J. R. R. Tolkien - Nedovrsene pripovijesti

NARN I CHÎN HÚRIN 151

Jedne večeri te zlatne jeseni oni sjedoše skupa, dok su se obronak
i kuće Ephel Brandira žarili na zalasku sunca, u duboku spokoju.
Tad mu Níniel reče: "Svemu sam sad već pitala ime, doli tebi. Kako
se zoveš?"

"Turambar", odgovori joj on.

Ona tad zasta kao da osluškuje neki odjek; ali reče tek: "A što
to znači, ili je to samo ime što ga jedino ti nosiš?"

"Znači", reče on, "Gospodar Tamne sjenke. Jer i ja sam, Níniel,
imao svoj mrak, u kojem se štošta drago izgubilo; ali sad ga nadvla­
dah, kako držim."

"A jesi li i ti od njega stao trkom bježati, sve dok nisi stigao u ove
krasne šume?" reče ona. "I kada si to utekao, Turambare?"

"Jesam," odgovori joj on, "godinama sam bježao. A utekao sam
kada i ti. Jer bio je mrak kada si stigla, Níniel, ali sve otad svjetlost
sja. I čini mi se kao da mi je stiglo nešto za čim dugo zaludu tragah."
A kad u sumrak krenu svojoj kući, reče sebi: "Haudh-en-Elleth! Ona
s tog zelenog humka stiže. Je li to znak, i kako da ga pročitam?"

Sada ta zlatna godina priđe kraju i prijeđe u blagu zimu, a za njom
stiže još jedno vedro ljeto. Brethilom je vladao mir, a šumljaci su se
držali po strani i nisu prelazili svoje granice, dok do njih nisu stizali
glasi o okolnim krajevima. Jer orci su u to vrijeme počeli stizati na
jug ne bi li prišli tamnoj Glaurungovoj vladavini ili uhodili granice
Doriatha, a pritom su se klonili Teiglinskih prijelaza i zaobilazili
rijeku u velikom luku sa zapadne strane.

A Níniel se sada posve izliječila i postala krasna i snažna; a Tu­
rambar se više nije suzdržavao, već ju je zaprosio. A to je Níniel
bilo drago; ali kad Brandir dozna tu vijest, u srcu mu se smuči, te
joj reče: "Ne srljaj! I ne reci da sam prijek, ako ti dajem savjet da
pričekaš."

"Nijedno ti djelo prijeko nije", reče ona. "Ali zbog čega mi onda
daješ takav savjet, mudri brate?"

"Mudri brate?" odvrati on. "Prije reci kljasti brate, nevoljeni i
neljupki. A teško da znadem zbog čega. Pa ipak, na tom čovjeku
leži sjenka, i plaši me."

152 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Sjenka je bila," reče Níniel, "jer to mi je sâm kazao. Ali utekao
joj je, baš kao i ja. A nije li on vrijedan ljubavi? Iako više ne ide
u boj, nije li svojedobno bio najveći kapetan, od kojega su svi naši
neprijatelji bježali na prvi pogled?"

"Tko ti je to kazao?" reče Brandir.
"Upravo Dorlas", reče ona. "Zar nije rekao istinu?"
"Istinu, doista", reče Brandir, ali nije mu to bilo drago, jer Dorlas
je predvodio onu stranu koja je zagovarala ratovanje s orcima. No
ipak je još tražio razloge kojima bi zadržao Níniel; stoga joj reče:
"Istinu, ali ne cijelu istinu: jer bio je Nargothrondski kapetan, a
prije toga je stigao sa Sjevera, gdje je (kako kažu) bio sin Húrina iz
Dor-lómina, iz ratničke Hadorove kuće." A kad Brandir opazi gdje
joj na spomen toga imena sjenka prelazi licem, pogrešno to protu­
mači, te još doda: "Doista, Níniel, s pravom smatraš da bi se netko
takav mogao uskoro vratiti u rat, i to daleko od ove zemlje, možda.
A bude li tako, kako ćeš to podnijeti? Pripazi dobro, jer slutim da
ako Turambar opet pođe u boj, neće prevagnuti on, već Sjenka."
"Teško bih to podnijela," odgovori mu ona; "ali nevjenčana ništa
bolje nego vjenčana. A kao žena bih ga, možda, lakše obuzdala, te
zadržala sjenku." Pa ipak, Brandirove je riječi zabrinuše, te kaza
Turambaru da pričeka još neko vrijeme. A on se na to začudi i
snuždi; ali kad je saznao od Níniel da joj je to Brandir posavjetovao
da pričeka, nije mu bilo drago.
Ali s dolaskom idućega proljeća on reče Níniel: "Vrijeme teče.
Čekali smo, a ja više čekati neću. Postupi kako ti srce nalaže, naj­
draža Níniel, ali pazi: preda mnom ovaj izbor leži. Vratit ću se sada
ratovanju u divljini, ili se pak vjenčati s tobom i nikad više ne otići u
rat - izuzev tek da tebe obranim, nasrne li neko zlo na naš dom."
To je doista obradova, i ona mu se obeća, te se prvog dana ljeta
vjenčaše; a šumski im narod priredi veliko slavlje, te im dade krasnu
kuću koju je za njih podigao na Amon Obelu. Ondje su se nastanili
u sreći, ali Brandir se brinuo, a sjenka na njegovu srcu bivala je sve
dublja.

NARN I CHÎN HÚRIN 153

GLAURUNGOV NA1LAZAK

Sad su moć i pakost hitro bujale u Glaurungu, te je okrupnjao, oko
sebe okupio orke i vladao nad njima kao zmaj-kralj, te je pod njega
potpala cijela negdašnja nargothrondska kraljevina. A prije izmaka
te godine, treće Turambarova boravka među šumskim narodom, on
poče nasrtati na njihovu zemlju, koja je dotad neko vrijeme živjela
u miru; jer, doista, Glaurung i njegov Gospodar dobro su znali da
u Brethilu još boravi preostatak slobodnih ljudi, posljednjih iz Triju
kuća koji su se i dalje opirali sili Sjevera. A to nikako nisu htjeli
podnijeti; jer Morgoth je kanio pokoriti cio Beleriand i pretražiti
mu svaki zakutak, da ni u jednoj rupi ili skrovištu ne preostane nitko
tko ne bi bio njegov sužanj. Stoga, malo je bitno je li Glaurung do­
kučio gdje se to Túrin skriva, ili je (kako neki drže) u tom razdoblju
on doista pobjegao oku Zla što ga je progonilo. Jer na koncu su se
Brandirovi savjeti morali pokazati uzaludnima, a Turambaru je na­
posljetku mogao preostati tek dvojak izbor: da sjedi i ne poduzima
ništa sve dok ga ne pronađu i poput štakora ne istjeraju, ili da uskoro
pođe u boj i tako im se otkrije.

Ali kad prvi glasi o dolasku orkâ stigoše u Ephel Brandir, nije
im pošao ususret, već se pokorio Nínielinim molbama. Jer ona mu
reče: "Na domove nam još nisu nasrnuli, kao što si kazao. Kažu da
orkova nije mnogo. A Dorlas mi reče da prije tvoga dolaska takovi
upadi ne bijahu rijetki, a šumljaci ih odbijahu."

Ali šumljaci bijahu poraženi, jer ti su orci bili iz grozna soja,
žestoka i domišljata; a stigli su zaista s nakanom da osvoje šumu
Brethil, a ne da kao prije prođu njezinim rubovima po drugom za­
datku, ili da love u malim skupinama. Stoga su Dorlasa i njegove
borce natjerali u povlačenje s gubicima, a orci su prešli Teiglin i stali
harati nadaleko po šumama. A Dorlas je došao Turambaru, pokazao
mu zadobivene rane i rekao: "Vidi, gospodaru, snađe nas vrijeme
kad smo potrebiti, nakon prijetvorna mira, baš kako i slutih. Nisi li
zatražio da te ubrajamo među svoj narod, a ne među strance? Nije
li ova pogibelj i tvoja? Jer kuće nam neće ostati skrivene, zađu li
orci dublje u našu zemlju."

Stoga Turambar ustade, opet dohvati svoj mač Gurthang i krenu
u boj; a kad šumljaci saznaše za to, veoma se osokoliše i stadoše mu
prilaziti, sve dok ih se na stotine nije okupilo oko njega. Tada krenu-

154 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

še u lov po šumi, pobiše sve orke što su se u nju zavukli i povješaše
ih u blizini Teiglinskih prijelaza. A kad je nova vojska pošla na njih,
uvukli su je u klopku, a onako iznenađeni i šumljačkom brojnošću
i strahotom Crnoga mača koji se vratio, orci su poklekli i izginuli u
velikom broju. Sumljaci tad na golemim lomačama hrpimice spališe
lešine Morgothovih vojnika, a dim njihove odmazde crno se uzdiže
pod nebo i vjetar ga odnese na zapad. Ali malo se koji živ vratio u
Nargothrond da donese te glase.

Nato je Glaurunga obuzeo silan gnjev; ali neko je vrijeme samo
ležao i promišljao o onome što je čuo. Tako je zima prošla u miru,
a ljudi su govorili: "Velik je Crni mač iz Brethila, jer svi su naši ne­
prijatelji poraženi." A Níniel se utješi i poče radovati Turambarovoj
slavi; ali on je zamišljeno sjeo i u srcu sebi kazao: 'Kocka je bačena.
Sada stiže kušnja, u kojoj će se moja samohvala dokazati ili posve
propasti. Bježati više neću. Turambar ću doista biti, te vlastitom
voljom i srčanošću nadvladati svoju kob - ili pasti. Ali poginuo ja
ili preživio, Glaurungu ću barem doći glave.'

Svejedno, bio je nespokojan, pa je nadaleko razaslao odvažne
ljude kao izvidnike. Jer doista, iako se ništa otvoreno nije reklo, sad
je upravljao svime kako je htio, kao da je on glavar Brethila, dok za
Brandira nitko nije hajao.

Proljeće stiže s nadom, a ljudi radiše s pjesmom na usnama. Ali
tog proljeća Níniel zatrudnje, postade blijeda i ispijena, i sva sreća
u njoj minu. A uskoro stigoše čudni glasi od ljudi iz zemalja iza Te-
iglina, da u dalekim šumama na ravnici prema Nargothrondu bukti
golem požar, pa se ljudi upitaše što bi to moglo biti.

Nedugo potom stigoše daljnje dojave: da požari sežu stalno sve
sjevernije, te da ih zapravo stvara sâm Glaurung. Jer on je napustio
Nargothrond i opet krenuo po nekom cilju. Tad oni neumniji, ili
skloniji nadi, rekoše: "Vojska mu je uništena, što ga je konačno
opametilo, pa se vraća odakle je i došao." A drugi kazaše: "Nadajmo
se da će nas mimoići." Ali u Turambara nije bilo takove nade, već
je znao da to Glaurung stiže u potrazi za njime. Stoga je danonoćno
razmišljao o odluci koju mu valja donijeti, premda je zbog Níniel
prikrio svoje misli; a proljeće je krenulo prema ljetu.

Stiže dan kada se dvojica vratiše na Ephel Brandir u smrtnu stra­
hu, jer su vidjeli Velikog pozoja glavom. "Uistinu, gospodaru," re-

NARN I CHÎN HÚRIN 155

kose Turambaru, "sada se primiče Teiglinu i ne skreće s tog smjera.
Ležao je sred golema požara, a drveće se oko njega dimilo. Smrad
mu jedva podnosiv. A duž svih onih liga do Nargothronda gadna
mu brazda leži u crti što ne skreće, već, čini se, upire ravno u nas.
Što se tu može?"

"Malo što," reče Turambar, "ali već sam porazmislio o tomu ma-
ločemu. Dojave koje donosite pružaju mi nadu prije negoli strah; jer
ako on doista ide ravno, kako kažete, i ne kani skretati, onda imam
savjet za odvažna srca." Ljudi se začudiše, jer više im tom prilikom
nije rekao; ali njegovo ih nepokolebljivo srce osokoli.25

Sad, rijeka Teiglin ležala je ovako. Tekla je s Ered Wethrina hitro
poput Naroga, ali isprva između niskih obala, sve dok iza Prijelaza
nije prikupila snagu od drugih potoka i izdubla put podnožjem po­
brđa na kojem je stajala šuma Brethil. Odatle je tekla kroz duboke
klisure, čije su goleme strane bile poput kamenih zidina, ali na dnu je
prikliještena voda tekla vrlo silovito i hučno. A točno Glaurungu na
putu sad je ležao jedan od tih klanaca, nipošto najdublji, ali najuži,
odmah sjeverno od utoka Celebrosa. Stoga je Turambar odaslao tri
odvažna borca da s ruba litice paze na Zmajeva kretanja; sam je pak
nakanio odjahati do visokoga slapa Nen Giritha, gdje će ga vijesti
hitro pronaći, i odakle će sam imati širok pogled na sav taj kraj.

Ali prvo je okupio sav šumski živalj u Ephel Brandiru i kazao
mu ovako:

"Narode Brethila, smrtonosna nas pogibelj snađe, koju tek velika
odvažnost odvratiti može. Ali u tom će djelu slabe vajde od brojnosti
biti; valja nam pribjeći lukavstvu i uzdati se u sreću. Krenemo li na
Zmaja svom silom, kao na neku orkovsku vojsku, svi bismo se samo

25 Ako se Glaurung doista namjeravao vratiti u Angband, moglo bi se pomisliti da bi pošao
starom cestom do Teiglinskih prijelaza, smjerom koji ne bi bio znatno drugačiji od
onoga koji ga je doveo do Cabed-en-Arasa. Možda se pretpostavljalo da se htio vratiti
u Angband putem kojim je otišao na jug u Nargothrond, uz Narog do Ivrina. Usporedi
i Mablungove riječi (str. 174): "Vidjeli nailazak Glaurungov, te pomislih da... se vraća
svojemu Gospodaru. Ali on svrnu prema Brethilu..."
Kad je Turambar kazao kako se nada da će Glaurung ići ravno i ne skretati, mislio je
time reći da će, ako Zmaj pođe duž Teiglina do Prijelaza, moći prodrijeti u Brethil bez
potrebe da prelazi klanac, na kojem bi bio ranjiv: vidi njegove riječi upućene borcima
na Nen Girithu, str. 158.

156 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

ponudili da stradamo i tako ostavili žene i rod nebranjenima. Stoga
kažem da vam valja ostati ovdje i pripraviti se na bijeg. Jer dođe li
Glaurung, onda vam valja uteći odavde i razbježati se nadaleko i
naširoko; tako bi neki mogli pobjeći i preživjeti. Jer on će zacijelo,
uzmogne li, doći u naše uporište i stanište te uništiti i njega i sve koje
opazi; ali poslije se tu neće nastaniti. Sve mu blago u Nargothrondu
leži, a ondje su i duboki dvori gdje može sigurno počivati i rasti."

Ljude nato srca izdaše, te se posve potištiše, jer uzdali su se u
Turambara i nadali riječima s više nade. Ali on reče: "Ne, to je tek
najgora mogućnost. A do nje neće doći, budu li mi razbor i sreća
dobri. Jer ne vjerujem da je ovaj Zmaj nepobjediv, iako su mu snaga
i pakost sve veće s protokom ljetâ. Znadem ponešto o njemu. Moć
mu leži prije u zlu duhu što ga nastava nego u moći njegova tijela,
sve ako golema i jest. Jer čujte sada ovu pripovijest, koju mi ispri­
čaše neki koji se boriše u godini Nirnaetha, kad i ja i većina vas koji
me slušate bijasmo djeca. Na tome polju patuljci mu se opriješe, a
Azaghâl iz Belegosta probode ga tako duboko da on uteče natrag u
Angband. Ali evo trna oštrija i duža od Azaghâlova noža."

I Turambar isuka Gurthang iz toka i moćno ga podiže visoko
nad glavu, a onima koji to vidješe, učini se da to plamen suknu
iz Turambarove ruke i segnu stopama u zrak. Tada uglas gromko
povikaše: "Crni trn brethilski!"

"Crni trn brethilski", reče Turambar; "neka ga se ljuto plaši. Jer
znajte ovo: ovome je Zmaju (i svom njegovu nakotu, kaže se) suđeno
da odozdo puže na zmijskome trbuhu, ma koliko mu veleban bio
rožnati oklop, od čelika tvrđi. Stoga, narode Brethila, polazim sada
poiskati taj Glaurungov trbuh, kako znadem i umijem. Tko će poći sa
mnom? Treba mi tek nekolicina snažnih ruku i snažnijih srdaca."

Tada Dorlas istupi i reče: "Ja ću s tobom poći, gospodaru; jer
navijek radije idem u boj nego što čekam da dušmanin stigne."

