Stephen King-Gole kosti

organski efekt ili, jednostavnije, Jaunt-efekt.
On i Mosconi drogirali su nekoliko miševa, gurnuli ih kroz

Portal broj jedan, preuzeli ih na drugoj strani, i zabrinuto čekali da se
njihovi pokusni subjekti probude... ili umru. Probudili su se, i nakon
kratkog oporavka od anestezije vratili su se svojim mišjim životima -
jeli, jebali se, igrali i srali - bez ikakvih loših posljedica. Ti su miševi
postali prvi od nekoliko generacija koje se proučavalo s velikim
zanimanjem. Nisu pokazali nikakve dugoročne loše posljedice; nisu
umrli ništa ranije, potomci im se nisu rodili s dvije glave ni zelenog
krzna, niti su ti potomci iskazali ikakve druge dugoročne posljedice.

"Kad su počeli s ljudima, tata?" upitao je Rick, premda je to
sigurno učio i u školi. "Ispričaj nam taj dio!"

"Ja hoću čuti što se dogodilo s miševimal" rekla je Patty
ponovno.

Premda su Jaunt poslužitelji sad došli do početka njihovog reda
(oni su pak bili blizu kraja), Mark Oates načas je zastao i promislio.
Njegova kći, koja je znala manje, svejedno je slušala svoje srce i
postavila je ispravno pitanje. Zato je odabrao odgovoriti na pitanje
svoga sina.

Prvi ljudski Jaunteri nisu bili astronauti ni pokusni piloti; bili
su osuđenici, dobrovoljci, a čak ih se nije s nekim velikim
zanimanjem provjeravalo zbog psihološke stabilnosti. Zapravo,
znanstvenici koji su sad sve vodili (Carune nije bio među njima;
postao je ono što se obično naziva titularnim vođom) mislili su da će
biti to bolje što budu luđi; ako mentalni slučaj može proći i izaći bez
problema - ili bar bez većih problema nego što ih je imao ulazeći
unutra - znači da je proces vjerojatno siguran i za direktore, političare
i manekenke vanjskog svijeta.

Šestorica dobrovoljaca dovezeni su u Province, u Vermontu
(mjesto koje je otada postalo slavno kao što je nekad bio i Kitty
Hawk u Sjevernoj Karolini) stavljeni pod anesteziju i provučeni kroz
portale udaljene točno tri kilometra, jedan po jedan.

251

Mark je to rekao svojoj djeci, jer su se, naravno, sva šestorica
dobrovoljaca vratila osjećajući se sasvim dobro i živahno, hvala na
pitanju. Nije im ispričao o navodnom sedmom dobrovoljcu. Ovaj tip,
koji je možda bio stvaran, ili mit, ili (najvjerojatnije) neka
kombinacija toga dvoga, čak je imao i ime: Rudy Foggia. Foggia je
navodno bio osuđeni ubojica, osuđen na smrt u državi Florida zbog
ubojstva četvero staraca na partiji bridga u Sarasoti. Po nepotvrđenim
pričama, zajedničke snage CIA-e i FBI-a kontaktirale su Foggiu s
jedinstvenom, neponovljivom ponudom po principu uzmi ili ostavi.
Poduzmi Jaunt budan. Prođi bez problema i dajemo ti u ruku
pomilovanje koje je potpisao guverner Thurgood. Možeš se odšetati
u svijet, slobodan, i slijediti Jedinu pravu vjeru, ili koknuti još par
starkelja dok igraju bridž u svojim žutim hlačama i bijelim cipelama.
Prođi mrtav ili lud, budi faca. Kao što je navodno rekla maca. Što
kažeš?

Foggia, koji je shvatio da je Florida jedina država koja ozbiljno
misli ono sa smrtnom kaznom, i koji mu je rekao da će
najvjerojatnije završiti kao sljedeća mušterija starog električnog
stolca, pristao je na pogodbu.

Dovoljno znanstvenika da se popuni porota (i možda još četiri
ili pet za zamjenu) bilo je prisutno Velikog dana u ljeto 2007. godine,
ali ako je priča o Foggiji istinita - a Mark Oates smatrao je da
vjerojatno jest - slabo je vjerojatno da je ijedan od tih znanstvenika
pričao o tome. Vjerojatnije se radilo o jednom od stražara koji je
doletjeo s Foggiom iz Railforda do Montpeliera, a zatim ga otpratio
od Montpeliera do Provincea u oklopnom kamionu.

"Ako živ prođem kroz ovo", rekao je Foggia navodno, "hoću
piletinu za večeru prije nego što zbrišem." Zatim je prošao kroz
Portal broj jedan, i smjesta se pojavio kod Portala broj dva.

Prošao je živ, ali Rudy Foggia nije bio u stanju pojesti svoju
piletinu za večeru. U vremenu koje mu je trebalo da prođe Jaunt od
tri kilometra (procijenjenom na 0,000000000067 sekunde, po
kompjuteru), Foggiina je kosa postala snježno bijela. Lice mu se nije
fizički promijenilo - nije imao više bora, nije se opustilo ni postaralo

252

- ali odavalo je dojam velike, skoro nevjerojatne starosti. Foggia je
isteturao iz portala, tupo izbuljenih očiju, dok su mu se usta trzala, a
ruke je pružio pred sebe. Zatim je počeo sliniti. Znanstvenici koji su
se okupili ustuknuli su od njega i ne, Mark doista nije vjerovao da je
itko od njih progovorio; konačno, oni su znali za štakore, i za
zamorce, i za hrčke; za svaku životinju, zapravo, koja ima više
mozga od nekog crva. Mora biti da su se osjećali pomalo kao oni
njemački znanstvenici koji su pokušavali Židovke oploditi spermom
njemačkih ovčara.

"Što se dogodilo?" povikao je jedan znanstvenik (navodno je
povikao). Bilo je to jedino pitanje na koje je Foggia uspio odgovoriti.

"Unutra je vječnost", rekao je, i pao mrtav od nečeg što su
kasnije dijagnosticirali kao jak srčani udar.

Znanstvenici koji su se okupili tamo ostali su samo s njegovim
tijelom (za koje su se uredno pobrinuli CIA i FBI), i tom čudnom
samrtnom izjavom: Unutra je vječnost.

"Tata, hoću čuti što se dogodilo s miševima" ponovila je Patty.
Uspjela je ponoviti to pitanje samo zato što je jedan čovjek u skupom
odijelu s cipelama Eterna-Shine počeo predstavljati mali problem za
Jaunt poslužitelje. Zapravo nije htio uzeti plin, i skrivao je tu
činjenicu u mnoštvu neiskrenih, grubih djetinjastih riječi. Poslužitelji
su radili svoj posao što su bolje mogli - uz osmijehe, nagovaranje,
uvjeravanje - ali ipak ih je to usporilo.

Mark uzdahne. On je pokrenuo tu temu - samo kao način da
skrene djeci misli s nervoze prije Jaunta, istina, ali ipak ju je on
pokrenuo - i sad će je valjda morati i zatvoriti, onoliko istinito koliko
može a da ih ne uplaši i ne uznemiri.

Neće im, na primjer, reći za knjigu C. K. Summersa, Politika
Jaunta, koja sadrži jedno poglavlje pod nazivom "Jaunt pod ružom",
zbirku uvjerljivijih govorkanja o Jauntu. Priča o Rudyju Foggiji,
ubojice iz bridž-kluba koji nije pojeo svoju pileću večeru, nalazi se
unutra. Tu su još i podaci o kakvih tridesetak (ili više... ili manje... ili

253

tko zna) dobrovoljaca, žrtvi ili luđaka koji su Jauntali budni tijekom
posljednjih tristo godina. Većina ih je na drugi kraj stigla mrtva.
Ostali su bili beznadno ludi. U nekim slučajevima, sam čin izlaska
kao da ih je šokirao i uzrokovao smrt.

Summersov ulomak o govorkanjima i nepotvrđenim pričama o
Jauntu sadrži i druge neugodne podatke: Jaunt je navodno nekoliko
puta iskorišten kao oružje ubojstva. U najslavnijem (i jedinom
dokumentiranom) takvom slučaju, koji se dogodio prije samo
tridesetak godina, istraživač Jaunta po imenu Lester Michaelson
svezao je svoju ženu pleksiplastičnim skako-konopcem njihove kćeri
i gurnuo je usprkos vrištanju kroz Jaunt portal u Silver Cityju,
Nevada. No prije no što je to učinio, Michaelson je pritisnuo gumb
za poništavanje na svojoj Jaunt ploči, brišući svaki od tisuća mogućih
portala kroz koje je gospođa Michaelson mogla izaći - bilo gdje od
susjednog Rena do eksperimentalne Jaunt postaje na Iju, jednom od
Jupiterovih satelita. I tu je gospođa Michaelson, u vječnom Jauntu
negdje tamo vani u ozonu. Michaelsonov odvjetnik je, nakon što je
Michaelson proglašen mentalno zdravim i sposobnim za suđenje
(unutar uskih granica zakona, možda je i bio zdrav, ali u bilo kojem
praktičnom smislu, Lester Michaelson bio je lud k'o slapa) ponudio
je novu obranu: njegovom klijentu ne može se suditi za umorstvo jer
nitko ne može nedvojbeno dokazati da je gospođa Michaelson mrtva.

Ovo je prizvalo užasvajući duh žene, bestjelesne ali nekako još
uvijek svjesne, kako vrišti u limbu... zauvijek. Michaelson je osuđen
i pogubljen.

Osim toga, tvrdio je Summers, Jaunt su razni sitni diktatori
koristili da se riješe političkih disidenata i protivnika; neki su
smatrali da i mafija ima vlastite, ilegalne Jaunt postaje, povezane s
centralnim Jaunt računalom putem njihovih veza u CIA-i. Navodilo
se da mafija koristi "nulto Jauntanje" da se riješi tijela koja su, za
razliku od nesretne gospođe Michaelson, već mrtva. Kad ga se
pogleda u tome svjetlu, Jaunt postaje vrhnuski stroj za Jimmyja
Hoffu, neusporedivo bolji od lokalnih šljunčara i kamenoloma.

Sve je to dovelo Summersa do zaključka i teorija o Jauntu; a to

254

je, naravno, vodilo natrag Pattynom upornom raspitivanju o
miševima.

"Pa", rekao je Mark polako, a njegova mu je žena očima davala
znak da bude oprezan, "čak ni sada, nitko to zapravo ne zna, Patty.
Ali svi eksperimenti sa životinjama - uključujući tu i miševe - doveli
su do zaključka da, iako je Jaunt skoro istovremen fizički, mentalno
traje jako, jako dugo."

"Nije mi jasno", reče Patty natmureno. "Znala sam da mi neće
biti jasno."

Ali Ricky je prilično zamišljeno gledao u svoga oca. "Nastavile
su razmišljati", rekao je. "Testirane životinje. A i mi bismo to činili
kad ne bismo bili u nesvijesti."

"Da", reče Mark. "To je ono što sad vjerujemo."
U Rickyjevim očima pojavio se neki bljesak. Strah?
Uzbuđenje.
"To nije samo teleportacija, zar ne, tata? To je neka vrst
izokretanja vremena."
Unutra je vječnost, pomisli Mark.
"Na određeni način", reče on. "Ali to ti je izraz iz stripova -
zvuči dobro, ali zapravo ne znači ništa, Rick. Izgleda da se vrti oko
zamisli o svijesti, i činjenice da se svijest ne partikularizira - ostaje
cijela i trajna. Također zadržava i neku vrst iskrivljenog dojma o
vremenu. Ali ne znamo kako bi čista svijest mjerila vrijeme, pa čak
ni bi li taj koncept uopće imao nekog značenja za čisti um. Ne
možemo zamisliti čak ni kakav bi bio taj čisti um."
Mark je zašutio, uznemiren pogledom svoga sina, odjednom
tako oštrim i znatiželjnim. Shvaća on to, ali i ne shvaća, pomisli
Mark. Um ti može biti najbolji prijatelj; može te zabavljati kad
nemaš što čitati ni što raditi. Ali može se okrenuti i protiv tebe kad
predugo nema nikakvog vanjskog podatka. Može se okrenuti protiv
tebe, što znači da se okreće protiv sebe, možda se i povrijedi, možda
se i proždire, u nezamislivom činu autokanibalizma. Koliko dugo, u
godinama? 0,000000000067 sekundi za Jaunt tijela, ali koliko dugo

255

za nepartikulariziranu svijest? Stotinu godina? Tisuću? Milijun?
Milijarda? Koliko dugo, samo sa svojim mislima, u beskrajnom polju
bjeline? A onda, kad je milijardu vječnosti prošlo, udar povratka
svjetla i oblika i tijela. Tko ne bi poludio?

"Ricky -" počeo je, ali Jaunt poslužitelji s kolicima stigli su do
njih.

"Jeste li spremni?" upita jedan.
Mark kimne glavom.
"Tata, bojim se", rekla je Patty tanušnim glasom. "Hoće li
boljeti?"
"Ne, dušo, naravno da neće boljeti", rekao je Mark, a glas mu
je bio sasvim miran, no srce mu je lupalo malo brže - uvijek je bilo
tako, premda će mu ovo biti možda dvadeset i peti Jaunt. "Ja ću prvi,
i vidjet ćeš kako je lako."
Jaunt poslužitelj upitno ga je pogledao. Mark kimne i nasmiješi
se. Maska se spustila. Mark ju je uzeo u ruku i duboko udahnuo
tamu.
Prvo čega je postao svjestan bila je gruba crnina marsovskog
neba koje se vidjelo kroz vrh kupole koja je okruživala grad
Whitehead. Tamo je bila noć, a zvijezde su se rasprostrle s blistavim
sjajem kakav se na Zemlji ne može ni zamisliti.
Druga stvar koje je postao svjestan bila je neka vrst gužve u
sobi za oporavak - mrmljanje, zatim povici, onda prodoran vrisak. O,
Bože dragi, to je Marilys! pomislio je, i teturavo ustao sa svoga Jaunt
ležaja, boreći se s navalama vrtoglvaice.
Začuo se još jedan vrisak, i vidio je Jaunt poslužitelje kako jure
prema njihovim ležajevima, a sjajni crveni puloveri lete im oko
koljena. Marilys je zateturala prema njemu, pokazujući. Opet je
zavrištala, a onda se srušila na pod, slabašnom rukom odgurnuvši
jedan prazan Jaunt ležaj koji se polako zakotrljao po prolazu.
Ali Mark je već krenuo u smjeru njenog ispruženog prsta.
Vidio je. Ono u Rickyjevom pogledu nije bio strah; bilo je
uzbuđenje. Trebao je znati, jer je poznavao Rickyja - Rickyja, koji je
pao s najviše grane drveta u njihovom dvorištu u Schenectadyju kad

256

mu je bilo tek sedam godina, koji je slomio ruku (i imao je sreće što
je to bila samo ruka); Ricky koji se usudio ići brže i dalje na svome
slideboardu nego bilo koji drugi klinac u njihovom kvartu; Ricky
koji je uvijek prvi prihvaćao svaki izazov. Ricky i strah nisu se baš
dobro poznavali.

