Stephen King-Gole kosti

Sad su počeli trčati. Garrish ih je čuo kako vrište. Garrish ih je
čuo kako vrište. Garrish je čuo tiho trackanje njihovih cipela po
pločnicima.

Podigao je pogled prema Bogieju. Bogie je držao svoja dva
pištolja i gledao iza njega. Pogledao je rasprsnute ostatke Praščevog
Mislioca i zapitao se što Prasac danas radi, spava li ili gleda
televiziju ili jede neki predivan ogroman obrok. Pojedi svijet,
Praščiću, pomislio je Garrish. Samo progutaj mulca.

"Garrish!" Bio je to sad Rollins, i lupao je po vratima. "Otvori
vrata, Garrish!"

"Zaključano je", dahtao je Bailey. "Zaključao se, ubio se. Znam
to."

Garrish je opet gurnuo pušku kroz prozor. Neki dječak u
kariranoj košulji čučao je iza jednog grma, očajnim intenzitetom
pretražujući prozore spavaonice. Htio je otrčati, vidio je Garrish, ali
noge su mu se smrzle."Dobri Bože, idemo jesti", promrmljao je
Garrish i opet počeo stezati okidač.

201

Prečica gospođe Todd

"Eno Toddice", rekao sam.
Homer Buckland promatrao je kako mali Jaguar prolazi i
kimnuo. Žena je mahnula Homeru. Homer je kimnuo svojom
krupnom, čupavom glavom, ali nije uzvratio mahanje. Obitelj Todd
imala je veliku vikendicu na jezeru Castle, a Homer je oduvijek radio
za njih. Činilo mi se da ne voli drugu ženu Wortha Todda isto
onoliko koliko je volio Pheliju Todd, njegovu prvu.
Bilo je to prije dvije godine, i sjedili smo na klupi ispred
Bellove trgovine, ja s narančastim gaziranim sokom, a Homer sa
čašom mineralne vode. Bio je listopad, što je mirno vrijeme u Castle
Rocku. Puno jezerskih kuća se još uvijek koristi vikendima, ali
agresivno, supijano ljetno druženje do tad je već gotovo, a lovci sa
svojim velikim puškama i skupim lovačkim dozvolama za one koji
nisu lokalno stanovništvo pričvršćenim za narančaste kape još nisu
nahrupili u grad. Žetva je većinom gotova. Noći su hladne, dobre za
spavanje, a stari zglobovi poput mojih još se nisu počeli žaliti. U
listopadu, nebo nad jezerom je prilično lijepo, s onim velikim bijelim
oblacima koji se tako polako kreću; sviđa mi se kako djeluju tako
ravno na dnu, i kako su tamo malo sivkasti, kao da proriču sjenu
zalaska, i mogu gledati sunce kako svjetluca po vodi i nekoliko
minuta mi nije dosadno. U listopadu, sjedeći na klupi pred Bellom i
promatrajući jezero u daljini, još uvijek poželim da sam pušač.
"Ne vozi brzo ko Phelia", reče Homer. "Često sam si mislio,
kakvo je to starinsko ime za ženu koja vozi ko što je ona vozila."
Ljetni ljudi kao što su Toddovi nisu ni približno tako zanimljivi
stalnim stanovnicima malih gradića u Maineu kao što sami vjeruju.
Stalni stanovnici više vole svoje vlastite ljubavne priče i priče o
mržnji i skandale i govorkanja o skandalima. Kad se onaj tekstilac iz
Amesburyja upucao, Estonia Cobridge otkrila je da nakon samo
tjedan dana više nije dobivala pozive na ručak na račun toga što ga je
našla s pištoljem još stisnutim u jednoj ukočenoj ruci. Ali ljudi još

202

nisu prestali pričati o Joeu Camberu, kojeg je ubio njegov vlastiti
pas.

No, nije važno. Radi se naprosto o tome što mi trčimo na
različitim stazama. Ljetni ljudi su sprinteri; mi drugi, koji ne
stavljamo kravate kad idemo na posao, mi smo maratonci. Čak i
tako, bilo je prilično lokalnog zanimanja kad je Ophelia Todd
nestala, tamo 1973.

Ophelia je bila doista draga žena, i učinila je puno stvari u
gradu. Radila je na skupljanju novca za knjžnicu Sloan, pomogla
obnoviti spomenik palim borcima, takve stvari. Ali svi ljetni ljudi
vole zamisao o skupljanju novca. Spomeneš skupljanje novca, a
njima se oči zažare i počnu blistati. Spomeneš skupljanje novca a oni
mogu osnovati odbor i odrediti tajnika i imati dnevni red. To im se
sviđa. Ali spomeni vrijeme (osim, naravno, ogromne tulumiške koja
kombinira koktele i sastanak odbora), i možeš zaboraviti na sreću.
Vrijeme je izgleda ono što ljetni ljudi najviše cijene. Skupljaju ga, i
kad bi ga mogli staviti u staklenke kao zimnicu, i to bi učinili. Ali
Phelia Todd bila je voljna trošiti vrijeme - raditi na pultu u knjižnici
isto kao i skupljati novac za nju. Kad je trebalo uzeti krpe i zavrnuti
rukave na spomeniku palim borcima, Phelia je bila tamo zajedno sa
ženama iz grada koje su izgubile sinove u tri različita rata, u radnim
hlačama i kosom zamotanom u maramu. A kad je klince trebalo
voziti na ljetni program plivanja, i nju se moglo vidjeti kao i bilo
koga drugoga kako se spušta niz Ulicu Landing, a stražnji dio
velikog sjajnog kamioneta Wortha Todda bio je pun klinaca.

Dobra žena. Ne žena iz grada, ali dobra žena. I kad je nestala,
brinulo se. Ne baš patilo, jer nestanak nije baš sasvim isto što i smrt.
Nije to kao kad odsječeš nešto sjekirom; to je više kao kad ti nešto
curi niz slivnik, tako polako da ni ne shvatiš kako je oteklo doli puno
kasnije.

"Vozila je Mercedes", rekao je Homer, odgovarajući na pitanje
koje nisam postavio. "Dvosjed, sportski. Todd joj ga je kupio
šezdeset četvrte, ili šezdeset pete, tako neš. Sjećaš se kako je svake
godine vozila klince na jezero kad su imali plivački klub?"

203

"Aha."
"Onda ne bi vozila više od šezdeset na sat, jer je imala njih
otraga. Ali to ju je mučilo. Ta žena je imala olovo u nozi i kuglagere
u gležnju."
Homer nekad nije govorio o svojim ljetnim ljudima. Ali onda
mu je žena umrla. Prije pet godina. Orala je na padini i traktor se
prevrnuo na nju i Homeru je to jako teško palo. Žalio je za njom
možda dvije godine, a onda kao da mu je bilo bolje. Ali nije više bio
isti. Kao da očekuje da se nešto dogodi, kao da čeka što će biti dalje.
Prošli biste kraj njegove uredne kućice, ponekad, u sumrak, a on bi
bio na trijemu i pušio lulu sa čašom mineralne na ogradi trijema i
zalazak bi mu išao u oči a dim iz lule motao se oko glave, i pomislili
bi ste - bar bih ja pomislio - Homer čeka što će biti dalje.
To me mučilo u mnogo širem opsegu nego što sam rad priznati,
i konačno sam zaključio da je to zato što, da sam ja u pitanju, ja ne
bih čekao što će biti dalje, kao mladoženja koji je obukao svoje
svečano odijelo i konačno uspio svezati kravatu kako treba i samo
sjedi na krevetu na katu svoje kuće i gleda prvo sebe u zrcalu a onda
sat na vrhu kamina i čeka da bude jedanaest sati tako da se može
oženiti. Da sam ja u pitanju, ja ne bih čekao što će biti dalje. Čekao
bih što će biti zadnje.
Ali u tom razdoblju čekanja - koje je završilo kad je Homer
godinu dana kasnije otišao u Vermont - ponekad je govorio o tim
ljudima. Meni, i nekolicini ostalih.
"Nikad nije vozila brzo čak ni s mužem, kolko ja znam. Al kad
sam se ja vozio s njom, dobrano bi izmučila taj svoj Mercedes."
Neki čovjek je stao kod pumpe i počeo si puniti auto. Auto je
imao pločice iz Massachusettsa.
"Nije ti to bio jedan od ovih novih sportskih automobila koji
voze na bezolovni benzin i zakašlju kad god ih stisneš; bio je jedan
od onih starih, i brzinomjer je išao skroz do dvjesto pedeset. Bio je
čudno smeđe boje i jednom sam je pitao kako se zove ta boja a ona je
rekla da je to šampanjac. To je baš dobro, tako sam rekao, a ona se
smijala da pukneš. Volim kad se žena smije bez da joj moraš

204

objasniti u čemu je vic, znaš."
Čovjek na pumpi je završio s benzinom.
'"Bar dan, gospodo", rekao je dok je išao stubama.
"Dobar dan i vama", rekao sam ja, a on je ušao unutra.
"Phelia je uvijek tražila prečice", nastavio je Homer kao da nas

nitko nije prekinuo. "Ta žena je bila luda za prečicama. Ja to nikad
nisam svaćao. Ona je govorila da, ako uštediš dovoljno udaljenosti,
štediš i vrijeme. Rekla je da se njen otac kleo u to pravilo. On je bio
trgovac, stalno na putu, a ona je išla s njim kad god je mogla, i uvijek
je tražio najkraći put. Tako je i ona to naučila.

Jednom sam je pito jel' to nije nekako čudno - s jedne strane,
ona tu troši vrijeme i riba onaj stari kip na Trgu i vozi malce na
lekcije plivanja umjesto da igra tenis i pliva i opija se kao normalni
ljetni ljudi, a s druge strane tako se prokleto trudi odrezati si petnaes
minuta odavde do Fryeburga da vjerojatno po cijele noći sjedi i
razmišlja o tome. Naprosto mi se činilo da to dvoje ne ide skupa, ako
me svaćaš. A ona me samo pogleda i veli: 'Volim pomoći, Homer.
Volim i voziti - bar ponekad, kad je izazovno - ali ne volim koliko to
vremena oduzme. Kao kad prekrajaš odjeću - koji put nešto skratiš, a
koji put nešto popustiš. Shvaćaš što mislm?'

'Valjda, gos'đo', velim ja, ne baš sasvim uvjeren.
'Kad bi sjedenje za volanom automobila bilo nešto što je meni
užitak cijelo vrijeme, tražila bih produžice', veli ona, i to mi je bilo
tako dobro da sam puko od smjeha."
Tip iz Massachusettsa izašao je iz dućana s pivom u jednoj ruci
i listićima lota u dragoj.
"Ugodan vikend", reče mu Homer.
"Uvijek je ugodan", kaže tip iz Massachusettsa. "Volio bih
samo kad bih si mogao priuštiti da cijele godine živim ovdje."
"E, pa, mi ćemo sve držati u redu dok ne budete mogli", kaže
Homer, a tip se nasmije.
Promatrali smo ga kako se vozi nekamo, a tablice iz
Massachusettsa se ističu. Bile su zelene. Moja Marcy kaže da su to
one koje Massachusettska cestovna služba daje vozačima koji dvije

205

godine nisu imali nesreće u toj čudnoj, ljutitoj, bijesnoj državi. Ako
jesi, kaže ona, onda moraš imati crvenu tablicu, da ljudi znaju da te
se paze kad te vide na cesti.

"Oni su bili iz države, znaš, oboje", rekao je Homer, kao da ga
je tip iz Massachusettsa podsjetio na to.

"Mislim da sam to znao", rekao sam.
"Toddovi su valjda jedine ptice koje imamo koje po zimi lete
na sjever. Ona nova mislim da baš i ne voli letjeti na sjever."
Otpio je malo svoje mineralne i neko vrijeme šutio,
razmišljajući.
"Ali njoj nije smetalo", reče Homer. "Bar ja mislim da nije,
iako se strašno žalila na to. Al to je bio samo njen način da objasni
zašto uvijek traži prečice."
"I misliš da njenom mužu nije smetalo što ide po svakoj
šumskoj cesti odavde do Bangora samo da vidi jel' možda devet
desetina kilometra kraća?"
"Jebalo mu se živo", rekao je Homer kratko i ustao, i otišao u
trgovinu. Eto ti ga na, Owens, rekoh sebi, znaš da nije sigurno pitati
ga kad priča, a ti se tako zaletiš i pitaš ga, i sad si sjebao priču a baš
je bila zanimljiva.
Sjedio sam tamo i okrenuo lice prema suncu i nakon nekih
deset minuta onje izašao s kuhanim jajetom i sjeo. Pojeo ga je a ja
sam pazio da šutim a voda na jezeru Castle je blistala plavo kao nešto
što si čuo u nekoj priči s blagom. Kad je Homer dovršio svoje jaje i
otpio malo mineralne, nastavio je. Iznenadio sam se, ali svejedno
nisam ništa rekao. Ne bi bilo pametno.
"Imali su oni dva-tri različita komada željeza", rekao je. "Imali
su Cadillac, i kamionet, i onaj njen mali vražićak od Mercedesa. Par
zima je ostavljo kamionet ovdje, jer su mislili doći skijati. Uglavnom
kad bi ljeto završilo, on bi se odvezo Caddyjem, a ona bi uzela
vražićka."
Kimnuo sam, ali nisam ništa rekao. Iskreno, bilo me strah
ponuditi još neki komentar. Kasnije mi se činilo da bi trebalo puno
komentara da se toga dana ušutka Homera Bucklanda. Već je dugo

206

čeznuo ispričati priču o prečici gospođe Todd.
"Njen vražićak je imao poseban brzinomjer, jer bi ti reko kolko

imaš kilometara po putu, i svaki put kad bi krenula s jezera Castle u
Bangor namjestila bi ga na 000-zarez-O, i pustila bi ga da odbroji. To
joj je bila igra, i znala me s time zafrkavat."

Zastao je, ponovno promišljajući.
"Ne, nije tako."
Zastao je i još tankih bora pojavilo mu se na čelu kao prečke na
ljestvama u knjižnici.
"Pravila se da joj je to igra, ali zapravo joj je to bilo ozbiljno.
Ozbiljno kolko i sve drugo, u najmanju ruku." Mahnuo je rukom, i
mislim da je mislio na muža. "Kutija za rukavice u malom vražićku
je bila puna autokarti,a bilo ih je još par i otraga, gdje bi u
normalnom autu bilo stražnje sjedalo. Neke su bile s benzinskih
pumpi, a neke su bile stranice istrgnute iz auto-atlasa Rand-McNally;
imala je i neke karte iz Vodiča po appalachianskim stazama, i cijelu
hrpu topografskih nadzorničkih mapa. Ali nisam shvatio da to nije
igra zbog svih tih mapa; nego zbog toga kako je po svima ucrtavala
linije, sa cestama kojima je prošla ili bar probala proći.
Par puta je znala i zapeti, i morala je moliti farmere da je
izvuku, s traktorom i lancem.
Jednog dana, bio sam tamo i postavljao im pločice u kupaonici,
sjedio sam a punilo mi je curilo iz svih živih pukotina - te noći sam
sanjao same četverokute i pukotine koje krvare punilo - a ona je
došla i stajala je na vratima i dosta dugo mi je pričala o tome. Ja sam
je znao zafrkavati zbog toga, ali nekako me i zanimalo, i ne samo
zato što je moj brat Franklin nekad živio dolje u Bangoru pa sam
prošo većinom cesta o kojima mi je pričala. Zanimalo me jer čovjeka
ko što sam ja uvjek zanima da zna koji je najkraći put, čak i ako ne
idem uvjek baš tim putem. Jesi i ti takav?"
"Aha", rekao sam. Ima nečeg moćnog u tome što znate najkraći
put, čak i ako idete duljim putem jer znate da vas kod kuće čeka
punica. Hitar dolazak je često samo za ptice, premda nitko tko ima
vozačku iz Massachusettsa to izgleda ne zna. Ali znati kako ćeš

207

najhitrije doći - ili čak znati način kako možeš stići za koji ne zna
onaj tko sjedi kraj tebe... to je moć.

