepcija, nap. prev.
Neki visok, zavijajući vrisak ispunio je hladnu tišinu noći,
dižući se i padajući.
"Mislim da je to hitna pomoć", rekao sam. "Da."
Opet tišina. Svjetlo Mjeseca bljedilo je iza sve deblje
membrane oblaka. Činilo mi se da prsten oko Mjeseca nije lagao:
prije no što prođe noć, bit će snijega.
Preko brijega su krenula svjetla.
Stao sam iza nje bez ikakve dodatne upute. Ona je zabacila

392

kosu na leđa i podigla ono prelijepo lice. Dok sam ja promatrao kako
auto daje žmigavac prema prilaznoj rampi, ponio me osjećaj
nestvarnosti - bilo je nestvarno da je ta prelijepa djevojka odlučila
poći sa mnom, bilo je nestvarno da sam premlatio čovjeka do te
mjere da su mu morali pozvati hitnu pomoć, bilo je nestvarno
pomisliti da bih do jutra mogao biti u zatvoru. Nestvarno. Osjećao
sam se uhvaćen u paukovu mrežu. Ali tko je pauk?

Nona je podigla palac. Auto, Chevrolet limuzina, prošao je kraj
nas, i pomislio sam da će nastaviti ravno dalje. A onda su stop-svjetla
bljesnula, a Nona me zgrabila za ruku. "Dođi, imamo prijevoz!"
Nasmiješila mi se s djetinjim oduševljenjem, a ja sam joj uzvratio
osmijeh.

Tip je s veseljem posezao preko sjedala da joj otvori vrata. Kad
je svjetlo u kabini bljesnulo, vidio sam ga - prilično krupan čovjek u
skupom kaputu od kamelhara, sijed oko rubova šešira, otmjenih crta
omekšanih godinama dobrih obroka. Poslovnjak ili trgovac. Sam.
Kad je vidio mene, predomislio se, ali bilo je sekundu-dvije prekasno
da pokrene auto i zbriše. A i njemu je tako bilo lakše. Kasnije će
moći samome sebi mazati oči i povjerovati kako nas je vidio oboje,
kako je zapravo dobroćudna dušica koja je htjela pomoći mladome
paru.

"Hladna noć", rekao je kad je Nona kliznula kraj njega, a ja
kraj nje. "I te kako", rekla je Nona slatko. "Hvala vam!"

"Aha", rekao sam ja. "Hvala."
"Nema na čemu." I krenuli smo, ostavljajući za sobom sirene,
premlaćene kamiondžije, i Joeovu dobru klopu.
S autoceste su me izbacili u pola osam. Tada je bilo tek pola
devet. Nevjerojatno koliko toga možeš učiniti u kratko vrijeme, ili
koliko toga ti se može dogoditi.
Približavali smo se žutim blještavim svjetlima koja su
najavljivala naplatne kućice kod Auguste.
"Kako daleko idete?" upitao je vozač.
To je bilo teško pitanje. Nadao sam se da ću stići do Kitteryja i
prespavati kod poznanika koji je tamo predavao u školi. Još uvijek

393

mi se to činilo sasvim dobrim odgovorom, i taman sam zaustio da ga
dam kad je Nona rekla:

"Idemo u Castle Rock. To je gradić odmah jugozapadno od
Lewiston-Auburna."

Castle Rock. Od toga sam se čudno osjetio. Jednom davno, bio
sam u sasvim dobrim odnosima s Castle Rockom. Ali to je bilo prije
nego što me Ace Merril sredio.

Tip je zaustavio auto, uzeo ceduljicu za plaćanje, a onda smo
opet krenuli.

"Ja idem samo do Gardinera", rekao je, glatko lažući. "To je
sljedeći izlaz. Ali vama je i to nešto."

"I te kako jest", rekla je Nona, isto onako slatko kao i prije.
"Lijepo od vas što ste stali u ovako hladnoj noći." A dok je to
govorila, ja sam primao njen bijes na onoj visokoj emocionalnoj
valnoj duljini, nag i pun otrova. To me preplašilo, onako kako bi me
preplašilo kuckanje iz umotanog paketa.

"Ja se zovem Blanchette", rekao je. "Norman Blanhcette."
Pružio je ruku prema nama da se rukujemo.

