Stephen King-Gole kosti

Opći hihot. Gospođica Bird zakuckala je po ploči svojim
pokazivačem.

Charles se provukao kroz redove sve do vrata, s trideset pari
očiju zabijenih u leđa, a svaki pojedini klinac, uključujući tu i Cathy
Scott, znao je da ide na zahod urinirati. Vrata su bila udaljena za
dužinu stadiona. Gospođica Bird nije nastavila s lekcijom, nego je
šutjela sve dok nije otvorio vrata, izašao na blaženo prazan hodnik, i
opet zatvorio vrata.

Krenuo je prema muškom zahodu.
(podrum, podrum, podrum, AKO ŽELIM)
vukući prste po hladnim pločicama na zidu, puštajući ih da se
vuku preko oglasne ploče pune crtaćih čavlića, i blago skliznu preko
crvene (U SL UČAJU POTREBE RAZBIJ STAKLO) kutije
požarnog alarma.
Gospođici Bird se to sviđalo. Sviđalo joj se natjerati ga da se
zarumeni. Pred Cathy Scott - koja nikad nije trebala u podrum, je li
to pošteno? - i svima ostalima.
Stara k-u-č-k-a, pomislio je. Slovkao je jer je još prošle godine
zaključio da Bog nigdje ne kaže kako je grijeh slovkati. Ušao je u
muški zahod.
Unutra je bilo vrlo hladno, uz blag, ne posve neugodan miris
klora koji je snažno ispunjavao zrak. Sad, usred jutra, bio je čist i
napušten, miran i posve ugodan, nimalo nalik zadimljenom,
smrdljivom kutiću u kazalištu Star u centru grada.
Zahod
(podrum!)
je bio izgrađen u obliku slova L, s kraćom stranom
opremljenom malim četvrtastim zrcalima i bijelim porculanskim
lavaboima i automatom za papirne ručnike na zidu,
(NIBROC)
i duljom stranom s dva pisoara i tri toaletna odjeljka.
Charles je zašao za ugao bacivši nesretan pogled na svoje
mršavo, prilično blijedo lice u jednom zrcalu.
Tigar je ležao na suprotnom kraju, tik ispod kameno bijelog

151

prozora. Bio je to krupan tigar, kao venecijanerima iscrtan tamnim
prugama preko krzna. Podigao je oštar pogled prema Charlesu, a
njegove zelene oči su se stisnule. Neka vrsta svilenkastog, predastog
gunđanja izlazila mu je iz usta. Glatki mišići su se napeli, i tigar je
ustao. Rep mu se trzao, proizvodeći tihe klinkave zvukove na
porculanskom boku zadnjeg pisoara.

Tigar je djelovao vrlo gladno i jako zloćudno.
Charles je požurio natrag istim putem kojim je i došao. Činilo
se da vratima treba cijela vječnost da se pneumatski zadihano zatvore
za njim, ali kad su se zatvorila, smatrao se sigurnim. Ta su se vrata
otvarala samo prema unutra, a nije se mogao sjetiti da je ikad
pročitao ili čuo kako su tigrovi dovoljno pametni da otvore vrata.
Charles je nadlanicom obrisao nos. Srce mu je lupalo tako
snažno da ga je čuo. Još je trebao u podrum, gore no ikad.
Promeškoljio se, trznuo, i pritisnuo ruku na trbuh. Stvarno jako
mora u podrum. Kad bi samo bio siguran da nitko neće naići, mogao
bi otići u ženski. Nalazio se točno preko puta. Charles je sa čežnjom
pogledao prema njemu, znajući da se nikad neće usuditi, ni za
milijun godina. Što bi bilo kad bi naišla Cathy Scott? Ili - užasa li
crnoga! - što kad bi naišla gospođica Bird!?
Možda mu se tigar pričinio.
Otvorio je vrata dovoljno široko zajedno oko, i provirio unutra.
Tigar je virkao iza ugla slova L, blistavo zelenog oka. Charlesu
se činilo da vidi sićušnu plavu mrljicu u tome tamnom sjaju, kao da
je tigrovo oko pojelo njegovo. Kao da -
Neka ruka mu je skliznula oko vrata.
Charles je ispustio prigušen krik i osjetio kako mu se srce i
želudac guraju u grlu. Jednog užasnog časka bio je uvjeren da će se
pomokriti.
Bio je to Kenny Griffen, s blaženim osmijehom. "Gospođica
Bird me poslala za tobom, jer te sto godina nema. U nevolji si."
"Da, ali ne mogu u podrum", rekao je Charles, slab od šoka
susreta s Kennyjem.
"Začepljen si!" zahihotao je Kenny zlobno. "Ček' da to kažem

152

Caaa-thy!"
"Bolje ne!" reče Charles užurbano. "Osim toga, nisam. Unutra

je tigar."
"Što radi?" upita Kenny. "Piša?"
"Ne znam", rekao je Charles, okrenuvši se licem zidu. "Samo

bih htio da ode." Počeo je plakati.
"Hej", rekao je Kenny, zbunjen i pomalo uplašen. "Hej."
"Što ako moram ići? Što ako si ne mogu pomoći? Gospođica

Bird će reći -"
"Dođi", rekao je Kenny, zgrabivši ga jednom rukom, i

otvarajući vrata drugom. "Izmislio si to."
Bili su unutra prije nego što se Charles prestravljeno uspio

osloboditi i pritisnuti uz vrata.
"Tigar", reče Kenny zgađeno. "Čovječe, gospođica Bird će te

ubiti."
"Tamo je, iza ugla."
Kenny je krenuo kraj lavaboa. "Mic-mic-mic? Maco?"
"Nemoj!" sikne Charles.
Kenny je nestao iza ugla. "Mic-mic? Mic-mic? Mic-"
Charles je opet izjurio kroz vrata i stisnuo se uza zid, čekajući,

s rukama preko usta i čvrsto stisnutih očiju, čekajući, čekajući na
vrisak. Nije bilo vriska.

Nije imao pojma koliko je stajao tamo, smrznut, mjehura
napetog do prskanja. Pogledao je na vrata muškog podruma. Ništa
mu nisu govorila. Bila su to samo vrata.

Neće.
Ne može.
Ali na kraju je ušao.
Lavaboi i zrcala su bili uredni, a blagi miris klora nije se
promijenio. Ali ispod njega kao da je bio još jedan miris. Vrlo blag,
neugodan miris, poput svježe zagrebenog bakra.
Uz stenjav (ali nečujan) drhtaj, otišao je do ugla slova L i
virnuo.
Tigar je ležao na podu, ližući svoje krupne šape dugačkim

153

ružičastim jezikom. Bez znatiželje se zagledao u Charlesa. Na jednoj
pandži mu je zapeo oderan komad košulje.

Ali njegova potreba sad je već bila bijela agonija, i nije si
mogao pomoći. Morao je. Na prstima se vratio do bijelog
porculanskog lavaboa najbližeg vratima.

Gospođica Bird je ušla tresnuvši vratima taman kad si je
zatvarao hlače.

"Ti, ti prljavi, odvratni mali dječače", rekla je, skoro
zamišljeno.

Charels je oprezno držao ugao na oku. "Žao mi je, gospođice
Bird... tigar... počistit ću lavabo... uzet ću sapuna... kunem se,
hoću..."

"Gdje je Kenneth?" upitala je gospođica Bird mirno.
"Ne znam."
Stvarno nije znao.
"Je li tamo otraga?"
"Ne!" poviče Charles.
Gospođica Brid otišla je do mjesta gdje se prostorija savijala.
"Dođi ovamo, Kenneth. Istog časa."
"Gospođice Bird -"
Ali gospođica Bird već je zašla za ugao. Namjeravala je
zaskočiti. Charles je pomislio kako će gospođica Bird otkriti što
zapravo znači zaskočiti.
Opet je izašao kroz vrata. Napio se na fontani na hodniku.
Pogledao je američku zastavu koja je visjela iznad ulaza u dvoranu
za tjelesni. Pogledao je oglasnu ploču. Sova Šumko je poručivala:
MISLI NA ŠUMSKA STVORENJA, BORI SE PROTIV
ZAGAÐENJA. Policajac Dobrić poručivao je: NE ULAZI U
NEPOZNATI AUTOMOBIL. Charles je sve dvaput pročitao.
A onda se vratio u razred, došao do svoje desetine i svoje klupe
oborenog pogleda, i skliznuo na svoje mjesto. Bilo je petnaest do
jedanaest. Izvadio je Put na sve strane, i počeo čitati o Billu na rodeu.

154

Majmun

A onda ga je Hal Shelburn ugledao, kad ga je njegov sin Denis
izvukao iz pljesnivog paketa Ralston-Purine koji je bio zaguran
duboko ispod jedne kosine tavana, i takav osjećaj užasa i jada
podigao se u njemu da je načas pomislio kako će zavrištati. Podigao
je šaku do usta, kao da priguši vrisak - a onda se samo nakašljao u
šaku. Ni Terry ni Dennis nisu primijetili, ali Petey se ogledao oko
sebe, načas znatiželjan.

"Hej, fora", rekao je Dennis s poštovanjem. Bio je to ton koji je
Hal još samo vrlo rijetko čuo od dječaka. Dennisu je bilo dvanaest
godina.

"Što je to?" upitao je Peter. Opet je bacio pogled na oca, prije
no što mu je pogled privukla stvar koju je pronašao njegov brat. "Što
je to, tata?"

"To je majmun, krele", reče Dennis. "Zar još nikad nisi vidio
majmuna?"

"Ne govori bratu da je krele", rekla je Terry automatski, i
počela pregledavati kutiju zavjesa. Zavjese su bile ljigave od plijesni,
i hitro ih je pustila. "Bljak."

"Mogu li ga dobiti, tata?" upitao je Peter. Njemu je bilo devet
godina.

"Kako to misliš?" poviče Dennis. "Ja sam ga našao!"
"Dečki, molim vas", reče Terry. "Boli me glava."
Hal ih je jedva čuo. Majmun je bljeskao prema njemu iz ruku
njegova starijeg sina, cereći se svojim starim, poznatim osmijehom.
Istim onim osmijehom koji mu je pohodio košmare kad je bio klinac,
progonio ga sve dok nije -
Vani, podigao se hladan vjetar, i načas su usne bez mesa
zafićukale dugački ton kroz stari, zahrđali oluk. Petey je prišao bliže
ocu, nelagodno zvjerajući očima prema grubom krovu tavana kroz
koji su virile glavice čavala.
"Što je to bilo, tata?" upitao je kad je fićuk zamro u guturalno

155

zujanje.
"Samo vjetar", rekao je Hal, još uvijek zureći u majmuna.

Njegove činele, tek polumjeseci mjedi umjesto punih krugova u
slabašnom svjetlu one jedne gole žarulje nisu se kretale, međusobno
udaljene možda trideset centimetara, i automatski je dodao: "Vjetar
zna fićukati, ali nema sluha." Onda je shvatio da je to izreka tetka
Willa, i prošli su ga žmarci.

Ton se opet začuo, a vjetar je stizao s jezera Crystal, dugačkim,
zujavim zamasima, i zatim podrhtavajući u oluku. Pet-šest malih
pukotina puhalo je hladan listopadski zrak u Halovo lice - Bože, ovo
mjesto toliko nalikuje na stražnji ormar kuće u Hartfordu, kao da su
svi odletjeli trideset godina unazad kroz vrijeme.

Neću razmišljati o tome.
Ali sad, naravno, samo je o tome mogao razmišljati. U ormaru
u kojem sam pronašao tog prokletog majmuna u istoj toj kutiji.
Terry se odmakla da pregleda drvenu kutiju punu sitnica,
gegajući se jer je nagib kosine bio tako oštar.
"Ne sviđa mi se", rekao je Petey i uhvatio Hala za ruku. "Može
ga Dennis uzeti ako hoće. Možemo sad ići, tata?"
"Bojiš se duhova, kukavice?" upitao je Dennis.
"Dennis, prestani", rekla je Terry odsutno. Podigla je tanku
šalicu s kineskim uzorkom. "Ovo je lijepo. Ovo-"
Vidio je da je Dennis pronašao ključić za navijanje u
majmunovim leđima. Užas je poletio pred njega na mračnim krilima.
"Nemoj!"
Zazvučalo je oštrije nego što je namjeravao, i istrgao je
majmuna Dennisu iz ruku prije nego što je stvarno shvatio što radi.
Dennis ga je zapanjeno pogledao. Terry je također bacila pogled
preko ramena, a Petey je podigao pogled. Načas su svi šutjeli, a
vjetar je opet zafićukao, ovog puta vrlo tiho, kao neki neugodan
poziv.
"Mislim, vjerojatno je pokvaren", reče Hal.
Nekad je bio pokvaren... osim kad nije želio biti.
"Pa, nisi ga morao zgrabiti", reče Dennis.

156

"Dennis, ušuti."
Dennis je zatreptao i načas djelovao skoro nelagodno. Već
dugo mu se nije tako oštro obratio. Sve otkako je izgubio posao u
National Aerodyneu u Kaliforniji, prije dvije godine, i preselili su se
u Teksas. Dennis je odlučio ne ustrajati... zasad. Okrenuo se natrag
kutiji Ralston-Purine, i počeo opet prekopavati po njoj, ali sve ostalo
je bilo samo smeće. Potrgane igračke koje krvare opruge i punjenje.
Vjetar je sad bio glasniji, tuleći umjesto zvižduka. Tavan je
počeo tiho krckati, proizvodeći zvuk nalik koracima.
"Molim te, tata?" upitao je Petey, tiho da ga samo otac čuje.
"Aha", rekao je. "Terry, idemo."
"Nisam još gotova s ovim -"
"Rekao sam, idemo."
Sad je na nju bio red da djeluje zapanjeno.
Uzeli su dvije susjedne sobe u motelu. Do deset uvečer, dečki
su zaspali u svojoj sobi, a Terry je spavala u sobi za odrasle. Uzela je
dva Valiuma na putu iz obiteljske kuće u Cascu. Da ne dobije
migrenu od živaca. U zadnje vrijeme je uzimala puno Valiuma.
Počelo je otprilike u vrijeme kad je National Aerodyne otpustio Hala.
Zadnje dvije godine radio je za Texas Instruments - 4 000 dolara
manje na godinu, ali ipak posao. Rekao je Terry da imaju sreće.
Složila se. Puno softveraša je nezaposleno, rekao je. Složila se.
Smještaj u Arnetteu bio je isto toliko dobar kao i onaj u Fresnu,
rekao je. Složila se, ali njemu se činilo da je sve to slaganje lažno.
I gubio je Dennisa. Osjećao je kako klinac odlazi, prerano
dostižući brzinu odvajanja, zbogom, Dennis, pa-pa, stranče, bilo je
lijepo putovati s tobom. Terry je rekla da joj se čini kako mali puši
travu. Ponekad bi je namirisala. Moraš razgovarati s njim, Hal. I on
se složio, ali dosad to nije učinio.
Dečki su spavali. Terry je spavala. Hal je ušao u kupaonicu i
zaključao vrata i sjeo na spušteni poklopac zahoda i pogledao
majmuna.
Mrzio je taj osjećaj pod prstima, meko smeđe lažno krzno, na
nekim mjestima otrcano do ćelavosti. Mrzio je njegov smiješak - taj

157

se majmun kezi k'o kmica, rekao je tetak Will jednom, ali nije se
kezio kao kmica ni kao bilo što ljudsko. Smiješak mu je bio sav od
zubi, a kad bi ga navio, usnice bi se pomicale, a zubi kao da bi rasli,
postajući vampirski zubi, usnice bi se meškoljile a činele lupale,
glupi majmun, glupi majmun na navijanje, glupi, glupi -

Ispao mu je. Ruke su mu drhtale i ispao mu je.
Ključ je kliknuo na kupaonskim pločicama kad je udario o pod.
Zvuk se u tišini činio vrlo glasnim. Kezio mu se svojim tamnim
jantarnim očima, lutkinim očima, punim idiotske zluradosti,
mjedenih činela pripremljenih kao da će zasvirati marš nekom
orkestru iz pakla. Na dnu su bile otisnute riječi MADE IN HONG
KONG.
"Ne možeš biti ovdje", šapnuo je. "Bacio sam te u bunar kad mi
je bilo devet godina."
Majmun mu se kezio.
Vani, u noći, crni zamah vjetra potresao je motel.

