The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.

J. R. R. Tolkien - Nedovrsene pripovijesti

Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Published by preda74pop, 2021-12-23 10:14:53

J. R. R. Tolkien - Nedovrsene pripovijesti

J. R. R. Tolkien - Nedovrsene pripovijesti

Bilješka urednika

Kako je u pojedinim dijelovima knjige zastupljenost uredničkih
komentara vrlo neujednačena, pokazalo se potrebnim razlučiti
pisca i urednika na različite načine. Piščeve riječi prelomljene su
većim slogom u primarnim tekstovima u cijeloj knjizi; ako pak
urednik unosi opaske u neki od tih tekstova, to čini manjim slogom
i s uvučenim marginama (kao na str. 334). Međutim, u Povijesti
Galadriel i Celeborna, gdje urednički tekst prevladava, margine
se koriste na obrnut način, kako u primarnome tekstu, tako i u
Dodacima. U ostalim Dodacima (kao i u Uvodu, Daljnjem tijeku
radnje teksta "Aldarion i Erendis", str. 240 i dalje, te priči Vjerni
kamen, str. 424-426) piščeve su riječi prelomljene manjim slogom
i s uvučenim marginama (kao na str. 181).

Bilješke u tekstu Dodataka obilježene su simbolima umjesto bro­
jevima, kako bi se razlučile onih u primarnim tekstovima; bilješke
samoga pisca na pojedinim mjestima u tekstu označene su u cijeloj
knjizi naznakom "[Piščeva bilješka.]".

Bilješka prevoditelja

Kako su u Algoritmovu izdanju već objavljena sva piščeva djela na
koja se urednik poziva, održavanje dosljednosti bilo mi je ključni
kriterij u radu, kako pri uporabi pojmovlja, tako i pri parafrazira­
nju srodnih stilskih odjeljaka. Navodi iz dotičnih djela u pravilu su
doslovno prenijeti iz njihovih tvrdo ukoričenih izdanja; rijetke su
preinake označene uglatim zagradama. Ondje gdje prijevodi nude
više rješenja za isti pojam (npr. Ringwraith), zbog dosljednosti ra­
bim samo jedan (tako, Prstenova sablast); kao naziv žitelja Rohana
zadržao sam piščevu kovanicu Rohirrimi. Kvenijske, sindarinske i
staroengleske pojmove, navode i stihove prevodio sam izravno s
tih jezika, svugdje gdje postojeći prijevodi nisu uspostavili snažan
presedan. Pri izvođenju pridjeva iz naziva Númenor, gdje postoji
praksa pisanja i númenorski i númenórejski, zadržao sam obje inačice,
uz pojašnjenje u Kazalu.

Urednikove opaske o netočnostima u tekstu Silmarilliona isprav­
ljene su u drugome izdanju te knjige, na kojem se zasniva hrvatski
prijevod. Podroban prikaz ovih i ostalih autorovih nedovršenih djela
posvećenih Númenoru i Međuzemlju urednik donosi u dvanaest
svezaka serijala The History of Middle-earth (vidi opasku na str. 18).
Serijal je objavljen između 1983. i 1996., a u nas nije preveden, tako
da naslove pojedinačnih svezaka, kao i inih referentnih djela, zbog
jasnoće navodim u izvornome obliku.

Nesebičnu pomoć pri radu pružili su mi spisateljica Cleolinda
Jones i lingvist David Salo, kojima se najsrdačnije zahvaljujem.

UVOD 11

Uvod

Poteškoće s kojima se suočava onaj kojem je povjerena odgovornost
za djela jednog pokojnog pisca teško su razrješive. Neki bi u tom
položaju mogli odlučiti da uopće ne daju nikakvu građu u objavlji­
vanje, izuzev možda onih djela koja su u vrijeme piščeve smrti bila
u praktički dovršenom stanju. U slučaju neobjavljenih tekstova J. R.
R. Tolkiena, to bi se načelo na prvi pogled moglo učiniti valjanim;
budući da je sâm bio izuzetno kritičan i strog prema vlastitim djeli­
ma, on ni u snu ne bi dopustio da čak ni oni cjelovitiji radovi iz ove
knjige ugledaju svjetlost dana bez još mnogo daljnjih dorada.

S druge strane, priroda i razmjeri njegove invencije u mojim oči­
ma stavljaju čak i one priče koje je napustio u osebujan položaj.
Mogućnost da Silmarillion ostane nepoznat za mene nije dolazila u
obzir, iako je bio u nesređenom stanju i iako je moj otac imao po­
znate, premda uvelike neispunjene namjere da ga preobrazi; a u tom
sam slučaju odlučio, nakon dugog premišljanja, predstaviti taj rad ne
u obliku povijesne studije, zbirke neusuglašenih tekstova povezanih
komentarima, već kao dovršenu i dosljednu cjelinu. Pripovijesti u
ovoj knjizi, pak, posve su drugačije postavljene: uzete zajedno, one
nisu cjelina, tako da knjiga nije više od zbirke zapisa, nesrodnih obli­
kom, nakanom, dorađenošću i datumom sastavljanja (kao i mojim
načinom predstavljanja), posvećenih Númenoru i Međuzemlju. Ali
razlog za njihovo objavljivanje nije u biti drugačiji, iako je manje
snažan, od onoga za koji sam držao da opravdava objavljivanje Sil-
marilliona. Oni koji se ne bi željeli odreći prizora gdje Melkor uz
Ungoliant s vrha Hyarmentira gleda "Yavannina polja i pašnjake,
zlaćane pod visokom pšenicom bogova", gdje Fingolfinova vojska

12 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

baca sjene pri prvome izlasku Mjeseca na Zapadu, gdje se Beren u
vučjem obliku krije pod Morgothovim prijestoljem, ili gdje svjetlost
Silmarila iznenada cijepa mrak šume Neldoreth - oni će, uvjeren
sam, smatrati da je od nesavršena oblika ovih pripovijesti mnogo
važniji glas Gandalfa (koji se ovdje posljednji put čuje) dok zadirkuje
uznositog Sarumana na sastanku Bijeloga vijeća 2851. godine, ili dok
u Minas Tirithu poslije Rata za Prsten opisuje zašto i kako je poslao
patuljke na onu slavnu proslavu u Vrećastom vijencu; odnosno uz­
dizanje Ulma, Gospodara Voda, iz mora u Vinyamaru, ili skrivanje
Mablunga iz Doriatha "poput puha" pod ruševinama mosta pred
Nargothrondom, ili pak pogibija Isildura upravo u trenutku kad se
iskobeljao iz blata rijeke Anduin.

Mnoge sastavnice ove zbirke zapravo su razrada tema što su u
kraćem obliku drugdje već ispripovijedane, ili barem spomenute; a
smjesta valja reći i to da štošta u ovoj knjizi neće biti vrijedno tru­
da onim čitateljima Gospodara prstenova koji drže da je povijesna
struktura Međuzemlja sredstvo, a ne cilj, način, a ne svrha pripovi­
jedanja, te se ne žele upuštati u daljnje istraživanje istraživanja radi;
ne zanima ih kako su Jahači Marke bili ustrojeni i radije bi ostavili
Divlje ljude iz šume Drúadan ondje gdje su ih i zatekli. Moj otac
svakako ne bi smatrao da pritom griješe. U jednom pismu iz ožujka
1955., napisanom prije izlaska trećeg sveska Gospodara prstenova,
izjavio je:

Sad bih tako htio da nikakvi dodaci nisu bili obećani! Jer sma­
tram da pojavom u tako skraćenom i zgusnutom obliku neće
zadovoljiti nikoga: mene svakako neće; iz (zastrašujuće mase)
pisama što ih primam, neće ni one kojima se takvo što sviđa
- zaprepašćujuće mnogobrojne; dok će oni koje knjiga jedino
privlači kao "junačka romanca", te su im "neobjašnjeni vidici"
tek dio čitateljskog dojma, zanemariti dodatke, kako sasvim i
dolikuje.

Više uopće nisam siguran da je ta sklonost pristupanju cije­
loj stvari kao svojevrsnoj golemoj igri zapravo dobra - svakako
nije za mene, kojemu su takve stvari privlačne do fatalne mjere.
Riječ je o, čini mi se, svojevrsnoj pohvali začudnome učinku što
ga priča ima, ovako utemeljena na vrlo opširnim i podrobnim
razradama zemljopisa, kronologije i jezika, kad ima toliko onih
koji na sva usta traže čiste "podatke", odnosno "predaju".

UVOD 13

U jednom je pismu iz iduće godine napisao:

Dok mnogi poput vas traže zemljovide, drugi bi htjeli geološke
osobine prije negoli imena mjesta; mnogi žele vilenjačke gra­
matike, fonologije i uzorke; neki bi željeli metrike i prozodije...
Glazbenici žele napjeve i notne zapise; arheolozi žele grnča-
riju i metalurgiju; botaničari žele preciznije opise mallorna ili
elanora, niphredila, alfirina, mallosa i symbelmynë; povjesničari
žele saznati više o društvenoj i političkoj strukturi Gondora;
opći znatiželjnici žele podatke o Vozarima, Haradu, podrijetlu
patuljaka, Mrtvim ljudima, Beorninzima i o preostaloj dvojici
čarobnjaka (od njih pet).

Ali kakav god se stav zauzeo o tome, za neke, kao i za mene, postoji
veća vrijednost od pukog otkrivanja zanimljivih sitnica u saznava­
nju da je Númenórejac Vëantur uplovio svojim brodom Entulessë,
"Povratak", u Sive luke na proljetnome vjetru šestote godine Dru­
goga doba, da je grobnicu Elendila Visokog na vrh svjetioničkoga
brda Halifiriena postavio njegov sin Isildur, da je Crni jahač kojega
su hobiti spazili kroz maglu u mraku na suprotnoj strani skele u
Buckleburyju bio Khamûl, vođa Prstenovih sablasti iz Dol Guldura
- ili čak da je činjenica (koju bilježi jedan od Dodataka Gospodaru
prstenova) da Tarannon, dvanaesti gondorski kralj, nije imao djece
povezana s dosad posve tajanstvenim mačkama kraljice Berúthiel.

Sastaviti knjigu nije bilo lako, a rezultat je donekle složen. Sve su
pripovijesti "nedovršene", ali u većoj ili manjoj mjeri, kao i u razli­
čitom smislu te riječi, zbog čega su tražile drugačije načine prikaza;
u nastavku ću kazati ponešto o svakoj od njih, dok ovdje ukazujem
samo na neke opće odrednice.

Najvažnije je pitanje "dosljednosti", koje najbolje ilustrira po­
glavlje pod naslovom "Povijest Galadriel i Celeborna". Riječ je o
"Nedovršenoj pripovijesti" u širem smislu: ne o radnji koja se naglo
prekida, kao u priči "O Tuoru i njegovu dolasku u Gondolin", ni o
nizu fragmenata, kao u poglavlju "Cirion i Eorl", već o jednoj od
glavnih sastavnica povijesti Međuzemlja koja nikad nije doživjela
prihvaćen opis, a kamoli konačan pismeni oblik. Uvrštavanje ne­
objavljenih pripovijesti i skica za radnju o toj temi stoga smjesta
zahtijeva prihvaćanje povijesti ne kao utvrđene stvarnosti koja neo­
visno postoji, a pisac je "prenosi" (u svojoj "ulozi" prevoditelja i re­
daktora), već kao zamisli što raste i mijenja se u njegovu umu. Kada

14 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

pisac prestane sâm objavljivati svoja djela, nakon što ih je podvrgnuo
podrobnoj kritici i komparaciji, daljnja saznanja o Međuzemlju što se
još mogu naći u njegovim neobjavljenim zapisima često će proturje­
čiti onome što se već "zna"; a nove će sastavnice nakon uvrštavanja
u postojeće zdanje u takvim slučajevima pridonositi manje povijesti
samoga izmaštanog svijeta, a više povijesti njegova izmaštavanja. U
ovoj sam knjizi od početka prihvatio da tako mora biti; i izuzev u
sitnicama, poput promjena nazivlja (gdje bi zadržavanje oblika iz
rukopisa dovelo do nerazmjerne zbrke ili do nerazmjerne količine
objašnjenja), nisam u ime dosljednosti s objavljenim djelima unosio
preinake, već sam radije u svim slučajevima ukazivao na neslaganja
i raznorodnosti. U tom se pogledu "Nedovršene pripovijesti" bitno
razlikuju od Silmarilliona, gdje je prvenstveni, premda ne i isključivi
cilj uredničkog posla bio postizanje tijesne povezanosti, unutarnje
i vanjske; osim u nekoliko naznačenih slučajeva ovdje se, dapače,
pozivam na objavljeni oblik Silmarilliona kao na utvrđenu referentnu
točku istog reda veličine koji imaju djela što ih je moj otac osobno
objavio, ne uzimajući u obzir nebrojene "neovlaštene" odabire izme­
đu raznorodnih i suprotnih inačica tekstova iz kojih je sastavljen.