"Cheryl Craig", rekla je Nona, otmjeno prihvaćajući ruku.
Shvatio sam njen mig i dao mu lažno ime. "Drago mi je",
promumljao sam.
Ruka mu je bila meka i mlitava. Bila je na opip kao termofor u
obliku ruke. Od te mi je pomisli pozlilo. Bilo mi je zlo zato što smo
bili primorani žicati vožnju s ovim patronizirajućim čovjekom koji je
mislio da ima priliku pokupiti lijepu djevojku koja stopira sasvim
sama, djevojku koja možda hoće a možda i neće pristati na sat
vremena u motelskoj sobi u zamjenu za dovoljno gotovine da kupi
autobusnu kartu. Bilo mi je zlo od spoznaje da bi taj čovjek koji mi je
upravo ponudio svoju mlitavu vrelu ruku, da sam bio sam, projurio
kraj mene ni ne pogledavši me. Bilo mi je zlo od spoznaje da će nas
ostaviti na izlazu Gardiner, prijeći na drugu stranu, a onda pojuriti
ravno natrag na autocestu, prolazeći kraj nas na rampi prema jugu ni
ne pogledavši nas, čestitajući samome sebi kako je glatko riješio
neugodnu siituaciju. Bilo mi je zlo od svega u vezi s njime. Praseća

394

obješenost njegovih obraza, zalizana kosa na sljepoočnicama, miris
njegove kolonjske vode. A kakvo on pravo ima? Kakvo pravo?

Mučnina se zgrčila, a cvjetovi bijesa opet su počeli cvjetati.
Farovi njegovog bogatunskog Impala sedana presijecali su noć s
glatkom lakoćom, a moj bijes je htio posegnuti i zadaviti sve što ga
je okruživalo - ona vrst glazbe koju sam znao da sluša dok leži u
svome kožnom naslonjaču s večernjim novinama u svojim
termoforskim rukama, preljev koji njegova žena koristi za kosu,
zimsko donje rublje kakvo sigurno nosi, klinci koje stalno šalju u
kino ili u školu ili na kampiranje - tako dugo dok ih nema kod kuće -
njegovi snobovski prijatelji i pijani tulumi na kojima se druži s
njima.

Ali njegova kolonjska voda - to je bilo najgore. Ispunjavala je
auto slatkim, mučnim mirisom. Mirisalo je kao parfimirano sredstvo
za dezinfekciju kakvo koriste u klaonicama na kraju svake smjene.

Auto je jurio kroz noć aNorman Blanchette držao je volan
svojim otečenim rukama. Njegovi manikirani nokti blago su sjajili u
svjetlima s upravljačke ploče. Htio sam otvoriti kutni prozor i pobjeći
od toga neugodnog mirisa. Ne, još više - htio sam spustiti cijeli
prozor i gurnuti glavu van u hladan zrak, uživati u ledenoj svježini -
ali bio sam smrznut, smrznut u tupom ponoru moje nijeme,
neizrecive mržnje.

Tada mi je Nona stavila rašpicu za nokte u ruku.
Kad mi je bilo tri godine, dobio sam gadnu gripu i morao sam
otići u bolnicu. Dok sam bio tamo, moj tata je zaspao pušeći u
krevetu i cijela je kuća izgorjela, s mojom obitelji i mojim starijim
bratom Drakeom u sebi. Imam njihove slike. Izgledaju kao glumci u
nekom starom American International horroru iz 1958., lica koja ne
poznaješ kao ona velikih zvijezda, više kao Elisha Cook, jr. i Mara
Corday i neki dječji glumac kojeg se ne možeš do kraja sjetiti -
možda Brandon de Wilde.
Nisam imao rođaka koji bi me mogli primiti, i tako sam poslan
na pet godina u jedan dom u Portlandu. Tada sam postao štićenik
države. To znači da vas neka obitelj primi, a država im plaća trideset

395

dolara mjesečno za vaše uzdržavanje. Mislim da ni jedan štićenik
države nije razvio ljubav prema jastozima. Obično, parovi uzimaju
dvoje ili troje štićenika - ne zato što im venama teče mlijeko ljudske
dobrote, već kao poslovnu investiciju. Hrane te. Uzimaju onih
trideset dolara koje im država da je, i hrane te. Ako je klinac dobro
nahranjen, može zaraditi za život obavljajući razne poslove.