Ali nitko se drugi tako hitro ne odazva, a sapinjaše ih strah od
Glaurunga, jer je priča izvidnika koji ga vidješe već neko vrijeme
kružila i pritom se razrasla. Dorlas tada podviknu: "Počujte, ljudi
Brethila, jasno se sada vidi da za naša zla vremena Brandirovi sa­
vjeti bijahu uzaludni. Nema nam spasa u skrivanju. Zar nitko od vas
neće stati na mjesto Handirova sina, da sramota ne snađe Halet-
hinu kuću?" Tako Brandir, koji je doista s visoke stolice predsjedao

NARN I CHÎN HÚRIN 157

skupom, iako zanemaren, bijaše prezren; a srce se mu ogorči, jer
Turambar nije ukorio Dorlasa. Ali neki Hunthor, Brandirov rođak,
usta i reče: "Zlo činiš, Dorlase, kada tako govoriš o sramoti svoga
gospodara, čiji udovi tek zbog naopake sreće ne mogu činiti što mu
srce ište. Pazi da se suprotno u tebi ne zapazi kada kucne čas! A
kako se može reći da mu savjeti bijahu uzaludni, kad ih se nikada
nije slušalo? Uvijek si ih ništavnim smatrao, iako si mu vazal. Ka­
žem ti, Glaurung sada stiže do nas, kao i prije u Nargothrond, jer
nas vlastita djela odaše, čega se Brandir i bojao. Ali kako nas je ova
nevolja sada snašla, s tvojim ću dopuštenjem, Handirov sine, ja poći
u ime Halethine kuće."

Tada Turambar reče: "Trojica su dovoljna! Vas dvojicu vodim.
Ali, gospodaru, ne prezirem te. Vidi! Valja nam poći vrlo žurno,
a zadatak nam snažne udove traži. Držim da ti je mjesto uza svoj
narod. Jer mudar si i imaš dar vidarstva; a može biti da će mudrost
i vidarstvo uskoro postati prijeko potrebni." Ali te riječi, premda
pravično kazane, uspješe tek još više ogorčiti Brandira, te on reče
Hunthoru: "Idi, onda, ali ne s mojom privolom. Jer na ovome leži
sjenka i on će te odvesti u zlo."

Sada Turambar htjede žurno poći; ali kad stiže do Níniel, da se
oprosti s njome, ona ga čvrsto zagrli i gorko zarida. "Ne idi, Turam-
bare, kumim te!" reče mu. "Ne prkosi sjenci kojoj si pobjegao! Ne,
ne, već bježi dalje, i vodi me sa sobom, daleko!"

"Najdraža Níniel," odgovori joj on, "nas dvoje ne možemo dalje
bježati. U ovoj smo zemlji pritiješnjeni. A sve i da odem, da napu­
stim one koji nas rado prihvatiše, mogao bih te odvesti tek u divlja
bespuća, da sama stradaš i da nam dijete strada. Stotinu liga stoji
sada između nas i svake zemlje što leži još izvan dosega Sjenke. Ali
odvažna budi, Níniel. Jer kažem ti: ni tebi ni meni glave neće doći
ovaj Zmaj, kao ni ma koji drugi dušmanin sa Sjevera." Nato Níniel
prestade jecati i ušutje, ali poljubac joj na rastanku bijaše hladan.

Turambar tada s Dorlasom i Hunthorom žurno pođe na Nen
Girith, a kad stigoše, sunce je zapadalo i sjenke su se dužile; a zadnja
dva izvidnika ondje su ih čekala.

"Ne dolazite prerano, gospodaru", rekoše. "Jer Zmaj je naišao,
a kad smo otišli, već je bio stigao do ruba Teiglina i stao zvjerati

158 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

preko vode. Kreće se navijek noću, te se tako možemo nadati nekom
udaru prije sutrašnje zore."

Turambar pogleda preko slapova Celebrosa i vidje gdje se sunce
spušta do obzorja, a crni stupovi dima kuljaju uz rub rijeke. "Ni
časa ne časimo," reče; "a, ipak, ovo je dobra novost. Jer strahovao
sam da ne počne tragati unaokolo; da je otišao na sjever i stigao na
Prijelaze, te tako i do stare ceste u nizini, tad bi nada uminula. Ali
sada ga neka srdžba ponikla iz oholosti i pakosti tjera da srlja." Ali
još dok je to govorio, stao je dvojiti i ovako u sebi promislio: 'Ili je
to možda moguće da se netko tako zao i grozan kloni Prijelaza, baš
kao i orci? Haudh-en-Elleth! Leži li to Finduilas još uvijek između
mene i moje kobi?'

Zatim se obrati sudruzima i reče: "Ova zadaća sad leži pred
nama. Valja nam još malo pričekati; jer prerano bi u ovome slučaju
bilo loše kao i prekasno. Kada padne sumrak, valja nam se odšuljati,
što skrovitije, sve dolje do Teiglina. Ali oprez! Jer uši su Glaurun-
gove oštre kao i oči mu - a te su smrtonosne. Stignemo li neopaženi
do rijeke, valja nam se onda spustiti u klisuru i prijeći vodu, te izbiti
na put kojim će poći kada se pokrene."

"Ali kako može tuda poći?" reče Dorlas. "Možda jest gibak, ali
velik je to Zmaj, pa kako će niz jednu liticu i zatim uz drugu, kad se
jednim dijelom opet peti mora dok se stražnjim još spušta? A ako
to i može, što nam vrijedi biti u brzacima pod njim?"

"Možda to i može", odgovori Turambar, "i doista, ako je tako,
loše nam se piše. Ali nadam se, zbog onog što o njemu znamo i
zbog mjesta gdje sada leži, da kani nešto drugo. Stigao je do ruba
Cabed-en-Arasa, koji je, kako se u vas priča, srna jednoć presko­
čila u bijegu od Halethinih lovaca. Sada je toliki da držim kako će
ushtjeti da se preko njega prebaci. U tome nam je sva nada, i u nju
nam se valja uzdati."

Dorlasu srce siđe u pete kad je to čuo; jer znao je bolje od svih
cijelu zemlju Brethil, a Cabed-en-Aras bio je doista sumorno mjesto.
S istočne strane stajala je gola litica od kojih četrdeset stopa, gola,
no obrasla stablima na kruništu; sa suprotne strane stajala je obala
nešto manje strma i visoka, zavijena u obješeno drveće i grmlje, ali
između njih voda je žestoko sukljala među stijenama, pa iako bi je
odvažan čovjek čvrsta koraka mogao pregaziti danju, bilo je pogi-

NARN I CHÎN HÚRIN 159

beljno pokušati to noću. Ali tako je posavjetovao Turambar, a bilo
je beskorisno njemu proturječiti.

Krenuše tako u sumrak, ali ne pođoše ravno prema Zmaju, već
prvo udariše putem k Prijelazima; zatim, prije nego što stigoše dotle,
skrenuše uskom stazom na jug i tako zađoše u polumračnu šumu
iznad Teiglina.26 A dok su se približavali Cabed-en-Arasu, korak po
korak, često zastajkujući da osluhnu, vonj paleža dopro je do njih,
kao i smrad od kojeg im se smučilo. Ali sve bijaše mrtvački mirno,
bez i daška vjetra. Prve su zvijezde zatreperile nad istokom iza njih,
a nejasno vidljivi stupovi dima uzdizali su se ravno, bez vijuganja,
spram posljednje svjetlosti na zapadu.

Sad, kad je Turambar otišao, Níniel je ostala kao skamenjena; ali
Brandir joj priđe i reče: "Níniel, ne boj se najgorega dok ne moraš.
Ali zar ti ne savjetovah da čekaš?"

"Tako si kazao", odgovori mu ona. "Ali kakve li mi sada vajde
od toga? Jer ljubav može čekati i patiti nevjenčana."

"To mi je znano", reče Brandir. "No vjenčanje nije tek tako."
"Dva već mjeseca čekam njegovo dijete", reče Níniel. "Ali ne
bih rekla da je moj strah od gubitka zato teže podnositi. Ne mogu
te shvatiti."
"Ne mogu ni ja sebe", reče on. "Pa ipak, bojim se."
"Kakve li utjehe od tebe!" kriknu ona. "Ali, Brandire, prijatelju:
bila ja vjenčana ili nevjenčana, bila ja majka ili djeva, moja je strep-
nja neizdrživa. Gospodar sudbine pošao je usprkositi svojoj kobi

26 Nisam pronašao nijedan zemljovid koji
hi podrobnije ilustrirao predodžbu mog
oca o topografiji toga kraja, ali čini se
da ova skica barem okvirno odgovara
navodima iz radnje:

160 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

daleko odavde, a kako da ja ostanem ovdje i čekam da polagano
pristižu glasi, dobri ili loši? Noćas će se, sva je prilika, on susresti
sa Zmajem, a kako da ja onda stojim, ili sjedim, ili provodim te
užasne sate?"

"Nije mi znano," reče on, "ali sati nekako moraju proći, za tebe
i za žene onih koji su pošli s njime."

"Neka one čine kako im srca nalažu!" zavapi ona. "Ali što se
mene tiče, želim poći. Milje neće ležati između mene i pogibelji
moga gospodara. Idem ususret glasima!"

Tad se Brandirova strepnja zacrnje na njezine riječi, pa on pod-
viknu: "Tako neće biti, ako te mogu spriječiti. Jer time ćeš ugroziti
sve nakane. Milje što leže do ondje mogu još pružiti vremena za
bijeg, pode li po zlu."

"Pođe li po zlu, bijeg mi neće biti želja", reče ona. "A od tvoje
mudrosti pomoći više nema, i nećeš me spriječiti." I ona stade pred
narod koji je još bio okupljen na otvorenom prostoru unutar Ep-
hela, te viknu: "Ljudi brethilski! Ovdje ne kanim čekati. Ne uspije
li moj gospodar, sva nam je nada ništavna. Svu će vam zemlju i sve
šume progutati plamen, i sve vaše kuće propasti u pepeo, i nitko,
baš nitko uteći neće. Zašto da se onda zadržavamo ovdje? Polazim
sada ususret glasima i onoj kobi koja već po njima stiže. Neka svi
oni što slično misle pođu sa mnom!"

Nato mnogi ushtjedoše poći s njom: Dorlasova i Hunthorova
žena zato što su im voljeni otišli s Turambarom; drugi zbog samilosti
prema Níniel i želje da joj iskažu prijateljstvo; i još mnogi drugi koje
je namamila sama vijest o Zmaju, te su puni odvažnosti ili ludosti (a
malo znajući o zlu) htjeli vidjeti čudnovata i hvalospjevna djela. Jer,
doista, tako je velik u njihovoj svijesti Crni mač dotad postao da je
malo tko mogao vjerovati kako bi ga čak i Glaurung mogao poraziti.
Stoga uskoro žurno pođoše, u velikoj družini, prema pogibelji koju
nisu shvaćali; i nakon puta s malo predaha stigoše naposljetku umor­
ni, baš kad je pala noć, na Nen Girith, netom što je Turin odande
otišao. Ali noć je hladan savjetnik, te se mnogi sada zaprepastiše nad
svojom prenagljenošću; a kad su čuli od izvidnika koji su se ondje
zadržali koliko je blizu Glaurung već stigao, te koliko je beznadna
Turambarova nakana, srca im prože studen, te se ne usudiše otići ni
koraka dalje. Neki pogledaše prema Cabed-en-Arasu s tjeskobom u

NARN I CHÎN HÚRIN 161

očima, ali ništa ne opaziše i ne čuše ništa do hladna glasa slapova.
A Níniel sjede po strani i spopade je silna drhtavica.

Kad je Níniel otišla sa svojom družinom, Brandir reče preostali­
ma: "Gledajte kako sam prezren, a savjet mi je ismijan! Neka vam
Turambar i imenom gospodar bude, kad je već preuzeo sve moje
ovlasti. Jer sada se odričem i vlasti i naroda. Nitko više neka od
mene ne potraži ni savjeta ni vidanja!" I on slomi svoj štap. U sebi
pomisli: 'Sad mi više ništa preostalo nije, izuzev tek ljubavi prema
Níniel: stoga mi valja poći kamo ona krene, mudro ili ludo. U ovom
se tamnom času ništa predvidjeti ne da; ali možda bude tako da čak
i ja odagnam neko zlo od nje, budem li blizu.'

Opasa se stoga kratkim mačem, kao rijetko kad dotad, te dohvati
štaku, izađe kroz dveri Ephela i poče šepati za ostalima što je brže
mogao po dugome putu do zapadne međe Brethila.

GLAURUNGOVA SMRT

Napokon, baš kad se puna noć sklapala nad tim krajem, Turambar
sa sudruzima stiže na Cabed-en-Aras, gdje ih obradova silno hučanje
vode; jer iako je obećavalo da ih dolje čeka pogibelj, zastiralo je sve
ostale zvukove. Zatim ih Dorlas odvede malo u stranu, prema jugu,
te se niz jedan procjep spustiše u podnožje litice; ali njega ondje
srce izda, jer mnogo je kamenova i velikih stijena ležalo u rijeci,
a voda je divlje kuljala oko njih, škrgućući. "Ovo je siguran put u
smrt", reče Dorlas.

"To je jedini put, u smrt ili u život," reče Turambar, "a nedou­
mica ga neće učiniti izglednijim. Zato, za mnom!" I on krenu prvi
u prijelaz, te zbog toga što je bio vješt i odvažan, ili stoga što je
sudbina tako htjela, stiže na suprotnu stranu, pa se u mrklu mraku
okrenu da vidi je li tko stigao za njim. Jedno tamno obličje stajalo
je uz njega. "Dorlase?" reče.

"Ne, ja sam", reče Hunthor. "Dorlas pokleknu pri prijelazu. Jer
čovjek može ljubiti ratovanje, a ipak strepiti od mnogočega. Eno ga
gdje sjedi i drhti na obali, valjda; i sramota ga stigla zbog riječi što
ih mome rođaku kaza."

162 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Turambar i Hunthor sad malo predahnuše, ali noć ih uskoro
smrznu, jer obojica su bili mokri do kože; zatim počeše tražiti put
uz vodu, prema sjeveru i Glaurungovu brložištu. Putem je klanac
bivao sve mračniji i uži, a dok su pred sobom opipavali put, opazili su
treperenje poput žara lomače iznad sebe, te začuli režanje Velikoga
pozoja u opreznu snu. Tada se uznastojaše popeti, ne bi li stigli do
pod sam rub; jer sva im je nada ležala u tome da neprijatelja udare
odozdo, gdje nije branjen. Ali smrad je sad već bio tako gadan da
im se u glavama smutilo, pa se poskliznuše pri veranju, pridržaše za
izboje drveća i stadoše suho povraćati, zaboravljajući u svome jadu
na sav strah izuzev strepnje od pada u ralje Teiglina.

Tada Turambar reče Hunthoru: "Snage imamo sve manje, a tro­
šimo je nizašto. Jer sve dok ne budemo sigurni kuda će Zmaj proći,
penjanje nam je uzaludno."

"Ali kada to budemo znali," reče Hunthor, "neće biti više vre­
mena da potražimo put za uspon do vrha klanca."

"Istinu zboriš", reče Turambar. "Ali kada sve ovisi o prilici, u
priliku nam se valja uzdati." Zaustavili su se stoga i pričekali, te iz
mračne klisure stali promatrati gdje daleko nad njima jedna bijela
zvijezda puže preko nejasne pruge neba; a Turambar tada polako
utonu u drijemež, u kojemu je svu volju upinjao u pridržavanje, iako
mu je crna bujica sisala i glodala udove.

Iznenada se prolomi silna buka, i zidovi klanca zadrhtaše i jeknu-
še. Turambar se prenu i reče Hunthoru: "On se budi. Kucnuo je čas.
Ubodi ga duboko, jer dvojici sad valja za trojicu bosti!"

I s time otpoče Glaurungov napad na Brethil; i sve se odvi mahom
onako kako se Turambar nadao. Jer sada Zmaj spor i težak dopuza
do ruba litice, i ne skrenu, već se spremi da moćne prednje noge
prebaci preko klanca i onda za njima povuče ostatak tjelesine. Stra­
va stiže s njime; jer nije počeo prelaziti točno iznad njih, već malo
sjevernije, a oni odozdo spaziše golemi obris njegove glave naspram
zvijezda; on razjapi čeljust, a imao je sedam plamenih jezika. Onda
izriga vatru, te cijelu klisuru ispuniše rumena svjetlost i pomamne
crne sjene; i stabla se pred njim sparušiše i buknuše, i kamenje se
uruši u rijeku. I zatim se baci prema naprijed, i moćnim se pandžama
primi za suprotnu liticu, i poče se prevlačiti prijeko.

NARN I CHÎN HÚRIN 163

Sad je valjalo biti odvažan i hitar, jer iako su Turambar i Hun-
thor izmaknuli plamenu time što nisu stajali točno Glaurungu na
putu, tek su mu se trebali približiti; a znali su da nade više neće
imati nakon što se cijeli prevuče. Ne hajući za pogibelj, Turambar
se s mukom stade uspinjati uz obalu ne bi li dospio pod njega; ali
vrućina i vonj tu već bijahu tako smrtonosni da on zaglavinja, a bio
bi i pao da ga Hunthor, koji ga je srčano slijedio, nije primio za
ruku i pridržao.