***

Halov brat Bill i Billova žena Collette našli su se s njima
sutradan u kući tetka Willa i tete Ide. "Je li ti ikad palo na pamet da je
smrt u obitelji zbilja loš način za obnavljanje obiteljskih veza?"
upitao ga je Bill s nagovještajem osmijeha. Dobio je ime po tetku
Willu. Will i Bill, šampijoni ro-deja, rekao bi tetak Will i zamrsio
Billu kosu. Bila je to jedna od njegovih izreka... kao ona o vjetru koji
može fićukati ali nema sluha. Tetak Will je umro prije šest godina, a
teta Ida je dalje sama živjela ovdje, sve dok je moždani udar nije
odnio tek prošlog tjedna. Vrlo naglo, rekao je Bili kad je nazvao
međugradskom da obavijesti Hala. Kao da bi on to mogao znati; kao
da bi itko to mogao znati. Umrla je sama.

"Aha", rekao je Hal. "Palo mi je na pamet."
Zajedno su pregledali kuću, obiteljsku kuću u kojoj su dovršili
odrastanje. Njihov otac, mornar na trgovačkom brodu, naprosto je
nestao kao da ga je zemlja progutala kad su bili mali; Bili je tvrdio da

158

ga se maglovito sjeća, ali Hal ga se uopće nije sjećao. Majka im je
umrla kad je Billu bilo deset a Halu osam godina. Teta Ida ih je
dovela ovamo autobusom Greyhounda koji je kretao iz Hartforda, i
odrasli su ovdje, i odavde otišli na studij. Ovo je bilo mjesto koje im
je nedostajalo kad bi ih uhvatila nostalgija. Bili je ostao u Maineu, i
sad je imao dobru odvjetničku praksu u Portlandu.

Hal je vidio da je Petey odlutao prema grmlju kupina koje je
ležalo na istočnoj strani kuće, u ludom kovitlacu. "Ne idi tamo,
Petey", doviknuo je.

Petey se upitno osvrnuo. Hal je osjetio kako ga jednostavna
ljubav prema dječaku preplavljuje... a onda se odjednom opet sjetio
majmuna.

"Zašto, tata?"
"Tamo negdje je stari bunar", rekao je Bili. "Ali proklet bio ako
se sjećam točno gdje. Tvoj tata ima pravo, Petey - drži se podalje
odatle. Trnje će te svog izgrepsti. Jel' tako, Hal?"
"Tako je", reče Hal automatski. Petey se odmakao, ne osvrćući
se, a onda krenuo niz padinu prema maloj plaži sa šljunkom gdje je
Dennis bacao žabice po vodi. Hal je osjetio kako mu se nešto u
prsima malo opustilo.
Bili je možda zaboravio gdje se nalazi stari bunar, ali kasno
toga poslijepodneva, Hal ga je bez greške pronašao, gurajući se kroz
trnje koje je deralo njegovu staru flanelsku jaknu i lovilo mu oči.
Došao je do njega i stajao tamo, zadihan, promatrajući istrunule,
iskrivljene daske koje su ga pokrivale. Nakon trenutka unutarnje
rasprave, kleknuo je (koljena su mu ispalila dva metka) i odmakao
dvije daske.
S dna toga mokrog, stijenama prekrivenog grla, utopljeno lice
zurilo je prema njemu, razrogačenih očiju, usta u grimasi. Zastenjao
je. Ne glasno, osim u srcu. Tamo je bilo vrlo glasno.
U tamnoj vodi bilo je njegovo vlastito lice.
Ne majmunovo. Načas mu se učinilo da je majmunovo.
Drhtao je. Drhtao cijelim tijelom.
Bacio sam ga u bunar. Bacio sam ga u bunar, molim te, Bože,

159

samo da nisam lud, bacio sam ga u bunar.
Bunar se osušio onog ljeta kad je umro Johnny McCabe,

godinu nakon što su Bili i Hal došli živjeti s tetkom Willom i tetom
Idom. Tetak Will je od banke posudio novac da izgradi arteški bunar,
a grmlje kupina razraslo se oko starog, iskopanog bunara. Osušenog
bunara.

Samo što se voda vratila. Kao majmun.
Ovog puta, nije se mogao oduprijeti sjećanju. Hal je
bespomoćno sjedio tamo, puštajući da stigne, trudeći se ići zajedno s
njime, uzjahati ga kao što surfer uzjaše ogromni val koji će ga
zdrobiti ako padne s daske, samo se trudeći da prođe kroz njega kako
bi opet otišlo.
Kasno toga ljeta, prikrao se ovamo s majmunom, a kupine su
sazrijele, gustog i slatkastog mirisa. Nitko ih nije dolazio ovamo
brati, premda bi teta Ida ponekad stala blizu grma i pobrala nekoliko
bobica u pregaču. Ovdje unutra, kupine su prošle zrelost i ušle u
prezrelost, neke od njih su trunule, znojeći gustu bijelu tekućinu
sličnu gnoju, a zrikavci su izluđujuće pjevali u visokoj travi ispod
njegovih nogu, svoju beskrajnu pjesmu: Zriiiii-
Trnje ga je greblo, stavljajući kapi krvi na njegove obraze i
gole ruke. Nije se trudio izbjegavati njihove ubode. Bio je slijep od
užasa-tako slijep da se zamalo prevalio na trule daske koje su
prekrivale bunar, možda zamalo tresnuo devet metara do blatnjavog
dna bunara. Zamahao je rukama da zadrži ravnotežu, i još trnja
označilo mu je podlaktice. Zbog tog sjećanja je onako naglo pozvao
Peteyja natrag.
To je bio dan kad je umro Johnny McCabe - njegov najbolji
prijatelj. Johnny se penjao po ljestvama s prečkama do kućice na
drvetu u svome stražnjem dvorištu. Njih dvojica su toga ljeta proveli
mnoge sate tamo, igrajući se pirata, gledajući izmišljene galije na
jezeru, ispucavajući topove, skraćujući jedra (štogod to značilo),
pripremajući dasku. Johnny se penjao u kućicu na drvetu, kao što je
učinio već tisuću puta prije toga, a prečka tik ispod vratašca u podu
kućice na drvetu pukla mu je u ruci, i Johnny je pao devet metara do

160

tla i slomio vrat, a krivac je bio majmun, onaj majmun, prokleti
zloćudni majmun. Kad je zazvonio telefon, kad su se usta tete Ide
otvorila i onda oblikovala O užasa dok joj je njena prijateljica Milly
niže niz cestu ispričala vijest, kad je teta Ida rekla: "Dođi ovamo,
Hal, moram ti reći neke loše vijesti -" pomislio je, s bolesnim
užasom. Majmun! Što je majmun sad napravio?

Nije bilo odraza njegovog lica uhvaćenog na dnu bunara onog
dana kad je bacio majmuna dolje, samo kamenje i smrad mokrog
blata. Gledao je majmuna kao leži tamo na gruboj travi što je rasla
između grmova kupina, spremnih činela, ogromnih iskeženih zuba
između raširenih usnica, krzna tu i tamo otrljanog u ćelavim,
šugavim mrljama, staklastih očiju.

"Mrzim te", siknuo je na njega. Omotao je ruku oko njegova
odurnog tijela, osjećajući kako lažno krzno pucketa. Cerio mu se dok
ga je držao pred licem. "Samo daj!" izazvao ga je, rasplakavši se po
prvi put toga dana. Stresao ga je. Spremne činele blago su zadrhtale.
Majmun je kvario sve što je dobro. Sve. "Samo daj, pljesni! Pljesni!"

Majmun se samo cerio.
"Samo daj, pljesni ih!" Glas mu se histerično dizao. "Kukavice,
kukavice, samo ih pljesni! Izazivam te! DVAPUT TE IZAZIVAM!"
Njegove smeđe-žute oči. Njegovi ogromni zlokobni zubi.
Tada ga je bacio u bunar, lud od boli i užasa. Vidio ga je kako
se jednom prevrće na putu dolje, simijanski akrobat koji izvodi trik, i
sunce je po posljednji put odbljesnulo od onih činela. Udario je u
dno, i to mu je sigurno pokrenulo mehanizam, jer su činele odjednom
doista počele udarati. Njihovo mirno, odmjereno, limeno bubnjanje
podiglo mu se do ušiju, odjekujući suludo u kamenom grlu mrtvog
bunara: kling-kling-kling-kling-
Hal si je rukama prekrio usta, i načas ga je vidio tamo dolje,
možda samo okom mašte... kako leži tamo u blatu, zureći očima gore
u mali krug dječačkog lica koje viri preko ruba bunara (kao da
zauvijek označava to lice), usnice se šire i skupljaju oko tih iskeženih
zubi, činele treskaju, smiješan majmun na navijanje.
Kling-kling-kling-kling, tko je mrtav? Kling-kling-kling-kling,

161

Johnny McCabe, pada razrogačenih očiju, izvodeći vlastiti akrobatski
salto dok pada kroz sjajan ljetno-praznični zrak s puknutom prečkom
stisnutom u ruci, da udari u tlo sa samo jednim, gorko krckavim
zvukom, s krvi koja mu šiklja iz nosa i ustiju i razrogačenih očiju? Je
li to Johnny, Hal? Ili si to ti?

Stenjući, Hal je nagurao daske preko rupe, zabijajući si iverje u
ruke, ne hajući, čak ni ne primjećujući to nego tek mnogo kasnije. I
još uvijek ga je čuo, čak i kroz daske, sad prigušen i nekako zato
samo još gori: tamo dolje, u kamenom mraku, plješće svojim
činelama i trza svoje odvratno tijelo, a zvuk se podiže kao zvukovi iz
sna.

Kling-kling-kling-kling, tko je mrtav ovog puta?
Borio se i probijao natrag kroz grančice kupina. Trnje je
živahno šivalo svježe crte krvi preko njegovog lica, čičci su mu se
hvatali za traperice, jednom je i pao, a u ušima mu je još zvonilo, kao
da ga je slijedio. Tetak Will ga je kasnije pronašao, kako sjedi na
nekoj staroj gumi u garaži i jeca, i mislio je da Hal plače zbog svoga
mrtvog prijatelja. Tako je i bilo; ali plakao je i zbog proživljenog
užasa.
Bacio je majmuna u bunar poslijepodne. Te večeri, dok se
sumraku šuljao kroz blještavi ogrtač prizemne magle, neki automobil
koji se kretao prebrzo za smanjenu vidljivost pregazio je na cesti
mačka tete Ide i nastavio dalje. Posvuda je bilo utrobe, Bili je
povratio, ali Hal je samo skrenuo pogled, blijdog, mirnog lica,
slušajući jecanje tete Ide (i to nakon vijesti o McCabeovom dečku
koje su uzrokovale napad plača skoro histerične jačine, tetku Willu je
trebalo skoro dva sata da je do kraja smiri) kao iz ogromne daljine. U
srcu je osjećao hladnu i oduševljenu radost. Nije bio red na njega.
Bio je red na mačka tete Ide, ne na njega, ne na njegovog brata Billa
ni na njegovog tetka Willa (samo dva šampijona rodeja). A sad je
majmun nestao, bio je na dnu bunara, i jedan šugavi mačak s
nametnicima u uhu nije bio prevelika cijena. Ako majmun još želi
lupati svojim paklenskim činelama, neka. Može pljeskati i treskati za
bube i kukce, mračne stvorove koji su se nastanili u kamenom

162

jednjaku bunara. Tamo dolje će istrunuti. Njegove odvratne opruge i
kotačići i federi će zahrđati tamo dolje. Umrijet će tamo dolje. U
blatu i tami. Pauci će mu ispresti mrtvački pokrov.

Ali... vratio se.
Polako, Hal je opet pokrio bunar, kao što je učinio onoga dana,
a u ušima je čuo fantomski odjek majmunovih činela: kling-kling-
kling-kling, tko je mrtav, Hal? Je li Terry? Dennis? Je li Petey, Hal?
On ti je najdraži, zar ne? Je li to on? Kling-kling-kling-
"Pusti to!"
Petey se trznuo i ispustio majmuna, i jednog košmarnog
trenutka Halu se učinilo da će to biti to, da će udarac pokrenuti
mehanizam i činele će početi udarati i pljeskati.
"Tata, prestrašio si me."
"Žao mi je. Samo... ne želim da se igraš s tim."
Drugi su otišli pogledati neki film, i nadao se da će prije njih
stići do motela. Ali ostao je u obiteljskoj kući dulje nego što je
pretpostavljao; stare, odvratne uspomene su se izgleda kretale
svojom vlastitom, vječitom vremenskom zonom.
Terry je sjedila kraj Dennisa, gledajući Seljačine s Beverly
Hülsa. Gledala je stari, zrnati film upornom, zapanjenom
koncentracijom koja je govorila o nedavno progutanom Valiumu.
Dennis je čitao neki glazbeni časopis s Culture Clubom na
naslovnici. Petey je sjedio prekriženih nogu na sagu igrajući se s
majmunom.
"Ionako ne radi", reče Petey. Zato mu ga je Dennis i dao,
pomislio je Hai, a onda se posramio i naljutio sam na sebe. Sve je
češće i češće osjećao to nesavladivo neprijateljstvo prema Dennisu,
ali poslije toga bi se osjetio poniženim i neugodnim... bespomoćnim.
"Ne", rekao je. "Star je. Bacit ću ga. Daj mi ga."
Ispružio je ruku a Peter mu ga je predao, s nelagodnim izrazom
lica.
Dennis je rekao svojoj majci: "Stari se pretvara u hevenog
šizofrenika."
Hai je napola prešao sobu prije nego što je shvatio kamo ide, s

163

majmunom u jednoj ruci koji se kezio kao da odobrava. Za košulju je
izvukao Dennisa iz fotelje. Začulo se deranje i negdje je popustio
neki šav. Dennis je djelovao skoro komično šokiran. Njegov
primjerak Rock Wavea pao je na pod.

