Stephen King-Gole kosti

Jedan kukac ušao je kroz rupu i sad je sjedio na vreći gnojiva,
dok su mu mušja krila zujala - čulo ih se: zvučala su kao električni
ventilator iz jeftine trgovine električnom robom - a oči se iskolačile
sa svojih ticala. Njegovo ružičasto i gnjusno bucmasto tijelo hitro je
dahtalo.

Krenuo sam prema njemu. Baklja mi je zamirala, ali još se nije
ugasila. Ali pretekla me gospođa Reppler, učiteljica trećeg razreda.
Bilo joj je možda pedeset i pet, možda šezdeset godina, tanka kao
prut. Tijelo joj je imalo onaj čvrst, isušen izgled koji me uvijek
podsjeti na sušenu govedinu.

Imala je u svakoj ruci po jednu limenku Raida, kao neki
poludjeli revolveraš u egzistencijalističkoj komediji. Ispustila je
rezanje bijesa koje bi bilo na čast spiljskom čovjeku dok razbija
glavu svome neprijatelju. Držeći limenke u ispruženim rukama,
stisnula je njihove pipce. Gusti sprej protiv kukaca prekrio je stvora.
Zgrčio se u agoniji, suludo se izvijajući i okrećući, i konačno
padajući s vreća, odbijajući se od tijela Toma Smalleya - koji je bez
ikakve sumnje ili dvojbe bio mrtav - i konačno slećući na pod. Krila
su mu suludo zujala, ali nisu ga mogla podići; bila su prekrivena
Raidom. Koji časak kasnije, krila su usporila, pa stala. Krepalo je.

Sad se čulo ljude kako plaču. I stenju. Starica koju su pregazili
je stenjala. I čuo se smijeh. Smijeh prokletnika. Gospođa Reppler
stajala je iznad svoga plijena, dok su joj se mršava prsa ubrzano
dizala i padala.

Hatlen i Miller pronašli su jedna od onih kolica na kojima
pomoćnici u trgovini voze velike kutije, i zajedničkim su ih snagama
nagurali na vrh vreća s gnojivom, blokirajući trokutastu rupu u
staklu. Kao privremena mjera, bilo je dobro.

Amanda Dumfries stupila je naprijed kao da hoda u snu. U
jednoj je ruci držala plastičnu kantu za brisanje poda. U drugoj je
imala metlu, još uvijek umotanu u prozirnu foliju. Sagnula se, očiju
još uvijek razrogačenih i bezizražajnih, i pomela mrtvu ružičastu
stvar-kukca, puža, što god bilo - u kantu. Čulo se krckanje folije na
metli dok je mela pod. Prišla je izlaznim vratima. Na njima nije bilo

101

kukaca. Malo ih je otvorila i izbacila kantu. Pala je na bok i kotrljala
se naprijed-natrag u sve manjem luku. Jedan ružičasti stvor dozujao
je iz noći, sletio na vedro, i krenuo puzati po njemu.

Amanda se rasplakala. Prišao sam joj i stavio joj ruku preko
ramena.

U pola dva sljedećeg jutra, sjedio sam leđima oslonjen na bijeli
emajl štanda za meso, napola u snu. Billyjeva glava bila mi je u krilu.
On je čvrsto spavao. Nedaleko od nas, Amanda Dumfries je spavala s
glavom na nečijoj jakni.

Nedugo nakon plamteće smrti pticolikog stvora, Ollie i ja smo
otišli natrag u skladište i prikupili pet-šest prostirki poput one kojom
sam prije pokrio Billyja. Nekoliko ljudi spavalo je na njima. Donijeli
smo i nekoliko teških drvenih kutija s narančama i kruškama, i nas
četvorica smo ih zajedničkim snagama uspjeli podići povrh vreća s
gnojivom ispred rupe u staklu. Pticoliki stvorovi će se debelo
namučiti da pomaknu jednu od tih kutija; bile su teške oko četrdeset
kila svaka.

Ali ptice i kukcoliki stvorovi kojima su se hranile nisu bili
jedini tamo vani. Bio je tu i stvor s pipcima koji je uzeo Norma.
Trebalo se sjetiti otrcanog konopa za rublje. Trebalo se sjetiti i onog
neviđenog stvora koji je ispustio ono tiho, guturalno režanje. I poslije
smo čuli nekoliko takvih zvukova - ponekad vrlo daleko - ali koliko
je zapravo "daleko" uz prigušujuću maglu? A ponekad bi bili
dovoljno blizu da zatresu zgradu, i natjeraju nas sve da se osjetimo
kao da su nam se srčane klijetke napunile ledenom vodom.

Billy se trgnuo u mome krilu i zastenjao. Pogladio sam ga po
kosi, a on je zastenjao još glasnije. A onda je izgleda opet pronašao
mirnije vode sna. Moj polusan se raspršio, i opet sam zurio, posve
budan. Otkako se smračilo, uspio sam odspavati samo kakvih
devedeset minuta, a i tada su me progonili snovi. U jednom od
fragmentarnih snova, vratio sam se u prošlu večer. Billy i Steffy su
stajali pred panoramskim prozorom, zureći u crnu i sivu vodu, u
srebrni, uskovitlani vodoskok koji je najavljivao oluju. Pokušavao
sam stići do njih, znajući da bi dovoljno snažan vjetar mogao slomiti

102

prozor i razbacati smrtonosne staklene strelice po cijeloj dnevnoj
sobi. Ali koliko god trčao, činilo se da im nisam nimalo bliži. A onda
se jedna ptica izdigla iz vodoskoka, ogromna, grimizna oiseau de
mort*, čiji je pretpovijesni raspon krila zamračio cijelo jezero, od
istočne do zapadne strane. Kljun joj se otvorio, otkrivajući ždrijelo
veličine tunela Holland. A kad je ptica došla proždrijeti moju ženu i
sina, neki tih, zlokoban glas počeo je šapatom ponavljati: Projekt
Strijela... projekt Strijela... projekt Strijela...

* oiseau de mort: ptica smrti (franc.) nap. prev.
Ne da smo samo Billy i ja imali problema sa spavanjem. Drugi
su vrištali u snu, a neki su nastavili vrištati i kad bi se probudili. Pivo
je iz hladnjaka nestajalo velikom brzinom. Buddy Eagleton jednom
ga je ponovno napunio iz skladišta, bez ikakvog komentara. Mike
Halten rekao mi je da Sominexa više nema. Ne skoro, nego nijedne
tabletice. Pretpostavljao je da su neki ljudi uzeli možda i šest-osam
bočica.
"Ali ima nešto Nytola", rekao je. "Hoćeš jednu bočicu, David?"
Stresao sam glavom i zahvalio mu.
A u posljednjem prolazu, dolje kad blagajne broj 5, imali smo
svoje alkoholičare. Bilo ih je možda sedam, svi stranci osim Loua
Tattingera, koji je vodio praonicu automobila Bor. Lou nije trebao
opravdanje da se zagleda u dno čaše, kako se ono kaže. Alkoholna
brigada bila je više-manje u nesvijesti.
O, da - bilo je još i šest-sedam ljudi koji su poludjeli.
Ludilo možda i nije najbolja riječ; možda se ne mogu dosjetiti
neke bolje. Ali bili su to ljudi koji su upali u posvemašnju obamrlost,
bez korištenja piva, vina ili tableta. Zurili su bezizražajnim i sjajnim
očima poput gumba. Čvrsti beton stvarnosti raspao se u nekom
nezamislivom potresu, a ovi jadnici su propali u rupe. S vremenom,
možda se neki od njih povrate. Ako bude vremena.
Mi ostali pravili smo svoje vlastite mentalne kompromise, a u
nekim slučajevima bili su prilično čudni. Gospođa Reppler, na
primjer, bila je uvjerena da je sve to samo san - ili je bar tako
govorila. A zvučala je prilično uvjereno.

103

Bacio sam pogled na Amandu. Razvijao sam nelagodno snažne
osjećaje prema njoj - nelagodne, ali ne do kraja neugodne. Oči su joj
bile nevjerojatno, blistavo zelene... neko vrijeme držao sam je na oku
da vidim neće li možda izvaditi par kontaktnih leća, ali, po svemu
sudeći, boja je bila prirodna. Htio sam voditi ljubav s njom. Žena mi
je bila kod kuće, možda živa, vjerojatnije mrtva, ali u svakom
slučaju, volio sam je; više od svega, htio sam sebe i Billyja vratiti do
nje, ali isto tako sam htio poševiti tu damu po imenu Amanda
Dumfries. Pokušavao sam samome sebi reći kako je to samo zbog
situacije u kojoj se nalazimo, a možda i jest, ali to nije promijenilo
moju želju.

Plutao sam napola u snu, a onda se probudio do kraja oko tri.
Amanda se prebacila u neku vrst fetalnog položaja, s koljenima
dignutim do prsa, ruku stisnutih među bedrima. Činilo se da duboko
spava. Njena se majica s jedne strane malo podigla, pokazujući čistu
bijelu kožu. Gledao sam je i počeo dobivati vrlo beskorisnu i
neudobnu erekciju.

Pokušao sam si skrenuti misli, i počeo razmišljati o tome kako
sam jučer želio naslikati Brenta Nortona. Ne, ništa tako važno kao
slika, ali... samo ga posjesti na deblo s mojim pivom u ruci, i skicirati
njegovo znojno, umorno lice i dva krila njegove brižno obrađene
kose koja se neuredno podižu straga. Bila bi to dobra slika. Trebalo
mi je dvadeset godina života s mojim ocem da prihvatim zamisao
kako i dobro može biti dovoljno dobro.

Znate što je talent? Prokletstvo očekivanja. Kao klinac, morate
se s time nositi, nekako to pobijediti. Ako znate pisati, mislite da vas
je Bog doveo na zemlju da rasturite Shakespearea. Ili ako znate
slikati, možda mislite - ja sam mislio - da vas je Bog doveo na zemlju
da rasturite svoga oca.

Ispalo je da ja nisam tako dobar kao što je on bio. Uporno sam
se trudio biti bolji, možda i dulje nego što sam trebao. Imao sam
izložbu u New Yorku i nije baš uspjela - kritičari su me ubili u pojam
spominjanjem moga oca. Godinu dana kasnije, izdržavao sam i sebe i
Steff komercijalnim stvarima. Ona je bila trudna, a ja sam sjeo i

104

porazgovarao sam sa sobom o svemu tome. Posljedica toga
razgovora bila je uvjerenje da će ozbiljna umjetnost za mene uvijek
biti samo hobi i ništa više.

Radio sam reklame za šampon Zlatna djevojka - onu u kojoj
Djevojka stoji na biciklu, onu na kojoj igra frizbi na plaži, onu na
kojoj stoji na balkonu svoga stana s pićem u ruci. Radio sam
ilustracije kratkih priča za većinu velikih skupih časopisa, ali u to
sam se područje probio praveći lascivne ilustracije za priče u
prljavijim muškim magazinima. Radio sam i neke plakate za filmove.
Lova stiže. Dobro živimo.

Održao sam posljednju izložbu u Bridgtonu, baš prošlog ljeta.
Izložio sam devet platna koja sam naslikao tijekom pet godina, a
prodao sam ih šest. Jedno koje nikako nisam želio prodati prikazivalo
je, čudnom slučajnošću, trgovinu Federal. Perspektiva je bila sa
samog kraja parkirališta. Na mojoj slici, parkiralište je bilo prazno
osim reda limenki Campbellovog graha i hrenovki, svaka veća od
prethodne dok marširaju prema oku promatrača. Posljednja je
djelovala kao da je visoka dva metra. Slika se zvala Grah i lažna
perspektiva. Neki čovjek iz Kalifornije, direktor u nekoj kompaniji
koja proizvodi teniske loptice i rekete i tko zna kakvu još sportsku
opremu silno je želio tu sliku, i nije htio prihvatiti odrečan odgovor
usprkos kartici s oznakom NIJE NA PRODAJU zataknutoj u donji
lijevi ugao jednostavnog drvenog okvira. Počeo je sa šesto dolara, i
nastavio sve do četiri tisuće. Rekao je da želi tu sliku za svoju radnu
sobu. Nisam je htio prodati, i otišao je jako zbunjen. Bez obzira na
to, nije odustao; ostavio mi je posjetnicu, za slučaj da se
predomislim.

Dobro bi mi došao novac - te smo godine nadogradili kuću i
kupili terenca - ali naprosto je nisam mogao prodati. Nisam je mogao
prodati jer mi se činilo da je to najbolja slika koju sam ikad napravio
i htio samje moći pogledati kad me netko upita, s posve nesvjesnom
okrutnošću, kad ću napraviti nešto ozbiljno.

A onda samje slučajno jednog dana prošle jeseni pokazao
Ollieju Weeksu. Upitao me može li je fotografirati i iskoristiti je za

105

reklamu jednog tjedna, i to je bio kraj moje vlastite lažne
perspektive. Ollie je prepoznao što je ta slika zapravo, i time i mene
prisilio da to shvatim. Savršeno dobar komad komercijalnog
slikarstva. Ništa više. I, hvala Bogu, ništa manje.

Dopustio sam mu da to učini, a onda sam nazvao direktora kod
kuće, u San Luisu Obispo, i rekao mu da može dobiti sliku za dvije i
pol tisuće dolara, ako je još uvijek želi. Želio ju je, i poslao sam mu
je na obalu UPS-om. I otada, onaj glas iznevjerenih očekivanja - onaj
glas prevarenog djeteta koje se ne može zadovoljiti tako mlačnom
pohvalom kao što je "dobro" - više-manje je zašutio. I osim nekoliko
kratkih trenutaka grmljavine - poput glasanja onih neviđenih
stvorova negdje vani u maglenoj noći - uglavnom je sve otada šutio.
Možda mi vi možete reći - zašto bi ušutkivanje toga djetinjastog,
zahtjevnoga glasa moralo biti tako nalik smrti?

Oko četiri sata Billy se probudio - bar djelomično - i ogledao se
oko sebe snenim očima koje ne shvaćaju.

"Još smo ovdje?"
"Da, srce", rekao sam. "Jesmo."
Počeo je plakati s užasnom, slabašnom bespomoćnošću.
Amanda se probudila i pogledala nas.
"Hej, mali", rekla je i nježno ga privukla k sebi. "Ujutro će sve
djelovati bolje, ili bar malo bolje."
"Ne", reče Billy. "Ne, neće. Neće. Neće."
"Ššš", rekla je. Oči su joj susrele moje iznad njegove glave.
"Ššš, vrijeme ti je za spavanje."
"Hoću svoju majku!"
"Aha, naravno", reče Amanda. "Naravno da hoćeš." Billy se
meškoljio po njenom krilu sve dok se nije mogao zagledati u mene.
Tako smo se neko vrijeme gledali. A onda je opet zaspao.
"Hvala", rekao sam. "Trebali ste mu."
"On me čak ni ne pozna."
"Svejedno."
"Onda, što mislite?" upitala je. Njene zelene oči mirno su
gledale u moje. "Što zapravo mislite?"