"E, pa, ona je znala sve te ceste ko što mornari znaju čvorove",
rekao je Homer i nasmiješio se svojim širokim, sunčanim
osmijehom. "Rekla je 'Samo malo, samo malo', kao curica, a onda
sam je čuo kroza zid kako si kopa po stolu, i onda se vratila s
bilježnicom koja je izgledala kao da je jako stara. Omot je bio sav
izgužvan, znaš, a neke stranice su se već i izvukle s onih žičica sa
strane.

'Worth - i većina ljudi - ide po Cesti 97 do Mechanic Fallsa, pa
onda Cestom 11 do Lewistona, i onda autocestom do Bangora. 251,7
kilometara.'"

Kimnuo sam.
'A ako hoćeš preskočiti autocestu - i uštediti si udaljenost - ideš
do Mechanic Fallsa, kreneš Cestom 11 do Lewistona, pa Cestom 202
do Auguste, i onda po Cesti 9 kroz jezero China i Unity i Haven, do
Bangora. To je 233,1 kilometar.'
'Tako nećete uštedjeti ništa vremena, gos'đo', velim ja. 'Nećete,
ako idete i kroz Lewiston; kroz Augustu. Premda priznajem da je
stara derryjevska cesta do Bangora lijepa vožnja.'
'Uštedi dovoljno kilometara pa ćeš ubrzo uštedjeti i vrijeme',
veli ona. 'I nisam rekla da bih ja tako išla, premda puno puta jesam;
samo prolazim kroz rute koje koristi većina ljudi. Hoćeš da
nastavim?'
'Ne', rekoh ja, 'samo me ostavite samog u ovoj prokletoj
kupaonici da zurim u ove proklete pukotine dok ne poludim.'
'Ukupno ima četiri glavne rute', veli ona. 'Ako ideš po Cesti 2,
to je 262,9 kilometara. To sam samo jedanput probala. Predugo je.'
'To je ona po kojoj sam ja išo kad bi me žena nazvala i rekla da
su za večeru ostaci', velim ja malo tiše.
'Što si rekao?' pita ona.
'Ništa', velim ja. 'Razgovaram s punilom.'
'Oh. Onda, četvrta - a za nju baš ne zna puno ljudi, iako su to
sve dobre ceste - ili bar asfaltirane - ide preko planine Pjegasta ptica,

208

po 219-ici, pa po 202-ojki ali iza Lewistona. Onda kreneš Cestom 19,
i zaobiđeš Augustu. A onda ideš po staroj derryjevskoj cesti. Tako je
samo 207,9 kilometara."

Neko vrijeme nisam ništa reko, i možda je mislila da joj baš i
ne vjerujem, jer je rekla, onako čvrsto: 'Znam da je to teško
povjerovati, ali tako je.'

Ja sam reko da mi se to čini točno, i mislio sam - kad se sad
sjetim - da vjerojatno i jest. Jer to je put kojim sam ja obično išo kad
sam išo do Bangora posjetiti Franklina dok je još bio živ. Ali nisam
tuda prošo već godinama. Misliš da čovjek može naprosto - pa -
zaboraviti neku cestu, Dave?"

Priznao sam da može. Autoceste se lako sjetiti. Nakon nekog
vremena, zamalo ti ispuni um, i ne razmišljaš o tome kako bih mogao
doći odavde do tamo, nego kako mogu doći odavde do izlaza s
autoceste koji je najbliže onome tamo. Pa sam zato pomislio da
možda posvuda ima puno cesta koje su postale prosjaci; ceste s
kamenim zidovima kraj sebe, prave ceste s grmovima kupina koji
rastu kraj njih ali nema nikoga tko bi jeo kupine osim ptica, i
šljunčane jame sa starim zahrđalim lancima koji svinuto vise pred
njihovim prilazima, a jame su i same zaboravljene kao preraštene
igračke i sitna trava raste po njihovim napuštenim i nezapamćenim
stranama. Ceste koje su naprosto zaboravili svi osim ljudi koji žive
na njima i razmišljaju o najbržem načinu da se maknu s njih i dođu
na autocestu gdje možeš pretjecati i na brijegu i ne razmišljati o
tome. Mi se u Maineu volimo šaliti da odavde ne možeš doći do
tamo, ali možda je šala na naš račun. Istina je da postoji valjda
hiljadu načina da se to postigne, a ljudi se jednostavno ne trude.

Homer je nastavio: "Cijelo popodne sam postavljo pločice u toj
vrućoj maloj kupaonici a ona je cijelo to vrijeme stajala na vratima,
prebacila je jednu nogu iza druge, golih nogu, u mokasinama i
svijetlosmeđoj suknji i puloveru koji je bio malo tamniji. Kose
povučene u konjski rep. Tad joj je sigurno bilo triest četri ili pet, ali
lice joj se svo osvijetlilo dok mi je pričala i majke mi, izgledala je ko
studentica na dopustu iz neke više škole.

209

Nakon nekog vremena je sigurno shvatila kako dugo već stoji
tamo i mlatara jezikom jer je rekla: 'Sigurno sam te skroz udavila,
Homer.'

'Jeste, gos'đo', rekoh ja. 'Baš jeste. Radije bih da odete i pustite
me da razgovaram s ovim prokletim punilom.'

'Ne prav' se pametan, Homer', veli ona.
'Ne, gos'đo, niste me udavili', velim ja.
I tako se ona nasmije i opet se baci na stvar, lista onu malu
bilježnicu ko trgovac koji provjerava narudžbu. Imala je ta četiri
glavna puta - ma, zapravo tri jer je Cestu 2 odmah odbacila - ali
imala je valjda četrdest različitih ruta koje su bile razvijene iz tih
četri. Ceste s brojevima, ceste bez brojeva, ceste s imenima, ceste bez
imena. U glavi mi se valjda zavrtilo od svih tih cesta. I konačno, veli
ona meni: 'Jesi spreman za glavnog pobjednika, Homer?'
'Valjda jesam', velim ja.
'Odnosno, to je glavni pobjednik za sada,' veli ona. 'Jel' ti znaš,
Homer, jedan čovjekje napisao članak u Science Today Još 1923. i
dokazao da nitko ne može istrčati milju za manje od četiri minute?
Dokazao je to, sa svim mogućim proračunima baziranim na
maksimalnoj dužini muških bedrenih mišića, maksimalnoj dužini
koraka, maksimalnom kapacitetu pluća, maksimalnoj brzini rada
srca, i što ja znam što sve ne. Oduševio me taj članak. Toliko me
oduševio da sam ga dala Worthu i zamolila ga da ga odnese
profesoru Murrayu na odjelu za matematiku na Sveučilištu Maine.
Htjela sam da provjere te brojeve jer sam bila uvjerena da su nekako
zasnovani na krivim pretpostavkama ili tako nešto. Worth je
vjerojatno mislio da sam blesava - Opheliju je opet nešto uhvatilo,
tako on to kaže - ali odnio ga je. E, pa, profesor Murray je jako
pažljivo provjerio sve te brojke iz članka... i znaš što, Homer?'
'Ne znam, gos'đo.'
'Brojke su bile točne. Čovjekje napravio čvrste postavke.
Dokazao je još 1923. da čovjek ne može istrčati milju za manje od
četiri minute. Dokazao je to. Ali ljudi to stalno rade*, a znaš što to
znači?'

210

* Prvi je milju ispod 4 minute istrčao Britanac Roger
Bannister 1954. godine, a danas je trčanje milje ispod 4 minute
standard za profesionalne atletičare. Trenutni rekord drži Hicham El
Guerrouj iz Maroka, koji je istrčao milju za 3'43"13"'. nap. prev.

'Ne znam, gos'đo', velim ja, premda mi se činilo da mogu
naslutiti.

'Znači da ni jedan pobjednik nije zauvijek', veli ona. 'Jednog
dana - ako svijet u međuvremenu ne eksplodira ili nešto - netko će na
Olimpijadi istrčati milju u dvije minute. Možda će trebati sto godina,
ili tisuću, ali dogodit će se. Jer ne postoji krajnji pobjednik. Postoji
nula, i postoji vječnost, i postoji smrtnost, ali ne postoji ništa krajnje.'

I tako je stajala, lica čistog i umivenog i sjajnog, s onom
tamnjikavom kosom povučenom unatrag, kao da hoće reći, Samo se
probaj ne složiti ako misliš da možeš. Ali nisam mogo. Jer i ja
vjerujem tako nešto. To je slično onome što svećenik misli kad
govori o milosti, ja mislim.

'Jesi spreman za glavnog pobjednika za sada,' pita ona.
'Aha', velim ja, i prestanem neko vrijeme stavljati punilo.
Ionako sam došo do kade, i ostalo je još samo puno onih zaribanih
sitnih uglića. A ona je duboko udahnula i onda mi je izrecitirala, brzo
kao voditelj aukcije u Gates Fallsu kad se previše zagleda u bocu, i
ne sjećam se baš svega, ali išlo je nekako ovako."
Homer Buckland načas je sklopio oči, a njegove krupne ruke
ležale su mu potpuno mirno na dugim bedrima, dok mu se lice
podiglo prema suncu. A onda je opet otvorio oči i načas, majke mi,
izgledao je kao ona, zbilja, jest, sedamdesetgodišnjak je izgledao kao
žena od trideset i četiri godine koja je toga časa u svome vremenu
izgledala kao studentica od dvadeset godina, i ne mogu se točno
sjetiti što je on rekao, kao što se ni on nije mogao točno sjetiti što je
ona rekla, ne samo zato što je komplicirano nego i zato što sam bio
toliko zapanjen time kako je izgledao kad je to rekao, ali bilo je
nekako slično ovome:
'"Kreneš po Cesti 97 i presiječeš po Ulici Denton sve do ceste
za Staru vijećnicu i tako zaobiđeš centar Castle Rocka ali se vratiš na

211

97-icu. Četrnaest kilometara dalje, možeš jedno dva kilometra ići po
staroj šumarskoj cesti do gradske ceste broj 6, koja te odvede do
Ceste Big Anderson, kraj Sitesove pecare za jabukovaču. Tamo ima
cestica koju starci zovu Medvjeđa cesta, i to te odvede na 219-icu.
Kad dođeš do druge strane planine Pjegava ptica, prijeđeš na Cestu
Stanhouse, skreneš lijevo na Cestu Buli Pine - tamo imaš jedan
mokar dio, ali možeš proći preko njega ako se dobro zaletiš po
šljunku - i tako izađeš na Cestu 106. 106-ica presječe preko
Alltonove plantaže sve do stare derryjevske ceste - a tamo imaš
dvije-tri šumarske ceste koje možeš slijedit i izać na Cestu 3 odmah
iza bolnice Derry. Odatle imaš samo šest kilometara do Ceste 2 u
Etni, i odatle u Bangor.'

Stala je da povrati dah, i pogledala me. 'Znaš li koliko je to sve
zajedno dugačko?'

'Ne, gos'đo', velim ja, a mislim si da zvuči kao tristo pet
kilometara i četiri upropaštena amortizera.

'To ti je 187,3 kilometra', veli ona."
Nasmijao sam se. Smijeh mi je pobjegao prije nego što sam
uspio pomisliti kako si neću baš pomoći time ako hoću čuti priču do
kraja. Ali Homer se i sam iskezio i kimnuo glavom.
"Znam. I ti znaš da se ja ne volim ni s kim svađati, Dave. Ali
nije isto jel' te neko zafrkava, ili te totalno zajebava.
'Ne vjeruješ mi', veli ona.
'Pa, gos'đo, to jest teško povjerovat', velim ja.
'Pusti punilo da se posuši i pokazat ću ti', veli ona. 'Sutra možeš
završiti ono iza kade. Dođi, Homer. Ostavit ću poruku Worthu -
ionako se možda neće večeras vratiti - a ti možeš nazvati svoju ženu!
Sjest ćemo na večeru u Pilot's Grillu za' - pogledala je na sat - 'dva
sata i četrdeset i pet minuta. A ako bude i minutu kasnije, kupit ću ti
bocu Irish Mista* da poneseš doma. Vidiš, moj tata je imao pravo.
Uštedi dovoljno kilometara i uštedjet ćeš vrijeme, čak i ako moraš
proći kroz svaku prokletu močvaru i šljunčanu u okrugu Kennebec
da to postigneš. Što sad kažeš?'
* Liker koji se pravi od irskog viskija, meda i aromatičnih

212

trava. nap. prev.
Gledala me s onim smeđim očima kao lampama, s đavolskim

izrazom u njima koji je govorio okreni kapu naopačke, Homer, i
sjedaj u kolica, ja ću biti prva a ti budi drugi i neka vrag nosi
zadnjega, i imala je osmijeh na licu koji je govorio točno istu stvar, i
kažem ti, Dave, htio sam ići. Nisam čak htio ni zatvorit onu prokletu
kantu punila. I sasvim sigurno nisam htio vozit onog njenog
vražićka. Samo sam htio sjedit na suvozačkom sjedalu i promatrat je
kako ulazi, kako joj se suknja malo zadiže, kako je povuče preko
koljena ili zaboravi na to, kako joj kosa sjaji.'

Zašutio je i odjednom ispustio sarkastičan, prigušen smijeh.
Onaj njegov smijeh koji zvuči kao sačmara napunjena kamenom
solju.

"Samo nazovem Megan i kažem: 'Znaš Pheliju Todd, onu ženu
na koju si već sad toliko ljubomorna da ti se crni pred očima i ne
možeš nikad ništa dobro reć o njoj? E, pa, ona i ja idemo odjurit u
Bangor u onom njenom malom vražićku od Mercedesa boje
šampanjca, pa me ne čekaj s večerom.'