"Srce silno!" reče Turambar. "Sretna li izbora što te uzeh za
pomagača!" Ali još dok je to govorio, velik se kamen sruči odozgo
i udari Hunthora u glavu, a on pade u vodu i tako pogibe: ne kao
najmanji junak iz Halethine kuće. Turambar nato kriknu: "Jao!
Hudo li je kročiti u mojoj sjeni! Zbog čega zaiskah pomoć? Jer sada
si sam, o Gospodaru sudbine, kako si i trebao znati da mora biti.
Porazi je sada sâm!"

Tad on prikupi svu svoju volju i svu svoju mržnju prema Zmaju i
njegovu Gospodaru, te mu se odjednom učini da je pronašao snagu
srca i tijela koju nikad prije nije osjetio; poče se verati uz liticu, s
kamena na kamen, s korijena na korijen, sve dok se napokon nije
primio za jedno stabalce što je raslo tik pod rubom klanca; iako je
s vrha bilo spaljeno, korijenjem se još čvrsto držalo. A Turambar
tek što se smjestio u rašlje u krošnji, kad nad njim naiđoše srednji
dijelovi Zmajeva trupa, te mu se od silne težine gotovo svališe na
glavu, prije nego što ih je Glaurung stigao povući dalje. Blijedi i
smežurani bijahu odozdo, memljivi od sive sluzi, za koju je pria­
njao svakojak gadan otpad; a zaudarali su na smrt. Turambar tada
zamahnu Crnim mačem Belegovim, pa udari uvis iz sve snage svoje
mišice i svoje mržnje, a smrtonosno se sječivo, dugo i halapljivo, zari
u drobinu sve do balčaka.

Tad Glaurung osjeti smrtni ubod i urliknu tako silovito da se sve
šume zatresoše, a promatrači na Nen Girithu se zgroziše. Turambar
zaglavinja kao od udarca i pade s krošnje, a mač mu se istrgnu iz
šake i osta stršiti iz Zmajeva trbuha. Jer Glaurung se silovito stresao
i u grču prebacio cijelu svoju tjelesinu preko klisure, gdje se stao
koprcati, urlajući, trzajući se i previjajući na samrti, sve dok nije
razvalio golem prostor svud oko sebe, gdje se napokon svalio sred
dima i loma, i ukočio.

164 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Sad, Turambar se još držao za korijenje drvca, ošamućen i gotovo
sasvim smožden. Ali upro je svu volju, natjerao se da krene i napola
spuznuo a napola sišao do rijeke, gdje se opet odvažio na pogibelj­
ni prijelaz, pužući sad četveronoške, pridržavajući se, zaslijepljen
prskanjem pjene, sve dok nekako napokon nije stigao na suprotnu
stranu i umorno se uspeo procjepom kojim su se bili spustili. Tako
on na koncu stiže do umirućega Zmaja, te bez samilosti pogleda
svojega poraženoga neprijatelja; i bje mu drago.

Pred njim je sada ležao Glaurung, razjapljenih čeljusti; ali sva je
vatra u njemu bila ugasla, a zle su mu oči bile sklopljene. Ispružio
se svom dužinom i prevalio na bok, a Gurthangov mu je balčak virio
iz trbuha. Turambaru se tad srce nadme u grudima, pa iako je Zmaj
još disao, on ushtjede povratiti svoj mač; jer ako ga je prije cijenio,
sad mu je bio vredniji od svega blaga nargothrondskoga. Istinitima
su se pokazale riječi izgovorene dok je bio kovan, da nijedan stvor,
ni veliki ni mali, njegov ugriz preživjeti neće.

Stoga on priđe svome dušmaninu, metnu mu nogu na trbuh, pri­
mi Gurthanga za balčak i stade ga svom snagom potezati. I povik-
nu, izrugujući se Glaurungovim riječima u Nargothrondu: "Budi
pozdravljen, Pozoju Morgothov! I ovo je sretan susret! Crkni sad
i nek te kmica nosi! Ovim je Túrin, Húrinov sin, osvećen." Onda
izvuče mač, ali uto za njim prokulja mlaz crne krvi i pade mu na
šaku, a otrov mu oprži kožu i on kriknu od boli. A Glaurung se nato
prenu, otvori opake oči i pogleda u Turambara s takvom zlobom da
se ovome učini kako ga je to strijela pogodila; i on se zbog toga i
zbog teško opečene ruke sruši u nesvijest, te pade kao mrtav pokraj
Zmaja, s mačem pod sobom.

Sad, Glaurungovi urlici doprli su do ljudi na Nen Girithu i prestravili
ih; a kad su promatrači u daljini ugledali silno pustošenje i palež
Zmajeva smrtna hropca, bili su uvjereni kako on to gazi i razara
one koji su ga napali. Tada doista poželješe da mnogo više milja leži
između njih i njega; ali ne usudiše se otići s uzvišenja na kojem su
se skupili, jer pamtili su da je Turambar rekao kako će Glaurung.
pobijedi li, prvo poći na Ephel Brandir. Stoga su u strahu promatrali
ne bi li opazili neki znak njegova kretanja, ali nijedan nije bio tako
odvažan da siđe i potraži vijesti na poprištu bitke. A Níniel je samo

NARN I CHÎN HÚRIN 165

sjedila i nije se micala, osim što je drhtala tako da nije mogla umiriti
udove; jer kad je čula Glaurungov glas, srce joj je uvenulo u grudima
i osjetila je kako je iznova sustiže onaj njezin mrak.

Takvu ju je Brandir zatekao. Jer on napokon stiže do mosta nad
Celebrosom, sporo i umorno; cijeli je taj dugi put sâm prešepao sa
štakom, a bilo je najmanje pet liga od njegova doma. Tjerao ga je
strah zbog Níniel, a glasi koje je sada čuo nisu bili gori od njegovih
strahovanja. "Zmaj je prešao rijeku," rekoše mu, "a Crni je mač
zacijelo stradao, uz one koji su pošli s njime." Brandir tad stade
uz Níniel, te dokuči njezin jad, i srce ga zaboli zbog nje; ipak, on
pomisli: 'Crni mač je stradao, a Níniel je još živa.' I strese se, jer
odjednom mu posta hladno uz vode Nen Giritha; on zaogrnu Níniel
svojim plaštom. Ali ne domisli se što bi joj kazao; a ona ništa nije
rekla.

Vrijeme je teklo, a Brandir je i dalje šutke stajao uz nju, zirkao u
noć i ćulio uši; ali ništa nije uspio opaziti, i ni zvuka nije uspio čuti
povrh obrušavanja voda Nen Giritha, pa je pomislio: 'Sada je zaci­
jelo Glaurung otišao odande i zašao u Brethil.' Ali više mu nije bilo
žao vlastita naroda, onih luda koje su njegov savjet ismijale, a njega
prezrele. "Neka Zmaj ode u Amon Obel, a onda će biti vremena
da se utekne, da se Níniel odvede." Kamo, to jedva da je znao, jer
nikada nije bio izvan Brethila.

Naposljetku se sagnu, dotaknu Níniel po ramenu i reče joj: "Vri­
jeme teče, Níniel! Dođi! Vrijeme je da krenemo. Ako mi dopuštaš,
povest ću te."

Nato je šutke ustala i primila ga za ruku, te su prešli most i kre­
nuli nizbrdo putem prema Teiglinskim prijelazima. Ali oni koji su
ih opazili gdje idu kao sjene u mraku nisu znali tko su, niti ih je to
zanimalo. A kad su malo zamakli u muk stabala, iza Amon Obela
izađe mjesec i ispuni šumske proplanke sivom svjetlošću. Níniel tada
stade i reče Brandiru: "Je li ovo pravi put?"

A on joj odvrati: "Koji je pravi put? Jer sva nam je nada u Brethi-
lu minula. Nema nam puta, izuzev izmicanja Zmaju i bijega daleko
od njega, dok još ima vremena."

Níniel ga pogleda u čudu i reče: "Nisi li me ponudio odvesti
njemu? Ili bi me to ti htio prevariti? Crni mač bio je moj ljubljeni i

166 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

moj muž, i pošla sam jedino njega da potražim. Što si drugo mogao
pomisliti? Učini sada kako hoćeš, ali ja žurim dalje."

I kad Brandir načas u čudu zasta, ona požuri naprijed; a on je
zazva, viknuvši za njom: "Čekaj, Níniel! Ne idi sama! Ne znaš što
ćeš ondje zateći. Idem s tobom!" Ali ona ne hajaše za njega, već
sad krenu kao da je u žilama peče krv, što dotad studena bijaše; a
premda je on najbrže što je mogao pošao za njom, uskoro mu se
izgubila s vidika. Tada on prokune svoju sudbinu i svoju slabost; ali
ne htjede se vratiti.

Sada je već bijeli mjesec odskočio na nebu, gotovo pun, a dok je
Níniel silazila s uzvisine prema kraju uz rijeku, učinio joj se nekako
poznat, i prepala ga se. Jer bila je stigla do Teiglinskih prijelaza
i pred njom je sad stajao Haudh-en-Elleth, blijed na mjesečini, s
crnom sjenom poprijeko; a iz humka je dopirala silna strava.

Ona tad skrenu s krikom na usnama, pohita na jug duž rijeke i
u trku zbaci plašt, kao da sa sebe odbacuje mrak što je tišti; a ispod
je bila odjevena sva u bijelo, te je zasjala na mjesečini dok je hitala
kroz drveće. Tako je Brandir spazi odozgo s obronka te skrenu da
joj prepriječi put, ako uzmogne; a kako je sreća htjela da on prona­
đe isti onaj puteljak kojim je otišao Turambar, jer taj je skretao s
utabanije staze i strmo se spuštao na jug prema rijeci, na koncu joj
se opet uspio približiti odostrag. Ali premda ju je dozivao, nije se
osvrtala, ili ga nije čula, te je uskoro opet odmakla od njega; i tako
su se približili šumi pokraj Cabed-en-Arasa i mjestu Glaurungova
smrtnoga hropca.

Mjesec je tad jezdio vedrim nebom ponad juga, blistajući hladno
i jasno. Stigavši na rub loma što ga je Glaurung stvorio, Níniel mu
spazi izvaljenu tjelesinu, trbuha siva na mjesečini; ali uz nju je ležao
čovjek. Tada ona zaboravi na strah, potrča kroz tinjajući krš i stiže
do Turambara. On je bio pao na bok, s mačem pod sobom, ali lice
mu je bilo blijedo kao smrt na blijedoj svjetlosti. Ona tad zarida, i
pade na tlo do njega, i poče ga ljubiti; i učini joj se da on slabašno
diše, ali pomisli da je to tek prijetvorna nada vara, jer bio je hladan
i nije se pomicao, niti joj je na zazivanja odgovarao. A dok ga je
milovala, otkrila je da mu je ruka crna kao da je spaljena, te ju je
isprala suzama, otrgnula traku sa svojega ruha i povezala je. Ali
kako se on i dalje nije pomicao na njezin dodir, ona ga opet poljubi

NARN I CHÎN HÚRIN 167

i glasno zazva: "Turambare, Turambare, vrati se! Čuj me! Probudi
se! Jer Níniel ti je došla. Zmaj je mrtav, mrtav, a ja sam sama tu
kraj tebe." Ali od njega nije bilo odgovora.

Brandir je čuo njezino zazivanje, jer bio je stigao do ruba loma; ali
upravo kad je zakoraknuo prema Níniel, stao je u mjestu kao uko­
pan. Jer kad Níniel onako zazva, Glaurung se prenu po posljednji
put i srsi mu stresoše čitavo tijelo; i on zaškilji onim opakim očima,
u kojima zasja mjesečina kad on zadnjim dahom kaza:

"Pozdravljena da si, Nienor, Húrinova kćeri. Ponovno se susre­
ćemo prije kraja. Poklanjam ti radosnu spoznaju da si konačno pro­
našla svojega brata. A sad ćeš doznati tko je on: ubojica iz potaje,
izdajnik dušmana, vjerolomnik prijatelja i prokletstvo cijelom svojem
rodu, Túrin, Húrinov sin! No najgore od svih njegovih djela oćutjet
ćeš u sebi."

Nato Nienor osta na tlu kao ošamućena, ali Glaurung izdahnu; a
kako je umro, s nje spade veo njegove pakosti, i sve joj se uspomene
razbistriše pred očima, iz dana u dan, a nije zaboravila ni sve što ju
je zadesilo otkako je legla na Haudh-en-Elleth. I cijelo joj se tijelo
stade tresti od užasa i muke. Ali Brandir, koji je sve čuo, ostao je
pogođen i naslonio se na prvo stablo.

Tada se Nienor odjednom osovi na noge, i stade blijeda poput
utvare na mjesečini, i pogleda Turina pod sobom, i zavapi: "Zbogom,
o dvaput voljeni! A Túrin Turambar turún' ambartanen: Vladaru nad
sudbinom, sudbinom nadvladani! O sretne li smrti!" Pa izvan sebe
od nesnosna jada i užasa mahnito uteče odatle; a Brandir zaglavinja
za njom, zazivajući: "Čekaj! Čekaj, Níniel!"

A ona tek na časak zastade, okrenu se i razrogačeno ga pogleda.
"Da čekam?" doviknu mu. "Da čekam? Uvijek si mi taj savjet davao.
Da sam ga barem poslušala! Ali sada je prekasno. I više ne kanim
čekati na licu Međuzemlja." I zatim otrča od njega.27

Hitro tad stiže do ruba Cabed-en-Arasa, gdje stade, pogleda glas­
nu vodu i kriknu: "Vodo, vodo! Uzmi sad Níniel Nienor, Húrinovu
kćer; Žalost, Žalost, Morweninu kćer! Uzmi me i Moru me poneso"

27 Izrazi "mahnito uteče odatle" i "otrča od njega" daju do znanja da je između mjesta
gdje je Túrin ležao kraj Glaurungova trupla i ruba klisure postojao određen razmak.
Moguće je da je Zmaja smrtni skok prenio na izvjesnu udaljenost od suprotnog ruba.

168 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

S tim se riječima baci preko ruba: uz bljesak bjeline što nestade u
grotlu klanca, uz krik što iščeznu u rici rijeke.

Vode teiglinske tekoše dalje, ali Cabed-en-Arasa ne bijaše više:
ljudi ga nakon toga prozvanu Cabed Naeramarth; jer više ga nikad
neće preskočiti nijedna srna, i svi će ga se živi stvorovi kloniti, i
nijedan čovjek na njegovu obalu kročiti neće. Zadnji je od svih u
njegov mrak pogledao Brandir, Handirov sin; a on se od njega u
užasu okrenuo, jer srce ga je izdalo, pa iako je sada mrzio svoj ži­
vot, nije ondje mogao posegnuti za smrću koju je želio.28 Misli mu
se svrnuše Túrinu Turambaru, i on kriknu: "Mrzim li te, ili te tek
sažaljevam? Ali mrtav si. Hvale ti ne dugujem, otimaču svega što
imah ili htjedoh imati. Ali moj je narod sada tvoj dužnik. Dolikuje
da upravo od mene za to i sazna."

I tako šepavo krenu natrag na Nen Girith, zadrhtavši dok je obila­
zio Zmajevo mjesto; a dok se peo strmim putem, nabasa na čovjeka
koji je virio između stabala, te ustuknu ugledavši ga. Ali pri odsjaju
zalazećeg mjeseca prepozna mu lice.

"Ha, Dorlase!" doviknu mu. "Kakve li vijesti za mene imaš? Kako
to da si ostao na životu? I što je bilo s mojim rođakom?"

"Ne bih znao", odgovori mu Dorlas mrgodno.

"Onda me to čudi", reče Brandir.

"Ako te baš zanima," reče Dorlas, "Crni mač htjede da po mraku
pregazimo brzace Teiglina. Je li čudno da to nisam mogao? Vičniji
sam vitlanju sjekirom od nekih, ali kozja stopala nemam."

"Znači da su bez tebe nastavili prilaziti Zmaju?" reče Brandir.
"Ali što je bilo nakon što je prešao? Barem si mogao ostati blizu,
da vidiš što će se zbiti."

28 Na daljem mjestu u radnji (str. 175) sâm Túrin prije smrti naziva to mjesto Cabed
Naeramarth, pa se može pretpostaviti kako je to kasnije ime proizašlo iz predaje o
njegovim posljednjim riječima.
Moguća nedosljednost u izjavi da je Brandir (i ovdje i u Silmarillionu) bio zadnji
čovjek koji je pogledao u Cabed-en-Aras, iako je onamo uskoro nakon njega došao i
Túrin, a dapače i vilenjaci i svi oni koji su nad njime podigli humak, možda se može
objasniti usko doslovnim tumačenjem riječi iz Nama posvećenih Brandiru: on je bio
posljednji čovjek koji je pogledao baš "u njegov mrak". Doista, moj otac je imao namjeru
promijeniti radnju tako da Túrin ne ubije sebe na Cabed-en-Arasu, već na Finduilasinu
humku pri Teiglinskim prijelazima; ali to nikad nije dobilo pisani oblik.