"Hej!"
"Ideš sa mnom", rekao je Hai smrknuto, vukući svoga sina
prema vratima susjedne sobe.
"Hal!" Terry je skoro zavrištala. Petey je samo zurio.
Hal je provukao Dennisa kroz vrata. Zalupio ih je, a onda
tresnuo Dennisa o vrata. Dennis je počeo djelovati prestrašeno.
"Razvijaš problem s ustima", reče Hal.
"Pusti me! Poderao si mi košulju, ti -"
Hal je opet tresnuo dječakom o vrata. "Da", rekao je. "Pravi
problem s ustima. To si naučio u školi? Ili otraga, među pušačima?"
Dennis je porumenio, lica načas ružnog od krivice. "Ne bih ni
bio u toj usranoj školi da tebe nisu izbacili!" prasnuo je.
Hal je opet tresnuo Dennisom o vrata. "Nisu me izbacili, nego
su me otpustili, ti to znaš, i ne trebaš mi još i ti srati o tome. Imaš
problema? Dobrodošao u svijet, Dennis. Samo ih nemoj sve
prebacivati na mene. Jedeš. Guzica ti je obučena. Imaš dvanaest
godina, i s dvanaest godina, ne moraš... mi... srati." Svaku je riječ
naglasio privlačeći dječaka sve bliže, sve dok im se nosevi nisu skoro
dotakli, a onda je opet tresnuo Dennisom u vrata. Ne dovoljno
snažno da zaboli, ali Dennis se prestrašio - otac ga nije ni pipnuo
otkako su se preselili u Teksas - i sad je počeo plakati dječačkim,
glasnim, revastim, zdravim jecajima.
"Samo naprijed, premlati me!" povikao je na Hala, lica
izobličenog i prošaranog rumenilom. "Premlati me ako hoćeš, znam
koliko me jebeno mrziš!"
"Ne mrzim te. Jako te volim, Dennis. Ali ja sam ti tata, i
poštovat ćeš me ili ću te kazniti."
Dennis se pokušao oteti. Hal je privukao dječaka k sebi i
zagrlio ga; Dennis se načas odupirao, a onda je spustio lice na
Halova prsa i plakao kao da je iscrpljen. Bila je to ona vrsta plača

164

koju Hal već godinama nije čuo od svoje djece. Sklopio je oči,
shvativši da se i sam osjeća iscrpljeno.

Terry je počela lupati po drugoj strani vrata. "Prestani, Hal! Što
god mu radiš, prestani!"

"Neću ga ubiti", reče Hal. "Odlazi, Terry."
"Da nisi -"
"U redu je, mama", rekao je Dennis, prigušen o Halova prsa.
Osjećao je načas njenu zbunjenu tišinu, a onda je otišla. Hal opet
pogleda svoga sina.
"Žao mi je što sam bio bezobrazan, tata", reče Dennis s
oklijevanjem.
"U redu. Prihvaćam ispriku i zahvaljujem. Kad se sljedeći
tjedan vratimo kući, pričekat ću dva-tri dana, a onda ću ti prekopati
sve ladice, Dennis. Ako u njima ima nečeg što ne bih trebao vidjeti,
riješi se toga."
Opet onaj bljesak krivnje. Dennis je spustio pogled i obrisao si
bale nadlanicom.
"Smijem li sad ići?" opet je zvučao kao da se duri.
"Jasno", rekao je Hal i pustio ga. Moram ga na proljeće odvesti
na kampiranje, samo nas dvojica. Malo pecanja, kao što je tetak Will
radio s Billom i sa mnom. Moram mu se približiti. Moram pokušati.
Sjeo je na krevet u praznoj sobi i zagledao se u majmuna.
Nikad više mu nećeš biti blizak, Hal, činilo se da govori njegov
osmijeh. Računaj s tim. Vratio sam se da se pobrinem za sve, kao što
si oduvijek znao da ću učiniti.
Spustio je majmuna i prekrio si oči rukom.

***

Te noći, Hal je stajao u kupaonici, perući zube, i mislio. Bio je
u istoj kutiji. Kako je mogao biti u istoj kutiji?

Četkica za zube trznula se prema gore, zagrebavši mu desni.
Trznuo se.

Bilo mu je četiri godine, a Billu šest, kad je prvi put vidio

165

majmuna. Njihov neprisutni otac kupio je kuću u Hartfordu, i bila je
njihova, čista i jasna, prije nego što je umro ili propao u rupu u
središte Zemlje ili što mu se već dogodilo. Njihova majka radila je
kao tajnica u Holmes Aircraftu, tvornici helikoptera u Westvilleu, a
za dječake se brinula serija dadilja, samo što su se dotad dadilje već
tijekom dana brinule samo za Hala - Bili je bio u prvom razredu,
velika škola. Nijedna dadilja nije dugo ostala. Zatrudnile bi i udale se
za svoje dečke ili bi dobile posao u Holmesu, ili bi gospođa Shelburn
otkrila da su joj dirale sherry za kuhanje ili bocu viskija koju je
držala u krendencu za posebne prilike. Većinom su bile glupe
djevojke koje su izgleda htjele samo jesti ili spavati. Nijedna od njih
nije htjela čitati Halu, kao što je to činila njegova majka.

Siterica te duge zime bila je ogromna, vitka crna djevojka po
imenu Beulah. Slinila je po Halu kad bi Halova majka bila prisutna, i
znala ga je udariti kad je ne bi bilo. Svejedno, Halu se Beulah
donekle sviđala, jer bi mu ponekad pročitala neku strašnu priču iz
svojih časopisa s istinitim ispovjedima ili pričama crne kronike.
("Smrt je došla po bujnu crvenokosu", pročitala bi Beulah zlokobno
u sanjivoj dnevnoj tišini dnevne sobe, i ubacila bi još jedan Reeesov
keks s maslacem od kikirikija u usta, dok bi Hal ozbiljno proučavao
zrnate tabloidne slike i pio mlijeko iz svoje dječje čaše). No zato je
ono što se dogodilo bilo samo još gore.

Pronašao je majmuna jednog hladnog, oblačnog dana u ožujku.
Na prozorima se povremeno skupljala slana, a Beulah je spavala na
kauču, s primjerkom Moje priče otvorenim na svojim impresivnim
prsima.

Hal se zavukao u stražnji ormar da pregleda stvari svoga oca.
Stražnji ormar bio je skladišni prostor koji se pružao cijelom
dužinom prvog kata s lijeve strane, dodatni prostor koji nikad nije
dovršen. U njega se ulazilo kroz mala vrata - vrata koja kao da vode
u zemlju čudesa - na Billovoj strani njihove spavaonice. Obojica su
voljeli odlaziti onamo, premda je tamo bilo hladno po zimi, a po ljeti
dovoljno vruće da iznojiš cijelu kantu znoja. Dugačak i uzak i nekako
udoban, stražnji ormar bio je prepun fascinantnog smeća. Koliko god

166

pregledavao stvari, činilo se da nikad nećeš uspjeti pregledati sve. On
i Bili znali su provesti cijela nedjeljna poslijepodneva ovdje gore,
jedva razgovarajući, vadeći stvari iz kutija, proučavajući ih, okrećući
ih ovamo i onamo tako da im ruke apsorbiraju svaku jedinstvenu
realnost, i vraćajući ih na mjesto. Sad se Hal zapitao nisu li on i Bili
možda pokušavali, koliko su mogli i znali, nekako uspostaviti
kontakt sa svojim iščezlim ocem.

On je bio mornar na trgovačkom brodu, s certifikatom
navigatora, i u ormaru je bila hrpa pomorskih mapa, neke označene
urednim krugovima (i udubljenjem od oštrice šestara u središtu
svakog). Bilo je tu dvadeset svezaka nečega što se zvalo Barronov
vodič za navigaciju. Neki iskrivljeni dalekozor od kojeg su ti oči
postale vrele i čudne ako bi predugo gledao kroz njih. Bilo je tu i
turističkih stvari iz desetaka luka - gumene hula-hula lutkice, crni
kartonski polucilindar s poderanom vrpcom na kojoj je pisalo YOU
PICK A GIRL AND I'LL PICCADILLY, staklena kugla sa sićušnim
Eiffelovim tornjem. Bilo je omotnica sa stranim markama brižljivo
spremljenim unutra, i stranih novčića; bilo je kamenja s havajskog
otoka Maui, staklasto crnog - teškog i nekako zlokobnog - i
smiješnih ploča na stranim jezicima.

Toga dana, dok je slana hipnotički pucketala na krovu tik iznad
njegove glave, Hal je prošao sve do najdaljeg kraja stražnjeg ormara,
pomakao jednu kutiju u stranu, i iza nje ugledao još jednu kutiju -
kutiju Ralston-Purine. Preko njenog ruba virila su dva staklasta
smeđa oka. Trznuo se od toga, i načas ustuknuo, dok mu je srce
lupalo, kao da je otkrio nekog smrtonosnog pigmeja. A onda je vidio
tišinu, staklastost u očima, i shvatio da se radi o nekakvoj igrački.
Opet je krenuo naprijed i oprezno je podigao iz kutije.

Cerio mu se svojim besmrtnim, zubatim osmijehom u žutom
svjetlu, držeći razdvojene činele.

Oduševljen, Hal ga je okretao ovamo i onamo, osjećajući
pucketanje lažnog krzna. Smiješan mu se osmijeh sviđao. Ali, nije li
bilo još nečega? Neki skoro instinktivan osjećaj gađenja koji je došao
i prošao skoro prije nego što ga je postao svjestan? Možda je i bilo

167

tako, ali sa starim, prastarim sjećanjem kao što je ovo, moraš paziti
da ne povjeruješ previše. Stara sjećanja znaju lagati. Ali... zar nije isti
takav izraz vidio i na Peteyevom licu, na tavanu obiteljske kuće?

Vidio je ključ ugrađen pri dnu leđa, i okrenuo ga. Okrenuo se
puno prelako; nije se čulo krckanje navijanja. Znači, potrgano.
Potrgano, ali svejedno fora.

Izvadio ga je da se poigra s njim.
"Š'a ti je to, Hal?" upitala je Beulah budeći se iz drijemeža.
"Ništa", reče Hal. "Našao sam ga."
Stavio ga je na policu na svojoj strani spavaonice. Stajao je
iznad njegovih bojanki s Lassie, cereći se, zureći u ništa, spremnih
činela. Bio je pokvaren, ali se svejedno cerio. Te noći, Hal se
probudio iz nekog nelagodnog sna, punog mjehura, i ustao da ode na
zahod u hodniku. Bili je bio zadihana gomila pokrivača s druge
strane sobe.
Hal se vratio, skoro opet zaspao... i odjednom je majmun u
tami počeo lupati činelama.
Kling-kling-kling-kling-
Do kraja se probudio, kao da ga je netko preko lica lupio
hladnim, mokrim ručnikom. Srce mu je teturavo poskočilo od
iznenađenja, a sićušno, mišje skvičanje pobjeglo mu je iz grla. Zurio
je u majmuna, razrogačenih očiju, drhtavih usnica.
Kling-kling-kling-kling-
Tijelo mu se ljuljalo i poskakivalo na polici. Usnice su mu se
širile i zatvarale, širile i zatvarale, odvratno zlurade, otkrivajući
ogromne mesožderske zube.
"Stani", šapne Hal.
Njegov brat se okrenuo i ispustio samo jedan, glasan hrkaj. Sve
drugo je bilo tiho... osim majmuna. Činele su pljeskale i udarale,
sigurno će mu probuditi brata, majku, cijeli svijet. Probudile bi i
mrtve.
Kling-kling-kling-kling-
Hal je krenuo prema njemu, namjeravajući ga nekako
zaustaviti, možda staviti ruku među činele dok se ne odvije do kraja,

168

a onda je majmun stao sam od sebe. Činele su još posljednji put
pljesnule - kling! - a onda su se polako raširile u izvorni položaj.
Mjed je svjetlucala u polutami. Prljavi žućkasti majmunovi zubu su
se kezili.

Kuća je opet utihla. Njegova majka se okrenula u svome
krevetu i ponovila Billov hrkaj. Hal se vratio u svoj krevet i povukao
pokrivače preko sebe, dok mu je srce užrubano lupalo, i pomislio je:
Sutra ću ga opet vratiti u ormar. Ne želim ga.

Ali sljedećg jutra je zaboravio vratiti majmuna u ormar jer
njegova majka nije otišla na posao. Beulah je bila mrtva. Majka im
nije htjela točno reći što se dogodilo. "Bila je to nesreća, samo
užasna nesreća", bilo je sve što je htjela reći. Ali toga popodneva,
Bili je kupio novine na putu kući iz škole i stranicu sa crnom
kronikom prošvercao u njihovu sobu ispod košulje. Bili je s naporom
pročitao Halu članak dok je njihova majka kuhala večeru u kuhinji,
ali Hal je i sam mogao pročitati naslov - DVOJE MRTVIH U
PUCNJAVI U STANU. Beulah McCaffrey, 19, i Sally Tremont, 20,
ubio je dečko gospođice McCaffrey, Leonard White, 25, nakon svađe
oko toga tko će izaći i donijeti večeru iz kineskog restorana.
Gospođica Tremont je izdahnula u bolnici Hartford. Beulah
McCaffrey proglašena je mrtvom na licu mjesta.

Bilo je to kao da je Beulah naprosto iščezla u jedan od svojih
časopisa, pomislio je Hal Shelburn, i osjeti kako mu hladni žmarci
jure kralježnicom i oko srca. A onda je shvatio da se pucnjava
dogodila otprilike u isto vrijeme kad je majmun -

"Hal?" Bio je to Terryn glas, pospan. "Ideš u krevet?"
Ispljunuo je pastu za zube u umivaonik i isprao usta. "Da",
rekao je.
Prije toga, stavio je majmuna u svoj kovčeg i zaključao ga. Za
dva-tri dana će odletjeti natrag u Teksas. Ali prije nego što odu,
zauvijek će se riješiti te proklete stvari.
Nekako.
"Danas popodne si bio prilično grub prema Dennisu", rekla je
Terry u mraku.

169

"Dennisu je već neko vrijeme potrebno da netko bude grub
prema njemu, bar ja tako mislim. Plutao je. Naprosto ne želim da se
negdje spotakne i padne."

"Psihološki gledano, to što si ga istukao nije baš jako
produktivan-" "Nisam ga istukao, Terry - za Boga miloga!"