Samo je nazovem i to joj kažem. O, da. A-ha."
I opet se nasmijao dok su mu ruke ležale na nogama prirodno
kao i uvijek i vidio sam nešto na njegovom licu što je bilo skoro
puno mržnje, a minutu poslije uzeo je svoju čašu mineralne vode s
ograde i malo mu se prolilo.
"Nisi otišao", rekoh ja.
"Onda nisam."
Nasmijao se, a taj smijeh je bio malo blaži.
"Sigurno je vidjela nešto na mom licu, jer je izgledala kao da je
opet došla k sebi. Prestala je izgledat kao studentica i opet je
izgledala samo kao Phelia Todd. Spustila je pogled na bilježnicu kao
da nije znala da je ima u rukama i spustila ju je kraj sebe, skoro iza
suknje.
Pa ja velim: 'Rado bih to napravio, gos'đo, ali moram ovdje
završit, a žena mi sprema pečenje za večeru.'
A ona veli: 'Razumijem, Homer - samo sam se malo zanijela.

213

To mi se često događa. Stalno, kaže Worth.' A onda se nekako
uspravila i rekla: 'Ali ponuda i dalje stoji, kad god budeš htio ići.
Možeš čak i pogurati ramenom ako negdje zapnemo. Prištedjet ćeš
mi pet dolara.' I nasmijala se.

'Prihvatit ću ja to, gos'đo', velim ja, a ona je vidjela da to zbilja
i mislim a nisam samo pristojan.

'A prije nego što pomisliš da je sto osamdeset i šest kilometara
do Bangora čista glupost, izvadi svoju vlastitu mapu i pogledaj
koliko bi kilometara bilo u ravnoj crti.'

Dovršio sam pločice i otišo kući i jeo ostatke - nije bilo
pečenja, i mislim da je Phelia Todd to znala - a kad je Megan legla,
izvukao sam metar i olovku i Mobilovu auto-kartu države, i napravio
sam kako je rekla... jer, znaš, malo me to kopkalo. Povuko sam ravnu
crtu i sve izračuno prema mjerilu. Bogme sam se dobrano iznenadio.
Jer kad bi išao iz Castle Rocka tamo gore do Bangora kao što bi na
vedar dan letjela sjenica - kad ne bi moro zaobilazit jezera ili privatne
šume koje su zatvorene lancima ili močvare ili rijeke na kojima nema
mostova, da znaš, bilo bi samo sto dvadeset i sedam kilometara,
kilometar više-manje."

Malo sam poskočio.
"Premjeri sam ako mi ne vjeruješ", reče Homer. "Nisam pojma
imo da je Maine tako mali dok to nisam vidio." Otpio je i onda me
pogledao.
"A onda je došlo vrijeme sljedećeg proljeća kad je Megan bila
u New Hampshireu u posjeti svome bratu. Morao sam otić do kuće
Todd da se pobrinem za vrata protiv oluje i postavim štitnike, a njen
mali vražićak od Mercedesa je bio tamo. Došla je sama.
Došla je na vrata i rekla: 'Homer! Jesi došao postaviti vrata
protiv oluje?'
I istog časa, velim ja: 'Ne, gos'đo, došao sam vidjet jel' bi me
odvezli u Bangor najkraćim putem.'
E, pa, pogledala me bez ikakvog izraza na licu, i učinilo mi se
da je sve zajedno potpuno zaboravila. Osjetio sam da sam se
zacrvenio, ko kad ti se digne u krivom trenutku. A onda, taman kad

214

sam zaustio da se ispričam, lice joj je prasnulo opet u onaj isti
smiješak, i veli ona meni: 'Samo ostani ovdje dok ne uzmem
ključeve. I nemoj se predomisliti, Homer!'

Vratila se minutu kasnije s ključevima u ruci. 'Ako zapnemo
negdje, vidjet ćeš komarce veličine vilin-konjica.'

'Vidio sam ih ja velike ko engleski vrapci, gore u Ragnleyju,
gos'đo', velim ja, 'ali mislim da smo obadvoje malo preteški da nas
odnesu.'

Ona se nasmijala. 'E, pa, bar sam te upozorila. Idemo, Homer.'
'I ako ne budemo stigli za dva sata i četrdeset i pet minuta',
velim ja, nekako prepredeno, 'rekli ste mi kupit bocu Irish Mista.'
Ona me pogledala nekako iznenađeno, a već je otvorila
vozačka vrata na svom vražićku i stavila jednu nogu unutra.
'Dovraga, Homer', veli ona, 'rekla sam ti da je to glavni pobjednik
tada. Našla sam jedan put koji je kraći. Stižemo za dva i pol sata.
Ulazi, Homer. Idemo se voziti.'"
Opet je zastao, ruku mirno položenih na bedra, a oči su mu se
zamutile, možda opet gledajući onaj dvosjed boje šampanjca kako
kreće niz strmi prilazni put kuće Todd.
"Zaustavila je auto na kraju prilaznog puta i rekla: 'Jesi
siguran?'
'Opičite', velim ja. Kuglager u gležnju joj se zakotrljao, i ona
teška noga se spustila. Ne mogu ti baš puno reći o onome što se
dogodilo nakon toga. Osim da neko vrijeme nisam mogao skrenut
pogleda s nje. Bilo je nečeg divljeg što joj se pojavilo na licu, Dave -
nešto divlje i nešto slobodno, i to me prestravilo do daske. Bila je
prelijepa, i sav sam bio u ljubavi prema njoj, svako bi bio, svaki
muškarac, barem, a možda i svaka žena, ali isto tako sam bio i
prestravljen od nje, jer je izgledala ko da bi te mogla ubit ako joj
pogled skrene s ceste i padne na tebe i odluči ti uzvratiti ljubav.
Imala je na sebi traperice i neku staru bijelu majicu sa zarolanim
rukavima - mislim da se možda spremala nešto farbati na zadnjoj
terasi kad sam ja naišo - ali nakon što smo se neko vrijeme vozili,
izgledalo je ko da na sebi ima samo neku lepršavu bijelu stvar, ko

215

likovi iz jedne od onih starih knjiga o bogovima i božicama."
Razmislio je, gledajući preko jezera, vrlo ozbiljnog lica.
"Ko ona lovica koja navodno naganja mjesec po nebu."
"Diana?"
"Aha. Mjesec je bio njen vražičak. Phelia je meni tako

izgledala, i pošteno ti velim, bio sam lud od ljubavi za nju i nikad ne
bi ništa napravio, premda sam bio nešto mlađi tada nego što sam
sada. Ne bi ništa napravio ni da mi je bilo dvaeset godina, ali možda
bi da mi je bilo šesnaest, i strado bi od toga - strado bi kad bi me
pogledala, tako mi se činilo.

Bila je ko ta žena što naganja mjesec po nebu, napola nagnuta
preko upravljačke ploče s tim blistavima stolama koje su letjele za
njom u srebrnim nitima a kosa joj je lepršala unatrag i pokazivala
tamne udubinice na sljepoočnicama, šibala je konje i govorila mi je
da idemo brže, i nije važno kako su zadihani, samo brže, brže, brže.

Prošli smo po puno šumskih cesta - prve dvije-tri sam znao, a
nakon toga nisam poznavo nijednu. Mora da smo bili dobar prizor za
sve to drveće koje nikad prije nije vidjelo ništa s motorom osim
velikih starih kamiona i motornih sanjki; taj njen mali vražićak
valjda bi prirodnije izgledao na Bulevaru sumraka* nego tako jureći
kroz one šume, pljuckajući i mučeći se uz jedan brijeg pa onda
sjurivši niz drugi kroz one prašnjavo zelene pruge popodnevnog
sunca - spustila je krov, i osjećo sam kako sve miriše u šumama, a ti
znaš kako je to krasan miris, ko nešto što što je uglavnom bilo na
miru i nema puno nevolja. Nastavili smo preko daski koje su
postavljene na nekim jače močvarnim djijelovima, a crno blato je
pljuskalo gore kroz te grubo otesane daske a ona se smijala kao
dijete. Neke daske su bile stare i istrunule, jer nitko nije prolazio
nekima od tih cesta - nitko osim nje, jasno - već barem, da kažemo,
pet-deset godina. Bili smo sami, osim ptica i ako nas je koja životinja
vidjela. Zvuk motora tog njenog vražićka, kako prvo zuji a onda se
podigne visoko i prodorno kad ona stisne kuplung i pređe u nižu
brzinu... to je bio jedini zvuk motora koji sam čuo. I premda sam
znao da smo stalno sigurno blizu nečega - mislim, u današnje doba je

216

uvijek tako - počeo sam se osjećat ko da smo se vratili unatrag kroz
vrijeme, i nema ničega. Ko da, kad bi stali i popeli se na neko visoko
drvo, u svim smjerovima ne bi vidio ništa osim šuma i šuma i još
šuma. A cijelo vrijeme ona samo tjera taj svoj stroj, i kosa joj je iza
nje, i smije se, a oči joj blistaju. Pa smo izašli na cestu kod planine
Pjegava ptica, i neko vrijeme sam opet znao gdje smo, a onda je
skrenula s nje, i još neko jako kratko vrijeme mi se činilo da znam
gdje smo, a onda se više nisam trudio čak ni samom sebi to govorit.
Prebacili smo se na jedan drugi šumarski put, a onda smo izašli -
majke mi - na lijepu popločenu cestu sa znakom koji kaže CESTA
ZA MOTORNA VOZILA B. Jesi ti ikad čuo za autocestu u državi
Maine koja se zove CESTA ZA MOTORNA VOZILA B?"

* Bulevar sumraka, jedna od najpoznatijih ulica u Los
Angelesu. nap. prev.

"Ne", rekoh ja. "Zvuči engleski."
"Aha. I izgledalo je engleski. Nekakvo drveće slično vrbama je
visjelo nad cestom. 'Sad pazi, Homer', veli ona meni, 'jedno od ovih
me skoro zgrabilo prije mjesec dana, i ostavilo mi opekotine'.
Nisam znao o čemu priča, i krenuo sam joj to reć, a onda sam
vidio da se, premda nije bilo vjetra, grane tog drveća saginju prema
dolje - mahale su prema dolje. Izgledale su crno i mokro ispod onih
svojih zelenih dlačica. Nisam vjerovo svojim očima. A onda mi je
jedno dograbilo kapu i znao sam da ne sanjam. 'Hej!', povičem ja.
'Vrati mi to!'
'Sad je prekasno, Homer', veli ona i nasmije se. 'Sunčano
svjetlo je ravno pred nama... sve je u redu."
A onda se još jedno spustilo, ovaj put s njene strane, i
posegnulo za njom - majke mi, posegnulo je. Ona se izmakla, a drvo
joj je uhvatilo kosu i povuklo je za kosu. 'Auč, prokletstvo, to boli,'
viče ona, ali se svejedno sveudilj smijala. Auto se malo zanio kad se
izmicala, i uspio sam pogledati šumu i, sveca mu svetoga, Dave! Sve
tamo unutra se kretalo. Trava se ljuljala i neke biljke koje su se
skroz-naskroz začvorile i izgledale su kao da imaju lica, a vidio sam i
nešto što je čučalo na jednom panju, i izgledalo je kao žaba s drveta,

217

samo što je bilo veliko ko odrasla mačka.
A onda smo izašli iz sjene na vrhu brijega, a ona veli: 'Eto ga!

To je bilo uzbudljivo, jel' da?' ko da govori o šetnji kroz kuću strave
u lunaparku u Fryeburgu.

Kakvih pet minuta kasnije skrenuli smo na još jedan od tih
njenih šumskih puteva. Tog časa mi više nije bilo do šuma - to ti
ozbiljno kažem - ali ovo je bila samo normalna stara šuma. Pola sata
poslije toga, bili smo na parkiralištu Pilot's Grilla u Bangoru. A ona
mi pokaže na onaj svoj daljinomjer za putovanja, i veli: 'Pogle ovo,
Homer.' I pogledo sam, i pisalo je 179,6. 'Što sad kažeš? Jel' vjeruješ
u moju prečicu?'

Onaj divlji izgled je više-manje izblijedio, i opet je bila samo
Phelia Todd. Ali onaj drugi izgled nije do kraja nesto. Ko da je bila
dvije žene, Phelia i Diana, a onaj dio nje koji je Diana toliko preuzme
kontrolu kad vozi po tim zabačenim cesticama da onaj dio koji je
Phelia nema pojma da je njena prečica vodi kroz mjesta... mjesta koja
nisu ni na kojoj mapi Mainea, čak ni na onim geodetskim
nadzorničkim.

A ona opet veli: 'Kako ti se čini moja prečica?"
A ja sam reko prvo što mi je palo na pamet, a to nije nešto što
bi inače baš reko dami kao što je Phelia Todd. 'Jebena je, gos'đo',
velim ja.
A ona se nasmijala, sva vesela i sretna, i onda sam vidio, jasno
kao dan: ona se nije sjećala ničeg od onih čudnih stvari. Ni brezinih
grana - samo što to nisu bile breze, uopće, ni slično brezama ni ničem
takvom - koje su mi otele kapu, ni onog znaka CESTA ZA
MOTORNA VOZILA B, ni onog odvratnog žabolikog stvora. Ona
se nije sjećala ničeg od tih čudnih stvari! Ili sam ja sanjo da se to
dogodilo, ili je ona sanjala da se nije dogodilo. Jedino što sam znao,
Dave, bilo je da smo prešli samo sto sedamdeset i osam kilometara i
stigli u Bangor, a to nije bio san: to je pisalo tamo na brzinomjeru
onog njenog vražićka, crno na bijelom.
'Baš je', veli ona. 'Baš je jebena prečica. Samo bih željela da
mogu i Wortha nagovoriti da to jednom isproba... ali on nikad neće

218

promijeniti svoju rutinu ako ga netko na silu ne izvuče iz nje, a za to
bi ti valjda trebala raketa Titan II, jer si je on na dnu te rutine
izgradio i cijelo nuklearno sklonište. Dođi, Homer, idemo unutra pa
da ubacimo u tebe nekakvu večeru.'

I častila me prokleto dobrom večerom, Dave, ali nisam baš
puno mogao pojesti. Stalno sam razmišljo o tome kakva bi mogla biti
vožnja natrag, sad kad se već počelo mračiti. A onda, negdje na pola
obroka, ispričala se i otišla obavit neki telefonski poziv. Kad se
vratila, pitala me jel' bi mi bilo teško umjesto nje odvesti vražićka
natrag u Castle Rock. Rekla je da je razgovarala s nekom ženom koja
je u njenom školskom odboru, i žena kaže da imaju nekakav problem
s ovim ili onim. Rekla je da će si uzeti auto u Hertzu ako Worth ne
bude mogao doći po nju. 'Hoće ti biti grozno voziti natrag po mraku?'
pita ti ona mene.

I gledala me, nekako nasmiješeno, i znao sam da se ipak sjeća
nečeg s puta - Bog zna koliko, ali sjećala se dovoljno da zna da se ne
bi usudio ići njenim putem po mraku, ako uopće... premda sam po
svjetlu u njenim očima vidio da nju to uopće ne bi smetalo.

