J. R. R. Tolkien - Nedovrsene pripovijesti

BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA 401

naišao na konje bez jahača u divljem bijegu i nekolicinu bjegunaca
koji su mu ispričali kakvo ih je stradavanje snašlo. Premda su mu
ljudi i konji sad već bili umorni, pojahao je što je brže mogao ravnim
potezom, a kad mu je istočna obala došla na vidik, naredio je svojim
postrojbama da krenu u napad.

Sad je na Isengarđanima bio red da se iznenade. Začuli su tu­
tanj kopita i ugledali gdje poput crnih sjena sa sve mračnijeg isto­
ka nailazi (naizgled) velika vojska s Elfhelmom na čelu, uz kojeg
vijori bijeli stijeg kao putokaz onima koji ga slijede. Malo tko nije
ustuknuo. Većina ih je utekla na sjever, a za njima su se u potjeru
nadale dvije Elfhelmove postrojbe. Ostalima je naložio da sjašu
kako bi čuvali istočnu obalu, dok je s vojnicima iz vlastite postrojbe
smjesta pohitao na otok. Sjekiraši su se sad našli između preostalih
branitelja i Elfhelmove navale, dok su Rohirrimi i dalje držali obje
obale. Nastavili su se boriti, ali na koncu su do posljednjega izginuli.
Sâm je Elfhelm, međutim, skočio prema uzvisini; ondje je zatekao
Grimbolda u borbi protiv dva krupna sjekiraša za Théodredovo
tijelo. Jednoga je Elfhelm smjesta sasjekao, a drugi je pao pred
Grimboldom.

Kad su se zatim prignuli da podignu tijelo, otkrili su da Théo-
dred još diše; ali poživio je tek toliko da izgovori posljednje riječi:
Dajte mi da ležim ovdje - da čuvam Gazove dok ne stigne Éomer!
Pala je noć. Oglasio se rezak rog, a zatim je sve utihnulo. Napad je
na zapadnoj obali prestao, a neprijatelj je ondje iščezao u mraku.
Rohirrimi su zadržali Isenske gazove; ali doživjeli su teške gubitke,
dobrim dijelom i u konjima; Kraljev sin bio je mrtav, nisu imali vođe
i nisu znali što ih sve još može snaći.

Kad je siva zora svanula nakon hladne i neprospavane noći, Is­
engarđanima nije bilo ni traga, izuzev mnogih leševa koje su ostavili
na bojištu. U daljini su zavijali vuci, čekajući da se živi ljudi udalje.
Mnogi vojnici koje je raštrkao iznenadni nasrtaj Isengarđana počeli
su se vraćati, neki još na konjima, a neki s grlima koja su uspjeli
opet uloviti. Kasnije tog jutra vratila se većina Théodredovih Jahača
koje je na jug duž rijeke otjerao bataljun crnih Urukâ, iscrpljenih
od borbe ali u dobrom poretku. Priča im je zvučala slično. Postavili
su odstupnicu na jednom niskom brijegu i pripremili se za obranu.
Premda su za sobom odvukli dio osvajačke sile Isengarda, povlačenje

402 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

na jug bez namirnica na koncu bi se pokazalo beznadnim. Uruci su se
oduprli svim pokušajima prodora na istok, te su ih sad tjerali prema
danas neprijateljskim krajevima dunlanđanske "zapadne krajine".
Ali, iako je noć bila već posve pala, dok su se Jahači pripremali za
otpor njihovu napadu oglasio se rog; uskoro potom otkrili su da je
neprijatelj otišao. Nisu imali dovoljno konja za bilo kakvu potjeru,
pa čak ni za izviđanje, koliko bi se ono uopće moglo izvesti noću.
Nakon nekog vremena počeli su oprezno opet napredovati na sjever,
ali nisu naišli na bilo kakav otpor. Smatrali su da su se Uruci vratili
kako bi pojačali snage kojima su zauzeli Gazove, očekujući stoga
da će ondje opet zapodjenuti bitku, tako da ih je veoma začudilo
kad su otkrili da ih još drže Rohirrimi. Tek su kasnije otkrili kamo
su to Uruci otišli.

Tako se okončala Prva bitka za Isenske gazove. O Drugoj bici nikad
nije sročen tako jasan prikaz, budući da su neposredno za njom
uslijedili mnogo veći događaji. Erkenbrand iz Zapadnog prigorja
preuzeo je zapovjedništvo nad Zapadnom Markom kad je sutradan u
Rogradu primio vijest o Théodredovu padu. Poslao je jahače-tekliče
u Edoras da to objave i prenesu Théodenu posljednje riječi njegova
sina, pridodavši im osobnu molbu da se Éomer smjesta pošalje sa
svom pomoći koja se može odvojiti.7 "Neka se Edoras obrani ovdje
na zapadu", kazao je, "da se ne čeka sve dok i sam ne bude opko­
ljen." Ali odsječne riječi ovoga savjeta išle su na ruku Griminim
nastojanjima da odugovlači. Tek nakon što ga je porazio Gandalf,
poduzet je prvi korak. Pojačanja s Éomerom i samim kraljem pošla
su poslijepodne 2. ožujka, ali te je noći vođena i izgubljena Druga
bitka za Gazove, nakon koje je započelo osvajanje Rohana.

Sâm Erkenbrand nije smjesta otišao na bojno polje. Svuda je
vladala zbrka. Nije znao koliku vojsku može u žurbi okupiti; a nije
još mogao ni procijeniti kolike su gubitke zapravo podnijele Théo-
dredove postrojbe. Ispravno je prosudio da osvajanje tek što nije
počelo, ali i da se Saruman neće usuditi otići dalje na istok u napad

7 Poruke su stigle do Edorasa tek otprilike u podne 27. veljače. Gandalf je onamo stigao
rano izjutra 2. ožujka (veljača je imala trideset dana!): stoga, kako je Gríma rekao,
nije još bilo prošlo ni pet punih dana otkako je vijest od Théodredovoj smrti doprla do
Kralja. [Piščeva bilješka.] - Ovo se odnosi na Dvije kule III 6.

BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA 403

na Edoras dokle god tvrđava Rograd i dalje stoji, pod uvjetom da
u njoj ima vojske i dovoljno zaliha. Tri su mu dana otišla na takve
poslove i okupljanje svih dostupnih ljudi iz Zapadnog prigorja. Bojno
je zapovjedništvo predao Grimboldu, dok onamo ne stigne sâm; ali
nije preuzeo ovlast nad Elfhelmom i njegovim Jahačima, koji su
pripadali Edoraskom zboru. Ta dva zapovjednika, međutim, bili
su prijatelji, obojica odani i mudri ljudi, te među njima nije bilo
nesloge; snage su postavljali sporazumno u slučajevima kad su im
se mišljenja razlikovala. Elfhelm je držao da Gazovi više nisu bitni,
već da prije predstavljaju stupicu gdje će se zarobiti vojnici koji bi
drugdje bili od veće koristi, s obzirom na to da Saruman očito može
poslati snage niz obje strane Isena, već prema potrebi; a trenutačno
mu je bez sumnje najpotrebnije zauzeti Zapadnu pokrajinu i opkoliti
Rograd, prije nego što prva korisna pomoć stigne iz Edorasa. Zbog
toga će se njegova vojska, ili barem njezin najveći dio, spustiti niz
istočnu obalu Isena; jer premda će se tim smjerom, preko težega tla
gdje nema staza, sporije kretati, neće morati osvojiti prijelaz preko
Gazova. Elfhelm je stoga savjetovao da Gazove valja napustiti; svi
raspoloživi pješaci trebali bi se okupiti na istočnoj obali i postaviti
na položaj gdje će biti u stanju zadržati približavanje neprijatelja,
na dugi niz uzvisina polegnut u smjeru zapad-istok nekoliko milja
sjeverno od Gazova; ali konjicu treba povući na istok do točke oda­
kle bi se, kad neprijatelji u nailasku zapodjenu boj s braniteljima,
mogao s najvećim uspjehom izvesti juriš na njihov bok, da ih se stjera
u rijeku. "Neka Isen bude stupica za njih, a ne za nas!"

Grimbold, s druge strane, nije bio spreman napustiti Gazove. Ovo
je dijelom potjecalo iz navada Zapadnog prigorja, gdje su odgojeni i
on i Erkenbrand; ali nije bilo posve bezrazložno. "Ne znamo", rekao
je, "kakvom silom i dalje raspolaže Saruman. Ali ako doista kani
poharati Zapadno prigorje, stjerati njegove branitelje u Helmovu
klisuru i ondje ih zarobiti, onda je zacijelo vrlo velika. Malo je vje­
rojatno da će je cijelu odjednom staviti u boj. Čim pogodi ili dozna
kako smo rasporedili svoju obranu, zacijelo će najvećom brzinom
odaslati veliku ratnu silu cestom iz Isengarda, prijeći nebranjene
Gazove i prići nam s leda, budemo li svi okupljeni na sjeveru."

Na kraju je Grimbold postavio najveći dio svojih pješaka na za­
padnu stranu Gazova; ondje su bili dobro zaštićeni u zemljanim utvr­
dama za obranu prilaza. S drugim dijelom svoje vojske i preostatkom

404 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Théodredove konjice ostao je na istočnoj obali. Otok je ostavio
prazan.8 Elfhelm je, s druge strane, povukao svoje Jahače i zauzeo
položaj na onoj crti gdje je htio da stoji glavnina obrane; nakana mu
je bila opaziti što prije može svaki napad koji bi stigao istočno od
rijeke i raspršiti ga prije no što se uspije domoći Gazova.

Sve je pošlo po zlu, kao što bi se najvjerojatnije u svakom slučaju
zbilo: Sarumanova je snaga bila prevelika. Napad je započeo danju;
prije podneva 2. ožujka jake su se snage njegovih najboljih boraca
iz Isengarda spustile Cestom i napale utvrde zapadno od Gazova.
Ta je sila zapravo bila tek malen dio njegove ukupne vojske, ne
veća nego što je smatrao da će dostajati za uklanjanje oslabljene
obrane. Ali posada na Gazovima, premda brojčano itekako slabija,
tvrdoglavo se odupirala. Naposljetku, međutim, kad su obje utvrde
bile u jeku borbe, jedan se odred Uruka uspio probiti između njih i
krenuti u prelazak Gazova. Uzdajući se da će Elfhelm suzbiti napad
s istočne strane, Grimbold je sa svim preostalim vojnicima prešao
rijeku i odbacio ih - nakratko. Ali neprijateljski je zapovjednik tada
u bitku uveo bataljun koji je dotad stajao po strani, čime je razbio
crte obrane. Grimbold se bio primoran povući preko Isena. Tad
je sunce već bilo gotovo na zalasku. Pretrpio je znatne gubitke, ali
mnogo je veće nanio neprijateljima (uglavnom orcima), a i dalje je
snažno držao istočnu stranu. Neprijatelj nije pokušao prijeći Gazove
i poći u borbu uz strme obale ne bi li ga odbacio: ne još.