Sadržajno, ova je knjiga posve pripovjedna (ili opisna): isključio
sam sve one zapise o Meduzemlju i Amanu koji su mahom filozofske
ili spekulativne prirode, a ondje gdje se takve teme mjestimice jav­
ljaju, nisam ih slijedio. Iz praktičnih razloga dao sam im jednostavnu
strukturu, razvrstavši tekstove u Dijelove koji odgovaraju prvim
Trima dobima svijeta, pri čemu neizbježno postoji izvjesna mjera
preklapanja, kao u slučaju predaje o Amrothu, o kojoj se raspravlja
u tekstu "Povijest Galadriel i Celeborna". Četvrti dio je dodatni,
te možda traži određenu ispriku u knjizi s naslovom "Nedovršene
pripovijesti", budući da su radovi u njemu općenitiji i razgranati eseji
s malo ili nimalo osobina "priče". Odjeljak o Drúedainima doista
je prvotno bio uvršten jedino zbog priče "Vjerni kamen", koja tvori
njegov mali dio; a taj odjeljak naveo me na uvrštavanje dijelova o
Istarima i palantírima, s obzirom na to da su za te teme (a naročito
za prvu) mnogi izrazili zanimanje, pa mi se ova knjiga učinila kao
prikladno mjesto za iznošenje onoga što se o tome može reći.

Može se učiniti da su bilješke ponegdje gusto načičkane, ali bit
će razvidno da je na mjestima gdje su najzgusnutije (kao u tekstu
"Stradanje na Gladdenskim poljima") za njih od urednika odgovor-

UVOD 15

niji pisac, koji je kasnija djela imao običaj sastavljati na taj način,
obrađujući nekoliko tema u isti mah putem isprepletenih bilježaka.
Na svim sam mjestima nastojao učiniti jasnim što je urednički tekst,
a što nije. A uslijed tog preobilja izvorne građe što se javlja u bi­
lješkama i dodacima, učinilo mi se najuputnijim ne ograničiti pozi­
ve na broj stranice u Kazalu na tekstove, već u njima obraditi sve
dijelove knjige, osim Uvoda.

Svugdje sam uzimao kao danost da je čitatelj razmjerno dobro
upućen u objavljena djela mojeg oca (konkretnije, u Gospodara
prstenova), jer bih inače morao uvelike povećati uredničke dopune,
koje bi se ionako mogle smatrati sasvim dostatnima. Pridodao sam,
međutim, kratke opisne izjave gotovo svim glavnim stavkama u Ka­
zalu, u nadi da ću time spasiti čitatelja od potrebe da neprekidno
traži objašnjenja drugdje. Ako sam u objašnjenjima bio nedovoljno
jasan ili nehotice kriptičan, knjiga gospodina Roberta Fostera The
Complete Guide to Middle-earth je, u što sam se čestom uporabom
uvjerio, hvalevrijedno referentno djelo.

Pozivi na broj stranice u Silmarillionu odnose se na hrvatsko izda­
nje, dok se u Gospodaru prstenova odnose na naslov sveska, knjigu
i poglavlje.

Ovdje slijede prvenstveno bibliografske bilješke o pojedinačnim
djelima.

PRVI DIO
I

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN

Moj otac je ne jednom rekao da je "Pad Gondolina" bila prva pri­
povijest o Prvom dobu koju je sastavio, a nema dokaza koji bi protu­
rječili toj izjavi. U jednom pismu iz 1964. izjavio je kako ju je napisao
'"iz glave' tijekom liječničkog dopusta iz vojske 1917. godine", a u
drugim ju je prilikama datirao na 1916. ili 1916-1917. U pismu iz
1944., upućenom meni, naveo je: "Počeo sam pisati [Silmarillion] u
vojničkim brvnarama, tijesnim, punim buke gramofona": i doista, ne­
koliko stihova u kojima se javlja Sedam imena Gondolina zapisano je
na poleđini komada papira na kojem se iznosi "lanac odgovornosti u

16 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

pukovniji". Još postoji taj najraniji rukopis, koji ispunjava dvije male
školske bilježnice; napisan je olovkom na brzinu, a zatim je dobrim
dijelom prekriven novim zapisom tintom, uz vrlo brojne prerade.
Iz toga je teksta moja majka, vjerojatno 1917. godine, načisto pre­
pisala novi primjerak; ali i on je sa svoje strane potom bio znatno
prerađen, u nekoj prilici koju nisam u stanju odrediti, ali vjerojatno
1919.-1920., kad je moj otac radio u Oxfordu kao suradnik na tada
još nedovršenom Rječniku. U proljeće 1920. godine dobio je poziv
da pročita neku svoju radnju pred Klubom esejista svojega koledža
(Exetera); i tada je pročitao "Pad Gondolina". Ostale su sačuvane
njegove bilješke za uvodnu riječ koju je htio dati prije čitanja svojeg
"eseja". U njima se ispričava što mu nije pošlo za rukom sastavi­
ti stručnu radnju, te kaže: "Stoga mi valja pročitati nešto što sam
prethodno napisao, pa sam zdvojno posegnuo za ovom Pripoviješću.
Naravno, još nikad nije ugledala svjetlost dana... Već neko vrijeme
mi se cjelovit ciklus zbivanja u jednom Vilindomu iz moje mašte
stvara (ili, točnije, sastavlja) u umu. Neke sam nastavke i na brzinu
zapisao... Ova pripovijest nije najbolja od njih, ali jedina je koju sam
dosad uspio barem malo revidirati i koju se, ma koliko ta revizija
bila nedostatna, usuđujem pročitati naglas."

Ta pripovijest o Tuoru i Izgnanicima iz Gondolina (kako je "Pad
Gondolina" naslovljen u tom ranom rukopisu) ostala je godinama
netaknuta, iako je moj otac u jednom trenutku, vjerojatno između
1926. i 1930. godine, napisao kratku, sažetu inačicu priče kao dijela
Silmarilliona (taj se naslov, usput, prvi put javlja u njegovu pismu
listu The Observer od 20. veljače 1938.); zatim je pak doživjela pro­
mjene koje su je usuglasile s izmijenjenim postavkama iz drugih
dijelova knjige. Mnogo kasnije primio se rada na posve preinače­
nom prikazu s naslovom "O Tuoru i padu Gondolina". Čini se vrlo
vjerojatnim da ga je napisao 1951., nakon što je Gospodar prstenova
bio dovršen, ali još nije bilo izvjesno hoće li biti i objavljen. Duboko
promijenjena stilom i dosezima, ali ne i lišena mnogih ključnih sasto­
jaka priče koju je napisao u mladosti, pripovijest "O Tuoru i padu
Gondolina" trebala je veoma podrobno iznijeti cijelu predaju koja
tvori kratko 23. poglavlje objavljenoga Silmarilliona; ali, nažalost,
nije stigao dalje od dolaska Tuora i Voronwëa do zadnjih dveri i

UVOD 17

Tuorova prvog pogleda na Gondolin preko ravnice Tumladen. Raz­
lozima zbog kojih ju je napustio nema ni traga.

Taj tekst donosi ova knjiga. Kako bi se izbjegla zbrka, promijenio
sam mu ime u "O Tuoru i njegovu dolasku u Gondolin", budući
da se u njemu pad grada uopće ne spominje. Kao i uvijek kad je o
tekstovima moga oca riječ, postoje različita rješenja pojedinih reče­
nica, a jedan kratak odjeljak (prilaz Tuora i Voronwëa rijeci Sirion
i njihov prijelaz preko nje) ima i više sukobljenih oblika; stoga su
bile nužne neke manje uredničke dorade.

Ostaje tako izuzetna činjenica da je iz pera moga oca izašao tek
jedan jedini cjeloviti iskaz priče o Tuorovu boravku u Gondolinu,
o njegovu braku s Idril Celebrindal, o Eärendilovu rođenju, o Mae-
glinovu izdajstvu, o razaranju grada i bijegu izbjeglica - priče koja
je bila središnja sastavnica njegove zamisli Prvoga doba - i to samo
onaj koji je sastavio u mladosti. Uopće nije sporno, međutim, da ta
(vrlo važna) pripovijest ne pripada ovoj knjizi. Napisana je iznim­
no arhaičnim stilom kojim se moj otac služio u ono vrijeme, te ne­
izbježno sadrži postavke koje nisu u skladu sa svijetom Gospodara
prstenova, kao i Silmarilliona u objavljenom obliku. Mjesto joj je uz
ostatak najranije faze mitologije, "Knjigu izgubljenih pripovijesti": to
je djelo samo po sebi pozamašno, te izuzetno zanimljivo za one koje
zanima podrijetlo Međuzemlja, ali ako bi ga se uopće objavljivalo,
trebalo bi ga objaviti unutar poduže i složene studije.

II

PRIČA O HÚRINOVOJ DJECI

Razvitak predaje o Túrinu Turambaru u određenim je pogledima
najzamršeniji i najsloženiji pripovjedni sastojak priče o Prvom dobu.
Poput pripovijesti o Tuoru i padu Gondolina, ona podrijetlo vuče
iz samih početaka, te postoji u ranom proznom prikazu (jednoj od
"Izgubljenih pripovijesti"), kao i u dugoj, nedovršenoj poemi u ali-
terativnom stihu. Ali dok kasnija "duga inačica" Tuora nije uspjela
odmaknuti naročito daleko, moj otac je priveo kasniju "dugu inači-

18 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

cu" Túrina mnogo bliže dovršetku. Naslov joj je Narn i Chin Húrin;*
i tu pripovijest donosi ova knjiga.

Međutim, tijekom radnje dugoga Narna dolazi do velikih razlika
u pogledu stupnja u kojem se pripovijest približava usavršenom,
odnosno konačnom obliku. Završni dio (od Túrinova povratka u
Dor-lómin do Túrinove smrti) doživio je tek marginalne uredničke
prepravke; prvi je dio, pak (sve do kraja Túrina u Doriathu), tražio
znatno revidiranje i odabiranje, a ponegdje i neka manja sažimanja,
jer su izvorni tekstovi fragmentarni i nepovezani. Ali srednji dio
pripovijesti (Túrin među odmetnicima, Sitni patuljak Mîm, zemlja
Dor-Cúarthol, Belegova pogibija od Túrinove ruke i Túrinov život
u Nargothrondu) bio je mnogo ozbiljnija urednička poteškoća. Narn
tu ima najmanje dovršen oblik, a mjestimice se svodi na puke natuk­
nice o mogućim smjerovima radnje. Moj je otac još razrađivao taj
dio kad je prestao raditi na njemu; a kraća inačica za Silmarillion
trebala je pričekati na konačan razvoj Narna. U pripremi teksta
Silmarilliona za objavljivanje zasnovao sam, iz nužde, velik dio toga
odjeljka pripovijesti o Túrinu baš na ovoj građi, koja se odlikuje
upravo nevjerojatno složenom raznovrsnošću i međuodnosima.

Za prvi dio tog srednjeg odjeljka, sve do početka Túrinova borav­
ka u Mîmovoj nastambi na Amon Rûdhu, izradio sam, u razmjerima
sukladnim ostalim dijelovima Narna, pripovjednu radnju od posto-
jeće građe (s jednim nedostajućim dijelom, vidi str. 118 i bilješku 43);
ali otkrio sam da od te točke (vidi str. 129) do Túrinova dolaska na
Ivrin nakon pada Nargothronda takvo što nema smisla pokušavati.
Preveliki dijelovi Narna tu nedostaju, a mogli bi se popuniti samo
objavljenim tekstom Silmarilliona; ali u Dodatku (str. 177 i dalje) su
izdvojeni fragmenti iz tog dijela predviđene šire pripovijesti.

Usporedba trećeg odjeljka Narna (koji počinje Túrinovim povrat­
kom u Dor-lómin) sa Silmarillionom (str. 235-237) otkrit će mnoge

* Naslov joj je, u izvornom izdanju ove knjige, Narn i Hîn Húrin. Kako objašnjava Chris­
topher Tolkien u petome svesku ciklusa The History of Middle-earth (The Lost Road, str.
322): "... [naslov] Narn i chîn Húrin uvijek se tako piše, ali u Nedovršenim pripovijestima
neprimjereno sam ga prepravio u Narn i Hîn Húrin (jer nisam htio da se Chîn izgovara
kao suvremena engleska riječ chin)." Vraćanje izvornoga oblika ovoj sindarinskoj riječi,
te imenu Dírhaval i pojmu Minlamad thent / estent, jedine su jezične preinake u ovome
prijevodu. Vidi i jedanaesti svezak zbirke, The War of the Jewels, za podrobniji i donekle
drugačiji prikaz tekstualne povijesti ovoga djela. [Prev.]

UVOD 19

bliske srodnosti, pa čak i istovjetne iskaze; u prvom sam odjeljku,
pak, iz objavljenoga teksta izostavio dva poduža odlomka (vidi str.
75 i bilješku 1, te str. 84 i bilješku 2), budući da je riječ o bliskim
inačicama odlomaka koji se javljaju i drugdje, te su uvršteni u objav­
ljeni Silmarillion. To preklapanje i međuodnosi različitih djela mogu
se objasniti na više načina, s više motrišta. Moj otac je veoma volio
pričati iste priče u različitim razmjerima; ali neki dijelovi nisu tražili
prošireniji prikaz za potrebe duže inačice, a nije bilo potrebe da
se iste stvari govore drugim riječima tek reda radi. Stoga, dok je
sve još bilo neutvrđeno, a konačni ustroj raznovrsnih pripovjednih
dijelova još dalek, isti se odlomak mogao pokusno staviti na bilo
koje od tih mjesta. Ali objašnjenje se može iznaći i na drugačijoj
razini. Predaje poput ove o Túrinu Turambaru dobile su konkre­
tan pjesnički oblik još davno - u ovom slučaju, Narn i Chîn Húrin
pjesnika Dírhavala - te su pojedine izraze, ili čak cijele odlomke iz
njega (napose u trenucima visokog retoričkog naboja, kao u slučaju
Túrinova obraćanja maču prije smrti) u netaknutom obliku sačuvali
oni koji su poslije izradili sažetke povijesti Drevnih dana (kako je
Silmarillion i zamišljen).

