J. R. R. Tolkien - Nedovrsene pripovijesti

CIRTON I EORL 351

Međe Eorlove kraljevine postavljene su ovako: na zapadu, rije­
ka Angren od stapanja s rijekom Adorn i zatim prema sjeveru do
vanjskih gradina Angrenosta, a potom zapadno i sjeverno duž ru­
bova šume Fangorn do rijeke Limlight; ta rijeka bila joj je sjeverna
međa, jer zemlju iza nje Gondor nikad nije prisvajao.45 Na istoku su
je omeđivali Anduin i zapadna litica Emyn Muila sve do baruština
Onodlóvih ušća, a ispod te rijeke potok Glanhir što je protjecao
šumom Anwar na putu do utoka u Onodló; na jugu joj je pak među
tvorio Ered Nimrais sve do kraja svojega sjevernog kraka, ali sve one
doline i usjeci što su gledali na sjever imali su pripasti Éothéodima,
kao i kraj južno od Hithaeglira što je ležao između rijeka Angren
i Adorn.46

U svim je tim područjima Gondor pod svojim zapovjedništvom
zadržao još samo utvrdu Angrenost, u kojoj se nalazio treći Gon-
dorski toranj, neosvojivi Orthanc u kojemu se držao četvrti palantír
južne kraljevine. U Cirionovo se doba u Angrenostu još nalazila
posada Gondoraca, ali oni su se preobrazili u malen, nastanjen na­
rod pod vlašću nasljednog Zapovjednika, dok je ključeve Orthanca
čuvao namjesnik Gondora. "Vanjske gradine", spomenute u opisu
međa Eorlove kraljevine, tvorile su zidine i jarak, smještene oko
dvije milje južno od dveri Angrenosta i protegnute između brda
kojima je završavalo Magleno gorje; iza njih su ležale obrađene
zemlje naroda iz utvrde.

45 Vidi prvi navod u Dodatku C teksta "Povijest Galadriel i Celeborna", str. 297.
46 Ova su imena dana na sindarinskome u skladu s gondorskom uporabom; ali mnogima su

Éothéodi nadjenuli nova imena, preinačivši starije nazive kako bi pristajali njihovu jezi­
ku, ili ih prevevši, ili ih iznova stvorivši. U radnji Gospodara prstenova rabe se uglavnom
imena na jeziku Rohirrimâ. Tako Angren = Isen; Angrenost = Isengard; Fangorn (što se
također rabi) = Entwood; Onodló = Entwash; Glanhir=potok Mering (obje riječi znače
"potok međaš"). [Piščeva bilješka.] - Ime rijeke Limlight stvara pomutnju. Na ovome
mjestu postoje dvije inačice teksta i bilješke, pa se iz jedne od njih čini da je sindarinsko
ime glasilo Limlich, a preuzeto je u jezik Rohana kao Limliht ("osuvremenjeno" kao
Limlight). U drugoj (kasnijoj) inačici, Limlich je izmijenjen, začudo, u Limliht u tekstu,
tako da ovo postaje sindarinski oblik. Drugdje je (str. 313, bilješka 14) sindarinsko ime te
rijeke dano kao Limlaith. Imajući tu neizvjesnost u vidu, u tekstu dajem Limlight. Kako
god glasilo izvorno sindarinsko ime, barem je jasno da je rohanski oblik bio njegova
preinaka, a ne prijevod, te da njegovo značenje nije bilo poznato (premda u jednoj
bilješci napisanoj mnogo prije sve ove građe piše da je ime Limlight djelomičan prijevod
vilenjačkog naziva Limlint, "bistrohitra"). Sindarinska imena Entwasha i potoka Mering
zatječu se samo ovdje; s Onodló, usporedi Onodrim, Enyd, enti (Gospodar prstenova,
Dodatak F, "O ostalim rasama").

352 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Također je dogovoreno da će Velika cesta, koja je nekad išla
kroz Anórien i Calenardhon prema Athradu Angrenu (Isenskim
gazovima),47 a odatle na sjever za Arnor, u mirnodopsko vrijeme
biti otvorena za sve putnike iz obaju naroda bez ograničenja, a za
njezino će se održavanje od potoka Mering do Isenskih gazova skr­
biti Éothéodi.

Ovim je sporazumom tek mali dio šume Anwar, zapadno od poto­
ka Mering, uključen u Eorlovu kraljevinu; ali Cirion je brdo Anwar
sad proglasio posvećenim mjestom obaju naroda, pa je Eorlinzima i
Namjesnicima otad valjalo dijeliti stražu i skrb nad njime. U kasnijim
je danima, međutim, kad su Rohirrimi bivali sve snažniji i brojniji,
dok je Gondor kopnio i bio pod stalnom prijetnjom s istoka i s mora,
čuvare Anwara u potpunosti davao narod Istočnoga prigorja, a Šuma
je postala običajni dio nadležnosti kraljeva Marke. Brdo su nazvali
Halifirien, a Šumi dali ime Firienholt.48

U kasnijim se vremenima dan Zavjetovanja računao kao prvi dan
novoga kraljevstva, kad je Eorl uzeo naziv kralja Marke Jahačâ. Ali
još je trebalo proći neko vrijeme prije no što Rohirrimi ne preuzmu
vlast nad zemljom, pa je za života Eorl bio zvan glavarom Éothéoda i
kraljem Calenardhona. Izraz Marka označavao je granično područje,
napose ono koje služi kao obrana unutrašnjosti određene kraljevine.
Sindarinske nazive Rohan, za Marku, te Rohirrim, za njezine žitelje,
sročio je Hallas, Cirionov sin i nasljednik, ali oni su se često koristili
ne samo u Gondoru, već i među samim Éothéodima.49

47 Athrad Angren: vidi str. 302, gdje je sindarinsko ime Isenskih gazova dano kao Et-
hraid Engrin. Čini se stoga da su postojali oblici imena Gaza (Gazova) i u jednini i u
množini.

48 Drugdje se šuma uvijek naziva šuma Firien (skraćeno od "šuma Halifirien"). Firienholt
- riječ koja je zabilježena u anglosaskom pjesništvu (firgenholt) - znači isto: "planinska
šuma". Vidi bilješku 33.

49 Pravi im je oblik glasio Rochand i Rochir-rìm, a zapisivalo ih se kao Rochand, ili Rochan.
te Rochirrim u gondorskim spisima. Sadržavali su sindarinsku riječ roch "konj", kojom
se prevodilo éo- iz riječi Eothéod i mnogih osobnih imena Rohirrimâ [vidi bilješku 36].
U riječi Rochand dodan je sindarinski završetak -nd (-and, -end, -ond); uobičajeno se
rabio u imenima područja ili zemalja, ali -d se obično gubilo u govoru, napose u dugim
imenima, poput Calenardhon, Ithilien, Lamedon itd. Naziv Rochirrim bio je oblikovan
prema pojmu éo-herë, kojim su Éothéodi nazivali puni zbor svoje konjice u ratnim
vremenima; bio je sročen kao roch + sindarinski hir "gospodar, vladar" (riječ je posve
neovisna od [anglosaske] here). U imenima naroda sindarinska se riječ rim "mnoštvo,
vojska" (kvenijski rimbë) uobičajeno rabila pri tvorbi zbirne množine, kao u nazivima
Eledhrim (Edhelrim) "svi vilenjaci". Onodrim "narod Enta". Nogothrim "svi patuljci,

CIRION I EORL 353

Dan nakon Zavjetovanja Cirion i Eorl zagrlili su se i nevoljko
rastali. Jer Eorl je kazao: "Vladajući Namjesniče, mnogo toga mi
valja hitro obaviti. Ova je zemlja sad očišćena od neprijatelja; ali
oni nisu sasječeni u korijenu, a ne znamo ni kakva pogibao vreba s
onu stranu Anduina i pod krošnjama Mrkođola. Jučer sam navečer
trojicu glasnika poslao na sjever, odvažne i vješte konjanike, u nadi
da će barem jedan od njih prije mene stići do mojega doma. Jer sada
se i sâm moram vratiti, i to ne bez znatnih snaga; u mojoj su zemlji
ostali tek malobrojni, oni premladi i oni prestari; a valja li im poći
na tako veliko putovanje, naše će žene i djeca, uz ona dobra bez
kojih ne možemo, morati biti pod zaštitom, a i poći će isključivo za
samim glavarom Eothéoda. Ostavit ću za sobom svu silu bez koje
mogu, gotovo polovicu vojske koja je sada u Calenardhonu. Ondje
će biti određen broj postrojbi jahača-strijelaca, da pođu kamo ih
nužda pozove, ukoliko još pokoja četa dušmana vreba ovim krajem;
ali glavna će sila ostati na sjeveroistoku, prije svega da čuva mjesto
na kojem su Balchothi prešli Anduin iz Sumornih zemalja; jer ondje
još vreba najveća opasnost, a ondje leži i moja glavna nada da ću,
vratim li se, povesti svoj narod u novu zemlju uz što manje tuge i
gubitaka. Kažem, vratim li se: ali budi siguran da se vratiti hoću, po­
radi održanja vlastita Zavjeta, osim ako nas ne snađe silna nesreća,
pa s narodom stradam na dugome putovanju. Jer morat će se poći
putem istočno od Anduina kroza stalnu prijetnju iz Mrkodola, te
na kraju proći dolinom jezovite sjenke onoga brda koje vi nazivate
Dol Guldur. Na zapadnoj strani nema puta za konjanike, kao ni za
veliku povorku ljudi i zaprega, čak i kad Gorje ne bi vrvjelo orcima;
a nitko, ni malobrojan ni u mnoštvu, ne može proći kroz Dwimor-
dene, gdje živi Bijela gospa i tka mreže kroza koje nijedan smrtnik
prodrijeti ne može.50 Tim ću istočnim putem proći, onako kako sam
stigao do Celebranta; pa neka nad nama skrbe oni koje smo pozvali

patuljaćki narod". Jezik Rohirrimâ sadržavao je glas koji se ovdje piše kao eh (grleni
spirant poput ch iz velškog), tako da im, premda nije bio čest u sredini riječi između
samoglasnika, njegov izgovor nije predstavljao nikakvu poteškoću. Ali u zajedničkom
govoru on nije postojao, dok su se pri izgovaranju sindarinskoga (u kojem je bio vrlo
čest) žitelji Gondora, izuzev učenih, služili glasom h u sredini riječi i glasom k na njihovu
kraju (gdje se najsnažnije izgovarao u pravilnom sindarinskom). Tako su nastala imena
Rohan i Rohirrim kakva se rabe u Gospodaru prstenova. [Piščeva bilješka.]
50 Čini se da Eorla nije uvjerio iskaz dobre volje Bijele gospe; vidi str. 340.

354 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

da posvjedoče našim zavjetima. Rastanimo se sad s nadom! Imam
li tvoje dopuštenje?"

"Dakako da imaš moje dopuštenje," kazao mu je Cirion, "jer sada
uviđam da drugačije ne može biti. Shvaćam da sam u našoj pogibli
premalo razmišljao o opasnostima s kojima ste se suočili i o čudu
vašeg dolaska, kad nade više nije bilo, preko dugih liga sa Sjevera.
Nagrada, što je radostan i puna srca ponudih zbog našeg izbavljenja,
sad se malenom čini. Ali vjerujem da riječi mojega zavjeta, kojima se
nisam domišljao prije no što ih izgovorih, ne bijahu nizašto stavljene
u moja usta. Stoga se rastajmo s nadom."

Kako to već u Ljetopisima biva, mnogo toga što je ovdje stavljeno
u usta Ciriona i Eorla na njihovu rastanku izreklo se i i razmotrilo
u raspravi prethodne noći; ali izvjesno je da je Cirion na rastanku
kazao te riječi o nadahnuću svoga zavjeta, jer on je bio čovjek bez
mnogo taštine, ali vrlo hrabar i velikodušna srca, najplemenitiji na­
mjesnik Gondora.

(IV)
ISILDUROVO NASLIJEĐE

Kaže se da se Isildur po povratku iz Rata posljednjeg saveza neko
vrijeme zadržao u Gondoru, uređivao kraljevinu i poučavao svog
nećaka Meneldila, prije nego što je sâm pošao kraljevati u Arnoru.
S Meneldilom i družbom prijatelja od povjerenja otputio se u obi­
lazak granica svih krajeva na koje je Gondor polagao pravo; tako
su na povratku sa sjeverne međe u Anórien došli do visoka brda
koje se tada zvalo Eilenaer, ali je kasnije dobilo ime Amon Anwar,
"Brdo udivljenja".51 Nalazilo se blizu središta gondorskih zemalja.

51 Eilenaer je bilo ime pred númenorskog podrijetla, bjelodano u srodstvu s imenom Ei-
lenach. [Piščeva bilješka.] - Prema jednoj bilješci o svjetionicima. Eilenach je bilo
"vjerojatno tuđinsko ime: niti sindarinsko, ni númenorsko. ni iz zajedničkoga govora.. •
I Eiienach i Eilenaer bili su istaknuti dijelovi krajolika. Eiienach je bio najviša točka
šume Drúadan. Moglo ga se vidjeti izdaleka sa Zapada, a u danima svjetionika imao je
ulogu prenositi upozorenja s Amon Dina; ali nije bio prikladan za velik svjetionički kri­
jes, budući daje na njegovu oštrom vrhu bilo malo mjesta. Odatle ime Nardol "Krijesni
vrh" za sljedeći svjetionik prema zapadu; nalazio se na kraju visoka grebena, izvorno
dijela šume Drúadan. ali s kojeg su stabla odavna sasjekli klesari i kamenoloma koji su
dolazili onamo kroz Dolinu kamenih kola. Nardol je imao stražarsku posadu, koja je
također štitila kamenolome; imala je dobru zalihu goriva pa se u nuždi mogla zapaliti

CIRION I EORL 355

Probili su put kroz guste šume na njegovim sjevernim obroncima i
tako došli do zelena vrha, gdje nije raslo nijedno stablo. Ondje su
stvorili zaravan i na istočnome mu kraju podigli humak; u taj je hu­
mak Isildur položio lijes što ga je donio sa sobom. Zatim je kazao:
"Ovo je grobnica i spomenik Elendila Vjernog. Ovdje će stajati na
središnjoj točki Južnoga kraljevstva pod paskom Valara, dokle god
Kraljevstvo bude trajalo; ovo će mjesto svetištem biti, što ga nitko
ne smije oskvrnuti. Neka nitko ne poremeti njegovu tišinu i mir,
ukoliko nasljednik Elendilov nije."

Izradili su kamenito stubište što se pelo od kraja šume do kruništa
brda; a Isildur je kazao: "Neka se ovim stubama nitko ne popne,
izuzev Kralja i onih koje on dovede, ako ih zamoli da s njime pođu."
Zatim su svi prisutni prisegli da će čuvati tajnu; ali Isildur je Menel-
dila posavjetovao ovako, da Kralju valja povremeno posjećivati ovo
svetište, napose kad osjeti potrebu za mudrošću u danima opasnosti
ili nevolje; a onamo mu također valja dovesti svoga nasljednika, kad
taj stasa u punu zrelost, te mu ispripovjediti kako je svetište sazdano,
otkriti mu tajne kraljevine i ostalo što mu valja znati.

Meneldil je poslušao Isildurov savjet, kao i svi Kraljevi nakon
njega, sve do Rómendacila I. (petoga nakon Meneldila). U njegovo
su vrijeme Gondor prvi put napali Istočnjaci;52 on je, da se predaja
ne bi prekinula uslijed rata ili iznenadne smrti ili neke druge nesreće,
dao da se "Isildurovo naslijeđe" zapiše u zapečaćen svitak, zajed­
no s ostalim što novome Kralju valja znati; taj je svitak Namjesnik
prije krunidbe predavao Kralju.53 Ta se primopredaja otada uvijek

velika lomača, za vedre noći vidljiva sve do posljednjega svjetionika (Halifiriena), što
se uzdizao oko stotinu i dvadeset milja zapadno odande."

U istoj se bilješci navodi: "Amon Dîn, 'Tiho brdo', bio je vjerojatno najstariji, s
izvornom ulogom utvrđene predstraže Minas Tiritha, koja je mogla vidjeti svjetionik na
njemu, bdijući pritom nad prolazom iz Dagorlada u sjeverni Ithilien i svakim pokušajem
neprijatelja da prijeđe Anduin kod Cair Androsa ili blizu njega. Nije zapisano zbog
čega mu je nadjenuto to ime. Vjerojatno zbog toga što je bio osebujan, kao kamenito
i golo brdo što se isticalo i stajalo po strani od gusto pošumljenih brda šume Drúadan
(Tawar-in-Drúedain), kamo su rijetko odlazili čovjek, zvijer ili ptica."
52 Kako navodi Dodatak A (I, iv) Gospodara prstenova, Gondor su u danima Ostohera,
četvrtoga kralja nakon Meneldila, prvi put napali divljaci s istoka. "Međutim, pobijedio
ih je njegov sin Tarostar, istjerao ih iz zemlje i uzeo ime Rómendacil, 'Pobjednik na
istoku'."
53 Također je Rómendacil I. bio taj koji je uspostavio službu Namjesnika (Arandur "kraljev
sluga"), ali njega je izabirao Kralj kao osobu od visokog povjerenja i mudrosti, obično u

356 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

obavljala, iako su običaj posjećivanja svetišta na Amon Anwaru sa
svojim nasljednikom održali gotovo svi gondorski Kraljevi.

Kad su dani Kraljeva istekli, a Gondorom zavladali Namjesnici
potekli od Húrina, namjesnika kralja Minardila, smatralo se da su
sva prava i dužnosti Kraljeva njihove, "sve dok se Veliki kralj ne
vrati". Ali o pitanju "Isildurova naslijeđa" tek su oni mogli suditi,
jer tek su oni za njega znali. Presudili su da je izrazom "nasljednik
Elendilov" Isildur mislio na nasljednika prijestolja iz kraljevske loze
podrijetlom od Elendila: ali da nije predvidio vladavinu Namjesni­
ka. Stoga, ako je Mardil u odsutnosti Kralja raspolagao njegovom
ovlašću,54 Mardilovi nasljednici na koje namjesništvo prijeđe imat
će isto pravo i dužnost, sve dok se Kralj ne vrati; svaki Namjesnik
stoga ima pravo posjetiti svetište kad poželi i dovesti one koji su s
njime došli, kako bude smatrao shodnim. Što se tiče izraza "dokle
god Kraljevstvo bude trajalo", rekli su da je Gondor ostao "kraljev­
stvo" pod vlašću podregenta, tako da valja smatrati kako te riječi
znače "sve dok gondorska država bude trajala".