Elfhelm se nije bio u stanju uključiti u ovu borbu. U sumrak je
povukao svoje postrojbe i vratio se do Grimboldova tabora, posta-
vivši vojnike u skupinama na određenoj udaljenosti od njega kako
bi tvorili prepreku napadu sa sjevera i istoka. S juga nisu očekivali
nikakvo zlo, već su se nadali pojačanju. Nakon povlačenja preko
Gazova, smjesta su poslani jahači-tekliči Erkenbrandu i u Edoras.
da kažu što ih je zadesilo. Plašeći se, dapače znajući, da će ih uskoro
snaći i veće zlo, ako hitro do njih ne dopre pomoć kakvoj se ni nadati
ne mogu, branitelji su se pripremili da učine koliko mogu ne bi li
zadržali Sarumanovo napredovanje prije nego što budu nadjačani.9

8 Kazuje se da je svuda oko otoka pobo kolce s glavama sjekiraša koji su ondje poginuli,
ali nad humak što ga je Théodred u hitnji zauzeo postavio je njegov stijeg. "Ovo će biti
dostatna obrana", kazao je. [Piščeva bilješka.]

9 Tako je. kazuje se, odlučio Grimbold. Elfhelm ga nije htio iznevjeriti, ali da je sâm
bio zapovjednik, napustio bi Gazove pod okriljem noći i povukao se na jug, ne bi li se

BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA 405

Veći dio stajao je pod oružjem, dok je samo nekolicina pokušala na
smjenu uloviti ono malo odmora i sna koliko se dade. Grimbold i
Elfhem nisu ni oka sklopili, iščekujući zoru i strepeći od onoga što
bi im mogla donijeti.

Nisu morali toliko dugo čekati. Nije još bila ponoć kad su ugledali
gdje sa sjevera dolaze točke crvene svjetlosti i već im se približava­
ju na zapadnoj obali rijeke. To je bila prethodnica svih preostalih
Sarumanovih snaga koje je on sada stavljao u bitku za osvajanje
Zapadnog prigorja.10 Naišla je velikom brzinom i odjednom se uči­
nilo da je cijela vojska buknula. Pripalili su stotine baklji na one što
su ih nosili predvodnici odreda, u svoju maticu povukli snage koje
su otprije držale zapadnu obalu i pokuljali preko Gazova poput pla­
mene rijeke, uz zaglušne povike mržnje. Velika postrojba naoružana
bojnim lûkovima mogla ih je nagnati da zažale zbog svjetlosti svojih
baklji, ali Grimbold je imao tek šačicu streličara. Nije mogao zadržati
istočnu obalu, pa se povukao od nje i uobličio velik zid štitova oko
svoga tabora. Uskoro su ih napadači okružili i stali bacati baklje
među njih; neke su prebacili visoko iznad glava zida štitova, ne bi li
potpalile požare među zalihama i prestravile ono malo konja koji
su Grimboldu preostali. Ali zid štitova se održao. Tada su, budući
da su orci bili od manje koristi u takvoj borbi zbog svojeg rasta, na
njega bačene bjesomučne postrojbe dunlanđanskih brđana. Ali, ma
koliko ih mrzili, Dunlanđani su se i dalje plašili Rohirrimâ kad bi
ih sreli licem u lice, a k tome su bili manje vični ratovanju i slabije
naoružani." Zid štitova i dalje se držao.

sastao s Erkenbrandom i uvećao snage još dostupne za obranu Prodolja i Rograda.
[Piščeva bilješka.]
10 Radi se o onoj velikoj vojsci koju je Meriadoc vidio gdje napušta Isengard, kako je
poslije ispripovijedao Aragornu, Legolasu i Gimliju (Dvije kule III 9): "Vidio sam kako
neprijatelj odlazi: beskrajni redovi orkâ u maršu, i čete na velikim vukovima, a bilo je
tu i bataljuna ljudi. Mnogi su od njih nosili baklje pa sam im pri njihovu svjetlu vidio
lica... Trebalo im je sat vremena da prođu kroz vratnice. Jedni su krenuli cestom put
gazova a drugi su udarili na istok. Tamo je dolje podignut most, oko milje odavde, na
mjestu gdje je rijeka vrlo duboka."

11 Nisu nosili oklope za tijelo, budući da su između sebe imali tek nekoliko verižnjača,
ukradenih ili popljačkanih. Rohirrimi su bili u prednosti zbog toga što su ih opskrbljivali
gondorski majstori kovači. U Isengardu su orci tad još izrađivali samo teške i nespretne
oklope od veriga, svojeručno i za vlastitu uporabu. [Piščeva bilješka.]

406 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Uzalud je Grimbold čekao da mu dođe pomoć od Elfhelma. Nije
je bilo. Tako je na koncu odlučio da, ako ikako može, provede u
djelo svoj otprije sročen plan za upravo takvu, beznadnu situaciju.
Naposljetku je uvidio da je Elfhelm mudro zborio, te shvatio da čak
i kad bi mu se vojska nastavila boriti sve dok do zadnjega ne izgine,
što bi i učinila da joj se naredi, takva odvažnost ne bi bila od pomoći
Erkenbrandu: svaki onaj koji se uspije probiti i pobjeći na jug više
će koristiti, sve i ako se doima neslavno.

Noć je dotad bila tmurna i mračna, ali sad je mladi mjesec zasvje-
tlucao kroz raspuhane oblake. S istoka se nadigao vjetar: prethod­
nica one velike oluje koja će sutradan prijeći preko Rohana i kad
padne noć, provaliti nad Helmovom klisurom. Grimbold je odjednom
shvatio da se većina baklji ugasila i da sila nasrtaja jenjava.12 Stoga je
naredio da svi jahači za koje još ima konja smjesta uzjašu, ne mnogo
više njih od pola éoreda, te ih stavio pod zapovjedništvo Dúnherea.13
Zid štitova otvoren je na istočnoj strani i Jahači su prošli kroz njega,
potisnuvši tamošnje napadače; zatim su se razdvojili, izveli okret i
napali neprijatelje s južne i sjeverne strane tabora. Ovaj iznenadni
manevar polučio je na neko vrijeme uspjeh. Neprijatelj se smeo i
obeshrabrio; mnogi su isprva pomislili da su s istoka došle velike
snage Jahača. Sâm je Grimbold kao pješak ostao držati odstupnicu s
unaprijed odabranim vojnicima, pa su se ostali, budući da su ih i oni
i Jahači pod vodstvom Dúnherea nakratko pokrivali, povukli koliko
su brzo mogli. Ali Sarumanov je zapovjednik brzo uočio da je zid
štitova probijen i da branitelji bježe. Na svu sreću, oblaci su zastrli
mjesec i sve se opet smračilo, a njemu se žurilo. Nije dozvolio svojim
vojnicima da nastave progoniti bjegunce duboko u mrak, sad kad su
zarobili Gazove. Okupio je svoje snage što je bolje mogao i krenuo
prema cesti za jug. Tako je najveći dio Grimboldova ljudstva uspio
preživjeti. Raštrkali su se u noći, ali su, kako im je i naredio, pronašli

12 Čini se da Grimboldova odvažna obrana nije bila posve jalova. Nije bila očekivana, a
Sarumanov je zapovjednik zbog nje kasnio: zadržao se nekoliko sati, dok je bilo pred­
viđeno da pregazi Gazove, raštrka slabu obranu i ne trateći vrijeme na potjeru pohita
do ceste i zatim nastavi prema jugu, gdje će se pridružiti nasrtaju na Prodolje. Sad ga
je prožela sumnja. Čekao je, možda, nekakav znak od druge vojske što je bila poslana
niz istočnu stranu Isena. [Piščeva bilješka.]

13 Odvažan vođa, Erkenbrandov nećak. Zbog svoje hrabrosti i ratničke vještine preživio
je stradanje na Gazovima, ali pao je u Bici na Pelennoru. na veliku žalost Zapadnoga
prigorja. [Piščeva bilješka.] - Dúnhere je bio vladar Harrowdalea (Povratak kralja V 3).

BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA 407

put podalje od Ceste, istočno od velikog zavoja gdje je skretala na
zapad prema Isenu. Laknulo im je, no istodobno ih i zaprepastilo
što nisu susreli nijednog neprijatelja, ne znajući da je velika vojska
već prije nekoliko sati prošla tuda prema jugu i da sad Isengard ne
štiti mnogo više od same snage njegovih zidina i dveri.14

Zbog toga razloga nikakva pomoć od Elfhelma nije došla. Više od
polovice Sarumanove ratne sile bilo je zapravo poslano niz istočnu
stranu Isena. Spuštali su se sporije od zapadnoga dijela, jer tlo je
bilo teže i bez staza, a nisu nosili nikakva svjetla. Ali pred njima je,
hitro i šutke, pošlo nekoliko odreda groznih jahača vukova. Prije
nego što je Elfhelm dobio bilo kakvo upozorenje o nailasku ne­
prijatelja s njegove strane rijeke, jahači vukova već su bili između
njega i Grimboldova tabora; također su pokušavali opkoliti svaku od
njegovih manjih skupina Jahača. Bio je mrak i sva mu je vojska bila
u pomutnji. Okupio ih je koliko je mogao u gusto zbijen poredak,
ali bio je primoran povući se prema istoku. Nije mogao doprijeti do
Grimbolda, iako je znao da je ovaj u nevolji i spremao mu se priteći
u pomoć kad su ga napali jahači vukova. Ali ispravno je pogodio i
da su ti jahači vukova tek prethodnica sile kojoj se nikako neće moći
oduprijeti, a koja će pokušati stići do ceste prema jugu. Noć je bila
na izmaku; mogao je samo čekati zoru.

