Stephen King-Gole kosti

tamna. Zvijezde su se kotrljale preko crnog neba, mlaz hladnog
mlijeka koji nekako visi gore u zraku.

Prošle su minute. Sad ga sigurno više nema. Sad možeš
pogledati. Dobro, aha, u redu. Ali nemoj gledati. Samo da budemo
sigurni, nemoj gledati. Dogovoreno? Dogovoreno. Sasvim
definitivno. Tako svi kažemo, i svi se u tome slažemo.

Pa je svejedno pogledao, i stigao taman vidjeti Dekeove prste
kako nestaju prema dolje. Kretali su se - vjerojatno se kretanje vode
ispod splavi prenosilo na nepojmljivu stvar koja je uhvatila Dekea, i
to se kretanje zatim prenosilo na Dekeove prste. Vjerojatno,
vjerojatno. Ali Randyju je izgledalo kao da mu Deke maše. Cisco
Kid maše za adiós. Po prvi put, osjetio je kako mu se um mučno
iščašuje - činilo se da se nagnuo, onako kako se splav bila nagnula
kad su sve četvero bili stajali na istoj strani. Izravnao se, ali Randy je
odjednom shvatio da ludilo - pravo ludilo - možda uopće nije tako
daleko.

Dekeov nogometni prsten - All-Conference 1981. - polako je
skliznuo po prstenjaku njegove desne ruke. Svjetlo zvijezda uokvirilo
je zlato i zadrhtalo na sićušnim utorima između ugraviranih brojki,
19 s jedne strane crvenkastog kamena, 81 s druge. Kamenje skliznuo
s njegovog prsta. Prsten je bio malo prevelik da bi prošao kroz
pukotinu, a naravno, njega se nije dalo stisnuti.

Ležao je tamo. To je sad bilo sve što je preostalo od Dekea.
Deke je nestao. Nema više tamnokosih djevojaka krupnih očiju,
nema više pljeskanja Randyjeve gole guzice mokrim ručnikom kad
Randy izađe ispod tuša, nema više presudnih jurnjava sa sredine
polja dok navijači skaču sa svojih mjesta na tribinama a navijačice uz
teren izvode histerične zvijezde. Nema više brzih vožnji po mraku u
Camaru, dok Thin Lizzy urlaju "The Boys Are Back in Town" s
kasete. Nema više Cisco Kida.

Opet je začuo onaj tihi škripavi zvuk - bala platna koja se
polako provlači kroz pritvoren prozor.

Randy je stajao bosim nogama na daskama. Spustio je pogled i
vidio kako se pukotine s obje strane njegovih nogu odjednom pune

301

glatkom tamom. Oči su mu se izbuljile. Pomislio je kako je krv
zaprskala iz Dekeovih usta u skoro čvrstom konopu, kako su se
Dekeove oči izbuljile kao na oprugama dok su krvarenja uzrokovana
hidrostatskim pritiskom drobila njegov mozak.

Njuši me. Zna da sam tu. Može li se popeti? Može li proći do
gore kroz pukotine? Može li? Može li?

Zurio je dolje, sad nesvjestan LaVerneine opuštene težine,
fasciniran enormnošću toga pitanja, pitajući se kakav bi osjećaj bio
kad bi mu ta stvar zaplovila preko stopala, kad bi ga zakačila.

Crni sjaj podigao se skoro do ruba pukotina (Randy se digao na
prste posve nesvjestan da to čini), a onda se spustio. Ono platnasto
gmizanje se nastavilo. I odjednom ga je Randy opet ugledao na vodi,
veliki tamni madež, sad promjera možda četiri i pol metra. Dizalo se
i padalo s blagim valićima, dizalo i padalo, dizalo i padalo, a kad je
Randy počeo uočavati boje kako jednoliko pulsiraju preko njega,
odvratio je pogled.

Spustio je LaVerne, i čim su mu se mišići opustili, ruke su mu
se počele divlje tresti. Pustio ih je da se tresu. Kleknuo je kraj nje,
kosa joj se rasula po bijelim daskama u nepravilnoj tamnoj lepezi.
Klečao je i promatrao taj tamni madež na vodi, spreman je opet
podići ako pokaže ikakve namjere da se pokrene.

Počeo ju je blago pljuskati, prvo jedan obraz pa onda drugi,
naprijed-natrag, kao trener koji pokušava prizvati boksača k svijesti.
LaVerne nije željela doći k svijesti. LaVerne nije htjela proći kroz
polazno polje i nije htjela uzeti dvjesto dolara ni prošetati
Readingom. LaVerne je vidjela sasvim dosta. Ali Randy je nije
mogao čuvati cijele noći, podižući je kao platnenu vreću kad god se
ona stvar pomakne (a nije smio ni predugo gledati u stvar; to je bio
drugi problem). Ali znao je jedan trik. Nije ga naučio u školi. Naučio
ga je od prijatelja svoga starijeg brata. Taj je prijatelj bio bolničar u
Vijetnamu, i znao je raznorazne trikove - kako hvatati uši na glavi i
kasnije ih tjerati na utrke u kutiji šibica, kako rezati kokain
laksativom za bebe, kako šivati duboke povrede običnom iglom i
koncem. Jednog dana govorio je o načinima kako totalno pijane ljude

302

prizvati k svijesti, tako da se tako totalno pijani ne pobljuju u vlastita
grla i umru, kao što je umro Bon Scott, pjevač grupe AC/DC.

"Hoćeš nekoga na brzinu prizvati k svijesti?" rekao je prijatelj s
katalogom zanimljivih trikova. "Probaj ovo." I onda je rekao
Randyju za trik kojim se Randy sad poslužio.

Sagnuo se i ugrizao LaVerne za ušnu resicu što je jače mogao.
Vrela, gorka krv zaprskala mu je u usta. LaVerneini kapci
poletjeli su gore kao rolete. Zavrištala je promuklim, zavijajućim
glasom i krenula ga udariti. Randy je podigao pogled i vidio samo
jedan kraj stvari; ostatak je već bio ispod splavi. Kretalo se
jezovitom, užasnom, nečujnom brzinom.
Opet je podigao LaVerne na ruke, iako su mu mišići vrištali i
bunili se, pokušavajući se beznadno učvoriti. Ona ga je udarala po
licu. Jedna joj je ruka udarila njegov osjetljivi nos i vidio je crvene
zvjezdice.
"Prestani!" povukao je, povlačeći stopala na daske. "Prestani,
kučko, opet je ispod nas, prestani ili ću te jebeno spustiti, kunem ti se
Bogom!"
Ruke su joj smjesta prestale udarati i tiho se sklopile oko
njegovog vrata u utopljeničkom stisku. Oči su joj djelovale bijelo na
svjetlu zvijezda.
"Prestani!" Nije. "Prestani, LaVerne, daviš me!"
Još jače. Um mu je preplavila panika. Tupi udari bačvi postali
su tuplji, zvučeći prigušeno - valjda zbog stvora koji je ispod njih.
"Ne mogu disati!"
Stisak je malo popustio.
"Sad me slušaj. Spustit ću te. Sve je u redu ako -"
Ali spustiti je bilo sve što je ona čula. Ruke su joj se opet
stisnule u ubitačan stisak. Desna mu je ruka bila na njenim leđima.
Stisnuo ju je u pandžu i zagrebao je. Zamlatarala je nogama, grubo
cvileći, i načas je skoro izgubio ravnotežu. Ona je to osjetila. Strah ju
je natjerao da se prestane boriti prije nego bol.
"Stani na daske."
"Ne!" Njen zrak puhao je vreli pustinjski vjetar preko njegova

303

obraza.
"Ne može te dohvatiti ako stojiš na daskama."
"Ne, nemoj me spustiti, dohvatit će me, znam da hoće, znam -"
Opet ju je zagrebao po leđima. Zavrištala je od bijesa i bola i

straha. "Spusti se ili ću te pustiti, LaVerne."
Spustio ju je polako i oprezno, a oboje su disali oštro i čujno -

oboa i flauta. Stopala su joj dotakla ploče. Trzala je nogama prema
gore kao da su daske vrele.

"Spusti noge dolje!" zasiktao je prema njoj. "Ja nisam Deke, ne
mogu te držati cijelu noć!"

"Deke -"
"Mrtav."
Stopala su joj dotakla daske. Malo-pomalo, pustio ju je. Gledali
su se kao plesači. Vidio ju je kako čeka prvi dodir stvari. Usta su joj
se otvarala kao u zlatne ribice.
"Randy", šapnula je. "Gdje je?"
"Ispod. Pogledaj dolje."
Učinila je to. I on. Vidjeli su crnilo kako popunjava pukotine,
popunjavajući ih sad već skoro cijelom širinom splavi. Randy je
osjećao kako je stvar željna, a činilo mu se da i LaVerne to osjeća.
"Randy, molim te -"
"Šššš."
Stajali su tamo.
Randy je zaboravio skinuti sat kad je utrčao u vodu, i sad je
gledao kako prolazi petnaest minuta. U osam i petnaest, crna stvar
opet je iskliznula ispod splavi. Udaljila se za četiri-pet metara i onda
stala, kao i prije.
"Sjest ću", rekao je.
"Ne!"
"Umoran sam", rekao je. "Sjest ću, a ti ćeš gledati. Samo se
sjeti skretati pogled. Onda ću ja ustati, a ti ćeš sjesti. Tako ćemo.
Evo." Dao joj je svoj sat. "Smjene od petnaest minuta."
"Pojelo je Dekea", prošaptala je.
"Da."

304

"Što je to?"
"Ne znam."
"Hladno mi je."
"I meni."
"Onda me zagrli."
"Dosta sam te grlio."
Odustala je.
Bilo je božanstveno sjesti; a ne morati gledati u stvar je bilo
blaženstvo. Umjesto toga, gledao je LaVerne, provjeravajući da
stalno skreće pogled sa stvari na vodi.
"Što ćemo učiniti, Randy?"
Promislio je.
"Čekati", reče.
Kad je prošlo petnaest minuta, ustao je i pustio je da prvo sjedi,
a onda leži, pola sata. Onda ju je opet natjerao da ustane i stajala je
petnaest minuta. Tako su se izmjenjivali. U petnaest do deset, hladan
odsječak Mjeseca je izašao i krenuo preko neba. U pola jedanaest,
preko vode je odjeknuo prodoran, usamljen krik, a LaVerne je
vrisnula.
"Šuti", reče on. "To je samo gnjurac."
"Smrzavam se, Randy - sva sam se ukočila."
"Ne mogu ti pomoći."
"Zagrli me", rekla je. "Moraš. Zagrlit ćemo se. Možemo oboje
sjesti i zajedno ga gledati."
Promislio je o tome, ali hladnoća koja je prodirala u njegovo
vlastito meso sad je prodirala do kosti, i to ga je natjeralo na odluku.
"Dobro."
Sjeli su zajedno, ruku omotanih jedno oko drugoga, i nešto se
dogodilo - prirodno ili perverzno, dogodilo se. Osjetio je kako mu se
diže. Jedna njegova ruka pronašla je njenu dojku, prekrivenu vlažnim
najlonom, i stisnula. Ispustila je uzdah, a ruka joj se privukla
međunožju njegovih gaća.
Drugom rukom je skliznuo dolje i pronašao mjesto na kojem je
bilo topline. Spustio ju je na leđa.

305

"Ne", rekla je, ali ruka na njegovom međunožju počela se
kretati brže.

"Vidim je odavde", rekao je. Srce mu je opet počelo brže
lupati, brže tjerajući krv, gurajući toplinu prema površini njegove
smrznute gole kože. "Mogu paziti."

Promrmljala je nešto, i osjetio je kako guma klizi niz njegove
bokove, do bedara. Gledao je mrlju. Skliznuo je prema gore, prema
naprijed, u nju. Toplina, Bože, tu je topla, barem to. Ispustila je
grleni zvuk a prsti su joj zagrabili njegove hladne, stisnute guzove.

Gledao je mrlju. Nije se micala. Gledao ju je. Pozorno ju je
gledao. Osjeti dodira bili su nevjerojatni, fantastični. Nije bio
iskusan, ali nije bio ni djevac; vodio je ljubav s tri djevojke, i nikad
mu nije bilo ovako. Zastenjala je i počela podizati bokove. Splav se
blago ljuljala, kao najtvrđi vodeni krevet na svijetu. Bačve ispod njih
šuplje su mrmljale.

Gledao je mrlju. Boje su se zakovitlale - sad polako, senzualno,
ne prijeteći; promatrao je mrlju i promatrao je boje. Oči su mu bile
razrogačene. Boje su bile u njegovim očima. Više mu nije bilo
hladno; sad mu je bilo vruće, vruće kao na prvi dan povratka na plažu
početkom lipnja, kad osjećaš kako ti sunce zeteže od zime blijedu
kožu, rumeni je, da je joj

(boje)
boju, ten. Prvi dan na plaži, prvi dan ljeta, izvuci stare pjesme
Beach Boysa, izvuci Ramonese. Ramonesi su ti govorili da je Sheena
punkerica, Ramonesi su ti govorili da možeš stopirati do plaže
Rockaway, pijesak, plaža, boje.
(kreće se počinje se kretati)
i osjećaj ljeta, tekstura: Gary U.S. obveznice, škola je gotova i
mogu navijati za Yankeese s tribina, djevojke u bikinijima na plaži,
plaži, plaži, oh voliš li voliš li
(voli)
plažu voliš li (voli volim)
čvrste dojke koje mirišu na Coppertoneovo ulje, a ako je donji
dio bikinija dovoljno mali možda vidiš i nešto

306

(dlake njena dlaka NJENA KOSA JE U O BOŽE U VODI
NJENA KOSA) Naglo se povukao unatrag, pokušavajući je povući
prema gore, ali stvar se kretala s uljastom brzinom i zaplela joj se u
kosu kao mreža gustog crnog ljepila i kad ju je povukao prema gore
već je vrištala i bila je teška od toga; izašlo je iz vode u zapetljanoj,
odvratnoj membrani koja se kotrljala uz blistave nuklearne boje -
grimizno-ljubičasta, blještavo smaragdna, smrknuto oker.