NARN I CHÎN HÚRIN 169

Ali Dorlas na to ne odgovori, već se samo s mržnjom zagleda u
Brandira. Tada Brandir odjednom shvati što je bilo, prozrevši da je
Dorlas iznevjerio svoje sudrugove, te se postiđen od sramote sakrio
u šumi. "Srami se, Dorlase!" reče mu. "Ti si naš jad začeo; huckao
si Crnoga mača, naveo Zmaja na nas, izvrgnuo me preziru, odvu­
kao Hunthora u smrt, a onda utekao i kukavički se sakrio u šumi!"
A dok je to govorio, na um mu pade još jedna misao, pa ljutito
reče: "Zašto nam bar nisi javio? Najmanja bi ti to pokora bila. Da si
tako postupio, gospa Níniel ne bi bila primorana potražiti ih sama.
Ne bi uopće morala vidjeti Zmaja. Možda bi tako ostala na životu.
Dorlase, mrzim te!"

"Briga me za tvoju mržnju!" reče Dorlas. "Jadna je kao i svi tvoji
savjeti. Da mene nije bilo, orci bi bili došli i objesili te kao strašilo
u vlastitom ti vrtu. Sebi nadjeni kukavičko ime!" I s tim riječima,
od sramote to spremniji na gnjev, on zamahnu krupnom šakom
na Brandira, te tako pogibe, prije nego što mu je iz očiju minuo
zaprepašteni izraz: jer Brandir je potegao mač i zadao mu smrtni
udarac. On tada načas ostade uzdrhtalo stajati, jer mu se smučilo
od krvi; zatim odbaci mač na tlo i okrenu se, te pođe dalje, svijen
nad štakom.

Kad Brandir stiže na Nen Girith, blijedi je mjesec već bio zašao,
a noć je izmicala: na istoku je rudjela zora. Ljudi koji su još u strahu
ostali ondje kraj mosta opazili su ga kako nailazi poput sive jutarnje
sjene, te mu neki začuđeno doviknuše: "Gdje ste li to bili? Jeste li
je vidjeli? Jer gospa Níniel je nestala."

"Da, nestala je", reče on. "Nestala je, nestala, i nema joj povratka!
Ali ja dođoh da vam javim što se zbilo. Počuj sada, narode Brethila,
pripovijest koju ti nosim, i reci je li ikad bilo takve! Zmaj je mrtav,
ali mrtav je i Turambar uz njega. A to su dobre vijesti: da, obje su
zaista dobre."

Ljudi zažagoriše u čudu na te riječi, a neki rekoše da je sišao s
uma; ali Brandir podviknu: "Čujte me do kraja! I Níniel je mrtva,
krasotna Níniel koju ste ljubili, koju sam ja ljubio više od svih. Sko­
čila je s ruba Srnina skoka,29 a ralje Teiglina su je progutale. Jer
ovo je saznala prije tog bijega: Húrinova djeca oboje su bili, sestra

29 Iz ovoga se čini kako je "Srnin skok" bilo prvotno ime toga mjesta, a štoviše i značenje
imena Cabed-en-Aras.

170 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

i brat. Mormegilom su njega zvali, Turambarom se sâm prozvao,
skrivajući prošlost: on, Túrin, Húrinov sin. Níniel smo nju prozvali,
ne znajući joj prošlost: Nienor je bila, Húrinova kći. U Brethil do-
nesoše sjenku svoje mračne sudbine. Ovdje ih kob sustignu, i tuga
ovu zemlju više nikada napustiti neće. Ne zovite je Brethilom, a
ni zemljom Halethrima, već imenom Sarch nia Chîn Húrin, Grob
djece Húrinove!"

Tada se ljudi rasplakaše gdje je tko stajao, iako im još nije bilo
jasno kako je došlo do toga zla, a neki rekoše: "Grob u Teiglinu
ljubljena Níniel ima, a grob će imati i Turambar, najodvažniji među
ljudima. Svojega izbavitelja nećemo ostaviti da leži pod nebom.
Pođimo k njemu."

TÚRINOVA SMRT

Sad, još dok je Níniel bježala odande, Turin se prenu, i učini mu se
da ju je iz svojega dubokog mraka začuo kako ga doziva izdaleka; ali
kada Glaurung izdahnu, crna ga nesvjestica ostavi, te on opet dubo­
ko udahnu, i uzdahnu, i zapade u drijemež duboke iscrpljenosti. Ali
pred zoru naiđe ljuta studen, pa se on okrenu u snu, a Gurthangov
mu se balčak zari u slabine, što ga odjednom probudi. Noć je bila
pri kraju i u zraku se osjećao dašak jutra; a on skoči na noge, posje­
tivši se svoje pobjede i otrova što mu je opekao ruku. Podigao ju je,
pogledao je i začudio se. Jer bila je povezana trakom bijele tkanine,
a ipak vlažna, i nije ga više tako boljela; te on kaza sebi: 'Zašto bi
me netko tako zbrinuo, a ipak ostavio da ležim hladan sred krša i
zmajskoga smrada? Kakve se to čudnovate stvari zbiše?'

On tad glasno zazva, ali ne dobi odgovora. Sve oko njega bijaše
crno i sumorno, a bazdilo je po smrti. Sagnuo se i podigao mač,
koji je bio čitav, a svjetlost bridova još mu je jednako sjala. "Gadan
bijaše Glaurungov otrov," reče on, "ali ti si jači od mene, Gurthan-
gu! Svačiju bi krv pio. Tvoja je pobjeda. Ali, dođi! Moram poiskati
pomoć. Tijelo mi je iznureno, a kosti promrzle."

Tada se okrenuo od Glaurunga i ostavio ga da trune; ali dok je
odlazio odande, svaki mu se korak činio sve težim, pa je pomislio:
'Možda me na Nen Girithu čeka jedan od onih izvidnika. Ali da se
bar što prije vratim svojoj kući, da oćutim nježne Nínieline ruke i
dobru Brandirovu vještinu!' Te napokon, umornim hodom, pošta-

NARN I CHÎN HÚRIN 171

pajući se Gurthangom, u sivom praskozorju on stiže na Nen Girith;
baš kad su odande kretali u potragu za njegovim mrtvim tijelom,
on stade pred narod.

Tada prestravljeno ustuknuše, uvjereni da je to njegov nespokojni
duh, a žene prekriše oči i počeše naricati. Ali on im reče: "Ne, ne
plačite, veselite se! Gledajte! Nisam li živ? I nisam li ubio onoga
Zmaja od kojega ste strahovali?"

Tada se okomiše na Brandira s povicima: "Ludo jedna, što nam
lažne priče pripovijedaš i kazuješ da mrtav leži. Nismo li rekli da
si sišao s uma?" Ali Brandir je, zatravljen, samo užasnuto zurio u
Túrina i nije mogao pustiti ni glasa oda se.

Ali Túrin mu reče: "Ti si, dakle, bio ondje i zbrinuo mi ruku?
Hvala ti. Ali vještina ti više nije kao nekoć, ako ne razaznaješ nesvjes­
ticu od smrti." Te se obrati narodu: "Ne govorite tako s njime, lude
jedne, od prvog do zadnjeg. Koji bi od vas bolje postupio? Imao je
srca barem sići do poprišta boja, dok vi tu sjedite i zapomažete!

Ali, Handirov sine, dođi amo! Još bih toga htio saznati. Zbog
čega si ovdje, uza sav ovaj narod koji ostavih na Ephelu? Ako već
za vas mogu poći u smrtnu pogibelj, zar mi ne možete ostati vjerni
dok me nema? I gdje je Níniel? Valjda se mogu nadati da je niste
dovodili ovamo, već ste je ostavili ondje gdje se od nje oprostih, u
mojoj kući, pod paskom vjernih stražara?"

A kad ne dobi odgovora: "Dajte, recite, gdje je Níniel?" on viknu.
"Jer prvo bih nju htio vidjeti, i prvo bih njoj ispripovjedio priču o
djelima u noći."

Ali oni okrenuše lica od njega, a Brandir naposljetku reče: "Níniel
nije ovdje."

"Dobro je, ako je tako", reče on. "Pošao bih onda kući. Ima li
kakva konja da me ponese? A nosiljka bi još bolja bila. Padam s
nogu od svega što prođoh."

"Ne, ne!" reče ojađeno Brandir. "Kuća ti je prazna. Níniel nije
ondje. Mrtva je."

Ali jedna od okupljenih žena - Dorlasova, kojoj se Brandir nije
milio - resko viknu: "Ne slušajte ga, gospodaru! Jer sav je sluđen.
Stigao je vičući da ste mrtvi, i još je kazao da je to dobra vijest. Ali

174 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Zbog toga što te itekako cijenismo," odgovori mu Mablung; "a
iako si mnogim pogibeljima izmakao, strahovah za tebe na koncu.
Vidjeh nailazak Glaurungov, te pomislih da je ispunio svoju zlogu­
ku nakanu i sad se vraća svojemu Gospodaru. Ali on svrnu prema
Brethilu, a ja istodobno saznah od lutalica u onome kraju da se
Crni mač nargothrondski tu opet pojavio, pa se orci klone granica
te zemlje kao smrti. To me ispuni strepnjom, te kazah: 'Jao! Glau-
rung kreće kamo se njegovi orci ne usuđuju, u potragu za Túrinom.'
Stoga pođoh amo što se hitrije dalo, da te upozorim i da ti pomoć
pružim."

"Hitro, ali ne dovoljno hitro", reče Túrin. "Glaurung je mrtav."
Vilenjaci ga nato pogledaše u čudu i kazaše: "Velikoga si Pozoja
pogubio! Slava budi tvojemu imenu na vijeke među vilenjacima i
ljudima!"
"Što će mi", reče Túrin. "Jer i svoje sam srce pogubio. Ali kako
već stižete iz Doriatha, recite mi što je s mojim rođenima. Jer u Dor-
-lóminu mi kazaše da su one utekle u Skriveno kraljevstvo."
Vilenjaci mu isprva ne odgovoriše, ali Mablung naposljetku kaza:
"Tako doista i bijaše, one godine prije nailaska Zmaja. Ali više ih
ondje nema, jao!" Túrinu srce na to stade, jer je začuo korake kobi
što ga kane progoniti do samoga kraja. "Govori dalje!" kriknu on.
"I to hitro!"
"Otiđoše u divljinu ne bi li te našle", reče Mablung. "Svi im savje­
tovaše da ne idu; ali htjele su pošto-poto u Nargothrond, nakon što
se saznalo da si ti Crni mač; a odande je izašao Glaurung, i cijela im
se straža raštrkala. Nitko od toga dana ne vidje Morwen; ali Nienor
zanijemi od čarolije, te uteče na sjever u šume poput divlje srne,
gdje joj se zametnu trag." Tada na čuđenje vilenjaka Túrin prasnu
u glasan, rezak smijeh. "Nije li to šala?" uzviknu. "O, krasna moja
Nienor! Znači, utekla je iz Doriatha Zmaju, a od Zmaja meni. Slatko
li mi se to osmjehnu sreća! Put joj smeđa poput lješnjaka bijaše, a
sva kosa vrana; kao vilenjačko dijete bijaše malena i sitna, nijedna
joj žena nije bila slična!"
Mablung se na to zaprepasti, te reče: "Ali posrijedi je neka greš­
ka. Sestra tvoja nije bila takova. Bijaše visoka, očiju modrih, kose
poput čista zlata, u ženskome liku navlas ista ocu joj Húrinu. Ta
nikako je nisi mogao vidjeti!"

NARN I CHÎN HÚRIN 175

"Nisam li, nisam li, Mablungu?" zavapi Túrin. "Ali zašto ne bih!
Jer, gle, slijep sam! Nisi li to znao? Slijep, slijep, od djetinjstva bau­
ljam u mračnoj magli Morgothovoj! Odlazi sada zato od mene! Idi,
idi! Vrati se u Doriath, zima ga sparušila! Proklet da je Menegroth!
I prokleta da je tvoja zadaća! Samo je još ovo nedostajalo. Sada
stiže noć!"

Tada pobježe od njih poput vjetra, a oni ostadoše svi u čudu i
strahu. Ali Mablung reče: "Nešto se čudno i strahotno ovdje zbilo,
nešto o čemu ništa ne znamo. Pođimo za njim i pomozimo mu, bude
li moguće: jer sada je zlehud i mahnit."

Ali Túrin im daleko odmaknu, te stiže na Cabed-en-Aras i ondje
stade kao ukopan; i ču huku vode, i vidje da su sva stabla sparušena,
bliska i daleka, i da im uvelo lišće žalosno pada, kao da je to zima
stigla s prvim danima ljeta.

"Cabed-en-Aras, Cabed Naeramarth!" kriknu on. "Neću oskvr­
nuti tvoje vode, što Níniel okupaše. Jer sva mi djela huda bijahu, a
ovo posljednje još i najgore."

Tada isuče svoj mač i reče mu: "Pozdravljen budi, Gurthangu,
čeliku smrti, ti koji si mi jedini preostao! Ali priznaješ li ti ijednoga
vladara, duguješ li vjernost ikome do ruci što tobom vitla? Ničije
se krvi ti ne libiš! Hoćeš li uzeti Túrina Turambara? Hoćeš li me
hitro pogubiti?"

A iz oštrice u odgovor zazvoni leden glas: "Hoću, popit ću tvoju
krv, ne bih li zaboravio krv gospodara mi Belega, kao i krv nepra­
vedno umorenog Brandira. Pogubit ću te brzo."

Tad Túrin upre balčak o zemlju i baci se na vrh Gurthanga, a
crna mu oštrica oduze život.

Ali pristiže Mablung i ugleda grozomorno obličje Glaurunga gdje
leži mrtvo, a kad opazi Túrina, obuze ga tuga, jer spomenu se Húri-
na kako ga vidje u Nirnaeth Arnoediadu, i stravične kobi njegova
roda. Dok vilenjaci ondje stajaše, s Nen Giritha siđoše ljudi da vide
Zmaja, pa kad ugledaše kako je skončao život Túrina Turambara,
stadoše liti suze; a vilenjaci se zgroziše nakon što konačno saznaše
zbog čega im je Túrin uputio onakve riječi. Tad Mablung ogorčeno
reče: "I ja bijah upleten u kob Húrinove djece, te tako riječima
umorih onoga kojega sam volio."

174 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Zbog toga što te itekako cijenismo," odgovori mu Mablung; "a
iako si mnogim pogibeljima izmakao, strahovah za tebe na koncu.
Vidjeh nailazak Glaurungov, te pomislih da je ispunio svoju zlogu­
ku nakanu i sad se vraća svojemu Gospodaru. Ali on svrnu prema
Brethilu, a ja istodobno saznah od lutalica u onome kraju da se
Crni mač nargothrondski tu opet pojavio, pa se orci klone granica
te zemlje kao smrti. To me ispuni strepnjom, te kazah: 'Jao! Glau-
rung kreće kamo se njegovi orci ne usuđuju, u potragu za Túrinom.'
Stoga pođoh amo što se hitrije dalo, da te upozorim i da ti pomoć
pružim."

"Hitro, ali ne dovoljno hitro", reče Túrin. "Glaurung je mrtav."
Vilenjaci ga nato pogledaše u čudu i kazaše: "Velikoga si Pozoja
pogubio! Slava budi tvojemu imenu na vijeke među vilenjacima i
ljudima!"
"Što će mi", reče Túrin. "Jer i svoje sam srce pogubio. Ali kako
već stižete iz Doriatha, recite mi što je s mojim rođenima. Jer u Dor-
-lóminu mi kazaše da su one utekle u Skriveno kraljevstvo."
Vilenjaci mu isprva ne odgovoriše, ali Mablung naposljetku kaza:
"Tako doista i bijaše, one godine prije nailaska Zmaja. Ali više ih
ondje nema, jao!" Túrinu srce na to stade, jer je začuo korake kobi
što ga kane progoniti do samoga kraja. "Govori dalje!" kriknu on.
"I to hitro!"
"Otiđoše u divljinu ne bi li te našle", reče Mablung. "Svi im savje­
tovaše da ne idu; ali htjele su pošto-poto u Nargothrond, nakon što
se saznalo da si ti Crni mač; a odande je izašao Glaurung, i cijela im
se straža raštrkala. Nitko od toga dana ne vidje Morwen; ali Nienor
zanijemi od čarolije, te uteče na sjever u šume poput divlje srne,
gdje joj se zametnu trag." Tada na čuđenje vilenjaka Túrin prasnu
u glasan, rezak smijeh. "Nije li to šala?" uzviknu. "O, krasna moja
Nienor! Znači, utekla je iz Doriatha Zmaju, a od Zmaja meni. Slatko
li mi se to osmjehnu sreća! Put joj smeđa poput lješnjaka bijaše, a
sva kosa vrana; kao vilenjačko dijete bijaše malena i sitna, nijedna
joj žena nije bila slična!"
Mablung se na to zaprepasti, te reče: "Ali posrijedi je neka greš­
ka. Sestra tvoja nije bila takova. Bijaše visoka, očiju modrih, kose
poput čista zlata, u ženskome liku navlas ista ocu joj Húrinu. Ta
nikako je nisi mogao vidjeti!"