Ono što je uslijedilo manje je jasno, budući da je samo Gandalf
znao sve što se zbilo. Vijest o tom stradavanju dobio je tek 3. ožujka
predvečer.15 Kralj se tada nalazio malo istočnije od križanja Ceste
s ogrankom za Rograd. Odande je pravocrtno do Isengarda ležalo
devedesetak milja; a Gandalf je zacijelo onamo odjahao najvećom
brzinom što ju je Shadowfax mogao postići. Stigao je u Isengard
netom nakon što se smračilo16 i opet otišao za ne više od dvadeset
minuta. I na putu onamo, kad bi ga izravan smjer doveo u blizinu
Gazova, a i na povratku na jug u potrazi za Erkenbrandom, zacijelo

14 Ova rečenica nije posve jasna, ali imajući u vidu ono što slijedi čini se da se odnosi na
onaj dio velike vojske što je izašla iz Isengarda i spustila se duž istočne strane Isena.

15 Vijest je donio Jahač po imenu Ceorl.koji je na povratku s Gazova naišao na Gandalf a,
Théodena i Eomera dok su jahali na zapad s pojačanjem iz Edorasa: Dvije kule III 7.

16 Kako je i naznačeno u radnji, Gandalf je zacijelo već prethodno stupio u doticaj s
Drvobradašem i znao da je strpljenje tog Enta na izmaku, a također je iščitao značenje
Legolasovih riječi (Dvije kule III 7, na početku poglavlja): Isengard je bio zastrt nepro-
ničnom sjenom, Enti su ga već bili opkolili. [Piščeva bilješka.]

408 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

se susreo s Grimboldom i Elfhelmom. Bili su uvjereni da on nastupa
u Kraljevo ime, ne samo zbog njegove pojave na Shadowfaxu, već i
zato što je znao ime jahača-teklića, Ceorla, kao i poruku koju je ovaj
ponio; stoga su savjete koje im je dao shvatili kao naredbe.17 Grim-
boldove vojnike poslao je na jug da se pridruže Erkenbrandu...

DODATAK

(I)

U zapisima vezanim uz ovaj tekst iznose se neke daljnje podrob­
nosti vezane uz zapovjednike Marke tijekom 3019. godine i nakon
okončanja Rata za Prsten:

Zapovjednik Marke (odnosno Jahačke marke) bio je najviši voj­
ni čin i naziv Kraljevih pobočnika (prvotno trojice) pod čijim
su se zapovjedništvom nalazile kraljevske postrojbe potpuno
opremljenih i obučenih Jahača. Prvi je zapovjednik imao dužnost
štititi glavni grad Edoras i okolne Kraljeve zemlje (uključujući
i Harrovvdale). Zapovijedao je Jahačima iz Edoraskoga zbora,
podrijetlom iz tog područja i nekih dijelova Zapadne i Istočne
Marke* za koje je Edoras bio najpogodnije zborno mjesto. Dru­
gome i Trećemu zapovjedniku dodjeljivala su se zapovjedništva
u skladu s potrebama dotičnog vremena. Početkom 3019. godine
Sarumanova je prijetnja postala najpreča, pa je Drugi zapovjed­
nik, Kraljev sin Théodred, zapovijedao u Zapadnoj Marki sa
sjedištem u Helmovoj klisuri; područje Trećega je zapovjednika,
Kraljeva nećaka Éomera, bila Istočna Marka sa sjedištem u nje­
govu domu, Aldburgu u Foldeu.†

Nitko nije bio postavljen na položaj Prvoga zapovjednika
u Théodenovo vrijeme. On je na prijestolje došao kao mladić

17 Kad je Gandalf nakon Bitke za Rograd došao s Théodenom i Éomerom na Isenske
gazove, objasnio im je: "Jedne sam od njih poslao s Grimboldom iz Zapadnog prigorja
da se pridruže Erkenbrandu. Druge sam uputio da obave ovaj ukop. Oni su poslije otišli
s vašim zapovjednikom Elfhelmom. Njega sam poslao s mnogim jahačima u Edoras.
(Dvije kule III 8). Ovdje navedeni tekst završava usred rečenice.

* Ovi su se pojmovi rabili samo u odnosu na ustroj vojske. Razmeđa im je bila rijeka
Snowbourn do ušća u Entwash i odande na sjever duž Entwasha. [Piščeva bilješka.]

† Ovdje je Eorl imao svoju kuću; nakon što se Brego, sin Eorlov, preselio u Edoras. prešla
je u ruke Eofora, trećega Bregova sina, od kojeg je podrijetlo vodio Eornund, otac
Éomerov. Folde je pripadao Kraljevim zemljama, ali Aldburg je ostao najpogodnije
sjedište Zbora Istočne Marke. [Piščeva bilješka.]

BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA 409

(s trideset dvije godine) krepka tijela i ratnička duha, a uz to
i vrstan konjanik. Da je došlo do rata, osobno bi zapovijedao
Edoraskim zborom; ali kraljevstvo mu je godinama još bilo u
miru, pa je jahao sa svojim vitezovima i Zborom samo na vjež­
bama i smotrama; iako se sjenka iznova probuđena Mordora
nadvijala sve mrklije od njegova djetinjstva do starosti. U tome
je miru Jahačima i drugim naoružanim ljudstvom iz posade u
Edorasu zapovijedao časnik s činom zapovjednika (od 3012. do
3019. godine to je bio Elfhelm). Kad je Théodena snašla, kako se
činilo, preuranjena starost, to se stanje nastavilo, tako da prak­
tički nije bilo stožernog zapovjedništva: takvo je stanje stvari
poticao njegov savjetnik Gríma. Kako je Kralj oronuo i rijetko
kad izlazio iz kuće, stekao je naviku izdavanja naredbi Hámi, za­
povjedniku svoga kućanstva, Elfhelmu, pa čak i zapovjednicima
Marke, kroz usta Grime Gujoslova. To im nije bilo po volji, ali
naredbe su se slušale, bar unutar Edorasa. Što se ratovanja tiče,
kad je otpočeo rat sa Sarumanom, Théodred je bez naredbi pre­
uzeo vrhovno zapovjedništvo. Sazvao je zbor Edorasa i povukao
velik dio njegovih Jahača, pod Elfhelmovim zapovjedništvom,
da ojačaju Zbor Zapadnog prigorja i pomognu mu pri odbijanju
prodora.

U vremenima rata ili nespokoja svaki je zapovjednik Marke
pod vlastitim neposrednim zapovjedništvom, kao dio svoga "ku­
ćanstva" (to jest, smješten pod oružjem u svome boravištu), imao
jedan éored spreman za borbu, kojim se u hitnim slučajevima
mogao poslužiti prema osobnoj prosudbi. Eomer je, zapravo, uči­
nio upravo to;* ali optužba koja je na Grímin nagovor podignuta
protiv njega glasila je da mu je Kralj u ovom slučaju bio zabranio
da odvede bilo koji dio još neraspoređenih snaga Istočne Marke
iz Edorasa, koji nije bio dostatno zaštićen; zatim, da je prije
nego što se dao u potjeru za orcima u udaljenoj Pustari znao za
stradanje na Isenskim gazovima i Théodredovu smrt; te da je,
opet suprotno općoj naredbi, dozvolio strancima da se slobodno
kreću, čak im posudivši i konje.

Nakon Théodredove pogibije zapovjedništvo u Zapadnoj
Marki (opet bez naredbe iz Edorasa) preuzeo je Erkenbrand,
glavar Prodolja i mnogih drugih dijelova Zapadnoga prigorja. U
mladosti je, poput većine glavara, bio časnik Kraljevih Jahača,
ali ne i više. Svejedno, bio je vrhovni glavar u Zapadnoj Mar­
ki, a kako su njezini stanovnici bili u pogibelji, imao je pravo i

* Odnosno, kad je Éomer krenuo u potjeru za orcima koji su zarobili Meriadoca i Pere-
grina te se spustili u Rohan s Emyn Muila. Riječi koje je Éomer uputio Aragornu glasile
su: "poveo [sam] svoj éored, svoj osobni odred" (Dvije kule III 2).

410 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

dužnost okupiti sve među njima koji mogu nositi oružje ne bi li
se odbio prodor neprijatelja. Tako je preuzeo zapovjedništvo i
nad Jahačima iz Zapadnoga zbora; ali Elfhelm je zadržao neo­
visnu zapovjednu vlast nad Jahačima iz Edoraskoga zbora koje
je Théodred prizvao sebi u pomoć.

Nakon što je Gandalf iscijelio Théodena, stanje se promije­
nilo. Kralj je opet osobno prihvatio zapovjedništvo. Éomeru je
vraćen položaj, pa je praktički postao Prvi zapovjednik, spreman
preuzeti zapovjedni položaj ako Kralj strada ili ga snaga izda; ali
taj se naziv nije koristio, pa je u prisutnosti Kralja pod oružjem
mogao samo davati savjete, ali ne i naredbe. Uloga koju je prak­
tički igrao bila je tako uvelike slična Aragornovoj: nepokolebljivi
prvak unutar Kraljeve pratnje.*

Kad je u Harrowdaleu okupljen Puni zbor, te se razmotrilo
i koliko je bilo moguće utvrdilo "trasu putovanja",† Éomer je
ostao na tom položaju, jahao s Kraljem (kao zapovjednik vo­
dećega éoreda, Kraljeve postrojbe) i djelovao kao njegov glavni
savjetnik. Elfhelm je postao zapovjednik Marke i vodio prvi éored
Zbora Istočne Marke. Grimbold (koji se u radnji prethodno nije
spominjao) nosio je dužnost, ali ne i naziv, Trećeg zapovjednika
i predvodio Zbor Zapadne Marke.‡ Grimbold je stradao u Bici
na Pelennorskim poljima, a Elfhelm je postao pobočnik Eomera
kao kralja; bilo mu je prepušteno zapovjedništvo nad svim Rohi-
rrimima u Gondoru kad je Éomer otišao pred Crne dveri, te je
razbio neprijateljsku vojsku koja je prodrla u Anórien (Povratak
kralja V, kraj 9. i početak 10. poglavlja). Naveden je kao jedan
od glavnih svjedoka na Aragornovoj krunidbi (isto, VI 5).

* Oni koji nisu znali za zbivanja na dvoru prirodno su pretpostavili da su pojačanja po­
slana na zapad bila pod zapovjedništvom Éomera, kao jedinog preostalog zapovjednika
Marke. [Piščeva bilješka.] - Ovo se odnosi na riječi Ceorla, Jahača koji se susreo s
pojačanjima što su dolazila iz Edorasa i kazao im što se zbilo u Drugoj bici na Isenskim
gazovima (Dvije kule III 7).