Teklo je niz LaVerneino lice u plimi, brišući ga.
Noge su joj udarale i trzale se. Stvar se okretala i micala tamo
gdje joj je nekad bilo lice. Krv joj je potocima tekla niz vrat. Vrišteći,
ne čuvši samog sebe kako vrišti. Randy je dojurio do nje, stavio nogu
na njen bok, i gurnuo. Prevrnula se i prevalila preko ruba, nogu poput
alabasterana mjesečini. Nekoliko beskrajnih trenutaka voda se pjenila
i pljuskala o rub splavi, kao da je netko za nju zakačio najvećeg
grgeča na svijetu, i riba se bori kao luda.
Randy je vrištao. Vrištao je. A onda, za promjenu, još je malo
vrištao. Nekih pola sata kasnije, dugo nakon što je izbezumljeno
pljuskanje i batrganje završilo, gnjurci su počeli uzvraćati vriskove.
Noć je trajala vječno.
Nebo se počelo rasvjetljavati na istoku oko petnaest do pet, i
osjetio je kako mu se duh nevoljko uzdiže. To je bilo trenutno; lažno
kao i zora. Stajao je na daskama, napola sklopljenih očiju, s bradom
na prsima. Bio je sjedio na daskama do prije kakvih sat vremena, i
odjednom se probudio - sve do tad i ne znajući da je zaspao, to je
bilo ono strašno - od tog neizrecivog siktavog zvuka nalik platnu.
Skočio je na noge samo koju sekundu prije nego što je crnina počela
jedro srkati prema njemu kroz daske. Dah mu je šištao pri uzdisaju i
izdisaju; ugrizao se za usnicu dok nije prokrvarila.
Zaspao si, zaspao si, kretenu jedan!
Stvar je opet izgmizala odozdo pola sata kasnije, ali nije opet
sjeo. Bojao se sjesti, bojao se da će zaspati a ovog puta ga um neće
probuditi na vrijeme.
Noge su mu još bile čvrsto postavljene na daske kad je jače
svjetlo, ovog puta prava zora, ispunilo istok i prve jutarnje ptice su

307

zapjevale. Sunce se diglo, a do šest sati dan je bio dovoljno svijetao
da može vidjeti plažu. Dekeov sjajno žuti Camaro bio je točno tamo
gdje ga je Deke parkirao, s nosom na ogradi. Blistavi rasap košulja i
majici i četiri para traperica tvorio je obrise na plaži. Taj ga je prizor
ispunio novom stravom kad je već mislio da su mu sposobnosti
užasavanja posve iscrpljene. Vidio je svoje traperice, jedne nogavice
iskrenute naopako, sa džepom koji visi postrance. Njegove su
traperice djelovale tako sigurno, ležeći tamo na pijesku; samo
čekajući da on dođe i okrene izvrnutu nogavicu na pravu stranu,
držeći pri tome džep da mu sitniš ne ispadne. Skoro ih je osjećao
kako šapuću uz njegove noge, osjećao sebe kako zakapča mjedeni
gumb iznad zatvarača

(voliš li da volim)
Pogledao je lijevo i bila je tamo, crna, okrugla kao pijun za
damu, blago plutajući. Boje su joj se uskovitlale na koži i hitro je
skrenuo pogled.
"Idi kući", zakriještao je. "Idi kući, ili otiđi u Kaliforniju i
prijavi se na audiciju za neki film Rogera Cormana."
Negdje daleko zazujao je avion, a on je pao u snenu sanjariju:
Naš nestanak je prijavljen, za sve četvero. Potraga se kreće prema
van, od Horlicksa. Jedan farmer se sjeća da ga je pretekao žuti
Camaro jureći kao da ga svi vrazi gone. Potraga se usredotočuje na
područje jezera Cascade. Privatni piloti dobrovoljno se prijavljuju za
hitru pretragu iz zraka, i jedan tip, zujeći nad jezerom u svojem
Beechcraftu, ugleda klinca koji gol stoji na splavi, jednog klinca,
jednog preživjelog, jednog -
Uhvatio se na rubu tik prije prevrtanja i opet se šakom udario u
nos, vrišteći od bola.
Crni stvor smjesta je pojurio prema splavi i zavukao se pod nju
- možda je čuo, ili osjetio... ili nešto. Randy je čekao.
Ovog puta je potrajalo četrdeset i pet minuta prije nego što je
izašao. Um mu se polako vrtio u sve jačem svjetlu.
(voliš li da volim navijati za Yankeese i Catfishe voliš li
Catfishe da volim

308

(Cesta 66 sjećaš se Corvette George Maharis u Corvetti Martin
Milner u Corvetti voliš li Corvettu (da volim Corvettu (volim voliš li

(tako vruće sunce je kao goruće staklo bilo joj je u kosi i svjetla
se najbolje sjećam svjetlo ljetno svjetlo (ljetno svjetlo)

popodneva. Randy je plakao.
Plakao je jer se sad dogodilo još nešto - kad god bi pokušao
sjesti, stvor bi skliznuo pod splav. Znači, nije bio posve glup; ili je
osjetio ili shvatio da može doći do njega dok sjedi.
"Odlazi", plakao je Randy prema velikom crnom madežu što je
plutao na vodi. Pedeset metara dalje, podrugljivo blizu, neka
vjeverica je skakutala naprijed-natrag po haubi Dekeovog Camera.
"Odlazi, molim te, odlazi bilo kamo, ali me ostavi na miru. Ne volim
te."
Stvor se nije pomakao. Boje su se uskovitlale po njegovoj
vidljivoj površini.
(baš me baš me voliš)
Randy je skrenuo pogled i pogledao prema plaži, u potrazi za
spasom, ali tamo nije bilo nikoga, ama baš nikoga. Njegove traperice
su još ležale tamo, jedne izvrnute nogavice, pokazujući bijelu
podstavu jednog džepa. Više mu nisu izgledale kao da će ih netko
svakog časa pokupiti. Izgledale su kao ruševine.
Pomislio je: Da imam pištolj, sad bih se ubio.
Stajao je na splavi.
Sunce je zašlo.
Tri sata kasnije, mjesec je izašao.
Nedugo nakon toga, gnjurci su počeli vrištati.
Nedugo nakon toga, Randy se okrenuo i pogledao crnu stvar na
vodi. Nije mogao ubiti samog sebe, ali možda bi stvar mogla
namjestiti stvari tako da ne bude bola; možda tome služe boje.
(da li da li da li voliš)
Potražio ju je pogledom i bila je tamo, plutajući, jašući na
valovima.
"Pjevaj sa mnom", zakriještao je Randy. "Mogu navijati za
Yankeese s tribina... Ne moram brinuti za profesore... tako mi je

309

drago što je škola gotova... sad ću... pjevati i vikati."
Boje su se počele stvarati i kovitlati. Ovog puta, Randy nije

skrenuo pogled.
Prošaptao je: "Voliš li?"
Negdje, daleko s druge strane praznog jezera, zavrištao je

gnjurac.

310

Božanski obrađivač teksta

Na prvi pogled izgledalo je kao obrađivač teksta marke Wang -
imalo je Wangovu tipkovnicu i Wangovo kućište. Tek na drugi
pogled, Richard Hagstrom je vidio da je kućište bilo otvarano (i to
nimalo nježno; djelovalo mu je kao da je netko to učinio oštricom
pile) da bi primilo malo krupniju, IBM-ovu katodnu cijev. Arhivski
diskovi koji su stigli s tim čudnim mješancem uopće nisu bili
floppyji: bili su tvrdi, kao singlice koje je Richard slušao kao dijete.

"Što je, za ime Božje, ovo?" upitala je Lina kad su ga on i
gospodin Nordhoff dio po dio dovukli u njegovu radnu sobu.
Gospodin Nordhoff je živio odmah do obitelji Richardovog brata...
Roger, Belinda, i njihov sin, Jonathan.

"Nešto što je Jon napravio", reče Richard. "Namijenjeno je
meni, kaže gospodin Nordhoff. Izgleda kao obrađivač teksta."

"O, da", reče Nordhoff. Prošao je šezdesetu, i bio je jako
zadihan. "Tako je i on rekao, jadni mali... mislite da bismo ga mogli
malo spustiti, gospodine Hagstrom? Mrtav sam."

"Jasno", rekao je Richard i pozvao svoga sina, Setha, koji je
dolje iz svoje Fender gitare izvlačio čudne, atonalne akorde -
prostorija koju je Richard namijenio za "dnevni boravak" kad je prvi
put postavio zidne ploče postala je umjesto toga "dvorana za probe"
njegovog sina.

"Seth!" povikao je. "Dođi nam pomoći!"
Dolje, Seth je nastavio izvijati akorde iz Fendera. Richard je
bacio pogled prema gospodinu Nordhoffu i slegnuo ramenima,
posramljen i nesposoban to prikriti. Nordhoff je uzvratio slijeganjem,
kao da želi reći Djeca! Tko danas od njih očekuje nešto bolje? Osim
što su obojica znali da je Jon - jadni, osuđeni Jon Hagstrom, sin
njegova ludog brata - bio bolji.
"Lijepo od vas što ste mi pomogli s ovim", reče Richard.
Nordhoff slegne ramenima. "Kakvog drugog posla ima starac?
A valjda je to bilo i najmanje što sam mogao učiniti za Jonnyja. Znao

311

mi je besplatno kositi travu, znate to? Htio sam mu platiti, ali mali
nije htio uzeti ni novčića. Bio je strašan malac." Nordhoff je još bio
zadihan. "Mislite da bih mogao dobiti čašu vode, gospodine
Hagstrom?"

"Jasno." Donio ju je sam, kad mu se žena nije pomakla od
kuhinjskog stola, gdje je čitala povijesni ljubić u džepnom izdanju i
jela Twinkie.

"Seth!" opet je povikao. "Dođi ovamo gore i pomozi nam,
može?"

Ali Seth je samo nastavio svirati prigušene i prilično gorke
akorde na Fenderu kojeg je Richard još otplaćivao.

Pozvao je Nordhoffa da ostane na večeri, ali Nordhoff je
uljudno odbio. Richard je kimnuo glavom, opet posramljen ali ovog
puta možda malo bolje skrivajući tu činjenicu. Što simpatičan tip kao
što si ti radi s takvom obitelji? upitao ga je jednom njegov prijatelj
Bernie Epstein, a Richard je samo bio u stanju stresti glavom,
osjećajući istu tupu posramljenost koju je osjećao i sada. On zbilja
jest simpatičan tip. Ali nekako je završio s ovim - pretila, natmurena
žena koja osjeća da je propustila sve dobro u životu, koja osjeća da se
kladila na pogrešnog konja (ali koja nikad ne bi otvoreno to i
izrekla), i nekomunikativan petnaestogodišnji sin koji se jedva
provlači u školi u kojoj i Richard predaje... sin koji u svako doba
dana i noći (uglavnom noći) svira čudne akorde na gitari i koji
izgleda misli da će to nekako biti dovoljno da se provuče.

"Pa, možda samo pivo?" upitao je Richard. Nije želio pustiti
Nordhoffa da ode - htio je čuti još nešto o Jonu.

"Pivo bi baš fino leglo", rekao je Nordhoff, a Richard je
zahvalno kimnuo glavom.

"Fino", rekao je, i otišao im donijeti dva Buda.
Njegova radna soba bila je u maloj zgradi odvojenoj od kuće -
kao i dnevnu sobu, on ju je sam sredio. Ali za razliku od dnevne
sobe, ovo je bilo mjesto koje je smatrao svojim - mjesto gdje je
mogao isključiti strankinju kojom se oženio i stranca kojeg mu je
rodila.

312

Lina, naravno, nije odobravala da on ima svoj vlastiti prostor,
ali nije ga uspjela zaustaviti u tome - bila je to jedna od njegovih
sitnih pobjeda. Pretpostavljao je da se ona na određeni način doista i
kladila na pogrešnog konja - kad su se prije šesnaest godina vjenčali,
oboje su vjerovali da će on pisati predivne, isplative romane i oboje
će se uskoro voziti u Mercedesima. Ali onaj jedan roman koji je
objavio nije bio isplativ, a kritičari su hitro istakli da nije baš bio ni
predivan. Lina je stvari gledala kao i kritičari, i to je bio početak
njihovog razdvajanja.

Tako da je predavački posao u srednjoj školi, koji su oboje
nekad smatrali samo stubom na putu prema slavi i bogatstvu
posljednjih petnaest godina bio njihov glavni izvor prihoda - prokleto
dugačka stuba, mislio je ponekad. Ali nije nikad do kraja odustao od
svoga sna. Pisao je kratke priče a povremeno i članke. Bio je priznati
član Ceha autora. Svojim je pisaćim strojem svake godine donosio
kakvih 5 000 dolara dodatnog prihoda, i koliko god Lina možda
gunđala zbog toga, to mu je davalo pravo na zasebnu radnu sobu...
osobito zato što je ona odbijala raditi.

"Lijepo vam je ovdje", rekao je Nordhoff ogledajući se po
maloj prostoriji s mješavinom starinskih reprodukcija na zidu.
Križanac od obrađivača teksta sjedio je na stolu s CPU-om
zaguranim pod sebe. Richardov stari električni Olivetti privremeno je
gurnut u stranu, na vrh jednog od ormarića.

"Služi svrsi", reče Richard. Glavom je pokazao obrađivač
teksta. "Ne mislite da to zbilja i radi, zar ne? Jonu je bilo samo
četrnaest godina." "Izgleda čudno, zar ne?"

"Definitivno čudno", složio se Richard.
Nordhoff se nasmije. "Ne znate vi ni pola priče", rekao je.
"Bacio sam pogled u stražnji dio video-jedinice. Neke žice imaju
oznake IBM-a, a neke Radio Shacka*. Unutra je i veći dio jednog
Western Electric telefona. A vjerovali ili ne, ima i motorčić iz
kompleta mehanotehnike." Otpio je malo piva i zastao s nekom
vrstom prisjećanja. "Petnaest. Tek je napunio petnaest. Par dana prije
nesreće." Zastao je i opet to rekao, zureći dolje u svoju bocu piva.

313

"Petnaest." Nije bio glasan.
* Radio Shack: lanac jeftinih dućana s elektronskom opremom

u SAD-u. nap. prev.
"Mehanotehnika? " zatreptao je Richard prema starcu.
"Tako je. Mehanotehnika ima jedan komplet s električnim

motorom. Jon je imao taj komplet od... oh, valjda šeste godine. Ja
sam mu ga jedne godine poklonio za Božić. Već je i tada bio lud za
aparatićima. Bilo kakav aparatić bi ga zaokupio, i mislite da mu se
sviđao taj komplet s motorom? Valjda jest. Zadržao ga je skoro deset
godina. Nema baš puno djece koja to rade, gospodine Hagstrom."

"Ne", rekao je Richard, misleći na kutije Sethovih igračaka
koje je tijekom godina iznosio - odbačene, zaboravljene, ili rastrošno
slomljene. Bacio je pogled na obrađivač teksta. "Znači, ne radi."

"Ne bih se kladio u to dok ga ne isprobate", reče Nordhoff.
"Taj klinac je bio maltene elektronski genij."