DRUGI DIO

I

OPIS OTOKA NÚMENORA

Iako je opisne, a ne pripovjedne prirode, uvrstio sam u ovu zbirku
izvatke iz prikaza Númenora koji je napisao moj otac, poglavito one
koji se bave zemljopisnom prirodom otoka, budući da su pojašnjenje
i prirodan dodatak pripovijesti o Aldarionu i Erendis. Prikaz je ne­
dvojbeno postojao 1965., a napisan je vjerojatno nedugo prije.

Zemljovid sam precrtao s male, na brzinu izrađene skice, jedinog
crteža Númenora koji je moj otac ikada izradio, kako se čini. Samo
su nazivi i pojedinosti što postoje na izvorniku uneseni na precrtani
zemljovid. Uz njih, na izvorniku se vidi još jedno pristanište u zalje­
vu Andúnië, nedaleko od samoga mjesta Andúnië prema zapadu;
naziv je teško pročitati, ali gotovo sigurno glasi Almaida. Koliko mi
je poznato, ne javlja se nigdje drugdje.

20 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

II

ALDARION I ERENDIS

Ova je priča ostala u najmanje razrađenom stanju od svih sastavnica
zbirke, te ju je mjestimice bilo nužno urednički preraditi do te mjere
da sam došao u nedoumicu oko uputnosti njezina uvrštavanja. Me­
đutim, kako je iznimno zanimljiva kao jedina priča (za razliku od
zapisa ili godišnjaka) koja se uspjela sačuvati iz dugih doba Núme-
nora prije opisa njegova okončanja (Akallabêtha), a i sadržajem je
jedinstvena medu djelima mojeg oca, zaključio sam da bi je bilo
pogrešno izostaviti iz ovih "Nedovršenih pripovijesti".

Kako bi se bolje shvatila nužnost takvog uredničkog postup­
ka, valja objasiti da se moj otac često služio "skicama radnje" pri
pripovjednom pisanju, pomno pazeći na datiranje događaja, tako
da te skice donekle sliče godišnjim zapisima u kakvom ljetopisu.
U dotičnom slučaju postoji čak pet takvih shema, koje se od mjesta
do mjesta prilično razlikuju razmjernom iscrpnošću, a i nerijetko su
nesuglasne u širem smislu, kao i u pojedinostima. Ali te su sheme
uvijek težile prerastanju u čisto pripovijedanje, napose unošenjem
kratkih odlomaka upravnog govora; a u petoj i posljednjoj skici priče
o Aldarionu i Erendis pripovjedni je udio tako izražen da tekst ima
dužinu od šezdesetak stranica u rukopisu.

Taj prijelaz s istrzanog ljetopisnog stila u sadašnjem vremenu
na potpuno pripovijedanje bio je, međutim, veoma postupan tije­
kom rada na pisanju skice; stoga sam u ranijem dijelu priče iznova
napisao dobar dio teksta, ne bih li mu dao izvjesnu mjeru stilske
ujednačenosti u cijeloj dužini. To se novo pisanje u cijelosti sastoji
od izmjena u načinu kazivanja te nikad ne mijenja smisao i ne unosi
neautentične sastojke.

Zadnja "shema" po redu, čiji se tekst prvenstveno slijedi, nosi
naslov Sjenka Sjenke: Pripovijest o Pomorčevoj ženi; te Pripovijest o
Kraljici Pastirici. Rukopis se naprasno završava, a ne mogu sa sigur­
nošću objasniti zašto ga je moj otac napustio. Do te je točke tekst
prepisan pisaćim strojem u siječnju 1965. godine. Postoji i strojni pri­
jepis dviju stranica, koji smatram najkasnijim dijelom cijele te građe;
tu je očito riječ o početku rada na dovršenoj inačici cijele priče, te
odatle potječe tekst na str. 201-205 ove knjige (gdje su skice radnje

UVOD 21

najšturije). Nosi naslov Indis i Kiryamo, "Pomorčeva žena": pripovijest
o pradavnome Númenórëu, što zbori o prvom glasu o Sjenci.

Na kraju ove pripovijesti (str. 240) naveo sam one malobrojne
raspoložive naznake daljnjeg tijeka radnje.

III

ELROSOVA LOZA: KRAUEVI NÚMENORA

Iako je oblikom ovo čisti dinastijski zapis, uvrstio sam ga jer je riječ
o dokumentu važnom za povijest Drugog doba, a velik dio postojeće
građe vezane uz to Doba našao je mjesto u tekstovima i komentari­
ma ove knjige. Riječ je o urednom rukopisu u kojemu su datiranja
númenórejskih Kraljeva i Kraljica naknadno bila opsežno, a katkad
i nejasno prepravljana: nastojao sam dati posljednje formulacije.
Tekst unosi nekoliko manjih kronoloških zagonetki, ali također do­
pušta pojašnjavanje izvjesnog broja mogućih grešaka u Dodacima
Gospodara prstenova.

Rodoslovna tablica ranijih naraštaja Elrosove loze temelji se na
nekoliko blisko povezanih tablica koje potječu iz istog razdoblja kao
i rasprava o zakonima sljedbe u Númenoru (str. 244-247). Postoji
nekoliko sitnijih razlika u manje bitnim imenima: tako se Vardilmë
javlja i kao Vardilyë, a Yávien i kao Yávië. Držim da su oblici koje
navodim u svojoj tablici kasniji.

IV

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA

Ovo poglavlje knjige razlikuje se od ostalih (izuzev onih u Četvrtom
dijelu) po tome što nije jedan tekst, nego je esej s umetnutim navo­
dima. Takav pristup nameće priroda građe; kao što se objašnjava u
eseju, povijest Galadriel može biti samo povijest izmjena postavki
mojega oca, tako da se "nedovršena" priroda pripovijesti ne odno­
si u ovom slučaju na jedno konkretno djelo. Ograničio sam se na
predstavljanje njegovih neobjavljenih zapisa o toj temi, odustavši
od upuštanja u šira pitanja na kojima se taj razvoj temelji; jer to
bi pozivalo na razmatranje cijelog odnosa Valara i vilenjaka, još

22 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

od prvotne odluke (opisane u Silmarillionu) da se Eldari pozovu
u Valinor, kao i mnogih drugih tema pride, o kojima je moj otac
napisao mnogo toga što izlazi iz okvira ove knjige.

Povijest Galadriel i Celeborna do te je mjere isprepletena s dru­
gim predajama i povijestima - o Lothlórienu i Šumskim vilenjacima,
o Amrothu i Nimrodel, o Celebrimboru i stvaranju Prstenova moći,
o ratu protiv Saurona i númenórejskome utjecaju - da joj se ne može
pristupiti odvojeno od njih, pa stoga ovaj odjeljak knjige, sa svo­
jih pet Dodataka, okuplja praktički svu neobjavljenu građu vezanu
uz povijest Drugog doba u Međuzemlju (dok rasprava mjestimice
neizbježno prelazi na Treće). Izvješće o godinama iz Dodatka B
Gospodara prstenova navodi: "Ovo su bile mračne godine za ljude
u Međuzemlju, ali godine slave za Númenor. Zapisi o zbivanjima
u Međuzemlju malobrojni su i kratki, a datiranje je često nepo­
uzdano." Ali čak se i to malo što se sačuvalo iz "mračnih godina"
mijenjalo sa širenjem i promjenama promišljanja mojega oca; a
ja nisam ni pokušavao izgladiti nedosljednosti, već sam ih štoviše
isticao i na njih ukazivao.

Raznovrsne inačice ne valja, dapače, sagledavati isključivo pre­
ma utvrđivanju redoslijeda sastavljanja; moj otac kao "autor" ili
"izumitelj" ne može se uvijek u tim pogledima razlučiti od "zapis­
ničara" predanjâ iz davnine što su se u raznorodnim oblicima i među
različitim narodima prenosile kroz duga doba (kad je Frodo upoz­
nao Galadriel u Lórienu, već je bilo prošlo više od šezdeset stolje­
ća otkako je ona prešla Modro gorje nakon propasti Belerianda).
O tome se "kazuje dvojako, iako bi tek oni Mudri kojih više nema
mogli reći koje je točno".

U svojim je posljednjim godinama moj otac puno pisao o eti­
mologiji imena iz Međuzemlja. U te je izuzetno diskurzivne eseje
ugrađeno obilje povijesnih zapisa i predaja; ali kako su one tek
uzgredni dodatak glavnoj filološkoj temi, bilo ih je nužno izdvojiti.
Zbog toga se ovaj dio knjige uglavnom sastoji od kratkih navoda,
dok je daljnja građa iste vrste smještena u Dodatke.

UVOD 23

TREĆI DIO

I.

STRADANJE NA GLADDENSKIM POLJIMA

Ovo je "kasna" pripovijest - a time želim reći tek to da ona, budu­
ći da nema ni traga od točnog datuma njezina nastanka, pripada
završnome razdoblju pisanja mojega oca o Međuzemlju, zajedno s
tekstovima "Cirion i Eorl", "Bitke na Isenskim gazovima", "Drúe-
daini" i s filološkim esejima iz kojih potječu izvaci u tekstu "Glede
Galadriel i Celeborna", a ne vremenu objavljivanja Gospodara prste-
nova i idućim godinama. Postoji u dvije inačice: u grubo otipkanom
cjelovitom tekstu (koji je očito prvi stadij sastavljanja) i u dobro
otipkanom tekstu u koji su unesene mnoge izmjene, a koji se prekida
na mjestu gdje Elendur kaže Isilduru da mora pobjeći (str. 317).
Urednička je ruka tu imala malo posla.

II

CIRION I EORL I PRIJATELJSTVO GONDORA I ROHANA

Prema mojem sudu, ovi fragmenti pripadaju istom razdoblju kao i
"Stradanje na Gladdenskim poljima", vremenu u kojem se moj otac
veoma zanimao za raniju povijest Gondora i Rohana; bez sumnje
su trebali biti dijelovi jedne sveobuhvatne povijesti, koja bi potanko
razradila sažete prikaze iz Dodatka A Gospodara prstenova. Građa je
u prvom stadiju sastavljanja, vrlo nesređena i puna različitih inačica,
te se gubi u hitrim pribilješkama koje su djelomice nečitke.

III

POHOD NA EREBOR

U jednom svojem pismu iz 1964. moj otac je naveo:

Ima, naravno, podosta spona između Hobita i Gospodara prs­
tenova koje nisu jasno iznijete. Bile su uglavnom napisane ili
skicirane, ali i izostavljane ne bi li se rasteretila cjelina: recimo,

24 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Gandalfova istražiteljska putovanja, njegovi odnosi s Aragornom
i Gondorom; sva Golumova kretanja, sve dok se nije sklonio u
Moriji, i tako dalje. Zapravo, napisao sam potpun prikaz onoga
što se zaista dogodilo prije Gandalfova posjeta Bilbu i potonje
"Neočekivane proslave", s motrišta samoga Gandalfa. Trebao je
biti smješten tijekom jednog retrospektivnog razgovora u Minas
Tirithu; ipak, morao se ispustiti; sada ga ukratko predstavljaju
samo str. 402-405 Dodatka A, iako su ondje ispuštene poteškoće
koje je Gandalf imao s Thorinom.

Taj Gandalfov prikaz iznosi se ovdje. Složenu tekstualnu situaciju
opisuje Dodatak ovoj pripovijesti, gdje dajem i iscrpne izvatke iz
prijašnje inačice.

IV

LOV NA PRSTEN

Postoji mnogo zapisa posvećenih zbivanjima iz 3018. godine Trećeg
doba, inače poznatim iz Izvješća o godinama i izvještaja koje su
Elrondovu vijeću podnijeli Gandalf i drugi; a ti su zapisi očito oni
na koje se u upravo navedenom pismu misli pod izrazom "skicirani".
Dao sam im naslov "Lov na Prsten". Sami rukopisi, koji se nalaze
u velikoj, premda ne i iznimnoj zbrci, dostatno su opisani na str.
382-383; ali ovdje se može spomenuti pitanje njihova datuma (jer
vjerujem da svi, kao i tekst "Glede Gandalfa, Sarumana i Shirea"
koji dajem kao treću sastavnicu cjeline, potječu iz istog vremena).
Napisani su nakon izlaska Gospodara prstenova, jer ima poziva na
brojeve stranica u objavljenom tekstu; ali razlikuju se u navodima
datuma izvjesnih zbivanja od podataka iz Izvješća o godinama iz
Dodatka B. Jasno, objašnjenje leži u tome da su napisani nakon
objavljivanja prvog sveska, ali prije izdavanja trećega, u kojem se
nalaze Dodaci.

V

BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA

Ovaj tekst, zajedno s prikazom vojnog ustroja Rohirrimâ i povije­
sti Isengarda koju donosi njegov Dodatak, pripada ostalim kasnim

UVOD 25

djelima stroge povijesne analize; bilo je razmjerno malo poteškoća
tekstualne prirode, a nedovršen je samo u najbjelodanijem smislu.