Pa sam reko da mi to nije problem, i dovršio sam večeru s više
apetita nego što sam počeo. Već se debelo mračilo dok smo završili, i
ona nas je odvezla do kuće te žene koju je nazvala. A kad je izašla,
pogledala me s istim onim svjetlom u očima i rekla: 'Onda, jesi
siguran da nećeš pričekati, Homer? Danas sam vidjela par pokrajnjih
cestica, i premda ih ne mogu pronaći na svojim kartama, mislim da
bi nam mogle srezati još par kilometara.'

A ja velim: 'E, pa, gos'đo, bi ja, ali u mojim godinama, znate
što, najbolje je spavat u svome vlastitom krevetu. Odvest ću ja natrag
vaš auto, i neću ga ni ostrugati... iako ću mu vjerojatno nabit više
kilometara nego vi.'

A onda se nasmijala, nekako mekano, i poljubila me. To je bio
najbolji poljubac koji sam u životu dobio, Dave. Bio je samo na
obraz, krepostan poljubac udane žene, ali bio je zreo kao breskva, ili
kao ono cvijeće koje se otvara samo po mraku, i kad su joj usne
dotakle moju kožu osjećo sam se ko... ne znam točno kako sam se

219

osjećo, jer čovjeku nije lako sačuvati stvari koje mu se dogode s
djevojkom koja je bila zrela dok je svijet bio mlad ili kako se tada
osjećo - okolišam ko mačka oko vruće kaše, ali mislim da me
razumiješ. Te stvari dobiju neku crvenu sjenu u sjećanju, i ne možeš
kroz nju ništa jasno vidjeti.

'Ti si dražestan čovjek, Homer, i volim te zato što me slušaš i
voziš se sa mnom', veli ona. 'Vozi oprezno'.

A onda je ušla unutra, u kuću te žene. Ja sam se odvezao kući."
"Kako si išao?" upitao sam.
Blago se nasmijao. "Autocestom, budalo prokleta", rekao je, a
ja mu još nikad nisam na licu vidio toliko bora kao tada. Sjedio je
tamo, gledajući u nebo.
"Onog ljeta kad je nestala, nisam je baš puno viđo... to je bilo
ono ljeto kad smo imali požar, sjećaš se, pa onda i onu veliku oluju
koja je srušila svo ono drveće. Bilo je jako puno posla. Oh, mislio
sam ja na nju s vremena na vrijeme, i na taj dan, i na taj poljubac, i
sve mi je skupa počelo izgledat ko san. Kao jednom kad mi je bilo
možda šesnaest godina i znao sam razmišljat samo o curama. Bio
sam vani i orao sam zapadno polje Georgea Bascomba, ono koje
gleda na jezero i planine, i sanjo sam o onome o čemu tinejdžeri
uvijek sanjaju. I naletio sam oštricom na kamen, i on se otvorio, i
krvario je. Bar je meni izgledalo kao da krvari. Nešto crveno je
posukljalo iz pukotine u kamenu i natopilo tlo. A ja nikad nikom
nisam to ispričo, samo svojoj majci, a ni njoj nisam reko što mi je to
značilo, ni što mi se dogodilo, premda je ona prala moje gaće i
možda je znala. U svakom slučaju, rekla mi je neka se zbog toga
pomolim. Tako sam i napravio, ali nisam se prosvijetlio, a nakon
nekog vremena nekako sam počeo mislit da je to bio samo san. Tako
koji put biva. Ima rupa u sredini, Dave. Znaš to?"
"Da", rekao sam, misleći na onu noć kad sam vidio nešto. Bilo
je to '59., to nam je bila slaba godina, ali moja djeca nisu znala da je
slaba godina; znali su samo da hoće jesti kao i uvijek. Vidio sam
krdo bjelorepih jelena na stražnjem polju Henryja Bruggera, i kad je
pao mrak izašao sam s ručnom lampom u kolovozu. Kad su tako

220

ljetno debeli, možeš ih skinuti dva; drugi će se vratiti i njuškati
prvoga, kao da kaže Koji je to vrag? Zar je već jesen? i možeš ga
skinuti kao čunjeve na kuglani. Možeš skinuti dovoljno mesa da
hraniš malene šest tjedana, i pokopati ostatak. Ta dva jelena lovci u
studenom neće moći upucati, ali djeca moraju jesti. Kao što je rekao
onaj čovjek iz Massachusettsa, on bi rado da si može priuštiti život
ovdje cijele godine, a ja samo mogu reći da mi tu privilegiju ponekad
plaćamo kad padne mrak. I tako sam bio tamo, i vidio sam neko
veliko narančasto svjetlo na nebu; spuštalo se i spuštalo, a ja sam
stajao i promatrao ga a donja vilica visila mi je do prsa a kad je
udarilo u jezero načas je cijelo zabljesnulo ljubičasto-narančasto, i
svjetlo kao da se u zracima dizalo u nebo. Nitko mi nikad nije
spomenuo to svjetlo, a ni ja nikome nisam pričao o tome, dijelom
zato što sam se bojao da bi mi se smijali, a dijelom i zato što bi se
sigurno pitali kog sam vraga uopće radio tamo tako po mraku. I
nakon nekog vremena dogodilo mi se točno kao što je Homer rekao -
činilo mi se to kao san koji sam nekad sanjao, i nije mi ništa značilo
jer nisam s time mogao napraviti ništa što bi mi ležalo u ruci. Bilo je
kao zraka mjesečine. Nije imalo ručke i nije imalo oštrice. Ničem mi
nije moglo poslužiti, pa sam ga pustio na miru, kao što čovjek učini
kad zna da će zora svejedno doći.

"Ima rupa u sredini svega", rekao je Homer i sjeo malo
uspravnije, kao da se ljuti. "Točno u prokletoj sredini svega, ne čak
ni lijevo ili desno gdje ti je onaj rubni pogled pa bi mogo reć 'Da, ali,
jebi ga -'. Tamo su a ti ih zaobilaziš ko što zaobilaziš rupu na cesti
koja bi ti mogla slomit osovinu. Znaš? I onda zaboraviš. Ili kao kad
oreš, možeš izorat udubinu. Ali ako naiđeš na neku pukotinu u
zemlji, gdje vidiš tamu, ko da bi tamo mogla biti spilja, onda kažeš
'Idemo to zaobići, stari. Pusti to na miru! Možemo proć ovdje
slijeva'. Jer nisi tražio spilju, ni nekakvo studentsko uzbuđenje, nego
samo hoćeš orat.

Rupe u sredini svega."
Onda je dugo šutio a ja sam ga pustio da šuti. Nisam imao
potrebe da ga pokrenem. I konačno, veli on:

221

"Nestala je u kolovozu. Prvi put sam je vidio početkom srpnja,
i izgledala je..."Homer se okrenuo k meni i svaku riječ izgovorio
brižljivo, naglašeno i zasebno. "Dave Owens, izgledala je predivno!
Predivno i divlje i skoro nepripitomljeno. One male borice koje sam
počeo primjećivat oko njenih očiju su sve izgleda nestale. Worth
Todd je pak bio na nekoj konferenciji ili tako nečem u Bostonu. A
onda je stajala tamo na rubu terase - ja sam bio na sredini i nisam
imo košulje - i veli meni ona: 'Homer, nećeš mi vjerovati.'

'Neću, gos'đo, ali ću probat', velim ja.
'Pronašla sam dvije nove ceste,' veli ona, 'i prošli put sam stigla
u Bangor sa samo sto i sedam kilometara.'
Sjetio sam se što je prije rekla, i velim ja njoj, 'To je nemoguće,
gos'đo. Nemojte se ljutit, ali sam sam pregledo kilometražu na mapi,
i sto dvadeset i sedam kilometara je minimum... u ravnoj crti.'
Nasmijala se, i bila je zgodnija nego ikad prije. Ko božica na
suncu, na jednom od onih bregova u pričama na kojima nema ničeg
osim zelene trave i izvora vode i nema nikakvog grmlja koje bi ti
izgreblo podlaktice. 'Tako je', veli ona, 'a ni milju ne možeš pretrčati
za manje od četiri minute. Matematički je dokazano.'
'To nije isto', velim ja.
'Isto je', veli ona. 'Preklopi mapu pa ćeš vidjeti koliko je onda
milja, Homer. Može biti malo manje nego što je ravna crta ako je
malo preklopiš, ali može biti i puno manje, ako je jako preklopiš.'
Onda sam se sjetio naše vožnje, onako kako se sjećaš sna, i
velim ja njoj, 'Gos'đo, možete presavinut mapu na papiru, ali ne
možete presavinut zemlju. Odnosno, bar ne bi trebali. Bilo bi vam
bolje da po tome ne prčkate.'
'A, ne', veli ona meni. 'To je ovog časa jedina stvar u mom
životu po kojoj neću prestati prčkati, jer je tu i moje je.'
Tri tjedna kasnije - to bi bilo oko dva tjedna prije nego što je
nestala - nazvala me iz Bangora. I veli ona: 'Worth je otišao u New
York, a ja dolazim dolje. Izgubila sam svoj prokleti ključ, Homer.
Molim te da mi otvoriš kuću da ga mogu uzeti.'
E, pa, to me nazvala oko osam sati, taman kad se počeo

222

mračiti. Pojeo sam senvič i popio pivu prije nego što sam krenuo -
možda dvaeset minuta. Onda sam se odvezo do tamo. Sve u svemu,
reko bi da mi je trebalo četrdeset pet minuta. Kad sam stigo do kuće
Todd, vidio sam na prilaznoj cesti da u ostavi gori svjetlo koje nisam
ostavio upaljeno. Buljio sam u to, i skoro sam se zabio ravno u
njenog malog vražićka. Bio je parkiran nekako ukoso, ko da ga je
parkirao pijanac, i bio je zapljusnut blatom skroz do prozora, a u
blatu po bokovima je bilo stvari koje su izgledale kao morska trava...
samo kad sam ih osvijetlio, djelovalo je kao da se kreću. Parkiro sam
iza i izašo iz svog kamioneta. To nije bila morska trava, ali bila je
nekakva trava, i stvarno se kretala... nekako polako i tromo, kao da
umire. Dodirnuo sam jedan komadić, a on se pokušao omotat oko
moje ruke. Bilo je gadno i odvratno. Povuko sam ruku i obriso je o
hlače. Otišo sam do prednjeg dijela auta. Izgledo je ko da je prošo
kroz sto pedest kilometara blata i močvare. Izgledo je umorno,
zaozbiljno. Bilo je buba po cijeloj šoferšajbi - samo nisu ličile na
nikakve bube koje sam ja ikad prije vidio. Bio je neki leptir velik ko
vrabac, a krila su mu još malo lepršala, slabašna i na samrti. Bilo je
nečeg sličnog komarcima, samo što su imali prave oči koje su se
vidle - i ko da su vidle mene. Čuo sam kako one trave stružu po
bokovima vražićka, umiru, pokušavaju neš dohvatit. I samo sam
mislio, Kroz kakav je ona to pako prošla? I kako je došla ovamo za
samo tričetvrt sata? A onda sam vidio još nešto. Nekakva životinja je
bila napola spljeckana na rešetki radijatora, odmah ispod onog
Mercedesovog ukrasa - onaj što izgleda malo ko zvijezda svezana u
krug? E, sad, većina malih životinja koje pokupiš na cesti završi
ravno ispod auta, jer se skvrče kad ih udariš, nadaju se da ćeš samo
proći i ostaviti im kožu na ramenima. Ali svako toliko neka skoči, ne
u stranu, nego ravno na prokleti auto, ko da hoće bar jednom pošteno
ugrist tu jebenu stvar koja će je ubit - i meni se to znalo dogodit. I
ovo je možda htjelo napravit istu stvar. A djelovalo je dovoljno
gadno da zaskoči Sheremanov tenk. Izgledalo je ko nešto što je došlo
iz parenja lasice i svisca, ali bilo je u tom tijelu još i drugih stvari
koje nisam htio čak ni pogledat. Boljele su oči od toga, Dave; još

223

gore, bolio te um. Krzno mu je bilo prljavo od krvi, a iz šapa su mu
iskočile pandže kao mačje pandže, samo duže. Imalo je krupne
žućkaste oči, samo što su bile staklaste. Kad sam bio klinac, imo sam
porculansku špekulu - staklenku - koja je točno tako izgleala. I zubi.
Dugački tanki zubi ko igle, izgledali su skoro točno ko igle za
krpanje čarape, to mu je virilo iz usta. A neki su se zabili ravno u
čeličnu rešetku na autu. Zato je još i visilo tamo: samo se objesilo za
zube. Pogledo sam ga i znao sam da mu je glava puna otrova ko kod
zvečarke, i da je skočilo na vražićka kad ga je vidio i vidio je da će
ga pregazit, i htjelo ga je ugrist i ubit. I nisam ga htio ni probat
maknut s haube jer sam imo porezotine na rukama - znaš, od sijena -
i znao sam da ću krepat ko pile ako mi se makar i kap tog otrova
zavuče u porezorine.

Otišo sam do vozačkih vrata i otvorio ih. Unutrašnje svjetlo se
upalilo, i pogledo sam na onaj njen posebni brzinomjer koji je
namiještala za putovanje... i vidio sam da piše 50,8.

Neko vrijeme sam to gledo, a onda sam otišo do stražnjih vrata
kuće. Ona je otrgla zaštitnu mrežu i slomila staklo kraj kvake da
provuče ruku i uđe unutra. Bila je tu i poruka, i pisalo je: 'Dragi
Homer - stigla sam malo brže nego što sam mislila. Otkrila sam
prečicu, i sjajna je! Ti još nisi stigao, pa sam ušla u kuću kao
provalnica. Worth dolazi preksutra. Možeš li do tada popraviti
mrežicu i staklo na vratima? Nadam se da možeš. Takve stvari njega
uvijek smetaju. Ako te ne dođem pozdraviti, znat ćeš da spavam.
Vožnja je bila jako zamorna, ali stigla sam začas! Ophelia.'

Zamorna! Opet sam pogledo ono strašilo što joj je visilo na
haubi auta, i pomislio sam si, Bogme, da, sigurno je bilo zamorno.
Bogami, jest."