"Mislim da tu malo pretjerujete. Znam da je bio dobar s
aparatićima, i da je osvojio nagradu na državnom Znanstvenom
sajmu u šestom razredu -"

"A natjecao se s djecom koja su bila puno starija od njega -
neki su bili i u završnim razredima gimnazije", reče Nordhoff. "Tako
je bar njegova majka rekla."

"Istina. Svi smo bili silno ponosni na njega." Što baš i nije bila
istina. Richard je bio ponosan, i Jonova majka je bila ponosna;
dječakovom ocu se živo fućkalo. "Ali projekti za Znanstveni sajam i
izgradnja vlastitog hibridnog obrađivača teksta-" Slegnuo je
ramenima.

Nordhoff spusti svoje pivo. "Tamo u pedesetima, bio je jedan
klinac", rekao je, "koji je izgradio sudarač atoma od dvije konzerve
za juhu i za kakvih pet dolara elektronske opreme. Jon mi je to
ispričao. I rekao je da ima neki klinac u nekom zabačenom gradiću u
Novom Meksiku, koji je otkrio tahione - negativne čestice koje
navodno putuju unatrag kroz vrijeme - još 1954. Neki klinac u
Waterburyju, Connecticut - jedanaest godina star - koji je napravio
bombu od celuloida koji je sastrugao sa špila karata. I time je digao u

314

zrak praznu pseću kućicu. Klinci znaju biti čudni. Naročito oni
superpametni. Možda se i iznenadite."

"Možda. Možda se iznenadim."
"Svejedno, bio je dragi dečko."
"Vi ste ga isto pomalo voljeli, zar ne?"
"G. Hagstrom", reče Nordhoff, "jako sam ga volio. Bio je
stvarno pravo i dobro dijete."
A Richard je pomislio kako je to neobično - njegov brat, koji je
bio totalno govno još od svoje šeste godine, dobio je dobru ženu i
dobrog, pametnog sina. A on, koji je uvijek nastojao biti blag i dobar
(što god "dobar" značilo u ovom ludom svijetu) oženio se Linom,
koja se razvila u šutljivu, prasastu ženu, i s njom je dobio Setha.
Gledajući Nordhoffovo pošteno, umorno lice, uhvatio se kako se pita
kako se to točno dogodilo, i u kolikoj je mjeri bilo njegova vlastita
krivica, prirodna posljedica njegove vlastite tihe slabosti.
"Da", reče Richard. "Baš je bio dobar, zar ne?"
"Ne bi me iznenadilo da to radi", reče Nordhoff. "Uopće me ne
bi iznenadilo."
Nakon što je Nordhoff otišao, Richard Hagstrom uključio je
obrađivač teksta u struju i uključio ga. Začulo se zujanje, i čekao je
da vidi hoće li se na ekranu pojaviti slova IBM. Nisu. Umjesto toga,
jezovito, kao glas iz groba, doplivale su ove riječi, zeleni duhovi iz
tame:
SRETAN ROÐENDAN, STRIČE RICHARD! JON.
"Kriste", prošaptao je Richard naglo se spuštajući na stolac.
Nesreća koja je ubila njegovog brata, njegovu ženu i njihovog sina
dogodila se prije dva tjedna - vraćali su se s nekakvog izleta a Roger
je bio pijan. Pijanstvo je bila posve normalna pojava u životu Rogera
Hagstroma. Ali ovog puta, naprosto je potrošio sreću, i skliznuo je
svojim prašnjavim starim kamionetom s ruba provalije duboke
trideset metara. Auto se razbio i izgorio. Jonu je bilo četrnaest - ne,
petnaest godina. Taman je napunio petnaest par dana prije nesreće,
rekao je starac. Još tri godine i mogao bi se osloboditi toga krupnog,
glupog medvjeda. Njegov rođendan... i moj koji se približava.

315

Za tjedan dana. Obrađivač teksta bio je Jonov rođendanski
poklon za njega.

Nekako je zato sve bilo još gore. Richard nije mogao točno reći
kako ili zašto, ali jest. Posegnuo je isključiti ekran, a onda povukao
ruku.

Neki klinac je napravio sudarač atoma od dvije konzerve za
juhu i za kakvih pet dolara elektronske opreme.

Aha, a kanalizacija grada New Yorka puna je aligatora, a
Zrakoplovstvo SAD-a negdje u Nebraski na ledu drži mrtvo tijelo
izvanzemaljca. Ispričaj mi još koju foru. Sve su to gluposti. Ali
možda je to nešto što ne želim sa sigurnošću doznati.

Ustao je, i prišao stražnjoj strani video-jedinice, i pogledao
kroz proreze. Da, bilo je baš kako je Nordhoff rekao. Žice s
oznakama RADIO SHACK MADE IN TAIWAN. Žice s oznakama
WESTERN ELECTRIC i WESTREX i MEHANOTEHNIKA, s
malim zaokruženim r kao oznakom zaštićene robne marke. A vidio je
još nešto, nešto što je Nordhoffu promaklo, ili možda nije želio
spomenuti. Unutra je bio transformator za modele vlakova, načičkan
žicama kao Frankensteinova nevjesta.

"Kriste", rekao je, smijući se ali odjednom na rubu suza.
"Kriste, Jonny, što si si ti to zamislio s time?"

Ali znao je i to. Već je godinama sanjao i govorio o tome kako
bi volio imati obrađivač teksta, a kad je Linin smijeh postao previše
sarkastičan da bi ga podnosio, govorio je o tome Jonu. "Mogao bih
pisati brže, dorađivati tekst brže, i slati više toga", sjećao se kako je
to prošlog ljeta ispričao Jonu - dječak ga je ozbiljno pogledao,
svijetloplavih očiju inteligentnih ali uvijek tako opreznih, uvećanih
iza naočala. "To bi bilo sjajno... zbilja sjajno."

"Pa onda, zašto ga ne nabaviš, striče Rich?"
"Nije baš da ih dijele besplatno", rekao je Richard s
osmijehom. "Modeli u Radio Shacku kreću od tri soma. Odatle
možeš stići i do cijena od osamnaest tisuća dolara."
"Pa, možda ti ga ja jedanput napravim ", rekao je Jon.
"Možda i hoćeš", rekao je Richard, tapšući ga po leđima. I dok

316

Nordhoff nije nazvao, nije više ni razmišljao o tome. Žice iz
električnih modela za hobiste. Transformator za vlakiće. Kriste.

Opet je prešao na prednju stranu, namjeravajući ga ugasiti, kao
da bi stvaran pokušaj da nešto napiše na njemu koji ne bi uspio
nekako uništio ono što je njegov iskren, krhki

(osuđen)
nećak namjeravao.
Umjesto toga, pritisnuo je gumb IZVRŠI na upravljačkoj ploči.
Kralježnicom mu je prošao neki čudan drhtaj kad je to učinio -
IZVRŠI je bila čudna riječ u tom kontekstu, kad se malo promisli. To
nije bila riječ koju je povezivao s pisanjem; bila je to riječ koju je
povezivao s izvršenjem kazne, s plinskim komorama i električnim
stolicama... i, možda, s prašnjavim starim kamionetima koji se
stropoštaju preko ruba ceste.
IZVRŠI.
CPU je zujao glasnije nego bilo koji drugi koji je čuo kad bi
znao gledati obrađivače po trgovinama; zapravo, skoro da je režao.
Što je u memorijskoj kutiji, Jon? pitao se. Opruge iz kreveta?
Transformatori za vlakiće poredani jedan do drugoga? Konzerve
juhe? Opet je pomislio na Jonove oči, njegovo mirno i delikatno lice.
Je li čudno, možda čak i bolesno, biti ljubomoran na tuđeg sina?
Ali trebao je biti moj. Znao sam to... a mislim da je i on to
znao. A onda, tu je bila i Belinda, Rogerova žena. Belinda koja je
prečesto nosila sunčane naočale u oblačne dane. One velike, jer se
masnice oko očiju znaju gadno proširiti. Ali ponekad bi je pogledao,
dok bi sjedila, tiha i oprezna pod glasnim kišobranom Rogerovog
smijeha, i pomislio bi skoro istu stvar: Trebala je biti moja.
Bila je to zastrašujuća pomisao, jer su obojica poznavali
Belindu u srednjoj školi, i obojica su izlazili s njom. Razlika između
njega i Rogera bila je dvije godine, a Belinda je bila točno između
njih, godinu dana starija od Richarda i godinu dana mlađa od Rogera.
Richard je zapravo prvi prohodao s djevojkom koja će odrasti i
postati Jonova majka. Onda se ubacio Roger, Roger koji je bio stariji
i krupniji, Roger koji je uvijek dobio što je htio, Roger koji bi te

317

povrijedio ako si mu stao na put.
Prestrašio sam se. Prestrašio sam se i pustio sam je da mi

pobjegne. Zar je bilo baš tako jednostavno? Bog mi pomogao,
mislim da jest. Volio bih da je bilo drugačije, ali možda je najbolje
ne lagati samome sebi kad se radi o kukavičluku. I sramoti.

A ako su te stvari i istina - ako su Lina i Seth nekako pripadali
njegovom niškoristi bratu a ako su Belinda i Jon nekako pripadali k
njemu, što to dokazuje? I kako bi razumna osoba točno trebala izaći
na kraj s takvim aspurdno uravnoteženim zajebom? Treba li se
smijati? Treba li vrištati? Treba li se upucati jer si kukavičko pile?

Ne bi me iznenadilo da radi. Uopće me ne bi iznenadilo.
IZVRŠI.
Prsti su mu hitro letjeli preko tipki. Pogledao je na ekran i vidio
kako ova slova zeleno lebde na površini ekrana:
MOJ BRAT JE BIO BESKORISNI PIJANAC.
Lebdjele su tamo i Richard je odjednom pomislio na igračku
koju je imao kad je bio klinac. Zvala se Magična lopta broj osam.
Postavio bi joj neko pitanje na koje se moglo odgovoriti s da ili ne, a
onda bi okrenuo magičnu kuglu broj osam da vidiš što ona ima reći
na tu temu - njeni lažni ali nekako uzbudljivo tajnoviti odgovori
uključivali su stvari poput SKORO SIGURNO JE TAKO, NE
RAČUNAJ S TIM, ili PONOVI PITANJE KASNIJE.
Roger je bio ljubomoran na tu igračku i, konačno, nakon što je
jednog dana izgnjavio Richarda da mu je prepusti, Roger ju je
zviznuo u pločnik što je jače mogao, i slomio je. Onda se smijao.
Sjedeći sad ovdje, slušajući neobično snažno zavijanje iz kućišta s
CPU-om koji je Jon sam sastavio, Richard se sjećao kako je pao na
pločnik, plačući, nesposoban povjerovati da je njegov brat učinio
tako nešto.
"Cvizi-dreta, cvzi-dreta, gle kako beba cvili", izazivao ga je
Roger. "To je ionako bila samo jeftina, usrana igračka, Richie. Gle,
samo hrpa porukica i gomila vode."
"TUŽITĆU TE!" zavrištao je Richard koliko ga je grlo nosilo.
U glavi mu je bilo vruće. Sinusi su mu se začepili od bijesnih suza.

318

"TUŽITĆU TE, ROGER! REĆI ĆU TE MAMI!"
"Tuži me i slomit ću ti ruku", rekao je Roger, a Richard je u

njegovom ledenom smiješku vidio da ozbiljno misli. Nije ga tužio.
MOJ BRAT JE BIO BESKORISNI PIJANAC.
Pa, čudno sastavljen ili ne, ekran mu je radio. Hoće li pohraniti

informacije u CPU-u tek je trebalo vidjeti, ali Jonovo spajanje Wang-
ploče s IBM-ovim ekranom je doista radilo. Samo je slučajno
prizivalo neke prilično gadne uspomene, ali nije mu se činilo da je
Jon za to kriv.

Ogledao se po svojoj radnoj sobi, i oči su mu slučajno pale na
jedinu sliku u njoj koju nije sam odabrao i koja mu se nije sviđala.
Bio je to studijski portret Line, Božićni poklon koji mu je darovala
prije dvije godine. Hoću da je objesiš u svojoj radnoj sobi, rekla je, i
on je, naravno, učinio točno tako. To je valjda bio njen način da ga
zadrži na oku čak i kad ona sama nije tamo. Ne zaboravi me,
Richard. Ovdje sam. Možda sam se kladila na pogrešnog konja, ali
još sam ovdje. I bolje ti je da to imaš na umu.

Studijski portret sa svojim neprirodnim svjetlom nije se baš
slagao s ugodnom mješavinom reprodukcija Whistlera, Homera i
N.C. Wyetha. Linine oči bile su napola sklopljene, teški Kupidonov
luk njenih usana postavljen u nešto što baš i nije bilo osmijeh. Još
sam ovdje, Richarde, kao da su mu govorila njena usta. Da se nisi
usudio to zaboraviti.

Otipkao je:
FOTOGRAFIJA MOJE ŽENE VISI NA ZAPADNOM ZIDU
MOJE RADNE SOBE.
Pogledao je riječi i nisu mu se sviđale ništa više nego sama
slika. Pritisnuo je gumb IZBRIŠI. Riječi su nestale. Sad na ekranu
više nije bilo ničega osim mirno pulsirajućeg kursora.
Pogledao je prema zidu i vidio da je i slika njegove žene
također nestala.
Jako je dugo tamo sjedio - bar mu se tako činilo - gledajući u
zid na kojem je nekad bila slika. Iz izmaglice posvemašnjeg šoka i
nevjerice konačno ga je prizvao miris iz CPU-a - miris kojeg se

319

sjećao iz djetinjstva, isto onako jasno kao što se sjećao magične
kugle broj osam koju je Roger slomio jer nije bila njegova. Miris
kakav je ispuštao transformator za električne vlakiće. Kad bi nanjušio
taj miris, morao si isključiti cijelu stvar da se ohladi.