ČETVRTI DIO

I

DRÚEDAINI

Pri kraju života moj otac je na vidjelo iznio još podosta toga o Div­
ljim ljudima iz šume Drúadan u Anórienu i o kipovima púkel-ljudi
s uzvojite staze za Dunharrow. Ovdje objavljeni prikaz, koji govori
o Drúedainima u Beleriandu tijekom Prvoga doba, te sadrži priču o
"Vjernome kamenu", izveden je iz dugog, razgranatog i nedovršenog
eseja koji se prvenstveno bavi međuodnosima jezika u Međuzemlju.
Kao što će se zapaziti, Drúedaini su se trebali naknadno uvrstiti
u povijest ranijih Doba; ali bilo je neizbježno da u objavljenome
Silmarillionu od toga ne bude ni traga.

II

ISTARI

Uskoro nakon što je Gospodar rstenova bio prihvaćen za objavlji­
vanje, bilo je predloženo da se za kraj trećega sveska izradi kazalo.
Čini se da je moj otac na njemu počeo raditi u ljeto 1954. godine,
nakon što su prva dva sveska otišla u tisak. Spomenuo je to pitanje
u jednome pismu iz 1956.: "Kanilo se izraditi kazalo imena, koje
bi putem etimoloških tumačenja pružilo i povelik izbor vilenjačkih
riječi... Mjesecima sam radio na njemu, popisavši pojmove iz prva
dva sveska (što je bio glavni razlog odgode izlaska III. sveska), sve
dok nije postalo jasno da će njegov opseg i cijena biti pogubni."

Kako se ispostavilo, u Gospodaru prstenova nije bilo kazala sve do
drugog izdanja iz 1966., ali prvotni zapis teksta mojega oca ostao je
sačuvan. Na njemu sam utemeljio nacrt svoga kazala u Silmarillionu,
s prijevodima imena i kratkim objašnjenjima te, i ondje i u kazalu
ove knjige, dio prijevoda i opisa u pojedinim "definicijama". Iz njega

26 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti
također potječe "esej o Istarima" kojim počinje ovaj odjeljak knjige
- stavka koja je dužinom posve netipična za izvorno kazalo, iako je
tipična za način na koji je moj otac često radio.

Za ostale navode u ovome odjeljku dao sam u samome tekstu
onoliko podataka o vremenu iz kojeg potječu koliko je bilo mo­
guće.

III

PALANTÍRI

Za drugo izdanje Gospodara prstenova (1966.) moj otac je unio znat­
ne dopune u jedan odjeljak iz knjige Dvije kule, III 11, poglavlje
"Palantír" (str. 226-227 hrvatskog izdanja) i još neke u istom smislu u
Povratku kralja, V 7, "Denethorova lomača" (str. 136 istog izdanja),
iako su ti prepravci bili uneseni u tekst tek u drugome otisku tog
prerađenog izdanja (1967.). Ovaj odjeljak knjige izveden je iz zapisa
o palantírima vezanim uz te prepravke; moj se doprinos sastojao tek
u tome što sam ih sastavio u cjelovit esej.

ZEMLJOVID MEĐUZEMLJA

Prvotna mi je nakana bila uvrstiti u ovu knjigu zemljovid pridodan
Gospodaru prstenova, uz dodatak novih naziva; ali pri daljnjem razmi­
šljanju učinilo mi se kako bi bolje bilo precrtati moj prvotni zemljovid
i iskoristiti tu priliku da ispravim neke njegove manje nedostatke
(ispravljanje krupnijih nadilazi moje umijeće). Stoga sam ga iznova
prilično precizno nacrtao, i to u upola većem omjeru (što će reći,
ovaj novi zemljovid nacrtan je u omjeru za pedeset posto većem od
objavljenih dimenzija staroga). Prikazano područje nešto je manje,
ali jedini predjeli koji nedostaju su Umbarske luke i rt Forochel.1 To
mi je pružilo priliku da natpise unesem na drugačiji način i većim
slovima, čime je jasnoća uvelike poboljšana.*

1 Danas više i ne sumnjam da je vodena površina obilježena na mome izvornom ze­
mljovidu kao "Ledeni zaljev Forochel" bila, zapravo, tek malen dio Zaljeva (opisanog
kao "veliki" u Dodatku A (I, iii) Gospodara prstenova), koji je sezao mnogo dalje na
sjeveroistok: sjeverne i zapadne obale tvorio mu je veliki Rt Forochel, čiji se vrh javlja
na mome izvornom zemljovidu, iako nema imena. Jedna skica zemljovida mojega oca
prikazuje kako se sjeverna obala Međuzemlja u velikom luku širi od toga Rta na sjever-
-sjeveroistok, pri čemu joj je najsjevernija točka na oko 700 milja od Carn Dûma.

UVOD 27

Uvršteni su svi bitniji nazivi mjesta koji se zatječu u ovoj knjizi,
ali ne i u Gospodaru prstenova, kao što su Lond Daer, Drúwaith Iaur,
Edhellond, Krivaje, Suroloka; kao i još nekoliko onih koji su mogli
ili trebali biti prikazani na izvornom zemljovidu, kao što su rijeke
Harnen i Carnen,Annúminas, Zapadno i Istočno prigorje, Angmarsko
gorje. Izvorno je greškom bio uvršten samo Rhudaur, što je isprav­
ljeno dodavanjem Cardolana i Arthedaina; uz obalu na samome
vrhu sjeverozapadne obale prikazao sam mali otok Himling, koji
se javlja na jednoj skici zemljovida moga oca i na mom vlastitom
prvom nacrtu. Himling je bio raniji oblik naziva Himring (velikog
brda gdje je Maedhros, Fëanorov sin, imao uporište u Silmarillionu),
pa iako se nigdje ne spominje taj podatak, bjelodano je da je vrh
Himringa ostao iznad voda što su prekrile potopljeni Beleriand.
Nešto dalje zapadno od njega ležao je veći otok po imenu Tol Fuin,
koji je zacijelo bio najviši dio Taur-nu-Fuina. U načelu, ali ne u svim
slučajevima, odlučivao sam se za sindarinsko ime (ako je dostupno),
ali obično sam uz njega davao i prevedeno ime, ako se ono često
rabi. Vrijedi zamijetiti kako je naziv "Sjeverna pustoš", obilježen
u vrhu mojega izvornog zemljovida, zapravo sasvim sigurno bilo
istoznačan s pojmom Fomdwaith.2

Smatrao sam poželjnim ucrtati cijeli potez Velike ceste koja spaja
Arnor i Gondor, iako se njezina trasa između Edorasa i Isenskih
gazova može odrediti tek posredno (kao što je slučaj i s točnim
položajem Lond Daera i Edhellonda).

Na kraju, htio bih naglasiti da točno prenošenje stila i pojedinosti
(po strani od nazivlja i načina na koji je ono upisano) sa zemljovida
koji sam u žurbi izradio prije dvadeset pet godina nije znak uvjerenja
u izvrsnost njegova koncepta i izrade. Već dugo žalim što ga moj

* Hrvatsko izdanje Nedovršenih pripovijesti popraćeno je trima zemljovidima koje je izra­
dio sâm Christopher Tolkien: prikazom Belerianda izvorno priređenim za Silmarillion,
pretisnutim uz manje ispravke, te prikazima Númenora i Međuzemlja u Trećem dobu
izvorno priređenim upravo za ovu knjigu. Netom spomenuli zemljovid priređen za
izvorno izdanje Gospodara prstenova u nas nikad nije objavljen. [Prev.]

2 Fomdwaith se zatječe samo jedanput u Gospodaru prstenova (Dodatak A (I, iii)), a
ondje označava davnašnje žitelje Sjevernih krajeva, čiji su potomci bili snježni ljudi
Forochela; ali sindarinska riječ (g)waith rabila se i za područja i za narode koji ih nasta­
vaju (usporedi Enedwaith). Na jednoj svojoj skici zemljovida moj otac je, kako se čini,
izrijekom izjednačio Fomdwaith sa "Sjevernom pustoši"; na drugoj je preveo taj pojam
kao "Sjeverkraj".

28 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

otac nikad nije zamijenio zemljovidom vlastite izrade. Međutim,
na kraju je, uza sve svoje mane i osebujnosti, upravo ovo postao
"Zemljovid", kojim se moj otac uvijek poslije služio kao temeljem
(iako mu je često znao zamijetiti nedostatke). Razne skice zemljo­
vida koje je izradio, a na kojima se zasniva ovaj moj, sada pripadaju
povijesti pisanja Gospodara prstenova. Stoga sam smatrao kako bi
bilo najbolje, u mjeri do koje moj doprinos toj temi već seže, pustiti
da moj izvorni nacrt ostane takav kakav jest, jer on barem predstavlja
strukturu postavki mojega oca na podnošljivo vjeran način.





O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 31

O Tuoru i njegovu
dolasku u Gondolin

Rían, žena Huorova, živjela je s narodom Hadorove kuće; ali kada
su glasi o Nirnaeth Arnoediadu doprli do Dor-lómina, a ona još
nije primila nikakve vijesti o svome mužu, shrvalo ju je žalovanje i
samotno je odlutala u divljinu. Ondje bi i skončala, da joj Sivi vile­
njaci nisu pritekli u pomoć. Jer u gorju zapadno od jezera Mithrim
nalazila se naseobina toga naroda; onamo su je odveli, a ondje je i
prije isteka Godine žalosti na svijet donijela sina.

I reče Rían vilenjacima: "Neka mu ime bude Tuor, jer to ime
njegov otac odabra prije nego što nas rat razdvoji. I kumim vas da
ga posvojite i za njega se u tajnosti skrbite; jer predosjećam da će
veliko dobro, za vilenjake i za ljude, od njega poteći. Ali meni valja
u potragu za Huorom, mužem svojim."

Tada se vilenjaci sažališe nad njom; ali neki Annael, koji se izme­
đu svih iz toga naroda koji su otišli u rat jedini vratio iz Nirnaetha,
reče joj: "Jao, gospo, sada je znano da Huor pogibe uz rame brata
svoga Húrina; pa leži, sudim, u velikome brijegu stradalih što ga
orci podigoše na bojnom polju."

Nato Rían usta i napusti vilenjačku naseobinu, prijeđe cijelu zem­
lju Mithrim i naposljetku stiže do Haudh-en-Ndengina u pustoši
Anfauglitha, pa leže na nj i umre. Ali vilenjaci su pod svoju skrb uzeli
novorođena sina Huorova, tako da je Tuor odrastao među njima;
bio je lijepa lica i zlatokos, poput predaka svojega oca, te je stasao

32 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

u snažna, visoka i odvažna mladića, a kako su ga odgojili vilenjaci,
predanja i vještine nije poznavao ništa slabije od edainskih kneževa
iz vremena prije nego što je propast snašla Sjever.

Ali s prolaskom godina život bivših žitelja Hithluma, onih koji su
ondje još preostali, vilenjaka ili ljudi, postajao je sve teži i pogibelj-
niji. Jer, kao što je drugdje ispričano, Morgoth je prekršio zavjete
dane svojim sluganima Istočnjacima i nije im predao bogate krajeve
Belerianda za kojima su žudjeli, već je stjerao taj zao živalj u Hith-
lum, zapovjedivši im da se ondje nastane. A iako Morgotha više
nisu voljeli, služili su mu i dalje iz straha, u mržnji prema cijelome
vilenjačkom rodu; prezirali su preostale pripadnike Hadorove kuće
(pretežno vremešne žene i djecu) i tlačili ih: silom su uzimali njihove
žene za nevjeste, otimali im zemlju i dobra, a djecu bacali u ropstvo.
Orci su dolazili i odlazili tom zemljom kako ih je bila volja, tjerali
zaostale vilenjake u gorske utvrde i odvodili mnoge koje su zarobili
u rudnike Angbanda, na tlaku Morgothova sužanjstva.

Stoga je Annael odveo svoj maleni puk u pećine Androtha, gdje
su živjeli teškim i opreznim životom, sve dok Tuor nije navršio Še­
snaestu, postavši snažan i vičan oružju, sjekiri i lûku Sivih vilenjaka;
a srce mu se razjarilo na pripovijest o jadima njegova naroda, pa
je poželio poći da se osveti orcima i Istočnjacima. Ali Annael mu
je to zabranio.

"Daleko odavde, sudim, leži sudba tvoja, Tuore, sine Huorov",
reče mu. "A ova zemlja neće biti slobodna od Morgothove sjenke
sve dok sâm Thangorodrim ne propadne. Stoga napokon odlučismo
napustiti je i krenuti na put k Jugu; a ti ćeš s nama poći."

"Ali kako ćemo izbjeći mrežu naših neprijatelja?" reče Tuor. "Jer
zajedničku će povorku tolikoga mnoštva zacijelo opaziti."

"Nećemo se kretati otvorenim krajevima", reče Annael; "posluži
li nas sreća, stići ćemo do tajnoga prolaza što ga zovemo Annon-in-
-Gelydh, Dveri Noldora; jer sazdala ga je vještina toga naroda, nekoć
davno, u danima Turgonovim."

Na to se ime Tuor prenu, premda nije znao zašto; zatim stade
Annaelu postavljati pitanja o Turgonu. "On je Fingolfinov sin",
reče Annael, "i sada se smatra Vrhovnim kraljem Noldora, sve od
Fingonove pogibije. Jer još je na životu i Morgoth ga se plaši više

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 33

od svih svojih dušmana, a spasio se i od propasti u Nirnaethu, kada
Húrin iz Dor-lómina i tvoj otac Huor za njim obraniše Sirionske
prolaze."