Sve do sada.
Kraj Rickyja, njegova sestra je još uvijek milosrdno spavala.
Ono što je nekad bilo njegov sin meškoljilo se i trzalo na svome
Jaunt ležaju, dvanaestogodišnjak sa snježno-bijelom kosom i očima
koje su bile nevjerojatno drevne, bjeloočnice već bolesno žućkaste.
Bilo je to stvorenje starije i od vremena samog, prerušeno u dječaka;
ali trzalo se i meškoljilo s nekom užasavajućom, opscenom
zluradošću, a njegovi prigušeni, luđački hihoti tjerali su Jaunt
poslužitelje da prestravljeno ustuknu. Neki od njih su pobjegli,
premda su svi bili istrenirani da izađu na kraj baš s takvom,
nezamislivom nesrećom.
Stare-mlade noge su se trzale i drhtale. Ruke u pandžama
udarale su i okretale se i plesale po zraku; odjednom, spustile su se, a
stvorenje koje je nekad bilo njegov sin počelo si je grepsti lice.
"Dulje je nego što misliš, tata!" hihotao je. "Dulje je nego što
misliš! Zadržao sam dah kad su mi dali plin! Hito vidjeti! Vidio!
Dulje je nego što misliš!"
Hihoćući i podvriskujući, stvorenje na Jaunt ležaju odjednom si
je izgreblo oči. Krv je posukljala. Soba za oporavak odjednom se
pretvorila u ptičji kavez pun vrištanja.
"Dulje je nego što misliš, tata! Vidio sam! Vidio sam! Dugi
Jaunt! Dulje je nego što misliš -"
Reklo je i druge stvari prije nego što su ga Jaunt poslužitelji
konačno uspjeli odvesti, kotrljajući mu ležaj dok je ono vrištalo i
grebalo oči koje su vidjele nepojmljivo za vijeke vjekova; reklo je i
druge stvari, a onda je počelo vrištati, ali Mark Oates to nije čuo jer
je dotad već i sam vrištao.

257

Gaža na vjenčanju

Godine 1927. svirali smo jazz u ilegalnom baru malo južnije od
Morgana, Illinois, gradića stotinu i dvadeset kilometara od Chicaga.
Bila je to prava vukojebina, na trideset kilometara uokolo nije bilo
nijednog velikog grada. Ali bilo je puno seoskih momaka koji su
htjeli nešto jače od Moxieja* nakon vrelog dana na poljima, i puno
cura koje su htjele postati jazzerice i izlazile sa svojim momcima,
kaubojima iz lokalnih gradića. Bilo je i nešto oženjenih ljudi (uvijek
ih se prepozna, prijatelju: mogli bi isto tako nositi i natpis) koji su
otišli daleko od svoga kraja da budu gdje ih nitko neće prepoznati
dok se valjaju u sijenu sa svojim ne-baš-legalnim djevojkama.

* Moxie: jedno od prvih gaziranih bezalkoholnih pića u SAD-u
koje je ušlo u masovnu proizvodnju, poznato po svome gorkom
okusu. nap. prev.

Bilo je to dok je jazz još bio jazz, a ne galama. Imali smo
peteročlani kombo - bubnjevi, horna, trombon, klavir, truba - i bili
smo prilično dobri. Bilo je to tri godine prije nego što smo snimili
svoju prvu ploču, i četiri godine prije zvučnog filma.

Svirali smo "Bamboo Bay" kad je ušao taj krupan tip, odjeven
u bijelo odijelo, pušeći lulu koja je imala više zavijutaka nego
francuski rog. Cijeli bend je dotad već bio malo pod gasom, ali
publika je bila totalno mortus, i opako su rasturali bar. Ali bili su
dobro raspoloženi: cijele večeri nije izbila ni jedna tučnjava. Svi mi
dečki znojili smo se kao da smo pod tušem, a Tommy Englander, tip
koji je vodio bar, stalno nam je slao viskač, mekan kao guščji jastuk.
Englander je bio dobar gazda, i sviđao mu se naš zvuk. Naravno, zato
sam ga volio k'o brata.

Tip u bijelom odijelu sjeo je za šank i ja sam ga zaboravio.
Dovršili smo set s "Aunt Hagar's Bluesom", to je bila pjesma koja se
u to doba u vukojebinama smatrala lascivnom, i dobili smo dobar,
glasan aplauz. Manny se široko kesio dok smo silazili sa scene. Bila
je tu neka usamljena cura u zelenoj večernjoj haljini koja me cijelu

258

večer pogledavala. Bila je crvenokosa, a ja sam oduvijek slab na njih.
Primio sam signal iz njenog pogleda i načina kako je nagnula glavu,
pa sam počeo vijugati kroz gužvu da vidim jel' bi dama piće.

Bio sam na pola puta do nje kad je čovjek u bijelom odijelu
stao pred mene. Iz blizine, djelovao je poprilično opako. Kosa mu se
na potiljku dizala u zrak usprkos mirisu koji je djelovao kao da je
izlio na glavu cijelu bocu Wildrootovog krem-ulja, a imao je i one
bezizražajne, čudno sjajne oči kakve imaju neke ribe iz velikih
dubina.

"Hoću pričat' s tobom vani", rekao je.
Crvenokosa je napućila usne i skrenula pogled.
"Može čekati", rekoh ja. "Pustite me da prođem."
"Zovem se Scollay. Mike Scollay."
Poznavao sam to ime. Mike Scollay je bio sitni gangster iz
Shytowna* koji si je pivu i promincle plaćao krijumčareći cugu iz
Kanade. Opake stvari koje su krenule iz zemlje u kojoj muškarci
nose suknje i sviraju gajde. Kad ne paze na kotlove, naravno.
Njegova slika nekoliko se puta pojavljivala u novinama. Posljednji
put kad mu je neki drugi macan iz plesnjaka priprijetio pištoljem.
* Shytown: kolokvijalni (obično crnački) naziv za Chicago,
nap. prev.
"Dosta si daleko od Chicaga, prijatelju", rekoh ja.
"Poveo sam i dadilje", reče on, "ništa ne brini. Van."
Crvenokosa me opet pogledala. Pokazao sam na Scollaya i
slegnuo ramenima. Ona puhne kroz nos i okrene mi leđa.
"Eto", rekoh. "To si mi zaribao."
"Takvih curica u Chiju ima na svakom uglu", reče on.
"Nisam htio neku s ugla."
"Van."
Slijedio sam ga van. Zrak mi je na koži bio prohladan nakon
zadimljene atmosfere kluba, slatkast od svježe pokošenog sijena.
Zvijezde su izašle, meke i svjetlucave. I razbijači su izašli, ali oni
nisu djelovali meko, a jedino što je svjetlucalo bili su vrhovi njihovih
cigareta.

259

"Imam posao za tebe", reče Scollay.
"Ma nemoj."
"Plaćam dvije stotke. Podijeli s bendom ili si zadrži stoticu za
sebe." "O čemu je riječ?"
"O gaži, o čemu drugom? Sekica mi se udaje za muža. Hoću da
vi svirate na svadbi. Ona voli Dixieland. Neki moji dečki kažu da ste
vi dobri u Dixielandu."
Rekao sam vam da je bilo lijepo raditi za Englandera. Plaćao
nam je osamdeset zelembaća tjedno. Ovaj tip nam je nudio dvaput
više za samo jednu gažu.
"Od pet do osam, sljedeći petak", reče Scollay. "U dvorani
Sinovi Erinini, u Ulici Grover."
"To je previše", rekoh ja. "Otkud to?"
"Dva su razloga", reče Scollay. Puckao je svojom lulom.
Djelovala je nekako neprikladno usred njegovog grubijanskog lica.
Trebao je imati zeleni Lucky Strike obješen iz ugla usana, ili možda
Sweet Caporal. Cigareta svih probisvijeta. S tom lulom nije izgledao
kao probisvijet. S lulom je izgledao tužno i smiješno.
"Dva su razloga", ponovio je. "Možda ste čuli da me Grk
pokušao ukokati."
"Vidio sam sliku u novinama", rekoh ja. "Ti si onaj što se
pokušava sakriti u pločniku."
"Pametnjaković", zarežao je, ali bez pravog bijesa. "Postajem
prevelik za njega. Grk stari. Misli presitno. Trebao bi se vratiti u
svoju domaju, piti maslinovo ulje i gledati Pacifik."
"Mislim da je tamo Egejsko more", rekoh ja.
"Jebe mi se živo i da je jezero Huron", reče on. "Fora je u tome
što on ne želi biti star. Još uvijek me želi dohvatiti. Ne zna što se
sprema iako mu je pred očima."
"A spremaš se ti."
"Jebeno točno."
"Drugim riječima, plaćaš nam dvije stotke jer bi na zadnjem
broju mogli imati aranžman s Enfieldovim puškama."
Licem mu je bljesnuo bijes, ali bilo je tamo još nečega. Tada

260

još nisam znao čega, ali mislim da sada znam. Bila je to tuga. "Stari
moj, ja imam najbolju zaštitu koja se može dobiti za živu lovu. Ako
bilo tko nepoćudan gurne nos unutra, neće dobiti priliku ni da
ponjuši."

"A što je drugi razlog?"
Progovorio je tiho. "Sestra mi se udaje za Talijana."
"Dobrog katolika kao što si ti", narugao sam se tiho.
Bijes je opet bljesnuo, užaren, i načas sam pomislio da sam ga
gurnuo predaleko. "Dobar mick* Dobar, stari, otrcano irski mick,
sinko, i nikad to nemoj zaboraviti!" A onda je dodao, skoro pretiho
da bi ga se čulo: "Iako sam izgubio većinu kose, bila je crvena."
* mick: Kolokvijalni, često podrugljivi naziv za irske katolike u
Americi, nap. prev.
Zaustio sam nešto reći, ali nije mi dao priliku. Okrenuo me i
spustio glavu sve dok nam se nosevi nisu skoro doticali. Još nikad
nisam na bilo čijem licu vidio takav bijes i poniženost i ljutinu i
odlučnost. Ovih dana na bijelim licima ne vidiš takve izraze, koji
znaju što znači biti povrijeđen, i ponižen. Sva ta ljubav i mržnja. Ali
vidio sam ih na njegovom licu te noći, i znao sam da bih mogao
izbaciti još par prepametnih fora i ostati bez dupeta.
"Debela je", napola je prošaptao, a na dahu sam mu osjetio
miris bombona s ribizlama. "Puno ljudi mi se smijalo iza leđa. Ali ne
smiju se kad ih vidim, to ću ti reći, gospon svirač horne. Jer možda je
taj žabar sve što ona može dobiti. Ali ti se nećeš smijati ni meni, ni
njoj, ni žabaru. A neće ni itko drugi. Jer ćete svirati preglasno. Nitko
se neće smijati mojoj sekici."
"Mi se nikad ne smijemo na gažama kad sviramo. Preteško je
puhati u hornu."
To je opustilo napetost. Nasmijao se - kratak, lajavi smijeh.
"Budite tamo, spremni za svirku, u pet. Sinovi Erinini, Ulica Grover.
Platit ću vam i put, u oba smjera."
Nije pitao. Osjećao sam se kao da me kamion gurao, ali nije mi
dao vremena da raspravljamo o mogućoj odluci. Već je odlazio, a
jedna od njegovih dadilja otvarala je stražnja vrata kupe Packarda.

261

Odvezli su se. Ja sam još neko vrijeme ostao vani i pušio.
Večer je bila meka i lijepa, a Scollay je sve više i više djelovao kao
neki ružan san. Taman sam poželio da donesemo scenu van na
parkiralište i zasviramo kad me Biff potapšao po ramenu.

"Vrijeme", rekao je.
"Okay."
Vratili smo se natrag unutra. Crvenokosa je odabrala nekog
prosijedog mornara koji je djelovao kao da je duplo stariji od nje. Ne
znam što je netko iz američke mornarice radio u Illinoisu ali, što se
mene ticalo, mogla si ga je zadržati ako ima tako loš ukus, jer meni
baš i nije bilo sasvim dobro. Viskač mi je udario u glavu, a Scollay je
djelovao puno stvarnije ovdje unutra, gdje su isparenja onoga što on i
njegovi kolege prodaju dovoljno snažna da se može i plivati na
njima.
"Dobili smo zahtjev za 'Camptown Races'", reče Charlie.
"Zaboravi", rekoh ja oštro. "Te stvari za kmice ne sviramo prije
ponoći."
Vidio sam kako se Billy Boy ukočio dok je sjedao za klavir, a
onda mu se lice opet umirilo. Mogao sam samog sebe zviznuti u
dupe ali, jebemu, čovjek ne može preko noći promijeniti brzine na
ustima, pa čak ni za godinu dana, možda ni za deset. U to doba,
kmica je bila riječ koju sam mrzio, i stalno govorio.
Prišao sam mu. "Oprosti, Bili - večeras nisam svoj."
"Jasno", rekao je, ali oči su mu gledale preko moga ramena i
znao sam da nije prihvatio moju ispriku. To je bilo gadno, ali reći ću
vam što je bilo još gadnije - spoznaja da se razočarao u meni.
Ispričao sam im za gažu tijekom sljedeće pauze, otvoreno im
priznajući koliko je love u pitanju i da je Scollay gangster (iako im
nisam rekao za drugog gangstera koji ga hoće koknuti). Rekao sam
im i da je Scollayeva sestra debela i da je Scollay osjetljiv na to. Tko
god se dosjeti viceva o kopnenim brodovima može završiti s trećom
nosnicom, malo iznad druge dvije.
Stalno sam gledao u Billy-Boya Williamsa dok sam govorio,
ali na njegovoj faci se ništa nije dalo pročitati. Bilo bi lakše skužiti

262

što misli orah čitajući nabore na njegovoj ljusci. Billy-Boy je bio
najbolji klavirist kojeg smo ikad imali, i svima nam je bilo žao zbog
sitnica koje su ga znale zakačiti kad bismo putovali s jednog mjesta
na drugo. Na jugu je bilo najgore, naravno - Jim Crow* vagon,
odvojeni odjeli za kmice u kinima, takve stvari - ali ni na sjeveru baš
nije bilo bajno. Ali što sam mogao? Ha? Vi mi recite. U to doba, s
tim razlikama se moralo živjeti.