Opet je zastao, i zapucketao jednim zglobom prsta.
"Još sam je samo jednom vidio. Kakvih tjedan dana kasnije.
Worth je bio tamo, ali on je plivo na jezeru, naprijed-natrag,
naprijed-natrag, ko da pili drva ili potpisuje dokumente. Prije ko da
potpisuje dokumente, valjda.
'Gos'đo', velim ja, 'to s' mene ne tiče, ali trebali bi se prestati

224

igrat sa stvarima. Onu noć kad ste se vratili i razbili staklo na vratima
da uđete, vidio sam da vam nešto visi na prednjoj rešetki auta-'

'Ah, onaj svizac! Ja sam se pobrinula za to', veli ona.
'Kriste!', velim ja. 'Nadam se da ste pazili!'
'Uzela sam Worthove vrtlarske rukavice', veli ona. 'Ali to
ionako nije bilo ništa strašno, Homer, samo prgavi svizac s malo
otrova.'
'Ali, gos'đo', velim ja, 'gdje ima svizaca ima i medvjeda. A ako
na vašoj prečici tako izgledaju svisci, što će vam se dogodit ako
naiđe medvjed?'
Ona me pogledala, i vidio sam onu drugu ženu u njoj - onu
Dianu. I veli ona, 'Ako su na tim cestama stvari drugačije, Homer,
možda sam i ja drugačija. Gledaj ovo.'
Kosu je digla nekom kopčom otraga, k'o neki leptir s nekom
šipkom u sredini. Spustila je kosu. To ti je bila kosa za koju se svaki
čovjek pita kako izgleda kad se prospe po jastuku. I veli ona: 'Već je
počela sijediti, Homer. Vidiš li ti koju sijedu?' I raširila ju je na
prstima da je sunce obasja.
'Ne vidim, gos'đo', velim ja.
A ona me pogleda, i oči joj sve sjaje, a ona veli: 'Tvoja supruga
je dobra žena, Homer Buckland, ali vidjela me u trgovini i na pošti, i
razmijenile smo pokoju riječ, i vidjela sam je kako mi gleda kosu na
neki zadovoljan način koji samo žene poznaju. Znam što ona govori,
i što priča svojim prijateljicama... da je Ophelia Todd počela bojati
kosu. Ali nisam. Izgubila sam se po putu tražeći prečicu, ne jednom...
izgubila sam se... i izgubila sijede.' I nasmijala se, ne kao studentica
nego kao srednjoškolka. Divio sam joj se i čeznuo sam za njenom
ljepotom, ali toga časa sam na njenom licu vidio i onu drugu
ljepotu... i opet sam se počo bojat. Bojao sam se za nju, i bojao sam
se nje.
'Gos'đo', velim ja, 'mogli biste izgubit i puno više nego samo
par sijedih lasi.'
'Ne', veli ona. 'Kažem ti, ja sam tamo drugačija... tamo sam sva
svoja. Kad idem tom cestom u svome malom autu nisam Ophelia

225

Todd, žena Wortha Todda koja nikad nije uspijela iznijeti trudnoću,
ni ona žena koja je pokušala pisati pjesme i nije uspjela, ni ona žena
koja sjedi i vodi zapisnike na sastancima odbora, ni bilo što ili bilo
tko drugi. Kad sam na toj cesti, onda sam u srcu sebe, i osjećam se
kao -'

'Diana', velim ja.
Pogledala me nekako čudno i nekako iznenađeno, a onda se
nasmijala. 'O, valjda kao neka božica, tako je', veli ona. 'Diana prije
nego neka druga, jer sam ja noćni tip - volim ostati budna dok ne
završim knjigu ili dok ne odsviraju himnu na televiziji, i zato što sam
jako blijeda, kao Mjesec - Worth mi stalno govori da trebam neki
tonik, ili nekakve testove krvi ili takve gluposti. Ali u srcu, svaka
žena želi biti neka vrsta božice. Ja tako mislim - muškarci poberu
samo neki jadan odjek te misli, i pokušaju ih staviti na pijedestal
(ženu, koja bi si pišala na nogu kad ne bi čučnula, kako je to
smiješno kad staneš i razmisliš) - ali ono što muškarac osjeća nije
ono što žena želi. Žena želi biti na otvorenom, to je sve. Stajati ako
želi, ili hodati.' Pogled joj je skrenuo prema onom malom vražićku na
prilaznoj cesti, i oči su joj se stisle. Onda se nasmiješila. 'Ili voziti,
Homer. Muškarac to neće vidjeti. On misli da se božica želi
razvlačiti negdje na padini brijega ispod Olimpa i jesti voće, ali u
tome nema ni bogova ni božica. Sve što žena želi je isto što želi i
muškarac - žena želi voziti.'
'Samo pazite kuda vozite, gos'đo', velim ja, a ona se nasmije i
poljubi me pljas ravno posred čela.
I veli ona: 'Hoću, Homer', ali to ništa nije značilo, i ja sam to
znao, jer je to rekla onako kako muškarac kaže ženi ili djevojci da će
pazit a zna da neće... jer ne može.
Vratio sam se u svoj kamionet i mahnuo joj jedamput, a tjedan
dana kasnije Worth je prijavio da je nestala. I ona i onaj njen
vražićak. Todd je čeko sedam godina i onda je legalno proglasio
mrtvom, a onda je još čeko godinu dana - moram toliko priznat
starom seronji - i onda je oženio drugu gos'đu Todd, onu koja je sad
prošla. A ti sigurno ne vjeruješ ni riječ od cijele moje priče. "

226

Na nebu, jedan od onih velikih oblaka ravnog dna pomakao se
dovoljno da razotkrije prikazu Mjeseca - na pola mijene, i blijedog
kao mlijeko. A nešto u mom srcu je poskočilo na taj prizor, napola
od straha, napola od ljubavi.

"Ali vjerujem ti", rekoh ja. "Svaku jebenu prokletu riječ. I čak i
ako nije istina, Homer, trebala bi biti."

Zagrlio me oko vrata podlakticom, sve što muškarci smiju
učiniti jer im svijet ne dopušta da ljube nego žene, i ustao.

"Čak i ako ne bi trebala bit istina, istina je", rekao je. Izvadio je
sat iz džepa na hlačama i pogledao ga. "Moram se spustit i pogledat
kuću Scott. Hoćeš sa mnom?"

"Mislim da ću još malo sjediti ovdje", rekoh ja. "I razmišljati."
Krenuo je prema stubama, onda se okrene i pogleda me s pola
osmijeha. "Mislim da je imala pravo", reče. "Stvarno je bila drugačija
na onim cestama što je našla... nije bilo ničeg što bi je se usudilo
taknut. Tebe ili mene možda, ali nju ne. I mislim da je mlada."
A onda je ušao u svoj kamionet i krenuo pogledati kuću Scott.
To je bilo prije dvije godine, a Homer je otad otišao u
Vermont, kao što sam vam, mislim, već rekao. Jedne noći došao me
posjetiti. Počešljao je kosu, obrijao se, i mirisao je na neki fini losion.
Lice mu je bilo čisto a oči žive. Te noći je izgledao kao da mu je
šezdeset a ne sedamedeset, i bilo mi je drago zbog njega i zavidio
sam mu i pomalo ga i mrzio. Artritis je prokleto jebeni stari ribič, a te
noći Homer je djelovao kao da artritis nije u njegove ruke uspio
zabiti ni jednu jedinu udicu, kao što je uspio zabiti u moje. "Idem",
rekao je.
"Aha?"
"Aha."
"Dobro; jesi se pobrinuo za slanje pošte?"
"Neću da mi je šaljete", reče on. "Račune sam platio. Sad hoću
čisti rez."
"Pa, ostavi mi adresu. Pisat ću ti možda koji puta, stari moj."
Već sam osjećao usamljenost kako se spušta na mene poput ogrtača...
a gledajući ga, shvatio sam da stvari nisu baš sasvim onakve kakvima

227

se čine.
"Još nemam adrese", reče on.
"Dobro", rekoh ja. "Jel' zbilja Vermont, Homer?"
"E, pa", reče on, "to će bit dobro za ljude koji pitaju."
Zamalo to nisam rekao, a onda ipak jesam. "Kako sad

izgleda?"
"Ko Diana", reče on. "Ali je blaža."
"Zavidim ti, Homer", rekao sam, i stvarno je bilo tako.
Stao sam na vratima. Bio je sumrak u ono duboko doba ljeta

kad se polja ispune mirisom i cvijećem divlje mrkve. Puni Mjesec
ostavljao je srebrni trag na jezeru. Prešao je moj trijem i sišao niza
stube. Kod okretišta ceste stajao je auto, s motorom u bučnom leru,
kako to biva sa starim autima koji još uvijek idu punom parom ravno
naprijed i fućkaš torpeda. Sad kad o tome mislim, taj je auto i
izgledao kao torpedo. Izgledao je malo otrcano, ali kao da bi mogao
proći tisuću kilometara bez da se zadiše. Homer je zastao na dnu
moga stubišta i uzeo nešto - bio je to njegov kanistar za benzin, onaj
veliki koji prima četrdeset litara. Spustio se mojom stazicom do
suvozačke strane auta. Ona se nagnula prijeko i otvorila vrata.
Unutarnje svjetlo se upalilo i samo na časak sam je vidio, duge
crvene kose oko lica, čela koje je blistalo kao svjetiljka. Blistalo kao
Mjesec. Ušao je a ona se odvezla. Ja sam stajao na svome trijemu i
promatrao stražnja svjetla njenog malog vražićka kako crveno
svjetlucaju u mraku... sve manja i manja. Bila su poput žara, pa su
onda bila poput krijesnica, a onda su nestala.

Vermont, govorim ljudima iz grada, i oni vjeruju u Vermont,
jer je to maksimalna daljina koju većina njih može zamisliti u glavi.
Ponekad skoro i sam povjerujem u to, uglavnom kad sam umoran i
iscrpljen. Ali ima i drugih trenutaka, kad mislim na njih - cijelog
ovog listopada to radim, izgleda, jer je listopad vrijeme kad ljudi
uglavnom razmišljaju o dalekim mjestima i cestama koje bi ih mogle
tamo odvesti. Sjedim na klupi pred Bellovom trgovinom i razmišljam
o Homeru Bucklandu i o prelijepoj djevojci koja se nagnula da mu
otvori vrata kad se spustio mojom stazicom s punim crvenim

228

kanistrom benzina u desnoj ruci - izgledala je kao curetak od najviše
šesnaest godina, djevojka s pripravničkom dozvolom, a njena ljepota
je stvarno bila zastrašujuća, ali vjerujem da više ne bi ubila čovjeka
prema kojem se okrene; načas joj je pogled pao na mene, i nisam
nastradao, iako je dio mene umro pod njenim nogama.

Olimp je zacijelo blagoslov za oči i za srce, i ima onih koji
čeznu za njim i možda i onih koji pronađu čist put do njega, ali ja
poznajem Castle Rock kao svoj dlan, i nikad ga ne bih mogao
napustiti ni za kakvu prečicu koju bi mi cestice mogle ponuditi; u
listopadu, nebo iznad jezera nije blagoslov, ali je prilično lijepo, s
onim velikim bijelim oblacima koji se tako polako kreću; ja sjedim tu
na klupi, i razmišljam o Pheliji Todd i Homeru Bucklandu, i ne želim
nužno da sam tamo gdje su oni... ali svejedno bih rado da sam pušač.

229

Jaunt

"Ovo je posljednji poziv za Jaunt 701", odzvanjao je ugodan
ženski glas kroz Plavo šetalište terminala njujorške luke. Terminal se
nije puno promijenio u posljednjih tristotinjak godina - još je bio
otrcan i pomalo zastrašujuć. Automatski ženski glas je vjerojatno bio
najugodnija stvar na njemu. "Ovo je Jaunt veza za grad Whitehead,
Mars", nastavio je glas. "Svi putnici s kartama trebali bi sad biti u
spavaonici Plavog šetališta. Pobrinite se da su vam svi validacijski
dokumenti u redu. Hvala."

Gornja spavaonica uopće nije bila otrcana. Pod joj je cijeli bio
prekriven školjkasto sivim sagom. Zidovi su bili prljavo bijeli, i
ukrašeni apstraktnim slikama. Uporan, umirujući slijed boja susretao
se i kovitlao na stropu. U velikoj prostoriji bilo je stotinu ležajeva,
uredno raspoređenih u redove po deset. Petero Jaunt domaćina
kružilo je među ljudima, govoreći tihim, vedrim glasovima i nudeći
čaše mlijeka. Na jednoj strani prostorije bio je ulaz kraj kojeg su
stajali naoružani stražari, i još jedan Jaunt domaćin koji je
provjeravao validacijske dokumente jednog zakašnjelog putnika,
iscrpljenog poslovnjaka s njujorškim izdanjem World Timesa
savinutim ispod jedne ruke. Točno sa suprotne strane, pod se spuštao
u otvor širok kakvih metar i pol i dugačak možda tri metra; prolazio
je kroz otvor bez vrata, i djelovao pomalo kao tobogan za djecu.

Obitelj Oates ležala je jedno do drugoga na četiri Jaunt ležaja
na samom kraju prostorije. Mark Oates i njegova supruga Marilys
bili su s vanjske strane svoje dvoje djece.

"Tata, hoćeš li mi sad ispričati o Jauntu?" upitao je Ricky.
"Obećao si."

"Da, tata, obećao si", dodala je Patricija i prodorno se
zahihotala bez ikakvog razloga.

Neki poslovnjak građen kao bik bacio je pogled prema njima a
zatim se vratio presavinutim novinama koje je proučavao ležeći na
leđima, blistavo ulaštenih cipela uredno jedne uz drugu. Sa svih

230

strana je stizalo tiho mrmljanje razgovora i šuškanje putnika koji se
smještaju na Jaunt ležajeve.

Mark je bacio pogled prema Marilys Oates i namignuo joj. Ona
mu je uzvratila mig, ali bila je skoro isto toliko nervozna kao što je
Patty zvučala.

Zašto ne? pomisli Mark. To je prvi Jaunt za sve troje. On i
Marilys raspravljali su o prednostima i manama selidbe za cijelu
obitelj tijekom posljednjih šest mjeseci - sve otkako je od Texaco
Vode dobio obavijest da ga prebacuju u grad Whitehead. Konačno su
odlučili da će svi zajedno otići na te dvije godine koliko će Mark biti
na Marsu. Sad se, promatrajući Marilysino blijedo lice, pitao žali li
ona zbog te odluke.

Bacio je pogled na sat i vidio da imaju još skoro pola sata do
polaska Jaunta. To je bilo dovoljno vremena da im ispriča priču... a
pretpostavljao je da će tako klincima smanjiti nervozu. Tko zna,
možda čak i Marilys malo smiri.

"U redu", rekao je.
Ricky i Pat su ga ozbiljno promatrali. Sinu je bilo dvanaest
godina, kćeri devet. Opet si je ponovio kako će Ricky biti duboko u
močvari puberteta, a kćer će mu vjerojatno već početi dobivati grudi
dok se vrate natrag na Zemlju, i opet mu je to bilo teško povjerovati.
Klinci će ići u malu Miješanu školu u Whiteheadu, zajedno sa
stotinjak druge djece inženjera i radnika naftnih kompanija koji su
već tamo; sin će mu možda ići na geološke izlete do Phobosa za
samo nekoliko mjeseci. To je bilo teško povjerovati... ali bila je
istina.
Tko zna? pomislio je suho. Možda i meni bude koristilo za
Jaunt skokove.
"Koliko mi znamo", počeo je, "Jaunt je izmišljen prije oko
tristodva-deset godina, negdje oko 1987. godine, a izmislio ga je tip
po imenu Victor Carune. On je to učinio kao dio privatnog
istraživačkog projekta koji je djelomično financiran vladinim
novcem... i s vremenom ga je vlada preuzela, naravno. Na kraju je
pitanje bilo samo hoće li to biti vlada ili naftne kompanije. Ne znamo

231

točan datum, jer je Carune bio donekle ekscentričan
"Misliš, bio je lud, tata?" upita Ricky.
"Ekscentričan znači samo malo lud, dušo", rekla je Marilys i

nasmiješila se Marku preko djece. Sad djeluje malo manje nervozno,
pomislio je.