Tako će i učiniti.
Za minutu.
Ustao je i prišao zidu na nogama koje su bile otupjele. Prešao
je prstima preko brodskog poda na zidu. Slika je bila ovdje, da, točno
ovdje. Ali sad je više nije bilo, i kuka na kojoj je bila visjela je
nestala, i nije bilo rupe tamo gdje je učvrstio kuku za zid.
Nestala.
Svijet je naglo posivio a on je zateturao unatraške, neodređeno
uvjeren da će se onesvijestiti. Smrknuto se borio sve dok svijet nije
opet postao oštar.
Pogledao je od praznog mjesta na zidu gdje je nekad visjela
Linina fotografija prema obrađivaču teksta koji je sklepao njegov
mrtvi nećak.
Možda se iznenadite, čuo je u glavi kako Nordhoff govori.
Možda se iznenadite, možda se iznenadite, o, da, ako je neki klinac u
pedesetima mogao otkriti čestice koje putuju unatrag kroz vrijeme,
možda se iznenadite pred tim što je vaš genijalni nećak mogao učiniti
s hrpom odbačenih elemenata za obrađivač teksta, i par žica i
električnih komponenti. Možda se iznenadite toliko da će vam se
učiniti kako ste poludjeli.
Miris transformatora sad je bio bogatiji, snažniji, i vidio je
tračke dima kako se uzdižu kroz ventilacijske procijepe na kućištu
ekrana. I buka iz CPU-a je bila glasnija. Bilo je vrijeme da ga isključi
- koliko god je Jon bio pametan, očito nije imao vremena izgladiti
sve probleme u ovom ludom stroju.
Ali, je li znao da će ovako raditi?
Osjećajući se kao proizvod svoje vlastite mašte, Richard je opet
sjeo pred ekran, i otipkao:
SLIKA MOJE ŽENE JE NA ZIDU.
Načas se zagledao u to, pogledao opet u tipkovnicu, a onda

320

pritisnuo tipku IZVRŠI.
Pogledao je zid.
Linina slika se vratila, točno tamo gdje je oduvijek i bila.

"Isuse", šapnuo je. "Isuse Kriste."
Protrljao si je obraz rukom, opet pogledao tipkovnicu i ekran

(sad prazan osim kursora), a onda otipkao:
NA MOM PODU NEMA NIČEGA.
Zatim je pritisnuo gumb UMETNI i dotipkao:
OSIM DVANAEST ZLATNIKA OD PO DVADESET

DOLARA U MALOJ PLATNENOJ VREĆI.
Pritisnuo je IZVRŠI.
Pogledao je na pod, gdje je sad sjedila mala bijela platnena

vreća koja se zatvarala uzicom. Na vreći je izblijedjelom crnom
tintom bilo otisnuto WELL'S FARGO.

"Isuse dragi", čuo se kako govori glasom koji nije bio njegov.
"Isuse dragi, dragi bože Isuse -"

Možda bi još minutama ili satima prizivao ime Spasiteljevo da
mu obrađivao teksta nije počeo uporno bipkati. Na vrhu ekrana
bljeskala je riječ PREOPTEREĆENJE.

Richard je užurbano sve isključio i otišao iz radne sobe kao da
ga progone svi vrazi pakla.

Ali prije nego što je otišao pokupio je malu vreću i stavio je u
džep svojih hlača.

Kad je te večeri nazvao Nordhoffa, hladan studeni vjetar svirao
je gajde bez melodije vani po drveću. Sethova grupa bila je u
prizemlju, koljući pjesmu Boba Segera. Lina je bila vani, u Našoj
Gospi od Žalosti, igrajući bingo.

"Radi li stroj?" upitao je Nordhoff.
"Radi, i te kako", reče Richard. Posegnuo je u svoj džep i
izvukao jedan novčić. Bio je težak - teži od Rolexova sata. Oštar
profil orla bio je otisnut na jednoj strani, zajedno s datumom 1871.
"Radi tako da ne biste ni povjerovali."
"Mogao bih", reče Nordhoff mirno. "On je bio jako pametan
dječak, i jako vas je volio, gospodine Hagstrom. Ali budite oprezni.

321

Dječak je samo dječak, koliko god bio pametan, a ljubav može
krenuti i u pogrešnom smjeru. Shvaćate li što govorim?"

Richard uopće nije shvaćao. Bilo mu je vruće, osjećao se
grozničavo. Današnje novine objavile su trenutnu tržišnu cijenu zlata
od 514$ za uncu. Novčići su na njegovoj poštanskoj vagi težili u
prosjeku 4,5 unci. Po trenutnoj tržišnoj cijeni, to je iznosilo 27.756$.
A pretpostavljao je da je to možda četvrtina onoga što bi mogao
dobiti za novčiće ako ih proda kao novčiće.

"G. Nordhoff, možete li doći ovamo? Sada? Večeras?"
"Ne", reče Nordhoff. "Ne, mislim da to ne želim učiniti,
gospodine Hagstrom. Mislim da bi ovo trebalo ostati između vas i
Jona."
"Ali -"
"Samo upamtite što sam vam rekao. Za ime Isusovo, budite
oprezni." Čulo se tiho klik i Nordhoff je nestao.
Opet se našao u radnoj sobi kakvih pola sata kasnije, zureći u
obrađivač teksta. Dotakao je tipku za uključivanje, ali nije ga još
uključio. Drugi puta kad je Nordhoff to rekao, Richard ga je čuo. Za
ime Isusovo, budite oprezni. Da. Morat će biti oprezan. Stroj koji
može učiniti tako nešto -
Kako bi neki stroj mogao učiniti tako nešto?
Nije imao pojma... ali, na određeni način, zato je cijelu ludu
priču bilo lakše prihvatiti. On je bio profesor engleskog i povremeni
pisac, ne tehničar, i imao je za sobom dugu povijest neshvaćanja
kako stvari rade: gramofoni, benzinski motori, telefoni, televizori,
mehanizam za ispiranje u njegovom zahodu. Njegov je život bio
povijest razumijevanja rada a ne principa. Kakve je razlike bilo
između toga i ovoga, osim u stupnju?
Uključio je stroj. Kao i prije, ispisao je: SRETAN
ROÐENDAN, STRIČE RICHARD! JON. Pritisnuo je IZVRŠI i
poruka od njegovog nećaka je nestala.
Ovaj stroj neće dugo raditi, pomislio je odjednom. Bio je
uvjeren da je Jon sigurno još radio na njemu kad je poginuo, uvjeren
da ima vremena. Konačno, rođendan strica Richarda bio je tek za tri

322

tjedna -
Ali Jonu je isteklo njegovo vlastito vrijeme, i taj potpuno

zadivljujući obrađivač teksta koji je izgleda bio u stanju umetati nove
stvari i brisati stare stvari iz stvarnog svijeta bazdio je kao
transformator za vlakiće koji se prži i počeo bi se dimiti nakon
nekoliko minuta. Jon ga nije imao prilike usavršiti. Bio je -

Uvjeren da ima vremena?
Ali to je bilo pogrešno. To je bilo posve pogrešno. Richard je
to znao. Jonovo mirno, oprezno lice, trijezne oči iza debelih
naočala... nije tu bilo samouvjerenosti, ni vjere u utješnost vremena.
Koja mu je ono riječ pala na pamet danas, ranije? Osuđen. To nije
bila samo dobra riječ za Jona: bila je ispravna riječ. Taj osjećaj usuda
nadnosio se nad dječaka tako opipljivo da ga je ponekad Richard htio
zagrliti, reći mu da se malo opusti, da ponekad ima i sretnih
završetaka i da svi dobri ne umiru uvijek mladi.
Onda je pomislio na Rogera kako baca njegovu magičnu kuglu
broj osam na pločnik, baca je što snažnije može; čuo je kako plastika
prska i vidio magičnu tekućinu osmice - ipak samo vodu - kako se
cijedi niz pločnik. I ta se slika spojila sa slikom Rogerovog otrcanog
kamioneta, s natpisom HAGSTROMOVA DOSTAVA NA VELIKO
na boku, kako leti preko ruba neke prašnjave, otrcane litice daleko na
selu, udarajući ravno nosom uz zvuk koji je, kao i Roger sam, bio
posve zanemariv. Vidio je - premda to nije želio - kako se lice žene
njegova brata raspada u krv i kosti. Vidio je kako Jon gori u olupini,
vrišteći, crneći.
Nikakvog povjerenja, nikakve prave nade. Oduvijek je isijavao
dojam vremena koje istječe. A na kraju se ispostavilo da je bio u
pravu.
"Što to znači?" promrmljao je Richard gledajući u prazan
ekran.
Kako bi magična kugla broj osam odgovorila na to? PITAJ
OPET KASNIJE? ISHOD JE NESIGURAN? Ili možda
NEDVOJBENO JE TAKO?
Zvuk koji je dolazio iz CPU-a opet je postao glasniji, i to brže

323

nego danas popodne. Već je mogao nanjušiti kako se transformator
za vlakiće koji je Jon ugurao u mašineriju iza ekrana grije.

Magični stroj za snove.
Božanski obrađivač teksta.
Je li to - to? Je li to ono što je Jon namjerio darovati svome
stricu za rođendan? Ekvivalent čarobne svjetiljke ili bunara želja za
svemirsko doba?
Čuo je kako su se stražnja vrata kuće s treskom otvorila, a onda
i glasove Setha i drugih članova Sethove grupe. Glasovi su bili
preglasni, preoštri. Ili su pili ili pušili travu.
"Gdje ti je stari, Seth?" čuo je pitanje jednog od njih.
"Zajebava se u radnoj sobi kao i obično, valjda", reče Seth.
"Mislim da-"
Onda se vjetar opet podigao, zamutivši ostale riječi, ali ne
zamutivši njihov zloćudan plemenski smijeh.
Richard je sjedio slušajući ih, glave nagnute malo u stranu, i
odjednom je utipkao:
MOJ SIN JE SETH ROBERT HAGSTROM. Prst mu je titrao
iznad gumba IZBRIŠE
Što ti to radiš? zavrištao mu je um. Zar je moguće da si
ozbiljan? Zar namjeravaš ubiti vlastitog sina?
"Sigurno nešto radi tamo", rekao je netko od ostalih.
"On je prokleti glupan", odgovori Seth. "Pitaj jednom moju
majku. Ona će ti reći. On -"
Neću ga ubiti. Samo ću ga... IZBRISATI.
Prst mu je udario dolje, na gumb.
"- nikad ništa nije postigao osim -"
Riječi MOJ SIN JE SETH ROBERT HAGSTROM nestale su s
ekrana.
Vani, Sethove riječi nestale su zajedno s njima.
Sad vani nije bilo nikakvog zvuka osim hladnog studenog
vjetra koji je puhao smrknute reklame za zimu.
Richard je isključio obrađivač teksta i izašao. Kolni prilaz je
bio prazan. Glavni gitarist grupe, Norm nešto, vozio je čudovištan i

324

nekako zlokoban stari LTD kombi kojim je grupa vozila opremu na
rijetke nastupe. Sad nije bio parkiran na prilazu. Možda je negdje u
svijetu, mučeći se po nekoj autocesti ili parkiran na parkiralištu
nekog masnog restorana brze hrane, a Norm je isto tako negdje u
svijetu, kao i Davey, basist čije su oči bile zastrašujuće bezizražajne i
kome je sjedne usne resice visjela ziherica, kao i bubnjar koji nije
imao zuba. Bili su negdje u svijetu, negdje, ali ne ovdje, jer Seth nije
ovdje, Seth nikad nije ni bio ovdje. Seth je bio IZBRISAN.

"Nemam sina", promrmlja Richard. Koliko je puta pročitao tu
melodramatičnu rečenicu u lošim romanima? Stotinu? Dvije stotine?
Nikad mu nije zvučala istinito. Ali ovdje je bila istinita. Sad je bila
istinita. O, da.

Vjetar je zapuhao, a Richarda je odjednom zgrabio gadan grč u
želucu koji ga je natjerao da se presavine u pasu i zadahće.
Eksplozivno je prdnuo.

Kad su grčevi prošli, ušao je u kuću.
Prva stvar koju je primijetio bila je da Sethovih otrcanih
tenisica - imao je četiri para i odbijao baciti makar i jedan - više nije
bilo u hodniku. Prišao je ogradi stubišta i palcem prešao preko
jednog dijela. Kad mu je bilo deset godina (dovoljno da bude
pametniji, ali Lina svejedno nije dopustila Richardu niti da takne
dječaka), Seth je urezao svoje inicijale duboko u drvo te ograde, drvo
nad kojim se Richard mučio skoro cijelo jedno ljeto. Brusio je i
popunjavao i lakirao, ali duh tih inicijala je ostao.
Sad ih nije bilo.
Gore na katu. Sethova soba. Bila je uredna i čista i nitko u njoj
nije živio, suha i bez ikakve osobnosti. Mogla je imati i znak na
kvaki, s natpisom GOSTINJSKA SOBA.
Dolje u podrumu. Tu je Richard najduže ostao. Zapletene žice
su nestale; pojačala i mikrofoni su nestali; gomila dijelova
kasetofona koje je Seth stalno namjeravao "srediti" je nestala (on nije
imao Jonove spretne ruke ni koncentraciju). Umjesto toga, soba je
imala dubok (premda ne osobito ugodan) otisak Lininog karaktera -
težak, ukrašen namještaj i saharinske plišane tapiserije (jedna je

325

prikazivala posljednju večeru na kojoj je Krist ličio na Waynea
Newtona, a druga jelena ocrtanog pred zalaskom sunca na Aljaski),
kričavi tepih sjajan kao arterijska krv. Više nije bilo ni najmanje
natruhe da je dječak po imenu Seth Hangstrom nekad živio u ovoj
sobi. Ovoj sobi, ili bilo kojoj drugoj sobi u kući.

Richard je još stajao u podnožju stubišta i ogledavao se kad je
čuo kako auto stiže na kolni prilaz.

Lina, pomislio je, i osjetio napadaj skoro izbezumljene krivnje.
Lina se vraća s binga, što li će ona reći kad vidi da je Seth nestao?
Što... što... Ubojico! čuo ju je kako vrišti. Ubio si mi sina! Ali nije
ubio Setha.

"IZBRISAO sam ga", promrmljao je, i popeo se gore da je
presretne u kuhinji.

Lina je bila deblja.
Na bingo je ispratio ženu koja je težila kakvih osamdesetak
kilograma. Žena koja se vratila težila je bar stotinu i trideset, možda i
više; morala se malo okrenuti u stranu da prođe kroz stražnja vrata.
Slonovski bokovi i bedra nabirali su se u plimnim pokretima pod
poliesterskim hlačama boje prezrelih zelenih maslina. Njena koža, tri
sata ranije samo masna, sad je bila bolesna i blijeda. Premda nije bio
liječnik, Richardu se činilo da na toj koži vidi znakove ozbiljnih
oštećenja jetre ili bolesti srca. Njene oči teških kapaka promatrale su
Richarda upornim, ravnomjernim prijezirom.
U jednoj mlitavoj ruci nosila je smrznuti leš ogromne pure.
Okretala se i obrtala u svome celofanskom omotaču kao tijelo nekog
bizarnog samoubojice.
"U što buljiš, Richard?" rekla je.
U tebe, Lina. Buljim u tebe. Jer si ovako ispala u svijetu u
kojem nismo imali djece. Ovako si ispala u svijetu u kojem nije bilo
mete za tvoju ljubav - koliko god tvoja ljubav bila otrovna. Ovako
izgleda Lina u svijetu u kojem sve ulazi a apsolutno ništa ne izlazi.
Ti, Lina. U to buljim. U tebe.
"U tu pticu, Lina", uspio je konačno reći. "To je jedna od
najvećih prokletih pura koje sam u životu vidio."