* Tzv. "Jim Crow zakoni", zakoni koji su od 1876. pa sve do
1965. godine u Americi određivali segregaciju između bijelaca i
crnaca, nap. prev.

Pojavili smo se u dvorani Sinova Erininih u petak u četiri, sat
vremena ranije. Dovezli smo se posebnim Fordovim kamionetom
koji smo složili Biff i Manny i ja. Stražnji kraj bio je prekriven
platnom, a na pod smo pričvrstili dva ležaja. Čak smo imali i
električni rešo koji je radio na akumulator, a s vanjske strane smo
ispisali naziv benda.

Dan je bio perfektan - živo savršenstvo da umreš, s malim
bijelim ljetnim oblačićima koji su bacali sjene na polja. Ali kad smo
ušli u grad bilo je vruće i nekako smrknuto, puno gužve i galame
kakvu zaboraviš u mjestima kao što je Morgan. Dok smo stigli do
dvorane, odjeća mi se lijepila za tijelo i trebalo mi je neko mjesto za
pranje ruku. A dobro bi mi došla i čašica viskača Tommyja
Englandera.

Sinovi Erinini bili su velika drvena zgrada povezana sa crkvom
u kojoj se Scollayeva sekica udavala. Ako ste ikad jeli katoličke
keksiće, sigurno znate kakav je to tip mjesta - sastanci katoličke
mladeži utorkom, tombola srijedom, i druženje za klince subotom
uvečer.

Poredali smo se na pločniku, a svatko je od nas u jednoj rucio
nosio svoj instrument, a u drugoj po neki dio Biffovih bubnjeva.
Neka mršava gospođa praktički bez sisa je unutra usmjeravala
promet. Dva oznojena čovjeka vješala su ukrase od krep-papira. Na
jednom kraju dvorane bila je scena za bend, a iznad nje natpis i par
velikih ružičastih vjenčanih zvona od papira. Svjetlucava slova na

263

natpisu ispisivala su SVE NAJBOLJE ZAUVIJEK MAUREEN I
RICO

Maureen i Rico. Jebote, sad sam shvatio zašto je Scollay tako
iznerviran. Maureen i Rico. Da padneš u nesvijest.

Mršava gospođa se spikirala na nas. Djelovala je kao da ima
puna usta riječi, pa sam je prestigao. "Mi smo bend", rekao sam.

"Bend?" Nepovjerljivo je zatreptala prema našim
instrumentima. "Oh. Nadala sam se da ste dostava hrane."

Nasmiješio sam se, kao da dostavljači hrane uvijek nose snare-
bubnjeve i kutije za trombone.

"Možete -" počela je, ali baš tada nam je prišao neki fićfirić od
kakvih devetnaest godina. Iz ugla usta visjela mu je cigareta, ali
koliko sam ja vidio, jedina promjena izgleda koju mu je to donosilo
bilo je suženje u lijevom oku.

"Otvarajte ta sranja", rekao je.
Charlie i Biff su pogledali u mene. Ja slegoh ramenima.
Otvorili smo kutije a on je pregledao plehove. Kad nije vidio ništa
što bi mogao napuniti i opaliti, odšetao se natrag do svoga ugla i sjeo
na stolac na sklapanje.
"Možete odmah sve postaviti", nastavila je mršava gospođa kao
da je nitko nije prekinuo. "U drugoj sobi je klavir. Moji ljudi će ga
dovesti ovamo kad završimo postavljanje ukrasa."
Bili je već vukao svoje bubnjeve na malu scenu.
"Mislila sam da ste dostavljači hrane", ponovila je odsutno. "G.
Scollay je naručio vjenčanu tortu, a ima i kanapea i govedskog
pečenja i -"
"Stići će oni, gos'đo", rekoh ja. "Plaćate ih po dostavi."
"- dva pečena odojka i jedan kopun i gospodin Scollay će biti
naprosto bijesan ako -" Ugledala je kako jedan od njenih ljudi zastaje
da zapali cigaretu točno ispod obješene vrpce od krep-papira, i
povikala: "HENRY!" Čovjek je poskočio kao da ga je netko upucao.
Ja sam zbrisao na scenu.
Sve smo postavili do petnaest do pet. Charlie trombonaš se
zagrijavao na gluho, a Biff je razgibavao zglobove. Dostavljači su

264

stigli u 4:20, a gospođica Gibson (tako se zvala mršava gospođa; ona
se profesionalno bavila takvim stvarima) ih je skoro izljubila.

Postavljena su četiri dugačka stola, i pokrivena bijelim
stolnjacima, a četiri crnkinje s kapicama i pregačama postavljale su
stolove. Torta je prevezena u sredinu prostorije, da joj se svi mogu
diviti. Imala je šest katova, a na vrhu su stajali mala mladenka i
mladoženja.

Izašao sam van na pljugu i negdje na pola sam ih čuo kako
stižu - uz trubu i silnu galamu. Ostao sam na mjestu sve dok nisam
ugledao kako vodeći auto skreće kroz ugao odmah do crkve, a onda
sam ugasio pljugu i ušao unutra.

"Stižu", rekao sam gospođici Gibson.
Problijedila je i zaljuljala se na nogama. To je bila gospođa
koja se trebala baviti nekom drugom profesijom - možda unutarnjim
uređenjem, ili knjižničarstvom.
"Sok od rajčice" zavrištala je. "Donesite sok od rajčice!"
Vratio sam se na scenu i pripremili smo se. Već smo radili
ovakve gaže - koji kombo nije? - i kad su se vrata otvorila, krenuli
smo s ragtime-verzijom "Vjenčane koračnice" za koju sam sam
napravio aranžman. Ako mislite da to zvuči kao neki koktel od
limunade, moram se složiti s vama, ali na većini svadbi na kojima
smo to svirali svi su se oduševili, a upravo tako se dogodilo i ovdje.
Svi su zapljeskali i počeli vikati i fućkati, a onda su krenuli brbljati.
Ali po načinu kako su neki od njih tapkali nogama dok su govorili,
vidio sam da nas ipak čuju. Krenuli smo - činilo mi se da će to biti
dobra gaža. Znam ja što se govori o Ircima, i većina toga je istinita,
ali, prokleto mu bilo! ne znaju se ne zabavljati kad se jednom nabriju
na to.
Svejedno, moram priznati da sam skoro upropastio cijeli broj
kad su mladoženja i zarumenjena mladenka ušli u dvoranu. Obučen u
frak i prugaste hlače, Scollay mi je dobacio opaki pogled, i možete
biti sigurni da sam ga i te kako primijetio. Uspio sam zadržati mirnu
facu, a i ostatku benda je to uspjelo - nitko se nije čak ni popiknuo na
nekoj noti. Sva sreća. Svatovi pak, koji su djelovali kao da se skoro u

265

cijelosti sastoje od Scollayevih snagatora i njihovih lutkica, već su
znali kako stvari stoje. Morali su znati, ako su bili u crkvi. Ali ja sam
unaprijed dobio samo blage naznake, moglo bi se reći.

Čuli ste za Jacka Sprata i njegovu ženu*. E, pa, ovo je bilo
stoput gore.

* Jack Sprat: dječja pjesmica u kojoj Jack "jede samo krto" a
njegova žena "jede samo masno". nap. prev.

Scollayeva sestra imala je onu crvenu kosu koju je Scollay
gubio, i bila je dugačka i kovrčava. Ali ne ona lijepa jantarna boja
koju možda zamišljate. Ne, ovo je bila crvena iz County Corka -
žarka kao mrkva i smotana k'o feder. Prirodna boja njenog tena bila
je bijela kao kiselo vrhnje, ali imala je skoro više pjegica nego čiste
kože. A Scollay je ono rekao da je debela? Čovječe, to je bilo kao da
kažeš da je Titanic imao malih problema na prvom putovanju. Bila je
ljudski dinosaur - sto i pedeset kila, najmanje. Sve joj je otišlo u sise
i bokove i guzicu i bedra, kao što se obično događa s debelim
djevojkama, i ono što je trebalo biti seksi postalo je umjesto toga
groteskno i zastrašujuće. Neke debele djevojke imaju patetično
zgodna lica, ali Scollayeva sekica nije imala čak ni to. Oči su joj bile
preblizu, usta prevelika, a imala je i uši kao na vrču za vodu. A onda
još i pjegice. Čak i vitka, bila bi toliko ružna da bi sat stao kad bije
vidio - ama, cijela urarska radnja bi stala.

Samo po sebi, to ne bi nikoga nasmijalo, osim ako nije blesav
ili naprosto užasno zloban. Ali kad si u sliku pridodao još i
mladoženju Rica, došlo ti je da se rasplačeš od smijeha. Mogao bi
nositi i cilindar, i još uvijek bi dosegnuo tek gornju polovicu njene
sjene. Djelovao je kao da bi mokar do kože težio kakvih četrdeset
kila. Bio je mršav kao metla, tamnog, maslinastog tena. Kad bi se
nervozno iscerio, zubi su mu djelovali kao drvena ograda.

Mi smo svirali dalje.
Scollay je zagrmio: "Mlada i mladoženja! Bog im dao svake
sreće!" A ako se Bog ne iskaže, govorilo je njegovo namršteno čelo,
bolje vam je da se vi potrudite oko toga - bar danas.
Svi su izvikivali odobravanje i pljeskali. Mi smo elegantno

266

završili svoju točku, a to je izazvalo još aplauza. Scollayeva sestra
Maureen se nasmiješila. Bože, usta su joj bila baš velika. Rico se
kezio.

Na neko vrijeme, svi su se razmiljeli uokolo, jedući sir i hladni
narezak na krekerima i pijući Scollayev najbolji švercani scotch. I ja
sam strusio tri čašice između brojeva, i zasjenio je čak i viskač
Tommyja Englandera.

Čak je i Scollay počeo djelovati sretnije - bar malo, u svakom
slučaju.

Jednom je prošao kraj scene i dobacio: "Vi dečki dosta dobro
svirate." Budući da nam je to rekao takav ljubitelj glazbe, shvatio
sam to kao veliki kompliment.

Tik prije nego što su svi sjeli jesti, Maureen je i sama došla do
scene. Iz blizine je bila još ružnija, a njena bijela haljina (oko te
bebice bilo je omotano dovoljno bijelog satena da se prekrije bar tri
kreveta) nije joj nimalo pomagala. Pitala nas je možemo li svirati
"Roses of Picardy", kao Red Nichols i njegovi Five Pennies, jer joj
je, rekla je, to najdraža pjesma. Možda je bila debela i ružna, ali nije
bila napuhana - za razliku od nekih drugih sitnih riba koje su
navraćale do nas sa svojim zahtjevima. Odsvirali smo, iako ne baš
dobro. Svejedno, blaženo nam se nasmiješila i taj je osmijeh bio
skoro dovoljan da je učini zgodnom, i pljeskala nam je kad smo
završili.

Za večeru su sjeli negdje oko 6:15, a konobari gospođice
Gibson su pomagali razdijeliti klopu. Navalili su kao hrpa živina, što
baš i nije bilo neko iznenađenje, i stalno su i bez prestanka trusili onu
opaku cugu. Nisam mogao ne gledati kako Maureen jede. Pokušao
sam skrenuti pogled, ali stalno su mi se oči vraćale natrag, kao da se
žele uvjeriti da doista vide ono što im se čini da vide. Ostali su trpali
u sebe, ali kraj nje su djelovali kao stare dame u čajani. Nije više
imala vremena za slatke osmijehe ili slušanje "Roses of Picardy";
mirno se pred nju moglo staviti znak s natpisom ŽENA RADI. Toj
dami nije trebao nož i vilica; trebali su joj oprana lopata i pokretna
traka. Bilo ju je tužno gledati. A Rico (preko ruba stola, kraj

267

mladenke, virila mu je tek brada i par smeđih očiju prestrašenih kao
u jelena) stalno joj je dodavao stvari, ne popuštajući onaj nervozni
kez.

Napravili smo pauzu od dvadeset minuta dok se odvijao obred
rezanja torte, gospođica Gibson nas je osobno nahranila u kuhinji.
Tamo je bilo vruće kao u paklu s uključenim štednjakom, a nitko od
nas nije bio baš previše gladan. Gaža je krenula s dobrim feelingom,
a sad je sve djelovalo loše. Vidio sam to na licima svojih muzičara...
a i na licu gospođice Gibson, kad smo već pri tome.

Dok smo se vratili na scenu, počelo se zaozbiljno piti. Tipovi
opakog izgleda teturali su uokolo glupavo se cereći, ili stajali po
uglovima pogađajući se oko kladioničarskih formulara. Nekoliko
parova je htjelo plesati Charleston, pa smo odsvirali "Aunt Hagar's
Blues" (grmalji su se oduševili) i "I'm Gorma Charleston Back to
Charleston" i još nekoliko takvih brojeva. Jazz za komade.
Debitantice su se drmusale po podiju, bljeskajući podvrnutim
čarapama i tresući prstima kraj lica i vičući vu-du-di-o-do, fraza od
koje mi dan-danas dođe da se pobljujem. Vani se mračilo. S nekih
prozora su otpale zaštitne mrežice, i ulazili su moljci i lepršali oko
svjetala na stropu. I, kao što kaže pjesma, bend je svirao dalje.

Mlada i mladoženja su stajali na rubu - ni jedno ni drugo nije
djelovalo zainteresirano za rano povlačenje - skoro potpuno
zanemareni. Čak i Scollay kao da je zaboravio na njih. Bio je prilično
pijan.

Bilo je skoro 8:00 kad se čovječuljak uvukao unutra. Smjesta
sam ga ugledao jer je bio trijezan i djelovao je prestravljeno;
prestravljen kao kratkovida mačka u psetarnici. Prišao je Scollayju,
koji je razgovarao s nekom mačkom odmah kraj scene, i potapšao ga
po ramenu. Scollay se naglo okrenuo, a ja sam čuo svaku riječ koju
su izrekli. Vjerujte mi, radije bih da nisam.