Tih trideset se pretvara u četrdeset, pedeset, možda i šezdeset
pet dolara. Kapitalizam primijenjen na beskućnike. Najbolja zemlja
na svijetu, jel'da?

Moji 'ljudi' zvali su se Hollis i živjeli su u Harlowu, s druge
strane rijeke od Castle Rocka. Imali su dvokatnu seosku kuću sa
četrnaest soba. U kuhinji je bila grijalica na ugljen koja je grijala i
katove kako je najbolje mogla. U siječnju bi otišao u krevet s tri deke
preko sebe i još uvijek nisi bio siguran jesu li ti stopala još tu kad bi
se ujutro probudio. Morao bi ih spustiti na pod i pogledati ih da se
uvjeriš. Gospođa Hollis je bila debela. Gospodin Hollis je bio mršav i
rijetko kad je govorio. Cijele godine je nosio crveno-crnu lovačku
kapu. Kuća je bila kojekakva mješavina groznog namještaja, stvari s
rasprodaja, pljesnjivih madraca, pasa, mačaka i dijelova za
automobile položenih na stare novine. Imao sam tri "brata", sva
trojica štićenici. Bili smo poznanici koji si kimaju u prolazu, kao
suputnici na trodnevnom putovanju autobusom.

U školi sam imao dobre ocjene, a kad sam bio u drugom
razredu srednje škole, počeo sam se baviti baseballom. Hollis mi je
prao uši neka prestanem, ali ja sam izdržao sve dok se nije dogodilo
ono s Aceom Merrilom. Tada više nisam htio ići, ne tako natečenog i
izrezanog lica, ne s pričama koje je Betsy Malenfant posvuda širila.
Pa sam napustio ekipu, a Hollis mi je našao posao pomoćnika u
lokalnoj slastičarnici.

U veljači, u trećem razredu, prošao sam prijemne ispite za
fakultet, plativši za njih dvanaest dolara koje sam sakrivao u svome
madracu. Primili su me na sveučilište uz malu stipendiju i dobar
usputni posao u knjižnici. Izraz na licima Hollisovih kad sam im
pokazao dokumente o financijskoj pomoći najljepša je uspomena

396

mog života.
Jedan od moje "braće", Curt, pobjegao je od kuće. Ja to ne bih

mogao učiniti. Bio sam previše pasivan za takav korak. Vratio bih se
nakon dva sata na cesti. Škola je za mene bila jedini izlaz, i krenuo
sam tako.

Posljednje što mi je gospođa Hollis rekla kad sam odlazio bilo
je: "Pošalji nam nešto kad budeš mogao." Više nikad nisam vidio
nijedno od njih. Na prvoj sam godini dobivao dobre ocjene, a tog
sam ljeta dobio i posao s punim radnim vremenom u knjižnici. Te
prve godine sam im poslao božičnu čestitku, ali ta je bila jedina.

U prvom polugodištu druge godine, zaljubio sam se. To je bila
najveća stvar koja mi se ikad dogodila? Zgodna? Oborila bi vas s
nogu. Do dana današnjeg pojma nemam što je vidjela u meni. Ne
znam čak ni je li me voljela ili nije. Mislim da isprva jest. Nakon
toga sam bio samo navika koje se teško riješiti, kao pušenje ili vožnja
s laktom isturenim kroz prozor. Zadržala me neko vrijeme, ili je
možda u pitanju bila samo njena taština. Dobar dečko, lezi, sjedi,
donesi novine. Evo ti pusa za laku noć. Nije važno. Neko vrijeme je
bila ljubav, onda je bilo slično ljubavi, onda je završilo.

Dvaput sam spavao s njom, oba puta nakon što su druge stvari
zauzele mjesto ljubavi. To je još neko kratko vrijeme podržavalo
naviku. Onda se vratila s praznika za Dan zahvalnosti i rekla da se
zaljubila u tipa iz bratstva Delta Tau Delta podrijetlom iz njena
rodnog grada. Pokušao sam je ponovno osvojiti, i jednom sam
zamalo uspio, ali sad je imala nešto što prije nije - perspektivu.