326

"Pa nemoj samo stajati u zuriti u nju, idiote! Pomozi mi!"
Uzeo je puru i spustio je na pult, osjećajući njene valove
nesretne hladnoće. Zvučala je kao drveni blok.
"Ne tamo!" povikala je nestrpljivo, i rukom pokazala na ostavu.
"Neće ovamo stati! Stavi je u škrinju!"
"Oprosti", promrmljao je. Prije nisu imali škrinju. Ne u svijetu
u kojem je postojao Seth.
Odnio je puru u ostavu, gdje je dugački Amana zamrzivač
sjedio pod hladno bijelim fluorescentnim cijevima kao hladan bijeli
lijes. Stavio ju je unutra zajedno s kriogenski očuvanim leševima
drugih ptica i zvijeri, a onda se vratio u kuhinju. Lina je iz ormara
izvadila staklenku Reeseovih keksa s maslacem od kikirikija i jela ih
je sustavno, jednog po jednog.
"Imali smo bingo za Dan zahvalnosti", rekla je. "Održali smo
ga ovog tjedna umjesto sljedećeg jer sljedeći tjedan otac Phillips
mora ići u bolnicu da mu izvade žučni kamenac. Ja sam dobila glavni
zgoditak." Nasmiješila se. Smeđa mješavina čokolade i maslaca od
kikirkija kapala je i curila joj niza zube.
"Lina", pitao je, "je li ti ikad žao što nismo imali djece?"
Pogledala ga je kao da je potpuno poludio. "A što bih ja za ime
Božje s nekim šmrkavcem?" upitala je. Gurnula je sad polupraznu
staklenku keksa s maslacem od kikrikija natrag u ormar. "Idem u
krevet. Dolaziš li i ti, ili ćeš opet izaći i sanjariti nad pisaćim
strojem?"
"Mislim da ću još malo izaći", rekao je. Glas mu je bio
iznenađujuće miran. "Neću dugo."
"Radi li ono čudo?"
"Što-" A onda je shvatio i osjetio još jedan bljesak krivnje.
Znala je za obrađivač teksta, naravno da je znala. To što je
IZBRISAO Setha nije utjecalo na Rogera ni na put kojim je putovala
Rogerova obitelj. "Oh. O, ne. Ne radi ništa."
Zadovoljno je kimnula. "Taj tvoj nećak. Stalno s glavom u
oblacima. Baš kao ti, Richard. Da nisi takav miš, pitala bih se nisi li
se možda gurao kamo nisi trebao prije kakvih petnaest godina."

327

Nasmijala se grubim, iznenađujuće snažnim smijehom - smijehom
ostarije, cinične krave - i načas je skoro skočio na nju. A onda je
osjetio kako mu se na usnama pojavljuje smiješak - smiješak tanak i
bijel i hladan kao Amana zamrzivač koji je na ovom novom putu
zamijenio Setha.

"Neću dugo", rekao je. "Samo hoću zapisati par stvari."
"Zašto ne napišeš priču za Nobelovu nagradu ili tako nešto?"
upitala je nezainteresirano. Parket u hodniku je škripao i mumljao
dok se ona krupno ljuljala prema stubištu. "Još dugujemo optičaru za
moje naočale, a jednu ratu smo zaostali i u otplati video-rekordera.
Zašto nam ne zaradiš nekog prokletog novca?"
"Pa", reče Richard, "ne znam, Lina. Ali večeras imam neke
dobre ideje. Stvarno."
Okrenula se i pogledala, zaustila kao da će reći nešto
sarkastično - nešto o tome kako ih ni jedna njegova dobra ideja nije
obogatila a ona je svejedno ostala s njim - ali nije. Možda ju je
zaustavilo nešto u njegovom osmijehu. Popela se uza stube. Richard
je stajao dolje, slušajući njene gromovite korake. Osjećao je znoj na
svome čelu. Osjećao je istovremeno mučninu i oduševljenje.
Okrenuo se i vratio u svoju radnu sobu.
Ovog puta, kad je uključio jedinicu, CPU nije zazujao ni
zagrmio; počeo je proizvoditi neujednačenu, zavijajuću buku. Vreli
miris transformatora za vlakiće skoro smjesta je posukljao iz kućišta
iza ekrana, a čim je pritisnuo gumb IZVRŠI, brišući poruku
SRETAN ROÐENDAN, STRIČE RICHARD!, jedinica se počela
dimiti.
Nema puno vremena, pomislio je. Ne... to nije točno. Uopće
nema vremena. Jon je to znao, a sad i ja to znam.
Izbori su se svodili na dvoje: vratiti Setha pomoću gumba
UMETNI (bio je siguran da bi to mogao učiniti; bilo bi lako kao što
je bilo lako stvoriti španjolske dublone) ili dovršiti posao.
Smrad je bivao sve gušći, hitniji. Za nekoliko časaka, sigurno
ne duže, ekran će početi bljeskati poruku PREOPTEREĆENJE.
Utipkao je:

328

MOJA ŽENA JE ADELINA MABEL WARREN
HAGSTROM. Pritisnuo je gumb IZBRIŠE Utipkao je:

JA SAM ČOVJEK KOJI ŽIVI SAM.
Sad je riječ počela ravnomjerno bljeskati u gornjem desnom
kutu ekrana: PREOPTEREĆENJE PREOPTEREĆENJE
PREOPTEREĆENJE.
Molim te. Molim te, samo da dovršim. Molim te, molim te,
molim te...
Dim koji je izlazio iz ispušnih otvora na video-kućištu sad je
bio gušći i sivlji. Spustio je pogled na vrištavi CPU, i vidio da i iz
njegovih otvora izlazi dim... a kroz dim je vidio i tmurno crveni
bljesak vatre.
Magična kuglo broj osam, hoću li biti zdrav, bogat ili mudar?
Ili ću živjeti sam i možda se ubiti od tuge? Ima li dovoljno vremena?
SAD SE NIŠTA NE VIDI. POKUŠAJ PONOVNO KASNIJE.
Samo što nema kasnije.
Pritisnuo je gumb UBACI a ekran se zamračio, osim stalne
poruke PREOPTEREĆENJE koja je sad bljeskala izbezumljenim,
nesigurnim ritmom.
Utipkao je:
SA SVOJOM ŽENOM, BELINDOM, I SVOJIM SINOM,
JONATHANOM.
Molim te. Molim te. Pritisnuo je gumb IZVRŠI.
Ekran se zamračio. Činilo se da godinama ostaje prazan, osim
poruke PREOPTEREĆENJE, koja je sad treptala tako brzo da bi, kad
ne bi bilo natruhe sjene, djelovala konstantnom, kao računalo koje
izvršava zatvorenu petlju upute. Nešto u CPU-u je krčkalo i šištalo, a
Richard je zastenjao.
Zelena svjetla pojavila su se ekranu, mistično lebdeći na crnoj
podlozi:
JA SAM ČOVJEK KOJI ŽIVI SAM SA SVOJOM ŽENOM,
BELIN-DOM, I SVOJIM SINOM, JONATHANOM.
Dvaput je pritisnuo gumb IZVRŠI.
Sad, pomislio je. Sad ću utipkati: SVI PROBLEMI U OVOM

329

OBRAĐIVAČU TEKSTA POTPUNO SU RIJEŠENI PRIJE NEGO
ŠTO GA JE GOSPODIN NORDHOFF DONIO OVAMO. Ili ću
utipkati: IMAM ZAMISLI ZA BAR DVADESET
KOMERCIJALNO USPJEŠNIH ROMANA. Ili ću utipkati: MOJA
OBITELJ I JA ŽIVJET ĆEMO SRETNO DO KRAJA ŽIVOTA. Ili
ću utipkati -

Ali ništa nije utipkao. Prsti su mu glupo stajali nad tipkama dok
je osjećao - doslovno osjećao - kako svi krugovi u njegovom mozgu
zapinju kao automobili zapeli u najgoroj manhattanskog prometnoj
gužvi u povijesti unutarnjeg sagorijevanja.

Ekran se odjednom napunio riječju: TEREĆENJE
PREOPTEREĆENJE PREOPTEREĆENJE PREOPTEREĆENJE
PREOPTEREĆENJE PREOPTEREĆENJE PREOPTEREĆENJE
PREOP TEREĆENJE

Začulo se još jedno pucketanje, a zatim i eksplozija iz CPU-a.
Plamenovi su posukljali iz kućišta i onda zamrli. Richard se nagnuo
unatrag u svome stolcu, štiteći se lice za slučaj da ekran implodira.
Nije. Samo se ugasio.

Sjedio je tamo, zureći u tamu ekrana.
NIJE SIGURNO. POKUŠAJ PONOVNO KASNIJE.
"Tata?"
Okrenuo se u stolcu, a srce mu je lupalo tako jako da mu se
činilo kako bi se moglo zaista istrgnuti iz njegovih prsa.
Tamo je stajao Jon, Jon Hagstrom, a lice mu je bilo isto ali
nekako drugačije - razlika je bila sitna ali primjetljiva. Možda je,
pomisli Richard, to razlika u očinstvu dvojice braće. Ili mu je
naprosto onaj oprezan, pozoran izraz nestao iz očiju, malo pretjerano
povećanih zbog debelih naočala (sa žičanim okvirima, sada,
primijetio je, ne oni ružni industrijski okviri od roga koje je Roger
uvijek kupovao malome jer su bili petnaest dolara jeftiniji).
Možda je bilo nešto još jednostavnije: onaj izraz osuđenosti
nestao je dječaku iz očiju.
"Jon?" rekao je promuklo, pitajući se je li doista želio nešto
više od ovoga. Je li? Činilo se smiješnim, ali valjda jest.

330

Pretpostavljao je da ljudi uvijek žele nešto više. "Jon, ti si, zar ne?"
"Tko bi drugi bio?" Pokazao je glavom na obrađivač teksta.

"Nisi se povrijedio kad je moja bebica otišla u računalno nebo, jel'
da?"

Richard se nasmiješi. "Ne. Dobro sam."
Jon kimne glavom. "Žao mi je što nije radio. Ne znam što me
spopalo da uzmem sve one šugave dijelove." Stresao je glavom.
"Zbilja ne znam. Kao da sam morao. Klinačka posla."
"Pa", rekao je Richard, pridružujući se svome sinu i grleći ga
rukom oko ramena, "možda ti sljedeći put bolje uspije."
"Možda. Ili možda pokušam s nečim drugim."
"I to bi moglo biti dobro."
"Mama kaže da ti je napravila kakao, ako hoćeš."
"Hoću", rekao je Richard, i njih dvojica zajedno su krenuli iz
radne sobe prema kući u koju nikad nije ušla smrznuta purica
osvojena kao glavni zgoditak na bingu. "Šalica kakaa bi baš dobro
sjela ovog časa."
"Ja ću sutra izvući sve što još vrijedi iz one hrpe, i odnijet ću
ostatak na smetlište", reče Jon.
Richard kimne. "Izbriši ga iz naših života", rekao je, i ušli su u
kuću okruženi mirisom kakaa, zajedno se smijući.

331

Čovjek koji se nije htio rukovati

Stevens je poslužio piće, a malo poslije osam sati te gorke
zimske noći, većina nas povukla se s pićem u knjižnicu. Neko
vrijeme nitko nije ništa rekao; jedini zvukovi bili su pucketanje vatre
u kaminu, prigušeno klekatanje biljarskih kugli i, izvana, zavijanje
vjetra. Ali ovdje, u Istočnoj 35. ulici broj 249b, unutra je bilo sasvim
dovoljno toplo.

Sjećam se da mi je te noći David Adley bio zdesna, a Emlyn
McCarron, koji nam je jednom podario zastrašujuću priču o ženi koja
je rodila pod neobičnim okolnostima, bio mi je slijeva. Iza njega je
bio Johanssen, s Wall Street Journalom sklopljenim u krilu.

Stevens je ušao s malim bijelim paketom i predao ga Georgeu
Gregsonu ni ne zastavši. Stevens je savršen sluga, usprkos blagom
brooklynskom naglasku (ili možda baš zbog njega), ali najveća mu je
prednost, što se mene tiče, to što uvijek zna kome ide paket ako ga
nitko ne zatraži.

George ga je uzeo ne pobunivši se, i načas sjedio u svome
visokom stolcu, zagledan u kamin, koji je dovoljno velik da se u
njemu može okrenuti prilično velik vol. Vidio sam kako mu pogled
načas pada na natpis uklesan iznad kamina: STVAR JE U PRIČI, A
NE ONOME TKO JE PRIPOVIJEDA.

Otvorio je paket svojim starim, drhtavim prstima i bacio
sadržaj u vatru. Na trenutak, plamenovi su se pretvorili u dugu, i čuo
se promrmljan smijeh. Okrenuo sam se i ugledao Stevensa kako stoji
daleko u sjeni kraj vrata prema hodniku. Ruke su mu bile prekrižene
iza leđa. Lice mu je bilo brižljivo bezizražajno.

Valjda smo svi malo poskočili kad je njegov hrapav, skoro
svadljiv glas prekinuo tišinu; ja sigurno jesam.

"Jednom sam vidio kako je čovjek ubijen, baš u ovoj sobi",
rekao je George Gregson, "premda ni jedna porota ne bi osudila
ubojicu. No, na kraju priče, on je osudio samoga sebe - i poslužio
kao vlastiti krvnik!"

332

Nastala je pauza dok je palio lulu. Dim je lebdio oko njegova
izbrazdanog lica u plavim pramenovima, a drvenu je šibicu stresao
polaganim, odmjerenim pokretom čovjeka kojeg jako muče zglobovi.

Bacio je šibicu u kamin, gdje je pala na pepeljaste ostatke
paketa. Promatrao je plamenove kako crne drvo. Njegove prodorne
plave oči zurile su ispod čupavih prosijedih obrva. Nos mu je bio
velik i kukast, usne tanke i čvrste, ramena pognuta skoro do zatiljka.

"Nemoj nas izazivati, George!" zareži Peter Andrews.
"Navali!"