† Théoden je smjesta sazvao vijeće "poglavara i zapovjednika", i to prije nego što je obje­
dovao; ali ono nije opisano, jer Meriadoc nije bio prisutan ("Da mi je znati o čemu sad
svi oni raspravljaju"). [Piščeva bilješka.] - Ovo se odnosi na Povratak kralja V 3.

‡ Grimbold je bio niži zapovjednik Jahača Zapadne Marke pod Théodredovim zapo­
vjedništvom, a taj mu je položaj, kao čovjeku koji je iskazao srčanost u obje bitke na
Gazovima, bio dodijeljen jer je Erkenbrand bio stariji čovjek, a Kralj je smatrao potreb­
nim iza sebe ostaviti nekog dostojanstvenog i uglednog kao zapovjednika onih snaga
koje je mogao odvojiti za obranu Rohana. [Piščeva bilješka.] - Grimbold se u radnji
Gospodara prstenova spominje tek pri završnom postrojavanju Rohirrimâ pred Minas
Tirithom (Povratak kralja V 5).

BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA 411

Zabilježeno je da je nakon Thćodenova pogreba, kad je Éo-
mer preuredio svoju kraljevinu, Erkenbrand proglašen zapo­
vjednikom Zapadne Marke, a Elfhelm zapovjednikom Istočne
Marke, te da su se ti naslovi zadržali, namjesto Prvog i Drugog
zapovjednika, tako da jedan nije imao prvenstvo nad drugim.
U vrijeme rata imenovala se posebna dužnost Potkralja; njezin je
nositelj ili vladao kraljevinom u odsutnosti Kralja s vojskom, ili
preuzimao bojno zapovjedništvo ako bi Kralj iz bilo kojeg razloga
ostao kod kuće. U miru je ta dužnost imala nositelja samo kad
bi Kralj zbog bolesti ili starosti predao svoju ovlast; ta je osoba
tada prirodno bila Prijestolonasljednik, ako se radilo o dovoljno
odraslome muškarcu. Ali u ratu Vijeće nije bilo sklono tome da
stari Kralj šalje svoga Nasljednika u ratovanje izvan granica, osim
ako nema barem još jednog sina.

(II)

Slijedi duga bilješka pridodana ovome tekstu (s mjesta na kojem se
raspravlja o različitim nazorima zapovjednika oko važnosti Isenskih
gazova, str. 403). Njezin prvi dio umnogome ponavlja povijest već
navedenu u ovoj knjizi, ali smatrao sam najprikladnijim navesti je
u cijelosti.

U drevnim je vremenima južne i istočne mede Sjevernoga kra­
ljevstva tvorio Sivotok; zapadna meda Južnoga kraljevstva na­
lazila se na Isenu. U zemlju između njih (Enedwaith, odnosno
''središnje područje") zalazio je malo koji Númenórejac, a nijedan
se ondje nije nastanio. U vrijeme Kraljeva to je bio dio kraljevine
Gondor,* ali njoj nije bio naročito bitan, izuzev za ophođenje i
održavanje velike Kraljevske ceste. Ona se protezala skroz od Os-
giliatha i Minas Tiritha do Fornosta na dalekom sjeveru, prelazila
Isenske gazove i prolazila Enedwaithom, držeći se uzvišenijeg
tla u sredini i na sjeveroistoku sve dok se nije morala spustiti
u močvarne krajeve pri donjem tôku Sivotoka, koje je prelazila
povišenim nasipom što je vodio do velikog mosta u Tharbadu.
U ono je doba to područje bilo slabo nastanjeno. U baruštinama
oko ušća Sivotoka i Isena živjelo je nekoliko plemena "Divljih
ljudi", ribara i lovaca na ptice, ali sojem i govorom srodnih Drú-

* Čini se da izjava kako je Enedwaith u vrijeme Kraljeva bio dio kraljevine Gondor pro­
turječi onoj koja joj neposredno prethodi, "zapadna meda Južnoga kraljevstva nalazila
se na Isenu". Drugdje se (vidi str. 302) navodi da Enedwaith nije pripadao "nijednome
kraljevstvu".

412 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

edainima iz anórienskih šuma.* Po bregovima u podnožju za­
padnih obronaka Maglena gorja živjeli su ostaci naroda kojeg će
Rohirrimi kasnije zvati Dunlandanima: zlovoljan živalj, srodan
drevnim stanovnicima dolina u Bijelome gorju koje je Isildur
prokleo.† Gondor im nikako nije bio mio, ali premda su bili
dovoljno čvrsti i odvažni, nije ih bilo dovoljno, a moć Kraljeva
ispunjavala ih je prevelikim udivljenjem da bi im zadavali brige,
ili da bi im odvratili pogled s Istoka, odakle su nailazile sve nji­
hove ključne pogibelji. Dunlanđani su, poput svih naroda Arnora
i Gondora, nastradali u Velikoj kugi iz 1636-7. godine Trećega
doba, ali manje od većine, jer su stanovali po strani od drugih
ljudi i imali malo doticaja s njima. S istekom vremena Kraljeva
(1975.-2050.) i početkom opadanja Gondora, prestali su zapravo
biti gondorski podanici; Kraljevska se cesta u Enedwaithu nije
održavala, a kad je Tharbadski most postao ruševan, zamijenio
ga je samo pogibeljan gaz. Međe Gondora bile su na Isenu i Ca-
lenardhonskim vratima (kako su se tada zvala). Nad Vratima su
bdjele tvrđave pri Aglarondu (Rograd) i Angrenostu (Isengard),
dok su Isenski gazovi, jedini laki ulaz u Gondor, bili neprestano
čuvani od svakog upada iz "Divljih zemalja".

Ali tijekom Budnoga mira (od 2063. do 2460.) stanovništvo
Calenardhona se prorijedilo: oni srčaniji su godinu za godi­
nom odlazili na istok da stražare duž tôka Anduina; oni koji
su preostali prometnuli su se u seljake kojima je Minas Tirith
bio zadnja briga. U tvrđavama posade se nisu obnavljale, već su
one bile prepuštene skrbi obližnjih nasljednih poglavica, čiji su
podanici bili sve mješanije krvi. Jer Dunlanđani su postojano i
nesputano nadolazili preko Isena. Tako je bilo kad je Gondor
iznova napadnut s istoka, a orci i Istočnjaci pregazili su Cale-
nardhon i opsjeli tvrđave, koje nisu mogle dugo izdržati. Uto
su pristigli Rohirrimi, pa nakon što je Eorl izvojevao pobjedu

* Usporedi sa str. 300, gdje piše: "'dosta brojan, ali barbarski narod ribara živio je između
ušća Gwathla i Angrena (Isena)". Ondje se ne spominje bilo kakva veza između tog
naroda i Drúedainâ, premda se za ove potonje kaže da su nastavali (i ondje preživjeli
do Trećega doba) poluotok Andrast, južno od ušća Isena (str. 428 i bilješka 13 na istoj
stranici).

† Usporedi Dodatak F Gospodara prstenova ("O ljudima'"): "[Dunlanđani bijahu] ostaci
narodâ koji su nekad davno obitavali u udolinama Bijeloga gorja. Srodni su im bili
mrtvi ljudi iz Dunharrowa. Ali u "crnim godinama' drugi su se narodi doselili u južne
udoline Maglenoga gorja, pa su se neki od njih naselili i u pustim krajevima na sjeveru
sve do Grobnoga humlja. Od njih su potekli ljudi u Breeju, ali još mnogo prije nego što
su ovi postali podanici Sjevernog Kraljevstva Arnora i usvojili vestronski jezik. Ljudi
te rase samo su u Dunlandu očuvali svoj stari govor i navade; bijaše to tajnovit narod,
neprijateljski raspoložen prema Dúnedainima i prožet mržnjom prema Rohancima."

BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA 413

na Celebrantskom polju 2510. godine, njegov je brojan ratnički
narod, veoma bogat konjima, pomeo Calenardhon, istjeravši ili
potukavši zavojevače s istoka. Namjesnik Cirion predao im je
u posjed Calenardhon, koji se otada nazivao Jahačka marka,
odnosno, u Gondoru, Rochand (kasnije Rohan). Rohirrimi su
smjesta započeli naseljavati to područje, premda su tijekom Eor-
love vladavine njihove istočne međe duž Emyn Muila i Anduina
još trpjele napade. Ah Dunladani su bili ponovno iskorijenjeni
i otjerani na drugu stranu Isena za vladavine Brega i Aldora, a
Isenski gazovi stavljeni su pod stražu. Tako su Rohirrimi zaslužili
mržnju Dunlanđana, koja nije uminula sve do povratka Kralja,
tad još u dalekoj budućnosti. Kad god su Rohirrimi bili slabi ili
trpjeli nedaće, Dunlandani su ih iznova napadali.

Nijedan savez narodâ nikad se nije s obje strane vjernije odr­
žavao od saveza Gondora i Rohana pod Zavjetom Ciriona i Eor-
la; a nije bilo ni čuvara primjerenijih širokim travnatim ravnicama
Rohana od Jahača iz Marke. Pa ipak. njihov je položaj u sebi krio
ozbiljnu slabost, koja se najbjelodanije iskazala u vrijeme Rata
za Prsten, kada su zbog nje gotovo propali i Rohan i Gondor.
Proistjecala je iz niza okolnosti. Prije svega, pogledi Gondora
navijek su bili uprti na istok, odakle su nailazile sve njegove
pogibelji; Namjesnicima se neprijateljstvo "divljih" Dunlanđana
nije činilo naročito bitnim. Uz to, Namjesnici su pod vlastitom
vlašću zadržali kulu Orthanc i obruč Isengarda (Angrenosta);
ključeve Orthanca odnijeli su u Minas Tirith, Kulu su zakra-
čunali, a unutar obruča Isengarda preostali su samo nasljedni
gondorski poglavica i njegov mali narod, kojima su se pridružili
stari nasljedni čuvari Aglaronda. Tamošnja je tvrđava obnovljena
uz pomoć klesara iz Gondora i zatim uručena Rohirrimima.*
Odande su se slale straže na Gazove. Njihove stalne naseobine
najvećim su se dijelom nalazile pri podnožju Bijeloga gorja i u
gudurama i dolinama na jugu. Na sjeverne su međe Zapadnoga
prigorja rijetko odlazili, i to samo u nuždi, budući da su strepili
od rubova Fangorna (Entwooda) i natmurenih zidina Isengarda.
Nisu se puno pačali u poslove "gospodara Isengarda" i njegova
tajnovita puka, smatrajući da barataju crnom magijom. A u Isen-
gard su poslanici iz Minas Tiritha sve rjeđe dolazili, sve dok
nisu posve prestali; činilo se da su sred svojih briga Namjesnici
zaboravili na Kulu, iako su joj držali ključeve.