Pa ipak, Namjesnici su vrlo rijetko, dijelom zbog udivljenja, a
dijelom zbog drugih briga kraljevine, odlazili na svetište na brdu
Anwar, osim kad su odvodili svojega nasljednika na njegov vrh,
prema običaju Kraljeva. Ponekad ga godinama nitko ne bi posjetio,
a zbog Isildurove molitve bio je pod paskom Valara; jer premda
su šume mogle zarasti i zbog tišine ljudima postati nemile sve dok
se staza prema vrhu ne bi zagubila, ipak bi se nakon ponovnog pro­
bijanja staze svetište zateklo neoskvrnjeno i netaknuto zubom vre­
mena, navijek zeleno i u miru pod nebom, sve do vremena kad se
gondorsko kraljevstvo izmijenilo.

Jer zbilo se tako da se Cirion, dvanaesti Vladajući namjesnik,
suočio s novom i velikom opasnošću: zavojevači su zaprijetili po­
koriti sve gondorske zemlje sjeverno od Bijeloga gorja, a kad bi do
toga došlo, propast i uništenje cjelokupnoga kraljevstva ne bi bili

poznim godinama, budući da mu nije bilo dopušteno da ide u rat ili napušta kraljevinu.
On nikada nije bio pripadnik kraljevske kuće. [Piščeva bilješka.]
54 Mardil je bio prvi gondorski Vladajući namjesnik. Bio je namjesnik Eärnuru, posljed­
njem kralju, koji je nestao u Minas Morgulu 2050. godine. "U Gondoru su zaključili da
je podmukli neprijatelj ulovio kralja u klopku i da je ovaj izdahnuo na mukama u Minas
Morgulu; ali kako nije bilo svjedoka njegove smrti, dobri namjesnik Mardil vladao je
godine i godine Gondorom u njegovo ime." (Gospodar prstenova, Dodatak A (I, iv)).

CIRION I EORL 357

daleko. Kako je poznato iz povijesnih spisa, ta je pogibelj izbjegnuta
samo zahvaljujući pomoći Rohirrimâ; njima je Cirion vrlo mudro
podario sve sjeverne zemlje, izuzev Anóriena, predavši ih njihovoj
vlasti i kralju, premda u trajnom savezništvu s Gondorom. Više
nije postojalo dovoljno ljudi u kraljevini kojima bi se napučilo to
sjeverno područje, pa čak ni da bi se zadržale dovoljne snage na
potezu tvrđava duž Anduina što su čuvale njegovu istočnu među.
Cirion je dugo promišljao o toj stvari prije nego što je podario Ca-
lenardhon Jahačima sa sjevera; a presudio je da njegovo ustupanje
mora u cijelosti izmijeniti 'Tsildurovo naslijeđe" glede svetišta na
Amon Anwaru. Onamo je doveo glavara Rohirrimâ, koji je ondje
pokraj Elendilova humka najsvečanije izrekao Zavjet Eorlov i dobio
odgovor Zavjetom Cirionovim, kojim je savez kraljevstava Rohi­
rrimâ i Gondora potvrđen zanavijek. Ali nakon što je to učinjeno i
nakon što se Eorl vratio na sjever da sav svoj narod dovede u novo
stanište, Cirion je premjestio Elendilovu grobnicu. Jer, prosudio
je da je 'Tsildurovo naslijede" time poništeno. Svetište se više nije
nalazilo "na središnjoj točki Južnoga kraljevstva", već na granici s
drugom kraljevinom; nadalje, riječi "dokle god Kraljevstvo bude
trajalo" odnosile su se na Kraljevstvo kakvo je bilo kad ih je Isildur
izrekao, nakon što je pregledao njegove međe i odredio ih. Bilo je
točno da su i drugi krajevi bili izgubljeni nakon toga dana: Minas
Ithil bio je u rukama Nazgûla, a Ithilien je opustio; ali Gondor nije
prestao polagati prava na njih. Calenardhona se pak zanavijek pod

prisegom odrekao. Cirion je stoga odnio lijes, što ga je Isildur posta-

vio u humak, na Sveto mjesto u Minas Tirithu; ali zeleni je humak
ostao kao spomen na spomenik. Pa ipak, čak i nakon što je na njega
postavljen velik svjetionik, brdo Anwar i dalje je bilo mjesto koje
su štovali i Gondor i Rohirrimi, koji su ga na svojem jeziku nazvali
Halifirien, Sveta Gora.

358 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Pohod na Erebor

Za cjelovito razumijevanje ove priče valja poznavati pripovijest
koju navodi Dodatak A (III, Durinov narod) Gospodara prsteno-
va. Ona ukratko glasi ovako:

Kad se zmaj Smaug stuštio na Pustogoru (Erebor), patuljci
Thrór i njegov sin Thráin (zajedno s Thráinovim sinom Thóri-
nom, naknadno prozvanim Hrastoštit) na tajna su vrata pobjegli
iz nje. Nakon što je Thráinu dao posljednji od Sedam patuljačkih
Prstenova, Thrór se vratio u Moriju. Ondje ga je ubio ork Azog,
koji je Thróru urezao svoje ime na čelo. To je dovelo do Rata
patuljaka i orkâ, koji je završio 2799. godine velikom Bitkom
kod Azanulbizara (Nanduhiriona) pred Istočnim dverima Mo­
rije. Thráin i Thórin Hrastoštit zatim su živjeli u Ered Luinu, ali
2841. godine Thráin je odande krenuo u povratak na Pustogoru.
Dok je lutao krajevima istočno od Anduina, zarobljen je i bačen
u tamnicu u Dol Gulduru, gdje mu je oduzet prsten. Gandalf je
2850. ušao u Dol Guldur i otkrio da njime doista vlada Sauron;
ondje je naišao i na Thráina prije nego što je ovaj izdahnuo.

Postoji više od jedne inačice "Pohoda na Erebor", kako objaš­
njava Dodatak ovome tekstu. Ondje se ujedno nalaze i opsežni
izvaci iz jedne ranije inačice.

Nisam pronašao nikakav zapis koji bi prethodio uvodnim
riječima teksta koji slijedi ("Toga dana ništa više nije htio reći").
"On" iz te rečenice jest Gandalf, "mi" se odnosi na Froda, Pe-
regrina, Meriadoca i Gimlija, a "ja" na Froda, koji je zapisao taj
razgovor; prizor je smješten u jednu kuću u Minas Tirithu, nakon
krunidbe kralja Elessara (vidi str. 367).

POHOD NA EREBOR 359

Toga dana ništa više nije htio reći. Ali kad smo kasnije opet spo­
menuli tu temu, ispripovjedio nam je cijelu tu čudnu priču; kako
se zbilo da je upriličio putovanje do Erebora, zašto se sjetio Bilba,
te kako je nagovorio ponositoga Thorina Hrastoštita da ga primi u
svoju družinu. Više se ne mogu sjetiti čitave pripovijesti, ali shvatili
smo da je Gandalf u početku imao na umu jedino obranu Zapada
od Sjenke.

"Teške su me brige u to vrijeme morile", rekao je, "jer Saruman
je kočio sve moje nakane. Znao sam da se Sauron opet uzdigao i
da će se uskoro objaviti, a znao sam i da se priprema za veliki rat.
Kako li ga kani otpočeti? Hoće li prije svega pokušati iznova zau­
zeti Mordor, ili će prvo napasti glavna uporišta svojih neprijatelja?
U to sam vrijeme smatrao, a danas sam siguran, da je izvorno kanio
napasti Lórien i Rivendell, čim dovoljno ojača. Njemu bi takav plan
mnogo više odgovarao, a nama mnogo manje.

Možda mislite da mu je Rivendell bio izvan dosega, ali ja u to
nisam bio uvjeren. Stvari su na sjeveru vrlo loše stajale. Ni Kraljev­
stva podno Gore ni snažnih ljudi iz Dôlja više nije bilo. Otpor svakoj
sili koju bi Sauron mogao poslati da preotme sjeverne prijevoje u
planinama i stare krajeve Angmara mogli su pružiti samo patuljci
iz Željeznih brda, a iza njih su ležali pustoš i Zmaj. Tog je Zmaja
Sauron mogao strahovito djelotvorno zlouporabiti. Često sam govo­
rio sebi: 'Moram na neki način stati na kraj Smaugu. Ali izravan je
udarac na Dol Guldur još potrebniji. Moramo poremetiti Sauronove
nakane. Moram nagnati Vijeće da to uvidi.'

S takvim sam mračnim mislima brzao putem. Bio sam umoran,
pa sam smjerao svratiti u Shire na kratak odmor, nakon što sam
više od dvadeset godina izbivao odande. Smatrao sam da bih možda
mogao naći načina da izađem na kraj s tim nevoljama kad bih ih bar
nakratko smetnuo s uma. A tako je doista i bilo, premda mi nije bilo
dano da ih s uma i smetnem.

Jer upravo kad sam se bližio Breeju, pretekao me Thorin Hra-
stoštit1, koji je tada živio u izgnanstvu iza sjeverozapadnih granica

1 Susret Gandalfa s Thorinom također je ispripovjedan u Dodatku A (III) Gospodara
prstenova, gdje mu se navodi i datum: 15. ožujka 2941. godine. Postoji neznatna razlika
između ta dva opisa, utoliko što se u Dodatku A susret zbio u svratištu u Breeju, a ne
na cesti. Gandalf je posljednji put posjetio Shire dvadeset godina prije toga, dakle 2921.,

360 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Shirea. Na moje iznenađenje, obratio mi se; upravo je taj trenutak
bio prekretnica.

I njega su morile muke, tolike muke da me doslovce zamolio
za savjet. Tako sam s njim otišao do njegovih dvora u Modrome
gorju, te saslušao njegovu dugu pripovijest. Uskoro sam shvatio da
mu je srce jaro od mračnih misli o nepravdama koje je pretrpio,
kao i zbog gubitka blaga svojih praotaca, a i opterećeno naslijeđe­
nom dužnošću osvete nad Smaugom. Takve dužnosti patuljci vrlo
ozbiljno shvaćaju.

Obećao sam mu pomoći budem li mogao. Bilo mi je stalo ko­
liko i njemu da doživim Smaugov kraj, ali Thorin je bio sav pun
nakana da zapodjene bitke i ratove, kao da je uistinu kralj Thorin
Drugi, a ja u tome nikako nisam mogao vidjeti nade. Stoga sam ga
napustio i vratio se u Shire, te prikupio okrajke novosti. Čudno je
to ispalo. Samo sam slijedio nit 'slučaja', ništa drugo, a usput sam
često griješio.

Bilbo me još davno prije nekako privukao, kao dijete, te kao
mladi hobit; nije još bio posve stasao kad sam ga posljednji put vidio.
Zadržao mi se u mislima sve otad, zbog svoje gorljivosti i blistavih
očiju, ljubavi prema pripovijetkama i propitkivanja o širokome svi­
jetu izvan Shirea. Čim sam ušao u Shire, čuo sam novosti o njemu.
Stekao sam dojam da se o njemu sve više govori. Oba roditelja umrla
su mu rano za puk Shirea, otprilike u osamdesetoj; a on se nikad
nije ženio. Već je postajao pomalo čudnovat, govorili su, a znao je
danima samotnjački izbivati. Dalo ga se vidjeti kako razgovara sa
strancima, čak i s patuljcima.

'Čak i s patuljcima!' Odjednom su mi se te tri stvari spojile u
umu: veliki Zmaj, onako pohotan, oštra sluha i njuha, zatim otpor­
ni patuljci u teškim čizmama, puni stare razbuktale kivnje, te brzi,
mekonogi hobit, kojem srce puca (pretpostavljao sam) za pogledom
na bijeli svijet. Nasmijao sam se samome sebi; ali smjesta sam otišao
pogledati Bilba, da vidim što je tih dvadeset godina stvorilo od njega,
obećava li onoliko koliko bi se prema govorkanjima dalo naslutiti.
Ali nije ga bilo kod kuće. Odmahivali su glavama u Hobbitonu kad
sam se uzeo raspitivati o njemu. 'Opet ga nema', rekao je jedan ho-

kad je Bilbu bila trideset jedna godina: Gandalf kasnije kaže da nije bio posve stasao
[u trideset trećoj] kad ga je posljednji put vidio.

POHOD NA EREBOR 361

bit. Bio je to Holman, vrtlar, čini mi se2. 'Opet ga nema. Samo čekam
da se jednog dana sasma izgubi, ako ne bude pazio. Eto, upitam ja
njega kamo će, a i kad se misli vratit, a on će meni Ne znam; i onda
me pogleda ispod oka. Ovisi hoću li ijednoga sresti, Holmane, veli on
meni. Sutra ti je vilenjačka Nova godina!3 Živa šteta, a baš je drago
čeljade. Nećete nać boljega od Humlja do Rijeke.'

'Sve bolje i bolje!' pomislio sam. 'Mislim da ću s njim okušati
sreću.' Vremena je bilo sve manje. Morao sam biti s Bijelim vijećem
najkasnije u kolovozu, ili će sve ispasti kako Saruman bude htio,
pa se ništa neće učiniti. A posve po strani od većih pitanja, to bi se
moglo pokazati pogubnim po pohod: moćnik u Dol Gulduru neće
dopustiti da bilo kakav nasrtaj na Erebor neometano prođe, ako ne
bude imao drugačijih problema.

Stoga sam žurno odjahao natrag do Thorina i posvetio se teškom
zadatku da ga nagovorim da se okani uznositih nakana i pođe u taj­
nosti - te sa sobom povede Bilba. A prethodno Bilba nisam posjetio.
Tu sam pogriješio, što se pokazalo gotovo pogubnim. Jer Bilbo se,
jasno, u međuvremenu promijenio. U najmanju ruku, postao je već
poprilično gramziv i debeo, a stare su mu se želje sparušile u svoje­
vrstan samotni san. Ništa ga nije moglo potresli više negoli da sazna
kako postoji stvarna opasnost da se obistine! Posve se smeo, pa je
od sebe napravio pravu budalu. Thorin bi gnjevno bio i otišao, da se
nije zbila još jedna čudna slučajnost, koju ću domalo spomenuti.

Ali znate kako su se već stvari zbile, ako ništa drugo, barem onako
kako ih je Bilbo vidio. Priča bi zvučala poprilično drugačije da sam je
ja zapisao. Primjerice, on uopće nije shvatio do koje je mjere ispao
blesav u očima patuljaka, a ni koliko se oni ljute na mene. U Thorinu
je bilo mnogo više ozlojeđenosti i prezira nego što je on zamijetio.
Dapače, od samog je početka bio pun prezira, te je smatrao kako
sam ja upriličio cijelu stvar samo kako bih se njemu narugao. Tek
su zemljovid i ključ spasili stvar.

2 Vrtlar Holman: Holman Zelenoruki, kod kojega je šegrtovao Hamfast Gamgee (Samov
otac, Ciča): Prstenova družina I 1, kao i Dodatak C.

3 Vilenjačka sunčeva godina (loa) počinjala je danom zvanim yestarë, što je bio dan prije
prvog dana tuilëa (proljeća); a u Imladriskom je kalendaru yestarë "više-manje odgova­
rao 6. travnju u Shireu". (Gospodar prstenova, Dodatak D.)

362 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Ali oni mi godinama nisu pali na pamet. Tek nakon što sam sti­
gao u Shire i našao vremena da razmislim o Thorinovoj pripovijesti
odjednom sam se sjetio čudne slučajnosti kojom su mi dopali šaka-
sad mi je sve manje djelovala kao slučajnost. Prisjetio sam se jednog
svog opasnog putovanja, devedeset jednu godinu prije toga, kad
sam prerušen ušao u Dol Guldur i ondje otkrio jednog nesretnog
patuljka kako umire u jamama. Nisam pojma imao tko je on. Imao
je zemljovid koji je pripadao Durinovu puku u Moriji, kao i ključ koji
je nekako pripadao uz njega, premda je bio odviše onemoćao da mi
objasni kako. I rekao je da je jednom posjedovao velik Prsten.

Buncao je gotovo isključivo o njemu. Posljednji od onih Sedam,
ponavljao je uzastopno. Ali sve je te stvari mogao steći na različite
načine. Mogao je biti glasnik, uhvaćen pri bijegu, ili čak lopov ko­
jega je zarobio veći lopov. Ali zemljovid i ključ predao je meni. 'Za
mog sina', rekao je; zatim je umro, a ja sam ubrzo potom pobjegao.
Sačuvao sam te stvari i zbog nekog upozorenja u srcu uvijek ih držao
uza se, na sigurnom, ali uskoro sam ih gotovo zaboravio. Imao sam
u Dol Gulduru drugog posla, važnijeg i pogibeljnijeg od svih blaga
Erebora.

Tada sam se svega toga ponovno prisjetio, pa mi se učinilo jas­
nim da sam čuo posljednje riječi Thráina Drugog4, premda mi nije
kazao ni svoje, ni ime svoga sina; a Thorin, naravno, nije znao što
se zbilo s njegovim ocem, niti je ikad spomenuo 'posljednji od onih
Sedam Prstenova'. Imao sam nacrt i ključ tajnoga ulaza u Erebor,
kojim su Thrór i Thráin pobjegli, prema Thorinovoj priči. A ja sam
ih čuvao, premda bez ikakve jasne namjere, sve do trenutka kada
će se pokazati najkorisnijima.

Nasreću, nisam ih nijednom pogrešno upotrijebio. Držao sam ih
u rukavu, kako vi to kažete u Shireu, sve dok se stvar nije učinila
posve bezizlaznom. Čim ih je Thorin ugledao, zaista je odlučio po­
stupiti prema mojem prijedlogu, barem što se tajnog pohoda tiče.
Ma što da je mislio o Bilbu, otputio bi se bio i sâm. Postojanje tajnih
vrata, koja samo patuljci mogu otkriti, učinilo je u najmanju ruku
mogućim da se otkrije ponešto o Zmajevim rabotama, možda čak i

4 Thráin Drugi: Thráin Prvi, Thorinov daleki predak, pobjegao je iz Morije 1981. godine
i postao prvi Kralj podno Gore. (Gospodar prstenova, Dodatak A (III).)

POHOD NA EREBOR 363

da se povrati dio zlata ili neki predmet iz baštine koji bi mu olakšao
žudnju u srcu.