"Oh."
"U svakom slučaju, on je već neko duže vrijeme
eksperimentirao s procesom prije nego što je obavijestio vladu o
tome što ima", nastavio je Mark, "a rekao im je samo zato što mu je
ponestalo novca a oni ga nisu htjeli nastaviti financirati."
"Sa zadovoljstvom vraćamo novac", rekla je Pat i opet se
prodorno zahihotala.
"Baš tako, dušo", rekao je Mark i blago joj promrsio kosu. Na
suprotnom kraju prostorije, vidio je kako se jedna vrata nečujno
otvaraju i još dvoje pratitelja prolazi kroz njih, odjeveno u sjajne
crvene pulovere Jaunt službe, gurajući stol na kotačima. Na njemu je
bila pipa od nehrđajućeg čelika, pričvršćena za gumenu cijev; pod
prekrivkom stola, ukusno prikrivene, Mark je znao, bile su dvije boce
plina; u mrežastoj vreći pričvršćenoj za bok stola bilo je stotinu
jednokratnih maski. Mark je nastavio govoriti, ne želeći da mu
obitelj vidi predstavnike Lethe dok to ne bude neizbježno. A ako
bude imao dovoljno vremena da ispriča cijelu priču, dočekat će
djelitelje plina raširenih ruku.
S obzirom na alternativu.
"Naravno, znate da je Jaunt teleportacija, ništa manje i ništa
više", rekao je. "Ponekad, u akademskoj kemiji ili fizici, naziva se
Caruneov proces, ali zapravo je to teleportacija, a Carune ju je
osobno - ako je vjerovati pričama - nazvao "Jaunt". On je puno čitao
znanstvenu fantastiku, a postoji jedna priča koju je napisao čovjek po
imenu Alfred Bester, zove se Zvijezde odredište moje, a taj tip Bester
je u njoj izmislio riječ "jauntiranje" za teleportaciju. Samo što u
njegovoj knjizi možeš provesti Jaunt ako samo pomisliš na njega, a
mi to baš i ne možemo."
Poslužitelji su pričvršćavali jednu masku na čeličnu pipu, i

232

dodavali je postarijoj ženi na drugom kraju prostorije. Ona ju je
uzela, jednom udahnula, i pala na svoj kauč, tiha i opuštena. Suknja
joj se malo zadigla, otkrivajući opušteno bedro isprugano nateklim
venama. Jedan poslužitelj ju je brižno popravio, dok je drugi skidao
upotrijebljenu masku i pričvršćivao novu. Taj je proces Marka
podsjećao na plastične čaše u motelskim sobama. Do neba je želio da
se Patty malo smiri; vidio je djecu koju su morali držati, a ponekad bi
i vrištala dok bi im gumena maska prekrivala lice. To valjda i nije
bila abnormalna reakcija za dijete, ali bio je gadan prizor, i nije želio
vidjeti kako se to događa s Patty. Imao je više povjerenja u Ricka.

"Moglo bi se na određeni način reći da je Jaunt stigao u zadnji
čas", nastavio je. Govorio je prema Rickyju, ali je posegnuo i uhvatio
svoju kćer za ruke. Prsti su joj se sklopili preko njegovih s
užurbanom i paničnom čvrstoćom. Dlan joj je bio hladan i malo
oznojen. "Svijet je ostajao bez nafte, a većina onoga što je preostalo
pripadala je pustinjskim narodima s Bliskog istoka, koji su je željeli
iskoristiti kao političko oružje. Stvorili su naftni kartel koji su nazvali
OPEC -"

"Što je to kartel, tata?" upita Patty.
"Pa, neka vrsta monopola", reče Mark.
"Kao neki klub, dušo", reče Marilys. "A članstvo u tom klubu
si mogao dobiti samo ako si imao jako puno nafte."
"Oh."
"Nemamo sad vremena da vam objasnim cijelu tu papazjaniju",
reče Mark. "Nešto od toga ćete učiti u školi, ali stvarno je bila
papazjanija - recimo samo toliko. Ako ste imali auto, mogli ste ga
voziti samo dva dana tjedno, a benzin je koštao petnaest starih dolara
po galonu -"
"Tibokca", reče Ricky, "pa sad košta samo četiri centa po
galonu ili tako nekako, zar ne, tata?"
Mark se nasmiješi. "Zato idemo tamo kamo idemo, Rick. Na
Marsu ima dovoljno nafte da potraje skoro osam tisuća godina, a na
Veneri još za drugih dvadeset tisuća... Ali čak ni nafta više nije tako
jako važna. Sad, najviše od svega trebamo -"

233

"Vodu!" povikala je Patty, a poslovnjak je podigao pogled sa
svojih novina i načas joj se nasmiješio.

"Tako je", reče Mark. "Jer u godinama između 1960. i 2030.,
otrovali smo većinu svoje vode. Prvi prijenos vode s marsovskih
ledenih kapa zvao se-"

"Operacija slamka." Bio je to Ricky.
"Tako je. 2045., tu negdje. Ali davno prije toga, Jaunt se
koristio za pronalaženje izvora čiste vode ovdje na Zemlji. A sad je
voda glavni dio izvoza s Marsa... nafta je samo usputna stvar. Ali
tada je bila važna."
Klinci su kimnuli.
"Poanta priče je u ovome: sve je to oduvijek bilo tamo, ali
uspjeli smo doći do toga samo zahvaljujući Jauntu. Kad je Carune
izmislio svoj proces, svijet je već tonuo u novo mračno doba. Zimu
prije toga, više od deset tisuća ljudi se smrzlo samo u Sjedinjenim
Državama, jer nije bilo dovoljno energije da se zagriju."
"O, bljak", reče Patty mirno.
Mark je bacio pogled na desno i vidio kako poslužitelji
razgovaraju s nekim čovjekom stidljivog izraza, uvjeravajući ga.
Konačno je uzeo masku i kao da je pao mrtav na svoj ležaj nekoliko
sekundi kasnije. Gušter, pomisli Mark. Uvijek se vidi kad im je prvi
put.
"Za Carunea, počelo je s olovkom... nekim ključevima...
ručnim satom... a onda nekoliko miševa. Miševi su mu pokazali da
postoji problem..."

Victor Carune vratio se u svoj laboratorij u teturavoj groznici
uzbuđenja. Činilo mu se da sad zna kako se Morse morao osjećati, i
Alexandar Graham Bell, i Edison... ali ovo je bilo veće od svih njih
zajedno, i dvaput je skoro uništio kamionet dok se vraćao iz trgovine
s ljubimcima u New Paltzu, gdje je svojih posljednjih dvadeset
dolara potrošio na devet bijelih miševa. Sve što je još imao na ovom
svijetu bilo je devedeset i tri centa u desnom prednjem džepu, i
osamnaest dolara na štednoj knjižici... ali to mu nije ni palo na

234

pamet. A da i jest, ne bi ga ni malo brinulo.
Laboratorij se nalazio u obnovljenoj štali na kraju kilometar i

pol dugačkog zemljanog puta kraj Ceste 26. Upravo na skretanju na
taj put zamalo je po drugi put uništio svoj kamionet marke Brat.
Rezervoar mu je bio skoro prazan, a neće dobiti novo gorivo bar
deset dana, možda i dva tjedna, ali ni to ga nije brinulo. Um mu je
bio u kovitlacu misli.

Ono što se dogodilo nije bilo posve neočekivano, ne. Jedan od
razloga zašto mu je vlada dala financijsku potporu, pa makar i tako
škrtu, samo dvadeset tisuća godišnje, bilo je zbog neostvarenih
mogućnosti koje su oduvijek postojale na polju prijenosa čestica.

Ali da se to dogodi samo ovako... odjednom... bez ikakvog
upozorenja... i to uz manje struje nego što ti treba da upališ televizor
u boji... Bože! Kriste!

Bučno je zakočio Bratom u blatu dvorišta, dohvatio kutiju na
prljavom sjedalu kraj sebe za kartonske ručke (na kutiji su bili
nacrtani psi i mačke i hrčci i zlatne ribice, i imala je natpis
DOLAZIM IZ STACKPOLEOVE KUĆE LJUBIMACA), i pojurio
je prema velikim dvokrilnim vratima. Iz unutrašnjosti kutije čulo se
meškoljenje i cviljukanje njegovih pokusnih subjekata.

Pokušao je otvoriti jedno krilo velikih vrata, a kad se nije htjelo
ni pomaći, sjetio se da ih je zaključao. Carune je glasno uzviknuo
"Sranje!" i potražio svoje ključeve. Vlada je zapovijedala da
laboratorij uvijek bude zaključan - bila je to jedna od obaveza koje su
tražili za svoj novac - ali Carune je to stalno zaboravljao.

Izvadio je ključeve i načas samo zurio u njih kao opčinjen,
vrhom palca prelazeći preko ogrebotina na ključu Brata. Opet je
pomislio: Bože! Kriste! A onda je prekopao po ključevima na
privjesku, tražeći Yaleov ključ koji je otvarao vrata štale.

Kao što je i prvi telefon bio upotrijebljen nenamjerno - Bell je
u njega povikao "Watsone, dođite ovamo!" kad je sebe i svoje papire
zalio nekom kiselinom - tako se i prvi čin teleportacije odigrao
slučajno. Victor Carune teleportirao je dva prsta svoje lijeve ruke
preko pedeset metara širine štale.

235

Carune je postavio dva portala na suprotnim krajevima štale.
Na njegovom kraju nalazio se jednostavan ionski pištolj, koji se
mogao nabaviti kod svakog veletrgovca elektronikom za manje od
petsto dolara. Na drugom kraju, tik iza suprotnog portala - oba su
bila pravokutna, veličine džepne knjige - bila je oblačna komora.
Između njih bilo je nešto što je djelovalo kao neprozirna zavjesa za
tuš, osim što se zavjese za tuš obično ne prave od olova. Zamisao je
bila da ispali ione kroz Portal broj jedan, a onda ode okolo i promatra
ih kako struje kroz oblačnu komoru stojeći tik iza Portala broj dva, s
olovnim štitom između njih kako bi dokazao da su doista preneseni.
Samo što je, u posljednje dvije godine, proces proradio samo dvaput,
a Carune nije imao pojma zašto.

Dok je postavljao ionski pištolj, prsti su mu skliznuli kroz
portal - obično to nije bio problem, ali ovog jutra bok mu je
istovremeno počešao prekidač na kontrolnoj ploči s lijeve strane
portala. Nije bio svjestan što se dogodilo - stroj je ispuštao samo
jedva čujno mumljanje - dok nije osjetio nekakvo škakljanje u
prstima.

"Nije bilo nimalo nalik električnom udaru", napisao je Carune
u svome jednom i jedinom članku na tu temu prije nego što ga je
vlada zatvorila. Članak je objavljen, od svih mjesta na ovom svijetu,
u časopisu Popularna mehanika. Prodao im ga je za sedamsto i
pedeset dolara u posljednjem naporu da Jaunt ostane u sferi
privatnog poduzetništva. "Nije bilo onog neugodnog probadanja koje
se osjeti kad se, na primjer, uhvati otrcana žica lampe. Više je sličilo
na osjećaj koji se dobije ako se spusti ruka na kućište nekog malog
stroja koji radi punom snagom. Vibracija je tako brza i lagana da
doslovno da je osjećaj škakljanja.

Onda sam pogledao dolje u portal, i vidio sam da mi kažiprsta
nema, po dijagonali kroz srednji zglob, i da mi srednjeg prsta nema
malo više od toga. Osim toga, nokat na prstenjaku mi je također
nestao."

Carune je instinktivno povukao ruku unatrag i vrisnuo. Toliko
je očekivao da će vidjeti krv, napisat će kasnije, da mu se trenutak-

236

dva doista i činilo da vidi krv. Laktom je udario u ionski pištolj i
oborio ga sa stola.

Stajao je tamo, s prstima u ustima, uvjeravajući se da su još
tamo, i cijeli. Pomisao da možda malo previše radi pala mu je na um.
A onda mu je još nešto palo na um: pomisao da je posljednja skupina
modifikacija možda... možda nešto postigla.

Nije opet gurnuo prste unutra; zapravo, Carune je u cijelom
svom životu još samo jednom prošao Jaunt.

Isprva nije ništa učinio. Dugo je besciljno šetao po štali,
prolazeći si rukama kroz kosu, pitajući se ne bi li trebao nazvati
Carsona u New Jerseyu, ili možda Buffingtona u Chaliottei. Carson
neće prihvatiti poziv na svoj račun, ta škrta i podla ulizica, ali
Buffington bi to vjerojatno učinio. A onda mu je nešto palo na pamet
i odjurio je do Portala broj dva, uvjeren da bi, ako su mu prsti doista
prešli štalu, tamo moglo biti nekog traga o tome.

Nije ga bilo, naravno. Portal broj dva stajao je na tri drvena
sanduka Pomona naranči, nalikujući najviše od svega na neku od
onih igračka-giljotina, samo bez oštrice. S jedne strane njegovog
okvira od nehrđajućeg čelika bila je utičnica iz koje se pružala žica
sve do transmisijskog terminala, koji je bio tek nešto više od
transformatora čestica uključenog u računalni input.

Što ga je podsjetilo -
Carune je bacio pogled na sat i vidio da je jedanaest i petnaest.
Njegova pogodba s vladom sastojala se od bijedne količine novca,
plus kompjutorsko vrijeme, koje je bilo beskonačno vrijedno.
Njegova veza s računalom potrajat će do tri popodne, a onda pa-pa
do ponedjeljka. Morao se pokrenuti, morao je nešto učiniti -
"Opet sam bacio pogled na hrpu sanduka", napisat će Carune u
svome članku u Popularnoj mehanici, "a onda sam pogledao na
vrhove svojih prstiju. I doista, dokaz je bio tu. Tada sam pomislio
kako neće uvjeriti nikoga osim mene samoga; ali, na samom početku,
naravno, samo samoga sebe i treba uvjeriti."

"Što je to bilo, tata?" upitao je Ricky.