106

"Pitajte me ujutro."
"Pitam sada."
Zaustio sam da joj odgovorim, a onda se Ollie Weeks stvorio iz
polumraka kao da je ispao iz nekog horora. Imao je džepnu svjetiljku
preko koje je prevukao jednu od onih ženskih majici, i uperio juje
prema stropu. Stvarala je čudne sjene na njegovom ispijenom licu.
"David", šapnuo je.
Amanda ga je pogledala, prvo iznenađena, onda opet
prestrašena.
"Ollie, što je?" upitao sam.
"David", šapnuo je opet. Pa onda: "Dođi. Molim te."
"Ne želim ostaviti Billyja. Tek je zaspao."
"Ja ću biti s njim", reče Amanda. "Bolje idite." A onda, tišim
glasom: "Isuse, ovo nikad neće završiti."

8. Što se dogodilo s vojnicima. S Amandom. Razgovor s
Danom Millerom.

Pošao sam s Olliejem. Krenuo je prema skladištu. Dok smo
prolazili kraj hladnjaka, dohvatio je pivo. "Ollie, što je?"

"Hoću da vidiš."
Prošao je kroz dvokrilna vrata. Kliznula su za nama i zatvorila
se tihim šuštanjem zraka. Bilo je hladno. Nije mi se sviđalo ovo
mjesto, ne nakon onoga što se dogodilo Normu. Dio moga uma
uporno me podsjećao da tu negdje još leži i komadić mrtvog pipka.
Ollie je skinuo majicu sa svoje svjetiljke. Uperio ju je prema
gore. U prvi čas, učinilo mi se da je netko objesio dvije lutke za izlog
s jedne od grijaćih cijevi ispod stropa. Da su ih objesili na klavirske
žice ili tako nešto, dječji trik za Noć vještica.
Onda sam primijetio stopala koja su visjela kakvih petnaestak
centimetara iznad betonskog poda. Bile su tu i dvije hrpe prevrnutih
kutija. Podigao sam pogled prema licima i u grlu mi se počeo dizati
vrisak, jer to nisu bila lica lutaka za izlog. Obje glave bile su nagnute
u stranu, kao da uživaju u nekoj užasno smiješnoj šali, šali od koje su
se smijali sve dok nisu poljubičastili.

107

Njihove sjene. Njihove sjene, izdužene, na zidu iza njih.
Njihovi jezici. Njihovi isplaženi jezici.

Obojica su bili u odorama. Bili su to oni klinci koje sam prije
bio primijetio, a zatim zaboravio. Gušteri iz...

Vrisak. Čuo sam ga kako mi počinje u grlu kao stenjanje, diže
se kao policijska sirena, a onda mi je Ollie zgrabio ruku tik iznad
lakta. "Ne vrišti, David. Za ovo ne zna nitko osim tebe i mene. I htio
bih da tako i ostane."

Nekako sam progutao vrisak.
"Oni gušteri", propentao sam.
"Iz projekta Strijela", reče Ollie. "Jasno." Nešto hladno mi se
uguralo u ruku. Limenka piva. "Popij to. Treba ti." Ispraznio sam
limenku do kraja.
Ollie je rekao: "Došao sam pogledati imamo li još boca za
plinski roštilj koji je koristio gospodin McVey. Vidio sam dečke. Po
mome mišljenju, pripremili su omče i popeli se na vrh one dvije hrpe
kutija. Sigurno su jedan drugome vezali ruke, a onda pomogli jedan
drugome dok su prolazili kroz konopac. Tako... tako da im ruke budu
iza leđa, znaš. A onda - bar ja tako mislim - gurnuli su glave kroz
omče i zategli ih trzajući glavu. Možda je jedan od njih brojao do tri,
i skočili su zajedno. Ne znam."
"To se ne može", rekao sam suhim ustima. Ali ruke su im
doista bile vezane iza leđa. Činilo se da ne mogu skrenuti pogled s
toga.
"Moglo bi se. Ako su dovoljno jako htjeli, David, mogli su."
"Ali zašto?"
"Mislim da znaš zašto. Nitko od turista, od ljetnih tipova - kao
onaj Miller - ali u ovom kraju ima ljudi koji bi mogli pogoditi."
"Projekt Strijela?"
Ollie reče: "Po cijele dane sam na blagajni, svašta čujem.
Cijelo ovo proljeće slušao sam priče o tom prokletom projektu
Strijela, i ništa dobro nisam čuo. Crni led na jezerima..."
Pomislio sam na Billa Giostija kako mi se naginje kroz prozor i
puše topao alkohol u lice. Ne samo atomi, nego drukčiji atomi. A sad

108

ova tijela koja vise sa stropne cijevi. Nagnute glave. Ovješene cipele.
Jezici isplaženi kao ljetne kobasice.

Sa svježim sam užasom shvatio da se u meni otvaraju nova
vrata percepcije. Nova? Ne baš. Stara vrata percepcije. Percepcija
djeteta koje se još nije naučilo zaštiti razvijajući tunelski pogled koji
isključuje devedeset posto svemira. Djeca vide sve na što im pogled
padne, čuju sve što im uši dosegnu. Ali ako je život uzdizanje svijesti
(kao što tvrdi plakat sa znanstvenog sajma koji je u srednjoj školi
napravila moja žena), ujedno je i ograničavanje ulaznih podataka.

Užas je širenje perspektive i percepcije. Užas je ležao u
spoznaji da plivam prema mjestu koje većina nas napusti kad
izađemo iz pelena i prijeđemo na tutu. Vidio sam to i na Olliejevom
licu. Kad se racionalnost počne lomiti, spojevi ljudskog mozga mogu
se preopteretiti. Tjeskobe postanu blistave i grozničave. Halucinacije
postanu stvarne: lokvica žive na mjestu gdje se paralelne crte zbog
perspektive naizgled križaju doista je tamo; mrtvi hodaju i govore;
ruža počinje pjevati.

"Čuo sam stvari od možda dvadesetak ljudi", rekao je Ollie.
"Justine Robards. Nick Tochai. Ben Michaelson. U malom gradu
nema tajni. Stvari se doznaju. Ponekad je to kao izvor - samo
prosuklja iz zemlje i nitko nema pojma odakle je stiglo. Čuješ nešto u
knjižnici, i preneseš dalje, ili u marini u Harrisonu. Bog zna gdje još,
ili zašto. Ali cijelo proljeće i ljeto slušam samo o projektu Strijela i
projektu Strijela."

"Ali ova dvojica", rekao sam. "Kriste, Ollie, pa to su samo
klinci."

"U Vijetnamu je bilo klinaca koji su skupljali uši. Bio sam
tamo. Vidio sam to."

"Ali - što bi ih natjeralo na ovako nešto?"
"Ne znam. Možda nešto znaju. Možda samo sumnjaju. Sigurno
su znali da će ih ljudi ovdje unutra prije ili kasnije početi ispitivati.
Ako bude nekog kasnije."
"Ako si u pravu", rekao sam, "to mora biti nešto jako loše."
"Ona oluja", rekao je Ollie svojim mekim, mirnim glasom.

109

"Možda im je nešto prevrnula tamo unutra. Možda je bila neka
nesreća. Mogli su se igrati s bilo čime. Neki ljudi tvrde da su se
bavili laserima visokog intenziteta i mazerima. Čuo sam povremeno i
o fuzijskom pogonu. A pretpostavi... što ako su probušili rupu ravno
u neku drugu dimenziju?"

"To su gluposti", rekao sam.
"I oni?" upitao je Ollie pokazujući na tijela.
"Ne. Pitanje je: što ćemo sad učiniti?"
"Mislim da bismo ih trebali skinuti i sakriti", rekao je smjesta.
"Zagurati ih pod hrpu stvari koje ljudi neće trebati - pseća hrana,
deterdžent za suđe, tako nešto. Ako se ovo pročuje, samo će još
pogoršati stvari. Zato sam i došao k tebi, David. Mislim da si ti jedini
kome mogu doista vjerovati."
Promrmljao sam: "Kao nacistički ratni zločinci koji se ubijaju u
ćelijama nakon što su izgubili rat."
"Aha. I meni je to palo na pamet."
Zašutjeli smo, a pred čeličnim teretnim vratima odjednom su se
opet začuli tihi šuškavi zvukovi - zvukovi pipaka koji polako prelaze
preko njih. Skutrili smo se bliže. Naježio sam se.
"U redu", rekao sam.
"Požurit ćemo što više možemo", reče Ollie. Njegov safirni
prsten mutno je bljeskao u svjetlu džepne svjetiljke. "Htio bih što
prije van odavde."
Pogledao sam užad. Iskoristili su istu vrstu konopca za rublje
koju sam ja bio vezao oko pasa čovjeka s golferskom kapicom. Omče
su se zarile u podbulo meso njihovih vratova, i opet sam se zapitao
što li je to moglo obojicu natjerati da učine ovako nešto. Znao sam
što Ollie misli kad kaže da bi vijest o dvostrukom samoubojstvu
samo pogoršala stvari. Meni se to već dogodilo - a ne bih vjerovao da
je to moguće.
Začuo sam krckavi zvuk. Ollie je otvorio svoj nož, opaku,
tešku stvar namijenjenu otvaranju kartonskih kutija. I, naravno,
rezanju konopca.
"Ti ili ja?" upitao je.

110

Progutao sam. "Svatko jednog." Učinili smo to.
Kad sam se vratio, Amanda je nestala a gospođa Turman je bila
s Billyjem. Oboje su spavali. Prošao sam jednim od prolaza a neki
glas je rekao: "Gospodine Drayton. David." Bila je to Amanda,
stojeći na stubama pred upraviteljevim uredom, s očima poput
smaragda. "Što je?"
"Ništa", rekao sam.
Prišla mi je. Osjećao sam trag parfema. I, oh, kako sam je
želio. "Lažeš", rekla je.
"Ništa nije bilo. Lažna uzbuna."
"Ako hoćeš." Uzela me za ruku. "Sad sam bila u uredu. Prazan
je, i ima ključ u vratima." Lice joj je bilo posve mirno, ali oči su joj
blistale, skoro divlje, a u grlu joj je pulsiralo.
"Ne..."
"Vidjela sam kako me gledaš", rekla je. "Ako moramo
razgovarati o tome, nema svrhe. Turmanica ti čuva sina."
"Da." Palo mi je na pamet da je ovo način - možda ne najbolji,
ali ipak jedan način - da skinem prokletstvo s onoga što smo Ollie i
ja maloprije učinili. Ne najbolji način, samo jedini način.
Uspeli smo se uskim stubištem i ušli u ured. Bio je prazan, kao
što je i rekla. A u vratima je bio ključ. Okrenuo sam ga. U tami je
bila samo obris. Ispružio sam ruke, dodirnuo je, i privukao je k sebi.
Drhtala je. Spustili smo se na pod, prvo klečeći, ljubeći se, a ja sam
napipao jednu čvrstu dojku i osjećao sam užurbano lupanje njena
srca kroz majicu. Pomislio sam na Steffy kako govori Billyju neka ne
dira kablove. Pomislio sam na masnicu na njenom boku kad je
skinula smeđu haljinu u našoj prvoj bračnoj noći. Pomislio sam na
prvi put kad sam je vidio, kako vozi bicikl kroz trgovinski centar
Sveučilišta Maine u Oronou, ja na putu za predavanje Vincenta
Hartgena, s portfolijem pod rukom. I erekcija mi je bila ogromna.
Onda smo legli, a ona je rekla: "Voli me, David. Ugrij me."
Kad je svršila, zabila mi je nokte u leđa i pozvala me tuđim imenom.
Nije mi smetalo. Tako smo samo izravnali račune.
Kad smo se spustili natrag, neka vrst puzave zore je tek počela.

111

Crnina pred procijepima s oklijevanjem se pretapala u tamnosivu, pa
kromiranu, pa u svijetlu, bezličnu i nesjajnu bjelinu ekrana u drive-in
kinu. Mike Hatlen je spavao u sklopivom stolcu koji je odnekud
iskopao. Dan Miller sjedio je malo dalje na podu, jedući krafnu
marke Hostess. Jednu od onih posipanih bijelim šećerom.

"Sjednite, gospodine Drayton", pozvao me.
Pogledom sam potražio Amandu, ali ona je već prošla pola
prolaza. Nije se osvrnula. Naš čin ljubavi u tami već se činio nečim
iz snoviđenja, nevjerojatan čak i u ovom čudnom dnevnom svjetlu.
Sjeo sam.
"Uzmite krafnu." Ponudio mi je kutiju.
Stresao sam glavom. "Taj bijeli šećer je čista smrt. Gore od
cigareta."
Malo se nasmijao. "U tom slučaju, uzmite dvije."
Iznenadio sam se otkrivši da je i u meni još bilo malo smijeha -
on me iznenadio pronašavši ga, i zato mi se sviđao. Doista sam uzeo
dvije njegove krafne. Bile su prilično ukusne. Nakon njih sam
zapalio, iako obično ujutro ne pušim.
"Trebao bih se vratiti svome malom", rekao sam. "Probudit će
se."
Miller kimne glavom. "One ružičaste bube", rekao je. "Sve su
otišle. I ptice. Hank Vannerman kaže da je posljednja udarila u izlog
oko četiri. Izgleda da je... fauna... puno aktivnija po mraku."
"Ali to ne možete reći Brentu Nortonu", rekao sam. "Ili
Normu."
Opet je kimnuo i dugo nije ništa rekao. Onda je i on zapalio
cigaretu i pogledao me. "Ne možemo ovdje ostati, Drayton", rekao
je.
"Ima hrane. I puno pića."
"Zalihe nemaju s tim nikakve veze i vi to znate. Što ćemo
učiniti kad jedna on onih velikih zvjerčica tamo vani odluči provaliti
unutra umjesto da nas samo drmusa po mraku? Hoćemo li je pokušati
otjerati drškama metle i benzinom za upaljače?"
Naravno da je bio u pravu. Možda nas je magla na određeni

112

način štitila. Skrivala. Ali možda nas neće još dugo skrivati, a to još i
nije bilo sve. Bili smo u Federalu kakvih osamnaest sati, i osjećao
sam kako me preplavljuje neka vrsta letargije, prilično slična letargiji
kakvu sam osjetio jednom ili dvaput kad sam pokušao predaleko
otplivati. Pojavila se potreba da se držim sigurnosti, da naprosto
ostanem na mjestu, da se brinem za Billyja (i možda ševim Amandu
Dumfries usred noći, promrmljao je neki glas), da vidim hoće li se
magla naprosto dići, ostavivši sve kako je i bilo.