Ali meni to nije bilo dovoljno. U srcu sam znao da Bilbo mora
poći s njim, jer će inače čitav pohod propasti - ili se, kako bih sada
trebao kazati, mnogo važniji usputni događaji neće zbiti. Tako mi
je još valjalo nagovoriti Thorina da ga povede. Poslije, na putu,
bilo je mnogo poteškoća, ali za mene je ovo bio najteži dio čitave
te stvari. Premda sam raspravljao s njim dugo u noć nakon što se
Bilbo povukao na počinak, nismo se konačno dogovorili sve do ra­
nog jutra sutradan.

Thorin je bio pun prezira i sumnje. 'Mek je', frknuo je. 'Mek po­
put blata svoga Shirea, a i šašav. Majka mu je prerano umrla. Igrate
vi nekakvu svoju prijetvornu igru, majstore Gandalfe. Siguran sam
da vam nije jedini cilj da meni pomognete.'

'Posve si u pravu', rekao sam mu. 'Kad ne bih imao drugih cilje­
va, uopće ti ne bih pomagao. Koliko god se tvoji poslovi tebi mogli
činiti velikima, oni su tek mala nit u velikoj mreži. Mene se mnoge
niti tiču. Ali zbog toga bi moji savjeti trebali imati veću težinu, a ne
manju.' Na koncu sam progovorio u velikoj jari. 'Slušaj me, Thorine
Hrastoštitu!' rekao sam mu. 'Pođe li ovaj hobit s tobom, uspjet ćeš.
Ne pođe li, propast ćeš. Vodi me pretkazanje, pa te upozoravam.'

'Znam po čemu ste znameniti', odvratio mi je Thorin. 'Nadam
se da to i zaslužujete. Ali ova blesava posla s tim vašim hobitom
tjeraju me da se upitam vodi li vas to zaista pretkazanje, ili ste prije
pomahnitali nego što pretkazujete. Tolike brige mogle su vam lako
pomutiti pamet.'

'Svakako ih je bilo dovoljno da mi to učine', rekao sam. 'A držim
da me među svima njima najviše iznuruje jedan uznositi patuljak koji
od mene zatraži savjet (a da na to nema nikakvo pravo za koje bih
znao), a zatim me nagradi drskošću. Idi vlastitim putovima, Thorine
Hrastoštitu, ako ti je volja. Ali odbaciš li moj savjet, zakoračit ćeš u
pogibiju. A od mene više nećeš dobiti ni savjeta ni pomoći sve dok
Sjenka na tebe ne padne. Stoga obuzdaj ponos i pohlepu u sebi, ili
ćeš propasti na koncu svakog puta kojim pođeš, pa makar ti ruke
bile pune zlata.'

364 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Nato je pomalo problijedio; ali oči su mu stale tinjati. 'Ne prije­
tite mi!' rekao je. 'Sam ću donijeti prosudbu u ovoj stvari, kao i u
svakoj koja me se tiče.'

'Postupi onda tako!' rekao sam. 'Ništa ti više ne mogu reći - osim
ovoga: ja svoju ljubav i povjerenje ne pružam olako, Thorine; ali
ovaj mi je hobit drag, i želim mu dobro. Budi dobar prema njemu
pa ću ti biti prijatelj do isteka tvojih dana.'

To sam kazao ne nadajući se da ću ga uvjeriti; ali ništa mu bolje
nisam mogao reći. Patuljci razumiju odanost prijateljima i zahvalnost
onima koji im pomažu. 'U redu', rekao je Thorin nakon podulje
šutnje. 'Poći će s mojom družinom, ako se usudi (u što sumnjam).
Ali ako me baš želite opteretiti njime, morate poći i vi, da pazite
na svoga miljenika.'

'Dobro!' odgovorio sam mu. 'Poći ću i ostati s vama što dulje
budem mogao: barem dok ne otkrijete koliko vrijedi.' Na koncu se
to pokazalo umjesnim, ali u to sam vrijeme bio prepun briga, jer mi
je neodgodiv posao Bijeloga vijeća sjedio za vratom.

Tako je, dakle, otpočeo Pohod na Erebor. Ne bih rekao da je pri
polasku Thorin imao ikakve stvarne nade da će uništiti Smauga. Nije
bilo nade. Pa ipak se to zbilo. Ali avaj! Thorin nije doživio da uživa
ni u pobjedi ni u blagu. Ponos i pohlepa nadvladali su ga, usprkos
mome upozorenju.'

'Ali, zar nije', rekao sam, 'mogao pasti u bici kako god da je
bilo? Napad orkova bi se zbio, ma kako da je Thorin bio izdašan
sa svojim blagom.'

'To je točno', rekao je Gandalf. 'Siroti Thorin! Bio je velik pa­
tuljak iz velike Kuće, ma kakve da je mane imao; iako je pao na
kraju putovanja, uvelike je bio zaslužan za obnovu Kraljevstva pod­
no Gore, što sam i priželjkivao. Ali Dáin Gvozdenstopa bio mu
je dostojan nasljednik. A sad čujemo da je pao u još jednoj borbi
pred Ereborom, upravo dok smo se mi ovdje borili. Nazvao bih to
teškim gubitkom, kad već ne bi bilo čudo što je u poznim godinama5
još mogao vitlati svojom sjekirom onoliko moćno kao što govore,

5 Dáin II. Gvozdenstopa rođenje 2767. godine; u Bici kod Azanulbizara (Nanduhiriona)
2799. posjekao je pred Istočnim dverima Morije velikog orka Azoga, te tako osvetio
Thróra, Thorinova djeda. Poginuo je u Bici u Dôlju 3019. godine. (Gospodar prstenova.
Dodaci A (III) i B.) Frodo je od Glóina u Rivendellu saznao daje "Dáin još Kralj podno

POHOD NA EREBOR 365

stojeći nad tijelom kralja Branda pred Dverima Erebora prije nego
što je pao mrak.

Sve je doista moglo proći posve drugačije. Glavni je napad bio
odvraćen prema jugu, to je točno; no čak je i tada svojom daleko
ispruženom desnom rukom Sauron mogao nanijeti strahovito zlo
sjeveru, dok smo mi branili Gondor, samo da mu kralj Brand i kralj
Dáin nisu stali na put. Kada budete razmišljali o velikoj Bici na
Pelennoru, ne zaboravite na Bitku u Dôlju. Pomislite što se moglo
zbiti. Zmajski plamen i okrutni mačevi u Eriadoru! Moglo se zbiti
da kraljice Gondora uopće ne bude. Sad bismo se mogli samo nadati
povratku iz ovdašnje pobjede u propast i pepeo. Ali ta je mogućnost
otklonjena - zbog toga što sam ja jedne večeri na samom početku
proljeća susreo Thorina Hrastoštita nedaleko od Breeja. Zbog jed­
nog slučajnog susreta, kako mi to kažemo u Međuzemlju.'

DODATAK

BILJEŠKA O TEKSTOVIMA "POHODA NA EREBOR"

Tekstualna situacija u ovome dijelu složena je i teško razmrsiva.
Najranija inačica jest potpun rukopis, ali grub i pun dopuna, koji
ću ovdje zvati A; nosi naslov "Povijest Gandalfovih ophođenja s
Thráinom i Thorinom Hrastoštitom". Na temelju njega izrađen je
strojopis, B, u kojem se nalaze mnoge daljnje preinake, premda ma­
hom vrlo minorne. Naslovljen je "Pohod na Erebor", s podnaslovom
"Gandalfova priča o tome kako je upriličio putovanje na Erebor i
odaslao Bilba s patuljcima". U nastavku donosim opsežne izvatke
iz teksta tog strojopisa.

Uz A i B ("raniju inačicu") postoji još jedan rukopis, C, nena-
slovljen, u kojem se priča iznosi u štedljivijem i čvršće sročenom
obliku, tako da se izostavlja štošta iz prve inačice i dodaju neki novi
sastojci, ali svejedno se (naročito u drugom dijelu) zadržava dobar
dio izvornika. Čini mi se posve izvjesnim da je C nastao kasnije
nego B, tako da je gore navedena inačica C, premda joj po svoj
prilici nedostaje dio teksta s početka, u kojem bi se postavio prizor
Gandalfova prisjećanja u Minas Tirithu.

Gore i da je vrlo star (prevalio je već dvjesto pedesetu), poštovan i bajoslovno bogat".
(Prslenova družina II 1.)

366 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Uvodni odlomci teksta B (navedeni u nastavku) gotovo su isto­
vjetni s odlomkom u Dodatku A (III, Durinov narod) Gospodara
prstenova, te očito ovise o sadržaju vezanom uz Thróra i Thrái-
na koji im prethodi u Dodatku A; dok se završetak "Pohoda na
Erebor" također nalazi u gotovo navlas istim riječima u Dodatku
A (III), ovdje opet iz Gandalfovih usta, dok govori Frodu i Gimliju u
Minas Tirithu. Imajući u vidu pismo navedeno u Uvodu (str. 23-24),
jasno je da je moj otac napisao "Pohod na Erebor" kao dio sadržaja
Durinova naroda u Dodatku A.

IZVACI IZ RANIJE INAČICE TEKSTA

Strojem napisani tekst B, koji donosi raniju inačicu, počinje ovako:

Tako je Thorin Hrastoštit postao Durinov nasljednik, ali nasljed­
nik bez nade. Kad je Erebor poharan, bio je još premlad da nosi
oružje, ali kod Azanulbizara se borio u prethodnici napada; a
kad je Thráin nestao, bilo mu je devedeset pet godina i bio je
krupan patuljak ponosita držanja. Nije imao nikakav Prsten, pa
se (možda baš zato) činilo da je zadovoljan što je ostao u Eria-
doru. Ondje je dugo i mukotrpno radio i stekao bogatstvo kakvo
je mogao steći, a njegovu su se narodu pridružili mnogi lutajući
pripadnici Durinova plemena koji su čuli za njegovo prebivalište
i došli k njemu. Sad su već imali lijepe dvornice u gorju, i zalihe
robe, i nije im se više činilo da tako teško žive, iako su u svojim
pjesmama vječito pjevali o dalekoj Pustogori, te o blagu i bla­
ženstvu Velike dvornice obasjane Najdraguljem.

Godine su se odužile. Žeravice u Thorinovu srcu iznova su
se užarile dok je premišljao o nepravdama nanesenim njegovoj
kući i o osveti zmaju, koju je bio baštinio. Razmišljao je o oružju,
vojskama i savezima dok mu je veliki čekić odzvanjao u kovačnici;
ali vojske su bile raspršene, savezi razvrgnuti, a sjekire njegova
naroda malobrojne; silan, očajnički gnjev gorio je u njemu dok
je udarao po užarenu željezu na nakovnju.

Gandalf dotad još nije odigrao nikakvu ulogu u sudbini Durinove
kuće. Nije se često bavio patuljcima; ipak, bio je prijatelj onih
dobre volje, a veoma naklon izgnanicima iz Durinova naroda
koji su živjeli na zapadu. Ali jednom se slučilo da je prolazio
Eriadorom (na putu u Shire, koji već godinama nije vidio) kad
je naišao na Thorina Hrastoštita, pa su porazgovarali na cesti i
prenoćili u Breeju.

POHOD NA EREBOR 367

Ujutro Thorin reče Gandalfu: "Štošta mi je na umu, a kažu da
ste mudri i da znate više od većine o onome što se u svijetu zbiva.
Biste li pošli kući sa mnom, saslušali me i posavjetovali?"

Gandalf je na to pristao, a kad su došli u Thorinovu dvornicu,
dugo je posjedio s njim i saslušao cijelu pripovijest o nepravdama
koje je doživio.

Iz tog su susreta proizašla mnoga djela i zbivanja s velikim po­
sljedicama: dapače, pronalazak Prstena Jednog, i njegov dolazak
u Shire, i odabir nositelja Prstena. Mnogi su stoga pretpostavljali
da je Gandalf predvidio sve te stvari i sâm odabrao vrijeme kad
će se susresti s Thorinom. No mi vjerujemo da tomu nije bilo
tako. Jer u svojoj je pripovijesti o Ratu za Prsten Frodo, nositelj
Prstena, ostavio zapis o Gandalfovim riječima koje se baš toga
tiču. Napisao je ovo:

Na mjestu riječi "Napisao je ovo" u najranijem rukopisu A stoji:
"Taj je odlomak bio izostavljen iz pripovijesti, budući da se učinio
predugim; ali njegov najveći dio sad iznosimo na ovome mjestu."

Nakon krunidbe stanovali smo u jednoj krasnoj kući u Minas
Tirithu s Gandalfom, koji je bio vrlo dobre volje, pa se činilo da
mu je strpljenje beskonačno koliko i znanje, premda smo mu
postavljali pitanja o svemu što nam je padalo na pamet. Ne mogu
se sad prisjetiti većine onoga što nam je kazao; često nismo mogli
razumjeti što nam želi reći. Ali ovoga se razgovora veoma jasno
sjećam. Gimli je bio ondje s nama, te je rekao Peregrinu:

"Ovih mi dana valja obaviti jedno: moram posjetiti taj vaš
Shire.* Ne zato da vidim još hobita! Sumnjam da bih mogao
o njima naučiti išta više od onoga što već znam. Ali ne znam
kako bi ijedan patuljak iz Durinove kuće mogao bez divljenja
pogledati taj kraj. Nisu li ondje započeli povrat kraljevanja pod
Gorom i Smaugov pad? Smak Barad-dûra da i ne spominjem,
premda su oba bila isprepletena na neki čudan način. Čudan,
veoma čudan", kazao je i ušutio.

Zatim je pogledao Gandalfa i nastavio: "Ali tko li je ispleo
mrežu? Ne bih rekao da sam o tome ikada prije razmišljao. Jesi
li ti onda sve to tako udesio, Gandalfe? Ako nisi, zašto si odveo

Gimli je zacijelo barem bio prošao kroz Shire na putovanjima iz svojeg prvotnog doma
u Modrome gorju (vidi str. 375).

368 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Thorina Hrastoštita do vrata što su pružala tako malo nade?
Naći Prsten i odnijeti ga daleko na Zapad gdje će biti skriven, a
zatim izabrati Nositelja prstena - pri čemu će ponovna uspostava
Gorskoga kraljevstva biti tek usputno djelo: nisi li smjerao da
baš tako bude?"

Gandalf nije odmah odgovorio. Ustao je i pogledao kroz pro­
zor, na zapad, prema moru; a sunce je upravo zalazilo, pa mu je
lice sjalo. Dugo je tako šutke prostajao. Ali naposljetku se okre­
nuo prema Gimliju i kazao mu: ''Ne znam ti odgovor. Jer nisam
više isti kao u ono vrijeme, a ni teret Međuzemlja više me ne
sputava kao onda. U to bih ti vrijeme odgovorio riječima kakve
sam kazao Frodu još prošle godine u proljeće. Još prošle godine!
Ali takvo mjerenje nema smisla. Tih vrlo davnih dana kazao sam
jednom malom i ustrašenom hobitu: Bilbu je bilo suđeno da nade
taj Prsten, a da to nije bila volja njegova tvorca, pa je time i tebi
bilo suđeno da ga nosiš. Mogao sam također dodati: a meni je
bilo suđeno da vas obojicu dotle dovedem.

S tim ciljem svjesno sam se služio tek onim sredstvima koja su
mi bila dopuštena i sukladno svojoj moći prosuđivanja obavljao
zadatke kako bi nailazili. A što se tiče onoga što sam u srcu znao,
ili znao prije nego što sam stao na ove sive obale: to je već druga
stvar. Olórin bijah na zaboravljenome zapadu, a samo ću onima
koji su ondje govoriti otvorenije."

U tekstu A na ovome mjestu stoji: "a samo ću onima koji su ondje (ili
koji će se, možda, onamo sa mnom vratiti) govoriti otvorenije".

Zatim sam rekao: "Sad te shvaćam nešto bolje nego prije, Gan-
dalfe. Premda mi se čini da je Bilbo, bilo njemu suđeno ili ne,
mogao odbiti da ode od kuće, a to sam mogao i ja. Nisi nas
mogao primorati. Nisi čak smio ni pokušati. Ali i dalje bih vrlo
rado saznao zašto si postupio baš onako, onakav kakav si tada
bio, s izgledom stara, sijeda starca."

Gandalf im zatim opisuje svoje nedoumice iz tog vremena vezane
uz Sauronov prvi potez, kao i strahovanja za Lórien i Rivendell (us­
poredi str. 359). U ovoj inačici, nakon što kaže da je izravan udarac
na Saurona još neodložniji od pitanja Smauga, on nastavlja:

"Zbog toga sam, da sad skočim na kasnije događaje, otišao svo­
jim putem čim se pohod protiv Smauga zaputio kako valja, te
nagovorio Vijeće da se najprije napadne Dol Guldur, prije nego

POHOD NA EREBOR 369

što odande dođe napad na Lórien. Tako je i bilo, pa je Sauron
utekao. Ali uvijek je bio ispred nas u svojim domišljanjima. Mo­
ram priznati da sam smatrao kako se zaista ponovno povukao i
da je pred nama još jedno razdoblje budnog mira. Ali ono nije
potrajalo. Sauron je odlučio poduzeti sljedeći korak. Smjesta se
vratio u Mordor, odakle se nakon deset godina objavio.

Zatim se sve smračilo. Pa ipak, ovo mu nije bila izvorna na­
kana; a na koncu se ispostavilo da je tu pogriješio. Otpor se još
imao gdje posavjetovati u slobodi od Sjenke. Kako bi nositelj
Prstena mogao pobjeći da nije bilo Lóriena ili Rivendella? A
smatram da su ta mjesta mogla pasti da je Sauron najprije na
njih bacio svu svoju silu, umjesto da je više od polovice potrošio
za navalu na Gondor.

Eto, tako vam stoje stvari. To mi je bio glavni razlog. Ali jedna
je stvar uvidjeti što valja učiniti, a sasvim druga pronaći način.
Stanje na sjeveru već me počinjalo ozbiljno zabrinjavati kad sam
jednoga dana susreo Thorina Hrastoštita: sredinom ožujka 2941.,
čini mi se. Saslušao sam sve što mi je ispripovjedio, te pomislio:
'Pa, u svakom slučaju, evo jednog Smaugova neprijatelja! I to
vrijednog da mu se pomogne. Moram učiniti koliko mogu. Tre­
bao sam se prije sjetiti patuljaka.'