* Oni su ga zvali Glaemscrafu, ali tvrđavi su dali ime Súthburg, a nakon vremena kralja
Helma, Rograd. [Piščeva bilješka.] - Glaemscrafu (gdje se sc izgovara kao š) anglosaska
je riječ, "blistave špilje", s istim značenjem kao i Aglarond.

414 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

No, Isengard je prirodno zapovijedao zapadnom granicom i
potezom Isena, a kraljevi Gondora očito su to dobro shvaćali.
Isen je od svojih izvora tekao duž istočnih zidina Obruča, a kad
se udaljavao prema jugu, bio je i dalje mlada rijeka što osvaja­
čima nije predstavljala nikakvu naročitu prepreku, premda joj
je voda i dalje bila veoma brza i neobično studena. Ali Velike
su se dveri Angrenosta otvarale zapadno od Isena, tako da su
neprijatelji iz zapadnih zemalja morali biti veoma brojni ako bi
kanili prodrijeti u Zapadno prigorje, dokle god tvrđava bude
imala dovoljnu posadu. Pritom je Angrenost bio više nego dvo­
struko bliže Gazovima nego Aglarond; prema njima se od Dveri
sterala široka konjička cesta, najvećim dijelom preko ravna tla.
Utvarna strava što je okruživala veliku Kulu, zajedno sa strahom
od mrakova Fangorna iza nje, možda je mogla na neko vrijeme
zaštititi Angrenost, ali ako bi on ostao bez ljudstva i zapustio se,
kako se dogodilo u kasnijim danima Namjesnikâ, takva zaštita
ne bi mu dugo dostajala.

Tako je i bilo. Za vladavine kralja Déora (2699. do 2718.)
Rohirrimi su otkrili da nije dovoljno držati stražu na Gazovi­
ma. Budući da ni Rohan ni Gondor nisu marili za ovaj udalje­
ni kutak kraljevine, tek se kasnije doznalo što se ondje zbilo.
Loza gondorskih poglavica iz Angrenosta propala je, tako da
je zapovjedništvo nad tvrđavom prešlo u ruke jedne porodice
iz tog naroda. Njima se, kao što je već rečeno, već odavno bila
izmiješala krv, pa su sad bili naklonjeniji Dunlanđanima nego
"divljim Sjevernjacima" koji su im preoteli zemlju; nisu više uop­
će marili za daleki Minas Tirith. Nakon smrti kralja Aldora, koji
je istjerao posljednje Dunlandane i čak poharao njihove zemlje
u Enedwaithu u ime odmazde, Dunlanđani su opet počeli kapati
u sjeverne dijelove Zapadnog prigorja. Izmakli su pozornosti
Rohana, ali primili naklonost Isengarda, te stvorili naseobine u
planinskim gudurama zapadno i istočno od Isengarda, pa čak i
na južnim rubovima Fangorna. Za Déorove vladavine počeli su
iskazivati otvoreno neprijateljstvo, pljačkajući krda rohirrimskih
konja i goveda u Zapadnome prigorju. Rohirrimima je uskoro
postalo jasno da ti pljačkaši nisu prešli Isen ni preko Gazova
ni bilo gdje dalje na jugu od Isengarda, jer su Gazovi bili pod
stražom.* Déor je stoga poveo ratni pohod na sjever, gdje ga
je dočekala vojska Dunlanđanâ. Porazio ju je; ali s mukom je
otkrio da mu je Isengard također neprijatelj. Smatrajući da je

* Često su se izvodili napadi na postaju smještenu na zapadnoj obali, ali nisu bili ustrajni:
zapravo, jedina im je svrha bila odvratiti pozornost Rohirrimâ od sjevera. [Piščeva
bilješka.]

BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA 415

oslobodio Isengard od opsade Dunlanđanâ, poslao je glasnike
do njegovih Dveri s porukama dobre volje, ali Dveri su se za
njima zatvorile, a jedini odgovor koji su dobili odapet je iz lûka.
Kako se kasnije doznalo, Dunlandani su, nakon što su onamo
bili pripušteni kao prijatelji, preoteli obruč Isengarda i pobili
ono malo preostalih nasljednika njegove pradavne straže koji
se nisu (za razliku od većine) bili voljni stopiti s dunlanđanskim
pukom. Déor je smjesta odaslao glas Namjesniku u Minas Tirith
(u to vrijeme, 2710. godine, to je bio Egalmoth), ali ovaj nije bio
u mogućnosti poslati mu pomoć, tako da su Dunlandani zadržali
Isengard pod svojom vlašću sve dok, prorijeđeni velikom glađu
nakon Duge zime (2758.-9.), nisu bili istjerani gladovanjem i
priznali poraz Fréaláfu (koji je poslije postao prvi kralj Druge
loze). Ali Déor nije bio u mogućnosti navaliti na Isengard, niti ga
staviti pod opsadu, pa su mnogo godina Rohirrimi bili primorani
držati jake snage Jahača u sjevernome dijelu Zapadnog prigorja;
održavale su se sve do velikih prodora iz 2758. godine.*

Stoga se lako može shvatiti da su Sarumanovu ponudu da
preuzme upravu nad Isengardom, te da ga popravi i preinači u
sastavni dio obrane Zapada, pozdravili i kralj Fréaláf i namje­
snik Beren. A kad se Saruman nastanio u Isengardu, primivši
ključeve Orthanca od Berena, Rohirrimi su se vratili starome
načelu čuvanja Isenskih gazova kao najranjivijega dijela svoje
zapadne granice.

Ne može biti naročite sumnje da je Saruman tu ponudu iznio
iskreno, ili bar s poštenom nakanom da pojača obranu Zapada,
dokle god sâm bude bio glavna osoba koja će tu obranu voditi,
kao poglavar njegova vijeća. Bio je mudar i jasno je uvidio da
Isengard zbog svoga položaja i velike snage, prirodne i umjetne,
ima presudnu važnost. Tôk rijeke Isen, između kliještâ Isengarda
i Rograda, predstavljao je bedem protiv osvajanja s Istoka (koje
bi pokrenuo i predvodio Sauron, ili netko drugi), bez obzira na
to je li mu nakana okružiti Gondor ili prodrijeti u Eriador. Ali
na koncu je stao na stranu zla i postao neprijatelj; a Rohirrimi
su. iako su bili upozoreni da je prema njima sve zloćudnije na­
strojen, svejedno nastavili svoje glavne snage stavljati na zapadnu
stranu, oko Gazova, sve dok im Saruman otvorenim ratom nije
pokazao da Gazovi ne pružaju naročitu zaštitu bez Isengarda, a
još i manju protiv njega.

* Prikaz ovih prodora u Gondor i Rohan nalazi se u Dodatku A Gospodara prstenova
(I. iv i II).







DRÚEDAINI 419

Drúedaini

Halethin je narod drugim Atanima bio stran i govorio za njih tu­
đinskim jezikom; iako je bio uz njih u savezu s Eldarima, njegovi su
pripadnici ostali izdvojeni. Međusobno su se nastavili služiti vlastitim
jezikom, a iako su iz nužde naučili sindarinski za sporazumijevanje
s Eldarima i ostalim Atanima, mnogi su ga govorili s oklijevanjem,
a među onima koji su rijetko odlazili izvan granica svojih šuma bilo
ih je koji ga uopće nisu znali. Nerado su prihvaćali nove stvari ili
običaje, a zadržali su mnoge navade što su čudile Eldare i druge
Atane, s kojima su imali malo doticaja, izuzev u ratu. Ipak, bili su
cijenjeni kao odani saveznici i prekaljeni ratnici, makar su u bitke
izvan svojih granica slali tek malobrojne postrojbe. Jer to je bio i
do kraja ostao malen narod, poglavito zaokupljen zaštitom svojih
šumovitih krajeva, iznimno vičan ratovanju u šumi. Dapače, dugo se
čak ni posebno izvježbani orci nisu usuđivali kročiti blizu njihovih
granica. Kaže se da je jedan od njihovih čudnih običaja bilo davanje
ratničkog zvanja mnogim ženama, iako je malo koja učestvovala u
velikim bitkama izvan svoje zemlje. Ovaj je običaj bjelodano bio dre­
van;1 jer njihova je poglavarica Haleth bila proslavljena amazonka
s biranom tjelesnom stražom sastavljenom od žena.2

1 Ne zbog njihova osebujnog položaja u Beleriandu: možda se prije radilo o uzroku
njihove malobrojnosti negoli o njezinoj posljedici. Množili su se mnogo sporije od drugih
Atana. jedva nešto više nego što je bilo dovoljno da nadomjeste stradavanja u ratu; no
mnoge njihove žene (kojih je bilo manje od muškaraca) ostajale su neudane. [Piščeva
bilješka.]