"Onda ću poći u potragu za Turgonom", reče Tuor, "jer on će
mi, zar ne, ukazati pomoć poradi mojega oca?"

"To nećeš moći", reče Annael. "Jer njegova je utvrda skrivena od
pogleda vilenjaka i ljudi, a ne znamo ni gdje stoji. Među Noldorima
neki, možda, znaju put do nje, ali nikome ga ne žele otkriti. Ipak,
želiš li razgovarati s njima, pođi onda sa mnom, kako i tražim; jer
u dalekim ćeš se lukama Juga možda susresti s namjernicima iz
Skrivenoga kraljevstva."

Tako se zbilo da su vilenjaci napustili pećine Androtha, a Tuor
je pošao s njima. Ali neprijatelji su im motrili prebivališta i ubrzo
doznali za taj pokret; nisu bili daleko odmakli ravnicom od brda prije
nego što je na njih nasrnula velika sila orkâ i Istočnjaka, našto su se
raštrkali nadaleko i naširoko, razbježavši se u sve mračniju noć. Ali u
Tuorovu srcu raspiri se plamen bitke, pa ne htjede bježati, već onako
mlad zavitla sjekirom poput oca mu nekoć i dugo osta nesavladan i
posiječe mnoge koji na njega nasrnuše; ali naposljetku ga nadvladaše
i zarobiše i izvedoše pred Lorgana Istočnjaka. Sad, taj se Lorgan
smatrao poglavicom Istočnjaka i polagao pravo na lensku vlast nad
cijelim Dor-lóminom, pod vrhovnom vlašću Morgotha; on Tuora uze
sebi za roba. Njemu život tad postade težak i gorak; jer Lorganu se
mililo postupati s Tuorom to opakije što je bio iz roda bivših vladara,
pa je nastojao slomiti, kako znade i umije, ponos Hadorove kuće.
Ali Tuor je postupio mudro; budno je i strpljivo izdržao sve boli i
poruge; tako mu se s vremenom muka donekle ublažila, pa barem
nije gladovao poput mnogih Lorganovih zlehudih sužanja. Jer bio
je snažan i vješt, a Lorgan je svoju marvu dobro hranio, dokle god
je bila mlada i mogla dobro raditi.

Ali nakon tri godine sužanjstva Tuor je napokon uočio priliku
za bijeg. Sad je već bio izrastao gotovo do puna stasa, viši i hitriji
od ma kojeg Istočnjaka; pa kad ga s drugim sužnjima poslaše po
teškom poslu u šumu, odjednom se okrenu na stražare, posiječe ih
sjekirom i uteče u brda. Istočnjaci za njim u potjeru poslaše pse,
ali zaludu; jer gotovo su mu svi Lorganovi lovački psi bili prijatelji,
koji bi stali mahati repom kad bi naišli na njega, a zatim na njegovu

34 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti
zapovijed otrčali kući. Tako se napokon vratio u pećine Androtha
i u njima uzeo živjeti sâm. I četiri je godine bio odmetnik u zemlji
svojih otaca, mrk i samotan; a njegovo je ime ulijevalo strah, jer
često je zalazio u druge krajeve, gdje je mnogi Istočnjak nastradao
od njegove sjekire. Zbog toga mu skupo ucijeniše glavu; ali nisu se
usuđivali prići njegovu skrovištu, čak ni u većem broju, jer su se pla­
šili vilenjačkoga puka i klonili se pećina što ih je on nekoć nastavao.
No kazuje se da osveta nije bila svrha Tuorovih putovanja; zapravo,
stalno je iskao Dveri Noldora, štono ih je spomenuo Annael. Ali
nije ih pronašao, jer nije znao gdje da ih traži, a ono malo vilenjaka
što su se još zadržali u gorju nisu za njih nikada čuli.

Sad, Tuor je znao da su, iako ga sreća služi, odmetnički dani na
koncu uvijek odbrojani, navijek kratki i lišeni nade. Nije bio ni voljan
dovijeka živjeti tako, kao divljak u brdima bez krova nad glavom,
dok ga je srce stalno gonilo na veća djela. U tome se, kazuje se,
očitovala Ulmova moć. Jer on je prikupljao glase o svemu što se u
Beleriandu zbiva, a svaka rijeka što je iz Međuzemlja tekla prema
Velikome moru bila mu je pritom glasnik i za dojave i za objave;
također je, kao i u davnini, prijateljevao s Círdanom i Brodogra­
diteljima s ušća Siriona.1 U to je vrijeme Ulmo još nadasve mario
za sudbine pripadnika Hadorove kuće, jer njima je nakon duboka
promišljanja namijenio bitnu ulogu u svojim naumima za ispomoć
Prognanicima; a Tuorovu je sudbinu dobro poznavao, jer su Annael
i mnogi iz njegova plemena doista pobjegli iz Dor-lómina i napo­
sljetku stigli do Círdana na dalekome Jugu.

Tako se zbilo da je jednoga dana početkom godine (dvadeset treće
nakon Nirnaetha) Tuor sjeo uz izvor što je slabašno kapao pokraj
ulaza u pećinu u kojoj je živio; pogledao je na zapad, u oblacima
zastrt zalazak sunca. Zatim mu je odjednom u srce ušla odluka da
više neće čekati, već da će ustati i poći. "Sada ću napustiti sivu ze­
mlju moga roda kojeg nema više", kriknu on, "i poći u potragu za

1 U Silmarillionu na str. 214 navodi se da su u godini nakon Nirnaeth Arnoediada oni
vilenjaci iz Falasa koji su uspjeli izbjeći razaranje luka Brithombar i Eglarest otišli s
Círdanom na otok Balar, gdje su sagradili "utočište za sve koji bi ondje prispjeli; jer
su držali i uporište na ušću Siriona gdje su mnogi lagani i brzi brodovi ležali skriveni u
dragama i vodama u kojima je trstika rasla gusta poput šume".

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOL1N 35

sudbom svojom! Ali kamo da se okrenem? Dugo sam tražio Dveri
i nisam ih pronašao."

Nato dohvati harfu što ju je navijek nosio sa sobom, onako vičan
sviranju na strunama, te ne mareći za pogibelj svoga samotna zvonka
glasa u toj pustoši zapjeva pjesmu vilenjaka sa Sjevera za sokoljenje
srdaca. I baš kako on zapjevaše, vrelo pod njegovim nogama zaklo-
kota od nagle bujice vode i preli se, a iz njega bučno poteče potočić
niz kameniti obronak pred njime. I Tuor to shvati kao znamenje, pa
smjesta usta i pođe za njim. Tako je sišao s visokih brda Mithrima
i zašao u sjeverni dio ravnice Dor-lómina; a potok je navijek bujao
dok ga je slijedio prema zapadu, sve dok nakon tri dana nije na
zapadnome obzorju razabro duge sive grebene Ered Lómina što
su se u tim područjima sterali na sjever i jug, ograđujući daleke
primorske krajeve Zapadnih obala. Do tog pobrđa Tuora nijedno
putovanje još nije odvelo.

Predio je, sad kad se bližio brdima, opet postajao sve izlomljeniji
i kamenitiji, te se uskoro počeo uzdizati pod Tuorovim stopama,
dok se rječica spustila u raskoljeno korito. Ali baš kad se nad treći
dan njegova putovanja spustio mrkli sumrak, Tuor je pred sobom
zatekao liticu u kojoj se nalazio otvor sličan velikome luku; rječica
je utjecala u njega i tu se gubila. To obeshrabri Tuora, pa on reče:
"I tako me prevari nada! Znamenje u brdima dovede me samo do
mračna kraja usred zemlje mojih neprijatelja." I on sura srca sjede
među kamenje na visokoj obali te rječice i ostade budan cijele te
gorke noći bez vatre; jer tek je bio mjesec súlimë, tako da ni dašak
proljeća nije još dopirao do te daleke sjeverne zemlje, a s istoka je
puhao rezak vjetar.

Ali baš kad je svjetlost izlazećeg sunca blijedo zasjala kroz dale­
ke izmaglice Mithrima, Tuor začu glasove, pa pogleda poda se i u
čudu ugleda dva vilenjaka gdje gacaju kroz plićak; a kad se stadoše
uspinjati stubama uklesanim u obalu, Tuor usta i dozva ih. Smjesta
isukaše sjajne mačeve i skočiše prema njemu. Tad on vidje da nose
sive plašteve, ali pod njima verižnjače; i obuze ga čuđenje, jer učiniše
mu se i krasniji i grozniji, zbog svjetlosti u očima, od bilo koga iz
vilenjačkog puka kojeg je dotad upoznao. Uspravi se do svoje pune
visine i pričeka ih; ali kad uvidješe da nikako ne poteže oružja, već

36 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

stoji sâm i pozdravlja ih na vilenjačkome jeziku, vratiše mačeve
u tôke i pristojno mu se obratiše. I jedan reče: "Mi smo Gelmir i
Arminas, iz naroda Finarfinova. Nisi li ti jedan od onih Edaina iz
davnine koji prije Nirnaetha življahu u ovim krajevima? Doista,
sudim da pripadaš rodu Hadorovu i Húrinovu; jer to o tebi kazuje
zlato tvoje kose."

A Tuor mu odgovori: "Točno, ja sam Tuor, sin Huora, sina Gal-
dorova, sina Hadorova; ali sad napokon želim napustiti ovu zemlju,
gdje sam odmetnik bez roda svoga."

"Onda," kaza Gelmir, "ako kaniš pobjeći i pronaći luke na Jugu,
koraci ti već pođoše pravim putem."

"Tako i ja pomislih", reče Tuor. "Jer pođoh za vodom što odjed­
nom navre iz brda i poteče sve do ušća u ovu prijetvornu rječicu. Ali
sad ne znam kamo da se okrenem, jer ona ovdje ponire u mrak."

"Kroza mrak se može proći do svjetla", kaza mu Gelmir.
"No ipak je draže hodati pod Suncem dokle god se može", ot-
povrnu mu Tuor. "Ali budući da ste iz toga naroda, kažite mi, ako
možete, gdje leže Dveri Noldora. Jer dugo ih iskah, sve otkako mi
ih spomenu moj poočim, Sivi vilenjak Annael."
Nato se vilenjaci nasmijaše i kazaše: "Potraga ti je okončana; jer
upravo sâmi prođosmo tim Dverima. Eto ih gdje stoje pred tobom!"
I pokazaše mu luk pod koji je utjecala voda. "Hajde sad! Kroz mrak
ćeš proći do svjetla. Usmjerit ćemo ti korake tim putem, ali ne mo­
žemo te daleko voditi; jer neodgodivim smo zadatkom poslani u
zemlje iz kojih smo utekli." "Ali ne boj se," reče mu Gelmir; "velik
ti je usud ispisan na čelu; on će te odvesti daleko od ovih krajeva,
štoviše, daleko od Međuzemlja, kako cijenim."
Tada se Tuor za Noldorima spusti stubama i progazi hladnom
vodom, sve dok nisu zašli u sjenu pod kamenim lukom. A nato Gel­
mir izvadi jednu od onih svjetiljki po kojima Noldori bijahu glasoviti;
jer bile su u davnini izrađene u Valinoru, te ih ni vjetar ni voda nisu
mogli utrnuti, a kad bi se s njih skinula kukuljica, zračile su jasnom
plavom svjetlošću plamena zarobljena u bijelu kristalu.2 A nakon što

2 Svjetiljke noldorskih vilenjaka što bacaju plavu svjetlost spominju se i drugdje, premda
se ne javljaju u objavljenome tekstu Silmarilliona. U prijašnjim inačicama pripovijesti o
Túrinu, Gwindor, vilenjak iz Nargothronda koji je pobjegao iz Angbanda te ga je Beleg

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 37

Gelmir podiže svjetiljku iznad glave, Tuor pri njezinu svjetlu ugleda
gdje se rijeka odjednom počinje spuštati glatkim nagibom u velik
tunel, ali i da pokraj njezina toka izdubljena u stijeni leže dugačka
stubišta i protežu se u daljinu i dubinu, u mrklu tminu izvan dosega
sjaja svjetiljke.

Kad su došli do podnožja brzaka, zastali su pod velikom kame­
nitom kupolom, gdje se rijeka uz veliku huku što je odjekivala od
svoda survavala preko strme litice, a zatim tekla dalje ispod još
jednog luka u sljedeći tunel. Pokraj slapa Noldori stadoše i Tuoru
poželješe sretan put.

"Sad nam se valja vratiti i što brže poći svojim putem", kaza mu
Gelmir; "jer veoma su pogibeljna zbivanja na djelu u Beleriandu."