Vidio sam to i na drugim licima, i odjednom mi je palo
napamet da sad već u Federalu ima ljudi koji neće otići ni pod koju
cijenu. Sama pomisao na izlazak kroz vrata nakon onog što se
dogodilo naprosto bi ih smrznula.

Miller je možda gledao kako mi sve te misli prolaze licem.
Rekao je: "Kad je ta prokleta magla stigla, ovdje je bilo nekakvih
osamdeset ljudi. Od toga broja, oduzmite pomoćnika, Nortona i
četvero ljudi koji su izašli s njim, i onog tipa Smalleya. To nam
ostavlja sedamdeset i troje."

A oduzevši još i dvojicu vojnika koji su sad ležali pod hrpom
vreća Purinine hrane za štence, ostavlja sedamdeset i jednog.

"Onda oduzmite ljudi koji su naprosto odustali", nastavio je.
"Takvih ima deset-dvanaest. Recimo deset. To nam ostavlja nekih
šezdeset i troje. Ali - " podigao je jedan šećerom umrljan prst. "Od
tih šezdeset i troje, bar dvadesetak naprosto neće otići. Moralo bi ih
se izvući na silu."

"Što sve dokazuje što?"
"Da moramo izaći, to je sve. I ja idem. Oko podneva, mislim.
Planiram povesti onoliko ljudi koliko ih je voljno poći. Volio bih da
vi i vaš dečko krenete s nama."
"Nakon onog što se dogodilo Nortonu?"
"Norton je izašao kao janje u klaonicu. To ne znači da i ja
moram tako, ili ljudi koji krenu sa mnom."
"Kako to možete spriječiti? Imamo točno jedan pištolj."
"I sreća je što imamo i toliko. Ali kad bismo mogli prijeći
križanje, možda bismo mogli stići do sportskog dućana na Glavnoj

113

ulici. Oni imaju pištolja i pušaka koliko god želite."
"To je jedan ako ijedan možda previše za moj ukus."
"Draytone", rekao je, "situacija je gadna."
To mu je vrlo lako sišlo s jezika, ali on nije imao dječačića

koga je trebalo čuvati.
"Čujte, odložimo to za kasnije, može? Sinoć se nisam baš uspio

naspavati, ali imao sam priliku promisliti o par stvari. Hoćete čuti?"
"Jasno."

Ustao je i protegao se. "Prošećite sa mnom do prozora." Prošli
smo kraj blagajne najbliže kruhu, i stali kraj jednog procijepa.
Čovjek koji je tamo stražario rekao je: "Kukci su nestali."

Miller ga potapše po leđima. "Idi si po kavu - i, stari ja ću
paziti ovdje."

"Dobro. Hvala."
Otišao je, a Miller i ja prišli smo njegovom procijepu. "Onda,
recite mi što vidite tamo vani", rekao je.
Pogledao sam. Kanta za smeće prevrnula se tijekom noći,
možda zbog nekog od onih pticolikih stvorova, i prosula je po betonu
smeće, papire, limenke i papirnate čaše frapea iz Dairy Queena niže
niz cestu. Iza toga, vidio sam red automobila najbliži trgovini kako
blijedi u maglu. To je bilo sve što sam vidio, i tako sam i rekao.
"Onaj plavi Chevy kamionet je moj", rekao je. Pokazao je
rukom, a ja sam kroz maglu mogao razaznati samo natruhu plavog.
"Ali ako se prisjetite kad ste jučer parkirali, sjetit ćete se da je
parkiralište bilo prilično puno, zar ne?"
Bacio sam pogled na svoga Scouta, i sjetio se da sam mjesto
tako blizu trgovini uhvatio samo zato što je netko drugim netom prije
izašao. Kimnuo sam glavom.
Miller reče: "A sad s time povežite još nešto, Draytone. Norton
i njegovih četvero... kako ste ih ono nazvali?"
"Ravnozemaca."
"Da, to je dobar izraz. Baš tako. Oni su izašli, zar ne? Skoro
punu dužinu onog konopca. A onda smo čuli ono režanje, kao neko
prokleto krdo slonova. Jel' tako?"

114

"Nije zvučalo kao slonovi", rekao sam. "Zvučalo je kao -" Kao
nešto iz primitivnog mulja bio je izraz koji mi je pao napamet, ali
nisam to htio reći Milleru, ne nakon što je pljesnuo onog tipa po
leđima i rekao mu neka si ode po kavu - baš kao trener koji izvlači
igrača iz važne utakmice. Možda bih to rekao Ollieju, ali ne i
Milleru. "Ne znam kako je zvučalo", dovršio sam jadno.

"Ali zvučalo je veliko."
"Aha." Zvučalo je prilično jebeno veliko.
"Pa zašto onda nismo čuli lomljavu auta? Škripu metala?
Krhanje stakla?"
"Pa, zato što -" Stao sam. Uhvatio me. "Ne znam."
Miller reče: "Nema šanse da su izašli s parkirališta kad ih je
uhvatilo to što ih je uhvatilo. Reći ću vam što ja mislim. Mislim da
nismo čuli treskanje auta zato što je puno njih vjerojatno nestalo.
Naprosto... nestalo. Propalo u zemlju, raspršilo se u zrak, kako god
hoćete. Nešto dovoljno snažno da one grede napuknu i iskrive se,
dovoljno snažno da stvari popadaju s polica. A u istom trenutku je i
gradska sirena zašutjela."
Pokušavao sam zamisliti nestanak pola parkirališta. Pokušavao
zamisliti kako izlazim tamo van, i stižem do svježe pukotine u
zemlji, tamo gdje prestaje beton s urednim žutim crtama za
parkiranje. Pukotina, padina... ili možda naprosto grotlo koje se
spušta dolje u bezobličnu bijelu maglu...
Nakon par sekundi, rekao sam: "Ako ste u pravu, što mislite,
koliko ćete daleko dospjeti svojim kamionetom?"
"Nisam mislio na svoj kamionet. Mislio sam na vaš terenac."
To je valjalo prožvakati, ali ne sada. "Što ste još mislili?"
Miller je silno želio nastaviti. "Apoteka odmah kraj nas, to mi
je na umu. Što je s njom?"
Zaustio sam da kažem kako nemam ni najblažeg pojma o čemu
govori, a onda naglo zatvorio usta. Apoteka Bridgton radila je kad
smo se mi jučer dovezli. Praonica nije, ali ljekarna je bila širom
otvorena, vrata podbočenih gumenim podmetačima da uđe malo
svježeg zraka - nestanak struje je naravno i njima ubio klimu. Vrata

115

apoteke bila su niti šest metara od vrata trgovine Federal. Pa zašto
onda -

"Zašto nitko od njih nije došao ovamo?" upitao me Miller.
"Prošlo je osamnaest sati. Zar nisu gladni? Sigurno nisu tamo, na
dijeti od sredstava za poboljšanje probave i dnevnih uložaka."

"Ima i hrane", rekao sam. "Oni uvijek prodaju i neku vrstu
hrane. Možda suhe krekere, ili one kolačiće za tostere, razne stvari. I
imaju bombone."

"Naprosto ne vjerujem da bi se toga držali kad ovdje ima svega
i svačega..."

"Na što ciljate?"
"Ciljam na to da želim izaći, ali ne želim završiti kao večera za
neku pobjegušu iz jeftinog hororca. Nas četvero-petero mogli bismo
otići do susjeda i provjeriti kako stoje stvari u ljekarni. Kao neka
vrsta pokusa."
"To je sve?"
"Ne, ima još nešto."
"Što to?"
"Ona", rekao je Miller jednostavno, i palcem pokazao najedan
od središnjih prolaza. "Ona luda pička. Ona vještica."
Palcem je pokazivao prema gospođi Carmody. Ona više nije
bila sama: pridružile su joj se dvije žene. Po njihovoj živahnoj odjeći,
pretpostavio sam da su vjerojatno turisti, naši ljetni ljudi, gospođe
koje su možda ostavile obitelji "samo da odjure u grad po par stvari",
a sad ih izjeda briga za muževe i djecu. Gospođe koje su bile voljne
prihvatiti bilo kakvu slamku. Možda čak i crnu utjehu gospođe
Carmody.
Njeno odijelo blistalo je istim jeftinim sjajem. Govorila je,
gestikulirala, lica grubog i smrknutog. Dvije gospođe u svojoj
živopisnoj odjeći (ali ne onako sjajnoj kao odijelo gospođe Carmody,
ne, a njena divovska vreća od torbe još je bila čvrsto zgurana pod
jednu zdepastu ruku) zaneseno su je slušale.
"Ona je drugi razlog zašto želim otići, Draytone. Do večeri, s
njom će sjediti šestero ljudi. Ako se noćas vrate one ružičaste bube i

116

ptice, do sutra ujutro imat će cijelu pastvu oko sebe. Onda možemo
početi brinuti o tome koga će im odrediti za žrtvovanje kako bi stvari
bile bolje. Možda mene, ili vas, ili onog tipa Hatlena. Ili vašeg
klinca."

"To je glupost", rekao sam. Ali, je li doista tako? Hladni žmarci
niz moja leđa govorili su da možda i nije. Usta gospođe Carmody su
mljela i mljela i mljela. Oči turistica bile su uperene na njene
smežurane usne. Je li to glupost? Pomislio sam na prašnjave
preparirane životinje koje piju na svome zrcalnom potoku. Gospođa
Carmody imala je moć. Čak i Steff, inače tvrdoglava i čvrsto na
zemlji, s nelagodom je govorila o starici.

Ona luda pička, nazvao ju je Miller. Ona vještica.
"Ljudi u ovoj trgovini nedvojbeno prolaze kroz iskustvo za
sekciju 8*", rekao je Miller.
* Sekcija 8: u američkoj vojsci, otpust "po sekciji 8" odnosi se
na vojnike koji imaju psihičke probleme, PTSP i slično, nap. prev.
Pokazao je na crveno obojane grede koje su uokvirivale izlog...
iskrivljene i napuknute i izobličene. "Umovi im se vjerojatno
osjećaju onako kako izgledaju ove grede. Bez sranja, ja se definitivno
tako osjećam. Proveo sam pola prošle noći uvjeren da sam prolupao,
da sam vjerojatno u luđačkoj košulji u Danversu, i blebećem o
bubama i dinosaurskim pticama i pipcima, i sve će to nestati čim
ljubazni bolničar dođe i napumpa me Thorazinom." Njegovo maleno
lice bilo je napeto i bijelo. Pogledao je gospođu Carmody, pa onda
opet mene. "Kažem vam, moglo bi se dogoditi. Kako ljudi budu više
šizili, ona će nekima od njih izgledati sve bolje i bolje. A ja ne želim
biti ovdje kad se to dogodi."
Usnice gospođe Carmody, melju i melju. Jezik joj pleše po
staračkim, nepravilnim zubima. Doista je izgledala kao vještica. Daj
joj šiljasti crni šešir i bila bi savršena. Što li samo govori svojim
dvjema uhvaćenim ptičicama u jarkom ljetnom perju?
Projekt Strijela? Crno proljeće? Gnusobe iz utrobe zemlje?
Ljudska žrtva? Sranje. Svejedno...
"Onda, što kažete?"

117

"Ovoliko pristajem", odgovorio sam mu. "Pokušat ćemo otići
prijeko do apoteke. Vi, ja, Ollie ako hoće, još jedno ili dvoje. Onda
ćemo opet porazgovarati." Čak i od toga sam se osjećao kao da
prelazim nemogući ponor po uskoj gredi. Neću pomoći Billyju ako
se ubijem. S druge strane, neću mu pomoći ni ako samo budem
sjedio na dupetu. Šest metara do apoteke. Nije to tako strašno.

"Kad?" upitao je.
"Dajte mi sat vremena."
"Jasno", rekao je.

9. Ekspedicija 4.
Rekao sam gospođi Turman, i rekao sam Amandi, a onda sam
rekao Billyju. Njemu je jutros izgleda bilo bolje; za doručak je pojeo
dvije krafne i zdjelu zobenih pahuljica. Nakon toga, igrali smo se
lovice niz prolaze, i čak sam ga uspio malo nasmijati. Klinci su tako
prilagodljivi da te mogu prestraviti na smrt. Bio je previše blijed,
meso ispod očiju još natečeno od suza koje je isplakao tijekom noći,
a lice mu je izgledalo užasno istrošeno. Na određeni način, postalo je
kao lice starog čovjeka, kao da je previše emocionalnih volti
prolazilo kroz njega predugo vremena. Ali još je bio živ i u stanju se
smijati... bar dok se ne sjeti gdje je i što se događa.
Nakon lovice, sjeli smo s Amandom i Hattie Turman i pili
Gatorade iz papirnih čaša i rekao sam mu da idem preko do apoteke s
još par ljudi.
"Ne želim", rekao je smjesta, natmurenog lica.
"Sve će biti u redu, Veliki Bille. Donijet ću ti strip o
Spidermanu."
"Hoću da ostaneš ovdje." Lice mu sad više nije bilo samo
natmureno; bilo je olujno. Uzeo sam ga za ruku. On ju je povukao. Ja
sam je opet uzeo.
"Billy, prije ili kasnije moramo otići odavde. To ti je jasno, zar
ne?"
"Kad se magla rasprši..." Ali govorio je bez imalo uvjerenja.
Pio je svoj Gatorade polako, i bez užitka.