"Koji si pak ti?" upitao je Scollay nepristojno.
"Zovem se Demetrius", rekao je tip. "Demetrius Katzenos.
Dolazim od Grka."
Pokreti na plesnom podiju su stali kao odrezani. Sakoi su se

268

poraskopčavali, ruke su posegnule u unutarnje džepove. Vidio sam
kako je Manny nervozan. Dovraga, ni ja baš nisam bio sasvim miran.
Ali svirali smo dalje, možete se kladiti.

"Ma nemoj", rekao je Scollay tiho, skoro zamišljeno.
Tip je prasnuo: "Nisam ja htio doć, gospodine Scollay! Ali Grk
ima moju ženu. Kaže da će je ubit ak vam ne prenesem poruku!"
"Koju poruku?" zareži Scollay. Olujni oblaci opet su mu se
okupili na
čelu.
"Kaže -" Tip je zastao, s izbezumljenim izrazom lica. Grlo mu
je drhtalo kao da su riječi nešto stvarno, tjelesno, što je zapelo tamo i
sad ga guši. "Reko je da vam kažem da je vaša sestra debela svinja.
Reko je... reko je..." Oči su mu divlje zakolutale vidjevši Scollayev
miran izraz. Ja sam bacio pogled prema Maureen. Djelovala je kao
da ju je netko pljusnuo. "Rekoje da je svrbi. Kaže, kad debelu ženu
svrbe leđa, kupi si češkalicu. Kaže, kad ženu svrbi gdje ne treba, kupi
si muškarca."
Maureen je ispustila silan, prigušen povik i istrčala plačući.
Pod se zatresao. Rico je zateturao za njom, izbezumljenog lica. Kršio
je ruke.
Scollayu su obrazi toliko porumenili da su stvarno bili
ljubičasti. Napola sam - možda i više od napola - očekivao da će mu
mozak naprosto zaprštati kroz uši. Vidio sam isti onaj izraz lude
agonije koji sam ugledao u mraku ispred Englanderovog bara.
Možda je bio samo jeftini gangster, ali bilo mi ga je žao. I vama bi
bilo.
Kad je progovorio, glas mu je bio vrlo tih - skoro blag.
"Ima li još što?"
Mali Grkić je drhtao. Glas mu je pucao od strave. "Molim vas,
nemojte me ubit, gospodine Scollay! Moja žena - Grk drži moju
ženu! Nisam htio reć sve te stvari! Drži mi ženu, moju ženu -"
"Neću ti nauditi", rekao je Scollay još mirnije. "Samo mi reci
do kraja."
"Kaže da vam se cijeli grad smije."

269

Prestali smo svirati, i načas je vladala mrtva tišina. Onda je
Scollay podigao pogled prema stropu. Obje ruke su mu se tresle,
držao ih je ispružene ispred sebe. Stezao ih je u šake tako snažno da
se činilo kao da vidim tetive kako mu se napinju kroz košulju.

"U REDU! "povikao je. "UREDU!"
Krenuo je prema vratima. Dva njegova čovjeka pokušala su ga
zaustaviti, pokušala mu reći da je to samoubojstvo, točno ono što Grk
želi, ali Scollay je bio poput luđaka. Oborio ih je i izjurio van u crnu
ljetnu noć.
U mrtvačkoj tišini koja je uslijedila, čuo sam samo izmučeno
disanje glasnika i, negdje daleko otraga, tiho jecanje mladenke.
Negdje u tom trenutku, onaj klinac koji nas je bio pretresao kad
smo tek stigli promrmljao je psovku i pojurio prema vratima. On je
bio jedini.
Prije nego što je dospio makar i do velike papirnate djeteline
obješene u ulazu, automobilske gume zastrugale su po betonu, a
motori su zabrujali - puno motora. Zvučalo je kao utrka na Dan
sjećanja u Brickyardu.
"O, dragi Jezus!" zavrištao je klinac s vrata. "Cijeli jebeni
karavani Dolje, gazda! Dolje! Dolje - "
Noć je eksplodirala od pucnjave. Tamo vani je minutu-dvije
zvučalo kao Prvi svjetski rat. Meci su zujali kroz otvorena vrata
dvorane, i jedna od lampi na stropu iznad naših glava je eksplodirala.
Vani, noć je blistala od vatrometa iz Winchesterki. A onda su
automobili zavijajući otišli dalje. Jedna mačka istresala je rasprsnuto
staklo iz svoje bubi-frizure.
Sad kad je opasnost prestala, ostatak snagatora je pojurio van.
Vrata prema kuhinji s treskom su se otvorila i Maureen je opet
projurila kroz njih. Sve je na njoj podrhtavalo. Lice joj je bilo
podbuhlije no ikad. Rico je jurio za njom kao izbezumljeni sluga.
Izašli su kroz vrata.
Gospođica Gibson pojavila se u praznoj dvorani, razrogačenih i
šokiranih očiju. Čovječuljak koji je započeo cijelu nevolju svojim
muzičkim telegramom je zbrisao.

270

"Čula sam pucnjavu", promrmljala je gospođica Gibson. "Što
se dogodilo?"

"Mislim da je Grk ohladio blagajnu", rekao je Biff.
Zabuljila se u mene, zbunjena, ali prije nego što sam joj mogao
prevesti, Billy-Boy je rekao, svojim tihim, ljubaznim glasom: "Hoće
reći da su gospodina Scollaya upravo ukokali, gos'đice Gibson."
Gospođica Gibson je buljila u njega a oči su joj se sve više i
više širile, a onda se onesvijestila. I meni bi nesvijest dobro došla u
tom času.
Baš tada, izvana je dopro najstrašniji vrisak koji sam ikad čuo,
do tad i otad. To nevjerojatno zavijanje samo se nastavljalo i
nastavljalo. Nisi morao zaviriti kroz vrata da shvatiš tko to nariče
vani na cesti, jadikujući nad svojim mrtvim bratom iako su na putu i
murjaci i piskarala.
"Brišimo", promrmljao sam. "Brzo."
Spakirali smo se u manje od pet minuta. Neki snagatori vratili
su se natrag unutra, ali oni su bili previše pijani i previše prestravljeni
da obrate pažnju na nas.
Izašli smo kroz stražnja vrata, svatko noseći po dio Biffovih
bubnjeva. Morali smo biti pravi paradni prizor tako hodajući na cesti,
da nas je itko vidio. Ja sam išao prvi, sa svojom hornom pod rukom i
po jednom činelom u svakoj ruci. Dečki su stajali na uglu na kraju
kvarta dok sam se ja vraćao po kamion. Murja se još nije pojavila.
Krupna djevojka još je bila nadvijena nad tijelom svoga brata, nasred
ceste, zavijajući kao zloslutna vještica dok je njen sićušni mladoženja
jurio oko nje kao mjesec koji kruži oko znatno većeg planeta.
Odvezao sam se do ugla, a dečki su sve potrpali otraga navrat-
nanos. Onda smo zbrisali. Vozili smo u prosjeku sedamdeset
kilometara na sat cijelim putem natrag do Morgana, kakva god bila
cesta, i Scollayevi snagatori sigurno se nisu ni potrudili spomenuti
nas murjacima, ili se murjacima živo fućkalo, jer nas nikad nisu došli
potražiti.
A nismo nikad dobili ni svojih dvjesto dolara.
Došla je u bar Tommyja Englandera kakvih deset dana kasnije,

271

debela irska cura u crnoj haljini za korotu. Crnina joj nije stajala ništa
bolje nego bijeli saten.

Englander je sigurno znao tko je (slika joj je objavljena u
čikaškim novinama zajedno sa Scollayevom) jer joj je dao zaseban
stol i ušutkao par pijanaca za šankom koji su joj se podsmjehivali.

Bilo mi je žao nje, kao što mi je ponekad žao Billy-Boya.
Gadno je biti izvana. Ne moraš i sam biti tamo vani da bi to shvatio,
premda priznajem da ne možeš shvatiti točno kako je to. A ona je
bila jako draga, ono malo što sam ja razgovarao s njom.

Kad smo došli do pauze, prišao sam njenom stolu.
"Žao mi je zbog vašeg brata", rekao sam nespretno. "Znam da
mu je bilo jako stalo do vas, i -"
"Mogla sam i sama ispaliti te metke", rekla je. Zurila je u svoje
ruke, a sad kad sam ih primijetio shvatio sam da je to zapravo
najljepša stvar na njoj, sitna i lijepa. "Sve što je onaj čovječuljak
rekao je istina."
"No, pa dajte" odgovorio sam, non sequitur prve vrste, ali što
sam drugo mogao reći? Bilo mi je žao što sam joj prišao, tako je
čudno govorila. Kao da je sasvim sama, i luda.
"Ali neću se razvesti od njega", nastavila je. "Prije bih se ubila
i osudila si dušu na pakao."
"Ne govorite tako", rekoh ja.
"Zar se nikad niste htjeli ubiti?" upitala je, strastveno me
gledajući. "Zar ne poželite tako nešto čak ni kad vas ljudi
iskorištavaju i onda vam se smiju? Ili vam nitko nikad nije učinio
tako nešto? Možda tvrdite tako, ali oprostit ćete mi ako vam ne
vjerujem. Znate li kakav je to osjećaj, jesti i jesti i mrziti se zbog toga
i onda jesti još više? Znate li kakav je to osjećaj, ubiti vlastitog brata
zato što ste debeli!"
Ljudi su se počeli ogledavati, a pijanci su opet hihotali.
"Žao mi je", prošaptala je.
Htio sam joj reći da je i meni žao. Htio sam joj reći... oh, bilo
što, valjda, od čega bi joj bilo bolje. Zavikati dolje do onog mjesta
gdje se skrivala, usred sveg tog sala. Ali ama baš ništa mi nije palo

272

na pamet.
Pa sam samo rekao: "Moram ići. Moramo odsvirati još jedan

set."
"Naravno", rekla je tiho. "Naravno da morate... inače će se

početi smijati vama. Ali došla sam jer - hoćete li odsvirati 'Roses of
Picardy'? Baš mi se svidjelo kako ste je odsvirali na svadbi. Hoćete li
mi to učiniti?"

"Jasno", rekao sam. "Vrlo rado."
I jesmo. Ali otišla je na pola pjesme, a budući da je to malo
sladunjavo za bar kao što je Englanderov, prekinuli smo je i prebacili
se u ragtime-verziju "The Varsity Draga". To ih je uvijek razvalilo.
Ostatak večeri pio sam previše, i do zatvaranja sam potpuno
zaboravio na nju. Pa, skoro.
Kad smo odlazili, shvatio sam - Što sam joj trebao reći. Život
ide dalje - to sam joj trebao reći. To se govori ljudima kad izgube
nekoga koga vole. Ali, kad sam bolje promislio, bilo mi je drago što
nisam. Jer ona se možda baš toga bojala.
Naravno, sad svi znaju za Maureen Romano i njenog supruga
Rica, koji ju je nadživio kao gost poreznih obveznika, u državnom
zatvoru Illinois. Kako je ona preuzela Scollayevu sitnu organizaciju i
pretvorilaje u prohibicijsko carstvo usporedivo s Caponeovim. Kako
je izbrisala vođe drugih dviju bandi iz North Sidea, i progutala
njihove operacije. Kako je dala da joj dovedu Grka, i navodno ga
ubila zabivši mu komad klavirske žice kroz lijevo oko u mozak a on
je klečao pred njom i slinio i preklinjao je da ga poštedi.
Izbezumljeni sluga Rico postao joj je desna ruka, i bio je i sam
odgovoran za desetke mafijaških ubojstava.
Pratio sam Maureenine pothvate sa Zapadne obale, gdje smo
snimali neke prilično uspješne ploče. Ali bez Billy-Boya. On je
sastavio svoj vlastiti bend nedugo nakon što smo otišli od
Englandera, potpuno crni kombo koji je svirao Dixieland i ragtime.
Jako su dobro prošli dolje na jugu, i bilo mi je drago zbog njih. A i
nama je to odgovaralo. Puno mjesta nije nas htjelo primiti ni na
audiciju dok imamo Crnca sa sobom.

273

Ali pričao sam vam o Maureen. Bila je izvrsna za novine, ne
samo zato što je bila neka vrsta Ma Baker, samo s mozgom, premda
je i to igralo određenu ulogu. Bila je užasno velika i bila je užasno
zla, i Amerikanci širom zemlje osjećali su neku čudnu vrstu
privrženosti prema njoj. Kad je 1933. godine umrla od srčanog udara,
neke novine su tvrdile da je težila dvjesto i trideset kila. Ja u to
sumnjam, ipak. Nitko se toliko ne udeblja, zar ne?

U svakom slučaju, njen pogreb bio je na svim naslovnicama.
To je više no što se može reći za njenog brata, koji tijekom cijele
svoje bijedne karijere nije dospio dalje od crne kronike. Njen lijes
nosilo je desetero ljudi. Bila je njihova slika u jednom tabloidu. Tu je
sliku bilo grozno pogledati. Lijes joj je bio veličine hladnjače za
meso - a, na određeni način, točno je to i bio.

Rico nije bio dovoljno pametan da sâm drži stvari pod
kontrolom, i uhvatili su ga zbog napada s namjerom da ubije već
sljedeće godine.

Ja se nikad nisam uspio do kraja riješiti nje, ni izmučenog,
izbezumljenog načina kako me Scollay gledao one prve noći kad je
govorio o njoj. Ali kad se osvrnem, ne mogu prema njoj osjećati baš
previše samilosti. Debeli ljudi uvijek mogu prestati jesti. Tipovi kao
što je Billy-Boy Williams mogu samo prestati disati. Još uvijek ne
vidim nikakav način na koji sam mogao pomoći bilo njoj bilo njemu,
ali svejedno svako toliko zbog toga osjećam neku vrstu grizodušja.
Vjerojatno samo zato što sam sad puno stariji i više ne spavam tako
dobro kao kad sam bio klinac. To je sve, zar ne?

Zar ne?

274

Paranoik: čarolija

Ne mogu više van. Neki čovjek je kraj vrata u kišnom kaputu i
sa cigaretom.