A tu je bio i puk Shirea. Počeo mi je prirastati srcu tijekom
Duge zime, koje se nijedan od vas ne može sjećati.* Snašla ih je
teška nevolja: jedan od najgorih škripaca u kojima su se našli, kad
su umirali od hladnoće i gladovali u strašnoj oskudici nakon nje.
Ali tada se dalo uočiti koliko su hrabri i samilosni jedni prema
drugima. Opstali su zbog svoje samilosti koliko i zbog svoje čvrste
hrabrosti, nesklone jadikovkama. Htio sam da i dalje opstanu. Ali
uvidio sam da se Zapadnim zemljama opet spremaju vrlo teški
dani, prije ili kasnije, iako prilično drugačije naravi: nemilosrdan
rat. Smatrao sam da će im trebati nešto više od onoga što su tada
imali ne bi li ga preživjeli. Nije bilo lako reći što. Pa, bit će im
potrebno da saznaju malo više, da malo jasnije shvate o čemu
se tu radi i gdje je tu njihovo mjesto.

Počeli su zaboravljati: zaboravljati vlastite početke i predanja,
zaboravljati ono malo što su znali o veličini svijeta. Nije još bio
pao u zaborav, ali ležao je sve dublje, taj spomen na uzvišene i
pogibeljne stvari. Ali takvim stvarima ne možete na brzinu po­
dučiti cijeli jedan narod. Vremena nije bilo. A, uostalom, mora

* U Dodatku A (II) Gospodara prstenova opisuje se kako je Duga zima iz 2758-9. pogodila

Rohan; a stavka u Izvje.šću o godinama spominje da "Gandalf dolazi u pomoć pučanstvu
Shirea".

370 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

se početi odnekuda, s nekom dotičnom osobom. Usudio bih se
kazati da je on bio 'izabran', a da sam ja bio izabran samo da ga
izaberem; ali odabrao sam Bilba."

"E, baš me to zanima", reče Peregrin. "Zašto si to učinio?"
"Kako bi ti odabrao bilo kojeg hobita u tu svrhu?" otpovrnu
mu Gandalf. "Nije bilo vremena da proberem kroza sve njih; ali
tada sam već vrlo dobro poznavao Shire, premda me u vrijeme
mog susreta s Thorinom ondje nije bilo već više od dvadeset
godina, zbog manje ugodnih poslova. Pa je prirodno da sam,
kad sam stao razmišljati o hobitima koje poznajem, kazao sebi:
'Treba mi tračak Tooka' (ali ne previše, majstore Peregrine) 'i
treba mi dobar temelj tromijeg soja, možda neki Baggins.' To je
odmah ukazalo na Bilba. A njega sam nekada vrlo dobro znao,
skoro sve dok nije postao punoljetan, bolje nego što je on znao
mene. Tada mi je bio drag. A sad sam otkrio da je 'nevezan' - pri
čemu opet skačem na ono što je bilo poslije, jer, naravno, sve
to sam saznao tek kad sam se vratio u Shire. Otkrio sam da se
nikad nije ženio. To mi je bilo čudno, makar sam pogodio zašto;
a razlog koji sam pogodio nije bio onaj koji mi je navela većina
hobita: da je vrlo rano ostao vrlo dobrostojeći i sâm svoj gazda.
Ne, pogodio sam da je htio ostati 'nevezan' iz nekog duboko
skrivenog razloga koji mu ni samome nije bio jasan - ili koji nije
htio priznati, jer ga se plašio. Svejedno, želio je biti slobodan poći
kad se ukaže prilika, ili kad se uspije odvažiti. Sjećam se kako
me, dok je bio mladac, znao salijetati pitanjima o hobitima koji
bi povremeno 'otišli na put', kako to kažu u Shireu. To su mu
učinila barem dvojica ujaka s tookovske strane."

Ti su ujaci bili Hildifons Took, koji je "otišao na put i nikad se nije
vratio", te Isengar Took (najmlađi od dvanaestero djece Staroga
Tooka), koji je "navodno u mladosti otišao u mornare" (Gospo­
dar prstenova, Dodatak C, Rodoslovno stablo Tookova iz Velikih
Smiala).

Nakon što je Gandalf prihvatio Thorinov poziv da pođe s njime
do njegova doma u Modrome gorju,

"prošli smo upravo kroz Shire, premda se Thorin nije htio zau­
stavljati dovoljno dugo da bi to bilo od koristi. Dapače, mislim
da mi je baš zato što me srdio njegov nabusiti prezir prema hobi­
tima na pamet pala pomisao da ga spetljam s njima. Što se njega
ticalo, oni su bili samo ratari koji su slučajno obrađivali polja s
obje strane ceste patuljačkih predaka prema Gorju."

POHOD NA EREBOR 371

U toj ranijoj inačici Gandalf daje dug prikaz toga kako se, nakon po­
sjeta Shireu, vratio do Thorina i nagovorio ga da se "okani uznositih
nakana i pođe u tajnosti - te sa sobom povede Bilba" - što je jedina
rečenica koja je od toga preostala u kasnijoj inačici (str. 361).

"Naposljetku sam donio odluku i vratio se do Thorina. Zatekao
sam ga gdje u tajnosti vijeća s nekim rođacima. Bili su tu Balin
i Glóin s još nekolicinom.

'Pa, što mi imaš kazati?' upitao me Thorin čim sam ušao.

'Najprije ovo', odvratio sam mu. 'Imaš kraljevske zamisli,
Thorine Hrastoštitu; ali kraljevstva ti više nema. Ako ga i uspiješ
obnoviti, u što sumnjam, valja ti početi s malim. Dok si ovdje
daleko, pitam se shvaćaš li u potpunosti kolika je snaga jednog
velikog Zmaja. Ali nije tu samo on: u svijetu sve brže jača jedna
mnogo groznija Sjenka. Oni će se ispomoći.' A to bi se svakako
i zbilo, da nisam istodobno napao Dol Guldur. 'Otvoreni rat bio
bi uvelike beskoristan; a ti ga ionako nikako ne možeš pokrenuti.
Tvoj će pokušaj morati biti jednostavniji, no ujedno i odvažniji;
dapače, morat će biti očajnički.'

'U isti mah si nejasan i nelagodan', rekao mi je Thorin. 'Go­
vori razumljivije!'

'Pa, između ostaloga,' kazao sam, 'sâm ćeš morati poći na ovaj
pohod, i to u tajnosti. Nema teklića, glasnika i službenih izazova
za tebe, Thorine Hrastoštite. Sa sobom najviše možeš povesti
nekolicinu rođaka ili vjernih sljedbenika. Ali bit će ti potrebno
i nešto više, nešto neočekivano.'

'Reci što!' rekao je Thorin.

'Samo malo!' rekao sam mu. 'Smjeraš izaći na kraj sa zmajem;
a on ne samo da je veoma velik, već je sada i star i vrlo lukav. Na
samome početku pustolovine valja ti na umu imati ovo: njegovo
pamćenje i njegovo osjetilo njuha.'

'Razumije se', rekao je Thorin. 'Patuljci su se češće bavili
zmajevima od većine, pa znaj da sad tu ne upućuješ neznalice.'

'Tako valja,' odgovorio sam mu; 'ali nisam stekao dojam da
si u svoje planove uključio to pitanje. Moj plan se valja izvesti
kradomice. Kradomice* Smaug ne leži na skupoj postelji besa-

* Na ovome je mjestu jedna rečenica iz rukopisa A možda nenamjerno izostavljena iz
strojopisa, kad se uzme u obzir Gandalfova potonja opaska o tome da Smaug nikad
nije onjušio nekog hobita: "Kao i uz neodrediv miris, barem za Smauga, neprijatelja
patuljaka."

372 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

no, Thorine Hrastoštitu. On sniva o patuljcima! Budi uvjeren
da istražuje svoju dvornicu dan za danom, noć za noći, sve dok
nije siguran da ni najslabijeg daška patuljka nema u blizini, prije
nego što će leći na spavanje: u svoj polusan, ušiju naćuljenih na
zvuk - patuljačkih stopa.'

'Ta tvoja kradomica zvuči teška i beznadna koliko i bilo koji
otvoreni napad', kazao je Balin. 'Nemoguće teška!'

'Da, teška je', odgovorio sam mu. 'Ali nije nemoguće teška, jer
u tom slučaju ne bih ovdje tratio vrijeme. Zato ću vam predložiti
posve sumanuto rješenje za taj problem. Povedite sa sobom ho-
bita! Smaug vjerojatno nikad nije ni čuo za hobite, a u svakom
slučaju nikad ih nije onjušio.'

'Što!' ciknu Glóin. 'Nekog od onih priprostih seljaka dolje iz
Shirea? Kakve bi od njega moglo biti koristi na licu zemaljskom
ili pod njime? Vonjao on kako mu drago, taj se nikad neće usu­
diti doći na domet njuha ni najmekšeg zmajića koji se tek ispilio
iz ljuske!'

'Daj, daj!' rekoh, 'to baš nije na mjestu. Ne poznaješ naročito
puk Shirea, Glóine. Čini mi se da ih smatraš prostim, zato što
su velikodušni i ne cjenkaju se; a smatraš ih i plahim, zato što
nikad ne kupuju oružje od tebe. Griješiš. U svakom slučaju, ima
jedan koji mi je zapeo za oko kao tvoj sudrug, Thorine. Pedan­
tan je i bistar, no ujedno i promućuran, a nimalo nije nagao. A
mislim da je i hrabar. Veoma hrabar, pretpostavljam, prema
mjeri svoga naroda. Oni su, kako se to kaže, "hrabri u škripcu".
Te ti hobite valja dovesti u težak položaj prije nego što saznaš
čega sve u njima ima.'

'Taj se pokus ne može izvesti', odgovorio je Thorin. 'Koliko
sam ja uočio, oni čine sve što mogu ne bi li izbjegli teške polo­
žaje.'

'Posve točno', rekoh. 'To je vrlo razborit narod. Ali ovaj hobit
prilično odskače. Mislim da bi ga se moglo nagovoriti da ode u
neki težak položaj. Vjerujem da u dubini srca za tim zaista i žudi
- za pustolovinom, kako bi on to kazao.'

'Ne na moj račun!' rekao je Thorin, ustao i ljutito se ushodao.
'To nije savjet, to je budalaština! Nikako ne vidim kakvim bi
mi to djelom bilo koji hobit, dobar ili loš, mogao otplatiti i dan
uzdržavanja, čak i kad bi ga se moglo nagovoriti da pođe.'

'Nikako ne vidiš! Vjerojatnije je da nikako nećeš čuti', od­
vratio sam mu. 'Hobiti se bez napora kreću tiše nego što bi ijed­
nom patuljku na svijetu moglo uspjeti, sve da mu i život ovisi o
tome. Oni, vjerujem, imaju najmekše tabane medu svim smrtnim

POHOD NA EREBOR 373

sojevima. Nemam dojam da si to uspio uočiti, ako ništa drugo,
Thorine Hrastoštitu, dok si klipsao kroz Shire i stvarao buku
(oprostit ćeš) koju su stanovnici mogli čuti na milju daleko. Kad
sam rekao da ti valja ići kradomice, mislio sam na to: na stručnu
kradomicu.'

'Na stručnu kradomicu?' ciknu Balin, shvativši moje riječi
prilično drugačije od moje nakane. 'Misliš na izučenog tragača
za blagom? Može li ih se još naći?'

Oklijevao sam. Ovo je bio nov obrat, pa nisam bio siguran
kako da ga shvatim. 'Rekao bih da se može', napokon sam rekao.
'Za nagradu, oni će otići onamo kamo se ti ne usuđuješ, ili barem
ne možeš poći, i donijeti ti što želiš.'

Thorinove oči zakrijesile su se kad mu se spomen na izgublje­
na blaga vratio u misli; ali 'Plaćeni lopov, hoćeš reći', kazao je
prezrivo. 'To bi se moglo uzeti u obzir, ako nagrada nije preveli­
ka. Ali kakve veze sve to ima s jednim takvim seljakom? Oni piju
iz glinenih čaša i ne znaju razliku između dragulja i pikule.'

'Da bar ne zboriš uvijek tako bahato o stvarima koje ne znaš',
odbrusio sam mu. 'Ti seljaci žive u Shireu već nekih tisuću četi-
risto godina, a za to su vrijeme štošta naučili. Imali su posla i s
vilenjacima i s patuljcima tisuću godina prije nego što je Smaug
došao u Erebor. Nijedan od njih nije imućan prema mjerama
tvojih praotaca, ali otkrit ćeš da se u njihovim nastambama zna­
de zateći i ljepših stvari od onih kojima se ovdje dičiš, Thorine.
Taj hobit koji mi je na umu ima zlatne ukrase, jede srebrnim
priborom i pije vino iz skladna kristala.'

'A! Napokon sam te prokljuvio', rekao je Balin. 'Znači, on je
lopov? Zbog toga nam ga preporučuješ?'

Bojim se da sam nato izgubio strpljenje i oprez. Taj tašti
patuljački stav da nitko izuzev njih ne može ni posjedovati ni
izraditi išta 'vrijedno', pa su stoga sve lijepe stvari u tuđim ru­
kama sigurno svojedobno bile stečene, a možda i ukradene od
patuljaka, prevršio je mjeru moje snošljivosti u tom trenutku.
'Lopov?' rekao sam mu i nasmijao se. 'Ma da, stručan lopov,
jasna stvar! Kako bi inače jedan hobit došao do srebrne žlice?
Stavit ću mu oznaku lopova na vrata, pa ćete ih tako pronaći.'
Zatim sam onako ljutit ustao, te rekao s toplinom u glasu koja
me iznenadila: 'Moraš potražiti ta vrata, Thorine Hrastoštitu!
Ozbiljno ti kažem.' I odjednom sam osjetio da doista govorim
bez ikakve dvojbe. Ta moja čudnovata zamisao nije bila šala,
bila je ispravna. Bilo je prijeko potrebno da se provede u djelo.
Patuljci će morati svinuti svoje kočoperne vratove.

374 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

'Poslušaj me, narode Durinov!' uzviknuo sam. 'Nagovorite li
tog hobita da vam se pridruži, uspjet ćete. U suprotnom, propast
ćete. Odbijete li uopće pokušati, više ne želim imati ništa s vama.
Od mene nećete više dobiti ni savjeta ni pomoći sve dok Sjenka
na vas ne padne!'

Thorin se okrenuo i zaprepašteno me pogledao, sasvim razum­
ljivo. 'Teške riječi!' kazao je. 'U redu, doći ću. Nekakvo te pret-
kazanje vodi, ukoliko nisi naprosto sluđen.'

'Dobro!' rekoh. 'Ali morate doći dobre volje, a ne iz puke
nade da ćete dokazati da sam budala. Morate biti strpljivi i ne
dati se lako odvratiti, ako ni hrabrost ni žudnja za pustolovinom
u njemu ne budu smjesta bjelodani. Zanijekat će ih. Pokušat će
se izvući; ali ne smijete mu to dopustiti.'

'Cjenkanje mu neće pomoći, ako na to misliš', rekao je Tho­
rin. 'Ponudit ću mu poštenu nagradu za sve što nam povrati, i
ništa više.'

Nisam na to mislio, ali činilo mi se beskorisnim da to kažem.
Trna još jedna stvar', nastavio sam; 'sve svoje planove i pripreme
morate obaviti unaprijed. Neka sve bude spremno! Nakon što ga
nagovorite, ne smijete mu dati vremena da se predomisli. Morate
poći ravno iz Shirea na istok u svoj pohod.'

'Taj tvoj lopov zvuči kao vrlo neobično stvorenje', rekao je
mlad patuljak po imenu Fili (Thorinov nećak, kako sam poslije
saznao). 'Kako mu je ime, barem ono kojim se služi?'

'Hobiti se služe svojim pravim imenima', rekao sam mu. 'Jedi­
no koje ima glasi Bilbo Baggins.'

'Kakvo ime!' rekao je Fili i nasmijao se.

'On ga smatra vrlo uglednim', rekoh. 'A pristaje mu sasvim
dobro; jer on je sredovječan neženja, pa je već pomalo dežme-
kast i odeblji. Trenutačno mu je hrana možda glavni predmet
zanimanja. Drži vrlo izdašnu smočnicu, kažu mi, a možda i više
od jedne. Barem će vas dobro ugostiti.'

'To je dovoljno', reče Thorin. 'Da ti nisam dao riječ, sad više
ne bih otišao. Nimalo nisam raspoložen da prave budalu od
mene. Jer i ja sam ozbiljan. Smrtno ozbiljan, a srce mi je jaro
u grudima.'

Nisam se na ovo uopće obazro. 'Slušaj me, Thorine', rekao
sam mu. 'Travanj je na izmaku i proljeće je stiglo. Sve pripremi
što prije možeš. Imam nekog posla, ali vratit ću se za tjedan dana.
Kad se vratim, ako sve bude kako treba, odjahat ću prije tebe da
pripremim tlo. Zatim ćemo ga sutradan svi zajedno posjetiti.'

POHOD NA EREBOR 375

I s tim sam se riječima oprostio, jer nisam Thorinu htio dati
veću priliku da se predomisli nego što će je imati Bilbo. Ostatak
priče vrlo vam je dobro poznat - s Bilbova motrišta. Da sam ja
pisao taj prikaz, zvučao bi poprilično drugačije. On nije znao sve
što se zbivalo: na primjer, kako sam se pobrinuo da dolazak veli­
ke skupine patuljaka u Uzvođe, podalje od glavne ceste i njihove
uobičajene trase, ne dospije prerano do njegovih ušiju.

Tako sam u utorak ujutro, 25. travnja 2941., došao u posjet
Bilbu; a iako sam više-manje znao što da očekujem, moram reći
da mi se pouzdanje poljuljalo. Shvatio sam da će stvari ići mnogo
teže nego što sam mislio. Ali ustrajao sam. Sutradan, u srijedu
26. travnja, doveo sam Thorina i njegove sudrugove u Vrećasti
vijenac; s velikim poteškoćama što se Thorina tiče - pri kraju je
posve zaostao. A Bilbo je, naravno, bio posve smeten i ponašao
se sasvim smiješno. Sve mi je, zapravo, od samog početka pošlo
iznimno loše: a ta nesretna priča o 'stručnom lopovu', koju su si
patuljci čvrsto utuvili u glave, samo je još pogoršala stvari. Na svu
sreću bio sam kazao Thorinu da bismo trebali ostati u Vrećastom
vijencu cijelu noć, budući da će nam trebati vremena da raspravi­
mo što i kako. To mi je barem dalo priliku. Da je Thorin otišao
iz Vrećastog vijenca prije nego što sam mogao s njim nasamo
porazgovarati, moj bi plan doživio propast."