118

"Billy, sad je prošao već skoro cijeli dan."
"Hoću mamu."
"Pa, možda je ovo prvi korak na putu natrag do nje."
Gospođa Turman je rekla: "Ne podiži dečku nade, David."
"Dovraga", odrezao sam, "mali se mora nečemu nadati."
Spustila je pogled. "Da. Valjda mora."
Billy to nije ni primijetio. "Tata... Tata, tamo vani ima stvari.
Stvari."
"Da, znamo. Ali puno njih - ne sve, ali puno - izgleda izlazi tek
kad padne noć."
"Čekat će", rekao je. Oči su mu bile ogromne, usredotočene na
moje. "Čekat će u magli... i kad se ne budete mogli vratiti, doći će
vas pojesti. Kao u bajkama." Zagrlio me divljom, uspaničenom
čvrstinom. "Tata, molim te, ne idi."
Odvojio sam mu ruke što sam nježnije mogao i rekao mu da
moram. "Ali vratit ću se, Billy."
"U redu", rekao je promuklo, ali više me nije htio pogledati.
Nije vjerovao da ću se vratiti. To mu se vidjelo na licu, koje više nije
bilo olujno, već jadno i bolno. Opet sam se zapitao činim li pravu
stvar, riskirajući tako. A onda sam bacio pogled niz prolaz i ugledao
gospođu Carmody. Dobila je i trećeg slušača, čovjeka s obraslim
obrazima i gadnim, zlobnim, krvavim očima. Njegovo natmureno
čelo i drhtave ruke kao da su vrištali "mamurluk". Bio je to glavom i
bradom naš dobar znanac, Myron LaFleur. Čovjek koji nije nimalo
oklijevao poslati dječaka van da obavi muški posao. Ona luda pička.
Ona vještica.
Poljubio sam Billyja, i čvrsto ga zagrlio. Onda sam otišao u
prednji dio trgovine - ali ne po prolazu s kućnim potrepštinama.
Nisam htio proći pred onim očima.
Na tričetvrt puta, Amanda me sustigla. "Stvarno to moraš
učiniti?" upitala je.
"Da, mislim da moram."
"Oprosti ako kažem da meni to zvuči kao obično mačo
preseravanje." Na jagodicama su joj se pojavile točke rumenila, a oči

119

su joj bile zelenije no ikad. Bila je jako - ne, kraljevski - bijesna.
Uzeo sam je za ruku i ponovio joj svoju raspravu s Danom

Millerom. Zagonetka automobila i činjenica da nam se nitko iz
ljekarne nije pridružio nisu je bog-zna kako dirnuli. Priča o gospođi
Carmody jest.

"Mogao bi biti u pravu", rekla je.
"Stvarno to vjeruješ?"
"Ne znam. Ali ta žena širi neki otrovan osjećaj. A ako se ljudi
boje, dovoljno silno i dovoljno dugo, okrenut će se bilo kome tko im
obeća rješenje."
"Ali ljudska žrtva, Amanda?"
"Azteci su se time bavili", rekla je mirno. "Slušaj, David. Vrati
se. Ako se bilo što dogodi... bilo što... vrati se. Baci sve i bježi ako
moraš. Ne zbog mene, ono sinoć je bilo lijepo ali to je bilo sinoć.
Vrati se zbog svoga malog."
"Da, hoću."
"Pitam se", rekla je, i sad je i ona izgledala kao Billy, iscrpljeno
i staro. Sinulo mi je da većina nas tako izgleda. Ali ne i gospođa
Carmody. Gospođa Carmody izgledala je nekako mlađe, i vitalnije.
Kao da je došla na svoje. Kao da... kao da joj to čini dobro.
Nismo krenuli do pola deset. Išlo nas je sedmero: Ollie, Dan
Miller, Mike Hatlen, nekadašnji kompić Myrona LaFleura Jim
(također mamuran, ali izgleda odlučan da pronađe neki način
okajanja), Buddy Eagleton, i ja.
Sedma je bila Hilda Reppler. Miller i Hatlen su je bezvoljno
pokušali odgovoriti od toga. Nije htjela ni čuti. Ja nisam ni pokušao.
Pretpostavljao sam da je zapravo sposobnija nego bilo tko od nas,
osim možda Ollieja. Nosila je malu platnenu torbu za kupovinu, do
vrha punu sprejeva Raid i Crna zastava, svi odčepljeni i spremni za
upotrebu. U slobodnoj ruci nosila je Spauldingov teniski reket Jimmy
Connors, iz prolaza broj 2 s ponudom sportske opreme.
"Što će vam to, gospođo Reppler?" upitao je Jim.
"Ne znam", rekla je. Imala je dubok, hrapav, sposoban glas.
"Ali dobro mi leži u ruci." Pogledala ga je bolje, a oči su joj bile

120

hladne. "Jim Grondin, zar ne? Zar ti nisam ja predavala?"
Jimove usnice raširile su se u nelagodnom, suhom osmijehu.

"Da gospođo. I meni i mojoj sestri Pauline."
"Sinoć si previše popio?"
Jim, koji je bio viši od nje i vjerojatno pedesetak kila teži,

zacrvenio se do korijena svoje vojne frizure. "Joj, ne -"
Okrenula se bez riječi, prekidajući ga. "Mislim da smo

spremni", rekla je-
Svi smo imali nešto, premda biste to mogli nazvati čudnim

oružjem. Ollie je imao Amandin pištolj, Buddy Eagleton je imao
čeličnu šipku koju je odnekud iskopao. Ja sam imao dršku metle.

"Dobro", rekao je Dan Miller malo podižući glas. "Hoćete me
malo saslušati, narode?"

Desetak ljudi prišlo je izlaznim vratima da vide što se događa.
Bili su u raštrkanoj skupini, a desno od njih stajala je gospođa
Carmody sa svojim novim prijateljima.

"Idemo prijeko do ljekarne vidjeti kako tamo stoje stvari.
Nadamo se da ćemo moći donijeti nešto što bi pomoglo gospođi
Clapham." To je bila gospođa koju su jučer pregazili kad su stigle
bube. Noga joj je bila slomljena, i jako ju je boljelo.

Miller nas je pogledao. "Nećemo riskirati", rekao je. "Na prvi
znak prijetnje, vratit ćemo se natrag u trgovinu -"

"I navući nam sve zvijeri pakla!" poviče gospođa Carmody.
"Ima pravo", složila se jedna od ljetnih gospi. "Zbog vas će nas
primijetiti! Zbog vas će doći! Zašto naprosto ne prihvatite ono što je
dobro?"
Čulo se mrmljanje slaganja od nekoliko ljudi koji su se okupili
da nas isprate.
Rekao sam: "Gospođo, a vi mislite da nam je sad dobro?"
Spustila je pogled, zbunjena.
Gospođa Carmody koraknula je prema naprijed. Oči su joj
plamtjele. "Umrijet ćeš tamo vani, Davide Draytone! Zar želiš svoga
sina pretvoriti u siroče?" Podigla je pogled i sve nas prorešetala
očima. Buddy Eagleton spustio je pogled i istovremeno podigao

121

svoju šipku, kao da se brani.
"Svi vi ćete pomrijeti tamo vani! Zar niste shvatili da je stigao

kraj svijeta? Zvijer je puštena na slobodu! Zvijezda Pelin* blješti, i
svatko od vas tko prođe kroz ona vrata bit će rastrgan! I doći će po
one od nas koji preostanu, kao što je ona dobra žena rekla! Hoćete li
vi svi to dopustiti?" Sad se okrenula promatračima, a kroz njihove
redove se čulo mrmljanje. "Nakon onoga što se nevjernicima jučer
dogodilo? To je smrt! To je smrt! To je - "

* Otkrovenje, 8. nap. prev.
Limenka graška preletjela je odjednom preko dvije blagajne i
udarila gospođu Carmody u desnu dojku. Zateturala je unatrag uz
iznenađeno skvičanje.
Amanda je stupila naprijed. "Zašuti", rekla je. "Zašuti, ti
bijedna gaduro."
"Ona služi Gadnome!" zavrišti gospođa Carmody. Na licu joj
je titrao nervozan osmijeh. "S kime si sinoć spavala, gospođo udana?
S kime si sinoć legla? Majka Carmody vidi, o, da, majka Carmody
vidi i ono što drugima promakne."
Ali čarolija koju je isplela se skrhala, a Amandin pogled nije
skrenuo. "Idemo ili ćemo cijeli dan stajati ovdje?" upita gospođa
Reppler. I otišli smo. Bog nam pomogao, otišli smo.
Dan Miller je bio prvi. Ollie je išao drugi, a ja posljednji, s
gospođom Reppler pred sobom. Bio sam prestrašeniji nego ikad u
životu, mislim, a ruka kojom sam stezao svoju dršku metle bila je
mokra od znoja.
Osjećao se onaj tanušan, kiselkast i neprirodan smrad magle.
Dok sam ja izašao, Miller i Ollie su već nestali u njoj, a Hatlen, koji
je bio treći, skoro mi je nestao s vida.
Samo šest metara, ponavljao sam sebi. Samo šest metara.
Gospođa Reppler hodala je polako i čvrsto ispred mene, s
teniskim reketom koji joj se ljuljao u desnoj ruci. S naše lijeve strane
bio je crveni zid od cigle. S naše desne, prvi red automobila koji su
se pomaljali iz magle kao napušteni brodovi. Još jedna kanta za
smeće materijalizirala se iz bjeline, a iza nje je bila klupa na kojoj bi

122

ljudi ponekad sjedili čekajući na red u telefonskoj govornici. Samo
šest metara, Mille je vjerojatno već tamo, šest metara je samo deset-
dvanaest koraka, znači -

"O, moj Bože" zavrištao je Miller. "O, slatki Bože, pogledajte
ovo!"

Miller je doista stigao na odredište.
Buddy Eagleton bio je ispred gospođe Reppler i okrenuo se
pobjeći, razrogačenih i blistavih očiju. Ona ga je lako udarila u prsa
svojim teniskim reketom. "Kamo si ti pak krenuo?" upitala je svojim
čvrstim, malo hrapavim glasom, i tu je panika prestala.
Mi ostali smo došli do Millera. Bacio sam pogled preko
ramena i vidio da je Federal progutala magla. Crveni cigleni zid
izblijedio je u tanku, ispranu ružičastu, a onda posve nestao, možda
metar i pol nakon ljekarne. Osjećao sam se izoliranije, osamljenije
nego ikad u životu. Kao da sam izgubio utrobu.
Ljekarna je bila poprište klanja.
Miller i ja smo naravno bili vrlo blizu - skoro usred nje. Svi
stvorovi u magli vodili su se prvenstveno osjetom njuha. Logično.
Vid bi im bio skoro posve beskoristan. Sluh je bio malo korisniji ali,
kao što sam rekao, magla je iskrivljavala akustiku, pa su stvari u
blizini zvučale jako daleko, a ponekad su i stvari jako daleko zvučale
kao da su blizu. Stvorovi u magli slijedili su svoj najpouzdaniji osjet.
Slijedili su nosove.
Mi u trgovini spasili smo se zahvaljujući nestanku struje,
između ostaloga. Električna vrata nisu se otvarala. Na određeni
način, trgovina je bila izolirana kad je magla stigla. Ali vrata
ljekarne... ona su bila otvorena i zakačena. Nestanak struje oteo im je
klimu, i otvorili su vrata da pripuste povjetarac. Samo što je ušlo još
nešto.
Neki čovjek u smeđoj majici ležao je licem prema dolje na
vratima. Bar sam isprva pomislio da je majica smeđa; onda sam vidio
nekoliko bijelih mrlja pri dnu i shvatio da je nekad cijela bila bijela.
Smeđa boja je bila osušena krv. A još nešto s njime nije bilo u redu.
Pokušavao sam shvatiti što i bučno povratio, iako mi nije odmah

123

sinulo. Valjda, kad se nekome dogodi nešto tako... tako konačno, um
isprva odbija prihvatiti - osim možda u ratu.

Nije imao glave, u tome je bio problem. Noge su mu ležale
unutar ljekarne, a glava mu je trebala visjeti preko ulazne stube. Ali
glave naprosto nije bilo.

Jimu Grondinu je bilo dosta. Okrenuo se s rukom na ustima,
krvavim očima zagledan u moje. A onda je teturavo krenuo natrag
prema trgovini.

Drugi kao da nisu ni primijetili. Miller je ušao unutra. Mike
Hatlen ga je slijedio. Gospođa Reppler je stala sjedne strane
dvokrilnih vrata sa svojim teniskim reketom. Ollie je stao s druge
strane, izvukavši Amandin pištolj i uperivši ga u tlo.

Tiho je rekao: "Čini mi se da mi ponestaje nade, David."
Buddy Eagleton slabašno se oslonio na postolje telefonske
govornice, kao netko tko je upravo od kuće dobio jako loše vijesti.
Njegova široka ramena su drhtala od siline jecaja.
"Nemoj nas još otpisati", rekao sam Ollieju. Prišao sam
vratima. Nisam htio ući, ali obećao sam sinu strip.
Ljekarna Bridgton bila je suludo poprište. Knjige i časopisi
ležali su na sve strane. Jedan Spiderman i jedan Nevjerojatni Hulk
ležali su mi skoro kraj nogu i, ne razmišljajući, podigao sam ih i
zagurao ih u svoj stražnji džep za Billyja. Boce i kutije ležale su po
prolazima. Jedna ruka visjela je preko neke police.
Preplavila me nestvarnost. Uništenje... klaonica - to je već
samo po sebi bilo užasno. Ali sve zajedno je izgledalo kao da se tu
odvio neki suludi tulum. Prostorija je bila isprugana i urešena nečim
što sam u prvi čas smatrao ukrasnim zastavicama. Ali te stvari nisu
bile široke i pljosnate; više su ličile na vrlo debelu užad ili vrlo tanke
kablove. Upalo mi je u oči da skoro isto onako blještavo bijele kao i
magla sama, i hladni žmarci prošli su mi leđima poput mraza. Nisu
krep-papir. Što onda? Magazini i knjige visjeli su s nekih od njih.
Mike Hatlen nogom je gurkao neku čudnu crnu stvar. Bila je
dugačka i četkasta. "Koji je ovo kurac?" upitao je, nikoga posebno.
I odjednom sam znao. Znao sam što je poubijalo sve one koji

124

su imali nesreću i bili u ljekarni kad je stigla magla. Ljudi koji su bili
toliko nesretni da ih nanjuše. Van -

"Van", rekao sam. Grlo mi je bilo posve suho, i riječ je izašla
kao prašnjavi metak. "Van odavde."