2 U Silmarillionu je Bčor Felagundu opisao Haladine (kasnije zvane Halethinim narodom,
odnosno življem) kao "narod od kojih smo razdvojeni govorom" (str. 153). Također

420 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Najčudnije je predanje Halethina naroda govorilo da među njima
postoji narod posve drugačije vrste3, kakva ni Eldari u Belerian-
du ni drugi Atani nikad još nisu vidjeli. Nije bio brojan, imao je
možda tek nekoliko stotina pripadnika, koji su stanovali zasebno
u porodicama ili malim plemenima, ali prijateljski, kao članovi iste
zajednice.4 Halethin ih je narod zvao riječju iz svoga jezika, drûg.
Vilenjacima i drugim ljudima bili su nenavidni: zdepasti (visoki oko
četiri stope) ali vrlo široki, teških stražnjica i kratkih, debelih nogu;
široka su im lica imala duboko usađene oči pod teškim čelima i
plosnate noseve, a ispod obrva bili su posve ćosavi, izuzev repica
od crne dlake posred brade u ponekih muškaraca (ponosnih na tu
odliku). Izrazi lica obično su im bili bezvoljni, a najgibljivija su im
bila usta; micanje njihovih opreznih očiju moglo se opaziti jedino
iz neposredne blizine, jer su bile tako crne da im se zjenice nisu
dale razabrati, iako su se u bijesu crveno krijesile. Glasovi su im bili
duboki i grleni, ali njihov je smijeh iznenađivao: bio je pun i rezak,
pa je svojim čistim veseljem, neokaljanim prezirom ili zlobom, tjerao
sve koji bi ga čuli, i vilenjake i ljude, da se i sami nasmiju.5 U miru
su se često smijali pri radu ili igri, u prilikama kad bi drugi ljudi

se navodi da su ostali "nezavisan narod" (str. 158), te da su bili niži rastom od ljudi iz
Bëorove kuće; "malo su koristili riječi i nisu im se milila velika mnoštva ljudi, već su
mnogi medu njima pronalazili užitak u samoći, tumarajući slobodno zelenim lugovima
dok su im se čudesa eldarskih zemalja još činila neznanima" (str. 161). U Silmarillionu
se ne spominje amazonska sastavnica njihova društva, osim što se spominje da je gospa
Haleth bila ratnica i predvodnica naroda, a nije navedeno ni da su u Beleriandu zadržali
vlastiti jezik.
3 Premda su govorili istim jezikom (na osebujan način). Međutim, zadržali su niz vlastitih
riječi. [Piščeva bilješka.]
4 Slično tome kako su u Trećem dobu ljudi i hobiti živjeli zajednički u Breeju; premda
nije bilo nikakve srodnosti između naroda drûgova i hobitâ. [Piščeva bilješka.]
5 Onim neljubaznima koji su, ne poznajući ih dobro, izjavljivali da je Morgoth zacijelo
od takva soja uzgojio orke, Eldari su odgovarali: "Bez sumnje je Morgoth. budući da
ne može sazdati nikakva živa stvora, uzgojio orke od različitih vrsta ljudi, ali Drúedaini
su zacijelo izbjegli njegovoj Sjenci; jer njihov smijeh i smijeh orkâ razlikuju se poput
svjetlosti Amana i mraka Angbanda." Ali bilo ih je koji su svejedno smatrali da tu ima
daleke srodnosti, iz koje potječe njihovo naročito neprijateljstvo. Orci i drûzi jedni su
druge smatrali otpadnicima. [Piščeva bilješka.] - U Silmarillionu se za orke kaže da ih
je Melkor uzgojio od zarobljenih vilenjaka u početku njihova postojanja (str. 52-53;
usporedi str. 100); ali ovo je bilo tek jedno od nekoliko različitih nagađanja o podrijetlu
orka. Vrijedi zamijetiti da se u Povratku kralja V 5 spominje smijeh Ghân-buri-Ghâna:
"Nato stari Ghân ispusti nekakav čudni grleni glas, reklo bi se da se smije." Opisuje se
da mu je podbradak bio "obrastao tršavom bradom nalik na suhu mahovinu", te da je
imao crne oči koje ništa nisu pokazivale.

DRÚEDAINI 421

možda radije pjevali. Ali znali su biti nepokolebljivi neprijatelji, a
kad bi se jednom razjarili, jarki im se gnjev sporo hladio, premda ga
je jedino odavao sjaj u njihovim očima; jer borili su se šutke i nisu
se naslađivali pobjedom, čak ni nad orcima, jedinim stvorenjima
prema kojima su gajili nesmiljenu mržnju.

Eldari su ih nazvali Drúedainima i uvrstili ih u redove Atana,6
jer za svoga su vijeka bili omiljeni. Jao! nisu bili dugovječni, a broj
im je uvijek bio malen, dok im je teške gubitke nanosila zavada s
orcima, koji su im uzvraćali mržnju i s oduševljenjem ih porobljavali
i mučili. Nakon što su Morgothove pobjede razorile sve kraljevine i
utvrde vilenjaka i ljudi u Beleriandu, kaže se da su spali na nekoliko
porodica, mahom sastavljenih od žena i djece, od kojih su neke
dospjele u posljednja pribježišta na ušćima Siriona.7

6 U izdvojenim se bilješkama navodi da su sebe nazivali Drughu (pri čemu je gh spirantski
glas). Ovo je ime pri usvajanju u sindarinski u Beleriandu postalo Drú (množina Drúin i
Drúath); ali kad su Eldari otkrili da je drûgovski narod nesmiljen neprijatelj Morgotha,
a naročito orka, pridodan im je "naziv" adan, pa su prozvani Dmedain (jednina Drúa-
dan), kako bi se naznačila i njihova ljudskost i prijateljstvo s Eldarima, a i različitost
sojem od naroda iz Triju kuća Edaina. Drú se tada rabilo samo u sastavljenicama poput
Drúnos, "porodica iz drûgovskoga naroda", i Drúwaith, "divljina drúgovskoga naroda".
Na kvenijskom je Dmghu postalo Rú i Rúatan, množina Rúatani. Za njihova druga imena
iz kasnijih vremena (Divlji ljudi, Wosi, Púkel-ljudi) vidi str. 429 i bilješku 14.

7 U godišnjacima Númenora kazuje se da je ovome preostatku bilo dopušteno da ot-
plovi preko mora s Atanima, pa su u miru svoje nove zemlje napredovali i ponovno se
namnožili, ali više nisu sudjelovali u ratovanju, jer su strepili od mora. Što se s njima
potom zbilo bilježi samo jedno od malobrojnih predanja što su preživjela Propast,
priča o prvim plovidbama Númenórejaca natrag u Međuzemlje, poznata pod imenom
Pomorčeva žena. U primjerku napisanom i čuvanom u Gondoru pisar je pokraj odlomka
koji spominje Drúedaine iz domaćinstva kralja Aldariona Pomorca unio bilješku: ona
navodi da su se Drúedaini, oduvijek znani po svojoj čudnovatoj vidovitosti, uznemirili
čuvši za njegova putovanja, sluteći da će iz njih proisteći zlo, pa su ga pošli zamoliti da
više ne ide. Ali nisu imali uspjeha, budući da ga ni otac ni žena nisu mogli nagovoriti da
promijeni odredišta, pa su Drúedaini ožalošćeni otišli. Od tog su vremena Drúedaini iz
Númenora postali nespokojni, tako da su usprkos strahu od mora jedan po jedan, ili po
dvoje i troje, molili da ih se preveze u velikim brodovima što su plovili za sjeverozapadne
obale Međuzemlja. Kad bi ih tko upitao: "Zašto biste pošli, i kamo idete?", odvratili
bi mu: "Veliki otok ne pruža nam više sigurnost pod nogama, pa se želimo vratiti u
krajeve iz kojih smo došli." Tako im se tijekom dugih godina broj opet polako smanjio,
te nijednog ondje više nije bilo kad je Elendil pobjegao od Propasti: posljednji je utekao
iz te zemlje kad je onamo doveden Sauron. [Piščeva bilješka.] - Bilo u građi vezanoj
uz priču o Aldarionu i Erendis, bilo drugdje, nema ni traga prisutnosti Drúedaìna u
Númenoru po strani od ovog navoda, izuzev jedne odvojene bilješke u kojoj piše: "među
Edainima koji su na kraju Rata za Dragulje otplovili preko mora u Númenor nalazila
se nekolicina preostalih pripadnika Halethina naroda, a vrlo malobrojni Drúedaini koji
su im se pridružili izumrli su davno prije Propasti."

422 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

U ranijim su danima bili od velike koristi onima uz koje su obi­
tavali, pa su stoga bili i vrlo traženi; ipak, malo je koji htio napustiti
zemlju Halethina naroda.8 Imali su čudesnu vještinu praćenja svih
živih stvorenja, a prijatelje su podučavali svojim umijećima koliko
su mogli; ali njihovi im učenici nisu bili ravni, jer su se Drúedaini
služili njuhom poput lovačkih pasa, samo što su pritom bili i oštrooki.
Hvalili su se da mogu nanjušiti orke uz vjetar na većoj udaljenosti
nego što bi ih drugi ljudi mogli opaziti, te da im vonj mogu slijediti
još tjednima, osim kroz vodu tekućicu. Njihovo je poznavanje svih
stvorova što rastu bilo gotovo ravno vilenjačkome (iako ih ovi nisu
tome poučili); a kaže se da bi pri preseljenju u neki nov kraj vrlo
brzo upoznali sve što ondje raste, golemo ili sićušno, te nadjenuli
imena raslinju koje bi im bilo novo, razlučivši koje je otrovno, a
koje jestivo.9

Drúedaini, kao i drugi Atani, nisu poznavali nijedan oblik pisanja
sve dok nisu upoznali Eldare; ali nikad nisu naučili eldarske rune
i pismena. Među njihovim se izumima pisanju najbliže primakla
uporaba mnogih znakova, najvećim dijelom jednostavnih, za obilje­
žavanje staza ili izdavanje obavijesti i upozorenja. Čini se da su već
u vrlo dalekoj prošlosti imali mala oruđa od kremena za guljenje i
rezanje, kakvima su se i dalje služili, premda su Atani prije dolaska
u Beleriand poznavali kovine i donekle kovačku vještinu,10 jer do

8 Nekolicina je živjela u domaćinstvu Hurina iz Hadorove kuće, jer je on u mladosti
boravio s Halethinim narodom i bio u srodstvu s njegovim vladarom. [Piščeva bilješka.]
- O Húrinovu srodstvu s Halethinim narodom govori se u Silmarillionu na str. 170-171.
- Moj je otac imao namjeru na koncu pretvoriti Sadora, staroga slugu u Hurinovoj kući
u Dor-lóminu, u drûga.

9 Imali su zakon kojim se branila svaka uporaba otrova da bi se naudilo bilo kojem živom
biću, čak i onima koji su naudili njima - s izuzetkom orkâ, čijim su se otrovnim strelicama
suprotstavljali vlastitima i još smrtonosnijima. [Piščeva bilješka.] - Elfhelm je kazao
Meriadocu Brandybucku da se Divlji ljudi služe otrovnim strijelama (Povratak kralja
V 5), a jednakog su uvjerenja bili i žitelji Enedwaitha u Drugome dobu (str. 428). Na
kasnijem mjestu u ovome eseju navodi se ponešto o nastambama Drúedaina, što je prak­
tično navesti ovom prilikom. Kako su boravili s Halethinim narodom, koji je bio šumski
živalj, "bilo im je sasvim dovoljno živjeti u šatorima ili skloništima, lako sazdanim oko
debala velikog drveća, jer bili su otporan soj. U bivšim su se staništima, kako prenose
njihove pripovijesti, služili planinskim špiljama, ali uglavnom kao spremištima, dok su
ih nastavali kao boravišta i prenoćišta samo po vrlo hladnom vremenu. Imali su slična
pribježišta u Beleriandu, kamo su uzmicali svi osim najotpornijih pri oluji ili cičoj zimi:
ali ta su mjesta bila pod stražom i čak ni njihovi najbliži prijatelji iz Halethina naroda
nisu ondje bili dobrodošli".