Ali
zapisao sam ga u svoj dnevnik i koverte su sve spremne na
krevetu, krvavo crvene u sjaju natpisa na baru preko puta.
On zna, ako umrem (ili samo nestanem) dnevnik putuje i svi će
doznati čak i CI A u Virginiji
500 koverti kupljenih u 500 dućana, svaki drugačiji i 500
bilježnica s po 500 stranica svaka.
Spreman sam
Vidim ga odavde gore.
Cigareta mu trepće tik
iznad ovratnika ogrtača
a negdje je neki čovjek u podzemnoj
što sjedi pod reklamom Black Velveta i misli moje ime.
Ljudi su me raspravljali u stražnjim sobičcima. Ako telefon
zazvoni, čuje se samo mrtvo disanje.
U baru preko puta, revolver
kratke cijevi promijenio je ruke u muškom zahodu.
Svaki metak ima moje ime na sebi.
Moje je ime zapisano u tajnim dosjeima
i pretraženo u novinskim arhivima.
Moju majku su istraživali; hvala Bogu što je mrtva.
Imaju primjerke rukopisa i proučavaju petlje slova p i crte
preko slova t.
Moj brat je s njima, jesam li vam rekao? Žena mu je Ruskinja,
a on stalno traži da ispunjavam neke formulare. Zapisao sam to u
svoj dnevnik. Slušajte -slušajte
molim, slušajte: morate slušati.
Na kiši, na autobusnoj stanici, crne vrane s crnim kišobranima
pretvaraju se da gledaju na sat, ali kiša ne pada. Oči su im srebri

275

dolari. Neki su akademici koje plaća FBI većinom stranci koji se
slijevaju niz naše ulice. Zavarao sam ih sišao s busa na uglu 25. i
Lexa gdje me taksist promatrao preko novina.

U sobi iznad mene, neka starica
je spustila električnu sisaljku na svoj pod.
Ona šalje zrake kroz moje električne instalacije
pa sad pišem u mraku
pri svjetlu znaka s bara.
Kažem vam da znam.
Poslali su mi psa smeđih mrlja s radijskom paučinom u nosu.
Utopio sam ga u sudoperu i zapisao to u dosjeu GAMA.
Više ne gledam poštu. Razglednice su pisma-bombe.
(Odmaknite se! Prokleti bili! Odmaknite se, znam ja visoke
ljude! Kažem vam, znam ja jako visoke ljude!)
Zalogajnica je popločena podom koji govori a konobarica tvrdi
da je bila sol, ali znam ja arsen kad ga staviš pred mene. I žuti okus
senfa da se prikrije gorki miris badema. Vidio sam čudna svjetla na
nebu.
Sinoć, neki mračni čovjek bez lica puzao je kroz petnaest
kilometara kanalizacije da mi izađe u zahodu, slušajući telefonske
pozive kroz jeftino drvo svojim kromiranim ušima. Kažem ti,
čovječe, čujem.
Vidio sam njegove blatne otiske ruku na porculanu.
Više se ne javljam na telefon, jesam li vam to rekao?
Planiraju poplaviti zemlju muljem. Planiraju provale.
Imaju liječnike
koji promoviraju čudne položaje za seks. Prave laksative na
koje se navučeš i supozitorije koji pale. Znaju kako ugasiti sunce
zračnim topovima.
Oblažem se ledom - jesam li vam to rekao? To zavarava
njihove infraskopove. Znam čarolije i nosim amajlije
Možda mislite da me imate ali mogao bih vas uništiti svakog
trena. Svakog trena. Svakog trena.
Hoćeš li malo kave, ljubavi?

276

Jesam li vam rekao da više ne mogu van? Neki čovjek je kraj
vrata u kišnom kaputu.

277

Splav

Od Sveučilišta Horlick u Pittsburghu do jezera Cascade bilo je
šezdeset i pet kilometara, i premda u tom dijelu svijeta mrak u
listopadu pada rano, i premda nisu krenuli sve do šest sati, na nebu je
još bilo malo svjetla kad su stigli. Došli su Dekeovim Camarom.
Deke nije gubio vrijeme kad je bio trijezan. Nakon par piva, njegov
Camaro bi hodao i plesao.

Jedva da je zaustavio auto kraj reda stupica između parkirališta
i plaže a već je izašao i skidao si košulju. Oči su mu pretraživale
vodu u potrazi za splavi.

Randy je izašao sa suvozačkog mjesta, malo nevoljko. Istini za
volju, to je bila njegova zamisao, ali nije očekivao da će je Deke tako
ozbiljno shvatiti. Djevojke su se vrpoljile na stražnjem sjedalu,
pripremajući se za izlazak.

Dekeove oči nemirno su pretraživale vodu s jedne strane na
drugu (oči snajperista, pomislio je Randy s nelagodom), a onda se
uperile u jednom smjeru.

"Tamo je!" povikao je, pljesnuvši haubu Camara. "Baš kao što
si rekao, Randy! Prokleto mu bilo! Tko zadnji, magarac!"

"Deke -" počeo je Randy, popravljajući naočale na svome nosu,
ali dalje se nije trudio, jer je Deke preskočio ogradu i sjurio se niz
plažu, ne osvrćući se prema Randyju ili Rachel ili LaVerne, gledajući
samo prema splavi, koja je bila ukotvljena kakvih pedeset metara
dalje na jezeru.

Randy se osvrnuo, kao da se želi ispričati djevojkama što ih je
uvalio u ovo, ali one su gledale u Dekea - to što je Rachel gledala u
njega je bilo u redu, Rachel je bila Dekeova djevojka, ali i LaVerne
je gledala u njega i Randy je osjetio vreli, kratak bljesak ljubomore
koji ga je pokrenuo. Skinuo je svoju majicu, bacio je kraj Dekeove, i
preskočio ogradu.

"Randy!" povikala je LaVerne, a on je samo rukom mahnuo
kroz sivi sumračni listopadski zrak, pozivajući je, i mrzeći se pomalo

278

zbog toga - sad nije bila sigurna, možda je bila spremna i odustati.
Zamisao o listopadskom plivanju na pustom jezeru naprosto nije više
bila samo dio udobnog, dobro osvijetljenog nadmetanja u
preseravanju u stanu koji su on i Deke dijelili. Sviđala mu se, ali
Deke je bio jači. I prokleto mu bilo ako se ona ne pali na Dekea, i
prokleto mu bilo ako ga to ne iritira.

Deke je otkopčao svoje traperice, još uvijek u trku, i gurnuo ih
sa svojih vitkih bokova. Nekako se do kraja izvukao iz njih bez
zastajanja, pothvat koji Randy ne bi mogao ponoviti ni za tisuću
godina. Deke je trčao dalje, sad samo u kupaćim gaćama, a mišići u
njegovim leđima i bedrima predivno su radili. Randy je bio više nego
svjestan svojih vlastitih mršavih bokova dok je spuštao svoje levisice
i nespretno ih otresao s nogu - kod Dekea je to bio balet, kod njega
burleska.

Deke je pljusnuo u vodu i zaurlao: "Hladno! Majko Isusova!"
Randy je oklijevao, ali samo u svome umu, gdje stvari traju
dulje - ta voda ima temperaturu od sedam stupnjeva, najviše deset,
govorio mu je njegov um. Srce bi ti moglo stati. On se spremao za
medicinu, znao je da je to istina... ali u tjelesnom svijetu nije nimalo
oklijevao. Skočio je unutra, i načas mu je srce doista stalo, ili se bar
tako činilo; dah mu je zapeo u grlu i mora se natjerati da udahne a
sva koža pod vodom mu je otupjela. Ovo je ludo, pomislio je, a onda:
Ali tvoja zamisao, Pancho. Počeo je plivati za Dekeom.
Dvije djevojke načas su se gledale, onda LaVerne slegne
ramenima i isceri se. "Ako mogu oni, možemo i mi", rekla je,
skidajući svoju Lacoste majicu da otkrije skoro proziran grudnjak
"Zar nemaju cure navodno dodatni sloj sala?"
A onda je preskočila ogradu i potrčala prema vodi, otkapčajući
si hlače. Čas kasnije, Rachel ju je slijedila, slično kao što je Randy
slijedio Dekea.
Djevojke su došle u stan sredinom popodneva - utorkom je
najkasnije predavanje je svima njima završavalo u jedan. Dekeov
mjesečni džeparac je upravo stigao - jedan od bivših studenata ludih
za nogometom (igrači su ih nazivali "anđelima") brinuo se da svakog

279

mjeseca dobije dvjesto dolara u gotovim - i u hladnjaku je bio cijeli
sanduk piva, a na Randyjevom otrcanom stereu svirao je novi album
Night Rangera. Njih četvero bacilo se na posao da se ugodno
podnapiju. Nakon nekog vremena, razgovor je skrenuo na kraj dugog
babljeg ljeta u kojem su uživali. Radio je za srijedu najavljivao oluje.
LaVerne je izrazila mišljenje da bi meteorolog koji predviđa snježne
oluje u listopadu trebao pred zid, i nitko joj nije proturiječio.

Rachel je rekla da su ljeta trajala cijelu vječnost dok je bila
mala, ali sad kad je odrasla ("teturavih i senilnih devetnaest godina",
našalio se Deke, a ona ga je zviznula u gležanj) svake godine su sve
kraća. "Izgledalo je kao da cijeli život provodim na jezeru Cascade",
rekla je, prelazeći natruli linoleum u kuhinji do hladnjaka. Virnula je
unutra, pronašla jedno Iron City lagano pivo skriveno iza hrpe plavih
Tupperwareovih kutija za spremanje hrane (u onoj u sredini bio je
skoro prapovijesni čili koji je sad već bio debelo prekriven
plijesnima - Randy je bio dobar student, a Deke je bio dobar
nogometaš, ali ni jedan od njih nije vrijedio ni pišljiva boba kad se
radi o domaćinstvu), i uzela si ga.

"Još se sjećam kad sam prvi put uspjela otplivati skroz do
splavi. Ostala sam tamo valjda dva prokleta sata jer sam se previše
bojala otplivati natrag."

Sjela je kraj Dekea, koji ju je zagrlio oko ramena. Nasmiješila
se, sjećajući se, a Randyju se odjednom učinilo da izgleda kao netko
slavan, ili napola slavan. Nije mogao točno odrediti sličnost. Sjetit će
se kasnije, u neugodnijim okolnostima.

"Na kraju, moj brat je morao doplivati do mene i odvući me na
napumpanoj gumi. Bože, kako je bio bijesan. A ja sam dobila takve
opekotine od sunca da to ne možeš zamisliti."

"Splav je još tamo", rekao je Randy, tek da nešto kaže. Bio je
svjestan da LaVerne opet gleda Dekea; u zadnje vrijeme, činilo se da
puno gleda Dekea.

Ali sad je pogledala njega. "Skoro je Noć vješitca, Randy.
Plaža Cascade je zatvorena od Praznika rada*."

* U Americi, Praznik rada slavi se prvog ponedjeljka u rujnu,

280

a ne 1. svibnja kao u ostatku svijeta, nap. prev
"Ali splav je vjerojatno još tamo", reče Randy. "Prije kakvih tri

tjedna smo izašli na teren za geologiju na drugoj strani jezera, i onda
sam je vidio. Izgledala je kao..." Slegnuo je ramenima. "... komadić
ljeta koji je netko zaboravio očistiti i spremiti u ormar do sljedeće
godine."

Mislio je da će se na to nasmijati, ali nisu - čak ni Deke.
"To što je lani bila tamo ne znači da je još tamo", reče
LaVerne.
"Spomenuo sam to nekom tipu", rekao je Randy dovršavajući
svoje pivo. "Billy DeLois, sjećaš ga se, Deke?"
Deke kinine glavom. "Igrao je kao drugi vezni sve dok se nije
povrijedio."
"Aha. Valjda. U svakom slučaju, on je iz toga kraja, i kaže da
je vlasnici plaže nikad ne izvuku sve dok jezero nije blizu
smrzavanja. Samo su lijeni - bar je on tako rekao. Rekao je da će
jedne godine predugo čekati, i da će im se zamrznuti."
Zašutio je, prisjećajući se kako je splav izgledala, usidrena
tamo na jezeru - kvadrat sjajno bijelog drveta u svoj onoj sjajno
plavoj jesenskoj vodi. Sjetio se kako je zvuk bačvi ispod nje - onaj
plutajući zvuk, klunk-klunk - došao do njih. Zvuk je bio tih, ali zvuk
dobro putuje mirnim zrakom oko jezera. Čuli su taj zvuk, i zvuk
vrana koje se svađaju oko ostataka nekog već obranog vrta.
"Sutra će snijeg", rekla je Rachel ustajući kad je Dekeova ruka
skoro odsutno odlutala do gornjeg dijela njene dojke. Prišla je
prozoru i pogledala van. "Baš je to gadno."
"Znate što", rekao je Randy. "Idemo do jezera Cascade.
Otplivat ćemo do splavi, oprostiti se od ljeta, i onda otplivati natrag."
Da nije bio već supijan ne bi to nikad predložio, a svakako nije
očekivao da će ga itko ozbiljno shvatiti. Ali Deke je skočio.
"Fora! Sjajno, Pancho! Jebeno genijalno!" LaVerne je
poskočila i prolila svoje pivo. Ali nasmiješila se - a Randyju je bilo
malo neugodno od toga smiješka. "Idemo to napraviti!"
"Deke, ti si lud", rekla je Rachel, isto tako se smiješeći - ali

281

njen osmijeh djelovao je malo nesigurno, malo zabrinuto.
"Ne, učinit ću tako" rekao je Deke, posežući za svojim

kaputom, i uz mješavinu užasa i uzbuđenja, Randy je uočio Dekeov
osmijeh - drzak i pomalo lud. Njih dvojica su sad već tri godine
živjeli zajedno - Sportaš i Pametnjaković, Cisco i Pancho*, Batman i
Robin - i Randy je poznavao taj osmijeh. Deke se nije šalio; stvarno
je namjeravao to učiniti. U glavi je već bio na pola puta do tamo.

* Cisco Kid i njegov vjerni pratitelj Pancho, likovi iz
književnosti, izvorno zasnovani na kratkoj priči O. Henryja. kasnije
prebačeni na film, televiziju i u strip. U TV-verziji, svaku su epizodu
završavali riječima: "Oh, Cisco!" i "Oh, Pancho!" nap. prev.

Zaboravi, Cisco - bez mene. Riječi su mu se digle do usana, ali
prije nego što ih je stigao izgovoriti, LaVerne je bila na nogama, s
istim tim vedrim, suludim izrazom u očima (ili možda samo zbog
previše piva). "Ja sam za!"

"Onda idemo!" Deke je pogledao Randyja. "Što ti kažeš,
Pancho?"