Ollie me pogledao. "David...?"
"To su paukove mreže", rekao sam. A onda su dva vriska stigla
iz magle. Prvi je možda bio od straha. Drugi od bola. Bio je to Jim.
Ako je trebalo otplatiti neke dugove, on ih je plaćao.
"Izlazite!" povikao sam Mikeu i Danu Milleru.
A onda se nešto pojavilo iz magle. Bilo ga je nemoguće
razaznati na bijeloj podlozi, ali čuo sam ga. Zvučalo je kao nehajno
puckanje bičem. A onda sam ga i vidio, kad se omotalo oko bedra
traperica Buddyja Eagletona.
Vrisnuo je i dograbio prvo što muje bilo pod rukom, što je bio
telefon. Slušalica je odletjela cijelom dužinom žice a onda se
zanjihala naprijed-natrag. "Oh, Isusa mu, to BOLI!" vrištao je
Buddy.
Ollie je posegnuo za njim, i vidio sam što se događa. Istog
časa, shvatio sam i zašto čovjeku na vratima nedostaje glava. Tanki
bijeli kabel koji se omotao oko Buddyjeve noge poput svilenog
konopa tonuo je u njegovo meso. Nogavica njegovih traperica bila je
uredno odrezana i klizila mu je niz nogu. Uredan okrugli zarez u
njegovom mesu kiptio je krvlju dok se kabel zabijao dublje.
Ollie ga je snažno povukao. Začuo se tanak zvuk pucanja i
Buddy je bio slobodan. Usne su mu poplavile od šoka.
Mike i Dan su stizali, ali presporo. Onda je Dan uletio u
nekoliko ovješenih niti i zapeo, točno kao buba na ljepljivom papiru
za muhe. Oslobodio se silnim trzajem, ostavivši dio košulje da visi
na mreži.
Odjednom je zrak bio pun onih nehajnih pucketanja biča, a
tanki bijeli kablovi spuštali su se oko nas sa svih strana. Bili su
prekriveni istom onom korozivnom tvari. Izbjegao sam dva, više
srećom nego pameću. Jedan mi je sletio pred noge i čuo sam tiho
siktanje kiptećeg betona. Još jedan je doplutao iz zraka, a gospođa

125

Reppler je mirno zamahnula na njega svojim reketom. Nit se
zalijepila, i čuo sam prodorno ting! ting! ting! dok je kiselina izjedala
strune reketa i trgala ih. Zvučalo je kao neki hitri pizzicatto na
violini. Čas kasnije, jedna nit omotala se oko ručke reketa i potegla
ga u maglu.

"Vraćamo se!" vrisnuo je Ollie.
Pokrenuli smo se. Ollie je držao ruku oko Buddyja. Dan Miller
i Mike Hatlen bili su s obje strane gospođe Reppler. Bijele niti mreže
i dalje su isplutavale iz magle, nevidljive osim ako ih ne bi razaznao
naspram crvene pozadine ciglenog zida.
Jedna od njih omotala se oko lijeve ruke Mikea Hatlena. Druga
mu se omotala oko vrata, u seriji hitrih zamotaja. Žila kucavica mu je
popustila uz prskavu, naglu eksploziju, i odvuklo ga je, nakrivljene
glave. Jedna od njegovih Bassovih tenisica je spala i ležala na boku.
Buddy je odjednom zateturao prema naprijed, skoro povukavši
Ollieja na koljena. "Onesvijestio se, David. Pomozi mi."
Dograbio sam Buddyja oko pasa i povukli smo ga za sobom
nezgrapno i teturavo. Čak i u nesvijesti, Buddy je stezao svoju
čeličnu šipku. Noga oko koje se omotala nit mreže visjela muje u
stranu od tijela pod užasavajućim kutom.
Gospođa Reppler se osvrnula "Pazite!" vrisnula je svojim
hrapavim glasom. "Pazite, iza vas!"
Dok sam se počinjao okretati, jedna od niti mreže doplutala je
do glave Dana Millera. Rukama ju je udarao, vukao.
Jedan od paukova izašao je iz magle iza nas. Bio je veličine
krupnog psa. Bio je crn sa žutim prugama. Kao trkaći auto, pomislio
sam suludo. Oči su mu bile crvenkasto-ljubičaste, kao nar. Poslovno
je krenuo prema nama na možda i dvanaest ili četrnaest nogu s više
zglobova - nije to bio običan zemaljski pauk napuhan do veličine iz
hororaca; bilo je to nešto posve drugačije, možda uopće i nije bio
pauk. Da ga je vidio, Mike Hatlen bi shvatio što je zapravo bila ona
crna četkasta stvar koju je dodirnuo nogom u ljekarni.
Približavao nam se, ispuštajući mrežu iz ovalnoga otvora na
gornjem dijelu trbuha. Niti su lebdjele prema nama u urednoj

126

lepezastoj formaciji. Gledajući taj košmar, tako nalik smrtonosno
crnim paukovima koji se nadnose nad svoje mrtve muhe i bube u
sjenama naše kućice za čamce, osjetio sam kako mi se um pokušava
do kraja oteti s veza. Sad sam uvjeren da mi je pomisao na Billyja
jedina omogućila da zadržim kakvu-takvu bliskost s razumom.
Proizvodio sam neki zvuk. Smijeh. Plač. Vrisak. Ne znam.

Ali Ollie Weeks bio je čvrst poput stijene. Podigao je Amandin
pištolj mirno kao da je na streljani i ravnomjernim ga pucnjevima
ispraznio u stvora iz velike blizine. Iz kakvog god pakla izašlo, nije
bilo neranjivo. Crna tvar raspljeckala mu se iz tijela, i proizvelo je
neki užasan mijaukavi zvuk, tako tih da ga se više osjetilo nego čulo,
kao basovi iz sintesajzera. A onda je otapkalo natrag u maglu i
nestalo. Moglo se raditi o fantazmu iz nekog užasnog drogiranog
sna... da nije bilo barica ljepljive crne tvari koje je ostavilo za sobom.

Začuo se tresak kad je Buddy konačno ispustio svoju čeličnu
šipku.

"Mrtav je", reče Ollie. "Pusti ga, David. Jebeni stvor mu je
dohvatio lemoralnu arteriju, mrtav je. Idemo se pokupiti odavde,
Krista mu." Lice mu je opet bilo obliveno znojem, a oči su mu se
izbuljile na velikom, okruglom licu. Jedna nit mreže dolebdjela mu je
do nadlanice, a Ollie je zamahnuo rukom i presjekao je. Nit je
ostavila krvavi trag.

Gospođa Reppler opet je povikala "Pazite!" i okrenuli smo se
prema njoj. Još jedan pauk izašao je iz magle i omotao noge oko
Dana Millera, u luđačkom ljubavnom zagrljaju. On ga je udarao
šakama. Dok sam se sabijao i podizao Buddyjevu šipku, pauk je
počeo omatati Dana svojom smrtonosnom niti, a borba mu je postala
odvratan, trzavi ples smrti.

Gospođa Reppler krenula je prema pauku s limenkom sredstva
protiv kukaca Crna zastava u ispruženoj ruci. Paukove noge
posegnule su prema njoj. Pritisnula je pipac, i cijeli oblak insekticida
prsnuo je ravno u jedno od njegovih blistavih, draguljastih očiju.
Opet se začuo onaj tihi mijaukavi zvuk. Pauk kao da je cijeli
zadrhtao, a onda je zateturao unatrag, dlakavim nogama stružući po

127

pločniku. Odvukao je Danovo tijelo za sobom, drndajući i kotrljajući
ga. Gospođa Reppler bacila je praznu limenku insekticida za njim.
Odbila se od paukovog tijela i zaklepetala po betonu. Pauk je udario
u bok jednog malog sportskog auta dovoljno snažno da se vozilo
zaljulja, a onda je nestao.

Stigao sam do gospođe Reppler, koja se ljuljala na nogama,
smrtno blijeda. Zagrlio sam je oko ramena. "Hvala ti, mladiću", rekla
je. "Malo mi se vrti."

"U redu je", rekoh promuklo.
"Spasila bih ga da sam mogla."
"Znam to."
Ollie nam se pridružio. Pojurili smo do vrata trgovine, dok su
niti padale svuda oko nas. Jedna od njih sletjela je na torbu gospođe
Reppler i utonula u platno. Smrknuto se hrvala za svoje vlasništvo,
povlačeći torbu obim rukama, ali izgubila je. Torba je odletjela u
maglu, kotrljajući se.
Kad smo došli do ulaznih vrata, jedan manji pauk, ništa veći od
štenca koker-španijela, izjurio je iz magle uza zid zgrade. Nije
proizvodio mrežu; možda još nije bio dovoljno star za to.
Dok je Ollie jednim debelim ramenom držao vrata da gospođa
Reppler može proći, ja sam napao stvora čeličnom šipkom, kao
kopljem, i probo ga. Suludo se uskoprcao, nogama mašući po zraku,
a njegove crvene oči kao da su uhvatile moje i označile me...
"David!" Ollie je još držao vrata.
Utrčao sam unutra. On za mnom.
U nas su zurila blijeda, prestrašena lica. Nas sedmero je izašlo.
Troje nas se vratilo. Ollie se naslonio na teška staklena vrata, a
krupna prsa su mu se nadimala. Počeo je ponovno puniti Amandin
pištolj. Njegova bijela košulja upravitelja zalijepila mu se za tijelo, a
velike sive mrlje znoja širile su mu se pod pazuhima.
"Što?" upitao je netko tihim, promuklim glasom.
"Pauci", odgovorila je gospođa Reppler smrknuto. "Prljavi
gadovi su mi oteli torbu."
A onda mi se Billy plačući bacio u naručje. Zagrlio sam ga.

128

Čvrsto.

10. Čarolije gospođe Carmody. Druga noć u trgovini.
Konačni sukob.

Bio je moj red za spavanje, i sljedeća četiri sata ne sjećam se
ničega. Amanda mi kaže da sam puno govorio, i jednom ili dvaput
vrisnuo, ali ne sjećam se nikakvih snova. Kad sam se probudio, bilo
je poslijepodne. Bio sam užasno žedan. Dio mlijeka se pokvario, ali
dio je još bio dobar. Popio sam litru.

Amanda je prišla mjestu gdje smo bili Billy, gospođa Turman i
ja. Starac koji je ponudio otići po sačmaricu u svome autu je bio s
njom - Cornell, sjetio sam se. Ambrose Cornell.

"Kako si, sinko?" upitao je.
"Dobro." Ali još sam bio žedan, i boljela me glava. I iznad
svega, bio sam prestrašen. Zagrlio sam Billyja i pogledao Cornelia i
Amandu. "Što se događa?"
Amanda reče: "G. Cornell se brine zbog gospođe Carmody. A i
ja." "Billy, hoćeš li se prošetati sa mnom?" upita Hattie.
"Ne želim", reče Billy.
"Samo idi, Veliki Bille", rekao sam mu, i otišao je - nevoljko.
"Onda, što je s gospođom Carmody?" upitao sam.
"Muti vodu", reče Cornell. Pogledao me sa smrknutošću starca.
"Mislim da to moramo zaustaviti. Na bilo koji način."
Amanda reče: "Sad je s njom desetak ljudi. Kao neka luda vrsta
mise."
Sjetio sam se razgovora s prijateljem piscem koji je živio u
Otisfieldu i izdržavao ženu i dvoje djece uzgajajući piliće i
proizvodeći po jednu džepnu knjigu godišnje - špijunske priče.
Počeli smo govoriti o rastu popularnosti knjiga koje se bave
nadnaravnim. Gault je rekao da je u četrdesetima časopis Weird
Tales plaćao vrlo malo, a u pedesetima je bankrotirao. Kad strojevi
zakažu, rekao je (dok je njegova žena sortirala jaja a vani su pijetlovi
svadljivo kukurijekali), kad tehnologija zakaže, kad konvencionalni
vjerski sustavi zakažu, ljudi moraju imati nešto. Čak i zombi koji

129

tetura kroz noć može djelovati prilično veselo u usporedbi s
egzistencijalnom komedijom/horrorom ozonskog sloja koji se rastapa
pod udruženim naporom milijuna limenki dezodoransa u spreju.

Bili smo ovdje zarobljeni dvadeset i šest sati, i nismo uspjeli
postići ama baš ništa. Naša jedina ekspedicija u vanjski svijet
rezultirala je gubitkom pedeset i sedam posto ljudstva. Nije baš bilo
iznenađenje što su dionice gospođe Carmody rasle.

"Stvarno ima desetak ljudi?" upitao sam.
"Pa, samo osam", reče Cornell. "Ali ne zatvara usta! Kao oni
desetosatni govori koje je Castro nekad držao. Naprosto ne prestaje."
Osmero ljudi. I nije tako puno, ne bi čak ni cijelu porotu mogli
sastaviti. Ali shvaćao sam zabrinutost na njihovim licima. To je bilo
dovoljno da postanu najjača pojedina politička sila u trgovini,
osobito sad kad su Dan i Mike poginuli. Pomisao da najveća
ujedinjena skupina u našem zatvorenom sustavu sluša njeno
blebetanje o ponorima paklenim i sedmerim pečatima prožela me
prilično neugodnim osjećajem klaustrofobije.
"Opet je počela govoriti o ljudskim žrtvama", rekla je Amanda.
"Bud Brown je otišao do nje i rekao joj da prestane govoriti takve
gluposti u njegovoj trgovini. A dvojica koji su s njom - jedan od njih
je onaj tip, Myron LaFleur - rekli su mu neka začepi, jer je ovo još
uvijek slobodna zemlja. Nije htio zašutjeti i nastalo je... pa,
naguravanje, valjda bi se to moglo tako nazvati."
"Brownu su raskrvarili nos", reče Cornell. "Ozbiljni su."
Rekao sam: "Ali ne valjda toliko da bi doista ubili nekoga."
Cornell tiho reče: "Ne znam kako daleko bi mogli otići ako se
magla ne podigne. Ali ne želim ni doznati. Namjeravam otići
odavde."
"Lakše je to reći nego učiniti." Ali nešto me počelo kuckati u
glavi. Miris. To je ključ. Mi u trgovini bili smo više-manje na miru.
Bube je možda privuklo svjetlo, kao što se događa i s običnim
kukcima. Ptice su naprosto slijedile svoju hranu. Ali veći stvorovi su
nas puštali na miru osim kad bismo se iz nekog razloga raskopčali.
Pokolj u ljekarni Bridgton dogodio se zato što su vrata bila otvorena

130

- bio sam siguran u to. Stvor ili stvorovi koji su dohvatili Nortona i
njegovu skupinu zvučali su krupni poput kuća, ali on ili oni nisu
prišli ni blizu trgovini. A to je značilo da možda...

Odjednom sam htio razgovarati s Olliejem Weeksom. Morao
sam razgovarati s njim.

"Namjeravam izaći odavde ili poginuti pri takvom pokušaju",
reče Cornell. "Ne namjeravam provesti ostatak ljeta ovdje."