Uočljivo je da su neke sastavnice ovog razgovora u kasnijoj inačici
premještene u raspravu između Gandalfa i Thorina u Vrećastom
vijencu.

Od ove točke sadržaj kasnije inačice vrlo blisko slijedi raniju, pa
ga stoga ovdje dalje ne navodim, izuzev jednog odlomka pri kraju.
U ranijoj inačici, nakon što je Gandalf prestao govoriti, Frodo bilježi
da se Gimli nasmijao.

"To i dalje zvuči smiješno," rekao je, "čak i sada kad je sve ispalo
i više nego dobro. Poznavao sam Thorina, naravno; i baš bih htio
da sam bio ondje, ali bio sam na putu u vrijeme kad si nas prvi put
posjetio. A na pohod mi nisu dali da pođem: rekli su mi da sam
premlad, premda sam se u šezdeset drugoj smatrao spremnim
za bilo što. Pa, drago mi je što sam čuo cjelokupnu pripovijest.
Ako je baš cjelokupna. Ne bih zapravo rekao da nam čak i sada
govoriš sve što znaš."

"Naravno da ne govorim", rekao je Gandalf.

376 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

A nakon toga je Meriadoc pobliže propitkivao Gandalfa o Thráino-
vu zemljovidu i ključu; a tijekom svog odgovora (najvećim dijelom
zadržanog u kasnijoj inačici, na drugome mjestu u radnji) Gandalf
je rekao:

"Pronašao sam Thráina devet godina nakon što je napustio svoj
narod, a tad se nalazio u jamama Dol Guldura već barem pet
godina. Ne znam kako je uspio tako dugo istrajati, niti kako je
uspio skrivati te stvari tijekom svih svojih muka. Mislim da je
Mračni moćnik od njega tražio isključivo Prsten, pa se nije više
baktao s njime nakon što mu ga je oduzeo, već je samo bacio
slomljenog sužnja u jame da ondje bunca dok ne umre. Malen
previd; ali pokazao se kobnim. Tako to s malim previdima često
biva."

LOV NA PRSTEN 377

Lov na Prsten

(I)
O PUTOVANJU CRNIH JAHAČA
PREMA PRIKAZU ŠTO GA JE GANDALF DAO FRODU

Golum je zarobljen u Mordoru 3017. godine i odveden u Barad-
-dûr, gdje su ga ispitivali i mučili. Kad je od njega saznao sve što je
mogao, Sauron ga je oslobodio i poslao dalje. Nije imao povjerenja
u Goluma, jer je dokučio nešto neukrotivo u njemu, što se ne bi
moglo nadvladati čak ni Sjenkom strave, već samo smaknućem. Ali
Sauron je opazio koliko je duboko Golum kivan na one koji su ga
"opljačkali" i pretpostavio da će ih poći potražiti iz osvete, pa se
ponadao da će pritom njegove uhode odvesti do Prstena.

Goluma je, međutim, nedugo potom zarobio Aragorn i odveo ga
na sjever Mrkodola; a premda su ga slijedili, nisu ga uspjeli izbaviti
prije nego što je dospio u sigurne ruke. Sauron pak nikada nije mario
za "polutane", sve i ako je za njih uopće čuo, pa još nije znao ni
gdje leži njihova zemlja. Od Goluma, čak i na mukama, nije mogao
dobiti nikakav jasan opis, zbog toga što ni sâm Golum doista nije
ništa izvjesno znao, a i zato što je izvrtao sve što je znao. Na kraju
se pokazalo da ga se ukrotiti može samo smrću, kako je Sauron
pretpostavio, zbog njegove polutanske prirode, a i iz jednog razloga
koji Sauron nije u potpunosti shvatio, jer ga je i samog proždirala
žudnja za Prstenom. Tada ga je ispunila mržnja prema Sauronu
još i veća od strave, jer je ugledao u njemu svog istinski najvećeg

378 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

neprijatelja i suparnika. Upravo se zbog toga usudio pretvarati da
vjeruje kako polutanska zemlja leži u blizini krajeva koje je nekad
obitavao, pokraj obala Gladdena.

Kad je Sauron pak saznao da su Goluma zarobili vođe njegovih
neprijatelja, obuzele su ga velika hitnja i strahovanje. No sve njegove
ustaljene uhode i poslanici nisu mu mogli donijeti nikakve novosti.
A za to su umnogome bili zaslužni i budnost Dúnedainâ i izdajstvo
Sarumana, čije su sluge postavljale zasjede Sauronovim slugama ili
ih navodile na krivi trag. Sauron je doznao za to, ali ruka mu još
nije bila dovoljno duga da dosegne Sarumana u Isengardu. Stoga
je prikrio da zna za Sarumanovu dvoličnost i nije odao svoj gnjev,
čekajući pravo vrijeme i pripremajući se za veliki rat u kojem je kanio
stjerati sve svoje neprijatelje u zapadno more. Na koncu je odlučio
da mu u ovome slučaju ne može poslužiti nitko drugi do njegovih
najmoćnijih slugu, Prstenovih sablasti, koji nisu imali druge volje
do njegove, bijući posvema podložni pojedinome prstenu koji ih je
zarobio, a koji je držao Sauron.

Tek su malobrojni pak mogli podnijeti čak i jedno od tih groz­
nih stvorenja, a (čvrsto je vjerovao Sauron) nitko im se nije mogao
oduprijeti kad su na okupu pod svojim užasnim zapovjednikom,
gospodarom Morgula. No za Sauronove tadašnje potrebe imali su
jednu slabost: tako ih je silna strava pratila (makar i nevidljive i ne-
odjevene) da bi Mudri mogli uskoro opaziti njihov izlazak i pogoditi
koja mu je svrha.

Tako se zbilo da je Sauron pripremio dva udarca - u kojima su
mnogi poslije vidjeli početke Rata za Prsten. Izvedeni su u isti mah.
Thranduilovu su kraljevinu napali orci, s naredbom da ponovno
zarobe Goluma; a gospodar Morgula otvoreno je odaslan u bitku
protiv Gondora. Ti su potezi izvedeni potkraj lipnja 3018. Tako je
Sauron ispitao Denethorovu snagu i pripravnost, otkrivši da su veće
nego što se nadao. Ali to ga nije naročito zabrinulo, jer je u napad
stavio male snage, a prvenstveno je htio da izgleda kako je izlazak
Nazgûla tek dio njegova pristupa ratovanju protiv Gondora.

Stoga je Sauron obustavio napad nakon što je Osgiliath bio zau-
zet, a most srušen, dok je Nazgûlima naredio da otpočnu potragu
za Prstenom. Ali Sauron nije podcijenio snagu i budnost Mudrih,
te je Nazgûlima naložio da djeluju u što većoj tajnosti. U to je pak

LOV NA PRSTEN 379

vrijeme poglavar Prstenovih sablasti boravio u Minas Morgulu sa
šestoricom sudrugova, dok je doglavnik Vođe, Khamûl, Sjenka s
Istoka, stanovao u Dol Gulduru kao Sauronov pobočnik, s još jednim
koji mu je bio glasnik.1

Gospodar Morgula odatle je poveo svoje sudrugove preko An­
duina, bez odjeće i bez konja, tako da ih oči nisu mogle vidjeti, a
ipak su stravom prožimali sve žive stvorove pokraj kojih su prolazili.
Krenuli su, možda, prvoga dana srpnja. Išli su polako i krišom, kroz
Anórien, preko Entwadea, pa odatle u Pustaru, a prethodili su im
glasi o mraku i stravi od tko zna čega. Dosegli su zapadnu obalu
Anduina malo sjevernije od Sarn Gebira, kako je bilo uročeno; ondje
su dobili konje i odore što su im u tajnosti skelom prebačene preko
rijeke. To je bilo (smatra se) oko sedamnaestoga srpnja. Zatim su
krenuli na sjever u potrazi za Shireom, polutanskom zemljom.

Oko dvadeset drugog srpnja sastali su se sa svojim sudruzima,
Nazgûlima iz Dol Guldura, na Celebrantskom polju. Ondje su sa-
znali da je Golum uspio izmaći i orcima koji su ga opet zarobili i
vilenjacima koji su se dali u potjeru za njima, te je nestao.2 Khamûl
im je također kazao da se nikakvo boravište polutana nije uspjelo
otkriti u dolinama Anduina, dok šturovska sela pokraj Gladdena
već odavno leže napuštena. Ali kako gospodar Morgula nije dobio
bolji prijedlog, odlučio je svejedno krenuti u potragu na sjever, u
nadi da će tako možda naići na Goluma, a i otkriti Shire. Nije mu
se činilo nevjerojatnim da će se ispostaviti kako on leži nedaleko od
mrske zemlje Lórien, ako čak nije i unutar Galadrielinih ograda. Ali

1 Prema stavci u Izvješću o godinama za 2951. Sauron je poslao tri, a ne dva Nazgûlâ da
ponovno zauzmu Dol Guldur. Ove se dvije izjave mogu pomiriti uz pretpostavku da se

jedna od Prstenovih sablasti iz Dol Guldura kasnije vratila u Minas Morgul, ali smatram
da je vjerojatnije kako je izjava iz sadašnjega teksta dokinuta pri izradi Izvješća o godi­
nama; a valja zamijetiti i da se u jednoj odbačenoj inačici ovog odlomka u Dol Gulduru
nalazio samo jedan Nazgûl (koji ne nosi ime Khamûl, već se spominje samo kao "Drugi
vođa (Crni Istočnjak)"), dok je jedan ostao pri Sauronu kao njegov glavni glasnik. - Iz
bilježaka u kojima se potanko opisuje kretanje Crnih jahača u Shireu ispostavlja se da
je Khamûl bio taj koji je došao u Hobbiton i obratio se Čiči Gamgeeju, koji je slijedio
hobite putem za Stock i koji ih je zamalo ulovio na skeli u Buckleburyju (vidi str. 386).
Jahač koji je bio s njim, kojeg je dozvao kricima s grebena iznad Woodhalla i s kojim je
posjetio farmera Maggota, bio je "njegov sudrug iz Dol Guldura". Za Khamûla se kaže
da je bio najspremniji od svih Nazgûla, nakon Crnoga zapovjednika osobno, da opazi
prisutnost Prstena, ali i onaj čija je moć u najvećoj mjeri bivala smetena i smanjena pri
danjemu svjetlu.

2 Dapače, u strahu od Nazgûla čak se usudio sakriti u Moriji. [Piščeva bilješka.]

380 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

nije se želio suprotstaviti moći Bijeloga prstena, a zasad ni ulaziti u
Lórien. Stoga su Devetorica prošla između Lóriena i Gorja, jašući
sve dalje na sjever; a strava im je prethodila i za njima se zadržavala;
ali nisu pronašli što su iskali, niti su saznali bilo kakvu vijest koja
bi im koristila.

Naposljetku su se vratili; ali ljeto je sad već bilo na samome iz­
maku, dok su gnjev i strah Sauronov bivali sve žešći. U Pustaru su
stigli početkom rujna; ondje su susreli glasnike iz Barad-dûra koji su
im prenijeli prijetnje njihova Vladara, od kojih je čak i Morgulskoga
gospodara prožeo očaj. Jer Sauron je sad već znao i za proročanske
riječi što su ih čuli u Gondoru i za Boromirov odlazak, za Saruma-
nova djela i za Gandalfovo zatočeništvo. Iz svega toga zaključio je
da ni Saruman ni bilo tko od Mudrih još nije u posjedu Prstena, ali
da bi barem Saruman mogao znati gdje bi se on mogao skrivati. Sad
će biti potrebna jedino brzina, dok tajnost valja zanemariti.

Prstenove sablasti stoga su dobile naredbu da pođu ravno u Isen-
gard. Nato su žurno projezdile Rohanom, a strava od njihova pro­
laska bila je tolika da su mnogi utekli iz toga kraja i bezglavo otišli
na sjever i zapad, uvjereni da im s Istoka dolazi rat za petama crnih
konja.

Dva dana nakon što je Gandalf napustio Orthanc, gospodar Mor-
gula stao je pred dveri Isengarda. Tada je Saruman, ionako prepun
gnjeva i straha zbog Gandalfova bijega, uvidio u kolikoj se pogibelji
nalazi kad stoji između dviju neprijateljskih strana, a obje znaju da
je izdajnik. Obuzela ga je strahovita strepnja, jer je posve izgubio
nadu da će obmanuti Saurona, ili barem steći njegovu naklonost
pri pobjedi. Sad mu valja ili samome doći do Prstena, ili doživjeti
propast i muke. Ali i dalje je bio oprezan i domišljat, a Isengard je
pripravio baš za takvu nevolju. Krug Isengarda bio je tako jak da ga
čak ni gospodar Morgula i njegovi sudruzi nisu mogli napasti bez
velike vojne sile. Tako su na postavljeni izazov i zahtjev dobili tek
odgovor Sarumanova glasa, koji se nekom vještinom začuo kao da
dolazi iz samih dveri.

"Ne tražite vi nikakvu zemlju", rekao im je glas. "Znam što je to
što ištete, premda mu nećete reći ime. Ja ga nemam, što je njegovim
slugama svakako jasno i bez mojih riječi; jer kad bih ga imao, onda
biste mi se poklonili i mene nazvali Gospodarom. A kad bih znao

LOV NA PRSTEN 381

gdje se taj predmet skriva, ne bih bio ovdje, već bih odavno otišao
prije vas da ga uzmem. Sudim da samo jedan jedini raspolaže tim
saznanjem: Mithrandir, neprijatelj Sauronov. A kako su prošla tek
dva dana od njegova odlaska iz Isengarda, poišćite ga u blizini."

U Sarumanovu je glasu još počivala tolika moć da čak ni gospodar
Nazgûla nije posumnjao u to što su čuli, makar bilo netočno ili ne
sasvim točno; već je smjesta odjahao od dveri i nadao se u lov na
Gandalfa po Rohanu. Tako se zbilo da su sutradan uvečer Crni
jahači naišli na Grimu Gujoslova dok se žurio da Sarumanu donese
glas o tome kako je Gandalf pristigao u Edoras i upozorio kralja
Théodena na izdajničke nakane Isengarda. Toga je sata Gujoslov
gotovo umro od strave; ali kako je već bio oguglao na izdajništvo,
bio je spreman kazati im sve što zna i pod manjom prijetnjom.

"Uistinu, uistinu, nedvojbeno, mogu vam kazati, Gospodaru",
rekao je. "Načuo sam što su razgovarali u Isengardu. Polutanska
zemlja: odande je Gandalf došao, a onamo se i želi vratiti. Sada
ište samo konja.

Poštedite me! Govorim što brže mogu. Na zapad, sve onamo do
Rohanskih vrata, a zatim na sjever i malo na zapad, sve dok vam
sljedeća velika rijeka ne prepriječi put; Sivotok joj je ime. Odande
će vas s prijelaza u Tharbadu stara cesta odvesti do njezinih granica.
'Shire', tako je oni zovu.

Uistinu, nedvojbeno, Saruman zna za nju. Stizala su mu dobra
iz te zemlje na kraju puta. Poštedite me, Gospodaru! Doista, ništa
neću bilo kome živom kazati o našem susretu."

Gospodar Nazgûla poštedio je život Gujoslovu, ne zato što se
sažalio, već zato što je procijenio da ga je snašla tolika strava da se
nikad neće usuditi ni da pisne o njihovu susretu (što se pokazalo
točnim), a uvidio je i da je to stvorenje zlo i da će po svoj prilici još
veoma naškoditi Sarumanu, poživi li. Tako ga je ostavio da nauznak
leži na zemlji i odjahao, ne potrudivši se opet svratiti u Isengard.
Sauronova osveta mogla je pričekati.

Zatim je razdijelio svoju družinu u četiri para, koja su jahala
odvojeno, dok je sâm odjezdio na čelu s najbržim parom. Tako su iz
Rohana otišli na zapad, pretražili pustoš Enedwaitha i stigli napokon
u Tharbad. Odanle su projahali Minhiriathom, a iako još nisu bili
na okupu, pred njima se proširio šapat pun strave, te su se divlja

382 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

stvorenja posakrivala, a osamljeni su im ljudi utekli s puta. Ali na
cesti su zarobili neke bjegunce, a Zapovjednik se oduševio kad se
pokazalo da su dvojica Sarumanovi uhode i sluge. Jedan od njih
mnogo je služio pri trgovanju između Isengarda i Shirea, a premda
osobno nikad nije bio dalje od Južne četvrti, imao je zemljovide što
mu ih je priredio Saruman, u kojima se jasno prikazivao i opisivao
Shire. Njih su Nazgûli uzeli, a njega zatim odaslali u Bree da nastavi
uhoditi; ali upozorili su ga da je sad u službi Mordora, pa će stradati
na mukama ako se ikad pokuša vratiti u Isengard.

Noć je blijedila dvadeset trećega dana rujna kad su se opet sa­
stali i došli do gaza Sarn i najjužnijih granica Shirea. Zatekli su ga
pod stražom, jer su im put prepriječili graničari. Ali ovaj je zadatak
nadmašivao moć Dúnedainâ; a možda bi se takvim pokazao čak
i za njihova zapovjednika Aragorna, da je bio s njima. Ali on se
nalazio daleko na sjeveru, na Istočnoj cesti, pri Breeju; a čak su i
Dúnedaine izdala srca. Neki su utekli na sjever, u nadi da će ponijeti
vijest Aragornu, ali Jahači su se dali u potjeru za njima i sasijekli
ih, odnosno otjerali u divljinu. Neki su se još usuđivali braniti gaz,
pa su ga zadržali za dana, ali noću ih je gospodar Morgula pomeo,
pa su Crni jahači ušli u Shire; a prije no što su pijevci zakukurikali
u sitnim satima dvadeset trećega dana rujna, neki su već jahali na
sjever kroz tu zemlju, upravo dok je Gandalf na Shadowfaxu jezdio
Rohanom daleko iza njih.

(II)

D R U G E INAČICE OVE PRIČE

Odlučio sam dati navedenu inačicu kao najdoradeniju pripovijest;
ali postoji još mnogo zapisa vezanih uz ta zbivanja, koji dopu­
njuju ili mijenjaju priču u bitnim pojedinostima. Ovi su rukopisi
zbrkani i nisu u jasnom međuodnosu, premda nema sumnje da
svi potječu iz istoga razdoblja, tako da je dovoljno navesti po­
stojanje dviju drugih primarnih pripovijesti osim ove objavljene
(iz praktičnih razloga ovdje je zovem "A"). Druga se inačica
("B") uvelike poklapa s A u pripovjednoj strukturi, ali treća
("C"), u obliku skice sadržaja što počinje na kasnijem mjestu u
radnji, unosi neke bitne razlike, a sklon sam vjerovati da je ona
najkasnije napisana. Pritom postoji i nešto grade ("D") koja se
konkretnije bavi Golumovim udjelom u tim zbivanjima, uz još
brojne zabilješke vezane uz ovaj dio povijesti.