10 Prema vlastitoj predaji, ta su znanja stekli od patuljaka. [Piščeva bilješka.]

DRÚEDAINI 423

kovina je bilo teško doći, a iskovano oružje i alati bili su vrlo skupi.
Ali kad su u Beleriandu takvi predmeti postali uobičajeniji zbog bli­
skosti s Eldarima i trgovanja s patuljcima iz Ered Lindona, pokazalo
se da Drúedaini posjeduju velik dar za rezbarenje drveta ili kamena.
Otprije su poznavali pigmente, dobivene uglavnom iz biljaka, kojima
su iscrtavali slike i uzorke na drvetu ili plošnim kamenim površina­
ma; ponekad su čvorove drveta znali struganjem uobličiti u lica koja
su se dala obojiti. Ali kad su se domogli oštrijeg i čvršćeg alata, s
oduševljenjem su rezbarili figure ljudi i životinja, igračke ili ukrase, a
i veće kipove, kojima su najvještiji među njima mogli podariti izgled
pravih živih bića. Katkad su ta obličja bila neobična i bajkovita, pa i
zastrašujuća: tu su vještinu rabili i za opore šale, kao kad bi izradili
kipove orka i postavili ih na granice svoje zemlje, oblikovane kao
da bježe odatle, vrišteći u užasu. Izrađivali su i obličja samih sebe
i postavljali ih na početke staza ili zavoje šumskih puteva. Njih su
pak zvali "kamenovima stražarima"; najznamenitiji su stajali pokraj
Teiglinskih prijelaza, a svaki je predstavljao po jednog Drúadana,
većeg nego u stvarnosti, gdje sjedi i tišti mrtvog orka. Ti kipovi nisu
služili tek kao puke uvrede neprijateljima; jer orci su ih se plašili i
vjerovali da su ispunjeni zlobom Oghor-haija (kako su zvali Drúeda-
ine), te da se ovi mogu s njima sporazumijevati. Stoga su se rijetko
kad usuđivali dotaknuti ih ili pokušati da ih unište, pa su se okretali
natrag pri nailasku na neki "kamen stražar", ne idući ni koraka dalje
ukoliko ne bi bili vrlo brojni.

Ali među moćima pripadnika toga čudnog naroda vjerojatno
najviše valja istaknuti njihovu sposobnost da budu krajnje mirni i
nepomični; ponekad su bili u stanju danima ostajati tako, sjedeći
prekriženih nogu, ruku na koljenima ili u krilu, a očiju sklopljenih ili
uperenih u tlo. O tome se u Halethinu narodu pripovijedala sljedeća
priča:

Izradio jednom jedan od najvještijih drûgovskih klesara obličje
svoga netom preminula oca, te ga postavio pokraj staze nedaleko
od njihove nastambe. Zatim je sjeo kraj njega i zapao u duboku
šutnju, prožetu uspomenama. Slučilo se tako da nedugo potom
onuda naiđe šumar na putu u neko udaljeno selo, pa kad ugleda
dvojicu drûgova, nakloni im se i poželi dobar dan. Ali ne dobi
odgovora, pa neko vrijeme ostane iznenađeno stajati, pomno
ih promatrajući. Zatim se otputi svojim poslom, promrmljavši:

424 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Veoma oni vješto obraduju kamen, ali još nijedan ne vidjeli da
toliko izgleda kao živ." Nakon tri dana naiđe on u povratku, pa
kako bijaše veoma umoran, sjede i nasloni se na jednog od tih
dvaju likova. Svoj mu ogrtač objesi oko ramena da se osuši, jer
vrijeme je dotad bilo kišno, ali baš je zasjalo vruće sunce. I tako
zaspa; ali nakon nekog vremena probudi ga glas obličja iza leđa.
"Nadam se da ste se odmorili," kazao mu je, "ali ako biste još
spavali, premjestite se na drugoga, molim vas. On više nikad neće
imati potrebu da protegne noge; a meni je pod vašim ogrtačem
prevruće na suncu."

Kazuje se da su Drúedaini često znali tako sjediti kad bi ih snašli
tuga ili gubitak, ali ponekad i zbog užitka u razmišljanju, ili pri
smišljanju naumâ. Ali tom su se nepomičnošću znali služiti i pri
stražarenju; tada bi sjedili ili stajali skriveni u sjenci, a premda se
moglo činiti da su im oči sklopljene ili da samo tupo zure, ništa ne
bi tuda prošlo ili se primaklo što ne bi opazili ili zapamtili. Njihova
je neopaziva pozornost sve obuhvaćala u tolikoj mjeri da su je uljezi
znali osjetiti kao prijeteću prisutnost, pa su se u strahu povlačili i
prije no što bi primili neko upozorenje; ali kad bi naišao ma kakav
zao stvor, oglasili bi se reskim zviždukom, teško podnosivim izbliza i
nadaleko čujnim. Stražarska služba Drúedaina u opasnim se vreme­
nima itekako cijenila među pripadnicima Halethina naroda; a ako
se do takvih stražara nije moglo doći, davali bi da im izrade figure
vlastita oblika, pa ih postavljali pokraj svojih kuća, vjerujući da će
one (budući da su ih u tu svrhu stvorili sâmi Drúedaini) zadržati
dio prijetnje njih živih.

Dapače, premda su prema Drúedainima gajili ljubav i povjerenje,
mnogi su u Halethinu narodu vjerovali da oni posjeduju nedokučive
i čarobne moći; a nekoliko njihovih pripovijesti o čudesnim događa­
jima govorilo je baš o takvom čemu. Slijedi jedna od njih.

VJERNI KAMEN

Bio jednom jedan drûg po imenu Aghan, nadaleko poznat kao
vidar. Gajio je srdačno prijateljstvo s Barachom, šumarom onog
naroda, koji je živio u kući smještenoj u šumi, na dvije milje ili
više od najbližega sela. Nastambe Aghanove porodice stajale su
bliže, pa je on najčešće provodio vrijeme s Barachom i njegovom
ženom, a njihova su ga djeca veoma voljela. Naišli su tada teški
dani, jer je nekoliko odvažnih orka krišom zašlo u obližnje šume,

DRÚEDAINI 425

raštrkalo se u parove i trojke, te stalo postavljati zasjede svima
koji su sami odlazili na put, a noću napadati kuće udaljene od
susjeda. Barachovi se ukućani nisu naročito plašili, budući da je
Aghan ostajao noću s njima i stražario vani. Ali jednoga jutra on
priđe Barachu i reče mu: "Prijatelju, primili loše vijesti od svoga
roda, zbog kojih te, nažalost, moram na neko vrijeme napustiti.
Brat mi je ranjen, pa sad bolan leži i doziva me, jer sam vješt u
viđanju orkovskih rana. Vratit ću se što prije budem mogao."
Baracha to veoma ojadi, a žena i djeca mu se rasplakaše, ali
Aghan im reče: "Učinit ću koliko mogu. Zamolio sam da se ova­
mo dopremi kamen stražar i postavi pokraj vaše kuće." Barach
izađe s Aghanom i pogleda kamen stražar. Bijaše krupan i težak
i posjednut pod neko grmlje nedaleko od njihovih ulaznih vrata.
Aghan položi na njega ruku, pošuti, pa kaza: "Vidi, ostavih mu
dio svojih moći. Neka te čuva od nedaća!"

Ništa se nemilo sljedećih dviju noći nije zbilo, ali treće Barach
začu rezak drûgovski zvižduk upozorenja - ili je barem sanjao da
ga čuje, jer nije probudio nikoga drugog. On ustane iz postelje,
skine lûk sa zida i priđe uskom prozoru; ugleda dva orka gdje
mu uz kuću stavljaju luči i spremaju ih se potpaliti. Nato Barach
protrnu od straha, jer su orci pri pljačkaškim pohodima sa sobom
nosili sumporaču ili nekakvu drugu đavolsku tvar što bi se brzo
razgorjela, a voda ju nije gasila. Sabra se, te nape lûk, ali u taj
čas, baš kad prvi plamenovi zapalucaše, ugleda gdje orcima iza
leđa dotrčava drûg. Jednoga obori udarcem šake, a drugi mu
uteče; zatim pak bosonog zagazi u vatru, razbaca zapaljene luči
i tabanima zatre orkovske plamenove razmiljene tlom. Barach
pohita k vratima, ali kad napokon s njih skinu zasun i iskoči
van, onoga drûga više nije bilo. Od smlavljena orka nije bilo
ni traga. Požar je bio ugašen, tako da su preostali samo dim i
bazdan vonj.

Barach se vratio u kuću da smiri svoju obitelj, koju su pro­
budile buka i smrad požara; ali kad je svanulo, opet je izašao i
dao se u razgledanje. Otkrio je da je kamen stražar nestao, ali to
je zadržao za sebe. "Noćas ja moram biti na straži", pomisli; ali
kasnije toga dana vratio se Aghan, kojega su radosno dočekali.
Nosio je visoke čizme kakve su drûzi katkada obuvali za teške
predjele, trnovite ili kamenite, i bio je umoran. Ali na licu mu
je titrao osmijeh i doimao se spokojnim; reče im: "Dobre vijesti
nosim. Brat mi više ne trpi bolove i neće umrijeti, jer sam stigao
na vrijeme da suzbijem otrov. A sad čujem da su pljačkaši pobi­
jeni ili da su utekli. Kako ste vi prošli?"

"Još smo živi", odgovori mu Barach. "Ali pođi sa mnom,
da ti pokažem i kažem više." Zatim odvede Aghana na mjesto

426 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

požara i ispriča mu kakav su napad sinoć doživjeli. "Kamena
stražara više nema - orkovska opačina, po svoj prilici. Što mi
možeš o tome reći?"

"Čut ćeš kad bolje promotrim i razmislim", reče Aghan; zatim
pođe amo-tamo, pregledavajući tlo, a Barach za njim. Napokon
ga Aghan dovede do gustiša uz rub čistine na kojoj je stajala kuća.
Tu su zatekli kamen stražar gdje sjedi na mrtvom orku; ali noge
su mu bile ispucale i crne od čađi, a jedno mu je stopalo otpalo,
pa je sad ležalo sa strane. Aghanu se na licu vidio jad; ali reče
tek: "A što sad! Učinio je koliko je mogao. A bolje da njegove
noge izgaze orkovsku vatru nego moje."