"Imali smo četiri samoubojstva", reče Amanda odjednom.
"Molim?" Prvo što mi je prošlo kroz glavu u bljesku polovične
krivice bilo je da su pronašli tijela vojnika.
"Tablete", reče Cornell kratko. "Ja i još dva-tri čovjeka odnijeli
smo tijela otraga."
Morao sam prigušiti prodoran hihot. Tamo otraga smo već
imali pravu mrtvačnicu.
"Prorjeđuje se", reče Cornell. "Hoću otići."
"Nećete stići do auta. Vjerujte mi."
"Čak ni do prvog reda? To je bliže nego apoteka."
Nisam mu odgovorio. Ne tada.
Kakvih sat vremena kasnije, pronašao sam Ollieja kako
pridržava hladnjak za pivo i pije Bushca. Lice mu je bilo
bezizražajno, ali i on kao da je promatrao gospođu Carmody. Ona je
bila neumorna, po svemu sudeći. I opet je doista raspravljala o
ljudskoj žrtvi, samo što joj nitko nije govorio neka začepi. Neki od
ljudi koji su joj jučer govorili neka zašuti danas su ili bili s njom, ili
bar voljni saslušati - a drugih je bilo premalo.
"Do sutra ujutro bi ih mogla nagovoriti", primijeti Ollie.
"Možda i ne... ali ako uspije, što misliš, kome će dodijeliti počast?"
Bud Brown ju je naljutio. Kao i Amanda. Pa onda čovjek koji
ju je udario. I onda, naravno, ja.
"Ollie", rekao sam, "mislim da bi nas pet-šest moglo izaći
odavde. Ne znam kako bismo daleko mogli dospjeti, ali mislim da
bismo bar mogli izaći."
"Kako?"
Objasnio sam mu. Bilo je sasvim jednostavno. Ako odjurimo

131

do moga Scouta i naguramo se unutra, neće osjetiti miris ljudi. Bar
ne ako budemo držali zatvorene prozore.

"Ali što ako ih privlači neki drugi miris?" upita Ollie. "Recimo,
ispušni plinovi?"

"Onda smo gotovi", složio sam se.
"Kretanje", reče on. "Kretanje automobila kroz maglu bi ih
također moglo privući, David."
"Mislim da ne. Ne bez mirisa plijena. Stvarno vjerujem da je to
ključ za bijeg."
"Ali ne znaš to."
"Ne sigurno, ne."
"Kamo bi htio otići?"
"Prvo? Kući. Po svoju ženu."
"David -"
"Dobro. Da provjerim. Da se uvjerim."
"Oni stvorovi vani bi mogli biti posvuda, David. Mogli bi te
uhvatiti onog časa kad izađeš iz Scouta da uđeš u svoje dvorište."
"Ako se to dogodi, Scout je tvoj. Samo te molim da se brineš
za Billyja, što god bolje možeš, i što god dulje možeš."
Ollie je dovršio svoje pivo i bacio limenku natrag u hladnjak,
gdje je zaklepetala među praznim limenkama. Držak pištolja koji je
Amanda dobila od svoga muža virio mu je iz džepa.
"Jug?" upitao je, susrećući mi pogled.
"Aha. Ja bih", rekao sam. "Krenuti na jug i pokušati se izvući
iz magle. Prokleto pokušati."
"Koliko benzina imaš?"
"Skoro pun rezervoar."
"Je li ti palo na pamet da je možda nemoguće izaći?"
Jest. Pretpostavimo da je ono sa čime su se zajebavali u
projektu Strijela cijeli ovaj kraj povuklo u neku drugu dimenziju, s
lakoćom s kojom bismo vi ili ja okrenuli čarapu naopačke? "Palo mi
je na pamet", rekao sam, "ali alternativa je, izgleda, sjediti i čekati da
vidimo kome će gospođa Carmody dodijeliti počasno mjesto."
"Mislio si danas?"

132

"Ne, već je poslijepodne, a ti stvorovi su aktivniji noću. Mislio
sam sutra, što ranije."

"Koga bi poveo?"
"Ja i ti i Billy. Hattie Turman. Amanda Dumfries. Onaj stari
Cornell, i gospođa Reppler. Možda i Bud Brown. To je osmero, ali
Billy može sjediti nekome u krilu, i možemo se svi stisnuti."
Promislio je o tome. "U redu", reče konačno. "Pokušat ćemo.
Jesi li to spomenuo ikome drugome?"
"Ne, ne još."
"Moj bi savjet bio da i ne spominješ, bar ne do četiri ujutro. Ja
ću napuniti par vrećica hranom i staviti ih kraj blagajne najbliže
vratima. Ako bude sreće, možemo se iskrasti prije nego što itko
shvati što se događa." Oči su mu opet odlutale do gospođe Carmody.
"Kad bi ona znala, mogla bi nas pokušati zaustaviti."
"Misliš da bi?"
Ollie uzme još jedno pivo. "Mislim da bi", reče.
To popodne - jučerašnje popodne - prošlo je u nekoj vrsti
usporenog filma. Tama se prišuljala, ponovno bojajući maglu u onu
boju matiranog kroma. Ono malo svijeta što je vani preostalo polako
se rastočilo u crninu do pola devet.
Vratile su se ružičaste bube, pa onda i pticoliki stvorovi,
pikirajući do prozora i skupljajući kukce. Nešto bi povremeno
zarežalo iz tame, a jednom, tik prije ponoći, začulo se dugo,
razvučeno Aaaaaruuuuuu! koje je natjeralo ljude da se okrenu prema
tami prestrašenih, istražujućih lica. Bio je to onakav zvuk kakav biste
zamislili za krupnog aligatora u močvari.
Išlo je više-manje onako kako je Miller predvidio. Do silnih
noćnih sati, gospođa Carmody je prigrabila još pet-šest duša. Mesar
McVey bio je među njima, stojeći prekriženih ruku, promatrajući je.
Ona je bila kao navijena. Činilo se da joj ne treba san. Njena
propovijed, uporna rijeka užasa iz Dorea, Boscha i Jonathana
Edwardsa, samo se nastavljala, težeći prema nekoj vrsti vrhunca.
Njena je skupina počela mrmljati zajedno s njom, nesvjesno se
ljuljajući naprijed-natrag, kao pravi vjernici u obredu pod šatorom.

133

Oči su im bile sjajne i bezizražajne. Bili su pod njenom čarolijom.
Oko tri ujutro (propovijed se nemilosrdno nastavljala, i ljudi

koje nije zanimala povukli su se u stražnji dio da se pokušaju
naspavati) ugledao sam Ollieja kako stavlja vrećicu namirnica na
policu pod blagajnom najbližom izlaznim vratima. Pola sata kasnije,
stavio je kraj nje još jednu vrećicu. Činilo se da ga ne zamjećuje
nitko osim mene. Billy, Amanda i gospođa Turman spavali su
zajedno kroj ispražnjenog odjela s hladnim narescima. Ja sam im se
pridružio i zapao u nemiran polusan.

U četiri i petnaest po mome ručnom satu, Ollie me probudio.
Cornell je bio s njim, a oči iza naočala sjajno su mu blistale.

"Vrijeme je, David", reče Ollie.
Nervozni grč udario me u želudac i zatim prošao. Probudio
sam Amandu. Pitanje što bi se moglo dogoditi s Amandom i
Stephanie zajedno u autu prošlo mi je kroz um, a zatim otišlo dalje.
Danas će biti najbolje naprosto prihvaćati stvari onako kako dođu.
One upadljivo zelene oči su se otvorile i zagledale u moje.
"David?"
"Pokušat ćemo otići odavde. Hoćeš s nama?"
"O čemu ti to govoriš?"
Počeo sam objašnjavati, pa onda probudio i gospođu Turman
tako da ne moram dvaput ponavljati priču.
"Tvoja teorija o mirisu", reče Amanda. "To je u ovom času
zapravo samo nagađanje, zar ne?"
"Da."
"Meni je svejedno", reče Hattie. Lice joj je bilo blijedo, a
usprkos snu imala je velike podočnjake. "Učinila bih bilo što -
prihvatila bilo kakav rizik - samo da opet vidim sunce."
Samo da opet vidim sunce. Zadrhtao sam. Pogodila je kao
prstom vrlo blizu središtu mojih vlastitih strahova, osjećaju skoro
neizbježnog usuda koji me zgrabio još kad sam vidio kako Norma
pipci izvlače kroz teretna vrata. Kroz maglu se sunce vidjelo samo
kao srebrni novčić. Kao da smo na Veneri.
Nije toliko bila stvar u čudovišnim stvorenjima koja su vrebala

134

u magli; udarac šipkom pokazao mi je da nisu u pitanju lavkraftovski
užasi obdareni besmrtnošću, već samo organska bića sa svojim
slabostima. Ali sama magla crpila nam je snagu i tupila volju. Samo
da opet vidim sunce. Imala je pravo. Već samo to vrijedilo bi
prolazak kroz težak pakao.

Nasmiješio sam se Hattie, a ona mi je nesigurno uzvratila
osmijeh.

"Da", reče Amanda. "I ja."
Počeo sam buditi Billyja što sam nježnije mogao.
"S vama sam", rekla je gospođa Reppler kratko.
Bili smo zajedno kraj tezge za meso, svi osim Buda Browna.
On nam je zahvalio na pozivu a onda ga odbio. Neće napustiti svoje
mjesto u trgovini, rekao je, ali i dodao vrlo blagim glasom da ne krivi
Ollieja što tako čini.
Iz bijelog emajliranog hladnjaka sad se već počeo širiti
neugodan, slatkasti miris, miris koji me podsjetio na onaj put kad
nam se škrinja pokvarila dok smo mi bili na odmoru u Capeu. Možda
je, pomislio sam, smrad pokvarenog mesa otjerao gospodina
McVeya u tim gospođe Carmody.
"- okajanje! Sad moramo razmišljati o okajanju! Udareni smo
bičevima i škorpionima! Kažnjeni smo jer smo zavirivali u tajne koje
je Bog još od davnina branio! Vidjeli smo kako se otvaraju usne
zemlje! Vidjeli smo opscene užase košmara! Stijena ih neće sakriti,
mrtvo drveće neće nas zakriti! A kako će sve to završiti? Sto će to
zaustaviti? "
"Okajanje!" povikaoje dobri stari Myron LaFleur.
"Okajanje... okajanje..." šaptali su nesigurno.
"Recite to s više uvjerenja, da vas čujem!" vikala je gospođa
Carmody. Vene na vratu su joj se isticale kao oteknuta užad. Glas joj
je sad već bio hrapav i ispucan, ali još pun snage. I palo mi je
napamet da joj je magla dala tu moć - moć da zamagli umove ljudi,
da se poigram riječima - kao što je nama ostalima otela moć sunca.
Prije, ona je bila samo blago ekscentrična starica s trgovinom
starinama u gradu prepunom staretinarnica. Samo stara žena s

135

prepariranim životinjama u zadnjoj sobici i reputacijom poznavanja
(ta vještica...ta pička)
narodne medicine. Govorilo se da može pronaći vodu drvenim

rašljama, da može izliječiti bradavice, i prodati ti kremu od koje će
pjegice izblijediti. Čak sam čuo - da li od staroga Billa Giostija? - da
se gospođu Carmody može posjetiti (u potpunom povjerenju) kad se
radi o ljubavnom životu; da ti, ako te nešto muči u krevetu, može dati
napitak koji će vratiti svježinu tvome pastuhu.

"OKAJANJE!" povikali su svi zajedno.
"Okajanje, tako je!" vikala je zaneseno. "Okajanje će raščistiti
ovu maglu! Okajanje će nas riješiti čudovišta i užasa! Okajanje će
nam s očiju smaknuti povoj magle i pomoći nam da progledamo. "
Glas joj se malo spustio. "A što kaže Biblija, što je okajanje? Što je
jedino što će očistiti grijehe u oku i umu Božjemu? "
"Krv."
Ovog puta, žmarci su mi prošli kroz cijelo tijelo, penjući se do
potiljka i podižući mi vlasi u zrak. Gospodin McVey je izrekao tu
riječ, gospodin McVey, mesar koji je sjekao meso u Bridgtonu još
otkako sam ja bio klinac i držao se za nadarenu ruku svoga oca.
Gospodin McVey prima narudžbe i reže meso u svojoj umrljanoj
bijeloj kuti. Gospodin McVey, čije je poznanstvo s nožem dugačko -
da, kao i s pilom i sjekirom. Gospodin McVey koji će bolje od ikoga
drugoga razumjeti da čišćenje duše teče iz rana na tijelu.
"Krv..." šaptali su.
"Tata, bojim se", reče Billy. Čvrsto me držao za ruku, malog
lišća napetog i blijedog.
"Ollie", rekao sam, "a da se maknemo iz ove ludnice?"
"Imaš pravo", reče on. "Idemo."
Krenuli smo niz drugi prolaz u raštrkanoj skupini - Ollie,
Amanda, Cornell, gospođa Turman, gospođa Reppler, Billy i ja. Bilo
je petnaest do pet ujutro, i magla se opet počela rasvjetljavati.
"Ti i Cornell uzmite vrećice s hranom", reče mi Ollie.
"U redu."
"Ja ću prvi. Tvoj Scout ima četvora vrata, je'l tako?"

136

"Aha. Jest."
"Dobro, otvorit ću vozačka vrata i stražnja vrata na istoj strani.
Gospođo Dumfries, možete li nositi Billyja?"
Podigla ga je na ruke.
"Jesam li pretežak?" upita Billy.
"Nisi, dušo."
"Dobro."
"Vi i Billy idite naprijed", nastavi Ollie. "I progurajte se do
druge strane. Gospođa Turman naprijed u sredinu. David, ti za volan.
Mi ostali ćemo -"
"A kamo ste vi to krenuli?" Bila je to gospođa Carmody.
Stajala je na vrhu blagajne kod koje je Ollie sakrio vrećice s
namirnicama." Odijelo joj je bilo žuti vrisak usred polumraka. Kosa
joj se divlje kovrčala u svim smjerovima, podsjećajući me načas na
Elsu Lanchester u Frankensteinovoj nevjesti. Oči su joj blistale.
Deset-petnaest ljudi stajalo je iza nje, blokirajući i ulazna i izlazna
vrata. Imali su izraze ljudi koji su doživjeli prometnu nesreću, ili koji
su vidjeli slijetanje NLO-a, ili koji su vidjeli drvo kako izvlači
korijenje iz zemlje i odlazi.
Billy se stisnuo uz Amandu i sakrio lice u njen vrat.
"Izlazimo, gospođo Carmody", reče Ollie. Glas mu je bio
čudno blag. "Odmaknite se, molim vas."
"Ne možete izaći. Tamo leži smrt. Zar to još niste shvatili?"
"Nitko vas ne smeta ni u čemu", rekao sam. "Tražimo samo da
i nama pružite istu mogućnost."
Sagnula se i bez greške pronašla vrećicu s namirnicama.
Sigurno je cijelo vrijeme znala što planiramo. Izvukla ih je s police
gdje ih je Ollie bio sakrio. Jedna se poderala, prosipajući limenke po
podu. Bacila je drugu, a ova se otvorila uz zvuk lomljave stakla. Sok
je zaprskao na sve strane i odbio se od kromirane ograde susjedne
blagajne.
"Takvi su ljudi ovo i uzrokovali!" povikala je. "Ljudi koji se
neće povinovati volji Svevišnjega! Grešnici ponosni, umišljeni,
uvjereni u svoju vrijednost! Među njima moramo odabrati žrtvu! Iz

137

njihovih redova krv okajanja!"
Sve glasnije mrmljanje odobravanja tjeralo ju je dalje. Sad je

već bila sumanuta. Slina joj je prskala s usnica dok je vrištala prema
ljudima naguranim iza sebe: "Hoćemo maloga! Uhvatite ga! Zgrabite
ga! Hoćemo maloga! "

Pojurili su naprijed, Myron LaFleur na čelu, tupo radosnih
očiju. Gospodin McVey bio je ravno iza njega, bezizražajnog, tupog
lica.