Što god sam uzgajao tijekom svih tih godina otkako je vatra
izbrisala glumce iz B-filma koji su nekad bili moja obitelj, to se sad
uništilo. Značka onog tipa na njenoj bluzi.

Nakon toga, bio sam skupa i nisam s tri-četiri djevojke koje su
bile voljne spavati sa mnom. Mogao bih za to okriviti svoje
djetinjstvo, reći da nikad nisam imao pozitivnih primjera u seksu, ali
nije to bilo u pitanju. Nikad nisam imao nikakvih problema s
djevojkom. Tek sad, kad je djevojka otišla.

Počeo sam se pomalo pribojavati djevojaka. I to ne toliko onih

397

s kojima sam bio impotentan, koliko onih s kojima bih uspio doći do
kraja. Od njih mi je bilo neugodno. Stalno sam se pitao gdje skrivaju
probleme koje bi htjele rješavati, i kad će me konačno zveknuti po
glavi. Nisam ja pri tome tako neobičan. Pokažite mi oženjenog
čovjeka, ili čovjeka sa stalnom djevojkom, a ja ću vam pokazati
nekoga tko se pita (možda samo u sitne jutarnje sate, ili petkom
popodne dok ona u dućanu kupuje namirnice) Što ona radi dok mene
nema? Što ona doista misli o meni? I, možda više od svega, Koliko
mene ona drži? Koliko je ostalo? Kad sam jednom počeo razmišljati
o tim stvarima, stalno sam mislio na njih.

Počeo sam piti, a ocjene su mi potonule. Tijekom praznika na
polugodištu, dobio sam pismo koje me upozoravalo da će, ako mi se
ocjene ne poprave u roku od šest tjedana, ček sa stipendijom uza
drugo polugodište biti povučen. Ja i još neki tipovi s kojima sam se
družio smo se napili, i ostali pijani tijekom cijelih praznika. Na
posljednji dan, otišli smo u bordel i radili sasvim dobro. Bilo je
premračno da bi se vidjelo lica.

Ocjene su mi ostale otprilike iste. Jednom sam nazvao svoju
djevojku i plakao na telefonu. I ona je plakala, i to na način koji joj
se, mislim, sviđao. Nisam je mrzio tada, i ne mrzim je ni sada. Ali
plašila me. Jako me plašila.

Dobio sam pismo 9. veljače od dekana za znanost i umjetnost,
koji me obavještava da ću pasti iz dva ili tri predmeta u svome
glavnom polju. A 13. veljače dobio sam neku nesigurnu vrst pisma
od djevojke. Htjela je da među nama sve bude u redu. Namjeravala
se udati za tipa iz Delta Tau Delte, negdje u srpnju ili kolovozu, i
smije li me pozvati ako bih želio doći? To je bilo skoro smiješno! Što
bih joj mogao pokloniti za vjenčanje? Svoje srce ukrašeno crvenom
vrpcom svezanom oko njega? Svoju glavu? Svoj kurac?

Četrnaestoga, na Valentinovo, odlučio sam da je vrijeme za
promjenu scene. Zatim je došla Nona, ali za to znate.

Morate shvatiti kakva mi je bila ako ovo treba ičem koristiti.
Bila je ljepša od djevojke, ali nije u tome stvar. Ljepota nije rijetkost
u bogatoj zemlji. Radilo se o njenoj unutrašnjosti. Bila je seksi, ali

398

seksepil koji je iz nje isijavao bio je nekako biljnog tipa - slijepi seks,
ona vrsta ljepljivog seksa koji ne prihvaća odbijanje i koji nije tako
važan jer je instinktivan kao fotosinteza. Ne kao životinja, nego kao
biljka. Kužite? Znao sam da ćemo voditi ljubav, da ćemo je voditi
onako kako to rade muškarci i žene, ali da će naše spajanje biti tupo i
udaljeno i besmisleno kao puzavac koji se privija uz ogradu na
kolovoskom suncu.