Tada je načas pogledao Rachel, i u njenim očima vidio nešto
skoro izbezumljeno - što se njega ticalo, Deke i LaVerne mogli su
zajedno otići na jezero Cascade i cijelu noć se valjati po sijenu; ne bi
ga oduševila spoznaja da se ševe kao majmuni, ali ne bi ga to
pretjerano ni iznenadilo. Ali taj izraz u njenim očima, taj progonjeni
izraz -

"Ohhh, Cisco!" povikao je Randy.
"Ohhh, Pancho!" uzvratio je Deke oduševljeno.
Pljesnuli su se dlanovima.
Randy je bio na pola puta do splavi kad je ugledao crnu mrlju
na vodi. Bila je iza splavi, s njene lijeve strane, bliže sredini jezera.
Pet minuta kasnije i svjetlo bi bilo preslabo da uoči bilo što osim
sjene... ako je uopće nešto vidio. Naftna mrlja? pomislio je, još
uvijek se mučeći kroz vodu, blijedo svjestan kako djevojke pljuskaju
za njim. Ali što bi naftna mrlja radila na napuštenom listopadskom
jezeru? A bilo je i čudno okruglo, malo, ne više od metar i pol u
promjeru -

282

"Juhuuu!" povikao je Deke opet, a Randy je pogledao prema
njemu. Deke se penjao po ljestvama na boku splavi, otresajući vodu
kao pas. "Kako ti ide, Pancho?"

"Dobro!" odvratio je, zamahujući jače. Stvarno nije bilo tako
strašno kao što je mislio da će biti, kad si se jednom ufurao i
pokrenuo. Tijelo mu je sad zujalo od topline a motor mu je radio do
daske. Osjećao je kako mu srce čvrsto lupa, zagrijavajući ga iznutra
prema van. Njegova obitelj imala je vikendicu na Cape Codu, i voda
je tamo znala biti i gora usred srpnja.

"Ako misliš da ti je sad gadno, Pancho, čekaj dok izađeš!"
povikao je Deke zlurado. Skakao je gore-dolje, drmajući splav,
trljajući si tijelo.

Randy je zaboravio na naftnu mrlju sve dok mu ruke nisu
dotakle grubo, bijelo obojano drvo ljestava na strani okrenutoj obali.
Onda ju je opet ugledao. Bila je malo bliže. Okrugla tamna mrlja na
vodi, kao neki veliki madež koji se diže i pada s blagim valovima.
Kad ju je prvi put ugledao, mrlja je bila možda četrdeset metara od
splavi. Sad je bila za pola bliže.

Kako je to moguće? Kako -
Onda je izašao iz vode i hladan zrak ugrizao mu je kožu još
gore nego voda kad je tek skočio. "Ohhh, sranje!" povikao je, smijući
se, drhteći u svojim gaćama.
"Pancho, baš si ti neki kretenko" reče Deke sretno. Povukao je
Randyja gore. "Jel' ti dovoljno hladno? Jesi se otrijeznio?"
"Trijezan sam! Trijezan sam!" Počeo je skakutati kao što je
Deke bio činio, lupajući se rukama preko prsa i trbuha u obliku slova
X. Okrenuli su se pogledati djevojke.
Rachel je pretekla LaVerne, koja je plivala nečim nalik na
pseći stil koji izvodi pas bez ikakvih instinkata.
"Kako ste, moje dame?" zaurlao je Deke.
"Idi dovraga, Macho City!" uzvratila je LaVerne, a Deke se
opet nasmijao.
Randy je pogledao u stranu i vidio da je čudna okrugla mrlja
još bliže - deset metara, sad, i još se približava. Plutala je na vodi,

283

okrugla i pravilna, kao vrh neke krupne čelične bačve, ali po tome
kako je spretno jahala po valovima bilo je jasno da se ne radi o
površini nekog čvrstog predmeta. Uhvatio ga je strah, bez fokusa ali
vrlo snažan.

"Plivajte!" doviknuo je djevojkama, i sagnuo se uhvatiti
Rachelinu ruku kad je posegnula za ljestvama. Povukao ju je gore.
Jako je udarila koljenom - jasno je čuo udarac.

"Au! Hej! Što-"
LaVerne je još bila tri metra daleko. Randy je opet bacio
pogled u stranu i vidio kako okrugla stvar dotiče vanjsku stranu
splavi. Stvar je bila tamna kao nafta, ali bio je siguran da se ne radi o
nafti - pretamno, pregusto, previše jednoliko.
"Randy, to bolil Što ti to radiš, misliš da si smiješan -"
"LaVerne! Plivaj!" Više to nije bio samo strah; sad je bila
strava.
LaVerne je podigla pogled, možda ne shvaćajući užas ali bar
shvaćajući užurbanost. Djelovala je zbunjeno ali je zalamatala brže,
prevaljujući udaljenost do ljestava.
"Randy, koji ti je vrag?" upitao je Deke.
Randy je opet pogledao u stranu i vidio kako se stvar omata
oko četvrtastog ugla splavi. Načas je izgledalo kao slika Pac-Mana,
usta razjapljenih da pojede elektronske kolačiće. Onda je skliznulo
do kraja oko ugla i počelo kliziti uzduž splavi, jednog ruba posve
ravnog.
"Pomozi mi da je izvučem!" zastenjao je Randy Dekeu, i
posegnuo za njenom rukom. "Brzo!"
Deke je dobroćudno slegnuo ramenima i posegnuo za drugom
LaVerneinom rukom. Izvukli su je gore na ravnu površinu splavi
samo koju sekundu prije nego što je crna stvar kliznula kraj ljestava,
udubljujući se dok je klizila po izbočini ljestava.
"Randy, jesi poludio?" LaVerne je bila zadihana i pomalo
prestrašena. Bradavice su joj se jasno vidjele kroz grudnjak. Stajale
su, hladne, čvrste točkice.
"Ono tamo", rekao je Randy pokazujući rukom. "Deke? Što je

284

to?"
Deke ga je ugledao. Došlo je do lijevog ugla splavi. Otplutalo

je malo na jednu stranu, opet se vraćajući u okrugli oblik. Samo je
plutalo tamo. Njih četvero zabuljilo se u to.

"Valjda naftna mrlja", reče Deke.
"Zbilja si me zviznuo u koljeno", rekla je Rachel bacivši
pogled na tamnu stvar na vodi a onda opet na Randyja. "Ti -"
"Nije naftna mrlja", reče Randy. "Jesi li ikad vidio okruglu
naftnu mrlju? Ono izgleda kao pijun za mlin."
"Nikad nisam vidio nikakvu naftnu mrlju", odgovori Deke.
Obraćao se Randyju, ali gledao je LaVerne. LaVernine gaćice bile su
skoro isto tako prozirne kao i grudnjak, delta njenog spolovila uredno
ocrtana kroz svilu, svaki guz napeti brijeg. "Čak ni ne vjerujem u
njih. Ja sam iz Missourija."
"Ostat će mi masnica", rekla je Rachel, ali bijes joj je iščezao iz
glasa. Vidjela je kako Deke gleda LaVerne.
"Bože, hladno mi je", reče LaVerne. Lijepo je zadrhtala.
"Krenulo je prema curama", reče Randy.
"Ma daj, Pancho. Mislio sam da si trijezan."
"Krenulo je prema curama", ponovio je uporno, i pomislio:
Nitko ne zna da smo ovdje. Nitko živ.
"Jesi li ti ikad vidio naftnu mrlju, Pancho?" Spustio je ruku oko
LaVerninih golih ramena istim onim skoro odsutnim pokretom kojim
je prije toga bio dotakao Rachelinu dojku. Nije dirao LaVerneinu
dojku - bar ne još - ali ruka mu je bila blizu. Randy je otkrio da mu je
više-manje svejedno. Ona crna, okrugla mrlja na vodi. To ga je
brinulo.
"Vidio sam jednu, na Capeu, prije četiri godine", rekao je. "Svi
smo izvlačili ptice na plažu i pokušavali ih očistiti -"
"Ekološki, Pancho", rekao je Deke s odobravanjem. "Mucho
ekološki, rekao bih."
Randy reče: "To je bila samo velika, ljepljiva gnjusoba po vodi.
U mrljama i velikim prugama. Nije izgledalo kao ono. Nije bilo,
znate, kompaktno."

285

Izgledalo je slučajno, htio je reći. Ovo ne izgleda slučajno;
izgleda kao da je namjerno.

"Želim se sad vratiti", rekla je Rachel. Još je gledala Dekea i
LaVerne. Randy je vidio tupu povrijeđenost na njenom licu. Sumnjao
je da je ona svjesna koliko se to vidi.

"Pa idi", reče LaVerne. Na njenom licu bio je izraz-jasnoća
potpunog trijumfa, pomislio je Randy, a ako je misao zvučala
pretenciozno, svejedno se činila potpuno točnom. Izraz nije bio
usmjeren baš na Rachel... ali LaVerne ga nije ni pokušavala sakriti
od nje.

Prišla je korak bliže Dekeu; samo korak ih je i razdvajao. Sad
su im se bokovi blago dodirivali. Jednog kratkog trenutka, Randyjeva
pozornost izmakla se od onog što je plutalo na vodi, i usredotočila se
na LaVerne s gotovo savršenom mržnjom. Premda nikad u životu
nije udario djevojku, toga bi je trenutka bio u stanju udariti i uživati u
tome. Ne zato što ju je volio (bio je malo zaljubljen u nju, točno, i ne
baš malo ju je želio, točno, i jako ljubomoran kad se počela
nabacivati Dekeu tamo u stanu, da, točno, ali djevojku koju doista
voli ne bi pustio ni dvadeset kilometara blizu Dekeu), već zato što je
poznavao onaj izraz na Rachelinom licu - kako se osjećaš kad imaš
takav izraz lica.

"Bojim se", reče Rachel.
"Naftne mrlje? " upitala je LaVerne s nevjericom i nasmijala
se. Želja da je udari opet je zapljusnla Randyja - samo da zamahne,
širokim, kružnim zamahom pljuske kroz zrak, da izbriše taj izraz
nedovršene nadmenosti s njenog lica i ostavi joj na obrazu trag koji
će se pretvoriti u masnicu u obliku dlana.
"Daj onda ti otplivaj natrag", reče Randy.
LaVerne mu se snishodljivo nasmiješila. "Meni se još ne ide",
rekla je, kao da se obraća djetetu. Podigla je pogled prema nebu, pa
prema Dekeu. "Htjela bih vidjeti izlazak zvijezda."
Rachel je bila niska djevojka, zgodna, ali na jedan dječački,
pomalo nesiguran način koji je Randyja podsjećao na njujorške
djevojke - znao ih je viđati kako ujutro žure na posao, odjevene u

286

svoje fino iskrojene suknje s razrezima naprijed ili na boku, s tim
istim izgledom, pomalo neurotične ali zgodne. Racheline oči uvijek
su sjajile, ali bilo je teško procijeniti dolazi li taj živahni izgled iz
dobre volje, ili samo iz neusmjerene tjeskobe.

Dekeov ukus obično je više naginjao visokim djevojkama
tamne kose i snenim, krupnim očima, i Randy je vidio da je između
Dekea i Rachel sad gotovo - što god da je bilo, nešto jednostavno i
možda malo dosadno s njegove strane, nešto duboko i komplicirano i
vjerojatno bolno s njene. Bilo je gotovo, tako čisto i tako naglo da je
Randy zamalo čuo pucanje: zvuk nalik suhoj grančici koja se prelomi
preko koljena.

On je bio stidljive naravi, ali sad je prišao Rachel i zagrlio je.
Načas je podigla pogled prema njemu, nesretnog lica ali zahvalna za
tu gestu, i bilo mu je drago što joj je bar malo popravio situaciju.
Opet mu se u mislima pojavila ona sličnost. Nešto u njenom licu,
njenom izgledu - Prvo ju je povezivao s televizijskim kvizovima,
zatim s reklamama za krekere ili kekse ili neku takvu prokletu stvar.
A onda se sjetio - izgledala je kao Sandy Duncan, glumica koja je
igrala u obnovljenoj verziji Petra Pana na Broadwayu*.

* U anglofonom svijetu običaj je da Petra Pana igra glumica,
te je Sandy Duncan igrala naslovnu ulogu. nap. prev.

"Što je to?" upitala je. "Randy? Što je to?"
"Ne znam."
Bacio je pogled prema Dekeu i vidio kako ga Deke gleda s
onim poznatim smiješkom u kojem je bilo više ljubavi i bliskosti
nego prijezira... ali i prijezir je bio uključen u njega. Možda Deke to
čak nije ni znao, ali bilo je tu. Izraz je govorio: Eto ga, stari
plačimačak Randy, opet se usrao u gaće. Na to bi Randy trebao
promumljati neki dodatak - Vjerojatno nije ništa. Ne brini, otići će to.
Nešto toga tipa. Nije. Neka se Deke smiješi. Crna mrlja na vodi ga je
plašila. To je bila istina.
Rachel se odmakla od Randyja i privlačno kleknula na rub
splavi najbliži stvari, i načas je pokrenula još jasniju asocijaciju
sjećanja: djevojka na naljepnicama White Rocka*. Sandy Duncan na

287

naljepnicama White Rocka, ispravio ga je njegov um. Njena kratka
kosa, malo grubo plava, mokro se priljubila uz njenu fino oblikovanu
lubanju. Vidio je kako joj se koža naježila na lopaticama, odmah
iznad bijele vrpce grudnjaka.

* White Rock: jedno od najstarijih gaziranih pića u Americi,
poznato po svojim naljepnicama s Psihom, nap. prev.

"Nemoj upasti unutra, Rache", rekla je LaVerne s veselom
zlobom.