" - način za uspostavu roditeljskog autoriteta -"
"Oh, nemoj mi ponavljati sranja sa svoje grupe za
samopomoć", rekao je Hal ljutito.
"Vidim da ne želiš razgovarati o tome." Glas joj je bio hladan.
"Rekao sam mu i da makne drogu iz kuće."
"Jesi?" Sad je zvučala prestrašeno. "Kako je to primio? Što je
rekao?"
"Ma daj, Terry! Što je mogao reći? Otpušten si?"
"Hal, koji je tebi vrag? Nisi inače takav - što ne valja?"
"Ništa", rekao je, misleći na majmuna zaključanog u njegovom
Samsoniteu. Hoće li ga čuti ako počne pljeskati činelama? Da,
sigurno hoće. Prigušeno, ali čujno. Pljeskanje usuda za nekoga, kao
što je pljeskao za Beulah, za Johnnyja McCabea, za Daisy, psa tetka
Willa. Kling-kling-kling, je li tvoj red, Hal? "Samo sam pod
pritiskom."
"Nadam se da je to sve. Jer ovakav mi se baš ne sviđaš."
"Ne?" I riječi su mu pobjegle prije nego što ih je mogao
zaustaviti; nije ih čak ni htio zaustaviti. "Pa onda si drmni jedan
Valium i sve će opet izgledati dobro."
Čuo ju je kako je udahnula i drhtavo izdahnula. Onda je počela
plakati. Mogao ju je utješiti (možda), ali u njemu kao da nije bilo
utjehe. Bilo je previše užasa. Bit će bolje kad majmuna opet više ne
bude, kad nestane zauvijek. Molim te, Bože, da nestane zauvijek.
Ležao je budan sve do vrlo kasno, sve dok jutro nije počelo
bojati noć izvana. Ali činilo mu se da zna što mora učiniti.
Bili je pronašao majmuna po drugi put.
To je bilo oko godinu i pol nakon što je Beulah McCaffrey
proglašena mrtvom na licu mjesta. Bilo je ljeto. Hal je taman završio
vrtić.

170

Došao je s igre i njegova je majka doviknula: "Operi ruke,
senjor, prljav si k'o svinjor." Bila je na trijemu, pijući ledeni čaj i
čitajući knjigu. Bio je to njen godišnji odmor; imala je dva tjedna.

Hal je simbolički prošao rukama pod hladnom vodom, i ostavio
prljave otiske na ručniku. "Gdje je Bili?"

"Gore. Reci mu da pospremi svoju stranu sobe. Grozna je."
Hal, koji je obožavao biti nositelj loših vijesti u takvim
stvarima, pojurio je gore. Bili je sjedio na podu. Mala vratašca koja
su vodila u stražnji ormar bila su odškrinuta. Imao je majmuna u
rukama.
"To je pokvareno", reče Hal smjesta.
Bio je pun tjeskobe, iako se jedva sjećao kako se one noći
vratio sa zahoda a majmun je odjednom počeo pljeskati činelama.
Kakvih tjedan dana kasnije, sanjao je ružan san o majmunu i Beulah
- nije se mogao točno sjetiti kakav - i probudio se s vriskom, načas
uvjeren kako je blaga težina na njegovim prsima majmun, da će
otvoriti oči i ugledati ga kako mu se kezi. Ali naravno, blaga težina
bio je samo njegov jastuk, stisnut s uspaničenom čvrstinom. Njegova
ga je majka došla utješiti sa čašom vode i dva kredasto narančasta
dječja aspirina, Valiumi dječjih tegoba. Mislila je da je košmar
uzrokovala Beulahina smrt. Tako je i bilo, ali ne na način kako je ona
mislila.
Sad se toga još jedva sjećao, ali majmun ga je još uvijek plašio,
osobito njegove činele. I zubi.
"Znam", rekao je Bili, i odbacio majmuna. "Glup je." Sletio je
na Billov krevet, zureći prema stropu, spremnih činela. Halu se nije
sviđalo što ga tamo vidi. "Hoćeš da odemo do Teddyja na sladoled?"
"Već sam potrošio džeparac", reče Hal. "Osim toga, mama
kaže da moraš pospremiti svoju stranu sobe."
"To mogu i kasnije", reče Bill. "I posudit ću ti za sladoled, ako
hoćeš." Billu nije bilo ispod časti povremeno zavrnuti Halu ruku, a
znao ga je i počkaljiti ili udariti bez ikakvog posebnog razloga, ali
uglavnom je bio dobar.
"Jasno", reče Hal zahvalno. "Samo da prvo vratim pokvarenog

171

majmuna u ormar, može?"
"Ne", reče Bili ustajući. "Idemo-idemo-idemo."
Hal je pošao. Billova raspoloženja brzo su se mijenjala, i ako

zastane da spremi majmuna, možda ostane bez sladoleda. Otišli su do
Teddyja i kupili sladoled, i to ne bilo kakav, već onaj rijetki, od
borovnica. A onda su se spustili do igrališta gdje su se neki klinci
spremali igrati baseball. Hal je bio premali da bi igrao, ali sjedio je
daleko izvan igrališta, cuclajući svoj sladoled od borovnice i jureći za
loptama koje bi odletjele predaleko, u onome što su veliki klinci
zvali kineskim dobacivanjem. Vratili su se kući već skoro po mraku,
a majka je namlatila Hala jer je zaprljao ručnik, i Billa zato što nije
počistio svoju stranu sobe, a nakon večere su gledali televiziju, i dok
se sve to ispodogađalo, Hal je potpuno zaboravio na majmuna. A on
se nekako dočepao Billove police, gdje je stajao odmah kraj Billijeve
fotografije Billa Boyda* s autogramom. I tamo je ostao skoro dvije
godine.

* Bill Boyd, američki country-pjevač i glumac u vesternima
četrdesetih godina 20. stoljeća, nap. prev.

Dok je Hal došao do sedam godina, dadilje su postale
preskupe, i gospođa Shelburn bi svakog jutra odlazila uz "Bili, pazi
na brata."

Toga dana, međutim, Bili je morao ostati poslije škole, i Hal se
sam vratio kući, zastajući na svakom uglu sve dok ni u jednom ni u
drugom smjeru nije bilo nikakvog prometa, a onda jureći prijeko
ceste kao kurir koji prelazi ničiju zemlju. Ušao je u kuću posluživši
se ključem ispod otirača, i otišao ravno do hladnjaka po čašu mlijeka.
Uzeo je bocu, a ona mu je skliznula kroz prste i rasprsla se na podu,
dok su komadići stakla letjeli na sve strane.

Kling-kling-kling-kling-, odozgo, iz njihove spavaonice. Kling-
kling-kling, bok, Hal! Dobrodošao kući! I, usput, Hal, jesi li to ti?
Jesi li ovog puta ti? Hoće li tebe pronaći mrtvog na licu mjesta?

Stajao je tamo, nepomičan, zureći u razbijeno staklo i lokvicu
mlijeka, pun strave koju nije mogao imenovati ni shvatiti. Samo je
bila tamo, kao da mu suklja iz pora.

172

Okrenuo se i odjurio uza stube do njihove sobe. Majmun je
stajao na Billovoj polici, kao zureći u njega. Majmun je srušio
potpisanu fotografiju Billa Boyda licem prema naprijed na Billov
krevet. Majmun se ljuljao i kezio i udarao svojim činelama. Hal mu
je prišao polako, ne želeći to, ali nesposoban zadržati se podalje.
Činele su mu se trzale u stranu i udarale jedna o drugu i opet se
trzavo razdvajale. Kad se približio, čuo je mehanizam kako se
pokreće u majmunovoj utrobi.

Naglo, ispustivši usklik odvratnosti i straha, pljesnuo ga je s
police kao što bi pljesnuo bubu. Udario je Billov jastuk i onda pao na
pod, udarajući činelama, kling-kling-kling, usnice koje su se
razdvajale i spajale ležeći tako na leđima na mrljici kasnotravanjskog
sunca.

Hal ga je udario cipelom, udario ga što je jače mogao, a krik
koji mu je sada pobjegao bio je krik bijesa. Mehanički majmun je
odletio preko poda, odbio se od zida i zastao. Hal je stajao i zurio u
njega, stisnutih šaka, dok mu je srce divlje lupalo. Majmun mu se
šeretski smiješio, sa suncem kao blistavom točkom u jednom
staklenom oku. Udaraj me koliko god hoćeš, kao da mu je govorio, ja
sam samo kotačići i opruge, i pokoji istrošeni zupčanik, udaraj me
koliko god ti paše, ja nisam stvaran, samo smiješan mehanički
majmun, to je sve, a tko je mrtav? Bila je eksplozija u tvornici
helikoptera! Što se ono uzdiže na nebu kao ogromna krvava kugla za
kuglanje s očima tamo gdje bi trebale biti rupe za prste? Je li to glava
tvoje majke, Hal? Fijuuu! Kako dobro leti glava tvoje majke? Ili
dolje, na uglu ulice Brook! Pogledaj tamo, stari! Auto je išao
prebrzo! Vozač je bio pijan! Jedan Bili manje na ovom svijetu! Čuješ
li krckanje dok mu kotači prelaze preko lubanje i mozak mu prska
kroz uši van? Da? Ne? Možda? Ne pitaj mene, ja ne znam; ne mogu
ni znati, ja znam samo lupati ovim činelama,kling-kling-kling, a tko
je mrtav na licu mjesta, Hal? Tvoja majka? Tvoj brat? Ili si to ti, Hal?
Jesi li to ti?

Opet ga je napao, namjeravajući ga zgaziti, zdrobiti, skakati po
njemu sve dok zupčanici i opruge ne polete a njegove užasne

173

staklene oči se ne otkotrljaju po podu. Ali baš kad je došao do njega,
činele su se još jednom spojile, vrlo tiho... (kling)... kad se neka
opruga u njemu proširila za još jedan, posljednji trzaj... a komad leda
kao da se probio kroz zidove njegova srca, probadajući ga,
oduzimajući mu bijes i ostavljajući ga opet bolesnog od užasa.
Majmun kao da je znao - kako se zlokobnim činio njegov osmijeh!

Podigao ga je, držeći mu jednu ruku palcem i kažiprstom desne
ruke, usnica spuštenih od gađenja, kao da drži mrtvo tijelo. Njegovo
šugavo lažno krzno činilo se vrelim i grozničavim na njegovoj koži.
Uspio je otvoriti vratašca koja su vodila u stražnji ormar i uključio
žarulju. Majmun mu se cerio dok je on puzao cijelom dužinom
skladišnog prostora, između kutija naguranih na kutije, kraj kompleta
navigacijskih knjiga i foto-albuma s mirisom starih kemikalija i
suvenira i stare odjeće, i Hal je mislio: Ako sad počne lupati
činelama i kretati se u mojoj ruci, zavrištat ću, a ako zavrištim, neće
se više samo keziti, počet će se smijati, smijat će mi se, i onda ću
poludjeti, i pronaći će me ovdje, kako slinim i ludo se smijem, bit ću
lud, o, molim te, dragi Bože, molim te, Isuse blaženi, ne daj da
poludim -

Stigao je do suprotnog kraja i razmaknuo dvije kutije,
prosipajući sadržaj jedne od njih, i zagurao majmuna natrag u kutiju
Ralston-Purine u najdaljem uglu. A on se naslonio u njoj, udobno,
kao da se konačno vratio kući, spremnih činela, cereći se svojim
majmunskim smiješkom, kao da je Hal još uvijek žrtva vica. Hal je
otpuzao unatraške, znojeći se od hladnoće i zime, sav u vatri i ledu,
čekajući da činele krenu, a kad krenu, majmun će iskočiti iz svoje
kutije i kao žohar zagmizati prema njemu, dok se mehanizam bude
okretao, činele ludo pljeskale, i -

- i ništa od toga nije se dogodilo. Ugasio je svjetlo i s treskom
zatvorio mala vrata u zemlju čudesa i naslonio se na njih, teško
dišući. Konačno se počeo osjećati malo bolje. Sišao je dolje na
slabašnim nogama, pronašao praznu vrećicu, i počeo oprezno
prikupljati oštre komade i komadiće slomljene boce od mlijeka,
pitajući se hoće li se porezati i iskrvariti na smrt, je li to bilo značenje

174

treskanja činela. Ali ni to se nije dogodilo. Uzeo je ručnik i obrisao
mlijeko i onda sjeo da vidi hoće li se njegova majka i brat vratiti
kući.

Majka je stigla prva, pitajući: "Gdje je Bili?"
Tihim, bezbojnim glasom, sad siguran da Bili mora ležati
mrtav na nekom licu mjesta, Hal joj je počeo objašnjavati za sastanak
zbog školske predstave, znajući da je, čak i uz iznimno dugačak
sastanak, Bili trebao biti kod kuće prije pola sata.
Majka ga je čudno pogledala i počela pitati što se dogodilo, a
onda su se vrata otvorila i ušao je Bili - samo što to nije bio Bili, ne
stvarno. Ovo je bio duh-Bill, blijed i tih.
"Što se dogodilo?" uzviknula je gospođa Shelburn. "Bili, što se
dogodilo?"
Bili je počeo plakati i kroz suze su dobili priču. Bio je auto,
rekao je. On i njegov prijatelj Charlie Silverman išli su zajedno kući
poslije sastanka i auto je prebrzo zaokrenuo za ugao ulice Brook i
Charlie se smrzao, Bili je povukao Charlieja za ruku ali mu je
iskliznuo i auto je -
Bili je počeo glasno revati, histeričnim jecajima, a majka ga je
prigrlila, ljuljajući ga, a Hal je pogledao van na trijem i vidio da tamo
stoje dva policajca. Policijski auto kojim su dovezli Billa kući bio je
parkiran na pločniku. Onda je i on počeo plakati... ali njegove suze
bile su suze olakšanja.
Sad je na Billa bio red za košmare - snove u kojima je Charlie
Silverman stalno ponovno pogibao, izbačen iz svojih kaubojskih
čizama Red Ryder, odbačen na haubu zahrđalog Hudson Horneta
kojim je upravljao pijanac. Glava Charlieja Silvermana i vozačko
staklo Hudsona susreli su se s eksplozivnom snagom. I jedno i drugo
se raspršio. Pijani vozač koji je imao trgovinu slatkišima u Milfordu
ubrzo nakon uhićenja doživio je srčani udar (možda od prizora
mozga Charlieja Silvermana koji mu se suši na hlačama), i njegov je
odvjetnik imao prilično uspjeha na suđenju, služeći se principom
"ovaj čovjek je već dovoljno propatio". Pijanac je dobio (uvjetnu)
kaznu od dva mjeseca, i izgubio je pravo upravljanja motornim

175

vozilom u državi Connecticut tijekom pet godina... a otprilike toliko
su potrajale i noćne more Billa Shelburna. Majmun je opet bio
skriven u stražnjem ormaru. Bili nije ni primijetio da ga više nema na
njegovoj polici... ili, ako je i primijetio, nikad ništa nije rekao.

Hal se neko vrijeme osjećao sigurnim. Čak je opet počeo
zaboravljanti na majmuna, ili vjerovati da je to bio samo ružan san.
Ali kad se vratio kući iz škole onog popodneva kad mu je umrla
majka, majmun je opet bio na polici, spremnih činela, cereći mu se.