NARN I CHÎN HÚRIN 175

"Nisam li, nisam li, Mablungu?" zavapi Túrin. "Ali zašto ne bih!
Jer, gle, slijep sam! Nisi li to znao? Slijep, slijep, od djetinjstva bau­
ljam u mračnoj magli Morgothovoj! Odlazi sada zato od mene! Idi,
idi! Vrati se u Doriath, zima ga sparušila! Proklet da je Menegroth!
I prokleta da je tvoja zadaća! Samo je još ovo nedostajalo. Sada
stiže noć!"

Tada pobježe od njih poput vjetra, a oni ostadoše svi u čudu i
strahu. Ali Mablung reče: "Nešto se čudno i strahotno ovdje zbilo,
nešto o čemu ništa ne znamo. Pođimo za njim i pomozimo mu, bude
li moguće: jer sada je zlehud i mahnit."

Ali Túrin im daleko odmaknu, te stiže na Cabed-en-Aras i ondje
stade kao ukopan; i ču huku vode, i vidje da su sva stabla sparušena,
bliska i daleka, i da im uvelo lišće žalosno pada, kao da je to zima
stigla s prvim danima ljeta.

"Cabed-en-Aras, Cabed Naeramarth!" kriknu on. "Neću oskvr­
nuti tvoje vode, što Níniel okupaše. Jer sva mi djela huda bijahu, a
ovo posljednje još i najgore."

Tada isuče svoj mač i reče mu: "Pozdravljen budi, Gurthangu,
čeliku smrti, ti koji si mi jedini preostao! Ali priznaješ li ti ijednoga
vladara, duguješ li vjernost ikome do ruci što tobom vitla? Ničije
se krvi ti ne libiš! Hoćeš li uzeti Túrina Turambara? Hoćeš li me
hitro pogubiti?"

A iz oštrice u odgovor zazvoni leden glas: "Hoću, popit ću tvoju
krv, ne bih li zaboravio krv gospodara mi Belega, kao i krv nepra­
vedno umorenog Brandira. Pogubit ću te brzo."

Tad Túrin upre balčak o zemlju i baci se na vrh Gurthanga, a
crna mu oštrica oduze život.

Ali pristiže Mablung i ugleda grozomorno obličje Glaurunga gdje
leži mrtvo, a kad opazi Túrina, obuze ga tuga, jer spomenu se Húri-
na kako ga vidje u Nirnaeth Arnoediadu, i stravične kobi njegova
roda. Dok vilenjaci ondje stajaše, s Nen Giritha siđoše ljudi da vide
Zmaja, pa kad ugledaše kako je skončao život Túrina Turambara,
stadoše liti suze; a vilenjaci se zgroziše nakon što konačno saznaše
zbog čega im je Túrin uputio onakve riječi. Tad Mablung ogorčeno
reče: "I ja bijah upleten u kob Húrinove djece, te tako riječima
umorih onoga kojega sam volio."

176 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Tad podigoše Túrina i vidješe da mu se mač prelomio popola.
Tako propade sve što je ikada imao.

Trudom mnogih ruku prikupiše drva, naslagaše ga na gomilu i
potpališe golemu lomaču, što stade proždirati tjelesinu Zmaja, sve
dok od nje ne osta tek crni pepeo i kosti mu se ne skršiše u prah, a
mjesto toga spaljivanja navijek nakon toga stajaše golo i jalovo. Ali
Túrina položiše u visok humak na mjestu gdje je pao, a do njega
staviše krhotine Gurthanga. A kad sve bijaše gotovo, i kad pjesni­
ci vilenjaka i ljudi otpjevaše tužaljke što kazivahu o Turambarovu
junaštvu i Nínielinoj ljepoti, donesoše golem siv kamen i postaviše
ga svrh humka; a na njemu vilenjaci urezaše runama iz Doriatha
ove riječi:

TÚRIN TURAMBAR DAGNIR GLAURUNGA
a pod njima napisaše i ovo:

NIENOR NÍNIEL
Ali ona ne bijaše ondje, niti se ikada doznalo kamo su je odnijele
hladne vode Teiglina.

Tu je kraj Priči o Húrinovoj djeci, najduljemu od svih spjevova
Belerianda.

NAPOMENA
Jedna uvodna bilješka, koja postoji u različitim oblicima, navodi da
je Narn i Chîn Húrin, premda sastavljen na vilenjačkom jeziku i uz
izdašno služenje predanjima vilenjaka, napose onih iz Doriatha, bio
djelo ljudskog pjesnika Dírhavala, koji je u Eärendilovim danima
živio na ušćima Siriona i ondje prikupljao sve raspoložive vijesti o
Hadorovoj kući, među ljudima i vilenjacima, izbjeglim i prognanim iz
Dor-lómina, Nargothronda, Gondolina ili Doriatha. U jednoj inačici
te bilješke za samog se Dirhavala kaže da je potjecao iz Hadorove
kuće. Ovaj spjev, najdulji među svim spjevovima Belerianda, bio je
jedino djelo koje je Dirhaval ispjevao, ali Eldari su ga cijenili, jer se
poslužio jezikom Sivih vilenjaka, kojemu je bio zaista vičan. Sastavio
ga je u vilenjačkom metru zvanom Minlamad thent / estent, koji se
u starini držao primjerenim za narn (pripovijest ispričanu u stihu,

NARN I CHÎN HÚRIN 177

ali predviđenu za recitiranje, a ne pjevanje). Dírhaval je stradao u
napadu Fëanorovih sinova na sirionske luke.

DODATAK

Od mjesta u radnji gdje se Túrin sa svojim ljudstvom nastani u pra­
starome boravištu Sitnih patuljaka na Amon Rûdhu ne postoji pri-
povjedni tekst dovršen u jednako podrobnim razmjerima sve do
točke gdje se Narn nastavlja Túrinovim putovanjem na sjever nakon
pada Nargothronda. Niz oglednih ili istraživačkih bilježaka daje,
međutim, izvjesne daljnje uvide u zbivanja povrh sažetijeg prikaza iz
Silmarilliona, a ima čak i kratkih odjeljaka povezanog pripovijedanja
u razmjerima Narna.

Jedan izdvojeni odsječak opisuje život odmetnika na Amon Rû-
dhu nakon njihova useljenja, a pruža i nešto opširniji opis Bar-en-
-Danwedha.

Dugo je još život odmetnicima išao sasvim po volji. Hrane nije

manjkalo, zaklon im je bio dobar, topao i suh, a prostora na-

pretek; jer otkrili su da se u pećinama može u nuždi nastaniti i
njih stotinu, pa i više. Nešto dublje se nalazila još jedna, manja
odaja. S jedne strane imala je ognjište, nad kojim se okno za dim
uzdizalo kroz stijenu do domišljato skrivena ispuha u pukotini
na obronku. Bilo je ondje još mnogo komora u koje se ulazilo
iz odaja ili prolaza između njih; neke su bile stambene, a neke
radionice ili spremišta. U pohrani je Mîm bio vještiji od njih i
posjedovao je mnoge posude i škrinje od kamena i drva što su
se doimale vrlo staro. Ali sada u većini tih komora nije bilo niče­
ga: u oružnicama su još visjele sjekire i druga zahrđala i prašna
oprema, ali police i smočnice bile su prazne, a kovačnice puste.
Sve izuzev jedne: malene odaje u koju se stizalo iz unutrašnje
dvorane, a gdje se nalazilo ognjište što je dijelilo ispuh za dim s
ognjištem u dvorani. Ondje je Mîm katkad radio, ali nije dopu­
štao drugima da pritom budu s njime.

Do kraja te godine nisu više odlazili u pljačku, a ako bi se
i udaljavali poradi lova ili prikupljanja hrane, najčešće su išli u
manjim skupinama. Ali još im je dugo bilo teško pronaći put pri
povratku, dok su osim Túrina tek šestorica njegovih ljudi uopće
uspjela sa sigurnošću zapamtiti kako se točno treba ići. Svejedno,
kad su vidjeli da snalažljiviji mogu stići do njihova skrovišta bez
Mimove pomoći, postavili su danonoćnu stražu pokraj procjepa

178 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

u sjevernoj zidini. S juga nisu očekivali neprijatelje, a nisu ni stra­
hovali da bi se iz tog smjera itko mogao popeti na Amon Rûdh;
ali danju je najčešće promatrač stajao na vrhu kruništa, odakle
je pucao pogled na sve strane. Ma koliko strme bile stijenke
kruništa, do vrha brda se moglo stići, jer su istočno od ulaza u
pećinu bile uklesane grube stube što su vodile do kosina kojima
su se ljudi mogli bez daljnje pomoći popeti.

Tako je godina odmicala bez nevolja i uzbuna. Ali kad su se
dani počeli kratiti, kad je jezerce posivjelo i ohladilo se, a breze
ogoljele, i kad su se vratile teške kiše, morali su se više zadržavati
u zaklonu. Ondje su se brzo zasitili tmine pod brdom ili mrka
polumraka u odajama; i većina je stala smatrati kako bi im život
bio bolji kada ga ne bi morali dijeliti s Mirnom. Prečesto bi se
taj pojavio iz nekog sjenovitog kutka ili s nekih vrata kad su
bili uvjereni da se nalazi drugdje; a kad bi Mîm bio u blizini, u
razgovor im se uvlačila nelagoda. Počeli su međusobno uvijek
razgovarati šaptom.

No čudnim im se učinilo što se s Túrinom zbiva suprotno;
bivao je navijek sve srdačniji prema starome patuljku i sve je više
slušao njegove savjete. U zimi što je uslijedila duge je sate znao
prosjediti s Mirnom, slušajući priče iz njegova života i brojna
predanja; a Túrin ga nije pritom korio ako bi štogod ružno rekao
o Eldarima. Mirnu je to bilo očito drago pa je zauzvrat Túrinu
često povlađivao; jedino je njemu povremeno dopuštao da uđe u
njegovu kovačnicu. gdje bi njih dvojica ispod glasa razgovarala.
Manje je drago zbog toga bilo ljudima; a Andróg je na to gledao
jalnim okom.

Tekst kojega slijedi Silmarillion uopće ne kazuje kako je Beleg pro­
našao put u Bar-en-Danwedh: on se "među njima iznenada stvorio"
u "blijedi sumrak jednog zimskog dana". U drugim kratkim skicama
priča glasi da je zbog nehaja odmetnika ponestalo hrane u Bar-en-
-Danwedhu tijekom zime, a Mîm im nije htio dati jestivo korijenje
iz svoje zalihe; stoga su početkom godine otišli u lovački pohod iz
svojega uporišta. Dok se približavao Amon Rûdhu, Beleg je naišao
na njihove tragove, nakon čega je ili otišao za njima do tabora koji
su bili primorani podići pri iznenadnu naletu snježne oluje ili ih
je nastavio pratiti sve do Bar-en-Danvvedha i ušuljao se onamo za
njima.

U to vrijeme se Andróg izgubio u pećinama dok je potajice tražio
Mîmovu tajnu zalihu hrane te je pronašao tajno stubište što je vodilo

NARN I CHÎN HÚRIN 179

van, na ravni vrhunac Amon Rûdha (tim su stubištem neki odmetnici
uspjeli pobjeći iz Bar-en-Danwedha nakon što su ga napali orci:
Silmarillion, str. 225). A bilo tijekom upravo spomenuta lova, bilo
nekom kasnijom prilikom, nakon što se usprkos Mîmovoj kletvi opet
latio lûka i strijela, Andróg je bio ranjen otrovanom strelicom - tek
u jednom od nekoliko spominjanja tog događaja navodi se da je to
bila orkovska strijela.

Beleg je Andrógu izliječio tu ranu, ali čini se da to u njemu nije
ublažilo nesklonost i nepovjerenje prema vilenjaku; Mîmova mržnja
prema Belegu postala je to jača, jer je on tako "poništio" kletvu koju
je Mîm bacio na Andróga. "Opet će ona ugristi", rekao je. Mîmu
je palo na um da bi i sâm mogao opet steći mladost i iznova ojačati
bude li kušao Melianin lembas; a kako nije do njega mogao doći
kradom, uzeo se pretvarati da je bolestan i preklinjati neprijatelja
da mu ga dade. Kad je Beleg odbio, Mîmova se mržnja zapečatila,
još više zbog ljubavi koju je Túrin gajio prema tom vilenjaku.

Ovdje se može spomenuti i da je Túrin odbio lembas kad ga je
Beleg izvadio iz svoje torbe (vidi Silmarillion str. 220-221, 204):

Srebrno lišće zarumenje se pod svjetlošću ognja, a kad Túrin
opazi pečat, oči mu se smračiše. "Što imaš u tome?" reče.

"Najveći dar što ti ga može dati ona koja te još voli", odgo­
vori Beleg. "Tu je lembas, eldarski kruh za popudbinu, što ga još
nijedan čovjek okusio nije."

"Šljem svojih otaca uzet ću," reče Turin, "sa zahvalama na
skrbi; ali neću primiti nikakva dara iz Doriatha."

"Onda vrati onamo svoj mač i svoje oružje", reče Beleg. "Vra­
ti još i poduku i skrbništvo iz svoje mladosti. I pusti da ti ljudi
skončaju u pustoši ne bi li samo bilo po tvojoj ćudi. Svejedno, ovaj
kruh za popudbinu nije bio dar tebi, već meni, pa s njime mogu
postupiti kako me volja. Ne jedi ga, ako ti već zapinje u grlu; ali
drugi bi ovdje mogli biti gladniji i manje uznositi."

Nato se Túrin postidio i u tome pitanju suspregnuo svoj ponos.

Može se pronaći još nekoliko šturih naznaka o Dor-Cúartholu,
Zemlji lûka i šljema, gdje su Beleg i Túrin na neko vrijeme sa svojega

180 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

uporišta na Amon Rûdhu postali predvodnici snažne bojne sile u
krajevima južno od Teiglina (Silmarillion, str. 225).

Túrin je drage volje primao sve koji bi mu prišli, ali nijednog no-
vopridošlicu na Belegov savjet nije puštao u svoje sklonište svrh
Amon Rûdha (a ono je sad nosilo naziv Echad i Sedryn, Zaklon
vjernih); put onamo znali su samo oni iz Stare družine i nikoga
drugog nisu puštali. Ali uokolo su nikli drugi zaštićeni tabori i
utvrde: u šumi na istoku, ili u pobrđu, ili u močvarama na jugu,
od Methed-en-glada ("Kraja šume") do Bar-eriba nekoliko liga
južno od Amon Rûdha; a sa svih tih mjesta ljudima je bio vidljiv
vrhunac Amon Rûdha, odakle su znakovnim dojavama primali
novosti i zapovijedi.

Na taj način je, do isteka ljeta, Túrinova sljedba nabujala do
velike sile; a moć Angbanda bila je odbačena. Vijest o tome stigla
je čak u Nargothrond, gdje su se mnogi uznemirili, kazujući da
ako jedan Odmetnik može nanijeti takvu štetu Neprijatelju, što
li tek Gospodar Naroga može. Ali Orodreth se nije htio predo-
mišljati. U svemu je slijedio Thingola. s kojim je razmjenjivao
poruke tajnim putevima; a vladao je mudro, razboritošću onih
koji vlastiti narod stavljaju na prvo mjesto, gledajući kako da što
dulje sačuvaju njegov život i imovinu od požude Sjevera. Stoga
nikome iz svojega naroda nije dopustio da se pridruži Túrinu,
kojemu je po glasnicima poslao poruku da pripazi da u ma ko­
jem postupku ili naumu svojega ratovanja ne stupi nogom na
tlo pod vlašću Nargothronda, kao i da onamo ne tjera orke. Ali
Dvojici je zapovjednika ponudio svu pomoć po strani od oružane,
snađe li ih potreba (na što su ga, smatra se, potaknuli Thingol
i Melian).

Više se puta ističe da se Beleg nastavio neprestano protiviti Túri-
novu velikom naumu, iako mu je pružao potporu, da je smatrao da
Zmajski šljem ne djeluje kako je Túrin očekivao, te da je zabrinuto
predvidio što nose predstojeći dani. Sačuvani su odsječci riječi što ih
je o tim pitanjima razmijenio s Túrinom. U jednom od njih, njih dvo­
jica sjedoše skupa u utvrdi Echad i Sedryn, pa Túrin reče Belegu:

"Zašto si tužan i zamišljen? Ne ide li nam sve na ruku otkako si
opet sa mnom? Nije li se moja nakana pokazala dobrom?"

"Sve je sada dobro", reče Beleg. "Neprijatelji su nam još
uvijek iznenađeni i ustrašeni. A pred nama leži još dobrih dana;
još na neko vrijeme."