LOV NA PRSTEN 383

Tekst D navodi da je ono što je Golum otkrio Sauronu o Prs­
tenu i mjestu na kojem je on bio pronađen dostajalo da Saurona
upozori kako se doista radi o Jednom, ali i da je o njegovu sa­
dašnjem položaju on mogao otkriti samo to da ga je u Maglenom
gorju ukralo stvorenje po imenu Baggins, te da je taj Baggins
došao iz zemlje po imenu Shire. Sauronova su se strahovanja
znatno ublažila kad je iz Golumovih riječi razabrao da je Baggins
zacijelo bilo stvorenje istog soja.

Golum nije mogao poznavati pojam "hobit", mjesnu riječ koja se
nije općenito rabila u vestronu. Vjerojatno se nije služio ni riječju
"polutan", s obzirom na to da je bio jedan od njih, a hobitima to
ime nije bilo drago. Čini se da su zbog toga Crni jahači djelovali na
temelju samo dva podatka: Shire i Baggins.

Iz svih je prikaza jasno da je Golum barem znao u kojem smjeru
Shire leži; ali premda se iz njega bez sumnje mučenjem mo­
glo izvući više, Sauron očito nije ni slutio da Baggins potječe iz
područja vrlo udaljenog od Maglenog gorja, a niti da Golum
znade gdje bi ono moglo biti, pa je pretpostavio da će ga pronaći
u dolinama Anduina, u istom kraju u kojem je nekada i sâm
Golum živio.

Ovo je bio vrlo malen i prirodan previd - ali možda i najodsudnija
pogreška koju je Sauron učinio u cijeloj stvari. Da nje nije bilo, Crni
jahači doprli bi do Shirea tjednima prije.

Tekst B kazuje više o Aragornovu putovanju sa zarobljenim
Golumom na sjever prema Thranduilovoj kraljevini, te pobliže
razmatra Sauronove dvojbe oko slanja Prstenovih sablasti u po­
tragu za Prstenom.

[Nakon što je pušten iz Mordora] Golum se brzo izgubio u Mrtvim
baruštinama, gdje ga Sauronovi poslanici nisu mogli ili nisu htjeli
pratiti. Ostali uhode nisu Sauronu mogli donijeti nikakvu vijest.
(Vjerojatno je on u Eriadoru tada raspolagao tek malom moći i
neznatnim brojem uhoda; a i one koje je slao, Sarumanovi su sluge
često kočili ili navodili na krivi trag.) Naposljetku je stoga odlučio
odaslati Prstenove sablasti. Nije bio sklon tome sve dok točno ne saz­
na gdje se Prsten nalazi, iz nekoliko razloga. Oni su mu bili svakako
najmoćniji sluge, a i najprikladniji za takav zadatak, s obzirom na to
da su u potpunosti bili robovi svojih Devet prstenova, koje je sada

384 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

on sâm držao; nisu imali baš nikakvu moć postupanja protiv njegove
volje, tako da bi bilo tko od njih, čak i zapovjednik Kralj-vještac,
donio Prsten Jedan svome Vladaru kad bi ga se dokopao. Ali imali
su i loših strana, sve dok ne otpočne otvoreni rat (za što Sauron nije
još bio spreman). Svi su izuzev Kralja-vješca po danu znali zalutati
kad bi bili sami; i svi su se, opet izuzev Kralja-vješca, plašili vode, te
bi se tek u najvećoj nuždi odvažili ući u nju ili prijeći riječne tokove,
osim po suhom, preko mosta.3 Nadalje, glavno im je oružje bila
strava. Bila je zapravo jača dok su bili bez odore i nevidljivi; a jačala
je i kad su bili na okupu. Zbog toga su bilo koji povjeren zadatak
teško mogli izvesti u tajnosti, dok im je prijelaz Anduina i inih rijeka
predstavljao prepreku. Iz tih je razloga Sauron dugo oklijevao, jer
nije htio da mu glavni neprijatelji doznaju kako je odaslao sluge na
neki zadatak. Valja pretpostaviti da Sauron isprva nije znao da bilo
tko izuzev Goluma i "lopova Bagginsa" uopće zna za Prsten. Sve
dok Gandalf nije došao i ispitao ga,4 Golum nije znao da Gandalf
ima ikakve veze s Bilbom; nije čak znao ni da Gandalf postoji.

Ali situacija se stubokom promijenila kad je Sauron saznao da
su njegovi neprijatelji zarobili Goluma. Naravno, nije moguće s
izvjesnošću znati kada je i kako vijest stigla do njega. Vjerojatno
dugo poslije tog događaja. Aragorn je kazao da je Goluma uhvatio
u sumrak 1. veljače. U nadi da ga neće opaziti nijedan Sauronov
uhoda, sproveo je Goluma sjevernim krajem Emyn Muila i prešao
Anduin tik iznad Sarn Gebira. Ondje je na sprudovima istočne obale
često znalo biti naplavljena drva, pa je privezao Goluma za trupac,
preplivao s njime rijeku i nastavio putovanje na sjever najzapadnijim
stazama što ih je mogao naći, kroz rubove Fangorna, odatle preko
Limlighta, pa preko Nimrodela i Srebrotoka duž rubova Lóriena,5
i produžio, zaobišao Moriju i Dimrill-dolac, te prešao Gladden, sve
dok se nije približio Stancu-kamenu. Ondje je, uz pomoć Beorninga,
još jedanput prešao Anduin i zašao u Šumu. Cijeli taj put nije bio

3 Na Bruinenskom su se gazu samo Kralj-vještac i još dvojica, s mamcem Prstena ravno
pred sobom, usudili ući u rijeku; ostale su u nju stjerali Glorfindel i Aragorn. [Piščeva
bilješka.]

4 Gandalf je, prema onome što je ispripovijedao Elrondovu vijeću, ispitao Goluma dok
je ovaj bio u zatočeništvu Thranduilovih vilenjaka.

5 Gandalf je kazao Elrondovu vijeću da je, nakon odlaska iz Minas Tiritha, primio "po­
ruke iz Lóriena da je Aragorn prošao već tim putem i da je pronašao stvorenje zvano
Golum".

LOV NA PRSTEN 385

mnogo kraći od devetsto milja, a Aragorn ga je napornim hodom
prešao za pedeset dana, dospjevši do Thranduila dvadeset prvog
ožujka.6

Stoga je najvjerojatnije da su sluge Dol Guldura prvu vijest o
Golumu dobile tek nakon što je Aragorn ušao u Šumu; jer iako je
moć Dol Guldura navodno sezala samo do Staroga šumskog puta,
pod krošnjama je imao brojne uhode. Vijest očito još neko vrijeme
nije stigla do zapovjednika Nazgûla u Dol Gulduru, a on je vjero-

jatno obavijestio Barad-dûr tek nakon što je pokušao saznati više
o tome gdje se Golum nalazi. Stoga je bez sumnje travanj već bio
na izmaku kad je Sauron dočuo da je Golum opet viđen, po svemu
sudeći kao zarobljenik u rukama nekog čovjeka. To nije moralo biti
značajno. Ni Sauron ni bilo koji njegov sluga još nisu znali tko je i
što je Aragorn. Ali bjelodano je kako je nakon nekog vremena (jer
je Thranduilovu zemlju zbog ovoga stavio pod pomnu prismotru),
možda mjesec dana iza toga, Sauron čuo nelagodnu vijest da su
Mudri doznali za Goluma, te da je Gandalf došao u Thranduilovu
kraljevinu.

Saurona su tad zacijelo proželi bijes i zebnja. Odlučio je odaslati
Prstenove sablasti što prije može, jer je sad brzina postala važnija od
tajnosti. U nadi da će uzbuniti neprijatelje i poremetiti im rasuđi­
vanje strahom od rata (koji još neko vrijeme nije kanio pokrenuti),
napao je Thranduila i Gondor otprilike u isto vrijeme.7 Imao je i dva
dodatna cilja: zarobiti ili ubiti Goluma, ili ga bar oteti neprijatelji­
ma iz ruku, te zauzeti most u Osgiliathu, kako bi ga Nazgûli mogli
prijeći, a da se u isti mah iskuša snaga Gondora.

Zbilo se tako da je Golum pobjegao. Ali most je uspješno pri­
jeđen. Za to su im trebale vjerojatno mnogo manje snage nego što
se u Gondoru mislilo. U uzbuni na početku napada, kad je Kralju-
-vješcu bilo dano da se nakratko ukaže u punoj stravi,8 Nazgûli su
pod okriljem noći prešli most i raštrkali se prema sjeveru. Ne treba

6 Gandalf je stigao dva dana poslije, a otišao u rano jutro 29. ožujka. Nakon Stanca-
kamena imao je konja, ali valjalo mu je prijeći Visoki prijevoj u Gorju. U Rivendellu je
dobio svježeg konja i najvećom brzinom stigao u Hobbiton u smiraj 12. travnja, nakon
putovanja od gotovo osamsto milja. [Piščeva bilješka.]

7 I ovdje i u Izvješću o godinama navodi se da se napad na Osgiliath zbio 20. lipnja.
8 Ova je izjava bez sumnje vezana uz Boromirov opis bitke za Osgiliath izrečen pred

Elrondovim vijećem: "Ondje je posrijedi bila sila s kojom prije nismo imali posla. Neki
su rekli da se ona može vidjeti kao velik crni konjanik, tamna sjena na mjesečini."

386 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

omalovažavati srčanost Gondoraca, jer je Sauron doista otkrio da je
puno veća nego što se nadao, ali jasno je da su Boromir i Faramir
uspjeli odbiti neprijatelja i srušiti most samo zato što je glavna svrha
napada tada već bila ispunjena.

Moj otac nigdje nije objasnio strah Prstenovih sablasti od vode.
U upravo navedenom prikazu baš u tome leži glavni Sauronov
poriv za napad na Osgiliath, a iznova se javlja i u podrobnim
bilješkama o kretanjima Crnih jahača u Shireu: tako se za onog
Jahača (točnije Khamûla iz Dol Guldura, vidi bilješku 1) koji
je viđen na suprotnoj strani skele u Buckleburyju netom nakon
što su hobiti njome prešli rijeku (Prstenova družina I 5), kaže
da je "dobro znao da je Prsten prešao rijeku; ali rijeka je pred­
stavljala prepreku njegovu osjetu za kretanje Prstena", te da taj
Nazgûl nije htio dotaknuti "vilenjačke" vode Baranduina. Ali
nije objašnjeno kako su prešli druge rijeke na svom putu, poput
Sivotoka, gdje je postojao samo "opasan gaz stvoren ruševinama
mosta" (str. 302). Moj otac je, dapače, pribilježio kako je ovakva
zamisao teško održiva.

Prikaz uzaludnog putovanja Nazgûla uzduž dolinâ Anduina
uvelike je isti u inačici B kao i u cjelovito navedenome tekstu A,
samo s tom razlikom da u prikazu B šturovske naseobine nisu
tad još bile posve napuštene: a Nazgûli su sasjekli ili rastjerali
preostale Šturove koji su ondje živjeli.9 U svim se tekstovima
precizni datumi blago razlikuju, kako međusobno, tako i od onih
navedenih u Izvješću o godinama; te su razlike ovdje zanema­
rene.

U prikazu D nalazi se prikaz Golumovih doživljaja nakon
što je pobjegao orcima iz Dol Guldura, a prije ulaska Družine
na Zapadne dveri Morije. Stanje teksta je loše, pa su bile nužne
manje uredničke dorade.

Čini se očitim da je Golum pred potjerom i vilenjaka i orkâ prešao
Anduin, vjerojatno plivanjem, te tako izmaknuo Sauronovu pro­
gonu; ali vilenjaci su ga još lovili, a kako se još nije usuđivao proći
blizu Lóriena (tek ga je mamac samoga Prstena nagnao da se na to

9 U jednom pismu iz 1959. godine moj otac navodi: "Između 2463. [kad je Štur Déagol
pronašao Prsten Jedan, prema Izvješću o godinama] i početka Gandalfovih posebnih
istraga vezanih uz Prsten (gotovo 500 godina poslije toga), čini se da su oni [Šturovi]
doista potpuno izumrli (jasno, s izuzetkom Sméagola); ili su pak utekli od sjenke Dol
Guldura."

LOV NA PRSTEN 387

kasnije odvaži), sakrio se u Moriji.10 To se vjerojatno zbilo ujesen
te godine; nakon toga gubi mu se svaki trag.

Jasno, ne može se sa sigurnošću znati što se zatim s Golumom
zbilo. Bio je naročito dobro prilagođen preživljavanju u takvoj nepri­
lici, premda po cijeni teškoga jada; ali prijetila mu je velika pogibelj
da ga ne otkriju Sauronovi sluge koji su vrebali po Moriji," naročito
zato što je i do najnužnije hrane mogao doći tek pribjegavanjem
opasnim krađama. Nema sumnje da se kanio poslužiti Morijom tek
kao tajnim prolazom na zapadnu stranu, jer mu je cilj bio da sâm
pronađe "Shire" što brže može; ali izgubio se, pa mu je vrlo dugo
trebalo da se opet snađe. Stoga se čini vjerojatnim da su Devetorica
pješaka naišla netom nakon što je pronašao put do Zapadnih dveri.
Ništa nije znao, naravno, o načinu na koji se vrata ponašaju. Njemu
su zacijelo djelovala golemo i nepomično; a iako nisu imala ni brave
ni zasuna, te su se otvarala guranjem prema van, to nije otkrio. U
svakom slučaju, sad je bio vrlo daleko od svakog izvora hrane, jer su
se orci uglavnom nalazili na istočnome kraju Morije, pa je onemoćao
i izgubio nadu; čak i da je znao sve o vratima, svejedno više nije bio
u stanju rastvoriti ih.12 Stoga je za Goluma bila iznimno velika sreća
što su se Devetorica pješaka pojavila baš tada.

Priča o tome kako su Crni jahači došli u Isengard u rujnu 3018. i
nakon toga zarobili Grimu Gujoslova, koju prenose A i B, veoma
je izmijenjena u inačici C, gdje radnja započinje tek s njihovim
povratkom na jug preko Limlighta. U tekstovima A i B Nazgûli

su došli u Isengard dva dana nakon Gandalfova bijega iz Ort-

hanca; Saruman im je kazao da Gandalfa više nema i porekao
da o Shireu išta zna,13 ali ga je izdao Gríma kad su ga sutradan

10 Prema piščevoj opasci navedenoj gore u bilješci 2. Golum je utekao u Moriju iz straha od
Nazgûlâ; usporedi također navod sa str. 379 da je jedan od ciljeva zbog kojih je gospodar
Morgula odjahao na sjever dalje od Gladdena bila nada da će pronaći Goluma.

11 Oni, zapravo, nisu bili veoma brojni, kako se čini; ali bilo ih je dovoljno da spriječe
ulazak svim uljezima, ako ne bi bili bolje naoružani i pripremljeni od Balinove družbe,
niti naročito brojni. [Piščeva bilješka.]

12 Patuljci tvrde da je najčešće bilo potrebno da ih gurnu dvojica; samo ih je veoma snažan
patuljak mogao svojeručno rastvoriti. Prije napuštanja Morije s unutrašnje strane Za­
padnih dveri bili su postavljeni vratari, od kojih je uvijek bio prisutan barem jedan. Na
taj način nijedna sama osoba (a time ni bilo koji uljez, odnosno bjegunac) nije mogla
nedozvoljeno izaći. [Piščeva bilješka.]

13 U tekstu A Saruman je porekao da zna gdje se Prsten skriva; u tekstu B je "porekao da
išta zna o zemlji koju traže". Ali to vjerojatno nije više od drugačijeg odabira riječi.

388 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

zarobili dok je hitao u Isengard s viješću o Gandalfovu dolasku
u Edoras. U tekstu C, s druge strane, Crni jahači došli su na
dveri Isengarda dok je Gandalf još bio zatočen na kuli. U ovome
je prikazu Saruman, u strahu i očaju, shvatio sav užas služenja
Mordoru, pa se odjednom odlučio pokoriti Gandalfu i usrdno
ga zamoliti za oprost i pomoć. Otežući na dverima, priznao je da
unutra drži Gandalfa i rekao da ide pokušati da nekako otkrije
što ovaj zna; ako od toga ne bude ploda, predat će im Gandalfa.
Zatim je Saruman pohitao na vrh Orthanca - i otkrio da Gan­
dalfa više nema. Daleko na jugu, naspram zalazećeg mjeseca,
vidio je velikog Orla kako leti prema Edorasu.

Sad se Sarumanov slučaj pogoršao. Ako je Gandalf pobje­
gao, još postoji stvarna mogućnost da Sauron ne dobije Prsten
i da bude poražen. Saruman je u srcu uvidio veliku moć i čud­
nu "sreću" što prate Gandalfa. Ali sad je ostao sâm suočen s
Devetoricom. Raspoloženje mu se promijenilo, a oholost mu
opet nabujala od bijesa zbog Gandalfova bijega iz neosvojivog
Isengarda i od zavidne srdžbe. Vratio se do dveri i slagao im,
rekavši da je natjerao Gandalfa da kaže sve što zna. Nije priznao
da se radi o onome što sâm znade, jer nije znao do koje mjere
mu Sauron poznaje um i srce.14

"Osobno ću izvijestiti gospodara Barad-dûra o tome", uzno-

sito je rekao, "s kojim razgovaram na daljinu o velikim pitanji-
ma koja nas se tiču. Ali za obavljanje povjerenog vam zadatka
jedino vam valja znati gdje leži 'Shire'. Mithrandir kaže da je to
nekih šest stotina milja sjeverozapadno odavde, na granicama
primorske vilenjačke zemlje." Saruman je sa zadovoljstvom vidio
da to čak ni Kralju-vješcu nije po volji. "Morate prijeći Isen na
gazovima, zaobići rub Gorja i doći do Tharbada na Sivotoku.
Požurite, a ja ću vašem Vladaru dojaviti da ste tako postupili."