Prišao mu je polako, kao da je izvan sebe - kao da se njegovo
vlastito tijelo pretvorilo u igračku na navijanje kad je ugledao
majmuna. Vidio je svoju ruku kako posiže i skida majmuna s police.
Osjećao je kako mu lažno krzno pucketa pod rukom, ali osjećaj je bio
prigušen, samo udaljen pritisak, kao da ga je netko napunio
Novokainom. Čuo je njegovo disanje, hitro i suho, kao šuštanje
vjetra kroz slamu.

Okrenuo ga je i zgrabio ključ, a godinama kasnije pomislit će
kako je ta drogirana fasciniranost bila nalik onoj čovjeka koji
revolver sa samo jednim metkom u bubnju prisloni na sklopljen,
trzav kapak i povuče okidač.

Ne, nemoj - pusti ga baci ga ne diraj ga -
Okrenuo je ključ i u tišini čuo savršenu tihu seriju kliktanja
navijanja. Kad je pustio ključ, majmun je počeo lupati svojim
činelama a on je osjećao kako mu se tijelo trza, sagni-trzni, sagni-
trzni, kao da je živ, doista jest živ, izvija mu se u ruci kao neki
odvratan pigmej, a vibracija koju osjeća kroz sve ćelavije smeđe
krzno nije okretanje zupčanika već udarci srca.
Stenjući, Hal je ispustio majmuna i ustuknuo, zabadajući si
nokte u meso ispod očiju, dlanova pritisnutih na usta. Spotakao se
preko nečega i skoro izgubio ravnotežu (onda bi pao ravno na pod,
zajedno s njim, izbuljenih plavih očiju koje zure u staklaste smeđe
oči). Pojurio je prema vratima, probio se kroz njih, zalupio ih, i
naslonio se na njih. Odjednom, pojurio je u kupaonicu i povratio.
Gospođa Sturkey iz tvornice helikoptera donijela im je vijest i
ostala s njima one prve dvije beskrajne noći, dok teta Ida nije stigla iz

176

Mainea. Njihova je majka umrla od izljeva krvi u mozak usred
poslijepodneva. Stajala je kraj automata za vodu sa čašom vode u
jednoj ruci i srušila se kao pokošena, još uvijek držeći papirnu čašu u
jednoj ruci. Drugom je zagrabila automat za vodu i povukla veliku
staklenu flašu vode Poland na sebe. Razbila se... ali tvornički
liječnik, koji je dojurio, kasnije je rekao kako vjeruje da je gospođa
Shelburn bila mrtva još prije nego što je voda promočila njenu
haljinu i donje rublje i smočila joj kožu. Dečkima ništa od toga nisu
rekli, ali Hal je svejedno znao. Sanjao je o tome, ponovno i ponovno,
tijekom dugih noći nakon smrti njihove majke. Još teško zaspiš,
braco? upitao ga je Bili, i Hal je pretpostavljao kako Bili vjeruje da
njegovo bacakanje i košmari imaju veze s time kako im je majka
naglo umrla, i to je bilo točno... ali samo djelomično točno. Bila je tu
i krivica; sigurna, smrtonosna spoznaja da je on ubio svoju majku
navinuvši majmuna toga sunčanog popodneva poslije škole.

Kad je Hal konačno zaspao, san mu je bio dubok. Kad se
probudio, bilo je skoro podne. Petey je sjedio prekriženih nogu u
naslonjaču s druge strane sobe, sustavno jedući naranču krišku po
krišku i gledajući kviz na televiziji.

Hal je spustio noge iz kreveta, osjećajući se kao da ga je netko
uspavao udarcem... i zatim ga probudio drugim udarcem. Glava mu
je pucala. "Gdje ti je mama, Petey?"

Petey se osvrnuo. "Ona i Dennis su otišli u kupovinu. Ja sam
rekao da ću ostati s tobom. Jel' ti uvijek pričaš u snu, tata?"

Oprezno je pogledao sina. "Ne. Što sam rekao?"
"Nisam uspio razaznati. Malo me prestrašilo."
"Pa, sad sam opet sav svoj", rekao je Hal, i uspio se malo
nasmiješiti. Petey mu je uzvratio osmijeh, a Hal je opet osjetio
jednostavnu ljubav prema dječaku, osjećaj koji je bio sjajan i snažan i
nimalo složen. Pitao se zašto je oduvijek bio u stanju tako se dobro
osjećati u vezi s Peteyjem, osjećati da razumije Peteyja i može mu
pomoći, i zašto se Dennis činio kao prozor koji je premračan da bi
vidio kroz njega, tajna u navikama i putevima, ona vrsta dječaka koju
ne može shvatiti jer on sam nije bio ta vrst dječaka. Bilo je prelako

177

reći da je selidba iz Kalifornije promijenila Dennisa, ili da -
Misli su mu se smrzle. Majmun. Majmun je sjedio na

prozorskoj dasci, spremnih činela. Hal je osjetio kako mu je srce u
prsima zastalo, a onda odjednom zagalopiralo. Vid mu se zaumutio, a
glava ga je opako zaboljela.

Pobjegao je iz kovčega i sad je stajao na prozorskoj dasci,
cereći mu se. Mislio si da si me se riješio, zar ne? Ali to si i prije
mislio, zar ne?

Da, pomislio je slabašno. Jesam, mislio sam.
"Petey, jesi li ti izvadio toga majmuna iz mojeg kovčega?"
upitao je, već znajući odgovor. On je zaključao kovčeg i stavio je
ključ u džep svoga sakoa.
Petey je bacio pogled na majmuna i nešto - Halu se činilo da je
nelagoda - prešlo mu je preko lica. "Ne", rekao je. "Mama ga je tamo
stavila."
"Mama?"
"Aha. Uzela ga je od tebe. Smijala se."
"Uzela ga od mene? O čemu ti to govoriš?"
"Imao si ga sa sobom u krevetu. Ja sam prao zube, ali Dennis je
vidio. I on se smijao. Rekao je da izgledaš kao beba s medvjedićem."
Hal pogleda majmuna. Usta su mu bila presuha da bi progutao.
Imao ga je u krevetu sa sobom? U krevetu! To odvratno krzno uz
njegov obraz, možda i uz usta, one izbuljene oči zure u njegovo
usnulo lice, oni iskeženi zubi kraj njegova vrata? Na njegovom
vratu? Bože dragi.
Naglo se okrenuo i prišao ormaru. Samsonite je još bio tamo,
još zaključan. Ključ je još bio u džepu njegova sakoa.
Iza njega, televizor se ugasio. Polako je izašao iz ormara. Peter
ga je trezveno gledao. "Tata, ne sviđa mi se taj majmun", rekao je,
glasa skoro pretihog da bi se čuo.
"Ni meni", reče Hal.
Petey ga je podrobno pogledao, kao da provjerava šali li se, i
vidio je da se ne šali. Prišao je ocu i čvrsto ga zagrlio. Hal je osjećao
kako drhti.

178

Petey mu je šapnuo na uho, užurbano, kao da se boji da više
neće imati hrabrosti to ponoviti... ili da bi ga majmun mogao čuti.

"Kao da gleda u tebe. Kao da gleda u tebe gdje god bio u sobi.
A ako odeš u drugu sobu, kao da kroz zid gleda u tebe. Stalno
osjećam kao da... kao da želi da nešto napravim."

Petey zadrhti. Hal ga je čvrsto zagrlio.
"Kao da želi da ga naviješ", reče Hal.
Pete divlje kimne glavom. "Zapravo i nije pokvaren, zar ne,
tata?"
"Ponekad jest", rekao je Hal, gledajući preko sinovljevog
ramena u majmuna. "Ali ponekad još radi."
"Stalno želim otići tamo i naviti ga. Bilo je tako tiho, i pomislio
sam, ne smijem, probudit ću tatu, ali svejedno sam želio, i otišao sam
do tamo i... i dodirnuo sam ga, i bilo mi je odvratno pod rukom... ali
mi se i sviđalo... i činilo se kao da govori, Navini me, Petey, igrat
ćemo se, tvoj otac se neće probuditi, nikad se više neće probuditi,
navini me, navini me..."
Dječak je odjednom briznuo u plač.
"On je zao. Znam da jest. Nešto nije u redu s njim. Možemo ga
baciti, tata? Molim te?"
Majmun se svojim beskrajnim smiješkom kezio Halu. Osjećao
je Peteyjeve suze između njih dvojice. Kasno prijepodnevno sunce
odsijavalo se od majmunovih činela - svjetlo se odbijalo prema gore i
suncem šaralo po praznom bijelom stropu motelske sobe.
"Što je mama rekla, kad će se ona i Dennis vratiti, Petey?"
"Oko jedan." Obrisao si je crvene oči rukavom košulje,
djelujući kao da mu je neugodno zbog suza. Ali nije htio pogledati
majmuna. "Ja sam uključio televizor", šapnuo je. "I to glasno."
"Sasvim u redu, Petey."
Kako bi se to dogodilo? upitao se Hal. Srčani udar? Izljev krvi
u mozak, kao kod moje majke? Nije baš ni važno, zar ne?
A nakon toga, još jedna, hladnija misao. Riješi ga se, kaže on.
Izbaci ga. Ali možemo li ga se riješiti? Ikako?
Majmun mu se podrugljivo kezio, činela razmaknutih trideset

179

centimetara. Je li naglo oživio one noći kad je umrla teta Ida? upitao
se odjednom. Je li to bio posljednji zvuk koji je čula, kling-kling-
kling majmuna koji lupa činelama na crnom tavanu dok vjetar fićuka
po oluku?

"Možda i nije tako ludo", rekao je Hal polako svome sinu.
"Uzmi svoju torbu, Petey."

Petey ga je nesigurno pogledao. "Što ćemo učiniti?"
Možda ga se možemo riješiti. Možda zauvijek, možda samo na
neko vrijeme... dugo vrijeme, ili kratko vrijeme. Možda će se samo
uvijek vraćati i vraćati i o tome se i radi... ali možda ga ja - mi -
možemo odbaciti na dugo vrijeme. Ovog puta mu je trebalo dvadeset
godina da se vrati. Trebalo mu je dvadeset godina da se izvuče iz
bunara...
"Idemo se provozati", reče Hal. Osjećao se prilično mirno, ali
nekako pretežak za svoju kožu. Čak i očne jabučice kao da su mu
otežale. "Ali prvo hoću da odneseš svoju torbu tamo dolje do ruba
parkirališta i pronađeš tri-četiri prilično velika kamena. Stavi ih u
torbu i donesi ih meni. Jasno?"
Shvaćanje je zablistalo u Petevjevom pogledu. "U redu, tata."
Bacio je pogled na sat. Bilo je skoro 12:15. "Požuri. Hoću da
krenemo prije nego što ti se majka vrati."
"Kamo idemo?"
"Do kuće tetka Willa i tete Ide", reče Hal. "Do obiteljske kuće."
Hal je otišao u kupaonicu, pogledao iza zahoda, i uzeo
zahodsku četku koja je tamo stajala. Odnio ju je do prozora i stajao
tamo s njom u ruci, kao s nekim jeftinim čarobnjačkim štapom.
Gledao je van, u Peteyja u sintetskoj jakni kako prelazi parkiralište sa
svojom torbom na kojoj su se bijela slova DELTA jasno ocrtavala
naspram plave pozadine. Neka muha je zazujala u gornjem uglu
prozora, spora i glupa od kraja toplog razdoblja. Znao je kako je to.
Promatrao je Peteyja kako pronalazi tri dosta velika kamena i
zatim kreće natrag preko parkirališta. Neki automobil je skrenuo iza
ugla motela, automobil koji se kretao prebrzo, puno prebrzo, i ne
razmišljajući, posežući s onom vrstom refleksa koju iskazuje dobar

180

igrač baseballa kad skreće na bazu, ruka koju je držala četku je
bljesnula prema dolje, kao u karate udarcu... i stala.

Činele su se bez zvuka zatvorile na njegovoj podmetnuoj ruci, i
osjetio je nešto u zraku. Nešto poput bijesa.

Kočnice automobila su zaškripale. Petey se trznuo i ustuknuo.
Vozač mu je nestrpljivo pokazao neka prođe, kao da je ono što se
zamalo dogodilo Peteyjeva krivica, i Petey je pretrčao preko
parkirališta dok mu je ovratnik lepršao, i protrčao kroz stražnji ulaz
motela.

Znoj se cijedio niz Halova prsa; osjećao ga je na čelu kao rosu
uljaste kiše. Činele su mu pritiskale ruku dok nije otupjela.

Samo naprijed, pomisli on smrknuto. Samo naprijed, mogu ja
čekati cijeli dan. Dok na vrbi rodi grožđe, ako treba.

Činele su se razdvojile i smirile. Hal je čuo samo tiho klik! iz
utrobe majmuna. Povukao je četku, i pogledao je. Nekoliko bijelih
dlačica je pocrnilo, kao da je spaljeno.

Muha je teturala i zujala, pokušavajući pronaći hladno
listopadsko sunce koje se činilo tako blizu.

Pete je utrčao u sobu, zadihan, rumenih obraza. "Našao sam tri
dobra, tata, i -" Prekinuo se. "Jesi dobro, tata?"

"Jesam", reče Hal. "Donesi torbu ovamo."
Hal je nogom privukao stolić kraj kauča do prozora, tako da
stoji ispod prozorske daske, i stavio je na njega torbu. Raširio je njen
otvor, kao usne. Vidio je kako kamenje koje je Petey prikupio unutra
bljeska. Upotrijebio je četku iz zahoda da zakači majmuna. Načas je
oklijevao, a onda upao u torbu. Začulo se tiho kling! kad je jedna
činela udarila u kamen.
"Tata? Tata?" Petey je zvučao prestrašeno. Hal se osvrnuo
prema njemu. Nešto je bilo drugačije; nešto se promijenilo. Što to?
Onda je vidio smjer u kojem Petey gleda i znao je. Zujanje
muhe je prestalo. Ležala je mrtva na prozorskoj dasci.
"Je li to majmun učinio?" prošapće Petey.
"Dođi", rekao je Hal zatvarajući torbu patentnim zatvaračem.
"Ispričat ću ti na putu do obiteljske kuće."