"Znači li to da je kucnuo čas izlaska Turgonova?" reče Tuor.
Tada ga vilenjaci zaprepašteno pogledaše. "Ta se stvar tiče Noldora
prije nego sinova ljudi", reče Arminas. "Što to znaš o Turgonu?"
"Malo," reče mu Tuor; "izuzev toga da mu je moj otac pomogao
pri bijegu iz Nirnaetha te da u njegovoj skrivenoj utvrdi leži nada
Noldora. No, iako ne znam zašto, njegovo se ime navijek komeša
mojim srcem i izlazi s mojih usana. A kad bi bilo po mome, pošao
bih u potragu za njim, umjesto da kročim ovim mračnim putem
strave. Osim ako, možda, ova tajna staza nije put do njegova pre­
bivališta?"
"Tko to može reći?" odgovori vilenjak. "Jer kako je Turgonovo
prebivalište skriveno, tako su i putovi do njega. Ne znam gdje su,
premda ih dugo iskah. Ipak, sve da ih i znadem, ne bih ih otkrio ni
tebi ni ma kome od ljudi."
Ali Gelmir mu reče: "Ipak, čuh da tvoja Kuća uživa naklonost
Gospodara Voda. A vode li te njegovi savjeti Turgonu, onda ćeš
zacijelo do njega i stići, u ma kojem se smjeru okrenuo. Pođi sad
putem do kojeg te dovela voda iz brda, i ne boj se! Nećeš dugo hodati

pronašao u šumi Taur-nu-fuin, posjedovao je jednu od tih svjetiljki (može se vidjeti na
prikazu toga susreta što ga je naslikao moj otac, vidi Pictures by J. R. R. Tolkien, 1979.,
br. 37); upravo je prevrtanje i otkrivanje Gwindorove svjetiljke, pri čemu se razlila
njezina svjetlost, prikazalo Túrinu lice Belega, kojega je ubio. U jednoj bilješci uz priču
o Gwindoru nazivaju se "Fëanorske svjetiljke", čiju tajnu ni sâmi Noldori nisu znali; a
pritom se opisuju kao "kristali obješeni u mrežu tankih lanaca, kristali što navijek zrače
unutarnjim plavim sjajem".

38 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

mrakom. Zbogom! I ne misli da je naš susret bio slučajan; jer Žitelj
dubina još pokreće štošta u ovome kraju. Anar kaluva tielyanna!"3

S tim se riječima Noldori okrenuše i uspeše natrag dugim stu­
bištem; ali Tuor ostade stajati u mjestu sve dok svjetlost njihove
svjetiljke ne uminu, ostavivši ga sama u mraku mrklijem od noći,
okružena hukom slapa. Zatim je smogao hrabrosti, lijevom rukom
dotaknuo stijenu i pipajući pošao naprijed, isprva polako, a zatim
brže, kad se bolje naviknuo na mrak, jer nije zatekao ništa što bi ga
ometalo. A kad mu se već činilo da je prošlo mnogo vremena, jer
se izmorio, no ipak mu se nije mililo odmarati se u crnome tunelu,
daleko ispred sebe ugleda svjetlost; požuri i dopre do visoka i uska
procijepa, te nastavi za bučnom rijekom između prignutih stijenki
sve dok ne izađe u zlaćanu večer. Jer pristigao je u dubok klanac
visokih, strmih litica, usmjeren ravno prema zapadu; pred njim se
zalazeće sunce spuštalo vedrim nebom, sjalo u klanac i palilo mu
stijenke žutom vatrom, a riječne vode svjetlucale su poput zlata dok
su se lomile i pjenile nad blistavim kamenjem.

Tom je dubodolinom Tuor sad nastavio pun nade i oduševljenja,
pronašavši put pod južnom liticom, gdje je ležao dug i uzak žal. A
kad je pala noć i rijeka nastavila hitati nevidljiva, izuzev tračaka
visokih zvijezda odraženih u tamnim lokvama, tada je otpočinuo
i zaspao; jer nikakva straha nije osjećao pokraj te vode, kojom je
tekla Ulmova moć.

S nadolaskom dana bez žurbe je opet nastavio dalje. Sunce mu
se uzdiglo za leđima i zašlo pred licem, a ondje gdje se voda pjenila
među stijenama ili survavala preko iznenadnih slapova, duge su se
ujutro i uvečer ispreplitale preko njezina toka. Stoga je tome klancu
dao ime Cirith Ninniach.

Tako je Tuor polagano tri dana putovao, pijući studenu vodu, ali
ne htijući ništa jesti, premda je bilo mnogo ribe što je sjala zlaćano

3 "Sunce će ti obasjavati put." - U mnogo sažetijoj priči koju donosi Silmarillion ne kazuje
se kako je Tuor pronašao Dveri Noldora, dok se vilenjaci Gelmir i Arminas uopće ne
spominju. Oni se, međutim, javljaju u pripovijesti o Túrinu (Silmarillion, str. 232) kao
glasnici koji su donijeli Ulmovo upozorenje u Nargothrond; a ondje se navodi da su
pripadali narodu Finarfinova sina Angroda, koji je nakon Dagor Bragollacha boravio
na jugu s Círdanom Brodograditeljem. U duljoj inačici priče o njihovu dolasku u Nar­
gothrond, Arminas iznosi poraznu usporedbu Túrina s njegovim rođakom, kazavši da
je susreo Tuora "u divljinama Dor-lómina"; vidi str. 190.

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 39

i srebrnkasto, ili blistala bojama nalik na duge u rosi nad njima.
A četvrta se dana procijep proširio, dok su mu litice postale niže i
manje strme; ali rijeka je sad tekla dublje i snažnije, jer su joj se s
obje strane nadvila visoka brda, s kojih su se svježe vode slijevale
u Cirith Ninniach preko svjetlucavih slapova. Ondje je Tuor dugo
posjedio, gledajući virove u struji i slušajući njezin beskonačan glas,
sve dok ponovno nije pala noć sa zvijezdama što su hladno i bijelo
zasjale u tamnoj pruzi neba nad njim. Nato je podigao glas i prebro
po strunama svoje harfe, a ponad vodene huke zvuk njegove pjesme
i slatko treperenje harfe odjekivali su od stijena i množili se, širili
se i odzvanjali po obroncima zavijenim u mrak, sve dok se cijeli taj
kraj nije ispunio glazbom pod zvijezdama. Jer Tuor je i ne znajući
sad bio pristigao u Gorje jeke u Lammothu oko tjesnaca Drengist.
Ondje je jednoga davnog dana Fëanor pristao s mora, a glasovi
njegove vojske nabujali su do moćne galame duž obala Sjevera prije
uzdizanja Mjeseca.4

Nato se Tuor sav začudi i prekide pjesmu, pa glazba polagano
zamre u brdima i posvud zavlada tišina. A zatim, sred tišine, on
začu čudan krik u zraku nad sobom; a nije znao od kakva stvorenja
potječe taj krik. Sad reče: "To je glas neke vile", sad: "Ne, to je neka
zvjerčica što zavija u pustoši"; a zatim, kad ga iznova začu, reče:
"Zacijelo je to zvuk neke meni neznane noćne ptice." I zvuk mu se
učini žalobnim, pa ipak zaželi čuti ga i slijediti ga, jer ga je dozivao,
makar nije znao kamo.

Sutradan ujutro on začu isti taj glas nad svojom glavom i pogleda
uvis, te ugleda tri velike bijele ptice gdje snažnim zamasima lete niz
klanac nasuprot zapadnome vjetru, a moćna im se krila blistaju na

4 U Silmarillionu na str. 85 stoji da kad su se Morgoth i Ungoliant u tome kraju borili
oko toga kome će pripasti Silmarili, "Morgoth tad ispusti užasan krik koji odjekivaše
planinama. Zato su onaj kraj prozvali Lammoth, jer odjeci su njegova glasa zauvijek
ostali ondje, te bi ih probudili svi koji bi u toj zemlji zavikali, a cijela je ona pustošija od
brda do mora bila ispunjena urlicima poput glasova u patnji." Ovdje se pak polazi od
pretpostavke da je svaki ondje ispušten zvuk prirodno bivao pojačan; a takav je pojam
također bjelodano prisutan na početku XIII. poglavlja Silmarilliona, gdje (u odlomku
vrlo sličnom ovome) "tek što su Noldori bili stupili na žal, njihovi se povici uzdigoše k
brdima i umnožiše, tako daje buka nebrojenih silovitih glasova preplavila čitavu sjever­
nu obalu". Čini se da su prema jednome "predanju" Lammoth i Ered Lórnin (Gorje
jeke) ta imena dobili zato što su se u njima zadržali odjeci Morgothova stravičnog krika
iz mučne borbe s Ungoliant, dok prema drugome imena jednostavno opisuju zvukove
u tome području.

40 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti
novorođenu suncu; kad preletješe preko njega, glasno zakričaše.
Tako je prvi put ugledao velike galebove, miljenike Telera. Tada je
Tuor ustao i pošao za njima, a da bi bolje mogao opaziti kamo lete,
uspeo se uz liticu sa svoje lijeve strane i stao joj na vrh, osjetivši na
licu snažan nalet vjetra sa Zapada; kosa mu je zavijorila s glave. I
duboko je otpio taj novi zrak, rekavši: "Ovo sokoli srce poput gut­
ljaja studena vina!" Ali nije znao da taj vjetar stiže svjež s Velikoga
mora.

Sad, Tuor je tako nastavio, visoko nad rijekom, iščući galebove;
a kako je odmicao, stijenke klanca opet su se sve više bližile, sve
dok nije stigao do uska tjesnaca, ispunjena snažnom hukom vode.
A pogledavši poda se, Tuor ugleda, kako mu se učini, veliko čudo;
jer divlja je bujica naišla iz tjesnaca i oduprla se rijeci što je, pak,
usrdno brzala dalje, pa se zidu sličan val uzdigao gotovo do vrha
litice, okrunjen krestama pjene što ih je pršio vjetar. Zatim je snaga
rijeke popustila, te je nasrtaj poplave hučno nahrupio tjesnacem i
preplavio ga dubokom vodom, a u prolazu je tako kotrljao kamene
gromade da su zvučale poput grmljavine. Tako je Tuora zov morskih
ptica spasio od smrti pod nadolazećom plimom; a ona bješe iznimno
visoka zbog godišnjega doba i snažna vjetra s pučine.

Ali sada Tuora obeshrabri srdžba tih čudnih voda, pa on skrenu
s tog puta i pođe dalje na jug, tako da nije došao do dugih obala
tjesnaca Drengist, već je još danima lutao krševitim krajem gdje nije
raslo nijedno stablo; onuda je brijao vjetar s mora te se sve što je
ondje raslo, i bilje i grmlje, navijek svijalo prema zori zbog pretež-
nosti toga vjetra sa Zapada. Ovako je Tuor prešao granicu Nevra-
sta, negdašnjega Turgonova prebivališta; naposljetku je nenadano
i nehotice (jer vrhovi litica na rubu kopna bijahu viši od obronaka
iza njih) dopro do crnoga ruba Međuzemlja i ugledao Veliko more,
Belegaer Bezobalni. A u taj se čas sunce poput moćna plamena
spuštalo za obod svijeta; Tuor stade sâm na liticu raširenih ruku, a
golema mu žudnja ispuni srce. Kazano je da on bijaše prvi čovjek
koji je dopro do Velikoga mora, te da, izuzev Eldara, nitko nikada
nije dublje osjetio čežnju koju ono nosi.

***

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 41

Tuor se danima zadržao u Nevrastu, gdje mu je bilo dobro, jer u toj
je zemlji, onako opasanoj gorjem sa sjevera i istoka, te bliskoj moru,
bilo blaže i ugodnije negoli na ravnicama Hithluma. Odavna se bio
navikao živjeti sâm kao lovac u divljini, a hrane mu nije manjkalo;
jer proljeće je u Nevrastu bilo u jeku i zrak je prožimala graja ptica,
onih što u mnoštvu življahu na obalama, kao i onih kojima su vrvjele
baruštine Linaewena usred tog udubljenog kraja; ali u to se vrijeme
ni vilenjačkog ni ljudskog glasa nije čulo u svoj toj samoći.

Dopro je Tuor do granica toga velikog jezera, ali njegove mu vode
ostadoše izvan dosega, zbog širokih glibova i besputnih šuma trstike
koje ležahu svud unaokolo; stoga je uskoro otišao odande i vratio
se na obalu, jer More ga je vuklo, pa mu nije bilo drago zadržavati
se negdje gdje ne može čuti zvuk njegovih valova. A u priobalju
Tuor prvi put otkri tragove Noldora iz davnine. Jer među visokim i
morem istesanim liticama južno od Drengista bijaše mnogo zatona i
zaklonjenih uvala, s bijelim pješčanim plažama među crnim blistavim
kamenovima, a Tuor otkri da se do takvih mjesta često spušaju zavo­
jita stubišta usječena u živu stijenu; a po ulazima u more još su stajali
ruševni molovi, sazdani od golemih blokova isklesanih iz litica, gdje
su nekoć pristajale vilenjačke lađe. U tim se područjima Tuor dugo
zadržao, promatrajući navijek drugačije more, dok je spora godina
protjecala kroz proljeće i ljeto, nad Beleriand se nadvijao sve gušći
mrak, a jesen pada Nargothronda primicala se nadomak.

A ptice su, možda, izdaleka vidjele oštru zimu što se spremala;5
jer one koje su običavale odlaziti na jug rano su se okupile za od­
lazak, a druge, kojima je bila navada boraviti na Sjeveru, iz svojih
su staništa otišle u Nevrast. A Tuor jednoga dana začu huk i siktaj
velikih krila dok je sjedio na obali, pa pogleda uvis i vidje gdje sedam
bijelih labudova u hitru klinu leti na jug. Ali kad mu se približiše,
zavinuše i odjednom stadoše ponirati, pa sletješe s golemim plju­
skanjem i pjenjenjem vode.

Sad, Tuor je jako volio labudove, koje je poznavao sa sivih jezera
Mithrima; labud je uz to bio znamenje Annaela i naroda njegovih

5 Usporedi sa Silmarillionom, str. 235: "Túrin je za to vrijeme hitao sjevernim putevima
kroz sad opustošene krajeve između Naroga i Teiglina, a [O]štra zima silazila mu je u
susret; jer je te godine snijeg pao prije nego što je jesen prošla, a proljeće je došlo kasno
i hladno."