Ovaj je domišljat govor načas uvjerio čak i Kralja-vješca da je
Saruman vjeran saveznik koji uživa veliko Sauronovo povjerenje.
Jahači su smjesta otišli od dveri i odjezdili k Isenskim gazovima.
Iza njih, Saruman je odaslao vukove i orke u jalovu potjeru za
Gandalfom; ali pritom je imao i druge ciljeve, da ostavi dojam
svoje moći na Nazgûle, a možda i da ih spriječi da se zadrže u
blizini, dok je onako bijesan htio nekako naškoditi Rohanu i

14 Na ranijem mjestu u ovoj inačici kazano je da je Sauron u to vrijeme, putem palantírâ.
napokon počeo zastrašivati Sarumana, a svakako mu je mogao čitati misli čak i kad ih je
ovaj zadržavao za sebe. Tako je Sauron doznao da Saruman ima određene pretpostavke
o mjestu na kojem se nalazi Prsten; a Saruman mu je čak otkrio i da u zarobljeništvu
drži Gandalfa, koji najviše zna.

LOV NA PRSTEN 389

povećati strah od sebe što ga je njegov jatak Gujoslov potpirivao
u Théodenovu srcu. Nije bilo tome dugo da je Gujoslov posjetio
Isengard, pa je sad bio na povratku u Edoras; medu goničima
bilo je i onih koji su mu nosili poruke.

Riješivši se Jahača, Saruman se povukao u Orthanc, gdje je
zasjeo u duboke i strahotne misli. Čini se da je odlučio i dalje
otezati, još u nadi da će sâm doći do Prstena. Smatrao je da
je Jahačima naudio, a ne pomogao, kad ih je usmjerio prema
Shireu, jer je znao za graničarsku stražu, a uz to je vjerovao
(saznavši za proročanske riječi iz sna i Boromirovo poslanje) da
je Prsten otišao odande i sad već putuje u Rivendell. Smjesta je
okupio i u Eriador odaslao sve uhode, ptice izvidnice i jatake do
kojih je mogao doći.

U ovoj inačici stoga ne postoji dio u kojem Grímu uhvate
Prstenove sablasti, a on izda Sarumana; jer, naravno, u ovakvoj
radnji nema dovoljno vremena da Gandalf stigne do Edorasa i
pokuša upozoriti kralja Théodena, te da Gríma krene u Isen­
gard javiti to Sarumanu, prije nego što Crni jahači već odu iz
Rohana.15 Otkriće da im je Saruman lagao ovdje dolazi od onog
čovjeka kojeg zarobe i otkriju da nosi zemljovide Shirea (str.
382): a o tom se čovjeku i o Sarumanovim poslovima sa Shireom
ovdje navodi više.

Kad su Crni jahači prešli glavninu Enedwaitha i napokon se
približili Tharbadu, snašla ih je za njihov pojam iznimna sreća,
premda je po Sarumana bila porazna,16 a za Froda smrtno po­
gibeljna.

Saruman se već odavno zanimao za Shire - jer je to činio
i Gandalf, prema kojem je bio sumnjičav; a i zato što se (opet
potajice oponašajući Gandalfa) navikao na "polutanski list",
pa mu je trebala opskrba, ali je iz oholosti (jer se jednom iz-
rugao Gandalfovu uživanju lista) to držao u što većoj tajnosti.
U posljednje je vrijeme pritom imao i drugih poriva. Volio je
širiti svoju moć, naročito na Gandalfovo područje, a otkrio je
da mu novac koji daje za kupnju "lista" pruža utjecaj i kvari
poneke hobite, naročito Bracegirdleove, vlasnike mnogobrojnih

15 Stavka za 18. rujna 3018. u Izvješću o godinama navodi: "Rano izjutra Gandalf se spašava
bijegom iz Orthanca. Crni jahači prelaze preko gazova na Isenu." Ma koliko šturo stavka
bila sročena, bez ijedne naznake da su Jahači posjetili Isengard, čini se da je zasnovana
na priči navedenoj u inačici C.

16 Ni u jednom od ovih tekstova uopće se ne spominje što se dogodilo između Saurona i
Sarumana nakon što je potonji razobličen.

390 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

usjeva, a time i Sackville-Bagginsove.17 Ali također je s vremenom
stekao uvjerenje da je Shire na neki način za Gandalfa povezan
s Prstenom. Čemu ta snažna straža pred njime? Zbog toga je
počeo prikupljati podrobne podatke o Shireu, glavnim osobama
i porodicama u njemu, o tamošnjim cestama i drugim stvarima.
Pritom su mu poslužili hobiti iz samoga Shirea, zaposleni kod
Bracegirdleovih i Sackville-Bagginsovih, ali njegovi su jataci bili
ljudi podrijetlom iz Dunlanda. Kad je Gandalf odbio s njime
sklopiti pogodbu, Saruman je udvostručio napore. Graničari su
bili sumnjičavi, ali ne toliko da bi spriječili Sarumanove sluge
da uđu - jer Gandalf ih nikako nije mogao upozoriti, a u vri­
jeme njegova odlaska u Isengard Saruman se i dalje smatrao
saveznikom.

Prije nekog vremena jedan od Sarumanovih slugu od najvećeg
povjerenja (pa ipak vucibatina od čovjeka, odmetnik istjeran iz
Dunlanda, gdje su mnogi govorili da ima orkovske krvi) vratio se
s granica Shirea, gdje je ugovarao kupnju "lista" i drugih potrep­
ština. Saruman je polako spremao ratne zalihe u Isengardu. Taj
se čovjek sad vraćao da nastavi poslovanje i da dogovori prijevoz
mnogih dobara prije isteka jeseni.18 Imao je i naredbe da uđe
u Shire ako je ikako moguće i sazna jesu li odatle u posljednje
vrijeme otišle neke poznate osobe. Bio je dobro opskrbljen ze­
mljovidima, popisima imena i bilješkama vezanim uz Shire.

Nekolicina Crnih jahača pretekla je ovog Dunlanđanina ne­
tom prije nego što su dospjeli do prijelaza u Tharbadu. Obuzet
krajnjom stravom, izveden je pred Kralja-vješca, koji ga je ispitao.
Spasio je život izdavši Sarumana. Kralj-vještac tako je saznao da
Saruman cijelo vrijeme dobro zna gdje se Shire nalazi, kao i da
o njemu znade štošta što je mogao i trebao kazati Sauronovim
slugama, da je bio iskren saveznik. Kralj-vještac dobio je i mnoge
podatke, uključujući i poneke o jedinome imenu koje ga je za­
nimalo: Baggins. Iz tog je razloga Hobbiton izdvojen kao jedno
od mjesta za neodgodiv posjet i raspitivanje.

Kralj-vještac sada je jasnije razumijevao stvar. Znao je pone­
što o toj zemlji iz onih davnih dana kad je ratovao s Dúnedainima,
naročito o Tyrn Gorthadu u Cardolanu, današnjem Grobnom

17 Lobelia Bracegirdle udala se za Otha Sackville-Bagginsa: sin im je bio Lotho, koji se
dočepao vlasti nad Shireom u vrijeme Rata za Prsten, kada su ga zvali "Poglavar". Seljak
Pamuković spomenuo je u razgovoru s Frodom Lothov vlasnički udio u usjevima lista
u Južnoj četvrti (Povratak kralja VI 8).

18 Uobičajeni način bio je preko prijelaza u Tharbadu do Dunlanda (umjesto ravno do
Isengarda), odakle su dobra bila u večoj tajnosti slana Sarumanu. [Piščeva bilješka.]

LOV NA PRSTEN 391

humlju, kamo je osobno poslao zle duhove.19 Imajući u vidu
da njegov Vladar sumnja na nekakvo kretanje između Shirea i
Rivendella, uvidio je i da će Bree (za koji je znao gdje se nalazi)
biti važna točka, barem pri stjecanju obavijesti.20 Bacio je stoga
Sjenku straha na tog Dunlandanina i poslao ga u Bree kao jataka.
On je bio onaj škiljavi južnjak u gostionici.21

Inačica B zamjećuje da Crni zapovjednik nije znao je li Prsten
još u Shireu; to je tek trebao saznati. Shire je bio prevelik za na­
silan napad kakav je izveo nad Šturovima; valjalo mu je djelovati
što više krišom a što manje strahom, no ujedno i stražariti nad
istočnim granicama te zemlje. Stoga je neke Jahače odaslao u
Shire s naredbom da se raštrkaju i prijeđu ga; a među njima je
Khamûl imao zadatak da pronađe Hobbiton (vidi bilješku 1), gdje
je prema Sarumanovim spisima živio "Baggins". Ali Crni je za­
povjednik svoje sjedište uspostavio u Andrathu, gdje je Zelenput
prolazio tjesnacem između Grobnog humlja i Južnog humlja;22
odande je poslao još neke da paze na istočne granice i ophode
ih, dok je sâm posjetio Grobno humlje. U zapisima o kretanju
Crnih jahača iz tog vremena kazuje se da je Crni zapovjednik
ostao ondje nekoliko dana, što je razbudilo grobišne duhove,
a svi stvorovi zlih duša, neprijatelji vilenjaka i ljudi, budno su i
zloćudno motrili po Staroj šumi i Grobnome humlju.

(III)

GLEDE GANDALFA, SARUMANA I SHIREA

Drugi skup spisa iz istoga razdoblja sastoji se od velikog broja
nedovršenih prikaza Sarumanovih ranijih doticaja sa Shireom,

19 Usporedi Gospodar prstenova, Dodatak A (I, iii, Sjeverno Kraljevstvo i Dúnedaini): "U
to su vrijeme [tijekom Velike kuge što je pogodila Gondor 1636.] izumrli Dúnedaini u
Cardolanu, a zlodusi iz Angmara i Rhudaura prodrli su u napušteno grobno humlje i
nastanili se ondje."

20 Imajući u vidu da je Crni zapovjednik toliko toga znao, pomalo je čudno da je imao
tako malo pojma o položaju Shirea, polutanske zemlje; prema Izvješću o godinama,
hobitske naseobine u Breeju postojale su već početkom četrnaestog stoljeća Trećega
doba, kad je Kralj-vještac došao na sjever u Angmar.

21 Vidi Prstenovu družinu I 9. Kad je Strider s hobitima otišao iz Breeja (isto, I 11) Frodo
je nakratko uočio tog Dunlandanina ("lice nezdrave boje i lukavih, kosih očiju") u
kući Billa Papratovine na izlazu iz Breeja, pomislivši: "Reklo bi se da je više nego upola
goblin.'

22 Usporedi s Gandalfovim riječima na Elrondovu vijeću: "Njihov je zapovjednik potajno
ostao negdje južno od Breeja."

392 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

napose u pogledu "polutanskoga lista", spomenutog u vezi sa
"škiljavim južnjakom" (vidi str. 389-391). Tekst koji slijedi naj-
dorađenija je od mnogih inačica, premda je kraća od nekih.

Saruman je uskoro počeo zavidjeti Gandalfu, a to se suparništvo
napokon izrodilo u mržnju, to dublju zato što ju je prikrivao i to
ogorčeniju zato što je Saruman u srcu znao da Sivi putnik posjeduje
veću snagu i veći utjecaj na žitelje Međuzemlja, premda je skrivao
svoju moć i nije mu bilo stalo ni do strahopoštovanja ni do oboža­
vanja. Saruman ga nije poštovao, već ga se postupno počeo plašiti,
jer nikad nije bio siguran u kojoj mjeri mu Gandalf čita najdublje
misli, a njegove su ga šutnje mučile više od njegovih riječi. Zbog toga
se pred drugima odnosio prema Gandalfu s manje poštovanja od
ostalih među Mudrima, uvijek spreman da mu proturječi ili omalo-
važi njegove savjete; istodobno je potajice pamtio i dugo razmišljao
o svemu što bi on kazao, budno motreći, koliko je već mogao, sva
njegova kretanja.

Na taj je način Saruman počeo razmišljati o polutanima i Shireu,
pitanjima koja bi inače smatrao nedostojnima svoje pozornosti. Ispr­
va nije ni pomišljao da zanimanje njegova suparnika za taj narod ima
ikakve veze s velikim brigama Vijeća, a ponajmanje s Prstenovima
moći. Jer ispočetka doista nije ni imalo, već je potjecalo samo iz
Gandalfove ljubavi prema Malom narodu, osim ako duboko u srcu
nije slutio nešto nedostupno svjesnim mislima. Mnogo je godina
otvoreno posjećivao Shire i svima koji su ga htjeli slušati pričao o
njegovim stanovnicima; a Saruman se samo smješkao, kao da sluša
besciljna naklapanja nekog potucala, ali svejedno ih je pamtio.

Uvidjevši da Gandalf smatra Shire vrijednim posjeta, Saruman
ga je i sâm posjetio, ali prerušen i u potpunoj tajnosti, sve dok nije
istražio i upamtio sve tamošnje putove i krajeve, i stekao uvjerenje
da je naučio sve što se o tom kraju može saznati. A čak i kad je
smatrao da mu više nije ni mudro ni isplativo odlaziti onamo, njegovi
su uhode i sluge još išli u Shire ili mu držali granice na oku. Jer i dalje
je bio sumnjičav. Sâm je već bio dotle potonuo da je vjerovao kako
i svi ostali u Vijeću imaju duboke i dalekosežne nakane da uvećaju
vlastitu moć, pa se sve što čine mora na neki način na to odnositi.
Stoga je, kad je mnogo kasnije doznao nešto o tome da je polutan
pronašao Golumov prsten, jedino mogao vjerovati da je Gandalf
cijelo vrijeme za to znao; to ga je najviše ozlojedilo, budući da je

LOV NA PRSTEN 393

sve što se tiče Prstenova smatrao područjem vlastite stručnosti. Bijes
mu nije bio nimalo manji zbog toga što je Gandalfovo nepovjerenje
prema njemu bilo zasluženo i pravično.

No, zapravo, Sarumanovo uhođenje i velika tajnost isprva nisu
imali nikakvu zlu nakanu, već su bili tek osobenjački čin proistekao iz
oholosti. Sitnice naizgled nevrijedne izvještavanja još su se na koncu
mogle pokazati itekako presudnima. Eto, istini za volju, kad je vidio
da Gandalf voli biljku što je naziva "travom za lulu" (izjavivši da
bi zbog nje, ako ni zbog čega drugog, valjalo odati počast Malome
narodu), Saruman se gradio kao da joj se ruga, ali nasamo ju je
iskušao i uskoro se na nju naviknuo; baš iz tog razloga Shire mu
je ostao važan. No strepio je da se to ne otkrije i da mu se vlastita
poruga ne obije o glavu, da ga ne ismijavaju jer oponaša Gandalfa,
i još k tome preziru zato što to čini krišom. U tome je, dakle, bio
razlog iz kojega je sve svoje poslove sa Shireom obavljao u velikoj
tajnosti, još od samog početka, prije nego što se nad taj kraj nadvila
bilo kakva sjenka sumnje, pa je bio slabo čuvan i u nj su mogli ući
svi koji su htjeli. Iz istog je razloga Saruman prestao osobno odlaziti
onamo; jer saznao je da nije posve uspio izmaknuti pogledima oštro-
okih polutana, dok su ga neki, opazivši lik koji izgleda kao starac
odjeven u sivo ili riđe, te se krade šumom ili prolazi kroz sumrak,
zamijenili za Gandalfa.

Nakon toga Saruman više nije odlazio u Shire, u strahu da se
takve priče ne prošire i možda čak dopru do Gandalfovih ušiju. Ali
Gandalf je saznao za te posjete, i pogodio koji im je cilj, i nasmi­
jao se, smatrajući to najmanje opasnom od svih Sarumanovih tajni;
ali drugima ništa nije rekao, jer nikada nije imao želju bilo koga
osramotiti. Svejedno, nije mu bilo krivo kad su Sarumanovi posjeti
prestali, jer je već sumnjao u njega, premda sâm još nije mogao
predvidjeti da će doći vrijeme kad će se Sarumanovo poznavanje
Shirea pokazati pogibeljnim i iznimno korisnim za Neprijatelja, zbog
čega mu je pobjeda došla upravo na dohvat ruke.

U drugoj se inačici opisuje prilika u kojoj se Saruman otvoreno
izrugao Gandalfu zbog korištenja "trave za lulu":

Sad, Saruman je u kasnijim vremenima izbjegavao Gandalfa jer mu
ovaj nije bio drag, a i plašio ga se, tako da su se rijetko susretali,

394 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

izuzev na sastancima Bijeloga vijeća. O "polutanskom listu" prvj
se put prozborilo na velikome Vijeću održanom 2851. godine, kada
se cijela stvar učinila pomalo smiješnom, iako su je poslije pamtili
u drugačijem svjetlu. Vijeće se sastalo u Rivendellu, a Gandalf je
sjedio po strani i šutio, ali i neumorno pušio (što nikad prije nije
činio u takvoj prigodi), dok je Saruman govorio protiv njega i uvje­
ravao ostale da suprotno Gandalfovu savjetu još nije vrijeme da se
uznemiruje Dol Guldur. Čini se da su i šutnja i pušenje Sarumanu
izrazito išli na živce, pa je prije razilaska Vijeća kazao Gandalfu:
"Kad se raspravlja o teškim pitanjima, Mithrandire, malo me čudi
da ti je do zabave s tim tvojim igračkama od vatre i dima, dok drugi
drže usrdne govore."

Ali Gandalf se nasmijao i odvratio mu: "Ne bi te čudilo, da se i
sâm služiš ovom biljkom. Možda bi otkrio da ti ispuhani dim čisti
misli od unutarnjih sjena. U svakom slučaju, daje ti strpljenje da bez
ljutnje slušaš gdje se griješi. Ali to nije nikakva moja igračka. Radi
se o vještini Maloga naroda koji živi daleko na zapadu: veselog i
vrijednog puka, premda za njega možda i nema naročita mjesta u
tvojim visokim vladarskim brigama."

Sarumana taj odgovor nije baš odobrovoljio (jer mrzio je ismi­
javanje, ma koliko prijateljsko), pa mu je ledenim glasom kazao:
"Sprdaš se, gospodaru Mithrandire, kako ti je i navada. Znam ja
sasvim dobro da si postao znatiželjan istraživač malenoga: trava,
zvjeradi i djetinjastih plemena. Svoje vrijeme provodi kako ti je
volja, ako nemaš nikakva vrednija posla; prijatelje nalazi gdje ti je
već drago. Ali meni su ovi dani pretamni za lutalačke priče, a nemam
ni vremena za seljačke prostote."