181

"Kako ćemo ići? Mama i Dennis su uzeli auto."
"Ne brini", rekao je Hal, i zamrsio Peteyju kosu.
Čovjeku na recepciji pokazao je svoju vozačku dozvolu i
novčanicu od dvadeset dolara. Nakon što je uzeo i Halov Texas
Instruments digitalni sat kao jamstvo, čovjek je Halu dao ključeve za
svoj vlastiti auto - otrcani Gremlin AMC. Dok su se vozili Cestom
302 istočno prema Cascu, Hal je počeo govoriti, isprva s
oklijevanjem, zatim malo brže. Počeo je ispričavši Peteyju kako je
njegov otac vjerojatno donio majmuna kući od preko mora, kao dar
za sinove. Nije to bila osobito jedinstvena igračka - nije u njoj bilo
ničeg čudnog ni vrijednog. Na svijetu zacijelo postoje stotine tisuća
majmuna na navijanje, neki izrađeni u Hong Kongu, neki na
Tajvanu, neki u Koreji. Ali negdje po putu - možda čak i u tamnom
stražnjem ormaru kuće u Connecticutu gdje su dvojica dječaka
počela odrastati - nešto se dogodilo s majmunom. Nešto loše. Možda,
rekao je Hal dok je pokušavao recepcionarovog Gremlina natjerati na
više od šezdeset na sat, da neke loše stvari - možda čak ni većina
loših stvari - uopće nisu doista budne ni svjesne toga što su. Tu je
stao, jer je to vjerojatno bilo sve što je Petey mogao shvatiti, ali
njegov um nastavio je svojim putem. Činilo mu se da bi većina zla
mogla biti vrlo slična majmunu na navijanje: mehanizam se okreće,
činele počnu lupati, zubi se keze, glupe staklene oči se smiju... ili
samo tako djeluju.
Rekao je Peteyju kako je pronašao majmuna, ali malo što osim
toga - nije želio još više prestraviti već ionako prestrašenog dječaka.
Priča je tako postala rastrzana, ne baš sasvim jasna, ali Petey nije
postavljao pitanja; možda je i on popunjavao praznine, pomislio je
Hal, slično kao što je on ponovno i ponovno sanjao o smrti svoje
majke, premda sam nije bio tamo.
Tetak Will i teta Ida došli su zajedno na sprovod. Nakon toga,
tetak Will vratio se u Maine - bilo je vrijeme žetve - a teta Ida je još
dva tjedna ostala s dječacima, da sredi poslove svoje sestre, prije
nego što ih je odvela u Maine. Ali iznad svega, provela je vrijeme
predstavljajući im se - bili su tako zapanjeni majčinom smrti da su

182

zapali u skoro komatozno stanje. Kad ne bi mogli zaspati, ona je bila
tamo s toplim mlijekom; kad bi se Hal probudio u tri ujutro od
košmara (košmara u kojima se njegova majka približava automatu za
vodu ne vidjevši majmuna koji pluta i poskakuje u njenim hladnim
safirnim dubinama, cereći se i pljeskajući činelama, a svaki udarac za
sobom ostavlja trag mjehurića); bila je tamo kad je Bili dobio prvo
groznicu, a zatim i osip bolnih čirića oko usta tri dana nakon
sprovoda; bila je tamo. Predstavila se dječacima, i prije nego što su s
njom sjeli na autobus iz Hartforda za Portland, i Bili i Hal su joj
došli, jedan po jedan, isplakati joj se na krilu dok ih je ona držala i
ljuljala ih, i povezivanje je počelo.

Dan prije nego što su zauvijek otišli iz Connecticuta da odu
"dolje u Maine" (kako se tada govorilo) došao je staretinar sa svojim
drndavim starim kamionom i pokupio ogromnu hrpu nepotrebnih
stvari koje su Bili i Hal iznijeli na pločnik iz stražnjeg ormara. Kad
su sve smeće ostavili na pločniku za kamionet, teta Ida im je rekla da
još jednom prođu kroz stražnji ormar i uzmu uspomene ili suvenire
koje doista žele zadržati. Naprosto nemamo mjesta za sve to, dečki,
rekla im je, i Hal je pretpostavljao da ju je Bili poslušao i posljednji
put prošao kroz sve one fascinantne kutije koje je njihov otac ostavio
za sobom. Hal se nije pridružio svome starijem bratu. Nije mu se više
sviđao stražnji ormar. Tijekom ta prva dva tjedna žalovanja, pala mu
je na pamet strašna zamisao: možda njegov otac nije naprosto nestao,
ili pobjegao jer nije mogao živjeti na mjestu i otkrio je da brak nije za
njega.

Možda ga je majmun dohvatio.
Kad je čuo staretinarov kamionet kako reži i prdi i pucketa niz
blok, Hal se pripremio, zgrabio majmuna s police na kojoj je bio od
dana kad mu je umrla majka (nije ga se dotad usudio dotaći, čak ni
da ga baci natrag u ormar), i odjurio s njime niza stube. Ni Bili ni teta
Ida ga nisu vidjeli. Sjedeći navrh bačve pune potrganih suvenira i
pljesnjivih knjiga bila je kutija Ralston-Purine, puna sličnog smeća.
Hal je zviznuo majmuna natrag u kutiju iz koje je izvorno došao,
histerično ga izazivajući da počne pljeskati činelama (samo daj,

183

izazivam te, izazivam, DVAPUT TE IZAZIVAM) ali majmun je
samo čekao tamo, nonšalantno zavaljen, kao da čeka autobus, cereći
se svojim užasnim, mudrim osmijehom.

Hal je stajao sa strane, dječačić u samtastim hlačama i otrcanim
dječjim cipelama, dok je staretinar, gospodin talijanskog podrijetla
koji je nosio križ oko vrata i zviždukao kroz procijep u zubima,
počinjao utovarivati kutije i bačve u svoj prastari kamionet s drvenim
letvama u tovarnom prostoru. Hal je gledao dok je on podizao bačvu
i kutiju Ralston-Purine postavljenu na vrh; promatrao je kako
majmun nestaje u tovarnom prostoru kamioneta; promatrao je dok se
staretinar uspinjao natrag u vozačku kabinu, moćno ispuhavao nos u
dlan ruke, brisao ruku ogromnim crvenim rupčićem, i pokretao motor
kamioneta uz tutnjavu i udarac uljastog plavog dima; gledao je kako
se kamionet udaljava. I veliki kamen pao mu je sa srca - doslovno ga
je osjetio kako odlazi. Skočio je gore-dolje, dvaput, što je više
mogao, raširenih ruku, ispruženih dlanova, i da ga je ijedan susjed
vidio, zacijelo bi im se to činilo čudnim, pa i svetogrdnim, možda -
zašto taj dječak skače od sreće (jer nedvojbeno se radilo o tome;
skakanje od sreće teško se može prikriti), zacijelo bi se zapitali, a
majka mu nije u grobu ni mjesec dana?

Činio je to zato što je majmun otišao, otišao zauvijek.
Ili je bar tako mislio.
Ni tri mjeseca kasnije, teta Ida poslala ga je na tavan da donese
kutije s božićnim ukrasima, i dok je puzao uokolo i tražio ih,
prljajući si koljena hlača prašinom, odjednom se opet našao licem u
lice s njim, a njegova zapanjenost i užas bili su toliki da je morao
oštro zagristi svoj dlan da ne zavrišti... ili se ne onesvijesti. Bio je tu,
cereći se svojim zubatim smiješkom, pripravnih činela razdvojenih
trideset centimetara, spreman zapljeskati, nonšalantno zavaljen za
jedan kutak kutije Ralston-Purine, kao da čeka autobus, kao da
govori: Mislio si da si me se riješio, zar ne? Ali mene se nije tako
lako riješiti, Hal. Sviđaš mi se, Hal. Stvoreni smo jedan za drugoga,
samo dječak i njegov majmun-ljubimac, par dobrih starih prijatelja.
A negdje južno odavde neki glupi stari talijanski staretinar leži u kadi

184

s nožicama, izbuljenih očiju i napola ispalog zubala, iskrivljenih usta,
staretinar koji bazdi kao izgorena Exidova baterija. Čuvao me za
svoga unuka, Hal, stavio me na policu u kupaonici sa svojim
sapunom i svojom britvom i svojom pjenom za brijanje i svojim
Philco tranzistorom, i slušao je utakmicu Brooklyn Dodgersa, a ja
sam počeo pljeskati, i jedna od mojih činela udarila je taj stari radio i
on je upao u kadu i onda sam došao k tebi, Hal, vucarao sam se po
seoskim putevima po noći a mjesečina mi se odsijavala od zubiju u
tri ujutro, i ostavio sam puno ljudi mrtvih na puno lica mjesta. Došao
sam k tebi, Hal. Ja sam tvoj božićni poklon, pa onda me navij, tko je
mrtav? Je li Bili? Tetak Will? Ili ti, Hal? Jesi li to ti?

Hal je ustuknuo, ludo skvrčen, dok su mu oči kolutale, i skoro
je pao spuštajući se niza stube. Rekao je teti Idi da nije uspio pronaći
božićne ukrase - bila je to prva laž koju joj je ikad izrekao, i vidjela
je laž na njegovom licu, ali nije ga pitala zašto je lagao, hvala Bogu -
a kasnije, kad je Bili došao kući, rekla je njemu neka ih potraži i on
je donio božićne ukrase dolje. Kasnije, kad su bili sami, Bili mu je
siknuo da je kreten koji ni vlastito dupe ne može pronaći s dvije ruke
i svjetiljkom. Hal nije ništa rekao. Hal je bio blijed i tih, i samo je
prebirao po večeri. A te noći je opet sanjao majmuna, kako mu jedna
činela udara Philco radio dok Dean Martin pjeva Whenna da moon
hittayou eye like a big pizza pie ats-a-moray, a radio se kotrlja u kadu
i majmun se ceri i udara svojim činelama uz KLING i KLING i
KLING; samo kad je voda postala električna, u kadi nije bio
talijanski staretinar.

Nego on.
Hal i njegov sin steturali su niz padinu iza obiteljske kuće, do
kućice za čamce koja se pružala nad vodu na svojim starim
stupovima. Hal je držao torbu u desnoj ruci. Grlo mu je bilo suho; uši
su mu bile neprirodno osjetljive. Torba je bila vrlo teška.
Hal je spustio torbu. "Ne diraj to", rekao je. Hal je zapipao u
džepu i potražio privjesak s ključevima koje mu je Bili dao, i
pronašao onaj označen s ČAMCI na komadu ljepljive trake.
Dan je bio vedar i hladan, vjetrovit, nebo sjajno plavo. Lišće

185

drveća koje se naguralo do ruba jezera poprimilo je vrlo sjajne
jesenske boje, od krvavo crvene od žute poput školskog autobusa.
Šaptalo je na vjetru. Lišće se kovitlalo oko Peteyjevih tenisica dok je
zabrinuto stajao sa strane, a Hal je njušio studeni tik iza vjetra, sa
zimom naguranom na leđa.

Ključ se okrenuo u lokotu, i otvorio je vrata. Sjećanje je bilo
snažno; nije čak morao ni pogledati da pomakne drveni blok koji je
držao vrata otvorenim. Miris je ovdje bio posve ljetni: platno i sjajno
drvo, preostatak putene topline.

Čamac tetka Willa još je bio tu, vesla uredno posložena kao da
ga je jučer popodne posljednji put natovario priborom za pecanje i
dvama paketima od po šest Black Label piva. I Bili i Hal su puno
puta išli pecati s tetkom Willom, ali nikad zajedno. Tetak Will je
tvrdio da je čamac premalen za trojicu. Crveni rub koji je Tetak Will
popravljao svakog proljeća sad je izblijedio i izgulio se, a pauci su
ispreli svilu u pramcu čamca.

Hal je dohvatio čamac i povukao ga niz rampu do komadićka
šljunčane plaže. Izleti na pecanje bili su jedan od najboljih dijelova
njegovog djetinjstva s tetkom Willom i tetom Idom. Imao je osjećaj
da je i s Billom slično. Tetak Will je inače bio vrlo šutljiv čovjek, ali
kad bi jednom postavio čamac kako je htio, kakvih šezdeset-
sedamdeset metara od obale, spustio udice tako da plovci zaplivaju
na vodi, otvorio bi jedno pivo za sebe i jedno za Hala (koji je rijetko
kada popio više od pola onog jednog koliko je tetak Will dopuštao,
uvijek s ritualnim upozorenjem da teta Ida ne smije doznati za to jer
"bi me propucala kao psa da zna da dajem vama dečkima pivo, da
znaš") i postao bi pričljiv. Pričao bi priče, odgovarao na pitanja,
stavljao novi mamac na Halovu udicu kad bi trebalo; a čamac bi
plutao kamo bi ga odnijeli vjetar i blaga struja.

"Zašto nikad ne ideš do sredine, tetak Will?" upitao je jednom
Hal.

"Pogledaj tamo", odgovorio je tetak Will
Hal je tako učinio. Vidio je plavu vodu i svoju udicu kako se
spušta u crninu.

186

"Gledaš najdublji dio jezera Crystal", rekao je tetak Will
jednom rukom drobeći svoju praznu limenku pive, i drugom birajući
svježu. "Trideset metara, ako je i centimetar. Stari Studabaker Amosa
Culligana je negdje tamo dolje. Prokleta budala ga je izvela na jezero
jednom u ranom prosincu, prije nego što se led skorio. Sreća što se
uspio živ izvući iz njega. Nikad neće izvući toga Suda, i nećemo ga
vidjeti dok ne zatrubi truba sudnjega dana. Jezero je tu prokleto
duboko. Tu ima velikih riba, Hal. Ne moramo ići ništa dalje. Da
vidimo kako izgleda taj tvoj crv. Uvuci gada."

Hal je poslušao, i dok mu je tetak Will na udicu stavljao
svježeg crva iz stare Criscove limenke koja mu je služila kao kutija
za mamce, on je zurio u vodu, fasciniran, pokušavajući vidjeti stari
Studebaker Amosa Culligana, svog zahrđalog, s vodenim travama
koje lepršaju kroz otvoren prozor s vozačke strane, tamo kuda je
Amos pobjegao u zadnjem času, vodene trave ukrašavaju volan kao
trula ogrlica, vodene trave koje vise s retrovizora i plutaju naprijed-
natrag na struji kao neka čudna krunica. Ali vidio je samo plavetnilo
koje se crni u tamu, i obris crva tetka Willa, s udicom skrivenom
negdje u čvorovima, kako visi tamo usred svega, u svojoj vlastitoj,
suncem prošaranoj verziji stvarnosti. Hal je imao kratku, vrtoglavu
viziju sebe kako visi nad moćnim ponorom, i načas je sklopio oči
dok vrtoglavica nije prošla. Toga dana, činilo mu se u sjećanju, popio
je cijelu svoju limenku piva.... najdublji dio jezera Crystal... trideset
metara, ako je i centimetar.

Načas je zastao, zadihan, i podigao pogled prema Peteyju, koji
ga je još uvijek zabrinuto promatrao. "Trebaš pomoć, tata?"

"Samo malo."
Opet je povratio dah, i sad je povukao čamac preko uske pruge
pijeska do vode, ostavljajući utor. Boja se ogulila, ali čamac je bio
pod krovom i djelovao je čvrsto.
Kad bi on i tetak Willi išli na jezero, tetak Will bi povukao
čamac niz rampu, a kad bi čamac bio u vodi, popeo bi se u njega,
dograbio jedno veslo da se odgurne i rekao: "Odgurni me, Hal... tako
ćeš zaraditi čvarke."

187

"Dodaj mi torbu, Petey, i onda me odgurni", rekao je. I,
smiješeći se, dodao je: "Tako ćeš zaraditi čvarke."