42 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

posvojitelja. Stoga on ustade da pozdravi ptice, a kad ih dozva, opazi
u čudu da su krupnije i ponositije od ijedne pripadnice njihove vrste
što ju je dotad vidio; ali one zalepetaše krilima i oglasiše se grubim
kricima, kao da se srde na njega i žele ga odagnati od obale. Zatim
se vrlo bučno uzdigoše s vode i preletješe mu preko glave, tako da
ga lepet njihovih krila zapahnu poput naleta bure; pa zakrenuše u
širokom krugu, uspeše se nebu pod oblake i udaljiše na jug.

Nato Tuor poviknu: "Eto mi još jednoga znaka da se predugo
zadržah!" I smjesta se pope na hrbat litice pa odande ugleda gdje
labudovi još kruže u visini; ali kad udari na jug u nakani da ih slijedi,
hitro se izgubiše u daljini.

Sad, Tuor je putovao duž obale na jug punih sedam dana, a svako­
ga jutra budio ga je lepet krila nad njime u zoru i svakoga su dana
labudovi letjeli dalje, dok je on išao za njima. A kako je odlazio sve
dalje, velike su litice bivale sve niže, a vrhunce im je duboko zastrlo
rascvjetano tlo; dalje na istoku šume su žutjele u smiraju godine.
Ali pred sobom je vidio, navijek sve bliži, potez golemih brda što su
mu priječila put, sterući se prema zapadu sve do izmaka u visokoj
planini: tamnoj kuli s kacigom od oblaka, uzdignutoj na moćnim
plećima ponad velika zelena rta isturena u more.

Ta su siva brda upravo i bila zapadni izbojci Ered Wethrina,
sjeverne ograde Belerianda, a planina pak gora Taras, najzapadnija
među svim kulama u toj zemlji, čiju bi glavu pomorac prvu ugle­
dao preko milja duge pučine, dok se bližio smrtnim obalama. Pod
njezinim dugim obroncima u minulim je danima Turgon nastavao
dvornice Vinyamara, najstarijega od svih kamenih djela što ih No-
ldori sazdaše u zemlji svoga izgnanstva. Još je ondje stajao, pust
ali istrajan, visoko ponad velikih brdskih zaravni okrenutih moru.
Godine ga nisu razbile, a Morgothovi su ga sluge zaobišli; ali vjetar
i kiša i mraz izborali su ga, dok su začelja njegovih zidina i veliki
crepovi njegovih krovova duboko obrasli sivozelenim biljkama što
su, hraneći se samo slanim zrakom, bujale čak i u pukotinama ja­
lova kamena.

Tuor sad tako naiđe na ostatke neke izgubljene ceste, pođe njome
između zelenih humaka i nakošenih stećaka te tako u smiraj dana

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 43
stiže do stare dvornice i njezinih visokih, vjetrovitih odaja. Ondje
nije vrebala nikakva sjenka straha ili zla, ali ga je obuzelo udivlje-
nje od pomisli na one koji su ondje boravili, a sada su otišli tkozna
kamo: ponosan narod, besmrtan ali proklet, s daleke suprotne obale
Mora. I okrenuo se i pogledao u daljinu, kamo su se često njihove
oči okretale, unedogled preko svjetlucanja nemirne pučine. Zatim
se okrenuo natrag i uočio da su labudovi sletjeli na najvišu zaravan
te ondje stoje pred zapadnim vratima dvornice; lamatali su krilima,
pa mu se učinilo kako ga vabe da uđe. Tada se Tuor uspe širokim
stubama, sad napola skrivenim pod cvjetovima karanfila i rumenika,
te prođe ispod moćna nadboja i uđe u sjene Turgonove kuće; na­
posljetku stiže do odaje visokih stupova. Ako mu se izvana doimala
veličajnom, sad se Tuoru učinila golemom i čudesnom iznutra, te iz
udivljenja nije htio razbuditi odjeke u njezinoj praznini. Ništa ondje
nije mogao vidjeti, izuzev uzvišene stolice na podiju pri istočnome
kraju, pa je što mekšim koracima pošao prema njoj; ali zvuk njegovih
stopa jeknuo je popločenim podom poput koraka sudbine, a odjeci
su ga pretekli duž postrojenih stupova.

Kada stade pred veliku stolicu u tmini te opazi da je isklesana
iz jedne jedine stijene i optočena čudnovatim pismenima, poniruće
sunce dođe u ravninu s visokim prozorom pod zapadnim zabatom,
a zraka svjetlosti obasja zid pred njime, ljesnuvši, učinilo mu se, s
neke ulaštene kovine. Zatim Tuor u čudu uoči da na zidu iza pri­
jestolja vise štit i veleban oklop od veriga, te kaciga i dugi mač u
toku. Verižnjača se sjajila kao da je sazdana od nezamućena srebra,
a sunčeva ju je zraka optočila zlatnim iskrama. Ali štit bijaše oblika
neznana Tuorovim očima, dugačak i sve uži pri dnu; polje mu bi­
jaše plavo, a na sredini stajaše znamenje bijela labuđeg krila. Nato
Tuor progovori, a glas mu poput izazova odjeknu od stropa: "Zbog
ovoga ću znamena prisvojiti ovo oružje i prihvatiti svaki usud koje
ono nosi."6 I on smaknu štit sa zida i otkri da je laganiji i podatniji

6 U Silmarillionu na str. 135 stoji da je Ulmo, kad se ukazao Turgonu u Vinyamaru i
naputio ga da ode u Gondolin, rekao: "Tako će se dogoditi da će prokletstvo Noldora
pronaći i tebe prije kraja, a izdaja se probuditi među tvojim zidovima. Tad će im zapri­
jetiti opasnost od vatre. No ako se opasnost doista približi, tad će čak iz Nevrasta pristići
jedan da te opomene i od njega će kroz propast i oganj poteći nada za vilenjake i ljude.
Ostavi zato u ovoj kući bojnu opremu i mač, da ih on kroz buduća ljeta uzmogne naći i
po ovome ćeš ga prepoznati i nećeš biti zavaran." I Ulmo pojasni Turgonu koje bi vrste
i oblika morala biti kaciga i oklop i mač koje će ostaviti za sobom.

44 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

nego što je pretpostavljao; jer bijaše sazdan, činilo mu se, od drveta,
ali vještim rukama vilenjačkih kovača prekriven pločama od kovine,
čvrstim, pa ipak tankim poput opne, koje su ga zaštitile od crva i
zuba vremena.

Zatim Tuor odjenu verižnjaču, stavi kacigu na glavu i opasa
se mačem; crni mu bijahu tok i pojas sa srebrnim kopčama. Tako
opremljen izađe iz Turgonove dvornice i stade na visoke zaravni
Tarasa pod rumenim svjetlom sunca. Nikoga ondje ne bijaše da ga
vidi dok je gledao na zapad, blistav u srebru i zlatu, ne znajući da u
tome času izgleda kao jedan od Moćnih sa Zapada, dostojan otac
kraljeva Ljudskih kraljeva s one strane Mora, što mu je doista i bilo
suđeno;7 ali prihvaćanje tog oružja unese promjenu u Tuora, sina
Huorova, a srce mu u njedrima veliko posta. I kad iskoraknu kroz
vrata, labudovi mu se pokloniše, te svaki iščupa po jedno veliko
pero iz svoga krila, pokloni mu ga i položi svoj vrat na kamen njemu
pred noge; on uze tih sedam pera i zatakne ih za krestu kacige, a
labudovi smjesta ustadoše i odletješe na sjever u zalasku sunca, te
ih Tuor više nikada ne vidje.

Sad Tuor osjeti gdje mu morski žal privlači korake, pa siđe dugim
stubama do široke obale na sjevernoj strani Tarasovine; dok je si­
lazio, vidje da sunce ponire duboko u golem crni oblak što stiže
preko oboda sve mračnijeg mora; i posta hladno, i nastupi kome-
šanje i mrmorenje, kao da se sprema oluja. I Tuor stade na obalu,
a sunce bijaše poput zadimljena plamena iza nebeske prijetnje; i
učini mu se da se velik val nadiže u daljini i kotrlja prema kopnu,
ali čuđenje ga zadrža, pa ostade nepomičan. I val mu se približi,
optočen sjenovitom maglicom. Zatim se odjednom u nailasku svinu
i razbi, te nahrupi dalje u dugim rukavcima pjene; ali ondje gdje se
razbio ostade stajati, mračno spram nadolazeće oluje, vrlo visoko i
veličajno živo obličje.

Tada se Tuor pokloni sa štovanjem, jer mu se učini da gleda
moćna kralja. Visoku je i srebrnastu krunu nosio, iz koje mu je
duga kosa padala kao pjena što svjetluca u sumrak; a kada odbaci
sivi ogrtač što ga je obavijao poput maglice, gle! bijaše odjeven u

7 Tuor je bio otac Eärendila, koji je bio otac Elrosa Tar-Minyatura, prvoga kralja Nú-
menora.

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 45

blistavo odijelo, pripijeno poput ljusaka neke moćne ribe, te u tam-
nozelen haljetak što je bljeskao i treperio morskom vatrom dok je
on polagano koračao prema kopnu. Ovako se Žitelj dubina, kojega
Noldori nazivaju Ulmo, Gospodar Voda, ukazao podno Vinyamara
Tuoru, sinu Huorovu, iz Hadorove kuće.

Nije zakoraknuo na obalu, već je do koljena stao u sjenovito
more i obratio se Tuoru, a tada, zbog svjetlosti u njegovim očima i
zvuka njegova duboka glasa što je, činilo se, dopirao iz samih temelja
svijeta, strah pogodi Tuora i on se baci na pješčano tlo.

"Ustani, Tuore, sine Huorov!" reče Ulmo. "Ne boj se moje srdž­
be, premda te dugo zazivah a da me čuo nisi; a kad si se napokon
otputio, zadržavao si se na svome putovanju ovamo. U proljeće ti je
valjalo stajati ovdje; ali sad će oštra zima skoro stići iz Neprijateljeve
zemlje. Hitnji ti se valja sviknuti, a lagodan put što ti ga namijenih
morat će se izmijeniti. Jer moji savjeti naiđoše na prezir,8 dok veliko
zlo gmiže prema dolini Siriona, a dušmanska vojska već stoji između
tebe i cilja tvoga."

"Koji je onda moj cilj, Gospodaru?" reče Tuor.
"Onaj koji ti srce oduvijek ište", odgovori mu Ulmo; "pronaći
Turgona i ugledati skriveni grad. Jer odjeven si ovako kako bi mo­
jim glasnikom bio, upravo u opremu što je odavna namijenih tebi.
No sada ti valja pod sjenkom proći kroz pogibelj. Umotaj se stoga
ovim plaštem i nikada ga ne odbacuj, sve dok ne dođeš do odredišta
svojega putovanja."
Tada se Tuoru učini da je Ulmo rascijepio svoj sivi ogrtač i do­
bacio mu njegov suvratak, a kada je pao na njega, to za njega bijaše
veliki plašt u koji se mogao umotati cio, od glave do pete.
"Tako ćeš hodati pod mojom sjenom", reče mu Ulmo. "Ali ne
zadržavaj se više; jer ona neće izdržati u zemljama Anarovim i pla­
menovima Melkorovim. Prihvaćaš li zadatak što ti ga povjerih?"
"Prihvaćam, Gospodaru", reče Tuor.
"Tada ću u tvoja usta staviti riječi koje ćeš Turgonu kazati", reče
Ulmo. "Ali prvo ću te poučiti, da čuješ ponešto što nijedan drugi
čovjek nikada čuo nije, ne, čak ni poneki eldarski moćnici." I Ulmo

8 Ovo se zacijelo odnosi na Ulmovo upozorenje što su ga u Nargothrond donijeli Gelmir
i Arminas; vidi str. 188 i dalje.

46 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

progovori Tuoru o Valinoru i njegovu sumraku, o Izgnanstvu Nol-
dora, o Mandosovoj kletvi i o skrivanju Blaženoga kraljevstva. "Ali
gledaj!" reče mu. "U oklopu Sudbine (kako je Djeca Zemlje zovu)
navijek se nalazi pukotina, a u zidinama Usuda procijep, sve do
ostvarenja punine stvaranja, što ju Krajem nazivate. Tako će biti sve
dok bude i mene, tajna glasa što proturječi i svjetlosti što sja ondje
gdje je tama proglašena. Stoga, iako se čini da u danima ove tame
proturječim volji braće svoje, Gospodara Zapada, među njima tu
ulogu imam, dodijeljenu mi prije stvaranja Svijeta. Ipak, Usud je
jak, a Neprijateljeva sjenka sve duža; ja sam pak sve slabiji, te sad u
Međuzemlju nisam više od tajnovita šapta. Vode što teku ka zapadu
sahnu, vrela su im zatrovana, a moja se moć povlači iz zemlje; jer
vilenjaci i ljudi postaju slijepi i gluhi za mene uslijed Melkorove
moći. A sada Mandosovo prokletstvo hita k svome ispunjenju, te će
sva djela noldorska iščeznuti, a svaka nada što ju sazdaju pretvorit
će se u prah. Preostaje samo posljednja nada, ona nada u koju se
ne ufaju i za koju nisu spremni. A ta nada u tebi leži; jer tako ja
odlučili."