Amanda je zateturala unatrag, čvršće držeći Billyja. Njegove
ruke omotale su joj se oko vrata. Prestravljeno me pogledala. "David,
što da-"

"Uhvatite ih oboje!" zavrištala je gospođa Carmody. "Uhvatite
i njegovu kurvu!"

Bila je apokalipsa žutoga i tamne radosti. Torba joj je još
visjela preko ruke. Počela je skakutati gore-dolje. " Uhvatite maloga,
uhvatite kurvu, uhvatite oboje, uhvatite sve, uhvatite - "

Samo jedan oštar zvuk je zazvonio.
Sve se smrznulo, kao da smo u razredu punom zločeste djece, a
učiteljica je upravo ušla i oštro zatvorila vrata. Myron LaFleur i
gospodin McVey stali su kao ukopani, desetak koraka daleko. Myron
se nesigurno osvrnuo prema mesaru. Ovaj nije skrenuo pogled, nije
izgleda čak ni shvaćao da je LaFleur tamo. Gospodin McVey imao je
na licu izraz koji sam tijekom posljednja dva dana vidio na previše
drugih lica. Propao je. Um mu je pukao.
Myron je zateturao unatrag, zureći u Ollieja Weeksa
razrogačenim, prestravljenim očima. Ustuknuo je, pa potrčao.
Skrenuo je za ugao reda, poskliznuo se na jednu limenku, pao, opet
se uspravio, i nestao.
Ollie je stajao u klasičnom stavu streljača, s Amandinim
pištoljem stisnutim u obje ruke. Gospođa Carmody još je stajala kraj
blagajne. Obje pjegave ruke bile su joj stisnute preko želuca. Krv joj
je sukljala među prstima i zapljuskivala žute hlače.
Usta su joj se otvorila i zatvorila. Jednom. Dvaput. Pokušavala
je progovoriti. I konačno je uspjela.

138

"Svi ćete pomrijeti tamo vani", rekla je, a onda se polako
srušila prema naprijed. Torba joj je skliznula s ruke, udarila u pod i
prosula sadržaj. Tubica umotana u papir zakotrljala se po podu i
udarila me u cipelu. Ne razmišljajući, sagnuo sam se i podigao je.
Bio je to polovičan paket Rolaid bombona. Odbacio sam ga. Nisam
htio dodirivati ništa njeno.

"Pastva" je uzmicala, raspršena. Nitko od njih nije skretao
pogleda s palog obrisa i tamne krvi koja se širila ispod njenog tijela.
"Ubili ste je!" povikao je netko sa strahom i bijesom. Ali nitko nije
dodao kako je ona planirala nešto slično s mojim sinom.

Ollie je još bio smrznut u svome streljačkom položaju, ali sad
su mu usta drhtala. Blago sam ga dodirnuo. "Ollie, idemo. I hvala."

"Ubio sam je", reče on promuklo. "Jebem mu sveca, ubio sam
je."

"Jesi", rekao sam. "Zato sam ti i zahvalio. Sad idemo."
Opet smo se pokrenuli.
Kako nismo imali vrećica s namirnicama - zahvaljujući
gospođi Carmody - mogao sam ja uzeti Billyja. Načas smo zastali
kraj vrata, i Ollie je rekao, tihim, napetim glasom. "Ne bih pucao na
nju, David. Ne da je postojalo bilo kakvo drugo rješenje."
"Aha."
"Vjeruješ mi?" "Da, vjerujem." "Onda idemo." Izašli smo.

11. Kraj
Ollie se kretao brzo, s pištoljem u desnoj ruci. Prije nego što
smo Billy i ja uspjeli do kraja izaći, već je bio kraj moga Scouta,
nestvarni Ollie, kao duh u televizijskom filmu. Otvorio je vozačka
vrata. Zatim i stražnja vrata. A onda je nešto izašlo iz magle i
presjeklo ga skoro na pola.
Nisam to dobro vidio, i mislim da sam zahvalan zbog toga.
Činilo se crveno, ljutite boje skuhanoga jastoga. Imalo je kliješta.
Proizvodilo je tiho režanje, slično onom zvuku koji smo čuli nakon

139

što su Norton i njegova mala skupina ravnozemaca izašli van. Ollie
je uspio ispaliti jedan hitac, a onda su kliješta stvorenja krenula
naprijed i Olliejevo tijelo kao da se iščašilo u užasnom sukljanju
krvi. Amandin pištolj ispao mu je iz ruke, udario pločnik, i opalio.
Vidio sam košmarni prizor ogromnih crnih nesjajnih očiju veličine
divovskih pregršti prstaca, a onda je stvor oteturao natrag u maglu
stežući ono što je preostalo od Ollieja Weeksa. Dugo, zglobasto
škorpionsko tijelo grubo se vuklo po betonu.

Došao je trenutak izbora. Možda je stalno tako, koliko god
kratak tren bio. Polovica mene željela je odjuriti natrag u trgovinu,
stežući Billyja. Druga polovica jurila je prema Scoutu, ubacivala
Billyja unutra, bacala se za njim. Onda je Amanda zavrištala. Bio je
to visok, zvonak zvuk koji kao da se dizao sve više i više dok nije
prešao zamalo u ultrazvuk. Billy se stisnuo uz mene, zakopavši lice u
moja prsa.

Jedan pauk uhvatio je Hattie Turman. Bio je krupan. Oborio ju
je. Haljina joj se podigla preko koščatih koljena dok je stvor čučao
preko nje, četkastim, dugim nogama milujući joj ramena. Počeo je
presti svoju mrežu.

Gospođa Carmody je imala pravo, pomislio sam. Svi ćemo
poginuti ovdje, stvarno ćemo svi poginuti ovdje.

"Amanda!" povikao sam.
Nije bilo odgovora. Posve se izgubila. Pauk je čučao nad onim
što je preostalo od Billyjeve siterice, koja je voljela slagalice i one
proklete dvostruke akrostihove koje nitko normalan ne može riješiti
bez da izludi. Njegove niti presijecale su joj tijelo, bijele niti koje su
već crvenjele dok je kiselina prodirala u nju.
Cornell se polako povlačio prema trgovini, očiju iza naočala
krupnih poput tanjura za večeru. Odjednom se okrenuo i potrčao.
Zagrebao je po ulaznim vratima i utrčao unutra.
Pukotina u mome umu se zatvorila kad je gospođa Reppler
oštro koraknula naprijed i pljusnula Amandu, prvo dlanom, pa
nadlanicom. Amanda je prestala vrištati. Prišao sam joj, okrenuo je
prema Scoutu, i za vrištao joj "KRENI!" ravno u lice.

140

Krenula je. Gospođa Reppler se progurala kraj mene. Gurnula
je Amandu na stražnje sjedalo Scouta, ušla za njom, i zatvorila vrata.

Odvojio sam Billyja od sebe i ubacio ga unutra. Dok sam
ulazio u auto, jedna od onih paučjihniti se spustila i sletjela mi na
gležanj. Pekla je kao nit udice kad se hitro odmotava preko dlana. I
bila je jaka. Čvrsto sam trznuo nogom i pukla je. Skliznuo sam iza
volana.

"Zatvori, oh, zatvori vrata, Bože moj!" vrištala je Amanda.
Zatvorio sam vrata. Samo časak kasnije, jedan pauk blago je
udario u njih. Bio sam samo par centimetara daleko od crvenih,
zloćudno stupidnih očiju. Njegove noge, svaka debela kao moja ruka,
klizile su preko haube. Amanda je neprekidno vrištala, kao požarni
alarm.
"Ženo, začepi", reče joj gospođa Reppler.
Pauk je odustao. Nije nas mogao nanjušiti, dakle, nismo više
tamo. Odšetao se natrag u maglu na svojim neugodno brojnim
nogama, postao duh, i posve nestao.
Pogledao sam kroz prozor da se uvjerim kako je otišao, a onda
otvorio vrata.
"Što to radiš? " zavrištala je Amanda, ali ja sam znao što radim.
Volim vjerovati da bi Ollie učinio točno istu stvar. Napola sam
iskoračio, napola se nagnuo iz auta i uzeo pištolj. Nešto je hitro
krenulo prema meni, ali ja ga nisam ni vidio. Uvukao sam se natrag
unutra i zalupio vrata.
Amanda je počela jecati. Gospođa Reppler joj je stavila ruku
oko ramena i odlučno je tješila.
Billy je rekao: "Idemo doma, tata?"
"Veliki Bille, pokušat ćemo."
"Dobro", rekao je tiho.
Provjerio sam pištolj i stavio ga u odjeljak za rukavice. Ollie ga
je ponovno napunio nakon ekspedicije u apoteku. Ostali meci su
nestali zajedno s njim, ali nije važno. Opalio je na gospođu Carmody,
opalio je jednom na stvora s kliještima, i pištolj je još jednom opalio
kad je udario u tlo. U Scoutu nas je bilo četvero, ali ako dođe do

141

toga, ja ću za sebe smisliti neko drugo rješenje.
Proživio sam grozan trenutak kad nisam mogao pronaći

ključeve. Provjerio sam sve džepove, i nije ih bilo, a onda sam
ponovno prevrnuo džepove, tjerajući se da budem spor i miran. Bili
su mi u džepu traperica; sakrili su se pod sitniš, kao što to ponekad
biva s ključevima. Scout je krenuo bez problema. Na samouvjerenu
grmljavinu motora, Amanda je opet briznula u plač.

Sjedio sam, s automobilom u leru, da vidim hoće li nešto prići,
privučeno zvukom motora ili smradom ispušnog plina. Prošlo je pet
minuta, pet najduljih minuta u mome životu. Ništa se nije dogodilo.

"Hoćemo li samo sjediti ovdje ili idemo?" upita gospođa
Reppler konačno.

"Idemo", rekao sam. Izašao sam s parkirališnog mjesta i
uključio farove.

Neka potreba - vjerojatno vrlo primitivna - natjerala me da
prođem kraj trgovine Federal, što bliže mogu. Desni branik Scouta
odgurnuo je kantu za smeće. Unutra se nije moglo vidjeti, osim kroz
procijepe - sve one vreće gnojiva, i mjesto je djelovalo kao da je
usred neke lude vrtne rasprodaje - ali kraj svakog procijepa bila su po
dva-tri blijeda lica, zureći u nas.

A onda sam skrenuo lijevo, a magla se neprobojno zatvorila iza
nas. I što se dogodilo s tim ljudima, ne znam.

Vozio sam niz Cestu Kansas, brzinom od osam kilometara na
sat, pipajući put. Čak i s farovima i maglenkama, bilo je nemoguće
vidjeti više od dva do tri metra pred sebe.

Zemlja kao da je prošla kroz neki užasan grč; u tom pogledu,
Miller je imao pravo. Tu i tamo cesta je samo napukla, ali na drugim
mjestima činilo se kao da se samo tlo urušilo, podižući velike
komade betona. Uspio sam prijeći preko toga uz pomoć pogona na
sva četiri kotača. Hvala Bogu na tome. Ali užasno sam se bojao da
ćemo uskoro naići na neku prepreku koju čak ni terenac neće moći
savladati.

Trebalo mi je četrdeset minuta za vožnju koja obično traje
sedam-osam minuta. Konačno se iz magle pomolio i znak koji

142

objavljuje našu privatnu cestu. Billy, koji je ustao u petnaest do pet,
čvrsto je opet zaspao u autu koji je poznavao tako dobro da mu se
sigurno činio poput doma.

Amanda je nervozno pogledavala na cestu. "Stvarno ideš
ovuda?"

"Pokušat ću." rekao sam.
Ali bilo je nemoguće. Oluja koja je prošla preko kraja razlohala
je većinu drveća, a onda čudan, grčeviti potres srušio ga je do kraja.
Uspio sam prijeći preko prva dva; bila su prilično mala. A onda sam
stigao do čvrste stare jele koja je ležala preko ceste poput odmetničke
barikade. Još smo bili skoro četvrt milje daleko od kuće. Billy je
spavao kraj mene, a ja sam prebacio Scouta u ler, prekrio oči rukama
i pokušavao smisliti što sad.
Sad, dok sjedim u motelu Howard Johnson's blizu izlaza broj 3
kraj autoceste Maine, pišući sve ovo na hotelskom papiru za pisma,
muči me sumnja da bi gospođa Reppler, čvrsta i sposobna stara baba,
mogla suštinsku beznadnost situacije izložiti u nekoliko hitrih poteza.
Ali bila je tako ljubazna da me pusti neka razmislim sam.
Nisam mogao izaći. Nisam ih mogao ostaviti. Nisam se čak
mogao ni zavaravati da su sva čudovišta iz hororaca okupljena oko
Federala; kad bih za dlaku spustio prozor, čuo bih ih u šumi, kako
drmusaju i teturaju uokolo na strmoj padini koju u ovom kraju zovu
Klisure. Vlažno kapkanje s lišća nad nama. Iznad nas, magla se načas
zamračila dok je neki košmarni, tek naslućeni živi zmaj letio nad
nama.
Pokušavao sam si reći - i tada i sada - ako je bila jako brza, ako
je zatvorila kuću i sebe unutra, ima dovoljno hrane za deset dana,
možda i dva tjedna. Ali to mi ne traje dugo. Stalno mi se nameće
posljednje sjećanje na nju, u onom otrcanom šeširu i s vrtlarskim
rukavicama, na putu za naš mali povrtnjak, dok se magla neumoljivo
kotrlja preko jezera iza nje.
Sad moram razmišljati o Billyju. Billy, govorim sebi. Veliki
Bili, Veliki Bili... trebao bih to možda napisati sto puta na ovom
komadu papira, kao dijete koje mora sto puta napisati Neću pljuvati

143

na razredne kolege dok se popodnevno sunce prosipa kroz prozore a
učiteljica ispravlja domaće zadaće za katedrom, i jedini zvuk je
njegovo pero, dok negdje daleko klinci biraju ekipe za nogomet.