Petey mu nije uzvratio osmijeh. "Idem i ja, tata?"
"Ovaj put ne. Neki drugi put ću te povesti na pecanje... ali ne
ovaj put."
Petey je oklijevao. Vjetar je nosio njegovu smeđu kosu i
nekoliko žutih listova, suhih i šuškavih, koji su mu skotrljali kraj
ramena i sletjeli na rub vode, i sami plutajući poput čamčića.
"Trebao si ih omotati", rekao je tiho.
"Molim?" Ali činilo mu se da shvaća što Petey misli.
"Staviti vatu na činele. Zalijepiti. Tako da ne može... proizvesti
onaj zvuk."
Hal se odjednom sjetio Daisy kako stiže prema njemu - ne
hodajući, već teturajući - i kako je, jako naglo, krv posukljala iz
Daisynih očiju u mlazu koji joj je namočio krzno i zaprskao pod
štale, kako se srušila na prednje šape... i kako je kroz miran, kišno
proljetni zrak toga dana začuo taj zvuk, ne prigušen već čudno jasan,
kako stiže s tavana kuće udaljene petnaest metara: Kling-kling-kling!
Počeo je histerično vrištati, ispustivši naramak drva koji je
nosio za vatru. Odjurio je u kuhinju po tetka Willa, koji je jeo
kajganu i tost, a još čak nije ni prevukao tregere preko ramena.
Bila je stari pas, Hal, rekao je tetak Will, iscrpljenog i
nesretnog lica - i on je djelovao staro. Bilo joj je dvanaest godina, a
to je za psa puno. Ne smiješ to tako prihvatiti - staroj Daisy se to ne
bi svidjelo.
Stara, rekao je i veterinar, ali svejedno je djelovao zbunjeno,
jer psi ne umiru od eksplozivnog krvarenja u mozgu, čak ni u
dvanaestoj godini ("Kao da joj je netko gurnuo petardu u glavu", čuo
je Hal veterinara kako govori tetku Willu, dok je tetak Will kopao
jamu iza štale, nedaleko od mjesta gdje je 1950. pokopao Daisynu
majku. "Još nikad to nisam vidio, Will.")
A kasnije, prestravljen skoro do ludila ali ne mogući se
zaustaviti, Hal se popeo na tavan.
Zdravo, Hal, kako si? Majmun se cerio iz svoga sjenovitog

188

ugla. Činele su mu bile mirne, udaljene tridesetak centimetara. Jastuk
s kauča koji je Hal postavio između njih sad je bio na drugom kraju
tavana. Nešto - neka sila - odbacila ga je dovoljno snažno da ga
razdere, i punilo se zapjenilo iz njega. Ne brini za Daisy, šaptao je
majmun u njegovoj glavi, staklenih smeđih očiju uperenih u
razrogačene plave oči Hala Shelburna. Ne brini za Daisy, Hal, bila je
stara, čak je i veterinar tako rekao, i, usput, jesi li vidio kako joj krv
suklja iz očiju, Hal? Navini me, Hal. Navini me, idemo se igrati i tko
je mrtav, Hal? Jesi li to ti?

A kad je došao k sebi, puzao je prema majmunu kao
hipnotiziran. Jedna mu je ruka bila ispružena da uhvati ključ. Onda je
zateturao unatrag, i skoro pao niz stubište tavana u žurbi - vjerojatno
bi i pao da stubište nije bilo tako usko. Iz grla mu je izlazilo tiho
stenjanje.

Sad je sjedio u čamcu, gledajući Peteyja. "Prigušivanje činela
ne pali", rekao je. "Probao sam jednom."

Petey je nervozno pogledao prema torbi. "Što se dogodilo,
tata?"

"Ništa o čemu bih sad želio pričati", rekao je Hal, "i ništa o
čemu bi ti htio slušati. Dođi ovamo i odgurni me."

Petey se potrudio, a krma čamca zastrugala je po pijesku. Hal
je pripomogao veslom, i odjednom je osjećaj povezanosti sa zemljom
nestao i čamac se kretao lako, sam za sebe nakon godina u mraku
kućice za čamce, ljuljajući se na blagim valovima. Hal je uzeo i
drugo veslo i postavio ih u držače.

"Budi oprezan, tata", reče Petey.
"Ovo neće dugo trajati", obećao je Hal, ali pogledao je torbu i
zapitao se je li to istina.
Počeo je veslati, sagibajući se da bude jači. Stara, poznata bol
pri dnu leđa i između lopatica opet se pojavila. Obala se udaljavala.
Petey se čarobno vratio na osam godina, šest, pa postao
četverogodišnjak koji stoji na rubu vode. Zasjenio si je oči jednom
djetinjom rukom.
Hal je nehajno pogledavao prema obali, ali nije si dopustio da

189

je doista proučava. Prošlo je skoro petnaest godina, i kad bi podrobno
pregledao obalu, primijetio bi promjene više nego sličnosti i izgubio
se. Sunce ga je udaralo u vrat, i počeo se znojiti. Pogledao je torbu, i
načas je izgubio ritam povlačenja i guranja. Torba kao da se... kao da
se nadimala. Počeo je veslati brže.

Vjetar je ojačao, sušeći mu znoj i hladeći mu kožu. Čamac se
uzdigao i pramac mu je pljusnuo vodu u stranu kad se opet spustio.
Nije li vjetar postao hladniji u zadnjoj minuti? I dovikuje li to Petey
nešto? Da. Hal nije mogao raznaznati što preko vjetra. Nije važno.
Riješit će se majmuna na sljedećih dvadeset godina - ili možda

(molim te, Bože, zauvijek)
zauvijek - to je najvažnije.
Čamac se propeo i spustio. Bacio je pogled ulijevo i vidio sitne
bijele krijeste. Opet je pogledao prema obali i vidio Lovački rt i
urušene ostatke koji su sigurno bili Burdonova kućica za čamce dok
su on i Bili bili klinci. Znači, skoro je stigao. Skoro je na mjestu gdje
je slavni Studebaker Amosa Culligana jednog davnog prosinca
potonuo kroz led. Skoro je iznad najdubljeg dijela jezera.
Petey je nešto vrištao; vrištao i pokazivao. Još uvijek ga nije
čuo. Čamac se tresao i ljuljao, bacajući oblačiće tanke pjene na obje
strane pramca. U jednom je bljesnula sićušna duga, pa se raspala.
Sunčevo svjetlo i sjene jurili su po jezeru u crtama, a valovi više nisu
bili blagi; krijeste su porasle. Znoj mu se osušio i naježio se, a pjena
mu je promočila leđa jakne. Smrknuto je veslao, skačući očima s
obale na torbu i natrag. Čamac se opet uzdigao, ovog puta tako
visoko da je lijevo veslo načas bilo u zraku umjesto u vodi.
Petey je pokazivao prema nebu, a vrisak mu je sad bio samo
tih, blistavi barjačić zvuka.
Pogledao je preko ramena.
Jezero je bilo u kovitlacu valova. Poprimilo je smrtonosno
tamnu nijansu plave, prošaranu bijelim šavovima. Neka sjena jurila
je preko vode prema čamcu, a nešto u toj sjeni bilo je tako poznato,
tako užasavajuće poznato da je Hal podigao pogled a onda je vrisak
bio tamo, boreći se s njegovim stisnutim grlom.

190

Sunce je bilo iza oblaka, pretvorivši ga u zgrbljeni, zaposleni
obris s dva zlatom obrubljena polumjeseca, raširena. Dvije rupe
pojavile su se na jednom kraju oblaka, a sunce je sukljalo u dvije
zrake.

Dok je oblak prolazio iznad čamca, majmunove činele, jedva
prigušene torbom, počele su udarati. Kling-kling-kling, ti si, Hal,
konačno si to ti, sad si nad najdubljim dijelom jezera i tvoj je red,
tvoj red, tvoj red -

Svi potrebni elementi na obali postavili su se na mjesto. Trule
kosti Studebakera Amosa Culligana leže negdje ispod njega, tu leže
velike ribe, to je mjesto.

Hal je prebacio vesla u čamac hitrim potezom, nagnuo se
naprijed ne mareći za ludo zaljuljan čamac, i dohvatio torbu. Činele
su proizvodile svoju divlju, pogansku pjesmu; bokovi torbe nadimali
su se kao od silnog disanja.

"Točno ovdje, ti kurvin sine!" zavrištao je Hal. "TOČNO
OVDJE!"

Bacio je torbu preko ruba čamca.
Tonula je brzo. Načas ju je vidio kako ide prema dolje,
zadihanih bokova, i u tome beskrajnom trenutku još je čuo udarce
činela. I načas, crne vode kao da su se razbistrile i vidio je dolje u taj
užasni ponor voda, gdje su ležale velike ribe; tamo je bio Studebaker
Amosa Culligana, a Halova majka bila mu je za volanom, iscereni
kostur s jezerskim brancinom koji hladno zuri iz jedne ogoljene očne
duplje. Tetak Will i teta Ida plutali su kraj nje, a sijeda kosa tete Ide
uzdizala se prema gore dok je torba padala, obrćući se i okrećući, dok
se nekoliko srebrnastih mjehurića dizalo prema gore: kling-kling-
kling...
Hal je tresnuo vesla natrag u vodu, postrugavši si zglobove do
krvi (i oh, Bože, stražnje sjedalo Studebakera Amosa Culligana bilo
je puno mrtve djece! Charlie Silverman... Johnny McCabe...) - počeo
je okretati čamac.
Među stopalima je začuo suho krckanje poput pucnja iz
pištolja, i odjednom, čista voda sukljala je između dvije daske.

191

Čamac je bio star; drvo se sigurno malo stisnulo; bila je to samo mala
rupica. Ali nije bila tamo kad je izveslao. Mogao se zakleti u to.

Obala i jezero zamijenili su mjesta u njegovom pogledu. Petey
mu je sad bio iza leđa. Iznad njega, onaj odvratpi majmunoliki oblak
se razdirao. Hal je počeo veslati. Dvadeset sekundi bilo je dovoljno
da ga uvjeri kako vesla za goli život. Bio je samo osrednji plivač, a
čak i izvršnome ne bi bilo lako u ovoj odjednom bijesnoj vodi.

Još dvije daske odjednom su se razdvojile uz onaj pištoljasti
zvuk. Još vode posukljalo je u čamac, močeći mu cipele. Čuo je tihe
metalne zvukove krckanja i shvatio da to pucaju čavli. Jedan od
držača za vesla je pukao i odletio u vodu - hoće li sljedeće otići
kormilo?

Vjetar mu je sad bio iza leđa, kao da ga pokušava usporiti ili
čak odgurati na sredinu jezera. Bio je prestravljen, ali osjećao je kroz
užas i neku ludu vrstu oduševljenja. Majmun je ovaj put nestao
zauvijek. Nekako je to znao. Što god se njemu dogodilo, majmun se
neće vratiti da nadnese sjenu nad Dennisov ili Peteyjev život.
Majmun je nestao, možda ostavši na krovu ili haubi Studebakera
Amosa Culligana, na dnu jezera Crystal. Zauvijek.

Veslao je, naginjući se prema naprijed i gurajući natrag. Onaj
prskavi, pucketavi zvuk opet se začuo i sad je zahrđala Criscova
limenka koja je bila ležala u čamcu plutala je u deset centimetara
vode. Pjena je prskala Halu u lice. Čuo se glasniji zvuk pucanja, a
stražnje sjedalo je puklo na dvoje i zaplutalo kraj kutije za mamce.
Jedna daska odvojila se od lijevog boka čamca, pa onda još jedna,
ova na rubu vode, s desne strane. Hal je veslao. Dah mu je hripao u
ustima, vreo i suh, a onda mu je grlo nateklo od bakrenog okusa
iscrpljenosti. Oznojena kosa mu se podizala.

Sad se pojavila pukotina ravno na dnu čamca, pojurila u cik-
cak među njegovim stopalima, i pružila se sve do krme. Voda je
posukljala unutra. Bio je u vodi do gležnjeva, pa onda do pola
listova. Veslao je, ali kretanje čamca prema obali sad je već bilo
mlitavo. Nije se usudio osvrnuti da vidi koliko je blizu.

Još jedna daska se odvojila. Pukotina kroz središte čamca

192

dobila je grane, kao drvo. Voda je posukljala unutra.
Hal je počeo tjerati vesla na sprint, udišući snažnim,

iscrpljenim udisajima. Povukao je jednom... dvaput... a pri trećem
potezu, oba držača za vesla su se odvojila. Izgubio je jedno veslo,
zadržao drugo. Ustao je i počeo udarati vodu veslom. Čamac se
zaljuljao, skoro prevrnuo, i bacio ga natrag na sjedalo uz bučan udar.

Čas kasnije, još dasaka se odvojilo, sjedalo se urušilo, i ležao je
u vodi koja je punila dno čamca, zapanjen njenom hladnoćom.
Pokušao se uspraviti na koljena, očajno misleći: Petey ovo ne smije
vidjeti, ne smije gledati svoga oca kako mu se utapa pred očima,
plivat ćeš, psećim stilom ako moraš, ali učini, učini nešto -

Začuo se još jedan pucketavi pucanj - skoro udarac - i bio je u
vodi, plivajući prema obali kao što nikad u životu nije plivao... a
obala je bila nevjerojatno blizu. Minutu kasnije, stajao je do pasa u
vodi, ni pet metara od obale.

Petey je zapljuskao prema njemu, ispruženih ruku, vrišteći i
plačući i smijući se. Hal je krenuo prema njemu i zateturao. Petey je
zateturao, do prsa u vodi.

Uhvatili su jedan drugoga.
Dišući teškim zadihanim udisajima, Hal je svejedno podigao
dječaka na ruke i odnio ga do plaže, gdje su se obojica pružili po tlu,
teško dišući.
"Tata? Jel' otišao? Onaj gadni, gadni majmun?"
"Da, mislim da je otišao. Ovaj put zauvijek."
"Čamac se raspao. Samo se... raspao oko tebe."
Pogledao je prema daskama koje su plutale po vodi desetak-
dvanaest metara daleko. Nisu nimalo sličile na čvrst, rukom izrađen
čamac koji je izvukao iz kućice za čamce.
"Sad je sve uredu", rekao je Hal, podižući se na laktove.
Sklopio je oči i pustio sunce da mu grije lice.
"Jesi vidio oblak?" šapne Petey.
"Jesam. Ali više ga ne vidim... a ti?"
Pogledali su u nebo. Bilo je tu i tamo raštrkanih bijelih
oblačića, ali ne i velikog tamnog oblaka. Otišao je, kao što je Hal i

193

rekao.
Povukao je Peteyja na noge. "U kući će biti ručnika. Dođi." Ali

zastao je, gledajući svoga sina. "Bio si lud kad si onako istrčao."
Petey ga je ozbiljno pogledao. "Bio si hrabar, tata."
"Stvarno?" Pomisao na hrabrost nije mu ni pala na um. Samo

strah. Strah koji je bio prevelik da vidi išta drugo. Ako je ičeg drugog
uopće i bilo. "Dođi, Pete."