Seks je bio važan samo zato što je bio nevažan.
Mislim - ne, siguran sam - da je nasilje bilo prava motivacijska
sila. Nasilje je bilo stvarno a ne samo san. Bilo je krupno i brzo i
čvrsto kao Ford iz '52. godine Acea Merrila. Nasilje u Joeovoj dobroj
klopi, nasilje s Normanom Blanchetteom. A čak je i u tome bilo
nečeg slijepog i vegetativnog. Možda je ona ipak bila samo povijuša,
jer i Venerina klopka je vrsta povijuše, ali ta biljka je mesožderka i
pomaknut će se kao životinja kad joj se u ralje spusti muha ili komad
sirovog mesa. I sve je to bilo stvarno. Puzavica koja se razmnožava
sporama možda samo sanja da bludi, ali siguran sam da Venerina
klopka okusi tu muhu, uživa u njenoj sve slabijoj borbi dok joj se
ralje sklapaju oko nje.
Posljednji dio bila je moja vlastita pasivnost. Nisam mogao
ispuniti rupu u svom životu. Ne rupu koju je ostavila djevojka kad se
oprostila - ne želim ovo navaliti njoj na grbaču - nego rupu koja je
oduvijek bila tamo, ono mračno, zbunjeno kovitlanje koje nikad nije
prestajalo, usred mene. Nona je popunila tu rupu. Ona me navela da
se pokrenem i poduzmem nešto.
Ona me učinila plemenitim.
Možda sad shvaćate jedan dio toga. Zašto je sanjam. Zašto
fasciniranost ostaje usprkos grižnji savjesti i odbojnosti. Zašto je
mrzim. Zašto je se bojim. I zašto je čak i sada još uvijek volim.
Od kućica u Augusti do Gardinera bilo je dvanaest kilometara,
i prešli smo ih u nekoliko kratkih minuta. Ja sam drveno stezao
rašpicu za nokte kraj boka i promatrao zeleni reflektorski znak -
DESNA TRAKA ZA IZLAZ 14 - kako svjetluca kroz noć. Mjesec je
nestao i počelo je sniježiti.

399

"Rado bih da idem dalje", rekao je Blanchette.
"Sve je u redu", rekla je Nona toplo, a ja sam osjećao njen bijes
kako zuji i zabija se u meso pod mojom lubanjom kao oštrica
bušilice. "Samo nas ostavite kod rampe."
Dovezao se bliže, poštujući ograničenje brzine od četrdeset i
pet kilometara na sat. Znao sam što ću učiniti. Osjećao sam se kao da
su mi se noge pretvorile u mlako olovo.
Vrh rampe bio je osvijetljen samo jednom svjetiljkom visoko
gore. S lijeve strane sam vidio svjetla Gardinera naspram sve debljeg
pokrova oblaka. S desne strane, ništa do tame. Nikakav promet nije
išao ni u jednom ni u drugom smjeru na prilaznim cestama.
Izašao sam. Nona je kliznula preko sjedišta, pružajući
Normanu Blanchetteu posljednji osmijeh. Nisam se brinuo. Ona je
bila plejmejker.
Blanchett se smiješio odurnim prasećim osmijehom, pun
olakšanja što nas se riješio. "Pa, laku no-"
"Oh, moja torba! Nemojte se odvesti s mojom torbom!"
"Ja ću je uzeti", rekao sam joj. Nagnuo sam se natrag u auto.
Blanchette je vidio što držim u ruci, i praseći osmijeh na njegovom
licu se smjesta zamrznuo.
Sad su se na brijegu pojavila svjetla, ali bilo je prekasno da
stanem. Ništa me ne bi moglo zaustaviti. Lijevom rukom sam uzeo
Noninu torbu. Desnom sam zabio čeličnu rašpicu za nokte u
Blanchetteovo grlo. Jednom je zablejao.
Izašao sam iz auta. Nona je mahala vozilu koje je dolazilo neka
stane. Nisam vidio što je, kroz mrak i snijeg; mogao sam razaznati
samo dva sjajna kruga farova. Čučnuo sam iza Blanchetteovog auta,
vireći kroz stražnje prozore.
Glasovi su se skoro izgubili u upaljenom grlu vjetra. "...
problem, gospođice?"
"... otac... vjetar... imao srčani udar! Možete li..."
Požurio sam oko stražnjeg dijela Impale Normana Blanchettea,
napola sagnut. Sad sam ih vidio. Nonin vitki obris, i neki viši. Činilo
se da što je kraj kamioneta. Okrenuli su se i prišli vozačkom prozoru

400