"Prestani, LaVerne", rekao je Deke, još uvijek nasmiješen.
Randy je skrenuo pogled s njih dvoje, koji su stajali usred
splavi, s rukama nehajno jedno drugome oko struka, ovlaš se
dodirujući bokovima, opet na Rachel. Uzbuna mu je jurila niz
kralješnicu i van kroz živce poput plamena. Crna mrlja prepolovila je
razdaljinu do ugla splavi gdje je Rachel klečala i gledala je. Prije je
bila udaljena dva-dva i pol metra. Sad je udaljenost bila metar, ili još
manje. I vidio je čudan izraz u njenim očima, okruglu beziražajnost
koja je čudno nalikovala na okruglu bezizražajnost te stvari u vodi.
Sad je kao Sandy Duncan koja sjedi na naljepnici White Rocka
i pretvara se da ju je hipnotizirao bogati, izvrstan okus Nabisco
Honey Grahamsa*, pomislio je idiotski, osjećajući kako mu je srce
ubrzalo, onako kako se dogodilo u vodi, i povikao je: "Odmakni se
odatle, Rachel!"
* Nabisco Honey Grahams: poznati američki keksi s medom,
donekle slični europskim speculas keksima, nap. prev.
Onda se sve dogodilo jako brzo - stvari su se odvijale s
brzinom vatrometa koji se zahuktao. A svejedno je svaku pojedinost
vidio sa savršenom, paklenom čistoćom. Kao da je svaka pojedinost
uhvaćena u svoju vlastitu kapsulicu.
LaVerne se nasmijala - na kampusu, u sjajnim popodnevnim
satima, možda bi to zvučalo kao smijeh bilo koje studentice, ali ovdje
vani, u sve dubljoj tami, zvučalo je kao hihot vještice koja muti
napitak u kotlu.
"Rachel, možda bolje da se od - " rekao je Deke, ali ona ga je
prekinula, skoro sigurno po prvi put u životu, i nedvojbeno po

288

posljednji puta.
"Ima boje!" povikala je glasom posvemašnjeg, uzdrhtalog

čuda. Oči su joj zurile u crnu mrlju na vodi s bezizražajnim zanosom,
i samo na čas, Randyju se učinilo da shvaća o čemu govori - boje,
aha, boje, koje se kovitlaju bogatim spiralama zavinutim prema
unutra. Onda su nestale, i opet je vidio samo tupu, nesjajnu crninu.
"Kakve predivne boje!"

"Rachel!"
Pružila je ruku prema tome - van i dolje - svoju bijelu ruku,
naježene kože, svoju ruku, ispruženu prema tome, s namjerom da
dotakne; vidio je da je izgrizla nokte do krvi.
"Ra - "
Osjetio je kako se splav naginje u vodi dok je Deke kretao
prema njima. Istovremeno je i on posegnuo prema Rachel, s
namjerom da je povuče unatrag, mutno svjestan kako ne želi da Deke
bude onaj tko će je izvući.
Onda je Rachelina ruka dotakla vodu - samo kažiprst,
uzrokujući jedan tanušni valić u krugu - a crna mrlja je suknula preko
nje. Randy ju je čuo kako naglo udiše, i odjednom joj je
bezizražajnost nestala iz očiju. Zamijenila ju je agonija.
Crna, viskozna tvar jurila joj je uz ruku kao blato... a ispod nje,
Randy je vidio kako joj se koža rastače. Otvorila je usta i zavrištala.
Slijepo je mahnula drugom rukom prema Randyju, a on je posegnuo
za njom. Prsti su im se očešali jedni o druge. Oči su joj susrele
njegove, i još je uvijek prokleto nalikovala na Sandy Duncan. A onda
je pala prema van, i pljusnula u vodu.
Crna stvar pretekla je preko mjesta gdje je pala.
"Što se dogodilo? " vrištala je LaVerne iza njih. "Što se
dogodilo? Zar je pala u vodu? Što joj se dogodilo? "
Randy je krenuo kao da će se baciti za njom, a Deke ga je
gurnuo unatrag s nehajnom snagom. "Ne", rekao je prestrašenim
glasom koji nimalo nije ličio na Dekea.
Sve troje su je vidjeli kad je stigla do površine. Ruke su joj
mahale - ne, ne ruke. Jedna ruka. Druga je bila pokrivena crnom

289

membranom koja je visjela u preklopima i krpama nečeg crnog i
prošaranog tetivama, nečeg što je pomalo nalikovalo na rolano
govedsko pečenje.

"Upomoć!" vrištala je Rachel. Oči su joj zurile u njih, od njih,
u njih, od njih - oči su joj bile kao lampe koje besciljno mašu po
mraku. Udarala je po vodi toliko da se zapjenila. "Upomoć boli,
molim vas, upomoć boli, BOLI BOLLLLL - "

Randy je pao kad ga je Deke gurnuo. Sad je opet ustao s dasaka
splavi i zateturao prema naprijed, nesposoban ignorirati glas.
Pokušao je skočiti u vodu a Deke ga je zgrabio, omatajući svoje
krupne ruke oko Randyjevih tanušnih prsa.

"Ne, mrtva je", prošaptao je oštro. "Kriste, zar ne vidiš? Mrtva
je, Pancho."

Gusta crnina odjednom je posukljala preko Rachelinog lica kao
veo, i vriskovi su joj se prvo prigušili a zatim posve nestali. Sad se
činilo da ju crna tvar veže iskrižanim užetima. Randy je vidio kao
tone u nju poput kiseline, a onda joj je žila kucavica popustila u
crnom, silnom mlazu, vidio je kako stvar šalje pseudonožicu za krvi
koja suklja. Nije mogao povjerovati u ono što vidi, nije mogao
shvatiti... ali nije bilo dvojbe, nikakvog dojma da gubi razum,
nikakvog uvjerenja da sanja ili halucinira.

LaVerne je vrištala. Randy se okrenuo da je pogleda taman u
času kad si je melodramatski prekrila oči rukom, kao junakinja iz
nijemog filma. Učinilo mu se da će se nasmijati i reći joj to, ali je
otkrio da ne može ispustiti ni zvuka.

Opet je pogledao prema Rachel. Rachel skoro više uopće nije
bilo.

Njeno batrganje je oslabilo do te mjere da se još radilo samo o
trzajima. Crnina je tekla preko nje - sad je veća, pomislio je Randy,
veća je, nema nikakve sumnje - nijemom, mišićavom snagom. Vidio
ju je kako udara rukom u mrlju; vidio je kako ruka zapinje, kao na
ljepilu papira za muhe; vidio kako nestaje. Sad je još imao dojam
samo o njenom obrisu, ne u vodi već u crnoj stvari, kako se ne
okreće već ga nešto izvana okreće, obris postaje sve

290

neprepoznatljiviji, neki bijeli bljesak - kost, pomislio je zgađeno, i
okrenuo se na drugu stranu, bespomoćno povraćajući preko ruba
splavi.

LaVerne je još uvijek vrištala. Onda se začulo tupo vap! i
prestala je vrištati, a počela cendrati.

Udario ju je, pomisli Randy. Ja sam to htio učiniti, sjećaš se?
Koraknuo je unatrag, brišući si usta, osjećajući se slabašno i
bolesno. I prestrašeno. Tako prestrašeno da je mogao razmišljati
samo sićušnim djelićem svoga mozga. Uskoro će i on početi vrištati.
Onda će Deke morati i njega ošamariti. Deke se neće uspaničiti, o,
ne. Deke je definitivno bio budući junak. Moraš biti nogometni
junak... da bi se slagao s prelijepim curama, pjevao je njegov um
veselo. Onda je čuo kako mu Deke nešto govori, i podigao je pogled
prema nebu, pokušavajući si raščistiti glavu, očajnički se
pokušavajući riješiti vizije Rachelinog obrisa koji postaje bezobličan
i neljudski dok je ona crna stvar jede, ne želeći da Deke i njega
ošamari kao što je ošamario LaVerne.
Podigao je pogled prema nebu i vidio kako tamo već blistaju
prve zvijezde - oblik Malog medvjeda već je bio jasan dok je
posljednje bijelo svijetlo bljedilo na zapadu. Bilo je skoro pola osam.
"Oh, Ciiisco", uspio je reći. "Mislim da smo sad u veeelika
nevolja." "Što je to?" Ruka mu je pala na Randyjevo rame, grabeći i
bolno stežući. "Pojelo ju je, jesi li to vidio? Pojelo ju je, jebeno ju je
pojelo! Što je to?"
"Ne znam. Zar me nisi prije čuo?"
"Ti bi trebao znati, ti si jebeni pametnjaković, ti ideš na sve
jebene znanstvene predmete!" Deke je sad i sam skoro vrištao, i to je
Randyju pomoglo da povrati još malo kontrole.
"Ni u jednoj znanstvenoj knjizi koju sam ja ikad pročitao nema
ničeg takvog", reče mu Randy. "Posljednji put kad sam vidio nešto
takvo bilo je na horror-predstavi za Noć vještica u Rialtu, kad mi je
bilo dvanaest godina."
Stvar je sad povratila svoj okrugli oblik. Plutala je na vodi tri
metra od splavi.

291

"Veće je", zacvili LaVerne.
Kad ju je Randy prvi put ugledao, procijenio je promjer mrlje
na kakvih metar i pol. Sad je bila promjera bar dva i pol metra.
"Veće je jer je pojelo Rachel!" povikala je LaVerne, i opet
počela vrištati.
"Prestani s tim ili ću ti slomiti čeljust", rekao je Deke, i prestala
je - ne odjednom, već postupno, kao kad se zaustavlja ploča kad
netko gramofonu isključi struju a ne skine prvo iglu s ploče. Oči su
joj bile ogromne.
Deke je ponovno pogledao Randyja. "Jesi dobro, Pancho?"
"Ne znam. Valjda."
"Moj prika." Deke se pokušao nasmiješiti, i Randy je s nekom
vrstom panike vidio da mu uspijeva - zar neki dio Dekea uživa u
ovome? "Nemaš ni najblažeg pojma što bi to moglo biti?"
Randy strese glavom. Možda je ipak u pitanju naftna mrlja... ili
je bar bila u pitanju, dok joj se nešto nije dogodilo. Možda su je
kozmičke zrake pogodile na točno određen način. Ili ju je možda
Arthur Godfrey - zasipao atomskim Bisquickom*, tko zna? Tko bi
mogao znati?
* Arthur Godfrey (1903.-1983.) slavni američki radio i
televizijski voditelj, nap. prev.
* Bisquick: gotova mješavina za pečenje kruha, koja uključuje
i sol i kvasac, nap. prev.
"Što misliš, možemo li otplivati pokraj toga?" ustrajao je Deke,
drmajući Randyjevo rame.
"Ne!" zaskviči LaVerne.
"Prestani ili ću te uspavati, LaVerne", rekao je Deke, opet
podižući glas. "Ne šalim se."
"Vidio si kako je brzo uhvatilo Rachel", reče Randy.
"Možda je tada bilo gladno", odgovori Deke. "Ali možda je sad
sito."
Randy je pomislio na Rachel kako kleči na uglu splavi, tako
mirna i zgodna u grudnjaku i gaćicama, i opet osjetio kako mu se
diže želudac.

292

"Ti probaj", rekao je Dekeu.
Deke se isceri bez humora. "O, Pancho."
"O, Cisco."
"Ja hoću kući", rekla je LaVerne prigušenim šapatom.
"Dobro?" Nitko joj nije odgovorio.
"Onda ćemo čekati da ode", reče Deke. "Došlo je, pa će i otići."
"Možda", reče Randy.
Deke ga je pogledao, lica punog divlje koncentracije u
polutami. "Možda? Kakvo je to sranje, možda?"
"Mi smo došli, i to je došlo. Vidio sam kako dolazi - kao da nas
je nanjušilo. Ako se najelo kao što kažeš, otići će. Valjda. Ako je još
gladno -" Slegnuo je ramenima.
Deke je zamišljeno stajao, sagnute glave. Njegova kratka kosa
još se pomalo cijedila.
"Pričekat ćemo", rekao je. "Nek'jede ribe."
Prošlo je petnaest minuta. Nisu razgovarali. Postalo je hladnije.
Sad je bilo možda deset stupnjeva, a sve troje su bili u donjem rublju.
Nakon prvih deset minuta, Randy je čuo hitro, neravnomjerno
klikanje svojih zubi. LaVerne se pokušala privući bliže Dekeu, ali on
ju je odgurnuo - blago ali sasvim odlučno.
"Zasad me pusti na miru", rekao je.
Pa je sjela, prekriživši ruke preko grudi, šakama si držeći
laktove, drhteći. Bacila je pogled na Randyja, očima mu govoreći da
bi se mogao vratiti, staviti joj ruku preko ramena, sad bi to bilo u
redu.
Umjesto toga, skrenuo je pogled natrag na tamni krug na vodi.
Samo je plutao tamo, ne prilazeći ništa bliže, ali ni ne udaljavajući
se. Pogledao je prema obali i vidio plažu, jezovito bijeli polumjesec
koji kao da je i sam plutao. Drveće iza njega stvaralo je tamnu,
zadebljanu liniju obzora. Učinilo mu se da vidi Dekeov Camaro, ali
nije bio siguran.
"Samo smo se digli i krenuli", reče Deke.
"Točno", reče Randy.
"Nismo nikome rekli."

293

"Ne."
"Dakle, nitko ne zna da smo ovdje."
"Ne."
"Prestanite!" poviče LaVerne. "Prestanite, plašite me!"
"Začepi njuškicu", rekao je Deke odsutno, a Randy se nasmijao
usprkos sebi - koliko god puta Deke to rekao, svaki put mu je bilo
smiješno. "Ako moramo ovdje provesti noć, dobro. Netko će nas
sutra čuti kako vičemo. Nismo baš usred australskih bespuća, zar ne.
Randy?"
Randy nije ništa rekao.
"Zar ne?"
"Znaš gdje smo", reče Randy. "Znaš isto tako dobro kao i ja.
Skrenuli smo s Ceste 41, prošli smo dvanaest kilometara seoskog
puta -"
"S kućama svakih deset metara -"
"Vikendicama. Sad je listopad. Prazne su, cijela ta jebena
gomila kuća. Došli smo ovamo, i morao si zaobići proklete vratnice,
sa znakovima PRIVATNI POSJED svakih deset metara -"
"Pa što? Neki pazikuća -" Deke je sad zvučao malo bijesno,
malo neuravnoteženo. Malo prestrašeno? Po prvi put večeras, po prvi
put ovog mjeseca, ove godine, možda po prvi put u cijelom životu?
To je baš bila strašna pomisao - Deke gubi junf za strah. Randy nije
bio siguran da se baš to događa, ali činilo mu se da bi moglo biti... i
na neki perverzan način, uživao je u tome.
"Nema se što ukrasti, nema se što uništiti", rekao je. "Ako i
postoji neki pazikuća, vjerojatno svraća jednom u dva tjedna."
"Lovci -"
"Sljedećeg mjeseca, aha", rekao je Randy i naglo zatvorio usta.
Uspio je prestrašiti i sebe.
"Možda nas pusti na miru", reče LaVerne. Usne su joj se
raširile u patetičan, nesiguran mali osmijeh. "Možda će nas samo...
znate... pustiti na miru."
Deke reče: "A možda će i na vrbi -"
"Kreće se", reče Randy.