"Što ćemo reći mami?"
Hal se nasmiješi. "Ne znam, veliki moj. Smislit ćemo nešto."
Zastao je još trenutak, promatrajući daske koje su plutale na
vodi. Jezero se opet smirilo, blistajući malim valićima. Odjednom,
Hal je pomislio na ljetne turiste koje čak ni ne poznaje - neki čovjek i
njegov sin, možda, koji pecaju velike ribe. Imam nešto, tata! vrišti
dječak. Podiči ćemo i vidjeti, kaže otac, a iz dubina, vukući vodene
trave na činelama i zureći se svojim užasnim smiješkom
dobrodošlice... majmun.
Zadrhtao je - ali to su samo stvari koje bi se mogle dogoditi.
"Dođi", rekao je opet Peteyju, i krenuli su puteljkom kroz
plamene listopadske šume prema obiteljskoj kući.
Iz Bridgtonskih novosti, 24. listopada 1980.
TAJNA MRTVE RIBE Betsy Moriarty
STOTINE mrtvih riba pronađeno je krajem prošlog tjedna na
jezeru Crystal u susjednom gradiću Casco. Većina ih je izgleda
pomrla blizu Lovačkog rta, premda je to teško točno odrediti zbog
jezerskih struja. Mrtve ribe uključile su sve vrste koje se obično
nalaze u ovim vodama - grgeče, štuke, sunčanice, šarane, somove,
smeđe i šarene pastve, pa čak i jednog lososa. Iz uprave za ribu i
divljač kažu da su zbunjeni...

194

Kain se digao

Garrish je izašao iz sjajnog svibanjskog sunca u hladovinu
spavaonice. Trebao mu je trenutak da mu se oči prilagode, i isprva je
Harry Muf bio samo bestjelesan glas iz sjene.

"Baš je bilo gadno, jel' da?" upitao je Muf. "Zar nije ovo baš
bilo gadno?"

"Da", reče Garrish. "Bilo je opako."
Sad su mu oči uhvatile Mufa. Trljao je rukom bubuljice na čelu
i znojio se pod očima. Nosio je sandale i majicu s natpisom 69, uz
bedž na kojem je pisalo da je Ulica Sezam za pedofile. Njegov veliki
iskrivljeni zub nadnosio se nad tamu.
"Mislio sam to obaviti u siječnju", rekao je Muf. "Stalno sam si
govorio da to učinim dok još ima vremena. A onda je drugi rok
prošao i bilo je ili sad ili upisuj parcijalu. Mislim da sam pao, Curt.
Časna moja riječ."
Čuvarica kuće stajala je u uglu kraj sandučića za pisma. Bila je
to iznimno visoka žena koja je udaljeno nalikovala na Rudolpha
Valentina. Pokušavala je jednom rukom pogurnuti usku naramenicu
natrag ispod znojnog kratkog rukava svoje haljine, dok je drugom
pričvršćivala popis za spavaonicu.
"Opako", ponovi Garrish.
"Htio sam par stvari prepisati od tebe ali nisam se usudio, časna
moja riječ, taj tip ima oči kao sokol. Misliš da ćeš ti dobiti pet?"
"Mislim da sam možda i ja pao", reče Garrish.
Muf se zabezeknuo. "Misliš da si pao? Ti misliš da si -"
"Idem se otuširati, dobro?"
"Aha, jasno, Curt. Svakako. To ti je bio zadnji test?"
"Da", reče Garrish. "To mi je bio zadnji test."
Garrish je prešao preko predvorja i prošao kroz vrata i krenuo
se penjati. Stubište je bazdilo kao atletski suspenzor. Iste stare stube.
Njegova soba je bila na četvrtom katu.
Quinn i onaj drugi idiot s dvojke, onaj s dlakavim nogama,

195

prošli su kraj njega, dobacujući se loptom za softball. Neki mali tip s
rožnatim naočalama i jadnom ali nadobudnom kozjom bradicom
prestigao ga je između trećeg i četvrtog kata, držeći knjigu iz
aritmetike na prsima kao Bibliju, dok su mu se usne micale u krunici
logaritama. Oči su mu bile prazne kao školske ploče.

Garrish je zastao i zagledao se za njim, pitajući se ne bi li mu
bilo bolje mrtvome, ali mali tip je sad još bio samo nemirna sjena u
nestajanju. Još je jednom zadrhtala i nestala. Garrish se popeo do
četvrtog kata i krenuo hodnikom prema svojoj sobi. Prasac je otišao
prije dva dana. Četiri završna ispita u tri dana, bum-tras, i gotovo je
sve. Prasac je znao sređivati stvari. Ostavio je samo svoje postere s
golim curama, dvije prljave nesparene čarape, i keramičku parodiju
Rodinovog Mislioca na zahodu.

Garrish je stavio svoj ključ u bravu i okrenuo ga.
"Curt! Hej, Curt!"
Rollins, kretenski katni psiholog koji je upravo poslao Jimmyja
Brodyja do dekana za studente zbog pića, spuštao se hodnikom
prema njemu i mahao mu. Bio je visok, dobro građen, s vojnom
frizurom, simetričan. Djelovao je lakirano.
"Jesi gotov?" upita je Rollins.
"Aha."
"Ne zaboravi pomesti pod u sobi i popuniti formular za prijavu
štete, dobro?"
"Aha."
"Još u četvrtak sam ti gurnuo formlular za prijavu štete pod
vrata, jel' da?"
"Aha."
"Ako nisam u svojoj sobi, samo gurni formular za prijavu štete
i ključ ispod mojih vrata."
"U redu."
Rollins mu je dograbio ruku i stegnuo je, dvaput, hitro, pump-
pump. Rollinsov dlan bio je suh, koža zrnata. Rukovanje s Rollinsom
bilo je kao da se rukuješ sa šakom soli.
"Dobro se provedi ljetos, stari."

196

"Jasno."
"Nemoj previše raditi."
"Neću."
"I zabavljaj se, ali ne pretjeruj."
"Hoću i neću."
Rollins je načas djelovao zbunjeno, a onda se nasmijao. "Pazi
na sebe." Pljesnuo je Garrisha po ramenu i krenuo opet hodnikom,
zastajući jednom da kaže Ronu Franeu neka stiša glazbu. Garrish je
mogao zamisliti Rollinsa kako leži mrtav u nekom jarku s crvima u
očima. Rollinsu ne bi smetalo. Niti crvima. Ili jedeš svijet, ili svijet
jede tebe, i jedno i drugo je u redu.
Garrish je zamišljeno stajao, gledajući sve dok Rollins nije
nestao s vida, a onda je ušao u svoju sobu.
S odlaskom Praščevog ciklonskog nereda, izgledala je prazno i
sterilno. Uskovitlana, nagurana, nanesena hrpa koja je bila Praščev
krevet bila je sastrugana do golog - premda malo spermom
umrljanog - madraca. Dvije duplerice iz Playboya gledale su ga sa
zida zamrznutim, dvodimenzionalno izazovnim pogledima.
U Garrishovoj polovici sobe nije se puno promijenilo, jer je
oduvijek bila uredna kao u vojsci. Na gornju deku Garrishevog
kreveta mogao si baciti novčić, i on bi se odbio. Sva ta urednost je
Prascu išla na živce. On je studirao engleski i dobro baratao riječima.
Nazivao je Garrisha ladičarom. Jedina stvar na zidu iznad
Garrishevog kreveta bio je ogroman poster Humphreya Bogarta koji
je nabavio u fakultetskoj knjižari. Bogie je u svakoj ruci držao po
jedan pištolj, i nosio je tregere. Prasac je rekao da su pištolji i tregeri
simboli impotencije. Garrish je sumnjao da je Bogie bio impotentan,
premda nikad ništa nije čitao o njemu.
Prišao je vratima ormara, otključao ih, i izvadio veliki Magnum
.352 s orahovim kundakom* koji mu je njegov otac, metodistički
svećenik, kupio za Božić. Prošlog ožujka sam si je kupio teleskopski
ciljnik.
* Izmišljen kalibar i tip puške. nap. prev.
U sobi nisi smio imati oružje, čak ni lovačke puške, ali to nije

197

bilo teško. Izvukao ga je jučer iz fakultetskog spremišta za oružje s
falsificiranom potvrdom. Stavio ga je u vodootpornu kožnu futrolu, i
ostavio ga u šumi iza nogometnog igrališta. A onda, jutros oko tri
sata, naprosto je izašao i donio ga gore kroz usnule hodnike.

Sjeo je na krevet s puškom na koljenima i malo plakao.
Mislilac na zahodu ga je promatrao. Garrish je stavio pušku na
krevet, prešao sobu, i pljesnuo ga s Praščevog stola na pod, gdje se
razbio. Začulo se kucanje na vratima.

Garrish je stavio pušku pod svoj krevet.
"Naprijed."
Bio je to Bailey, koji je stajao tamo u gaćama. U pupku mu je
bila mucica. Bailey nije imao budućnosti. Bailey će se oženiti
glupom curom i imat će glupu djecu. Kasnije će umrijeti od raka ili
možda zatajenja bubrega-
"Kakav je bio finalni iz kemije, Curt?"
"U redu."
"Mislio sam jel' bi' mogao posudit' tvoje bilješke. Moj je sutra."
"Jutros sam ih spalio s drugim smećem."
"Oh. Hej, Isuse! Pa jel' Prasac to napravio?" Pokazao je na
ostatke Mislioca.
"Valjda."
"Da mi je znati zaš' ga je razbio? Meni se sviđao. Htio sam ga
kupit' od njega." Bailey je imao oštre, štakoraste crte lica. Gaće su
mu bile otrcane i ispupčene na dupetu. Garrish je vidio točno kako će
izgledati, dok umire od emfizema ili tako nečeg u šatoru s kisikom.
Kako će biti žut. Ja bih ti mogao pomoći, mislio je Garrish.
"Misliš da bi mu smetalo da pokupim njegove postere?"
"Valjda ne."
"Okay." Bailey je prešao sobu, oprezno bosim nogama
prolazeći preko krhotina keramike, i skinuo Playboyeve ljepotice sa
zida.
"A i ona Bogartova slika je opaka. Nema cica, ali hej! Znaš?"
Bailey je zapirio prema Garrishu da vidi hoće li se ovaj nasmiješiti.
Kad nije, rekao je: "Valjda ga nisi mislio baciti, jel' da?"

198

"Ne. Baš sam se spremao otuširati."
"Okay. Lijepo se provedi ako se više ne vidimo, Curt."
"Hvala."
Bailey se vratio do vrata, a stražnjica njegovih gaća je lepršala.
Zastao je na vratima. "Opet ćeš proć' sa četiri i nešto, Curt?"
"Barem."
"Dobar si. Vidimo se nagodinu."
Izašao je i zatvorio vrata. Garrish je neko vrijeme sjedio na
krevetu, onda izvadi pušku, rastavi je, i očisti. Podigao je cijev do
očiju i zagledao se u sićušan krug svjetla na drugom kraju. Cijev je
bila čista. Ponovno je sklopio pušku.
U trećoj ladici njegovog stola bile su tri teške kutije streljiva
Winchester. Postavio ih je na prozorsku dasku. Zaključao je vrata
sobe a onda se vratio do prozora. Podigao je rolete.
Mali trg pod prozorom bio je sjajan i zelen, posut studentima
koji su šetali. Quinn i njegov kretenski prijatelj pokrenuli su
polovičnu partiju softballa. Trčali su naprijed-natrag kao kljakavi
mravi koji bježe iz razrovanog mravinjaka.
"Da ti nešto kažem", reče Garrish Bogieju. "Bog se naljutio na
Kaina jer je Kain bio uvjeren da je Bog vegetarijanac. Njegov brat je
bio pametniji. Bog je načinio svijet na svoju sliku i priliku, a ako ne
pojedeš svijet, svijet pojede tebe. I onda Kain kaže svome bratu:
'Zašto mi nisi rekao?'. A njegov brat kaže: 'Zašto nisi slušao?'. I Kain
kaže: 'Dobro, sad slušam.'. I rokne si brata, i kaže: 'Hej, Bože! Hoćeš
mesa? Evo ti ga! Hoćeš pečenje, ili rebrica, ili Abelburgere, ili što?'
A Bog mu kaže da stavi cipele za ples. Onda... što misliš?"
Bogie nije odgovorio.
Garrish je podigao prozor i oslonio laktove na dasku, ne
puštajući cijev .352-ojke da proviri na sunce. Pogledao je kroz
ciljnik.
Usredotočio se na žensku spavaonicu Carlton Memoriala, s
druge strane trga. Carlton je popularno bio zvan psetarnicom.
Naciljao je na veliki Fordov karavan. Neka plavuša u trapericama i
plavom svjetlucavom topiću razgovarala je sa svojom majkom, dok

199

je otac, crvenog lica i proćelav, tovario kovčege u stražnji dio
automobila.

Netko je pokucao na vrata.
Garrish je čekao.
Opet se čulo kucanje.
"Curt? Dat ću ti petaču za Bogartov poster." Bailey.
Garrish nije ništa rekao. Djevojka i njena majka smijale su se
nečemu, ne znajući da u utrobama imaju mikrobe koji se hrane,
dijele, razmnožavaju. Djevojčin otac im se pridružio, i stajali su
zajedno na suncu, obiteljski portret u ciljniku.
"Jebeš sve", reče Bailey. Stopala su mu otapkala niz hodnik.
Garrish je stisnuo okidač.
Puška ga je snažno udarila o rame, onaj dobar, čvrsti udarac
koji dobiješ kad si postavio pušku točno na pravo mjesto. Glava
nasmiješene djevojke se odsijekla.
Majka se još časak smiješila, a onda joj je ruka poletjela do
usta. Zavrištala je kroz ruku. Garrish je opalio kroz nju. Ruka i glava
nestale su u prasku crvenog. Čovjek koji je utovario kovčege
pognuto je potrčao.
Garrish ga je pratio i dohvatio u leđa. Podigao je glavu, načas
gledajući bez ciljnika. Quinn je držao loptu za softball i zurio u
plavušin mozak, raspljeckan po znaku ZABRANJENO
PARKIRANJE iza njenog opuštenog tijela. Quinn se nije micao. Po
cijelom trgu, ljudi su stajali, zamrznuti, kao djeca koja igraju drvene
marije.
Netko je zatreskao po vratima, onda protresao kvaku. Opet
Bailey. "Curt? Jesi dobro, Curt? Mislim da netko -"
"Dobro piće, dobro meso, dobri Bože, idemo jesti!" povikao je
Garrish i opalio u Quinna. Povukao je umjesto da stisne, i promašio
je. Quinn je trčao. Nema problema. Drugi pucanj uhvatio je Quinna u
vrat, i odletio je možda dvadeset stopa.
"Curt Garrish će se samoubiti!" vrištao je Bailey. "Rollins!
Rollins! Dođi brzo!"
Koraci su mu izblijedili niz hodnik.

200