NARN I CHÎN HÚRIN 181

"A što zatim?"

"Zima. A nakon nje još jedna godina, za one koji je dožive."

"A što zatim?"

"Gnjev Angbanda. Opržili smo vrške prstiju Crne ruke - ne
više. Ona se neće zbog toga povući."

"Ali nije li gnjev Angbanda ono čemu smjeramo i što nas
raduje?" reče Túrin. "Što bi drugo htio da učinim?"

"Itekako dobro to znadeš", reče Beleg. "Ali zabranio si mi
da zborim o tome putu. Ali sada me saslušaj. Mnoge su potrebe
vladara velike vojske. Valja mu imati sigurno pribježište; valja
mu imati i posjede i mnoge koji se ratom ne bave. S brojnošću
stiže i potreba za prehranom, obilnijom od one koju divljina
pruža; a tada će tajnovitost minuti. Amon Rûdh dobro je mjesto
za nekolicinu - u njega su i oči i uši. Ali stoji samotno i vidi se
izdaleka; a opkoliti ga može već i mala postrojba."

"Svejedno, sâm ću zapovijedati svojom vojskom," reče Túrin;
"a padnem li, past ću. Ovdje stojim Morgothu na putu, a dokle
tako stojim, priječim mu prolaz cestom prema jugu. Na tome
bih iz Nargothronda trebao primiti barem neku zahvalnost; pa i
pomoć u onome u čemu smo potrebiti."

U drugom kratkom odlomku razgovora između njih Túrin odgovara
na Belegova upozorenja o krhkosti njegove moći ovim riječima:

"Htio bih vladati zemljom; ali ne ovom zemljom. Ovdje želim
tek prikupiti bojnu silu. Srce mi se svrće prema djedovini u Dor-
-lóminu, kamo ću poći čim budem mogao."

Također se iznosi kako je Morgoth na neko vrijeme zadržao svoju
ruku i samo se gradio da napada, "ne bi li lake pobjede tim buntov­
nicima udarile u glavu, pa da postanu lakomisleni; a tako se pače
i ispostavilo."

Andróg se ponovno javlja u jednoj skici radnje o napadu na Amon
Rûdh. On je tek tada otkrio Túrinu postojanje unutrašnjeg stubišta;
bio je jedan od onih koji su tim putem izbili na vrh brda. Navodi se
kako se ondje borio odvažnije od svih ostalih, ali naposljetku je pao
smrtno ranjen strijelom; i tako se Mîmova kletva ispunila.

182 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

***

Ništa se bitno ne može pridodati prikazu iz Silmarilliona o Belegovu
putovanju za petama Túrinu, njegovu susretu s Gwindorom u Taur-
nu-Fuinu, izbavljenju Túrina i Belegovoj smrti od Túrinove ruke.
Gwindor je posjedovao jednu od "Fëanorskih svjetiljaka" plavoga
sjaja, koja je imala ulogu u jednoj inačici ove priče; o tome vidi prije,
str. 36, bilješka 2.

Ovdje se može zapaziti kako je moj otac namjeravao produlji­
ti povijest Zmajskog šljema iz Dor-lómina na razdoblje Túrinova
boravka u Nargothrondu, pa čak i dalje; ali ta namjera nikada nije
bila unesena u pripovjedne tekstove. U postojećim inačicama Šljem
nestaje s okončanjem Dor-Cúarthola i uništenjem odmetničkoga
uporišta na Amon Rûdhu; ali na neki se način imao pojaviti u Túri-
novu posjedu u Nargothrondu. Onamo je mogao stići samo ako su
ga sa sobom ponijeli orci koji su Túrina poveli u Angband; ali tada
bi Beleg i Gwindor nekako morali doći do njega pri Túrinovu oslo­
bađanju, što bi tražilo razradu radnje na tome mjestu.

Jedan kratak, izdvojen zapis navodi da u Nargothrondu Túrin nije
htio ponovno ponijeti Šljem "da ga ne bi odao", ali da ga je stavio
na glavu pri polasku u Tumhaladsku bitku (u Silmarillionu, na str.
233, stoji da je nosio patuljačku masku koju je našao u oružarnicama
Nargothronda). Bilješka se nastavlja ovako:

Iz straha od Šljema svi su ga se dušmani klonili te je neozlijeđen
otišao s tog smrtonosnog polja. Tako se vratio u Nargothrond
sa Zmajskim šljemom na glavi, a ne bi li ga lišio pomoći i zaštite
Šljema (kojeg se i sâm plašio), Glaurung mu se počeo rugati,
kazujući da Túrin to zacijelo hoće kazati da je njegov podanik i
poslušnik, kad već nosi vladarevo obličje na kresti šljema.

Ali Turin mu odgovori: "Lažeš, i to dobro znadeš. Jer ovaj je
lik izrađen tebi na porugu; a dok ga imade tko ponijeti, navijek
će te salijetati sumnja da te kob možda neće sustići od njegove
ruke."

"Onda mu valja pričekati vlasnika s drugim imenom," reče
Glaurung; "jer Túrina, Húrinova sina, ja se ne plašim. Drugačije
to stoji. Jer taj se neće odvažiti čak ni pogledati me u lice bez
krinke."

NARN I CHÎN HÚRIN 183

I doista, tako silna bijaše strava od Zmaja da se Túrin nije
usudio pogledati ga ravno u oči, već je držao spušten vizir šljema,
da zaštiti lice, te u toj razmjeni riječi nije podigao pogled više
od Glaurungovih stopala. Ali kad ga Glaurung tako izazva, od
ponosa i naglosti on zabaci vizir i pogleda ga u oči.

Na drugom se mjestu nalazi bilješka da je, nakon što je Morwen
u Doriathu čula za pojavu Zmajskog šljema u Tumhaladskoj bici,
ona znala kako istinu zbori pripovijest što kazuje da je Mormegil
zapravo njezin sin Túrin.

Naposljetku, postoji naznaka da je Túrin trebao nositi taj Šljem
kad je umorio Glaurunga, nakon čega bi se umirućem Zmaju naru­
gao njegovim riječima iz Nargothronda o "vlasniku s drugim ime­
nom"; ali nema naznaka o tome kako bi se radnja trebala preinačiti
da bi to postalo moguće.

Postoji prikaz prirode i biti Gwindorova opiranja Túrinovim načini­
ma djelovanja u Nargothrondu, koje se u Silmarillionu spominje tek
usputno (str. 231). Taj prikaz nije u cijelosti oblikovan u pripovjedno
štivo, ali može ga se iznijeti ovako:

Gwindor je na kraljevskom vijeću uvijek govorio protiv Túrina,
kazujući da je bio u Angbandu, pa tako donekle poznaje Mor-
gothovu moć i njegove nakane. "Sitne se pobjede u konačnici
jalovima pokažu," rekao je; "jer tako Morgoth dozna gdje mu
valja potražiti najodvažnije neprijatelje, nakon čega okupi silu
dostatnu da ih satre. Sva objedinjena moć vilenjaka i Edaina
dostajala je tek da ga se opkoli, da se postigne opsadni mir;
dug, dakako, ali dug tek koliko je Morgothu trebalo da dobije
na vremenu prije nego što će probiti opsadu; a takav se savez
više nikada neće moći sklopiti. Sada još nade tek u tajnovitosti
ima; dok Valari ne dođu."

"Valari!" reče Túrin. "Vas se odrekoše, a na ljude s prezirom
gledaju. Koje li je koristi u gledanju na zapad preko beskrajna
Mora? Tek nam s jednim Valom valja računati, i to s Morgo-
thom; a ne uspijemo li ga na koncu svladati, u najmanju ga ruku
možemo ozlijediti i osujetiti. Jer pobjeda je pobjeda, ma kako
mala bila, a vrijednost joj nije samo u onome što iz nje proistek-
ne. Ali u tom ima i određenije svrhe; jer ako ga se i ne pokuša
spriječiti, neće mnogo ljeta proteći dok cio Beleriand ne zavije

184 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

njegova sjenka i on vas jednog po jednog dimom ne istjera iz
zemunica. A što zatim? Bijedan će ostatak uteći na jug i zapad,
da se šćućuri na obalama Mora, zarobljen između Morgotha i
Ossëa. Bolje je onda izvojevati vrijeme slave, ma kako kratkotraj­
no; jer kraj neće biti gori. O tajnovitosti zboriš i kažeš da u njoj
leži jedina nada; ali sve i da uvrebaš i zaskočiš svakog izvidnika i
uhodu Morgothovu, do posljednjega i najmanjega, da se nijedan
nikad s vijestima u Angband ne vrati, ipak bi iz toga on saznao
da si na životu i pogodio gdje si. A kažem ti i ovo: premda je u
smrtnih ljudi vijek kratak u usporedbi s vilenjačkim, radije ćemo
ga provesti u boju negoli u bijegu ili pokoravanju. Prkos Húrina
Thaliona veliko je djelo; sve i da Morgoth umori junaka, ne može
postići da njegovih djelâ kao da nije ni bilo. Čak i Gospodari
Zapada odat će mu počast; a nije li tako zapisano u povijesti
Arde, koju ni Morgoth ni Manwë poreći ne mogu?"

"O uzvišenim stvarima zboriš", odgovori Gwindor, "i bjelo­
dano je da si među Eldarima živio. Ali tama te nadvija ako Mor­
gotha i Manwëa zajedno stavljaš, ili Valare spominješ kao duš-
mane vilenjaka ili ljudi; jer Valari ništa ne preziru, a ponajmanje
Ilúvatarovu djecu. A ne znaš niti sve nade Eldara. Među nama
postoji proročanstvo koje kaže da će se jednoga dana glasnik
iz Međuzemlja probiti kroz sjenke do Valinora, i Manwë će ga
čuti, i Mandos će popustiti. Zar da u ime toga časa ne pokušamo
sačuvati sjeme Noldora, kao i Edaina? A Círdan sada stanuje na
Jugu, gdje se lađe grade; ali što li ti znadeš o lađama, ili o Moru?
Misliš na se i na vlastitu slavu te nas tjeraš da postupamo kao i ti;
ali nama valja misliti i na druge, jer ne mogu se svi boriti i ginuti,
a takove moramo čuvati od rata i propasti, dokle se može."

"Onda ih pošaljite na svoje brodove, dok još ima vremena",
reče Turin.

"Ne bi se htjeli rastati od nas," reče Gwindor, "sve i kad bi
ih Círdan mogao izdržavati. Valja nam boraviti zajedno dokle
god možemo i ne vabiti smrt."

"Na sve to dadoh odgovor", reče Turin. "Odvažna obrana
granica i teški udarci prije nego što se neprijatelj okupi: na tome
putu leži najveća nada u vaš dugi zajednički boravak. A ljube li
doista oni o kojima zboriš takove što se kriju po šumama, i uvijek
kao vuci love, više od onoga koji na se stavlja šljem i štit optočene
prikazima, te tjera dušmane, sve i ako su mnogo silniji od cijele
mu vojske? To barem za edainske žene ne vrijedi. One svoje
muževe ne spriječiše da odu u Nirnaeth Arnoediad."

"Ali one doživješe veću tugu no da toga boja uopće ne bijaše",
reče Gwindor.

NARN I CHÎN HÚRIN 185

Ljubav Finduilas prema Túrinu trebala je također doživjeti iscrpniju
obradu:

Finduilas, Orodrethova kći, bijaše zlatokosa kao i ini pripadnici
Finarfinove kuće, a Túrin se počeo radovati da je vidi i da s njome
biva; jer podsjećala ga je na njegov rod i na žene iz Dor-lómina
u kući njegova oca. Isprva se s njom nalazio samo u Gvvindoro-
voj prisutnosti; ali nakon nekog vremena stala ga je iskati, te su
se katkad nalazili sami, iako se to činilo slučajnim. Tada bi ga
ispitivala o Edainima, jer ih je dotad vidjela tek nekolicinu, i to
tek vrlo rijetko, kao i o njegovoj zemlji i njegovu rodu.

Túrin joj je tada slobodno pričao o tome, iako nije imenovao
ni zemlju gdje je rođen ni bilo koga iz svojega roda; a jednom joj
je kazao: "Imadoh sestru, Lalaith, kako sam je barem ja zvao; a
na nju me ti podsjećaš. Ali Lalaith bijaše malena, žuti cvijetak
u zelenoj proljetnoj travi; a da je preživjela, sada bi možda već
usahnula od tugovanja. Ali ti si likom poput kraljice i sličiš zla-
ćanu stablu; kad bih barem imao tako krasotnu sestru."

"Ali ti si likom poput kralja," reče ona, "baš poput velmoža
iz Fingolfinova naroda; kad bih barem imala tako odvažna bra­
ta. A držim da ti Agarwaen nije pravo ime, jer ti i ne pristaje,
Adanedhele. Zvat ću te Thurin, Tajni."

Nato se Túrin lecnu, ali reče tek ovo: "To nije moje ime; a ja
nisam kralj, jer naši su kraljevi Eldari, što ja nisam."

Sad Túrin opazi da se Gwindorovo prijateljstvo prema njemu
hladi; začudi se još stoga što ga iznova spopadaju briga i tuga,
iako su se isprva muka i užas Angbanda počeli odizati s njega.
I pomisli ovako: može biti da žaluje što se protivim njegovim
savjetima, i što ga nadglasah; kad barem ne bi tako bilo. Jer
ljubio je Gwindora kao vodiča i izlječitelja, te mu je srce bilo
puno samilosti prema njemu. Ali u tim danima i Finduilasin sjaj
usahnu, koraci joj se usporiše, a lice uozbilji; a kad Turin to opazi,
zaključi da su joj to Gwindorove riječi prožele srce strahom od
onoga što bi se moglo zbiti.

Zapravo, Finduilas nije znala što bi. Jer poštovala je Gwin­
dora i snažno suosjećala s njime, te nije htjela dodati ni jedne
jedine suze njegovoj patnji; ali iz dana u dan sve je više ljubila
Túrina, protiv svoje volje, te se sjetila Berena i Lúthien. Ali Turin
ne bijaše poput Berena! Nije ju prezreo i radovao se njezinu
društvu; no znala je da u njemu nema onakve ljubavi za kakvom

186 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

ona žudi. Njemu su um i srce bili drugdje, pokraj rijeka u davno
minulim proljećima.

Túrin tada ovako reče Finduilas: "Ne daj da te ustraše Gvvin-
dorove riječi. On je patio u mraku Angbanda; a nekome tako
odvažnom teško pada silom biti obogaljen i nemoćan. Nužan mu
je puni spokoj, uz dugotrajan oporavak."

"Dobro to znadem", reče ona.

"Ali mi ćemo to vrijeme za njega izvojevati!" reče Túrin.
"Nargothrond će istrajati! Nikada se više neće Kukavica Morgoth
pomoliti iz Angbanda, pa svu nadu mora položiti u svoje slugane;
tako kaže Melian iz Doriatha. Oni su prsti njegovih ruku; a mi
ćemo ih udarati, i odsijecati, sve dok on ne povuče svoje pandže.
Nargothrond će istrajati!"

"Možda", reče Finduilas. "Istrajat će, ako ti to uzmogneš
postići. Ali pripazi, Adanedhele; kada polaziš u boj, srce mi se
snuždi od straha da žalovanje ne snađe Nargothrond."

A poslije Túrin potraži Gwindora te mu reče: "Gvvindore, prija­
telju mili, opet se odaješ tuzi; nemoj! Jer izlječenje ćeš pronaći
u nastambama svojega roda, kao i u svjetlosti kojom Finduilas
zrači."

Tad se Gwindor zagleda u Túrina, ali ne reče ništa, a lice
mu se namrgodi.

"Zbog čega me tako gledaš?" reče Turin. "Često me tvoje
oči odskora čudno promatraju. Kakvu li sam ti to štetu nanio?
Suprotstavih se tvojim savjetima; ali čovjeku valja govoriti kako
i vidi, i ne skrivati istinu u koju vjeruje, ma iz kojeg osobnog ra­
zloga. Kad bismo barem jednakih nazora bili; jer tvoj sam veliki
dužnik, što neću zaboraviti."

"Nećeš li?" reče Gwindor. "Ipak, tvoji savjeti i djela izmijeniše
mi i dom i rod. Sjenkom ih svojom tištiš. Zašto bih se radovao,
ja, koji sve zbog tebe izgubih?"

Ali Túrinu te riječi ne bijahu jasne, pa je tek zaključio kako
mu Gwindor to zamjera na mjestu koje je stekao u Kraljevu
srcu i mislima.