237

"Aha!" doda Patty. "Što?"
Mark se blago nasmiješio. Svi su se sad već unijeli u priču, čak
i Marilys. Skoro su zaboravili da su ovdje. Krajičkom oka vidio je
Jaunt poslužitelje kako tiho i polako kotrljaju svoja kolica među
Jaunterima, uspavljujući ih. U civilnom sektoru taj proces nikad nije
bio onako brz kao u vojsci, otkrio je; civili bi se uvijek uzvrpoljili i
htjeli bi razgovarati. Pipa i gumena maska previše su podsjećali na
bolničke operacijske dvorane, gdje su kirurg i njegovi noževi vrebali
negdje iza anestetičarke s izborom plinova u cilindrima od
nehrđajućeg čelika. Ponekad bi bilo i panike, histerije; i uvijek bi bilo
nekoliko njih koji bi naprosto izgubili hrabrost. Mark je vidio dvojicu
takvih dok je pričao djeci: dva čovjeka koji su naprosto ustali sa
svojih ležajeva, bez ikakve pompe otišli do ulaza, otkopčali
validacijske papire koji su im bili prikopčani na rever, i predali ih, i
izašli ne osvrćući se. Jaunt poslužitelji imali su stroge upute da se ne
raspravljaju s onima koji odu; uvijek je bilo onih na listi čekanja,
ponekad i njih pedesetak, koji su se uporno nadali, usprkos svemu.
Kad bi oni koji naprosto nisu mogli izdržati otišli, putnici s liste
čekanja bili bi pripušteni, s vlastitim validacijskim papirima
pričvršćenim za košulje.
"Carune je u kažiprstu pronašao dva drvena ivera", rekao je
djeci. "Izvadio ih je i stavio sa strane. Jedan je izgubljen, ali drugog
se može vidjeti u Aneksu Smithsoniana u Washingtonu. Nalazi se u
hermetički zatvorenoj staklenoj vitrini pokraj mjesečevog kamenja
koje su prvi svemirski putnici donijeli s Mjeseca-"
"Našeg mjeseca, tata, ili nekog Marsovog?" upitao je Ricky.
"Našeg", reče Mark, smiješeći se blago. "Samo je jedna raketa
s ljudskom posadom ikad sletjela na Mars, Ricky, i to je bila
francuska ekspedicija, negdje 2030. U svakom slučaju, to je razlog
zašto je u muzeju Smithsonian jedan stari iver s običnog drvenog
sanduka za naranče. Jer je to prvi predmet koji imamo koji se doista
teleportirao - Jauntao - kroz prostor."
"Što se onda dogodilo?" upita Patty.
"Pa, priča kaže da je Carune odjurio..."

238

Carune je odjurio natrag do Portala broj jedan i neko vrijeme
tamo stajao, zadihan, dok mu je srce snažno lupalo. Moram se
smiriti, rekao je samome sebi. Moram promisliti o ovome. Ne možeš
maksimizirati vrijeme ako odjuriš k'o muha bez glave.

Namjerno zanemarivši prednji dio svoga uma, koji mu je
vrištao neka požuri i učini nešto, iskopao si je grickalicu za nokte iz
džepa i vrškom rašpice izvukao iverje iz svoga kažiprsta. Spustio ga
je na bijeli transformator i pokušao mu proširiti sposobnost adhezije
(očito, u tome je uspio bolje nego što se usudio makar i sanjati).
Jedan iver otkotrljao se s omotača i izgubio se; drugi je završio u
institutu Smithsonian, zaključan u staklenu vitrinu zaštićenu debelim
plišanim konopcima i stalno, vječito pod stražom kompjutorski
praćene lokalne kamere.

Završivši s vađenjem ivera, Carune se malo smirio. Olovka. To
će sasvim dobro poslužiti. Uzeo je jednu s bloka na polici iznad sebe
i nježno je spustio u Portal broj jedan. Nestala je glatko, centimetar
po centimetar, kao nešto u optičkoj iluziji ili vrlo dobrom
mađioničarskom triku. Olovci je na jednom boku pisalo
EBEERHARD FABER BR. 2, crna slova otisnuta na žuto obojenom
drvetu. Kad je progurao olovku toliko da se vidjelo još samo
EBERH, Carune je otišao do druge strane Portala broj jedan.
Pogledao je unutra.

Vidio je olovku u odrezanom pogledu, kao da ju je neki nož
glatko razrezao. Carune je prstima popipao mjesto gdje bi trebao biti
ostatak olovke, i, naravno, nije bilo ničega. Odjurio je preko štale do
Portala broj dva, a tamo je bio preostali dio olovke, ležao je na
najgornjem sanduku. Dok mu je srce lupalo tako snažno da mu se
činilo kako mu se cijela prsa tresu, Carune je dohvatio zašiljeni kraj
svoje olovke i provukao je do kraja.

Podigao ju je; pogledao ju je. Odjednom, uzeo ju je i napisao
RADI! na komadu daske. Napisao je to tako snažno da mu je na
posljednjem slovu pukla oštrica. Carune se počeo vrištavo smijati u
praznoj štali; smijao se tako silno da je prestrašio usnule laste koje su

239

poletjele kroz visoke grede.
"Radi!" povikao je, i odjurio natrag do Portala broj jedan.

Mahao je rukama, stežući slomljenu olovku u jednoj šaci. "Radi!
Radi! Čuješ li me, Carson, pimpeku jedan? Radi, I USPIO SAM!"

"Mark, pazi što govoriš djeci", prigovorila mu je Marilys.
Mark slegne ramenima. "Navodno je baš to rekao."
"Pa, zar ne bi mogao malo ublažiti stvari?"
"Tata?" upita Patty. "Je li i olovka u muzeju?"
"Sere li medvjed u šumi?" upitao je Mark, a onda si prekrio
usta rukom. Oboje djece glasno je zahihotalo - ali onaj vrištavi ton
nestao je iz Pattynog glasa, čuo je Mark sa zadovoljstvom - a nakon
što se jedan trenutak pokušavala držati ozbiljno, i Marlys je počela
hihotati.

Sljedeći su prošli ključevi; Carune ih je jednostavno bacio kroz
portal. Sad je opet počeo suvislo razmišljati, i činilo mu se da je prva
stvar koju treba otkriti proizvodi li proces na drugom kraju stvari
točno onakve kakve su bile, ili ih putovanje na bilo koji način
mijenja.

Vidio je kako ključevi prolaze kroz portal i nestaju; točno istog
trenutka, čuo ih je kako klopoću na sanduku s druge strane štale.
Otrčao je do tamo - sad već samo užurbanim koracima - i usput
zastao da odgurne olovnu tuš-zavjesu natrag na mjesto. Sad nije
trebao ni nju ni ionski pištolj. Što je bila sretna okolnost, budući da
se ionski pištolj razbio i nije ga se moglo popraviti.

Dograbio je ključeve, otišao do brave koju ga je država
natjerala staviti na vrata, i isprobao Yaleov ključ. Radio je savršeno.
Isprobao je i starinski ključ. I on je radio. Kao i ključevi koji su
otvarali vrata njegovog kredenca, i onaj koji je pokretao Brat
kamionet.

Carune je stavio ključeve u džep i skinuo sat. Bio je to Seiko
kvarcni sat s ekranom od tekućih kristala i ugrađenim kalkulatorom
ispod digitalnog brojčanika - dvadeset i četiri sićušna gumbića koji

240

su mu omogućavali sve operacije, od zbrajanja do oduzimanja, do
vađenja kvadratnog korijena. Delikatni strojić - i, podjednako važno,
kronometar. Carune ga je spustio pred Portal broj jedan i progurao ga
olovkom kroz njega.

Odjurio je na drugu stranu i podigao sat. Kad ga je progurao
kroz portal, na satu je pisalo 11:31:07. Sad je na njemu pisalo
11:31:49. U redu. Potpuno precizno, samo što je trebao imati i
pomoćnika na drugoj strani, da se jednom zauvijek uvjeri kako nema
nikakve vremenske razlike. Pa, nije važno. Vrlo skoro, vlada će ga
zatrpati pomoćnicima tako da neće moći ni prolaziti od njih.

Isprobao je kalkulator. Dva i dva još uvijek je bilo četiri, osam
podijeljeno s četiri još uvijek je bilo dva; kvadratni korijen od
jedanaest još je bio 3,3166247... i tako dalje.

Tada je odlučio da je došlo vrijeme za miševe.

"Što se dogodilo s miševima, tata?" upita Ricky.
Mark je načas oklijevao. Ovdje će morati biti bar malo oprezan
ako ne želi prestrašiti svoju djecu (da se ni ne spominje njegova
žena) i proizvesti histeriju samo koju minutu prije njihova prvog
Jaunta. Najvažnije je da im ostavi spoznaju kako je sad sve u redu,
kako je problem riješen.
"Kao što sam govorio, pojavio se mali problem..."
Da. Užas, ludilo i smrt. Sviđa li vam se takav mali problem,
klinci?

Carune je kutiju na kojoj je pisalo DOLAZIM IZ
STACKPOLEOVE KUĆE LJUBIMACA spustio na policu i bacio
pogled na sat. Proklet bio, stavio ga je naopako. Okrenuo ga je i
vidio da je tričetvrt dva. Preostalo mu je još samo oko sat i četvrt
kompjutorskog vremena. Kako vrijeme leti kad se čovjek zabavlja,
pomislio je i divlje zahihotao.

Otvorio je kutiju, posegnuo unutra, i izvukao jednog
zaskvičanog bijelog miša za rep. Stavio ga je pred Portal broj jedan i
rekao: "Samo naprijed, mišu." Miš je smjesta odjurio niz sanduk za

241

naranče na kojem je stajao portal, i pojurio po podu.
Psujući, Carune je požurio za njim i uspio ga načas dohvatiti

jednom rukom prije no što se provukao kroz pukotinu između dvije
daske i pobjegao.

"SRANJE!" povikao je Carune i odjurio natrag do kutije s
miševima. Stigao je taman na vrijeme da dva potencijalna bjegunca
vrati natrag u kutiju. Izvadio je drugog miša, držeći ga za tijelo (bio
je fizičar po profesiji, i običaji bijelih miševa bili su mu nepoznati), i
tresnuo poklopac kutije natrag na mjesto.

Ovaj se dobro držao. Zgrabio je Caruneov dlan, ali uzalud;
zakotrljan je, i sa šapicama u zraku prošao je kroz Portal broj jedan.
Carune ga je odmah čuo kako pada na sanduke s druge strane štale.

Ovog puta je pojurio, sjećajući se kako mu je prvi miš lako
pobjegao. Nije se morao brinuti. Bijeli miš samo je čučao na
sanduku, tupih očiju, slabašno dišući. Carune je usporio i oprezno mu
se približio; nije bio tip naviknut na mišje probleme, ali nije bilo
potrebno četrdeset godina mišjeg iskustva da se primijeti kako nešto
ovdje doista ne valja.

("Mišu baš nije bilo dobro nakon što je prošao", rekao je Mark
Oates svojoj djeci, uz širok osmijeh koji je samo njegovoj ženi
djelovao upadljivo lažno.)

Carune je dotakao miša. Bilo je kao da je dotakao nešto neživo
- hrpu slame ili piljevine, možda - osim zadihanih bokova. Miš se
nije osvrnuo prema Caruneu; zurio je ravno pred sebe. Unutra je
ubacio uzvrpoljenu, vrlo energičnu i živahnu životinjicu; ovo je bilo
nešto što je djelovalo kao živi voštani portret miša.

Onda je Carune pucnuo prstima pred miševim malim
ružičastim očima. Miš je zatreptao... i pao na bok, mrtav.

"I tako je Carune odlučio pokušati s još jednim mišem", reče
Mark. "Što se dogodilo s prvim mišem?" upita Ricky. Mark se opet
široko nasmiješio. "Umirovljenje sa svim počastima", rekao je.

242

Carune je pronašao papirnu kesu i stavio miša unutra. Odnijet
će ga te večeri do veterinara Mosconija. Mosconi može na njemu
obaviti autopsiju i reći mu je li nešto u njegovoj utrobi poremećeno.
Vlada neće odobravati što uvodi privatnika u projekt koji će postati
trostruko zapečaćena tajna čim doznaju za nju. Zaveži i sisaj, kako je
navodno mačka rekla mačićima koji su se žalili na toplinu mlijeka.
Carune je bio odlučan da Veliki Bijeli Otac u Washingtonu za ovo
dozna što je kasnije moguće. S obzirom na to koliko mu je malo
pomoći Veliki Bijeli Otac pružio, može i čekati. Zaveži i sisaj.

Onda se sjetio da Mosconi živi u vukojebini na drugoj strani
New Paltza, a u Bratu nema više goriva ni da ga odveze do pola
grada... a kamoli natrag.

Ali bilo je 2:03 - preostalo mu je manje od sat kompjutorskog
vremena. Kasnije će brinuti za prokletu autopsiju.

Carune je napravio improvizirani spust koji je vodio do ulaza u
Portal broj jedan (zapravo je to bio prvi Jaunt-tobogan, rekao je Mark
djeci, a Patty se zamisao Jaunt-tobogana za miševe činila predivno
smiješnom) i spustio je novog bijelog miša u njega. Kraj je omeđio
velikom knjigom, i nakon nekoliko trenutaka besciljnog tapkanja i
njuškanja, miš je prošao kroz portal i nestao.

Carune je opet odjurio preko štale.
Mišje bio mrtav već pri dolasku.
Nije bilo krvi ni ikakvog drugog traga koji bi označio da je
neka nagla promjena pritiska nešto pokvarila u njemu. Carune je
pretpostavljao da bi nedostatak kisika mogao -
Nestrpljivo je stresao glavom. Bijelom je mišu trebalo samo
nekoliko nanosekundi da prođe; i njegov sat potvrđivao je da je
vrijeme u procesu ostalo konstanta, ili bar prokleto blizu tome.
Drugi bijeli miš pridružio se prvome u papirnoj kesi. Carune je
izvadio trećeg (ili četvrtog, ako računate i onog sretnog miša koji je
pobjegao kroz pukotinu), pitajući se po prvi put što će prvo nestati -
njegovo kompjutorsko vrijeme ili njegova zaliha miševa.
Ovoga je čvrsto držao za tijelo i progurao mu bokove kroz

243

portal. Na drugom kraju prostorije vidio je kako se bokovi ponovno
pojavljuju... samo bokovi. Bestjelesne nožice luđački su kopale po
grubom drvetu sanduka.

Carune je opet izvukao miša. Ovdje nije bilo ni traga katatoniji:
ugrizao ga je za kožu između palca i kažiprsta dovoljno snažno da
poteče krv. Carune je užurbano bacio miša natrag u kutiju
DOLAZIM IZ STACKPOLEOVE KUĆE LJUBIMACA, i
upotrijebio bočicu vodikovog peroksida iz laboratorijske kutije za
prvu pomoć da dezinficira ujed.

Stavio je flaster, a onda kopao uokolo sve dok nije pronašao
par teških radnih rukavica. Osjećao je kako mu vrijeme istječe,
istječe, istječe.

Uzeo je još jednog miša i progurao ga unatraške - sve do kraja.
Požurio je do Portala broj dva. Ovaj miš živio je skoro dvije minute;
čak je malo i hodao, na određeni način. Teturao je po sanduku
Pomona naranči, pao na bok, slabašno se uspravio na noge, a onda je
samo čučao tamo. Carune je pucnuo prstima kraj njegove glave, a
miš je opet zateturao možda četiri koraka, prije no što je opet pao na
bok. Dizanje i spuštanje njegovih bokova se usporilo... usporilo...
stalo. Bio je mrtav. Carunea su prošli žmarci.