"Bez straha. Strpljenja." I svi smo morali čekati dok mu se lula
nije razgorjela kako je želio. Kad je fina podloga žara ležala u širokoj
luli od kupinovine, George je preklopio svoje krupne, malo ispjegane
ruke preko jednog koljena i rekao:

"Onda, dobro. Meni je osamdeset i pet godina, a ono što ću
vam ispričati dogodilo se kad mi je bilo dvadesetak godina, tako
nekako. U svakom slučaju, bila je 1919. godina, a ja sam se tek
vratio iz Velikog rata. Moja je zaručnica umrla pet mjeseci prije toga
od gripe. Bilo joj je tek devetnaest godina, i bojim se da sam pio i
kartao puno više nego što sam trebao. Ona me čekala dvije godine,
shvaćate, i tijekom tog razdoblja dobivao sam pismo, redovito,
svakog tjedna. Možda ćete shvatiti zašto sam si toliko ugađao. Nisam
imao vjerskih uvjerenja, budući da su mi opći principi i teorije
kršćanstva u rovovima postali prilično smiješni, a nisam imao ni
obitelji koja bi mi pružila potporu. I zato mogu iskreno reći da su me
dobri prijatelji koji su mi pomogli da prebrodim teška vremena
rijetko kada napuštali. Bilo ih je pedeset i troje (više nego što ima
većina ljudi!): pedeset i dvije karte i boca viskija Cutty Sark.
Smjestio sam se u istom stanu u kojem i sada živim, u Ulici Brennan.
Ali tada je bio mnogo jeftiniji, a na policama je bilo puno manje
bočica i kutija s tabletama i lijekovima. Ali većinu vremena provodio
sam ovdje, na broju 249b, jer se tu skoro uvijek moglo pronaći
partiju pokera."

Prekinuo ga je David Adley, i, premda se smiješio, mislim da
se uopće nije šalio.

333

"A je li i Stevens onda već bio ovdje, George?"
George se osvrnuo prema sluzi. "Jesi li to bio ti, Stevens, ili
tvoj otac?"
Stevens si je dopustio samo naznaku osmijeha. "Budući da je
1919. bila prije više od šezdeset i pet godina, gospodine, moram
pretpostaviti da se radilo o mome djedu."
"Vaš posao je dakle nasljedan, je li tako", zamislio se Adley.
"Ako to tako shvaćate, gospodine", uzvrati Stevens blago.
"Sad kad razmišljam o tome", reče George, "postoji
nevjerojatna sličnost između tebe i tvoga...jesi li rekao djeda,
Stevens?"
"Da, gospodine, tako sam rekao."
"Kad bismo vas dvojicu stavili jednog do drugog, teško bi mi
bilo reći tko je tko... ali to nema nikakve veze, zar ne?"
"Ne, gospodine."
"Bio sam u sobi za igre - kroz ista ova vratašca, tamo dolje - i
slagao sam pasijans kad sam po prvi i jedini put sreo Henryja
Browera. Bilo je nas četvorica spremnih da sjednemo igrati poker;
samo nam je falio peti da večer bude uspješna. Kad mi je Jason
Davidson rekao kako je George Oxley, naš uobičajeni peti igrač,
slomio nogu i leži u krevetu s gipsom u prokletoj konstrukciji utega,
činilo se da te večeri nećemo igrati. Razmišljao sam o tome kako će
mi večer završiti ako mi ništa ne skreće misli s moga jada osim
pasijansa i zatupljujuće količine viskija, kad je neki čovjek s druge
strane sobe rekao, mirnim i ugodnim glasom: 'Ako ste govorili o
pokeru, gospodo, vrlo bih se rado pridružio vašoj igri, ako vas to baš
ne smeta.'
Do tad je bio skriven iza primjerka njujorškog Worlda, tako da
sam ga prvi put vidio kad sam se sad osvrnuo. Bio je to mlad čovjek
starog lica, ako me shvaćate. Neke tragove koje sam vidio na
njegovom licu počeo sam primjećivati i na svome vlastitom, nakon
Rosaline smrti. Neke - ali ne sve. Premda mu nije moglo biti više od
dvadeset i osam godina sudeći po kosi i rukama i načinu hoda, lice
mu se činilo obilježeno iskustvom, a oči, koje su bile vrlo tamne,

334

djelovale su ne samo tužne, već skoro progonjeno. Bio je sasvim
zgodan, s kratkim, potkresanim brkom i tamnjikavom plavom
kosom. Nosio je pristojno smeđe odijelo, a najgornje dugme
njegovog ovratnika bilo je opušteno.

'Zovem se Henry Brower', rekao je.
Davidson je smjesta pojurio preko sobe da se rukuje; zapravo,
ponašao se kao da bi mogao dograbiti Browerovu ruku iz njegova
krila. Dogodilo se nešto čudno: Brower je spustio svoje novine i
podigao obje ruke gore, izvan dohvata. Izraz njegova lica bio je pun
užasa.
Davidson je zastao, vrlo zbunjen, više začuđen nego ljut. I
njemu je tek bilo dvadeset i dvije godine - Bože, kako smo svi u to
doba bili mladi - i sličan štencu.
'Oprostite mi', rekao je Brower potpuno ozbiljno, 'ali ja se
nikad ne rukujem!'
Davidson je zatreptao. 'Nikad?' rekao je. 'Kako je to čudno. Za
ime svijeta, zašto?' Pa, rekao sam vam da je bio sličan štencu.
Brower je to prihvatio najbolje moguće, s otvorenim (no prilično
nelagodnim) osmijehom.
'Upravo sam se vratio iz Bombaja', rekao je. 'To je čudno,
natrpano, prljavo mjesto, puno bolesti i kuge. Tisuće lešinara se
stoboči i čisti na samim zidinama grada. Proveo sam tamo dvije
godine u trgovačkom predstavništvu, i čini se da sam pokupio užas
pred našim zapadnjačkim običajem rukovanja. Znam da sam budalast
i nepristojan, ali ne mogu se natjerati na to. Pa, ako biste bili tako
jako dobri da mi to ne zamjerite
'Uz samo jedan uvjet', rekao je Davidson sa smiješkom.
'A to bi bio?'
'Samo da priđete stolu i podijelite čašicu Georgeovog viskija
dok ja odem po Bakera i Frencha i Jacka Wildena.'
Brower mu se nasmiješio, kimnuo, i odložio svoje novine.
Davidson je iskazao odobravanje napravivši krug palcem i
kažiprstom, i odjurio po ostale. Brower i ja smo prišli stolu
prekrivenim zelenim filcom, a kad sam mu ponudio piće, odbio je uz

335

zahvalu i naručio vlastitu bocu. Pretpostavio sam da bi i to moglo
imati veze s njegovim čudnim fetišem, i ništa nisam rekao. Poznavao
sam ljude čiji je strah od bacila i bolesti išao tako daleko, pa još i
dalje... a vjerojatno ih poznajete i vi."

Nekoliko glava zakimalo je u slaganju.
'"Drago mi je što sam ovdje', rekao mi je Brower zamišljeno.
'Izbjegavao sam bilo kakvo društvo otkako sam se vratio sa svoga
mjesta. Za čovjeka nije dobro da je sam, znate. Mislim da, čak i
onima koji su sami sebi dovoljni, izoliranost od protoka ljudskog
roda mora biti najgora vrst mučenja!'
Rekao je to s nekim čudnim nalgaskom, a ja sam kimnuo. I ja
sam iskusio takvu usamljenost u rovovima, obično noću. Opet sam je
iskusio, i još jače, kad sam doznao za Rosalinu smrt. Počeo mi se
sviđati, usprkos toj upadljivoj ekscentričnosti.
'Bombaj je sigurno fascinantno mjesto', rekao sam.
'Fascinantno... i strašno! Tamo ima stvari o kojima se u našoj
filozofiji ni ne sanja. Njihova reakcija na motorna kola je zabavna:
djeca se bacaju u stranu kad ih prođu, a zatim ih slijede blokovima.
Avioni su im zastrašujući i nepojmljivi. Naravno, mi Amerikanci te
strojeve promatramo s potpunim mirom - pa čak i blaziranošću! - ali,
uvjeravam vas, moja je reakcija bila posve ista kao njihova kad sam
prvi put vidio kako na uglu ulice prosjak guta cijeli paket čeličnih
igala, a zatim ih jednu po jednu izvlači iz otvorenih rana na
jagodicama prstiju. No to je nešto što oni rođeni u tome dijelu svijeta
uzimaju zdravo za gotovo.'
'Možda se', dodao je zamišljeno, 'naše dvije kulture nisu nikad
trebale pomiješati, već zadržati svaka za sebe svoja čudesa. Jer kad bi
Amerikanac kao što sam ja ili vi progutao paket igala, to bi dovelo
do polagane, užasne smrti. A što se tiče motornih kola...' Zašutio je, a
na licu mu se pojavio smrknut, zasjenjen izraz.
Taman sam se spremao progovoriti kad se Stevens stariji
pojavio s Browerovom bocom škotskog viskija, a odmah iza njega
bili su Davidson i ostali.
Davidson je započeo predstavljanje rekavši: 'Sve sam ih

336

upozorio na tvoj mali fetiš, Henry, pa se ne moraš ničega bojati. Ovo
je Darrel Baker, onaj zastrašujući tip s bradom je Andrew French, te,
zadnji ali nikako i najmanje važan, Jack Wilden. Georgea Gregsona
već poznaješ.'

Brower se nasmiješio i svima im kimnuo umjesto rukovanja.
Izvađeni su žetoni za poker i tri svježa špila karata, novac je
zamijenjen za žetone, i igra je počela.

Kartali smo više od šest sati, a ja sam dobio možda dvjesto
dolara. Darrel Baker, koji nije baš osobito dobro igrao, izgubio je
kakvih osam stotina (iako on to nije ni osjetio; njegov je otac bio
vlasnik triju najvećih tvornica cipela u Novoj Engleskoj), a ostali su
otprilike podjednako sa mnom profitirali od Bakerovog gubitka.
Davidson je bio par dolara u prednosti, a Brower je imao par dolara
zaostatka; no to što je Brower bio skoro izravnat s njim bilo je pravi
pothvat, jer je veći dio večeri imao zapanjujuće loše karte. Dobro mu
je išlo i u tradicionalnoj verziji s dijeljenjem pet karata, i u novoj
varijanti sa sedam karata, a činilo mi se da je nekoliko puta dobio
novac putem hladnog blefiranja kakvo se ja osobno ne bih usudio
poduzeti.

No još sam nešto primijetio: premda je poprilično pio - dok se
French spremio podijeliti posljednju ruku, ispraznio je skoro cijelu
bocu svoga škotskog viskija - govor mu se nije nimalo zamutio,
vještina kartanja nije popustila, a ni čudna fiksacija o dodiru ruku
nije nimalo popustila. Kad bi pobijedio, ne bi ni dodirnuo hrpu u
sredini ako je netko u njoj još imao žetona koje je trebao promijeniti,
ili ako je netko 'licitirao na vjeru' i još trebao dodati koji žeton.
Jednom, kad je Davidson spustio svoju čašu prilično blizu njegovom
laktu, Brower se naglo trznuo, skoro prolivši vlastito piće. Baker je
djelovao iznenađeno, ali Davidson je uz olaku primjedbu zataškao
stvar.

Jack Wilden je nekoliko trenutaka prije toga govorio kako ga
kasnije toga jutra čeka vožnja do Albanyja, i objavio kako će mu još
jedno dijeljenje biti posljednje. Tako smo stigli do Frencha, a on je
pozvao sedam karata.

337

Sjećam se posljednje ruke jasno kao svoga imena, premda bi
mi bilo teško reći što sam jučer ručao, ili s kime sam bio. Valjda je to
dio misterija starosti, no mislim da bi se svatko od vas, da ste bili
tamo, sjećao isto tako jasno.

Dobio sam dva zatvorena herca, i jednog otvorenog. Ne mogu
ništa reći za Wildena ili Frencha, ali mladi Davidson imao je asa herc
a Brower desetku pik. Davidson je uložio dva dolara - limit nam je
bio pet - i opet se krenulo dijeliti. Dobio sam još i četvrtog herca, a
Brower je dobio dečka pik uz svoju desetku. Davidson je dobio trefa,
koji mu naizgled nije pogodovao, ali ubacio je tri dolara na sredinu.
'Zadnje dijeljenje', rekao je vedro. 'Zanesite se, dečki! Ima jedna
dama koja bi rado sutra uvečer izašla sa mnom u grad!'

Mislim da ne bih povjerovao gatari koja bi mi prorekla kako će
mi se često ta primjedba vraćati i progoniti me u najčudnijim
trenucima, sve do današnjeg dana.

French je podijelio i treći krug otvorenih karata. Nisam dobio
pomoći za svoju skalu, ali Baker, koji je najviše gubio, dobio je neki
par - mislim kraljeva. Brower je dobio dvojku karo, koja naizgled
ničem nije koristila. Baker je uložio limit na svoj par, a Davidson ga
je smjesta podigao za još pet dolara. Svi su ostali u igri, i podijelila
se posljednja otvorena karta. Ja sam dobio kralja herc koji mi je
popunio skalu, Baker je dobio treću kartu za svoj par, a Davidson je
dobio još jednog asa, i oči su mu doslovno zablistale. Browser je
dobio damu karo, i ni za što na svijetu ne mogu vam reći zašto je
ostao u igri. Karte su mu djelovale isto tako loše kao većina onih kod
kojih je te večeri odustao.

Ulozi su postali malo visoki. Baker je uložio pet, Davidson je
podigao pet, Brower je slijedio. Jack Wilden je rekao: 'Nekako mi se
čini da moj par baš nije sasvim dovoljan' i odustao. Ja sam pratio
onih deset i podigao za još pet. Baker je pratio, i opet podigao.

E, pa, ne moram vas gnjaviti opisom cijelog ulaganja. Reći ću
samo da smo imali limit na tri podizanja po čovjeku, i Baker,
Davidson i ja smo svaki podigli tri puta po pet dolara. Brower je
naprosto pratio svako podizanje, brižljivo čekati da se sve ruke

338

odmaknu od sredine prije no što bi ubacio i svoj novac. A tamo je
bilo podosta novca - nešto više od dvjesto dolara - pa nam je French
posljednju kartu podijelio zatvorenu.

Nastala je pauza dok smo svi gledali karte, premda meni to
ništa nije značilo; ja sam imao svoj list, i po onome što sam vidio na
stolu činio mi se dobrim. Baker je ubacio još pet, Davidson je
podigao, i čekali smo da vidimo što će Brower učiniti. Lice mu je
bilo malo zajapureno od alkohola, skinuo je kravatu i otkopčao i
drugo dugme na košulji, ali činio se sasvim mirnim. 'Pratim... i dižem
za pet', rekao je.