Slijedi odlomak u kojem Gwindor upozori Finduilas da ne bi smjela
voljeti Túrina i kaže joj tko je Túrin, a taj tekst blisko se zasniva na
onome koji donosi Silmarillion (str. 230-231). Ali na kraju Gwindo-
rova govora Finduilas mu daje dulji odgovor nego u onoj inačici:

NARN I CHÎN HÚRIN 187

"Oči su ti se zamutile, Gwindore", reče. "Ne vidiš, ili tek ne želiš
shvatiti što se to ovdje zbilo. Moram li se sad izložiti dvostrukoj
sramoti, otkrivajući ti istinu? Jer ljubim te, Gwindore, i sramim
se što te ne ljubim i više, ali u meni sad buja još i veća ljubav,
kojoj izbjeći ne mogu. Ne tražih je i dugo je tjerah oda se. Ali
ako se ja sažalijevam nad tvojom boli, sažali se i ti nad mojom.
Túrin me ne ljubi; a nikada i neće."

"Tako zboriš", reče Gwindor, "kako bi sprala krivnju s onoga
kojeg ljubiš. Zašto li te on onda često traži, i dugo s tobom sjedi,
i uvijek radosniji odlazi?"

"Zato što i njemu treba utjeha", reče Finduilas, "i zato što
žaluje za svojima. Obojica imate svoje potrebe. Ali, što je s Fin­
duilas? Nije li sada dovoljno što ti moram povjeriti da mi ljubav
nije uzvraćena, već mi još kažeš da govorim tako ne bih li te
obmanula?"

"Ne, žena se neće lako obmanuti u takovu slučaju", reče Gwin­
dor. "A nećeš naći niti mnoge koji će poreći da ih se ljubi, ako
je doista tako."

"Ako je ijedno od nas troje nevjerno, onda sam to ja; ali
ne od svoje volje. Ali što je s tvojim proroštvom i brujanjima o
Angbandu? Što je sa smrću i uništenjem? Adanedhel je moćan
u pripovijesti Svijeta i stasom će još doseći Morgotha jednoga
dana što stoji daleko pred nama."

"Uznosit je", reče Gwindor.

"Ali i milostiv", reče Finduilas. "Nije se još razbudio, ali ipak
mu samilost uvijek može prožeti srce, i nikad je neće zanijekati.
Samilost će možda jedina u njega uopće prodrijeti. Ali on prema
meni ne ćuti samilost. Gleda na me sa strahopoštovanjem, kao
da sam mu ujedno i majka i kraljica!"

Možda je Finduilas kazala istinu, prozrevši je oštrim eldar-
skim vidom. A sad je Túrin, ne znajući što se zbilo između Gwin-
dora i Finduilas, bivao prema njoj to obzirniji što se ona doimala
tužnijom. Ali Finduilas mu jedanput reče: "Thurine Adanedhele,
zašto si preda mnom prikrio svoje ime? Da sam znala tko si, ne
bih te manje cijenila, ali bolje bih shvaćala tvoje tugovanje."

"Kako to misliš?" reče on. "Za koga me to držiš?"
"Za Túrina, sina Húrina Thaliona, zapovjednika sa Sjevera."

Nato Túrin prekori Gwindora što joj je otkrio njegovo pravo ime,
kako stoji u Silmarillionu (str. 231).

***

188 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Još jedan odlomak iz ovog dijela priče postoji u iscrpnijem obliku
od onoga iz Silmarilliona (nema drugih prikaza Tumhaladske bitke
i pustošenja Nargothronda; govore Túrina i Zmaja, pak, Silmarillion
prenosi tako iscrpno da nije naročito vjerojatno kako bi doživjeli
daljnje proširenje). Radi se o mnogo opširnijem prikazu dolaska
vilenjaka Gelmira i Arminasa u Nargothrond u godini njegova pada
(Silmarillion, str. 232); za njihov raniji susret s Tuorom u Dor-lómi-
nu, koji se ovdje spominje, vidi prije, str. 35-38.

U proljeće stigoše dva vilenjaka, koji se predstaviše kao Gelmir
i Arminas iz Finarfinova naroda, i rekoše da stižu po zadatku,
noseći poruku za vladara Nargothronda. Izvedoše ih pred Turi­
na; ali Gelmir mu reče: "Htjeli bismo se obratiti Orodrethu,
Finarfinovu sinu."

A kad Orodreth stiže, Gelmir mu kaza: "Gospodaru, bijasmo
iz Angrodova naroda i nadaleko lutasmo nakon Dagor Brago-
llacha; ali odskora živjesmo medu Círdanovom sljedbom pokraj
ušća Siriona. A on nas jednog dana pozva i naloži nam da po­
đemo vama; jer njemu se ukazao sâm Ulmo, Gospodar Voda, i
upozorio ga na veliku pogibelj što se bliži Nargothrondu."

Ali Orodreth bijaše oprezan, pa odgovori: "Zbog čega onda
sa Sjevera stižete amo? Ili ste možda imali i drugih zadataka?"

Nato Arminas reče: "Gospodaru, sve od Nirnaetha tragah
za Turgonovim skrivenim kraljevstvom, koje ne nadoh; a sada
strahujem da zbog te potrage predugo odgađah zadatak što nas
je vodio amo. Jer Círdan nas posla lađom duž obale, zbog tajno­
sti i hitrosti, te se iskrcasmo u Drengistu. Ali među primorskim
življem bijaše i onih koji stigoše na jug minulih ljeta kao glasnici
Turgonovi, a meni se iz njihovih suzdržanih riječi učini da možda
Turgon još obitava na Sjeveru, a ne na Jugu, kako većina vjeruje.
Ali mi ne nađosmo ni traga ni glasa od onoga što iskasmo."

"Zašto išćete Turgona?" reče Orodreth.
"Zato što se kaže da će njegovo kraljevstvo najduže odolije­
vati Morgothu", odgovori Arminas. Orodrethu te riječi zazvučaše
zloguko, pa se ozlovolji.
"Ne zadržavajte se tada u Nargothrondu," reče, "jer ovdje
nećete čuti vijesti o Turgonu. A nitko mi ne treba objašnjavati
da je Nargothrond u pogibelji."
"Ne srdite se, gospodaru," reče Gelmir, "ako na vaša pitanja
odgovaramo istinito. A nismo posve zaludu odlutali s izravna
puta, jer zašli smo izvan dosega vaših najdaljih izvidnika; prešli
smo Dor-lómin i sve zemlje pod obroncima Ered Wethrina, i
istražili Sirionski prolaz, uhodeći Neprijateljeve pokrete. U onim

NARN I CHÎN HÚRIN 189

se područjima sada skuplja veliko mnoštvo orkâ i zlih stvorenja,
a oko Sauronova otoka postrojava se vojska."

"To znadem", reče Túrin. "Vijest vam je ustajala. Ako je Cír-
danova poruka ičemu htjela poslužiti, trebala je ranije stići."

"Saslušajte barem tu poruku, gospodaru", reče Gelmir Oro-
drethu. "Počujte tad riječi Gospodara Voda! Ovako je kazao Cir-
danu Brodograditelju: 'Zlo sa sjevera okaljalo je izvore Siriona, a
moja moć izmiče iz prstiju vodâ tekućica. Ali sprema se nešto još
strašnije. Recite stoga gospodaru Nargothronda: Zatvori vrata
tvrđave i ne napuštaj je. Baci kamenje svojega ponosa u bučnu
rijeku, da zlo što se šuljajući bliži ne uzmogne pronaći ulaz.'"

Te su riječi Orodrethu mračno zazvučale pa se kao i uvijek obra­
tio Túrinu za savjet. Ali Turin nije imao povjerenja u glasnike,
te je prezrivo rekao: "Što li Círdan znade o tome kako ratujemo
mi, koji boravimo tik uz Neprijatelja? Neka se pomorac za svoje
lađe brine! Ali ako nam to uistinu Gospodar Voda želi poslati
savjet, neka govori jasnije. Jer inače bih rekao da je u našem
slučaju bolje postrojiti snage i odvažno poći ususret dušmanima,
dok nam još nisu preblizu."

Gelmir se tad nakloni Orodrethu, i reče: "Kazah što mi je
bilo naloženo, gospodaru" te se okrenu i ode. Ali Arminas reče
Túrinu: "Jesi li ti doista iz Hadorove kuće, kako sam čuo da se
priča?"

"Ovdje mi je ime Agarwaen, Crni mač nargothrondski", reče
Turin. "Velik si ljubitelj skrovitih riječi, prijatelju Arminase; i
dobro da je Turgonova tajna od tebe skrivena, jer bi je inače
uskoro Angband doznao. Vlastitim imenom čovjek sâm vlada,
a sazna li Húrinov sin da si ga odao dok je htio ostati skriven,
nek te Morgoth odnese i jezik ti spali!"

Arminas se tada prepade crna Túrinova gnjeva; ali Gelmir
reče: "Nećemo ga odati mi, Agarwaene. Nismo li sad na vijećanju
iza zatvorenih vrata, gdje se otvorenije govoriti može? A Arminas
to upita, držim, zbog toga što svi koji žive uz More znaju da Ulmo
veoma ljubi Hadorovu kuću, a neki čak kažu da su Húrin i brat
mu Huor jednoć davno prispjeli u Skrivenu kraljevinu."

"Da je tako bilo, o tome on ništa ne bi rekao nikome, ni
velikima ni manjima, a ponajmanje svojemu nedoraslu sinu",
odgovori Túrin. "Ne vjerujem stoga da me Arminas to upitao u
nadi da će nešto saznati o Turgonu. Nemam povjerenja u takove
prijetvorne glasnike."

"Zadrži svoje nepovjerenje!" reče ljutito Arminas. "Gelmir
me pogrešno shvaća. Upitah to zato što sumnjah u ono što ovdje

190 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

očito vjeruju; jer doista me slabo podsjećaš na Hadorov rod, ma
koje ime da nosiš."

"A što to o njima znadeš?" reče Túrin.
"Húrina vidjeh," odgovori Arminas, "i oce mu, prije njega. A
u divljinama Dor-lómina upoznah Tuora, sina Huora, Húrinova
brata; a on sliči svojim očima, za razliku od tebe."
"To može biti," reče Turin, "premda o tome Tuoru do sada ne
čuh ni riječi. Ali ako mi je glava tamna, a ne zlaćana, toga se ne
sramim. Jer nisam prvi sin koji nosi majčin lik; a ja preko Morvven
Eledhwen potječem iz Bëorove kuće i roda Berena Camlosta."

"Ne spominjali razliku između crnog i zlaćanog", reče Ar­
minas. "Ali drugi iz Hadorove kuće drugačije se drže, pa tako i
Tuor. Jer oni su uljudni i poslušat će dobar savjet, štujući Gos­
podare Zapada. Ali ti, čini se, jedino primaš savjet od vlastite
mudrosti ili vlastita mača; a govor ti je umišljen. I kažem ti, Agar-
waene Mormegile, postupiš li tako, drugačija će ti sudba biti od
one kojoj se mogu nadati Hadorova i Bëorova kuća."

"Drugačija navijek bijaše", odgovori Túrin. "A ako već mo­
ram podnositi Morgothovu mržnju zbog junaštva svojega oca,
zar da još trpim porugu i zloguke riječi jednog otpadnika, sve i
ako tvrdi da je u rodu s kraljevima? Ovaj ti savjet dajem: vrati
se radije na sigurne obale Mora."

Gelmir i Arminas tada se udaljiše i pođoše natrag na jug: ali,
usprkos poruzi Túrinovoj, htjedoše drage volje pričekati boj uz
svoj rod pa otiđoše tek zato što im je Círdan na Ulmovu zapovi­
jed naložio da mu donesu novosti o Nargothrondu i prispijeću
njihove poruke. Orodreth se pak veoma zabrinuo zbog poruke
glasnika; ali Túrinova ćud još se više smračila, pa nikako nije
htio ni čuti za njihove savjete, a najmanje od svega pristao bi
da se veliki most sruši. Jer barem su utoliko Ulmove riječi bile
točno protumačene.

Nigdje nije objašnjeno zašto je Círdan poslao Gelmira i Arminasa
po neodgodivu poslu u Nargothrond cijelom dužinom obale čak do
tjesnaca Drengist. Arminas je kazao kako je to učinjeno zbog hitrosti
i tajnosti; ali veća se tajnost zacijelo mogla postići putovanjem uz
Narog s juga. Moglo bi se pretpostaviti da je Círdan tako postupio ne
bi li udovoljio Ulmovoj zapovijedi (kako bi se oni susreli s Tuorom
u Dor-lóminu i proveli ga kroz Dveri Noldora), ali ta se mogućnost
i ne spominje.





OPIS OTOKA NÚMENORA 193

I.

Opis otoka Númenora

Ovdje predstavljeni prikaz otoka Númenora izveden je iz opisa i
općenitih zemljovida što su se dugo čuvali u pismohranama gondor-
skih Kraljeva. Oni su, dapače, tek malen dio svega što je nekoć bilo
napisano, jer númenórejski su učenjaci sastavili mnoga prirodoslovlja
i zemljopise; ali ta je građa, zajedno s gotovo svim ostalim umjetno­
stima i znanostima iz zenita Númenora, iščezla u Propasti.

Čak i zapisi koji su se sačuvali u Gondoru, ili u Imladrisu (gdje su
Elrondu bila na skrb predana sačuvana blaga sjevernih númenórej-
skih Kraljeva) pretrpjeli su gubitke i propadanje zbog nemara. Jer
premda su preživjeli u Međuzemlju "čeznuli", kako su to znali reći,
za Akallabêthom, Propalom, te se čak ni nakon dugih doba nisu u
izvjesnoj mjeri prestali smatrati izgnanicima, nakon što je postalo
jasno da je Darovana zemlja uskraćena i da je Númenor zasvagda
iščezao, tek nekolicina njih nije dijelila mišljenje da je izučavanje
preostataka njezine povijesti uzaludan posao koji potiče tek na jalo­
vo žaljenje. Tek je priča o Ar-Pharazônu i njegovoj uznositoj armadi
ostala općepoznata u kasnijim dobima.

*

Zemlja Númenor obrisom je sličila petokrakoj zvijezdi, sa središnjim
dijelom širokim oko dvije stotine pedeset milja, od sjevera do juga
i od istoka do zapada, iz kojega se granalo pet velikih poluotočnih
krakova. Ti krakovi smatrali su se zasebnim područjima, a nosili

194 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

su imena Forostar (Sjeverina), Andustar (Zapadina), Hyarnustar
(Jugozapadina), Hyarrostar (Jugoistočina) i Orrostar (Istočina).
Središnji se dio zvao Mittalmar (Nutrina), a on nije imao obale,
izuzev kraja oko Rómenne i njezina zatona. Djelić je Mittalmara,
međutim, bio odijeljen od ostatka, a zvao se Arandor, Kraljina.
U Arandoru su se nalazili luka Rómenna, Meneltarma i Armenelos,
Grad Kraljeva; u svim je razdobljima to bio najnapučeniji predio
Númenora.

Mittalmar se uzdizao ponad krakova (ako se ne uzima u obzir vi­
sina njihovih gora i brda); to je bio predio niskih, valovitih travnjaka,
gdje je drveće raslo tek mjestimice. Blizu sredine Mittalmara stajala
je visoka gora po imenu Meneltarma, Nebeski stup, posvećena što­
vanju Erua Ilúvatara. Iako su donji obronci te gore bili blagi i obrasli
travom, uzdizala se sve strmije, tako da se pri vrhu uz nju nije moglo
penjati; ali oko njega je bila sazdana zavojita, spiralna cesta, koja
je počinjala na južnoj strani podnožja, a završavala pod sjevernim
rubom vrhunca. Jer vrh je bio donekle spljošten i uleknut, te je na
njega moglo stati poveliko mnoštvo; ali u cijeloj povijesti Númeno­
ra ostao je netaknut ljudskom rukom. Ni građevine, ni uzdignuta
žrtvenika, pa ni humka neobrađena kamenja nikad ondje nije bilo;
a nikakvu drugu prispodobu hrama Númenórejci nisu posjedovali u
svim danima svoje milosti, sve do dolaska Sauronova. Onamo se ni
oruđe ni oružje nikad nije donosilo; i ondje nikad nitko nije smio ni
riječi prozboriti, s izuzetkom Kralja. Tek je triput u pojedinoj godini
Kralj progovarao, podastirući molitvu za nadolazeću godinu pri Eru-
kyermëu prvih dana proljeća, slaveći Erua Ilúvatara pri Erulaitalëu
na vrhuncu ljeta i odajući mu hvalu pri Eruhantalëu potkraj jeseni.
U tim se prigodama Kralj pješice uspinjao na goru, dok je za njim
išla velika povorka naroda, odjevena u bijelo i urešena vijencima, ali
šutke. Narod se i inače smio uspinjati na vrhunac, pojedinačno ili u
skupinama; ali kazuje se da je tišina bila tolika da se čak ni stranac
koji uopće ne poznaje Númenor i svu njegovu povijest ne bi usudio
glasno prozboriti kad bi bio onamo doveden. Onamo nijedna ptica
nikad nije dolazila, izuzev tek orlova. Kad bi se bilo tko približio
vrhuncu, tri bi se orla smjesta pojavila i sletjela na tri stijene na za­
padnome rubu; ali u prilikama izricanja Triju molitava nisu slijetali,
već su ostajali na nebu i kružili ponad naroda. Zvali su ih Svjedocima

OPIS OTOKA NÚMENORA 195

Manwëovim i vjerovalo se da ih je on odaslao iz Amana da stražare
nad Svetom gorom i cijelom tom zemljom.