Vratio se, uzeo još jednog miša, i progurao ga do pola, s
glavom prema naprijed. Vidio je kako se pojavljuje na drugom kraju,
samo glava... onda i vrat i prsa. Oprezno, Carune je popustio stisak
na miševom tijelu, spreman ga opet dograbiti ako postane živahan.
Nije. Miš je samo stajao tamo, pola na jednoj strani štale, pola na
drugoj.

Carune je odjurio natrag do Portala broj dva.
Miš je bio živ, ali njegove ružičaste oči bile su staklaste i tupe.
Brkovi mu se nisu micali. Vraćajući se, s druge strane portala,
Carune je ugledao fantastičan prizor: kao što je prije vidio presjek
olovke, tako je sad vidio miša. Vidio je kralješke njegove sićušne
kralješnice kako naglo završavaju u okruglim bijelim krugovima;
vidio je kako mu krv kola kroz žile; vidio je kako se tkivo blago
pokreće s plimom života oko minijaturnog jednjaka. Ako ništa drugo,

244

pomislio je (i kasnije napisao u svome članku za Popularnu
mehaniku), bit će to sjajan alat za dijagnostiku.

A onda je primijetio da je kretanje plima tkiva prestalo. Miš je
umro.

Carune je izvukao miša za njušku, iako mu se to nimalo nije
sviđalo, i bacio ga u papirnu kesu zajedno s ostalima. Dosta više,
odlučio je. Miševi umiru. Umiru ako ih provučeš čitave, i umiru ako
ih provučeš dopola s glavom naprijed. Gurni ih dopola s guzicom
naprijed, i ostaju živahni.

Koji je vrag tamo unutra?
Osjetilni dojam, pomislio je skoro slučajno. Dok prolaze, nešto
vide - nešto čuju - nešto dodirnu - Bože, možda čak i nešto namirišu -
što ih doslovno ubije. Što?
Nije imao pojma - ali namjeravao je doznati.
Caruneu je još preostalo skoro četrdeset minuta prije nego što
mu COM-LINK oduzme bazu podatka. Odvrnuo je termometar sa
zida kraj svojih kuhinjskih vrata, odjurio s njime natrag u štalu, i
gurnuo ga kroz portale. Pokazivao je 28 stupnjeva Celzija pri ulasku;
izašao je pokazujući 28 stupnjeva Celzija. Prokopao je po gostinjskoj
sobi u kojoj je držao nekoliko igračaka za svoje unuke; među njima
je pronašao paket balona. Napuhao je jednog od njih, i odbacio ga
kroz portal. Izašao je nedirnut i neoštećen - prvi korak na putu prema
odgovoru na pitanje o tome kako je možda nagla promjena pritiska
nekako uzrokovala ono što je u sebi već nazivao Jauntanjem.
Kad je još preostalo samo pet minuta do mraka, odjurio je u
svoju kuću, dohvatio svoj akvarij sa zlatnim ribicma (unutra, Percy i
Patrick uzbuđeno su lupali repovima i jurili uokolo), i odjurio natrag
u štalu. Gurnuo je akvarij kroz Portal broj jedan.
Požurio je do Portala broj dva, gdje je njegov akvarij sjedio na
sanduku. Patrick je plutao s trbuhom prema gore; Percy je polako
plivao u krug blizu dna akvarija, kao da je izbezumljen.
Čas kasnije i on je zaplutao s trbuhom gore. Carune je upravo
posezao za akvarijem kad je Percy slabašno trznuo repom i vratio se
svome besciljnom plivanju. Postupno, činilo se da se rješava

245

posljedica, kakve god bile, a dok se u devet sati te večeri Carune
vratio iz Mosconijeve veterinarske klinike, Percy se činio živahnim
kao i uvijek.

Patrick je bio mrtav.
Carune je Percyja nahranio dvostrukom porcijom riblje hrane,
a Patricka junački pokopao u vrtu.
Nakon što je ostao bez kompjutorske veze do kraja dana,
Carune je odlučio stopirati vožnju do Mosconija. U skladu s time,
stajao je kraj Ceste 26 u petnaest do četiri toga popodneva, odjeven u
traperice i kričavo karirani sportski sako, podignutog prsta, s
papirnatom vrećicom u drugoj ruci.
Konačno, neki klinac koji je vozio Chevettea jedva malo većeg
od konzerve sardina se zaustavio, i Carune je ušao. "Što vam je to u
toj vrećici, striček?"
"Nešto mrtvih miševa", rekao je Carune. Nakon nekog
vremena, stao mu je drugi auto. Kad je seljak za volanom upitao što
je u kesi, Carune mu je rekao - par sendviča.
Mosconi je jednog miša obradio smjesta, i pristao obaviti
autopsiju na ostalima kasnije te večeri, i telefonom Caruneu javiti
rezultate. Prvotni rezultati nisu baš bili ohrabrujući; koliko je
Mosconi vidio, miš kojeg je otvorio bio je savršeno zdrav, ako se
izuzme to što je mrtav.
Depresivno.

"Victor Carune bio je ekscentrik, ali ne i budala", reče Mark.
Jaunt poslužitelji sad su se već približavali, i pretpostavio je da mora
požuriti... ili će završiti priču u Sobi za buđenje u gradu Whitehead.
"Vraćajući se autostopom kući te noći - a priča se da je najveći dio
puta morao prijeći pješice - shvatio je da je riješio možda i trećinu
energetske krize jednim udarcem. Sva roba koja je do toga dana
morala putovati vlakom ili kamionom ili brodom ili avionom mogla
bi se Jauntati. Mogao bi napisati pismo prijatelju u London ili Rim ili
Senegal, a on bi ga dobio već sljedećeg dana - bez potrebe za
izgaranje makar ijedne kapi nafte. Nama je to normalno, ali Caruneu

246

je to bila jako velika stvar, vjerujte mi. I svima ostalima, isto tako."
"Ali što se dogodilo s miševima, tata?" upita Rick.
"To se i Carune stalno pitao", reče Mark, "jer je isto tako

shvatio da bi, kad bi ljudi mogli koristiti Jaunt, to riješilo skoro cijelu
energetsku krizu. I da bismo mogli osvojiti svemir. U svome članku
u Popularnoj mehanici rekao je da bi čak i zvijezde napokon mogle
biti naše. A metafora kojom se poslužio bila je prelazak plitkog
potoka bez da smočiš cipele. Naprosto uzmeš neki veliki kamen,
baciš ga u potok, vratiš se i uzme treći kamen, vratiš se do drugog
kamena, baciš treći kamen u potok, i tako nastaviš sve dok ne
napraviš kameni puteljak na drugi kraj potoka... ili, u ovom slučaju,
sunčevog sustava, pa možda čak i galaksije."

"Uopće mi nije jasno", reče Patty.
"To je zato što imaš pureći drekec umjesto mozga", reče Ricky
samozadovoljno.
"Nije istina! Tata, Ricky je rekao -"
"Djeco, nemojte", reče Marilys blago.
"Carune je više-manje predvidio ono što se dogodilo", reče
Mark. "Automatizirani raketni brodovi programirani za slijetanje,
prvo na Mjesec, pa na Mars, pa na Veneru i na vanjske mjesece
Jupitera... roboti, programirani da učine samo jedno nakon slijetanja
-"
"Postave Jaunt-postaju za astronaute", reče Ricky.
Mark kimne glavom. "I sad imamo znanstvene postaje po
cijelom Sunčevom sustavu, a možda će jednog dana, dugo nakon što
nikoga od nas više ne bude, čak biti i nekih drugih planeta za nas.
Jaunt-brodovi su na putu za četiri različita sustava koji imaju vlastita
sunca i planete... ali proći će dugo, dugo vremena prije nego što
stignu tamo."
"Hoću doznati što se dogodilo s miševima", reče Patty
nestrpljivo.
"Pa, na kraju se vlada uključila", reče Mark. "Carune ih je
držao podalje koliko god je mogao, ali na kraju su doznali o čemu se
radi i bacili se na njega punom težinom. Carune je bio nominalni

247

voditelj projekta Jaunt sve dok nije umro, deset godina kasnije, ali
zapravo ga više nikad nije vodio."

"Tibokca, jadan čovjek!" reče Ricky.
"Ali je postao junak", reče Patricia. "On je u svim povijesnim
knjigama, isto kao predsjednik Lincoln i predsjednik Hart."
I siguran sam da mu je to velika utjeha... gdje god bio, pomisli
Mark, a onda nastavi, brižljivo ublažavajući najgore dijelove.

Vlada, koju je sve veća energetska kriza pritisnula uza zid,
doista se bacila punom težinom. Htjeli su da Jaunt bude
komercijaliziran čim to bude moguće - recimo, jučer. Suočeni s
ekonomskim kaosom i sve vjerojatnijom slikom anarhije i masovnog
umiranja od gladi tijekom devedesetih godina, samo su na očajničke
molbe pristali odgoditi najavu Jaunta dok se ne izvrši iscrpna
spektografska analiza Jauntanih predmeta. Kad su analize dovršene -
i nisu iskazale nikakve promjene u sastavu Jauntanih predmeta -
postojanje Jaunta objavljeno je s međunarodnom pompom. Jednom
za promjenu iskazujući inteligenciju (potreba je, konačno, majka
inventivnosti), vlada SAD-a zadužila je Younga i Rubicama za
odnose s javnošću.

I tu je počelo ispredanje mita oko Victora Carunea, postarijeg,
prilično neobičnog čovjeka koji se tuširao možda dvaput tjedno i
mijenjao odjeću samo kad bi se toga sjetio. Young i Rubicam, i
agencije koje su ih slijedile, pretvorili su Carunea u kombinaciju
Thomasa Edisona, Elija Whitneyja, Pecos Billa, i Flasha Gordona.
Crni humor u svemu tome (a Mark Oates to nije podijelio sa svojom
obitelji) ležao je u tome što je Victor Carune već i tada mogao biti
mrtav ili lud; umjetnost oponaša život, kaže se, a Carune je i sam
poznavao roman Roberta Heinleina Dvostruka zvijezda o dvojnicima
koji zamjenjuju javne ličnosti.

Victor Carune je bio problem; uporan problem koji se nije htio
riješiti. Nije imao dlake na jeziku, i bio je oklijevalo - ostatak
ekoloških šezdesetih - vremena kad je još bilo dovoljno energije da
dopusti luksuz oklijevanja. Ovo su, s druge strane, bile gadne

248

osamdesete, s ugljenim oblacima koji zagađuju nebo i dugačkim
komadima kalifornijske obale koji će biti nenastanjivi još možda
šezdeset godina zbog nuklearnog "iscjetka".

Victor Carune ostao je problem sve do 1991. - a tada je postao
samo lutka, nasmiješen, tih i djedovski; obris kojeg se vidjelo kako
maše sa scene u vijestima. Godine 1993., tri godine prije službene
smrti, vozio se u otvorenom autu na Paradi turnira ruža.

Zbunjujuće. I pomalo zlokobno.
Rezultat najave Jaunta - upotrebljive teleportacije - 19.
listopada 1988., bio je plimni val svjetskog uzbuđenja i ekonomskih
prevrata. Na svjetskim monetarnim tržištima, iscrpljeni stari američki
dolar odjednom je sunuo u nebesa. Ljudi koji su bili kupovali zlato
po četiristo i trideset dolara za deset grama odjednom su otkrili da im
kila zlata donosi nešto manje od dvije tisuće i četiristo. U godinama
između objave o Jauntu i prvih učinkovitih Jaunt-postaja u New
Yorku i Los Angelesu, tržište dionica poraslo je za malo više od
tisuću bodova. Cijena nafte pala je samo sedamdeset centi po barelu,
ali do 1994., kad su Jaunt postaje već načičkale SAD na najvažnijim
točkama sedamdeset najvećih gradova, OPEC je prestao postojati, a
cijena nafte se strmoglavila. Do 1998. godine, s postajama u većini
gradova slobodnog svijeta, s robom koja se rutinski Jauntala između
Tokija i Pariza, Pariza i Londona, Londona i New Yorka, New Yorka
i Berlina, nafta je pala na četrnaest dolara po barelu. Do 2006., kad
su ljudi konačno počeli redovno koristiti Jaunt, tržište dionica
umirilo se na pet tisuća bodova iznad razine iz 1987., nafta se
prodavala po šest dolara za barel, a naftne kompanije počele su
mijenjati nazive. Texaco je postao Texaco Nafta/Voda, a Mobil je
postao Mobil Hydro-2-Ox.
Do 2045., traženje vode postalo je velika igra, a nafta je postala
ono što je bila i 1906.: igračka.

"A što je s miševima, tata?" upitala je Patty nestrpljivo. "Što se
dogodilo s miševima?"

Mark je odlučio da bi sad već moglo biti u redu, i pokazao je

249

svojoj djeci Jaunt poslužitelje, koji su dijelili plin samo tri reda od
njih. Rick je samo kimnuo, ali Patty je djelovala zabrinuto kad je
gospođa s moderno obrijanom i oslikanom glavom udahnula iz
gumene maske i pala u nesvijest.

"Ne možeš se Jauntati budan, jel' tako, tata?" reče Ricky.
Mark je kimnuo i umirujuće se nasmiješio Patriciji. "Carune je
to shvatio čak i prije nego što se u sve uključila vlada", rekao je.
"Kako se vlada uključila u sve, Mark?" upita Marilys.
Mark se nasmiješi. "Kompjutorsko vrijeme", rekao je. "Baza
podataka. To je bila jedina stvar koju Carune nije mogao izmoliti,
posuditi ili ukrasti. Kompjutor je provodio stvarnu transmisiju čestica
- milijarde i milijarde podataka. Znate, još uvijek je kompjutor taj
koji se brine da ne izađete na drugoj strani s glavom negdje u sredini
želuca."
Marilys zadrhti.
"Ne boj se", rekao je. "Nikad se nije dogodila takva pogreška,
Mare. Nikad."
"Uvijek postoji prvi put", promrmlja ona.
Mark pogleda Rickyja. "Kako je znao?" upitao je svoga sina.
"Kako je Carune znao da moraš spavati, Rick?"
"Kadje stavio miševe natraške u portal", reče Rick polako, "sve
je bilo u redu s njima. Bar dok ih nije do kraja stavio unutra. Tek bi
se - pa, izbezumili - kad bi ih stavio unutra s glavom prema naprijed.
Jel' tako?"
"Tako je", reče Mark. Jaunt poslužitelji su se sad približavali,
gurajući svoja tiha kolica zaborava. Ipak neće imati vremena završiti
priču; možda je tako i bolje. "Nije trebalo puno eksperimenata da se
otkrije što se događa, naravno. Jaunt je uništio kompletnu transportnu
industriju, djeco, ali bar je smanjio pritisak na znanstvenike -"

Da. Oklijevanje je opet postalo luksuz, a testovi su se
nastavljali tijekom više od dvadeset godina, premda su Carunea već
njegovi prvi testovi s drogiranim miševima uvjerili da besvjesne
životinje nisu podložne onome što će zauvijek ostati poznato kao

250