U svakom slučaju, na kraju sam učinio jedino što sam mogao.
Brižljivo sam se Scoutom vratio unatrag, na Cestu Kansas. Onda sam
plakao.

Amanda mi je stidljivo dotakla rame. "David, tako mi je žao",
rekla je.

"Aha", rekao sam, pokušavajući zaustaviti suze bez puno
uspjeha. "Aha, i meni."

Odvezao sam do Ceste 302 i onda skrenuo lijevo, prema
Portlandu. I ta je cesta bila napuknuta i na nekim mjestima
raznesena, ali sve u svemu, bilo ju je lakše proći nego Cestu Kansas.
Brinuli su me mostovi. Lice države Maine ispresijecano je tekućom
vodom, i posvuda ima mostova, velikih i malih. Ali nadvožnjak
Naples bio je netaknut, a odatle je bilo lako - premda dugo - voziti
sve do Portlanda.

Magla se održala gustom. Jednom sam morao stati, uvjeren da
na cesti leži drveće. Onda se drveće počelo micati i lelujati i shvatio
sam da je to još pipaka. Stao sam, i nakon nekog vremena su se
povukli. Jednom je neki veliki zeleni stvor svjetlucavo zelenog tijela
i dugih prozirnih krila sletio na haubu. Izgledao je kao užasno
izobličen vilinkonjic. Načas je tamo lebdio, a onda je opet odletio i
nestao.

Billy se probudio kakvih dva sata nakon što smo napustili
Cestu Kansas, i upitao jesmo li već pokupili mamu. Rekao sam mu
da nisam mogao proći našom cestom zbog popadalog drveća.

"Jel' ona dobro, tata?"
"Billy, ne znam. Ali vratit ćemo se i pogledati."
Nije plakao. Umjesto toga je opet zaspao. Radije bih da je
plakao. Puno je previše spavao, i to mi se nije sviđalo.
Počela me boljeti glava od napetosti. Zbog vožnje kroz maglu,
stalno brzinom od osam do petnaest kilometara na sat, uz napetost
spoznaje da iz magle može izići bilo što, doista bilo što - voda,

144

zemlja, ili troglavo čudovište Hidra. Mislim da sam se molio. Molio
sam se Bogu da je Stephanie živa i da ne ispašta ona zbog moje
nevjere. Molio sam se Bogu da mi dopusti da dovedem Billyja na
sigurno, jer je prošao toliko toga.

Većina ljudi je stala kraj ceste kad je došla magla, i do podneva
smo stigli u Sjeverni Windham. Pokušao sam Riječnom cestom, ali
kakvih šest kilometara niz nju, most koji je vodio preko malog,
bučnog potoka pao je u vodu. Morao sam voziti unatrag kilometar i
pol prije nego što sam pronašao dovoljno široko mjesto da se
okrenem. Na kraju smo ipak otišli u Portland Cestom 302.

Kad smo stigli tamo, odvezao sam do ulaza na autocestu.
Uredna crta naplatnih kućica na njenom ulazu pretvorila se u prazne
kosture rasprsnutog sigurnosnog stakla. Sve su bile prazne. U
kliznim staklenim vratima jedne kućice bila je razderana jakna s
oznakama Autocesta Maine na rukavima. Bila je natopljena
ljepljivom, osušenom krvlju. Nismo vidjeli nijedno živo biće još
otkako smo otišli iz Federala.

Gospođa Reppler je rekla: "David, probaj uključiti radio."
Pljesnuo sam se po čelu od frustracije i bijesa na samoga sebe,
pitajući se kako sam mogao biti tako glup da zaboravim na radio u
autu.
"Nemoj", reče gospođa Reppler odlučno. "Ne možeš misliti na
sve. Ako pokušaš, poludjet ćeš i nećeš više nikome biti od koristi."
Uhvatio sam samo statiku na cijelom AM području, a
ultrakratki nisu davali ništa osim glatke i zlokobne tišine.
"Znači li to da nitko ništa ne emitira?" upitala je Amanda. Znao
sam što misli, možda. Bili smo već dovoljno daleko na jugu, i trebali
smo hvatati bar neke od jačih bostonskih postaja - WRKO, WBZ,
WMEX. Ali ako je Boston nestao -
"To ništa ne znači", rekao sam. "Statika na AM-području je
samo znak interferencije. Magla prigušuje i radio-signale."
"Jesi li siguran da je to sve?"
"Da", rekao sam, i uopće nisam bio siguran u to.
Išli smo dalje na jug. Oznake kilometraže su se kotrljale kraj

145

nas, odbrojavajući od kakvih četrdeset. Kad budemo došli do broja 1,
bit ćemo na granici s državom New Hampshire. Po autocesti smo išli
sporije; puno vozača nije željelo odustati od vožnje, i na nekoliko
mjesta smo prošli lančane sudare. Nekoliko puta sam morao prolaziti
po sredini.

Oko jedan i dvadeset - počeo sam bivati gladan - Billy mi je
stisnuo ruku. "Tata, što je ono? Što je ono!"

Neka sjena se nadnosila iz magle, tamneći je. Bila je visoka
kao planina i išla je ravno prema nama. Stisnuo sam kočnice.
Amanda, koja je drijemala, poletjela je prema naprijed.

Nešto je stiglo; i opet, to je sve što sa sigurnošću mogu reći.
Možda zato što smo zbog magle jedva razaznavali stvari, ali mislim
da je isto tako vjerojatno kako postoje neke stvari koje mozak
naprosto ne dopušta. Postoje stvari takve tame i užasa - i, valjda,
stvari takve silne ljepote - da naprosto ne mogu proći kroz sićušna
vratašca ljudske percepcije.

Imalo je šest nogu, to znam; koža mu je bila kameno siva, na
nekim mjestima prošarana tamnosmeđim mrljama. Te smeđe mrlje
apsurdno su me podsjećale na pjege na rukama gospođe Carmody.
Koža mu je bila silno izborana i izbrazdana, a za nju su se držale
desetine, stotine onih ružičastih "buba" s očima na pipcima. Ne znam
koliko je doista bilo veliko, ali prošlo je ravno preko nas. Jedna od
tih sivih, izboranih nogu udarilaje ravno kraj moga prozora, a
gospođa Reppler kasnije je rekla da nije uspjela vidjeti donju stranu
tijela, premda je iskrivila vrat kako bi pogledala. Vidjela je samo
dvije kiklopske noge kako se uzdižu sve više i više u maglu poput
živih tornjeva, sve dok nisu iščezle iz vida.

Načas, bilo je iznad Scouta, i imao sam dojam nečeg tako
ogromnog da bi kraj njega plavi kit djelovao kao pastrva - drugim
riječima, nešto tako veliko da se protivi mašti. A onda je nestalo,
ostavljajući za sobom seizmičke udare. Ostavljalo je tragove u
betonu međudržavne ceste, tako duboke da im nisam vidio dna.
Svaki trag bio je skoro dovoljno velik da bi Scout mogao stati u
njega.

146

Načas nitko nije govorio. Nije bilo nijednog zvuka osim našeg
disanja i sve tiših udara prolaza velikog Stvora.

Onda Billy reče: "Je'l to bio dinosaur, tata? Kao ona ptica koja
je ušla u trgovinu?"

"Mislim da nije. Mislim da nikad nije postojala tako velika
životinja, Billy. Bar ne na Zemlji."

Pomislio sam na projekt Strijela i opet se zapitao kakvu su ludu
prokletu glupost izvodili tamo dolje.

"Možemo li dalje?" upita Amanda stidljivo. "Možda se vrati."
Da, a možda ih naprijed ima još. Ali nije imalo smisla govoriti
joj to. Morali smo nekamo ići. Vozio sam dalje, vijugajući između
tih užasnih tragova sve dok se nisu maknuli s ceste.
To je sve što se dogodilo. Ili skoro sve - ima još jedna,
posljednja stvar do koje ću ubrzo doći. Ali nemojte očekivati neki
uredni završetak. Nema nikakvog: I pobjegli su iz magle u divno
sunce novoga dana; ni: Kad smo se probudili, nacionalna garda
konačno je stigla; pa čak ni onog starog i pouzdanog: Sve je to bio
samo san.
Ovo je, pretpostavljam, ono što je moj otac uvijek namršteno
nazivao "Hitchcockovim krajem", a pri tome je mislio dvosmisleni
zaključak koji dopušta čitatelju ili gledatelju da sam odluči kako su
stvari završile. Moj otac duboko je prezirao takve priče, govoreći da
su "jeftina rješenja".
Stigli smo do motela Howard Johsnon's blizu izlaza broj 3 kad
je sumrak počeo padati i vožnja je postala samoubojstvo. Prije toga,
riskirali smo na mostu koji prelazi rijeku Saco. Djelovao je gadno
iskrivljeno, ali u magli se nije moglo razaznati je li čitav ili nije. Tu
smo igru ipak dobili.
Ali treba misliti i na sutra, zar ne?
Dok ovo pišem, sad je petnaest do jedan u noći, dvadeset i
trećega srpnja. Oluja koja kao da je najavila cijelu stvar dogodila se
prije samo četiri dana. Billy spava u ulazu, na madracu koji sam mu
dovukao. Amanda i gospođa Reppler su u blizini. Ja ovo pišem pri
svjetlu velike Delcove džepne svjetiljke, a vani, ružičaste bube

147

kuckaju i udaraju u staklo. Svako toliko začuje se jači udar kad neka
ptica pokupi bubu.

Scout ima dovoljno goriva da nas odveze još kakvih sto i
četrdeset kilometara. Možemo pokušati dotočiti gorivo ovdje; na
izlasku iz motela postoji Exxonova pumpa i, iako nema struje,
mislim da bih mogao istočiti bar malo goriva. Ali -

Ali to znači biti vani.
Ako uspijemo nabaviti gorivo - ovdje ili negdje dalje - nastavit
ćemo voziti. Sad imam odredište na umu, znate. To je ona posljednja
stvar koju vam želim reći.
Ne mogu biti siguran. U tom je stvar, u tome je prokletstvo.
Možda je to bila samo moja mašta, samo pusta želja. A čak i ako
nije, to je tako mala šansa. Koliko kilometara? Koliko mostova?
Koliko stvorova koji bi voljeli rastrgati moga sina i pojesti ga dok on
vrišti u strahu i agoniji?
Vjerojatnost da se radi samo o maštariji je tako velika da
drugima nisam ni rekao... bar ne još.
U upraviteljevom apartmanu pronašao sam veliki radio na
baterije. Iz njegovih leđa vodila je antenska žica i izlazila kroz
prozor. Uključio sam ga, prebacio se na duge valove, poigrao se
biračem postaja, gumbom za podešavanje, i još uvijek nisam uhvatio
ništa osim statike ili tišine.
A onda, na samom kraju AM područja, taman kad sam
posegnuo za prekidačem da ga isključim, učinilo mi se da čujem, ili
sanjam da čujem, jednu jedinu riječ.
Ništa drugo. Slušao sam još sat vremena, ali nije bilo ničeg
drugog. Ako se čula i ta jedna riječ, stigla je kroz neki sićušni pomak
u prigušujućoj magli, kroz minijaturnu pukotinu koja se smjesta opet
zatvorila.
Jedna riječ.
Moram se naspavati... ako mogu spavati, a ne do zore bježati
pred licima Ollieja Weeksa i gospođe Carmody i trgovačkog
pomoćnika Norma... i Steffinim licem, napola zasjenjenim širokim
obodom njenog slamnatog šešira.

148

Ovdje je i restoran, tipičan motelski restoran s blagovaonicom i
dugačkim, polukružnim šankom. Ostavit ću ove stranice na šanku, i
možda će ih jednog dana netko pronaći i pročitati.

Jedna riječ.
Samo ako sam je doista čuo. Samo ako.
Sad idem u krevet. Ali prvo ću poljubiti svoga sina i prošaptati
mu dvije riječi u uho. Kao zaštitu od snova, znate. Dvije riječi koje
ne zvuče nimalo slično. Jedna od njih je Hartford. Druga je nada.

149

Ovdje su tigrovi

Charles je silno trebao na zahod.
Više nije imalo svrhe zavaravati se da može čekati do odmora.
Njegov mjehur je vrištao, gospođica Bird ga je uhvatila kako se
meškolji.
U školi u ulici Acorn, postojale su tri učiteljice za treće razrede.
Gospođica Kinney je bila mlada i plavokosa i skakutava i imala je
dečka koji je dolazio po nju poslije škole u plavom Camaru. Gospođa
Trask je bila oblikovana kao turski jastuk i nosila je kosu u
pletenicama i bučno se smijala. I postojala je gospođica Bird.
Charles je znao da će završiti s gospođicom Bird. Znao je to.
Bilo je neizbježno. Jer ga je gospođica Brid očito željela uništiti. Nije
dopuštala djeci da se približavaju podrumu. U produmu se, govorila
je gospođica Bird, drže bojleri, a dobro odgojene dame i gospoda
nikad ne bi sišli tamo dolje, jer su podrumi gadni i prašnjavi i stari.
Mlade dame i gospoda ne idu u podrum, govorila je. Idu u zahod.
Charles se opet promeškoljio.
Gospođica Bird mu je dobacila pogled. "Charles", rekla je
glasno, još uvijek pokazivačem upirući u Boliviju, "trebaš na
zahod?"
U klupi ispred njega, Cathy Scott je zahihotala, mudro pokrivši
usta. Kenny Griffen se iscerio i ispod klupe udario Charlesa. Charles
se silno zacrvenio.
"Reci, Charles", rekla je gospođica Bird vedro. "Trebaš li -"
(urinirati, reći će urinirati, uvijek to kaže) "Da, gospođice Bird."
"Da, što?"
"Moram u pod - u zahod."
Gospođica Bird se nasmiješi. "U redu, Charles. Možeš ići na
zahod urinirati. To trebaš? Urinirati?"
Charles je osuđenički pognuo glavu.
"U redu, Charles. Smiješ to učiniti. A sljedeći put, molim te,
nemoj čekati da ti ponudim."

150