"Zar se onda Turgon neće oduprijeti Morgothu, kako se svi El-
dari još nadaju?" reče Tuor. "I što biste htjeli od mene, Gospodaru,
dođem li sada Turgonu? Jer iako sam doista voljan postupiti kao i
moj otac i stati uz toga kralja u odsudnu času, ipak ću mu od slabe
vajde biti, kao samotan smrtnik među tako brojnim i odvažnim pr­
vacima Plemenita puka sa Zapada."

"Odlučim li te ja poslati, Tuore, sine Huorov, ne vjeruj da tvoj
jedan mač ne vrijedi slati. Jer vilenjaci će navijek pamtiti srčanost
Edaina tijekom sve duljih doba, čudeći se da su tako slobodno davali
živote što im na zemlji bijahu tako kratki. Ali ne šaljem te jedino
zbog tvoje srčanosti, već i da na svijet doneseš nadu koju još ne
možeš vidjeti i svjetlost što će probosti mrak."

A dok je Ulmo to izgovarao, mrmorenje oluje nadiglo se do snaž­
na krika, vjetar je zapuhao, a nebo se zacrnilo; ogrtač Gospodara
Voda zavijorio je poput letećeg oblaka. "Pođi sada", reče Ulmo,
"da te More ne proždre! Jer Ossë sluša Mandosovu volju, a on je
gnjevan, kao sluga Prokletstva."

"Kako vi nalažete", reče Tuor. "Ali uspijem li izbjeći Prokletstvu,
koje li ću riječi kazati Turgonu?"

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 47

"Stigneš li do njega," odgovori mu Ulmo, "riječi će ti se uobličiti
u svijesti, a tvoja usta prozboriti isto što bih i ja. Govori i ne boj se!
A nakon toga postupaj kako te srce i srčanost budu vodili. Ne ostav­
ljaj se mojega plašta, jer on će te čuvati. A ja ću ti poslati jednoga
iz Ossëova gnjeva i on će te voditi: pače, posljednjega mornara s
posljednje lađe što će iskati Zapad sve do uzdizanja Zvijezde. Pođi
sada natrag na kopno!"

Zatim odjeknu prasak groma, a nad morem bijesnu munja; Tuor
vidje gdje Ulmo stoji među valovima poput srebrne kule po kojoj
pucketaju hitri plamenovi, te viknu uz vjetar:

"Polazim, Gospodaru! No sada moje srce radije žudi za Morem."
A nato Ulmo podiže moćan rog i u njega puhnu jedan jedini
ton, naspram kojega je rika oluje bila tek nalet vjetra na jezeru. A
kad začu taj ton, koji ga cijelog obuze i prože, Tuoru se učini da
su obale Međuzemlja iščezle i da jednim sveobuhvatnim pogledom
promatra sve vode svijeta: od struja u tlu do riječnih ušća, od žalo­
va i morskih zatoka do duboke pučine. Veliko je more vidio kroz
nespokojna područja što vrve čudnovatim obličjima, sve do dubina
mrklog mraka gdje sred vječne tame odjekuju glasovi što užasno
zvuče u smrtnim ušima. Njegove je neizmjerne pučine promotrio
hitrim valarskim viđenjem, gdje leže u bonaci pod okom Anara, ili
se ljeskaju pod rogatim Mjesecom, ili se uzdižu u gnjevne bregove
što se razbijaju o Sjenovite otoke,9 sve dok u daljini, na rubu vi­
dokruga i preko nebrojenih liga, nije opazio jednu goru gdje seže
izvan dosega njegova uma u sjajan oblak, a pod njime treperi dug
pješčan sprud. I baš kad se upeo da osluhne zvuk tih dalekih valova
i jasnije vidi onu udaljenu svjetlost, ton se prekinuo, i opet je stajao
pod grmljavinom oluje, a razgranata je munja rascijepila nebesa nad
njim. I Ulma više nije bilo, a more je kiptjelo, dok su divlji Ossëovi
valovi udarali o zidine Nevrasta.
Tada je Tuor utekao od morskoga bijesa i s naporom se dokopao
visokih zaravni; jer vjetar ga je bacao uz liticu, a kad se ispeo na vrh,
svalio ga je na koljena. Stoga je ponovno ušao u mračnu i praznu
dvornicu da se zakloni, te cijelu noć prosjedio na Turgonovoj kame-

9 Sjenoviti otoci vrlo vjerojatno su Začarani otoci, opisani na kraju XI. poglavlja Silmaril-
liona, koji su se "nizali poput mreže nad Sjenovitirn morima sa sjevera na jug" nakon
Skrivanja Valinora.

48 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

noj stolici. Čak su i stupovi drhtali od silovitosti oluje, a Tuoru se
činilo da je vjetar pun zapomaganja i divljih vapaja. No kako je bio
iscrpljen, povremeno bi zaspao, a san su mu mučili mnogi snovi, od
kojih mu ništa nije ostalo u svjesnu spomenu izuzev jednog: viđenja
otoka kojem se iz središta uzdiže strma gora, a iza nje zalazi sunce,
dok sjene skaču u nebo; ali nad njom sja jedna blistava zvijezda.

Nakon toga snoviđenja Tuor zapade u dubok san, jer bura je
prije isteka noći prošla i otjerala crne oblake prema istoku svijeta.
Naposljetku se probudio u sivkastoj svjetlosti, ustao i otišao od vi­
soke stolice, a dok je silazio mrklom dvornicom, vidio je da je puna
morskih ptica koje je oluja stjerala unutra; a kad je izašao, zadnje su
zvijezde blijedjele na zapadu pred nadolaskom dana. Tada opazi da
su se golemi valovi sinoć valjali visoko nad kopnom i bacali kreste
preko vrhova litica, nanijevši travuljinu i šljunak čak i na zaravan
pred vratima. I Tuor pogleda s najniže zaravni i vidje gdje u njezinu
podnožju, naslonjen na stijenu među kamenjem i naplavinama, sjedi
jedan vilenjak, odjeven u sivi plašt natopljen morskom vodom. Šutio
je i zurio u daljinu iza razorenih plaža, prema dugim grebenima
valova. Sve je bilo mirno i nije se čuo nikakav zvuk osim razbijanja
valova o obalu.

Dok je Tuor stajao i promatrao tu šutljivu sivu priliku, prisjetio
se Ulmovih riječi, pa mu je neznano ime došlo na usne, te ga glasno
zazva: "Dobro došao, Voronwë! Čekao sam te."10

Nato se vilenjak okrenu i pogleda uvis, a Tuor dočeka prodoran
pogled njegovih sinjih očiju, koje mu otkriše da on pripada uzvišeno­
me noldorskom narodu. Ali u njima stade bujati strah i čuđenje dok
je motrio Tuora gdje stoji visoko na zidu nad njime, ogrnut velikim
plastom nalik na sjenu, ispod kojega mu je vilenjačka verižnjača
blistala na prsima.

Ostadoše tako trenutak, dok je svaki pregledavao lice drugoga, a
zatim vilenjak ustade i duboko se pokloni pred Tuorovim stopalima.

10 Usporedi Silmarillion, str. 214: "Na Turgonovu molbu, Círdan sagradi sedam hitrih
brodova, a oni se otisnuše na Zapad; no nikakve se vijesti o njima više nisu vratile u
Balar, osim o jednom i posljednjem. Mornari toga broda dugo su se borili s morem,
a kad su već izgubili svaku nadu, na povratku ih prevrnu velika oluja na domak obali
Međuzemlja; ali jednoga od njih Ulmo spasi od Ossëova gnjeva, te ga valovi uzdigoše
i izbaciše na obalu Nevrasta; on je bio medu glasnicima koje je Turgon poslao iz Gon-
dolina." Usporedi također Silmarillion, str. 262.

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 49

"Tko si, gospodaru?" reče. "Dugo se mučih nesmiljenim morem.
Kaži mi: jesu li se velike mijene zbile otkako kročih tlom? Je li
Sjenka zbačena? Je li Skriveni narod izašao?"

"Nije", odgovori mu Tuor. "Sjenka je sve duža, a Skriveni su i
dalje skriti."

Tada ga Voronwë šutke promotri. "Ali tko si?" ponovno ga upi­
ta. "Jer mnogo je ljeta prošlo otkako moj je narod napustio ovu
zemlju, gdje nitko otad ne živje. A sada opažam da usprkos svojoj
odori nisi jedan od njih, kao što mi se učini, već da pripadaš ljud­
skome soju."

"Tako je", reče Tuor. "A nisi li ti posljednji mornar s posljednje
lađe što je iskala Zapad iz Círdanovih luka?"

"Tako je", reče vilenjak. "Ja sam Voronwë, sin Aranwëov. Ali ne
razumijem odakle znadeš moje ime i sudbinu."

"Znadem ih, jer mi se Gospodar Voda obratio jučer s večeri",
odgovori mu Tuor, "i rekao mi da će te spasiti iz Ossëova gnjeva i
poslati te amo da mi budeš vodič."

Tada u strahu i čudu Voronwë kriknu: "Govorio si s Ulmom
Moćnim? Tada su ti valjanost i usud doista golemi! Ali kamo da
te vodim, gospodaru? Jer zacijelo si kralj među ljudima, pa mnogi
jamačno slušaju tvoje naloge."

"Nije tako, ja sam odbjegli sužanj", reče Tuor, "i osamljeni od­
metnik u praznoj zemlji. Ali valja mi stići do Skrivenoga kralja Tur-
gona. Znaš li kojim bih ga putem mogao pronaći?"

"Mnogo ih je koji su odmetnici i sužnji u ovim zlim danima a da
nisu rođeni takvi", odgovori mu Voronwë. "Ljudski si vladar rođe­
njem, sudim. Ali sve i da si najviši među cijelim svojim narodom,
nikakva prava ne bi imao da Turgona išteš, pa bi zaludu polazio u
pohod. Jer čak i kad bih te odveo do njegovih dveri, ti kroz njih ne
bi mogao proći."

"Ne tražim da me vodiš dalje od dveri", reče Tuor. "Ondje će
se Prokletstvo odmjeriti s Ulmovim savjetom. A ako me Turgon
ne bude htio primiti, onda će moj zadatak završiti i Prokletstvo će
prevagnuti. Ali glede moga prava da tražim Turgona: ja sam Tuor,
sin Huorov i rod Húrinov, a njihova imena Turgon neće zaboraviti.
Također, u potragu idem na Ulmov nalog. Hoće li Turgon zabo-

50 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

raviti ono što je od njega jednom davno čuo: Sjeti se da posljednja
nada Noldora dolazi s Moral Ili, također: Kad se opasnost približi, iz
Nevrasta će pristići jedan da te opomene?11 Ja sam taj koji treba doći
i odjeven sam ovako u za mene pripremljenu opravu."

Tuor se začudi kad je čuo sebe da tako zbori, jer riječi što ih je
Ulmo uputio Turgonu kad je ovaj napuštao Nevrast nisu prethodno
bile znane ni njemu ni bilo komu izvan Skrivenoga naroda. Stoga
je još zaprepašteniji bio Voronwë; ali on se okrenu, pogleda prema
Moru i uzdahnu.

"Jao!" reče. "Ne bih se nikada više htio vratiti. A često prisezah
na pučini da ću, ako ikada opet stanem na kopno, u spokoju živjeti
daleko od Sjenke na Sjeveru, ili pri Círdanovim lukama, ili možda
u krasnim poljima Nan-tathrena, gdje je proljeće slađe no što srce
žudi. Ali ako je zlo naraslo dok sam lutao, pa im se sad primiče
krajnja pogibelj, onda moram poći svome narodu." Okrenuo se opet
prema Tuoru. "Povest ću te do skrivenih dveri", reče; "jer mudar
ne proturječi Ulmovim savjetima."

"Onda ćemo poći zajedno, kako nam je savjetovano", reče Tuor.
"Ali ne žali, Voronwë! Jer moje srce ti kaže da će te dugi put odvesti
daleko od Sjenke, pa će se tvoja nada vratiti Moru."12

"I tvoja će se", reče mu Voronwë. "Ali sada je moramo napustiti
i pohitati."

"Tako je", reče Tuor. "Ali kamo ćeš me povesti, koliko daleko?
Nećemo li prvo porazmisliti kako da se snađemo u divljini, ili, ako
je taj put dugačak, kako da prođemo kroz zimu bez utočišta?"

Ali Voronwë ne htjede odgovoriti ništa određeno što se puta
tiče. "Poznata ti je snaga ljudi", reče. "A što se mene tiče, pripadam
Noldorima, pa glad mora biti duga, a zima studena, kane li pogu­
biti potomka onih koji su prešli preko Neumoljiva leda. Kako pak
misliš da smo u stanju izdržati nebrojene dane na slanim morskim

11 Ulmove riječi upućene Turgonu javljaju se u XV. poglavlju Silmarilliona u ovome obliku:
"Sjeti se da jedina nada Noldora leži na Zapadu i dolazi s Mora" te "No ako se opasnost
doista približi, tad će čak iz Nevrasta pristići jedan da te opomene."

12 U Silmarillionu ne piše ništa o daljnjoj sudbini Voronwëa nakon njegova povratka u
Gondolin s Tuorom; ali u izvornoj priči ("O Tuoru i Izgnanicima iz Gondolina") bio je
jedan od onih koji su uzmogli pobjeći od razaranja toga grada - na što se odnose ove
Tuorove riječi.


Click to View FlipBook Version