Ja sam malo zatreptao, jer sam bio očekivao da će odustati. No,
karte koje sam držao govorile su mi da moram igrati na pobjedu, pa
sam podigao za pet. Igrali smo bez ograničenja na broj podizanja po
igraču na zadnjoj karti, tako da je ulog veličanstveno porastao. Ja
sam prvi stao, zadovoljavajući se time da samo pratim s obzirom na
ful koji - bio sam u to sad već uvjeren - netko zacijelo drži. Baker je
stao sljedeći, nepovjerljivo trepćući od Davidsonovog para aseva na
Browerov tajnoviti bezvrijedan list. Baker nije bio baš najbolji
kartaš, ali bio je dovoljno dobar da osjeti kako se nešto sprema.

Njih dvojica, Davidson i Brower, podigli su još bar deset puta,
možda i više. Baker i ja smo ih pratili, ne želeći odbaciti svoje velike
investicije. Svima četvorici je sad već ponestalo žetona, i zelene su
novčanice ležale u nanosima preko ogromne gomile žetona.

'Pa', rekao je Davidson nakon posljednjeg Browerovog
podizanja, 'mislim da ću samo pratiti. Ako si blefirao, Henry, svaka ti
čast. Ali pobijedit ću te, a Jack sutra ima pred sobom dugačak put.' I
s tim je riječima stavio novčanicu od pet dolara na vrh gomile, i
rekao: 'Pratim.'

Ne znam za druge, ali ja sam osjetio nedvojbeno olakšanje koje
nije imalo neke veze s velikom količinom novca koju sam uložio u
partiju. Igra je postajala preoštra, a dok smo si Baker i ja mogli
priuštiti gubitak, ako je već do toga, Jason Davidson si to nije mogao
priuštiti. Trenutno je bio bez posla, živeći od pologa - i to nevelikog -
koji mu je ostavila tetka. A Brower - kako bi on mogao podnijeti

339

gubitak? Sjetite se, gospodo, dotad je na stolu već bilo više od tisuću
dolara."

George je tu zastao. Lula mu se ugasila.
"Onda, što se dogodilo?" Adley se nagnuo naprijed. "Nemoj
nas izazivati, George. Svi smo na rubu živaca. Prosvijetli nas, ili nas
pusti da se smirimo."
"Budite strpljivi", rekao je George mirno. Izvukao je još jednu
šibicu, kresnuo je o đon svoje cipele, i pućkao lulu. Mi smo napeto
čekali, ne govoreći. Vani vjetar je zavijao i škripao oko zabata.
Kad se lula zažarila i sve se činilo u redu, George je nastavio:
"Kao što znate, pravilo je pokera da onaj koji slijedi posljednjeg
pratitelja prvi pokazuje svoje karte. Ali Baker je bio previše željan
kraja napetosti: izvukao je jednu od svojih triju zatvorenih karata i
okrenuo je da pokaže četiri kralja.
'To je jače od mene', rekao sam. 'Ja imam skalu.'
'A ja sam jači od tebe', rekao je Davidson Bakeru, i pokazao
dvije svoje zatvorene karte. Dva asa, sve zajedno četiri. 'Prokleto
dobro odigrano.' I počeo je privlačiti gomilu uloga.
'Čekaj!' reče Brower. Nije pružio ruku i dotakao Davidsonovu
kao što bi učinila većina ljudi, ali glas mu je bio dovoljan. Davidson
je zastao da ga pogleda, a usta su mu se razjapila - doista razjapila,
kao da su mu se svi mišići na licu pretvorili u vodu. Brower je
okrenuo sve tri svoje zatvorene karte, i otkrio čistu skalu, od osmice
do kraljice. 'Mislim da je ovo jače od tvojih aseva?' rekao je Brower
uljudno.
Davidson je pocrvenio, pa zatim problijedio. 'Da', rekao je
polako, kao da sad po prvi put otkriva tu činjenicu. 'Da, jest.'
Puno bih dao kad bih znao Davidsonov motiv za ono što se
zatim odigralo. Znao je za Browerovu izrazitu averziju prema dodiru;
čovjek ju je te večeri iskazao na stotinu različitih načina. Možda je
Davidson naprosto zaboravio na to u svojoj želji da pokaže Broweru
(i svima nama) kako može prihvatiti gubitak i čak i tako opak
preokret primiti sportskim duhom. Rekao sam vam da je bio nalik
štencu, i takav bi mu potez vjerojatno bio prirodan. Ali štenci znaju i

340

ugristi kad ih se provocira. Nisu ubojice - štenac neće navaliti na
grlo; ali mnogi je čovjek morao šivati prste kad je predugo zafrkavao
malog psa papučom ili gumenom kosti. I to bi Davidsonu bilo
prirodno, koliko ga pamtim.

Kao što rekoh, puno bih dao kad bih znao... ali važne su samo
posljedice, pretpostavljam.

Kad je Davidson sklonio ruke s uloga, Brower je posegnuo da
ga privuče k sebi. U tome času, Davidsonovo je lice bljesnulo nekom
vrstom zarumenjene dobroćudnosti, uhvatio je Browerovu ruku sa
stola i čvrsto je stisnuo.

'Briljantno odigrano, Henry, naprosto briljantno. Mislim da
nikad nisam -'

Brower ga je prekinuo visokim, ženskastim vriskom koji je bio
stravičan u napuštenoj tišini sobe za igru, i otrgnuo mu se. Žetoni i
novac popadali su na sve strane, a stol se zaljuljao i zamalo prevrnuo.

Svi smo se ukočili pred tim nenadanim razvojem događaja,
nesposobni za kretanje. Brower je zateturao unatrag od stola, držeći
ruku pred sobom kao muška verzija lady Macbeth. Bio je blijed
poput leša, a potpuni užas na njegovom licu nadilazi moju moć
opisivanja. Osjetio sam kako me probada ubod strave kakav nisam
iskusio nikad prije ni poslije, čak ni kad su mi donijeli telegram s
obavijesti o Rosalinoj smrti.

Onda je počeo stenjati. Bio je to šupalj, užasan zvuk, kao iz
groba. Sjećam se da sam pomislio, Zaboga, čovjek je posve lud; a
onda je rekao nešto potpuno čudno: 'Prekidač... ostavio sam prekidač
uključen u autu... o, Bože, tako mi je žao!' I pojurio je uza stubište
prema glavnom predvorju.

Ja sam prvi došao k sebi. Isteturao sam iz svoga stolca i krenuo
za njim, ostavljajući Bakera i Wildena i Davidsona da sjede oko
ogromne hrpe novca koji je Brower osvojio. Djelovali su kao
isklesani kipovi Inka koji čuvaju plemensko blago.

Prednja vrata još su se ljuljala naprijed-natrag, i kad sam
izjurio na cestu, smjesta sam ugledao Browera kako stoji na rubu
pločnika i uzalud traži taksi. Kad me ugledao, trznuo se tako bijedno

341

da nisam mogao ne osjetiti sažaljenje pomiješano sa čuđenjem.
'Hej', rekao sam, 'čekaj! Žao mi je zbog onog što je Davidson

učinio, i siguran sam da nije bilo namjerno; svejedno, ako moraš
zbog toga ići, neka tako bude. Ali ostavio si za sobom jako puno
novca, i moraš ga dobiti.'

'Nisam smio ni doći', stenjao je on. 'Ali tako sam očajno trebao
bilo kakvu vrstu ljudskog društva da sam... ja...'

Ne razmišljajući, posegnuo sam da ga dotaknem - najosnovnija
reakcija jednog ljudskog bića kad je drugo pogođeno bolom - ali
Brower se izmakao mome dodiru i povikao: 'Ne diraj me! Zar nije
jedan dovoljan? O, Bože, zašto jednostavno ne umrem?'

Oči su mu odjednom grozničavo zapele za mršavog psa
skitnicu otrcanog, izgriženog krzna, koji je šepao suprotnom stranom
puste ulice u rano jutro. Psu je jezik visio iz usta, a hodao je s
opreznim, tronožnim šepanjem. Valjda je tražio kante za smeće koje
bi mogao prevrnuti u potrazi za hranom.

'To bih mogao biti ja', rekao je zamišljeno, kao za sebe.
'Protjeran od svih, prisiljen hodati sam i kretati u svijet tek kad su sva
druga živa bića sigurna iza zaključanih vrata. Parija i pas!'

'No, hajmo', rekao sam oštro, jer su mi takve riječi zvučale i te
kako melodramatično. 'Doživio si nekakav gadan šok i očito ti se
dogodilo nešto što ti je uništilo živce, ali u ratu sam vidio tisuće
stvari koje -'

'Ne vjeruješ mi, zar ne?' upitao je. 'Misliš da me uhvatila neka
vrsta histerije, zar ne?'

'Stari moj, stvarno ne znam što te uhvatilo, ni što bi ti mogao
uhvatiti, ali sigurno znam da će nas, ako budemo još dugo stajali
ovako na vlažnom noćnom zraku, obojicu uhvatiti gripa. Sad budi
ljubazan i vrati se sa mnom unutra - samo do predvorja, ako želiš - a
ja ću zamoliti Stevensa da -'

Oči su mu bile tako razrogačene da sam se osjećao nelagodno.
U njima nije ostalo nikakva razumnog svjetla, i podsjećao me više od
svega na psihotične žrtve borbi koje sam znao viđati dok su ih u
kolima odvozili s bojišnice; ljudske ljušture s užasnim, praznim

342

očima kao vratnicama pakla, koji mrmljaju besmislice.
'Hoćeš vidjeti kako jedan izgnanik odgovara drugome?' upitao

me, ne obraćajući nimalo pozornosti na ono što sam mu ja govorio.
'Onda gledaj, pa vidi što sam naučio na svojim čudnim putovanjima!'

Odjednom, podigao je glas i carski rekao: 'Psu!'
Pas je podigao glavu, pogledao ga opreznim, zakotrljanim
očima (jedno je blistalo divljim bjesnilom; drugo je bilo prekriveno
mrenom) pa odjednom promijenio smjer i šepajući, nevoljko krenuo
preko ceste, prema mjestu gdje je stajao Brower.
Nije htio prići; to se jasno vidjelo. Zavijao je i režao i otrcano
uže od repa skrivao među nogama; ali svejedno mu je dolazio. Prišao
je ravno do Browerovih stopala i legao na trbuh, zavijajući, skutren i
uzdrhtao. Njegova mršava prsa nadimala su se i uvlačila kao mijeh, a
zdravo oko užasno se iskretalo u svojoj duplji.
Bower je ispustio užasan, očajnički smijeh koji još čujem u
snovima, i čučnuo kraj psa. 'Eto', rekao je. 'Vidiš? Prepoznaje me kao
supatnika... i zna što ću mu donijeti!' Pružio je ruku prema psu, a
ovaj je ispustio opako, opasno režanje. Pokazao je zube.
'Nemoj!' povikao sam oštro. 'Ugrist će te!'
Bower se nije obazirao. U svjetlu uličnih lampi, lice mu je bilo
žućkasto, odvratno, oči crne rupe izgorene u pergamentu. 'Gluposti',
mrmljao je nježno. 'Gluposti. Samo se želim rukovati s njime... kao
što se tvoj prijatelj rukovao sa mnom!' I odjednom, uhvatio je psu
šapu i stisnuo je. Pas je ispustio užasan, zavijajući zvuk, ali nije ga
ugrizao.
Odjednom, Brower je ustao. Oči kao da su mu se donekle
raščistile, i, osim iznimnog bljedila, mogao je to opet biti čovjek koji
je uljudno ponudio da nam se pridruži u igri prošle večeri.
'Sad idem', rekao je tiho. 'Molim te, ispričaj se prijateljima i
reci im da mi je žao što sam se ponašao kao takva budala. Možda ću
imati prilike... iskupiti se neki drugi put.'
'Mi smo ti koji smo dužni ispriku tebi', rekoh ja. 'A zaboravio si
i na novac. Više od tisuću dolara.'
'O, da! Novac!' A usne su mu se iskrivile u najogorčeniji

343

smiješak koji sam ikad vidio.
'Ne moraš doći ni u predvorje', rekoh ja. 'Ako obećaš da ćeš me

ovdje pričekati, donijet ću ga. Hoćeš li to učiniti?'
'Da', rekao je. 'Ako hoćeš, tako ću učiniti.' I zamišljeno je

pogledao psa koji mu je zavijao kod nogu. 'Možda bi on volio otići sa
mnom u moj stan, i jednom u svome bijednom životu pojesti pošten
obrok.' I ponovno se onako gorko nasmiješio.

Tada sam ga ostavio, da se ne predomisli, i sišao sam dolje.
Netko - vjerojatno Jack Wilden; on je uvijek imao uredan um -
zamijenio je sve žetone za novčanice i uredno postavio novac u
središte zelenog filca. Nitko od njih nije mi rekao ni riječi dok sam
ga prikupljao. Baker i Jack Wilden su pušili bez riječi; Jason
Davidson oborio je glavu i zurio u svoja stopala. Bio je slika i prilika
jada i bijede. Dodirnuo sam mu rame dok sam se vraćao prema
stubištu, a on me zahvalno pogledao.

Kad sam opet došao na cestu, bila je posve pusta. Brower je
otišao. Ja sam tako stajao s po jednim snopom novčanica u svakoj
ruci, uzalud se ogledavajući ovamo i onamo, ali nigdje se ništa nije
micalo. Jednom sam ga zazvao, nesigurno, ako slučajno stoji u sjeni
negdje blizu, ali nije bilo odgovora. A onda sam slučajno spustio
pogled. Pas lutalica još je bio tamo, ali njegovi dani kopanja po
smeću su prošli. Bio je posve mrtav. Buhe i krpelji napuštali su
njegovo tijelo u kolonama. Ustuknuo sam, zgađen no istovremeno
ispunjen nekom vrstom čudnog, sanjivog užasa. Imao sam dojam da
još nisam gotov sa Henryjem Browerom, i nisam bio; ali više ga
nikad nisam vidio."

Vatra u kaminu zamrla je do treptavog plamena i iz sjene se
počela izvlačiti hladnoća, ali nitko se nije pomakao ni progovorio
dok je George opet punio svoju lulu. Uzdahnuo je i ponovno
prekrižio noge, uz pucketanje svojih starih zglobova, i nastavio.

"Ne moram ni reći, ostali koji su sudjelovali u partiji
jednoglasno su se slagali: moramo pronaći Browera i dati mu njegov
novac. Netko bi možda mogao pomisliti da smo bili ludi što smo tako
mislili, ali to su bila časnija vremena. Davidson je bio silno loše

344

raspoložen kad je otišao; pokušao sam ga povući u stranu i reći mu
koju lijepu riječ, ali on je samo stresao glavom i otišao. Pustio sam
ga. Sve će mu drugačije izgledati kad se dobro naspava, i moći ćemo
zajedno krenuti u potragu za Browerom. Wilden je morao otputovati,
a Baker je imao drugih obaveza. Činilo mi se da će to biti dobar
način da Davidson povrati bar malo samopoštovanja.