Gandalf se nije ponovno nasmijao; nije dao odgovora Sarumanu,
već ga je prodorno pogledao, potegao dim iz lule i ispuhnuo velik
kolut, za kojim je uslijedilo mnogo manjih kolutova. Zatim je po­
digao ruku, kao da ih hoće dohvatiti, a oni su iščezli. Nakon toga
je ustao i otišao od Sarumana bez i jedne riječi više; ali Saruman je
neko vrijeme ostao šutke stajati, a lice mu je bilo mračno od dvojbe
i nezadovoljstva.

Ova se priča pojavljuje u pet-šest različitih rukopisa, a u jednom
se kazuje da je Saruman bio sumnjičav,

LOV NA PRSTEN 395

i dvojio je li pravilno protumačio nakanu Gandalfove geste s dimnim
kolutovima (prije svega, je li ona otkrivala ikakvu sponu između
polutanâ i velikog pitanja Prstenova moći, ma koliko oni mogli dje­
lovati nespojivi); a i dvojio je bi li se netko tako velik mogao baviti
narodom poput polutanskoga isključivo zbog njih samih.

U drugom se (prekriženom) izričito navodi Gandalfova namjera:

Čudno se tako slučilo da je Gandalf, razljućen Sarumanovom drs­
košću, na taj način odlučio pokazati mu da sumnja kako u njegove
vladarske odluke i u izučavanje povijesti Prstenova počmje prodirati
želja da ih se domogne; a i upozoriti ga da će mu izmaknuti. Jer ne
može se sumnjati da Gandalf tada još nije ni pomišljao da polutani
(a kamoli njihovo pušenje) imaju ikakve veze s Prstenovima.23 Da
je imao ikakvu sličnu pomisao, onda svakako ne bi tada učinio ta­
kvo što. No kasnije, kad su se polutani doista uključili u to najveće
pitanje, Saruman je mogao vjerovati jedino da je Gandalf to tad
već znao ili predviđao, te da je to saznanje prešutio njemu i Vijeću
- iz upravo onakve namjere kakvu bi Saruman imao: da ih stekne
i da njega pretekne.

U Izvješću o godinama stavka za 2851. odnosi se na sastanak
Bijeloga vijeća te godine, kad je Gandalf zahtijevao da napadnu
Dol Guldur, ali je Saruman odbio njegov zahtjev; a u bilješci uz
tu stavku piše: "Tek se poslije razjasnilo da je Saruman upravo
tada zaželio da se sâm domogne Jedinog Prstena, nadajući se
da će se Prsten sam otkriti težeći za svojim gospodarom, ako se
Sauron ostavi neko vrijeme na miru." Upravo navedena priča
pokazuje da je Gandalf osobno sumnjao u Sarumana u vrijeme
Vijeća 2851. godine; iako je moj otac kasnije primijetio da se iz
Gandalfove priče na Elrondovu vijeću o njegovu susretu s Rada-
gastom čini da nije ozbiljno sumnjao da je Saruman izdajnik (a ni
da želi Prsten za sebe) sve dok nije bio zarobljen u Orthancu.

23 Kako pokazuje završna rečenica ovog navoda, značenje je sljedeće: "Gandalf tad još nije
pomišljao da bi polutani u budućnosti mogli imati ikakve veze s Prstenovima." Sastanak
Bijeloga vijeća iz 2851. održan je devedeset godina prije nego što je Bilbo pronašao
Prsten.

396 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Bitke na Isenskim gazovima

Glavnu prepreku lakome Sarumanovu osvajanju Rohana predstav­
ljali su Théodred i Eomer. snažni muškarci, odani Kralju, koji im je
bio veoma privržen, kao jedinome sinu i sinu po sestri; oni su pak
davali sve od sebe da umanje utjecaj što ga je nad njim stekao Gríma
kad je Kralja počelo izdavati zdravlje. To se zbilo početkom 3014.
godine, kad je Théodenu bilo šezdeset šest godina; njegova je bolje­
tica stoga mogla imati prirodan uzrok, premda su Rohirrimi obično
živjeli skoro osamdeset godina, pa i više. Ali posve je moguće da
su njezin nastanak ili napredovanje pospješili podmukli otrovi koje
mu je davao Gríma. U svakom slučaju, Théodenov osjećaj slabosti
i ovisnosti o Grimi najvećim je dijelom proistjecao iz lukavštine i
dovitljivosti skrivenih u riječima tog zlog savjetnika. On je postupao
u nakani da glavne suparnike ocrni pred Théodenom, te da ih se,
ako je ikako moguće, riješi. Pokazalo se nemogućim međusobno
ih zavaditi: Théodena je prije njegove "bolesti" sav njegov rod i
narod veoma volio, dok se odanost Théodreda i Éomera prema
njemu nije pokolebala čak ni kad je naizgled ishlapio. Éomer uz to
nije bio častohlepan čovjek, dok su mu ljubav i poštovanje prema
Théodredu (trinaest godina starijem) bili manji jedino od ljubavi
prema poočimu.1 Gríma ih je stoga pokušao u Théodenovim oči-

1 Éomer je bio sin Théodenove sestre Théodwyn i Éomunda iz Istočnoga prigorja, glavno­
ga zapovjednika Marke. Éomunda su orci sasjekli 3002. godine, a Théodwyn je uskoro
potom preminula; njihova djeca Éomer i Éowyn zatim su odvedena da žive u kući kralja
Théodena, zajedno s Théodredom, Kraljevim jedinim potomkom. (Gospodar prsienova,
Dodatak A (11).)

BITKE NA ISENSK1M GAZOVIMA 397

ma dovesti u sukob, prikazujući Éomera kao čovjeka koji navijek
želi povećavati svoje ovlasti i djelovati bez dogovora s Kraljem ili
njegovim Nasljednikom. U tome je imao određenog uspjeha, što
je urodilo plodom kada je Sarumanu napokon uspjelo prouzročiti
Théodredovu smrt.

U Rohanu je, nakon što se saznalo kako su doista tekle bitke na
Gazovima, postalo bjelodano da je Saruman izdao posebne nared­
be da se Théodred po svaku cijenu sasiječe. U prvoj su se bici svi
njegovi najokrutniji ratnici bacili u bezglave nasrtaje na Théodreda
i njegovu gardu, zanemarivši ostala zbivanja u boju, koji je inače
mogao završiti daleko pogubnijim porazom po Rohirrime. Kad je
Théodred naposljetku pao, Sarumanov je zapovjednik (bez sumnje
na temelju dobivene naredbe) očito zasad bio zadovoljan, dok je
Saruman počinio grešku, i to presudnu, kako se ispostavilo, kad nije
u boj uveo nove snage i smjesta krenuo u sveobuhvatno zauzimanje
Zapadnog prigorja;2 ipak, srčanost Grimbolda i Elfhelma dala je
obol ovoj odgodi. Da je prodor u Zapadno prigorje započeo pet
dana ranije, nema mnogo sumnje da pojačanja iz Edorasa nikad ne
bi stigla ni blizu Heimovoj klisuri, već bi bila opkoljena i nadvladana
u otvorenoj ravnici; a možda bi već i sâm Edoras bio napadnut i
zauzet prije Gandalfova dolaska.3

Kazano je da je srčanost Grimbolda i Elfhelma dala obol Saru-
manovoj odgodi, koja se pokazala pogubnom po njega. Navedeni
prikaz možda ne ističe njihovu važnost u dovoljnoj mjeri.

Rijeka Isen hitro se obrušavala s izvora ponad Isengarda, ali u
ravnici Vrata usporavala je sve dok ne bi zavinula prema zapadu;

2 Ente ovaj tekst ne uzima u obzir, kao što ih u obzir nije uzimao ni itko osim Gandalfa.
Ali izuzev u slučaju da je Gandalf mogao prouzročiti ustanak Entá nekoliko dana ranije
(što očito nije bilo moguće, imajući u vidu slijed zbivanja), to ne bi spasilo Rohan. Enti
su mogli razoriti Isengard, čak i zarobiti Sarumana (ukoliko nakon pobjede ne bi osobno
pošao za svojom vojskom). Enti i Huorni, uz pomoć onih Jahača iz Istočne Marke koji
još nisu bili u boju, mogli su uništiti Sarumanove snage u Rohanu, ali Marka bi bila
razorena i lišena vode. Sve i da je Crvena strijela i uspjela pronaći nekoga ovlaštenog
da je primi, poziv iz Gondora ne bi dobio odgovora - ili bi u najboljem slučaju nekoliko
postrojbi iscrpljenih boraca doprlo do Minas Tiritha, prekasno da učine bilo što, osim
da stradaju s njime. [Piščeva bilješka.] - Za Crvenu strijelu vidi Povratak kralja V 3, gdje
ju je Théodenu donio teklić iz Gondora kao znamenje potrebe Minas Tiritha.

3 Prva bitka na Isenskim gazovima, u kojoj je poginuo Théodred, vodila se 25. veljače:
Gandalf je stigao u Edoras sedam dana poslije nje, 2. ožujka. (Gospodar prstenova,
Dodatak B, godina 3019.) Vidi bilješku 7.

398 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

zatim je tekla krajem što se vrlo blago spuštao do nizinskih obala
najdaljega Gondora i Enedwaitha, gdje je postajala duboka i brza.
Tik iznad te zapadne okuke ležali su Isenski gazovi. Ondje je rijeka
bila široka i plitka i u dva rukavca zaobilazila velik otok, tekući preko
stjenovita pruda prekrivena kamenjem i šljunkom naplavljenim sa
sjevera. Samo je na ovome mjestu bilo moguće da velike snage, na­
pose teško naoružane ili jahačke, prijeđu rijeku južno od Isengarda.
Saruman je tako bio u prednosti: mogao je poslati svoju vojsku niz
obje obale Isena i napasti Gazove s dviju strana, budu li branjeni. Sva
njegova vojska zapadno od Isena mogla se, prema potrebi, povući u
Isengard. S druge strane, Théodred je mogao poslati vojsku preko
Gazova, bilo u dovoljnom broju da se suprotstavi Sarumanovim
snagama, bilo da održi zapadni mostobran; ali bude li nadvladana,
neće se imati kuda povući osim preko Gazova, dok joj je neprijatelj
za petama i možda je još čeka na istočnoj obali. Južnije i zapadnije
duž Isena nije se imala kuda vratiti kući,4 ako ne bi bila opskrbljena
za dugo putovanje zapadnim Gondorom.

Sarumanov napad nije bio nepredviđen, ali došao je prije nego
što se očekivalo. Izvidnici su upozorili Théodreda na postrojavanje
vojske pred Dverima Isengarda, uglavnom (naizgled) na zapadnoj
obali Isena. On je stoga na prilaze Gazovima, i istočne i zapadne,
postavio snažne pješake podignute iz Zapadnog prigorja. Ostavio je
tri postrojbe Jahača, zajedno s konjušarima i pričuvnim grlima, na
istočnoj obali, te osobno prešao na suprotnu obalu s glavninom svoje
konjice: s osam postrojbi i odredom streličara, smjerajući poraziti
Sarumanovu vojsku prije nego što bude posve spremna.

Ali Saruman tad još nije otkrio ni svoje nakane ni punu snagu
svoje vojske. Već je bila u pokretu kad je Théodred pošao. Dvade-

4 Zemlja iza Vrata, između Isena i Adorna, formalno je pripadala kraljevini Rohan: ah
premda ju je Folcwine ponovno zauzeo, istjeravši Dunlandane koji su je bili zauzeli,
preostali su stanovnici najvećim dijelom bili miješane krvi i ne baš odani Edorasu: još
se pamtilo da je kralj Helm ubio njihova gospodara Frecu. Dapače, u to su vrijeme bili
skloniji stati na Sarumanovu stranu, te su se mnogi njihovi ratnici pridružili Sarumanovoj
vojsci. U svakom slučaju, sa zapada nitko osim odvažnih plivača nije mogao ući u njihovu
zemlju. [Piščeva bilješka.] - Područje između Isena i Adorna proglašeno je dijelom
Eorlove kraljevine pri iznošenju Zavjeta Ciriona i Eorla: vidi str. 351.
Helm Batošak, kralj Marke, 2754. godine vlastitom je šakom ubio svog drskog
podanika Frecu, gospodara krajeva s obje strane Adorna; vidi Gospodar prstenova.
Dodatak A (II).

BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA 399

setak milja sjeverno od Gazova naišao je na njezinu prethodnicu i
raspršio je, nanijevši joj gubitke. Ali kad je odjahao dalje, u napad
na glavninu snaga, otpor je postao žilaviji. Neprijatelj se zapravo
nalazio na položaju pripremljenom baš za taj slučaj, iza rovova punih
kopljanika, tako da je Théodred u vodećem éoredu bio primoran
stati i bio gotovo opkoljen, jer su nove snage žurno pristizale iz
Isengarda i sada ga bočno obilazile sa zapadne strane.

Izvukao se s nadolaskom postrojbi koje su pristigle za njime; ali
obeshrabrio ga je pogled na istok. To je jutro bilo tmurno i ma­
glovito, ali izmaglicu je sad blagi zapadnjak otpuhivao kroz Vrata,
tako da je u daljini istočno od rijeke sad razabrao da još vojske hita
prema Gazovima, premda se nije dalo ocijeniti u kolikom broju.
Smjesta je naredio povlačenje. Dobro izvježbani za takav manevar,
Jahači su ga izveli u dobrom poretku i uz malo daljnjih gubitaka;
ali neprijatelj nije bio otjeran, a ni odbačen na veću daljinu, jer se
povlačenje često moralo odgađati kad je začelje pod Grimboldovim
zapovjedništvom bilo dužno okrenuti se u obrani i odagnati naju­
pornije progonitelje.

Kad je Théodred dospio do Gazova, dan je bio na izmaku. Posta­
vio je Grimbolda za zapovjednika obrambene posade na zapadnoj
obali, osnažene s pedeset Jahača koji su sjahali s hatova. Ostatak
Jahača i sve konje smjesta je poslao preko rijeke, izuzev svoje postroj­
be: s njome je pješački zaposjeo otok, ne bi li pokrivao Grimboldovo
povlačenje ukoliko ovaj bude odbačen. Tek što su to izveli, snašla ih
je propast. Sarumanova istočna vojska stuštila se neočekivano brzo;
bila je mnogo manja od zapadne vojske, ali opasnija. U prethodnici
joj se nalazilo nešto dunlanđanskih konjanika, uz velik čopor orkov-
skih jahača vukova, zastrašujućih za konje.'1 Za njima su naišla dva
bataljuna groznih Uruka, teško naoružanih ali izvježbanih za veoma
brzo prelaženje znatnih razdaljina. Konjanici i jahači vukova obrušili
su se na konjušare i konje u oboru, te ih pobili ili rastjerali. Posada
na istočnoj obali, iznenađena neočekivanim napadom mase Uruka,
bila je pometena, dok su Jahači koji su upravo prešli sa zapada upali

5 Bili su hitri i vješto zaobilazili gusto zbijene postrojbe ljudi, te su uglavnom služili za
uništavanje izdvojenih skupina ili za lov na bjegunce; ali prema potrebi su mogli bez­
obzirno i svirepo prodrijeti kroz svaki procjep u konjaničkim postrojbama, parajući
konjima drobine. [Piščeva bilješka.]

400 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

u samo središte meteža; premda su pružili očajnički otpor, bili su
odbačeni od Gazova duž toka Isena, s Urucima za petama.

Čim je neprijatelj zauzeo istočni kraj Gazova, ondje se pojavila
postrojba ljudi, odnosno orkovskih ljudi (očito odaslanih u tu svrhu),
okrutnih, oklopljenih verižnjačama i oboružanih sjekirama. Pohitali
su prema otoku i nasrnuli na njega s obje strane. Istodobno su na
zapadnoj obali Grimbolda napale Sarumanove snage s tog boka Ise­
na. Kad je pogledao na istok, obeshrabren bukom borbe i odurnim
pobjedničkim pokličima orkâ, vidio je gdje sjekiraši tjeraju Theo­
dredovo ljudstvo od obala otoka prema niskoj uzvisini na njegovu
središtu i čuo Théodredov gromki glas kako viče: Kmeni, Eorlinzi!
Grimbold je smjesta okupio nekolicinu najbližih vojnika i potrčao
natrag prema otoku. Tako su silovito nasrnuli na začelje napadača
da se Grimbold, čovjek velike snage i krupna rasta, uspio probiti
kroz njih i s još dvojicom doprijeti do Théodreda, opkoljenog na
uzvisini. Prekasno. Baš kad je stao uz njega, Théodred je poginuo
od sjekire velikog čovjeka-orka. Grimbold ga je sasjekao i stao nad
Théodredovo tijelo, uvjeren da je ovaj mrtav; a ondje bi i sâm uskoro
poginuo, da nije stigao Elfhelm.

Elfhelm je prije toga žurno jahao konjičkom cestom iz Edorasa,
vodeći četiri postrojbe u odgovor na Théodredov poziv; očekivao je
bitku, ali tek za koji dan. Ali pokraj križanja konjičke ceste s putem
što je silazio iz Prodolja6 konjanici s isturenog desnog boka izvijestili
su ga da su u daljini na poljima vidjeli dva jahača vukova. Osjetivši
da nešto nije u redu, nije skrenuo s puta prema Helmovoj klisuri da
ondje prenoći, kako je namjeravao, već je odjahao što je brže mogao
na Gazove. Konjička je cesta nakon križanja s Prodolskom zavijala
na sjeverozapad, ali opet je oštro skretala na zapad kad je došla u
ravninu Gazova, kojima je prilazila ravnim potezom dugim otprilike
dvije milje. Elfhelm tako nije ni čuo ni vidio ništa od borbe između
posade u povlačenju i Urukâ južno od Gazova. Sunce je bilo već
zašlo i mračilo se kad se primaknuo zadnjem zavoju ceste, gdje je

6 Izvorno "The Deeping": naziv je tako napisan i bjelodano ispravan, budući da se kasnije
ponovno javlja. Moj otac je drugdje zamijetio da "Deeping-coomb" ( kao i "Deeping-
stream") treba pisati ovako, a ne kao "Deeping Coomb", "budući da Deeping nije gla­
golski, već odnosni oblik: coomb, odnosno dubodolina što pripada klisuri, Deep (Helm s
Deep), prema kojoj vodi". (Bilješke o nazivlju za ispomoć prevoditeljima, objavljene u
knjizi A Tolkien Compass, 1975.. urednik Jared Lobdell, stranica 181.)