Podnožje Meneltarme u blagim se obroncima spuštalo u okolnu
ravnicu, ali iz nje se, poput korijenja, širilo pet dugih, niskih grebena
u smjeru pet krakova te zemlje; a oni su se zvali Tarmasundari,
Korijenje Stupa. Hrptom jugozapadnog grebena uzvojita je cesta išla
prema gori, a između tog i jugoistočnog grebena zemlja se spuštala u
plitku dolinu. Nju su zvali Noirinan, Dolina grobnica; jer na njezinu
su se čelu nalazile komore usječene u podnožje gore, gdje su bile
smještene grobnice kraljeva i kraljica Númenora.

Ali Mittalmar su mahom prekrivali pašnjaci. Na jugozapadu je
ležalo valovito, travnato humlje; a taj kraj, Emerië, bio je glavni
predio Pastira.

Forostar je bio najmanje plodno područje; kamenit, s rijetkim
drvećem, izuzev šuma smreke i ariša na zapadnim obroncima visokih
kamenjara. Zemlja se uzdizala prema Sjevernom rtu u kamenite
visove, gdje se velebni Sorontil strmo nadvijao nad more svrh silnih
litica. Mnogi su orlovi tu obitavali; u tom je predjelu Tar-Menel-
dur Elentirmo sagradio visoku kulu, da iz nje promatra kretanja
zvijezda.

Andustar je također bio kamenit sa sjeverne strane, gdje su vi­
soke smrekove šume gledale na more. Tri je mala zaljeva imao,
okrenuta na zapad, usječena u visoravni; ali ondje se litice počesto
nisu nalazile uz rub mora, a u podnožju im se steralo prudno tlo.
Najsjeverniji se zvao Zaljev Andúnië, jer tu se nalazila velika luka
Andúnië (Zalazak Sunca), s gradićem uz obalu i mnogim drugim
naseobinama smještenim na strmim obroncima iza nje. Ali dobar
dio južnoga Andustara bio je plodan, a tu su također rasle velike
šume, na višem tlu brezove i bukove, a u nižim dolovima hrastove i
brijestove. Između krakova Andustara i Hyarnustara bio je smješten
velik Zaljev, nazvan Eldanna zbog toga što je bio okrenut prema
Eressëi; krajevi oko njega, zaštićeni sa sjevera i otvoreni zapadnim
morima, bili su topli i najkišovitiji. U sredini Zaljeva Eldanna ležala
je najljepša od svih luka Númenora, Eldalondë Zelena; onamo su u
ranijim danima bijele lađe Eldara iz Eressëe dolazile najčešće.

Svud uokolo toga mjesta, uz obronke okrenute moru i daleko u
zaleđe, raslo je svagda zeleno i mirisno drveće koje su oni donijeli

196 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

sa Zapada, a tu je tako bujalo da Eldari kazivaše kako je ta luka
krasna gotovo poput neke u Eressëi. Ono je bilo najveća radost u
Númenoru, te ga se pamtilo u mnogim pjesmama dugo nakon što je
zanavijek nestalo, jer je tek rijetko koje ikada cvalo istočno od Da­
rovane zemlje: oiolairë i lairelossë, nessamelda, vardarianna, tanïqu-
elassë, te yavannamírë kuglastih i jarkocrvenih plodova. Cvijet, list i
kora tih stabala odisali su miomirisima, a cijeli su taj kraj ispunjavali
opojni uzdusi; stoga se zvao Nísimaldar, Miomirisno drveće. Ono se
često sadilo i raslo, iako mnogo manje bujno, u drugim predjelima
Númenora; ali samo tu je raslo moćno zlatno drvo malinornë, koje
je nakon pet stoljeća sezalo do visine jedva manje od one što ju je
dostizalo u samoj Eressëi. Kora mu je bila srebrna i glatka, a grane
blago savijene naviše poput bukovih; ali nikad nije izrastalo u više
od jednoga debla. Lišće mu je bilo slično bukvinu, ali veće, odozgo
blijedozeleno a odozdo srebrnkasto, svjetlucavo na suncu; ujesen
nije otpadalo, već je postajalo blijedozlatno. U proljeće je, poput
trešnje, cvalo zlaćanim cvatom što je cvjetao i cijelo ljeto; a čim bi
mu se čaške otvorile, lišće bi palo, tako da je u proljeće i ljeto lug
malinorna imao tepih i krov od zlata, ali stupovi su mu bili od sivoga
srebra.1 Plod mu je bio orah sa srebrnom ovojnicom; Tar-Aldarion,
šesti kralj Númenora, darovao je nekoliko njih lindonskome kralju
Gil-galadu. U toj se zemlji nisu primili; ali Gil-galad je dao nešto
plodova svojoj rođakinji Galadriel, pod čijom su moći rasli i bujali
u čuvanoj zemlji Lothlórien uz rijeku Anduin, sve dok Plemeniti
vilenjaci naposljetku nisu napustili Međuzemlje; ali ondje nisu ni
uvis ni u širinu sezali kao u velikim númenórejskim lugovima.

Rijeka Nunduinë utjecala je u more pri Eldalondëu, a u svojemu
je toku stvarala jezerce Nisinen, koje se tako zvalo zbog gusta grmlja
i cvijeća slatkih mirisa što je raslo na njegovim obalama.

Hyarnustar je sa zapadne strane bio planinski predio, s visokim
liticama na zapadnim i južnim obalama; ali istočno su ležali veliki vi­
nogradi u toplom i plodnom kraju. Krakovi Hyarnustar i Hyarrostar
bili su širom raskrečeni, pa su se na tim dugim obalama more i kopno
susretali blago kao nigdje drugdje u Númenoru. Tuda je otjecao
Siril, glavna rijeka te zemlje (jer sve su druge, izuzev Nunduinë na

1 Ovaj opis mallorna uvelike sliči onome koji je Legolas dao svojim sudruzima dok su se
približavali Lothlórienu (Prstenova družina II 6).

OPIS OTOKA NÚMENORA 197

zapadu, bile kratke i hitre brzice u žurbi prema moru), koji je izvirao
iz vrelâ podno Meneltarme u dolini Noirinan, tekao na jug kroz
Mittalmar i u donjem dijelu poprimao spor i zavojit tok. Na kraju je
utjecao u more sred širokih baruština i plitkih tršćaka, a njegova su
mnoga malena ušća nalazila navijek nove putove kroz velike pijeske;
jer s obje su se strane miljama sterale široke bijele plaže i sivi šljunci,
i tu je živjelo najviše ribara, u selima na čvrstu tlu između baruština
i jezeraca, među kojima je glavno bilo Nindamos.

U Hyarrostaru je raslo obilje drveća mnogih vrsta, a medu njima i
laurinquë koje je radovalo ljude svojim cvjetovima, jer u druge svrhe
nije služilo. To su mu ime nadjenuli jer je imalo duge, obješene
bokore žutih cvjetova; a neki koji su od Eldara čuli za Laurelin,
Zlatno drvo iz Valinora, vjerovali su da potječe od toga velebnoga
Drveta, te da su ga ovamo u sjemenu donijeli Eldari; ali nije tako
bilo. Od vremena Tar-Aldariona u Hyarrostaru su rasli veliki nasadi
koji su drvnom građom opskrbljivali brodograditelje.

Orrostar je bio svježiji kraj, ali od hladnih sjeveroistočnih vjetrova
štitile su ga visoravni što su se uzdizale pri kraju toga kraka; a u
unutarnjim predjelima Orrostara uzgajalo se mnogo žita, naročito
u dijelovima uz granice Arandora.

Cijela je zemlja Númenor stajala kao da je istisnuta uvis iz mora,
ali nagnuta prema jugu i malo prema istoku; a kopno je gotovo
svugdje izuzev na jugu padalo prema moru u strmim liticama. Nesa-
gledivo mnoštvo ptica koje žive uz more, te u njemu plivaju ili rone,
nastavalo je Númenor. Pomorci su kazivali da bi čak i naslijepo znali
kako im se lađa približava Númenoru zbog velike graje priobalnih
ptica; a kad bi se lađa približila zemlji, morske bi ptice prhnule u
velikim jatima i poletjele nad njom u znak radosne dobrodošlice, jer
nikad ih se namjerno nije ubijalo ili zlostavljalo. Poneke bi na puto­
vanjima pratile lađe, čak i one koje su išle u Međuzemlje. Jednako
su tako kopnene ptice Númenora bile nebrojene, od kirinkija, ne
većih od palčića, ali po cijelu tijelu jarkocrvenih, piskutavih glasića
na rubu ljudske čujnosti, pa do velebnih orlova, koje su ljudi smatrali
Manwëovim svetinjama i nikad im nisu smetali, sve dok nisu došla
vremena zla i mržnje prema Valarima. Tijekom dvije tisuće godina,
od dana Elrosa Tar-Minyatura pa sve do vremena Tar-Ancalimona,
sina Tar-Atanamirova, na vrhu kule Kraljeve palače u Armenelosu

198 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

nalazilo se gnijezdo; ondje je uvijek obitavao jedan par i živio od
Kraljeve izdašnosti.

U Númenoru se od jednog do drugog mjesta uvijek putovalo na
konjima; jer jahanje je radovalo Númenórejce, i muškarce i žene, te
je sav narod te zemlje volio konje, časno s njima postupao i smještao
ih u plemenite staje. Bili su uvježbani da čuju i odgovaraju na pozive
s velike daljine, a stare pripovijesti kazuju da kad su se muškarci i
žene veoma voljeli s najdražim hatovima, mogli su ih prizvati već
samom pomišlju. Zato ceste u Númenoru najvećim dijelom nisu
bile popločene, već su se gradile i održavale poradi jahanja, budući
da su se kola i kočije slabo koristili u prijašnjim stoljećima, a teški
su se tereti prevozili morem. Glavna i najdrevnija cesta, sazdana
za kotače, išla je od najvećega pristaništa, Rómenne na istoku, do
kraljevskoga grada Armenelosa, te otud za Dolinu grobnica i Menel-
tarmu; ta je pak cesta izrana bila produžena do Ondosta, smještenog
unutar granica Forostara, pa odatle do Andúnië na zapadu. Njome
su zaprege prevozile kamen iz Sjeverine, najcjenjeniji među gradi­
teljima, te drvnu građu kojom je obilovala Zapadina.

Edaini su sa sobom u Númenor donijeli poznavanje mnogih obrta,
te mnoge obrtnike koji su naukovali kod Eldara, a uz to i sačuvali
vlastita predanja i naslijeđa. Ali sa sobom su mogli ponijeti tek
malo potrepština, izuzev alata za obrte; dugo su stoga sve kovine
u Númenoru bile dragocjene. Sa sobom su donijeli mnoga blaga
od zlata i srebra, kao i dragulje; ali ništa od toga u Númenoru nisu
pronašli. Voljeli su ih zbog ljepote, a iz te se ljubavi u njima kasnije
začela lakomost, nakon što su potpali pod Sjenku i postali uznositi
i nepravični u ophođenju s manjim narodima Međuzemlja. Dok
su bili prijatelji vilenjaka iz Eressëe, znali su od njih na dar dobiti
zlato, srebro i dragulje; ali to su bile skupe rijetkosti u svim ranijim
stoljećima, sve dok se moć Kraljeva nije proširila na obale Istoka.

Neke su kovine pronašli u Númenoru, a kako im je vičnost ru­
darstvu, taljenju i kovaštvu hitro bujala, željezni i bakreni predmeti
postali su uobičajeni. Među edainskim tvorcima bilo je kovača oruž­
ja, koji su pak uz noldorsku poduku stekli iznimnu vještinu izrade
mačeva, oštrica za sjekire, te glava kopalja i noževa. Ceh oružara
još je izrađivao mačeve, iako je njihov rad mahom bio posvećen
oblikovanju mirnodopskoga oruđa. Kralj i većina visokih poglavara

OPIS OTOKA NÚMENORA 199

baštinili su mačeve od svojih otaca;2 povremeno su još znali dati
pokoji mač na dar svojim nasljednicima. Novi se mač izrađivao za
Kraljeva nasljednika, koji ga je dobivao na dan imenovanja. Ali
nitko u Númenoru nije nosio mač, a u toj se zemlji godinama izra­
đivalo zaista malo oružja za ratničke svrhe. Imali su sjekire i koplja
i lûkove, te je glavna razonoda i razbibriga Númenórejcima bilo

odapinjanje strijela s nogu ili iz sedla. Poslije, u doba ratova na tlu
Međuzemlja, najveći su strah ulijevali upravo lûkovi Númenórejaca.

"Ljudi s Mora", kazivalo se, "šalju golem oblak preda se, poput kiše
pretočene u guje, ili crne tuče čeličnih vrhova"; a u tim su danima
silne kohorte Kraljevih strijelaca nosile lûkove od šuplja čelika, sa
strijelama crnih pera, dugim pun lakat od vrha do utora.

Ali posade velikih númenórejskih lađa dugo su nenaoružane do­
lazile među ljude Međuzemlja; a iako su bile opskrbljene sjekirama
i lûkovima za sječu stabala i lov na divljač za prehranu na obalama
bez vladara, nisu ih nosili sa sobom kad su išli u potragu za ljudima
iz tih krajeva. Dapače, žalostilo ih je što su, nakon što se Sjenka
došuljala uz obale i unijela strah ili neprijateljstvo među ljude s
kojima su se sprijateljili, tim željezom protiv njih vitlale ruke onih
kojima su ga otkrili.

Više od svih ostalih sklonosti snažne je ljude Númenora radovalo
More, za plivanje, za ronjenje ili za natjecanja u veslanju ili jedrenju
barkama. U tom su narodu najprekaljeniji bili ribari; oko svih obala
ribe je bilo u izobilju, te je ona u svim dobima bila glavni izvor
hrane u Númenoru; a sva su napučena mjesta ležala uz obalu. Iz
ribarskog su puka mahom potjecali Pomorci, koji su s prolaskom
godina postali itekako važni i cijenjeni. Kazuje se da je, kad su Edaini

2 Kraljev mač bijaše upravo Aranrúth, mač Elua Thingola iz Doriatha u Beleriandu, koji je
Elros naslijedio od majke Elwing. Bili su tu i drugi važni predmeti iz baštine: Barahirov
prsten, velika sjekira Tuora, Eärendilova oca, te lûk Bregora iz Bëorove kuće. Samo
je prsten Barahira, oca Berena Jednorukog, preživio Propast; jer njega je Tar-Elendil
dao svojoj kćeri Silmarien, te ga se čuvalo u Kući prinčeva Andúnië, među kojima je
posljednji bio Elendil Vjerni, koji je utekao iz razaranja Númenora u Međuzemlje.
[Piščeva bilješka.] - Priču o Barahirovu prstenu donosi 19. poglavlje Silmarilliona, a
njegovu kasniju povijest Dodatak A (I, iii i v) Gospodara prstenova. U Silmarillionu nema
ni spomena "velike sjekire Tuora", ali ona je imenovana i opisana u izvornome "Padu
Gondolina" (1916.-1917., vidi str. 15), gdje se navodi da je Tuor u Gondolinu umjesto
mača nosio sjekiru, koju je nazvao Dramborleg na jeziku naroda Gondolina. U popisu
imena pridodanom toj pripovijesti Dramborleg se prevodi kao "Oštar bat": "Tuorova
sjekira koja je udarcem ostavljala i težak utor kao močuga i raskol kao mač."

200 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti
prvi put zaplovili Velikim morem, slijedeći Zvijezdu do Númenora,
svakom od vilenjačkih lađa koje su ih nosile upravljao i zapovijedao
po jedan Elda kojega je imenovao Círdan; a nakon što su vilenjački
kormilari otišli i sa sobom uzeli najveći dio svojih lađa, dugo je prošlo
prije nego što su se sami Númenórejci odvažili na pučinu. Ali među
njima je bilo brodograditelja koji su naukovali kod Eldara; oni su
pak svoju vještinu usavršavali vlastitim učenjem i izumima, sve dok
se nisu usudili zaploviti sve dalje po širokim pučinama. Nakon što
je šest stotina godina prošlo od početka Drugog doba, Veantur,
kapetan Kraljeva brodovlja pod vlašću Tar-Elendila, prvi je uspio
doploviti do Međuzemlja. Uplovio je u Mithlond svojim brodom
Entulessë (što znači "Povratak") na proljetnim zapadnim vjetrovima;
vratio se ujesen dogodine. Nakon toga je pomorstvo postalo glavna
mjera odvažnosti i prekaljenosti među ljudima Númenora; Aldari-
on, sin Meneldura, koji se vjenčao s Vëanturovom kćeri, osnovao
je Ceh moreplovaca, kojemu su pristupili svi dokazani pomorci u
Númenoru; o tome priča pripovijest koja slijedi.