Ali kad sam sljedećeg jutra otišao do njegovog stana, otkrio
sam da još nije ustao. Možda sam ga mogao probuditi, ali bio je mlad
pa sam odlučio pustiti ga da prespava jutro dok ja iskopam par
osnovnih činjenica.

Prvo sam došao ovamo i razgovarao sa Stevensonovim -"
Okrenuo se prema Stevensu i podigao jednu obrvu. "Djedom,
gospodine", reče Stevens. "Hvala."

"Nema na čemu, gospodine."
"Razgovarao sam sa Stevensovim djedom. Zapravo,
razgovarao sam s njim točno na mjestu gdje sad stoji Stevens. On mi
je rekao da je Browera preporučio Raymond Greer, čovjek koga sam
površno poznavao. Greer je bio u gradskoj trgovinskoj komisiji, i
smjesta sam otišao u njegov ured, u neboderu Flatiron. Pronašao sam
ga, i on me odmah primio.
Kad sam mu rekao što se sinoć dogodilo, lice mu se ispunilo
mješavinom samilosti, smrknutosti i straha.
'Jadni stari Henry!' uzviknuo je. 'Znao sam da je na takvom
putu, ali nisam ni slutio da će stići tako brzo.'
'Što?' upitah ja.
'Njegov slom', reče Greer. 'To sve potječe od godine koju je
proveo u Bombaju, i pretpostavljam da nitko osim Henryja nikad
neće doznati cijelu priču. Ali reći ću ti što mogu.'
Priča koju mi je Greer podastro toga popodneva u svome uredu
povećala je i moju sućut i moje razumijevanje. Henry Bower je
navodno bio nesretno umiješan u pravu tragediju. A, kao u svim
klasičnim tragedijama na pozornici, potjecala je iz fatalnog
nedostatka - u Browerovom slučaju, zaboravljivosti.
Kao član predstavništva trgovinske komisije u Bombaju, imao

345

je na raspolaganju motorna kola, što je tamo relativno rijetko. Greer
je rekao kako je Brower skoro djetinje uživao vozeći se njima kroz
uske ulice i prolaze grada, strašeći piliće u velikim, uskokodakalim
jatima i tjerajući žene i muškarce na koljena pred njihovim
neznaboškim bogovima. Vozio se posvuda, privlačeći veliku
pozornost i ogromne gomile otrcane djece što su ga slijedila uokolo
ali bi uvijek ustuknula kad bi im ponudio vožnju u svome čudesnom
prometalu, što je neprestano činio. Automobil je bio Fordov model A
s povećanim tijelom, jedan od najranijih automobila koji su mogli
krenuti ne samo na kurblu već i na dodir dugmeta. Molim vas da to
upamtite.

Jednoga dana, Brower je autom otišao daleko na drugu stranu
grada, da posjeti jednog od viših dužnosnika toga mjesta, po pitanju
mogućih narudžbi za konopac od jute. Privukao je uobičajenu pažnju
dok je Fordov automobil režao i pucketao kroz ulice, zvučeći kao
topnički napad - i, naravno, djeca su ga slijedila.

Brower je trebao večerati s proizvođačem jute, bila je to vrlo
ceremonijalna, formalna večera, i došli su tek na pola drugog
služenja, sjedeći na otvorenoj terasi iznad prepune ulice pod njima,
kad je ispod njih počelo poznato bučno, kašljavo režanje automobila,
praćeno vriskovima i uzvicima.

Jedan od pustolovnijih dječaka - i sin nekog slabo poznatog
svetog čovjeka - uvukao se u kabinu auta, uvjeren da se zmaj koji
zacijelo spava pod metalnom haubom ne može probuditi bez bijelog
čovjeka za volanom. A Brower, usredotočen na pregovore što su mu
predstojali, ostavio je prekidač uključen i svjećice pripravne.

Može se zamisliti kako dječak pred očima svojih drugova
postaje sve smioniji dok dotiče retrovizor, okreće volan, i proizvodi
zvukove trube. Svaki put kad bi se narugao zmaju ispod haube,
divljenje na licima ostalih zacijelo je bivalo sve veće.

Nogom je sigurno pritiskao kvačilo, možda da se osloni, kad je
pritisnuo starter. Motor je bio još topao; smjesta se pokrenuo.
Dječak, posve prestravljen, reagirao je smjesta odmičući nogu s
kvačila, smjerajući iskočiti van. Da je auto bio stariji ili u lošijem

346

stanu, zatrokirao bi. Ali Brower je brižno pazio na njega, i on je
skočio naprijed, u seriji trzavih, bučnih pokreta. Brower je stigao na
vrijeme da to vidi kad je izjurio iz kuće proizvođača jute.

Dječakova fatalna pogreška zacijelo je bila običan nesretan
slučaj. Možda je, pokušavajući izaći, laktom slučajno prebacio u
brzinu. Možda je povukao ručicu u paničnoj nadi da je to način na
koji bijeli čovjek tjera zmaja natrag u san. Kako god bilo... dogodilo
se. Auto je zadobio samoubojitu brzinu i pojurio niz prepunu,
pretrpanu ulicu, poskakujući preko zamotaka i bala, drobeći trščane
kaveze prodavača životinja, raznijevši jedna kolica sa cvijećem u
komadiće. Zagrmio je ravno niz brijeg, prema skretanju ulice,
preskočio na nogostup, udario u kameni zid i eksplodirao u vatrenu
kuglu."

George je premjestio svoju lulu sjedne strane usta u drugu.
"To je bilo sve što mi je Greer mogao reći, jer je to bilo sve što
mu je Brower rekao a što je imalo ikakvog smisla. Ostatak je bila
neka vrsta poremećene filipike protiv ludosti miješanja dviju takvih
posve oprečnih kultura. Otac poginulog dječaka očito se sukobio s
Browerom prije no što su ga opozvali, i bacio na njega zaklano pile.
Spominjala se neka kletva. U tom trenutku, Greer mi se nasmiješio s
izrazom koji je govorio da smo obojica svjetski ljudi, zapalio je
cigaretu, i primijetio: 'Uvijek se spominje neka kletva kad se tako
nešto dogodi. Jadni neznabošci moraju pod svaku cijenu zadržati
svoju čast. Od toga žive.'
'Kakva je to kletva?' zapitao sam se.
'Mislio sam da ste već pogodili', reče Greer. 'Wallah* mu je
rekao da čovjek koji baca čini na malu djecu mora postati parija,
izgnanik. A onda je rekao Broweru da će svaki živi stvor koga
dotakne rukama umrijeti. Za vijeke vjekova, amen.' Greer zahihoće.
* Wallah: šef, indijsko-engleski izraz. nap. prev.
'Brower je u to povjerovao?'
Greer je bio uvjeren da jest. 'Morate imati na umu da je taj
čovjek doživio užasan šok. A sad, po onome što ste mi rekli, čini se
da njegova opsesija postaje još gora, umjesto da polako prođe.'

347

'Možete li mi reći njegovu adresu?'
Greer je prekopao po svojim dokumentima, i konačno pronašao
adresu. 'Ne mogu vam jamčiti da ćete ga tamo naći', rekao je. 'Ljudi
mu, posve prirodno, baš i ne nude posao, a koliko znam, on baš nema
puno novca.'
Na to sam osjetio krivnju, ali nisam ništa rekao. Greer mi se
činio malo previše nadmenim, malo previše samozadovoljnim, i nije
zasluživao ono malo informacija koje sam ja imao o Henryju
Broweru. Ali dok sam ustajao, iz nekog sam razloga rekao: 'Sinoć
sam vidio Browera kako se rukuje s nekim šugavim psom lutalicom.
Petnaest minuta kasnije, pas je bio mrtav.'
'Doista? Baš zanimljivo.' Podigao je obrve kao da moja
primjedba nema nikakve veze s onime o čemu smo bili razgovarali.
Ustao sam da se oprostim i baš sam se krenuo rukovati s
Greerom kad je tajnica otvorila vrata njegova ureda. 'Oprostite, ali
jeste li vi gospodin Gregson?'
Rekao sam da jesam.
'Upravo je nazvao neki čovjek po imenu Baker. Zamolio vas je
da smjesta dođete u Devetnaestu ulicu, broj dvadeset i tri.'
To me baš neugodno iznenadilo, jer sam toga dana već jednom
bio na toj adresi - bila je to adresa Jasona Davidsona. Kad sam otišao
iz Greerova ureda, on se taman zavalio sa svojom lulom i Wall Street
Journalom. Više ga nikad nisam vidio, i nimalo ne žalim zbog toga.
Ispunjavala me vrlo precizna strepnja - od one vrste koja se svejedno
nikad ne kristalizira u pravi strah određenog izvora, jer je previše
užasna, previše nevjerojatna da se ozbiljno razmotri."
Tu sam pak ja prekinuo njegovu priču. "Za Boga miloga,
George! Nećeš nam valjda reći da je umro?"
"Mrtav mrtvijat", složi se George. "Stigao sam skoro
istovremeno kad i mrtvozornik. Njegova je smrt objašnjena kao
posljedica srčane tromboze. Nedostajalo mu je još šesnaest dana do
dvadeset i trećeg rođendana.
U danima koji su uslijedili, pokušavao sam samome sebi reći
kako se radi samo o neugodnoj podudarnosti koju bi najbolje bilo

348

zaboraviti. Nisam dobro spavao, čak ni uz pomoć svoga dobrog
prijatelja gospodina Cuttyja Sarka. Govorio sam samome sebi da bi
posljednje uloge te noći trebalo naprosto podijeliti među nama
trojicom, i zaboraviti da je Henry Brower ikad kročio u naše živote.
Ali nisam mogao. Umjesto toga, uzeo sam ček na cijelu svotu, i
otišao na adresu koju mi je dao Greer, a nalazila se u Harlemu.

Nije ga bilo tamo. Adresa koju je ostavio za pisma bila je u
East Sideu, u malo siromašnijem susjedstvu, no svejedno punom
pristojnih kuća od cigle. Taj je stan napustio punih mjesec dana prije
naše partije pokera, a nova mu je adresa bila u East Villageu, u
području oronulih visokih zgrada.

Nadzornik zgrade, mršav čovjek s ogromnim crnim mastifom
što mu je režao kraj noge, rekao mi je da se Brower iselio trećega
travnja - dan nakon naše partije. Zapitao sam ga za neku daljnju
adresu, a on je zabacio glavu unatrag i ispustio vrištavi urlik koji mu
je izgleda služio umjesto smijeha.

'Jedina dalja adresa koju ostave kad odu odavde, šefe, vam je
pakao. Ali kojiput na putu tamo zastanu u Boweryju.'

Bowery je tada bio ono što danas o njemu misle još samo ljudi
koji nisu odavde: dom za one bez doma, posljednja postaja za
bezlične ljude koje zanima samo još jedna boca jeftinog vina ili još
jedna doza bijelog praha koji donosi duge snove. Otišao sam tamo. U
to doba, bilo je možda desetak skloništa, nekoliko dobroćudnih
misija koje su primale pijance na prenoćište, i stotinjak uličica u
kojima bi čovjek mogao sakriti neku staru strunjaču punu ušiju i
buha. Vidio sam desetine ljudi, većinom samo prazne ljušture
izjedene pićem i drogama. Nitko nije znao imena, niti ih koristio.
Kad čovjek spuzne na samo dno, jetre izjedene drvenim alkoholom,
nosa pretvorenog u otvorenu i zagnojenu ranu od stalnog udisanja
kokaina i opija, prstiju uništenih mrazom i zubiju istrunulih do crnih
batrljaka - takvom čovjeku ime više ne treba. Ali opisivao sam
Henryja Browera svakom čovjeku koga bih vidio, no nisam dobivao
odgovora. U krčmama su tresli glavama i slijegali ramenima.
Drugdje bi samo spustili pogled i nastavili dalje.

349

Nisam ga našao toga dana, ni sljedećeg, ni onog iza toga.
Prošla su dva tjedna, a tada sam razgovarao s čovjekom koji je rekao
da je neki sličan tip tri noći ranije bio u Devarneyjevom svratištu.

Otišao sam do tamo pješice; bilo je to samo dvije ulice dalje od
područja koje sam pretraživao. Čovjek na porti bio je rošavi starac
kome se čak i ćela ljuštila, reumatičnih, sjajnih očiju. Sobe su se
nudile oglasom u prozoru prema ulici, prepunom mušjih govana, po
cijeni od deset centi za noć. Ponovio sam svoj opis Browera, a starac
je kimao cijelo vrijeme. Kad sam dovršio, rekao je:

'Znam ja njega, mladiću. Znam ga dobro. Ali ne sjećam se baš
dobro... mislim puno bolje kad držim koji dolar u ruci.'

Dao sam mu dolar, a on ga je spremio hitrim i spretnim
pokretom usprkos artritisu.

'Bio je ovdje, mladiću, ali nema ga više.'
'Znate li kamo je otišao?'
'Ne sjećam se baš točno', reče čovjek na porti. 'Možda bih se
prisjetio kad bih imao još koji dolar.'
Dao sam mu još jednu novčanicu, koja je nestala isto onako
spretno kao i prva. Na to, nešto mu se učinilo nevjerojatno smiješno,
i iz prsa mu je zaorio hrapav, tuberanski kašalj.
'Dobro ste se zabavili', rekao sam ja, 'a bogami ste i dobro
zaradili. A sad, znate li gdje je taj čovjek?'
Starac se opet zlurado nasmijao. 'Da - nova mu je adresa na
siromaškom groblju; uzeo je mjesto za cijelu vječnost, a sobu dijeli s
Vragom. Kako vam se to sviđa, mladiću? Umro je valjda negdje
jučer ujutro, jer kad sam ga u podne pronašao još je bio topao i
mekan. Sjedio je uspravno kraj prozora, da znate. Otišao sam da
uzmem novih deset centi prije mraka ili mu pokažem vrata. A na
kraju mu je grad darovao dva metra zemlje.' Ovo je izazvalo još
jedan neugodan ispad senilne zluradosti.
'Je li bilo nečeg čudnog u njegovoj smrti?' upitao sam, ne
usuđujući se do kraja promisliti o implikacijama svoga pitanja.
'Nečeg što baš nije uobičajeno?'
'Mislim da se nečeg sjećam... Samo malo...'

350