294

LaVerne je skočila na noge. Deke je prišao mjestu gdje je bio
Randy, i načas se splav nakosila, prestravivši Randyja da mu je srce
zalupalo galopom, i natjeravši LaVerne da opet zavrišti. Onda je
Deke koraknuo malo unatrag i splav se stabilizirala, a samo je lijevi
prednji ugao (okrenut prema obali) bio malo niže nego ostatak splavi.

Došlo je s uljastom, zastrašujućom brzinom, i dok je dolazilo,
Randy je vidio boje koje je vidjela Rachel - fantastične crvene i žute i
plave kako se kovitlaju preko sjajno crne površine, poput meke
plastike ili tamnog, podatnog skaja. Dizalo se i padalo s valovima i to
je mijenjalo boje, kovitlalo ih i pretapalo. Randy je shvatio da će
pasti, pasti ravno u to, osjećao je kako se naginje prema van-

Posljednjom snagom, podigao si je desnu šaku do nosa - pokret
čovjeka koji prigušuje kašalj, samo malo više i puno jače. Nos mu je
bljesnuo od bola, osjetio je kako mu krv toplo curi preko lica, a onda
je bio u stanju ustuknuti, vičući: "Ne gledaj u to! Deke! Ne gledaj
ravno u to, boje će te obeznaniti!"

"Pokušava se podvući pod splav", reče Deke smrknuto. "Koji
je to kurac, Pancho?"

Randy je pogledao - pogledao je vrlo oprezno. Vidio je kako se
stvar trlja o bok splavi, sve pljosnatija, u obliku pola pizze. Načas se
činilo kao da se nakuplja tamo dolje, postajući sve deblja, i imao je
zastrašujuću viziju stvari kako se deblja dovoljno da se prebaci na
površinu splavi.

Onda se progurala ispod nje. Učinilo mu se da načas čuje neki
zvuk - grubi zvuk, kao bala platna koja se provlači kroz uski prozor -
ali možda je to bilo samo od živaca.

"Je li otišlo ispod nas?" upitala je LaVerne, i u glasu joj je bilo
nečeg čudno nehajnog, kao da se svim silama trudi voditi normalan
razgovor, ali istovremeno i vrišti. "Je li se zavuklo ispod splavi? Je li
ispod nas?"

"Da", reče Deke. Pogledao je Randyja. "Sad ću zaplivati",
rekao je. "Ako je tamo dolje, imam dobre šanse."

"Ne!" zavrišti LaVerne. "Ne, nemoj nas ovdje ostaviti, nemoj -
"

295

"Ja sam brz", rekao je Deke, gledajući Randyja, potpuno
ignorirajući LaVerne. "Ali moram krenuti dok je još tamo dolje."

Randyju se činilo da mu um zuji brzinom od dva maha - na
neki mastan, mučan način, bilo je uzbudljivo, kao onih posljednjih
par sekundi prije nego što se pobljuješ u ogradu jeftine vožnje u
lunaparku. Bilo je vremena čuti bačve ispod splavi kako šuplje
udaraju jedna u drugu, vremena čuti lišće na drveću iza plaže kako
suho šušti na laganom povjetarcu, vremena zapitati se zašto se
podvuklo pod splav.

"Da", rekao je Dekeu. "Ali ne vjerujem da ćeš stići."
"Stići ću", rekao je Deke i krenuo prema rubu splavi.
Napravio je dva koraka i stao.
Dah mu se bio ubrzavao dok mu je mozak pripremao srce i
pluća da otpliva najbržih pedeset metara u životu, a sad mu je i dah
stao kao i ostatak tijela, naprosto je stao u pola udisaja. Okrenuo je
glavu, a Randy je vidio kako mu se tetive u vratu napinju.
"Panch - " rekao je, zapanjenim, prigušenim glasom, a onda je
počeo vrištati.
Vrištao je zapanjujućom snagom, snažnim baritonskim
urlanjem koje se krhalo prema divljim visinama soprana. Bilo je
dovoljno glasno da u jezovitim polutonovima odjekuje od obale.
Isprva je Randy mislio da samo vrišti, a onda je shvatio da je to
zapravo riječ - ne, dvije riječi, stalno iste dvije riječi, ponovno i
ponovno: "Moja noga!" vrištao je Deke. "Moja noga! Moja noga!
Moja noga!"
Randy je spustio pogled. Dekeovo stopalo imalo je neki čudan,
potonuli izgled. Razlog je bio očit, ali Randyjev um isprva je to
odbijao prihvatiti - bilo je previše nemoguće, previše suludo i
groteskno. Pred njegovim očima, Dekeovo stopalo povlačeno je
dolje, između dvije daske koje su sačinjavale splav.
Onda je ugledao mračni sjaj crnog stvora iza pete i prstiju,
mračni sjaj živ od uskovitlanih, zloćudnih boja.
Stvor mu je držao stopalo ("Moja noga!" vrištao je Deke, kao
da želi potvrditi ovaj očiti zaključak. "Moja noga, oh, moja noga,

296

moja NOOOO-OOOOGA!"). Stao je na pukotinu između dasaka (na
crtu stani, mamu sahrani, blebetao je Randyjev um bezumno), a stvor
je bio tamo dolje. Stvor je -

"Vuci!" odvrisnuo je odjednom. "Vuci, Deke, prokleto mu bilo,
VUCI!"

"Što se događa!" urlala je LaVerne, i Randy je mutno shvatio
da ga nije samo uhvatila za rame; zabila je svoje srpaste nokte u
njega kao pandže. Neće biti ama ni od kakve pomoći. Udario ju je
laktom u želudac. Proizvela je neki kašljavi, lajavi zvuk i sjela na
dupe. Priskočio je Dekeu i dohvatio mu jednu ruku.

Bila je čvrsta kao mramor iz Carrare, svaki mišić se isticao kao
rebro isklesanog dinosaurskog kostura. Vući Dekea bilo je kao
pokušavati izvući neko krupno drvo iz tla i to za korijen. Dekeove
oči okrenule su se prema kraljevski ljubičastoj boji ranonoćnog neba,
staklaste i pune nevjerice, i još uvijek je vrištao, vrištao, vrištao.

Randy je spustio pogled i vidio da je Dekeovo stopalo sad
nestalo u pukotini između dasaka, sve do gležnja. Ta je pukotina bila
široka možda samo centimetar i pol, sigurno ne više od dva, ali
stopalo mu je nestalo u njoj. Krv je sukljala preko bijelih dasaka, u
gustim, tamnim pipcima. Crna tvar poput ugrijane plastike pulsirala
je gore-dolje u pukotini, gore i dolje, kao otkucaji srca.

Moram ga izvući. Moram ga izvući brzo ili ga uopće nećemo
moći izvući... drži se, Cisco, molim te, drži se...

LaVerne je ustala i uzmakla od čvornovatog, vrištavog Deke-
drveta u središtu splavi koja je plutala usidrena pod listopadskim
zvijezdama na jezeru Cascade. Tupo je tresla glavom, ruku stisnutih
preko trbuha, tamo gdje ju je dohvatio Randyjev lakat.

Deke se čvrsto oslonio na njega, glupavo lamatajući rukama.
Randy je pogledao dolje i vidio kako krv suklja iz Dekeovog lista,
koji se sad sužavao u vrh kako što se sužava našiljena olovka - samo
što je ovdje vrh bio bijeli, a ne crni, i vrh je bila kost, jedva vidljiva.

Crna stvar se opet podigla, šišajući, jedući.
Deke je zavijao.
Nikad više neće igrati nogomet na toj nozi, KOJOJ nozi, ha-ha,

297

i povukao je Dekea svom snagom i još uvijek je bilo kao da vuče
ukorijenjeno drvo.

Deke je opet zateturao i sad je ispustio dug, prodoran krik od
kojeg je Randy pao na leđa, i sam vičući, rukama si prekrivajući uši.
Krv je posukljala iz pora Dekeovog lista; koljeno mu je dobilo
ljubičast, nabubren izraz dok je pokušavalo savladati ogroman
pritisak proizveden pokušajima crne stvari da povuče Dekeovu nogu
dolje kroz usku pukotinu, centimetar po centimetar.

Ne mogu mu pomoći. Kako je ta stvar snažna! Sad mu više ne
mogu pomoći, žao mi je, Deke, tako mi je žao -

"Drži me, Randy", zavrištala je LaVerne, hvatajući ga navrat-
nanos, skrivajući lice u njegova prsa. Lice joj je bilo tako vrelo da se
činilo kako prži. "Drži me, molim te, zagrli me -"

Ovog puta, učinio je to.
Tek kasnije, Randyju je pala na pamet užasna spoznaja: njih
dvoje moglo je skoro sigurno otplivati na obalu dok je crna stvar bila
zabavljena Dekeom - a da je LaVerne odbila pokušati, mogao je to i
učiniti i sam. Ključevi Camara bili su u Dekeovim trapericama,
ostavljenim na plaži. Mogao je uspjeti... ali spoznaja o tome pala mu
je na um tek kad je već bilo prekasno.
Deke je umro taman kad mu je bedro počelo nestajati kroz
usku pukotinu između dasaka. Prestao je vrištati nekoliko minuta
prije toga. Otad je ispuštao samo teške, sirupaste jecaje. Onda je i to
prestalo. Kad se onesvijestio, padajući prema naprijed, Randy je čuo
kako se ono što je preostalo od bedrene kosti u njegovoj desnoj nozi
krha u komadiće.
Tren kasnije, Deke je podigao glavu, napola svjesno se
ogledao, i otvorio usta. Randyju se učinilo da namjerava opet vrištati.
Umjesto toga, izbljuvao je silan mlaz krvi, tako guste da je bila skoro
u komadu. I Randyja i LaVerne zapljusnula je njena toplina, a ona je
opet počela vrištati, sad promuklo.
"Bljaaa!" vikala je, lica iskrivljenog od suludog gađenja.
"Bljaaa! Krv! Bljaaaa, krv! Krv!" Trljala se rukom, uspijevajući
samo razmazati je više.

298

Krv je sukljala iz Dekeovih očiju, nadolazeći takvom silinom
da su se skoro komično izbuljile od sile krvarenja. Randy je
pomislio: Što ti je vitalnost! Kriste, POGLEDAJ ti to! Izgleda kao
neki prokleti ljudski hidrant! Bože! Bože! Bože!

Krv je sukljala i iz oba Dekeova uha. Lice mu je postalo
odvratna ljubičasta repa, nateklo do bezobličnosti od hidrostatskog
pritiska nekog nevjerojatnog preokreta; bilo je to lice čovjeka kojeg
steže zagrljaj čudovišne i nepojmljive snage.

A onda, milosrdno, završilo je.
Deke je opet pao s glavom prema naprijed, kosa mu se rasula
po krvavim daskama splavi, i Randy je s mučnom zapanjenošću
vidio da je čak i Dekeov skalp bio krvario.
Zvukovi ispod splavi. Zvukovi sisanja.
U tom je trenutku njegovom teturavom, preopterećenom umu
svanulo da bi mogao zaplivati i imati dosta dobru šansu da uspije. Ali
LaVerne mu je bila teška u naručju, zloslutno teška; pogledao je
njeno opušteno lice, podigao jedan kapak i vidio samo bjeloočnicu, i
shvatio je kako se nije onesvijestila, već pala u stanje šokirane
nesvijesti.
Randy je pogledao površinu splavi. Mogao bi je spustit,
naravno, ali daske su bile široke samo trideset centimetara. Ljeti je na
splav bila pričvršćena i platforma s daskom za skakanje, ali bar je to
već uklonjeno i nekamo sklonjeno. Preostala je samo površina same
splavi, četrnaest dasaka, svaka široka trideset centimetara i dugačka
šest metara. Nema načina da je spusti bez da njeno besvijesno tijelo
spusti preko bar nekoliko takvih pukotina.
Na crtu stani, mamu sahrani.
Začepi.
A onda, mračno, um mu je prošaptao: Svejedno, učini tako.
Spusti je i plivaj.
Ali nije to učinio, nije mogao. Užasno grizodušje zapljusnulo
ga je na samu pomisao. Držao ju je, osjećajući blagu, upornu težinu
na svojim rukama i leđima. Bila je krupna djevojka.
Deke je bio gotov.

299

Randy je držao LaVerne u svojim bolnim rukama i gledao kako
se to događa. Nije to želio, i duge sekunde koje su možda čak bile i
minute okrenuo bi lice posve na drugu stranu; ali oči su mu se stalno
vraćale.

Kad je Deke umro, kao da je sve krenulo brže.
Nestao je ostatak njegove desne noge, dok mu se lijeva noga
pružala sve dalje i dalje, sve dok Deke nije počeo djelovati kao
jednonogi baletan koji izvodi nemoguću špagu. Čuo je krckanje
zdjelice, a onda se Dekeov želudac počeo zloslutno nadimati od
novog pritiska. Randy je dugo gledao u drugom smjeru, pokušavajući
ne čuti vlažne zvukove, pokušavajući se usredotočiti na bol u svojim
rukama. Možda bi je mogao osvijestiti, pomislio je, ali zasad je bilo
bolje osjećati pulsiranje boli u rukama i ramenima. To mu je bar bilo
tema za razmišljanje.
Iza njega se začuo zvuk kao da snažne čeljusti krkcaju puna
usta tvrdih bombona. Kad se osvrnuo, Dekeova rebra su upadala kroz
pukotinu. Ruke su mu bile podignute gore i van, i djelovao je kao
neka opscena parodija Richarda Nixona koji pokazuje znak V za
pobjedu koji je izluđivao demonstrante šezdesetih i sedamdesetih
godina.
Oči su mu bile otvorene. Jezik mu se plazio prema Randyju.
Randy je opet skrenuo pogled, gledajući preko jezera. Traži
svjetla, rekao je samome sebi. Znao je da tamo nema svjetala, ali
svejedno si je to rekao. Traži svjetla na onoj strani, netko sigurno
provodi tjedan negdje ovdje, jesensko lišće, ne smijete to propustiti,
ponesite Nikone, društvo doma bit će oduševljeno dijacima.
Kad se osvrnuo, Dekeove ruke bile su ravno u zraku. Više nije
bio Nixon; sad je bio nogometni sudac koji da je znak da se dodatni
bod doista priznaje.
Dekeova glava kao da je sjedila na daskama. Oči su mu još bile
otvorene. Jezik mu je još bio isplažen.
"O, Ciiisco", promrmljao je Randy, i opet skrenuo pogled.
Ruke i ramena su mu sad vrištali, ali još ju je držao u naručju.
Gledao je na suprotnu stranu jezera. Suprotna strana jezera bila je

300