Zatim je sjeo i razvezao čizme, a Barach uoči da su mu ispod
njih noge u zavojima. Aghan ih razmota. "Već zarastaju", reče
mu. "Dvije noći probdjeh uz brata, a sinoćnju prespavah. Pred
zoru me probudi silna bol, pa otkrih da su mi noge u plikovima.
Uto pogodih što se zbilo. Avaj! Prijeđe li neka moć sa tebe na
nešto što si stvorio, onda ti valja sudjelovati i u patnjama kroz
koje ono prolazi."11

DALJNJE BILJEŠKE O DRÚEDAINIMA

Moj se otac svojski trudio da istakne radikalne razlike između
Drúedainâ i hobitâ. Imali su veoma različit tjelesni oblik i izgled.
Drúedaini su bili viši, krupniji i snažniji stasom. Crte lica nisu im
bile ugodne oku (kad bi se sudilo općenitim ljudskim standar­
dima); dok je hobitima kosa na glavi rasla u izobilju (ali gusto i
kovrčavo), Drúedaini su na glavi imali samo rijetke i obješene
vlasi, dok im na nogama i stopalima nije rasla nijedna dlaka. Po­
vremeno su znali biti veseli i prpošni, poput hobitâ, ali narav im
je imala i oporiju stranu, pa su mogli biti zajedljivi i nemilosrdni;
imali su i čudne, čarobne moći, ili su im se one barem pripisivale.
Nadalje, bili su skroman narod, koji se oskudno hranio čak i u
vrijeme izobilja, a pio je isključivo vodu. U nekim su pogledima
bili prilično slični patuljcima: građom, rastom i izdržljivošću.
vještinom klesanja kamena, oporom stranom naravi, kao i zbog
svojih čudnovatih moći. Ali "čarobna" umijeća pripisivana pa­
tuljcima bila su dobrano drugačije vrste; patuljci su pritom bili

11 Moj je otac za ovu pripovijetku rekao sljedeće: "Priče poput Vjernoga kamena, koje
pripovijedaju o tome kako su predavali dio svojih 'moći' predmetima iz vlastite izrade,
minijaturan su podsjetnik na Sauronov prijenos svoje moći u temelje Barad-dûra i u
Prsten Vladar."

DRÚEDAINI 427

znatno oporiji, a usto i dugovječni, dok su Drúedaini bili kratka
životna vijeka u usporedbi s drugim sojevima ljudi.

Samo se na jednome mjestu, u izdvojenoj bilješci, izričito navodi
nešto što se odnosi na vezu beleriandskih Drúedaina iz Prvoga
doba, koji su stražarili nad kućama Halethina naroda u šumi
Brethil, s dalekim precima Ghân-buri-Ghâna, koji je Rohirri-
mima bio vodič kroz Dolinu kamenih kola na putu za Minas
Tirith (Povratak kralja V 5), odnosno s tvorcima kipova na putu
za Dunharrow (isto. V 3).'2 U toj bilješci stoji:

Jedan se iseljenički ogranak Drúedaina pridružio Halethinu narodu
potkraj Prvog doba, nastanivši se u šumi [Brethil] s njima. Ali ve­
ćina ih se zadržala u Bijelome gorju, premda su ondje bili izloženi
progonima kasnije pristiglih ljudi, koji su iznova zapali u služenje
Mraku.

Ovdje se navodi i da je istovjetnost kipova iz Dunharrowa s pre-
ostacima Drúatha (što je zamijetio Meriadoc Brandybuck čim je
ugledao Ghân-buri-Ghâna) ispočetka bila opažena u Gondoru,
premda su u vrijeme Isildurove uspostave númenórejskog kra­
ljevstva oni opstajali još samo u šumi Drúadan i u Drúwaith
Iauru (vidi niže).

Stoga možemo, ako želimo, drevno predanje o dolasku Edai-
na iz Silmarilliona (str. 154-161) dopuniti prisutnošću Drúedaina,
koji su s Ered Lindona sišli u Ossiriand s Haladinima (Halet-
hinim narodom). U drugoj se bilješci navodi kako su povjesničari
u Gondoru vjerovali da su prvi ljudi koji su prešli Anduin bili
upravo Drúedaini. Potjecali su (vjerovalo se) iz krajeva južno
od Mordora, ali prije nego što su stigli do obala Haradwaitha,
skrenuli su na sjever u Ithilien, s vremenom pronašli put pre­
ko Anduina (vjerojatno u blizini Cair Androsa) te se nastanili
u dolovima Bijeloga gorja i šumovitim krajevima oko njihova
sjevernog podnožja. "Bili su tajnovit živalj, nepovjerljiv prema
drugačijim sojevima ljudi, koji su ih od pamtivijeka salijetali i
progonili, pa su odlutali na zapad u potrazi za krajem gdje će se

12 "Na svakom zavoju stajali su veliki kameni kipovi isklesani na sliku i priliku ljudi; golemi,
nezgrapnih udova, čučali su prekriženih nogu i trupastih ruku skrštenih na debelom
trbuhu. Neki su s vremenom izgubili sve crte lica, osim tamnih duplji očiju što su i dalje
tužno motrile prolaznike."

428 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

moći sakriti i biti na miru." Ali ništa se više ne navodi, niti tu niti
drugdje, o povijesti njihove bliskosti s Halethinim narodom.

Već spomenut esej o imenima rijeka u Međuzemlju pruža
letimičan pogled na Drúedaine u Drugome dobu. Tu se navodi
(vidi str. 300) da domoroci Enedvvaitha, u bijegu od satiranja
Númenórejaca duž toka rijeke Gwathló,

nisu prešli Isen, niti su pobjegli na veliki rt između Isena i Lefnuija
koji je tvorio sjevernu stranu Belfalaskog zaljeva, i to zbog "púkel-
ljudi", tajnovita i grozna naroda neumornih i mučaljivih lovaca obo­
ružanih otrovnim strelicama. Kazali su da ondje žive oduvijek, a
da su ranije nastavali i Bijelo gorje. U davnini uopće nisu marili za
Velikog Tamnog (Morgotha), a nisu stali ni na Sauronovu stranu;
jer mrzili su sve zavojevače s Istoka. Kazali su da su s Istoka došli
visoki ljudi zlobnih srdaca, koji su ih istjerali s Bijeloga gorja. Možda
se čak i u danima Rata za Prsten poneki pripadnik drûgovskoga
naroda još mogao zateći u planinama Andrasta, zapadnoga ogranka
Bijeloga gorja, ali tek je njihov preostatak u šumama Anóriena bio
znan žiteljima Gondora.

Ovo područje između Isena i Lefnuija bio je Drúwaith Iaur, a u
još jednoj kratkoj zabilješci o ovoj temi navodi se da riječ Iaur,
"star", u tome imenu ne znači "prvotni", već "bivši":

"Púkel-ljudi" nastavali su Bijelo gorje (s obje strane) u Prvome
dobu. Kad su Númenórejci u Drugome dobu počeli zauzimati obal­
na područja, ovi su preživjeli u gorju na poluotoku [Andrast], koji
Númenórejci nikad nisu osvojili. Drugi je njihov ostatak preživio
na istočnome kraju toga planinskog lanca [u Anórienu]. Potkraj
Trećega doba ti su se potonji, sad već znatno malobrojniji, smatrali
jedinim preživjelima; zbog toga je ono drugo područje nosilo naziv
"Stara púkel-divljina" (Drúwaith Iaur). To je i ostala "divljina" gdje
se nisu nastanili ni ljudi iz Gondora ni ljudi iz Rohana, koji su onamo
rijetko i zalazili; ali ljudi iz Anfalasa vjerovali su da poneki stari
"Divlji čovjek" ondje još potajice živi.13

13 Ime Drúwaith Iaur (Stara púkel-zemlja) javlja se na ukrašenome zemljovidu Međuzemlja
iz pera gospođice Pauline Baynes (vidi str. 299), gdje je smješteno podalje na sjever od
gorja na poluotoku Andrast. Moj je otac, međutim, izjavio da je osobno unio to ime
na pravo mjesto. - Jedna usputna pribilješka navodi da je nakon Bitaka na Isenskim

DRÚEDA1NI 429

Ali u Rohanu se nije opažala istovjetnost kipova iz Dunharrowa,
zvanih "púkel-ljudi", s "Divljim ljudima" iz šume Drúadan, kao ni
njihova "ljudskost": zato Ghân-buri-Ghân spominje da su Rohirrimi
u prošlosti progonili "Divlje ljude" ["ostavite Divlje ljude na miru
u šumama i nemojte ih više lovit ko zvjerad"]. Budući da se Ghân-
-buri-Ghân pokušavao služiti zajedničkim govorom, svoj je narod
nazivao "Divljim ljudima" (i to ne bez ironije); ali to, naravno, nije
bilo ime kojim su sami sebe nazivali.14

gazovima otkriveno da su mnogi Drúedaini doista preživjeli u Drúwaith Iauru, jer su tom
prilikom izašli iz špilja koje su nastavali i napali ostatke Sarumanovih snaga otjerane
prema jugu. - U odlomku navedenom na str. 411-412 spominju se plemena "Divljih
ljudi", ribara i ptičara, s obala Enedwaitha, koji su sojem i govorom bili srodni Drúe-
dainima iz Anóriena.
14 U Gospodaru prstenova jednom se rabi izraz "Wosi", kad Elfhelm kaže Meriadocu
Brandybucku: "To što čujete, to su Wosi. divljaci iz šuma." Riječ Wose predstavlja
osuvremenjen oblik (u ovome slučaju, onaj koji bi ta riječ imala kad bi i danas postojala
u engleskom jeziku) anglosaske riječi wása. koja se zatječe samo u složenici wudu-wása,
"šumski divljak". (Saeros, vilenjak iz Doriatha, nazvao je Túrina [izvorno] "woodwose",
prije, na sir. 100. Riječ se dugo zadržala u engleskom i na koncu se izopačila u "wood-
house".) Prava riječ kojom su se Rohirrimi služili (a "wose" ju prevodi, prema dosljedno
provedenom načelu) spominje se na jednom mjestu: róg, množina rógin.

Čini se da je izraz "púkel-ljudi" (opet prijevod: predstavlja anglosasku riječ púcel,
"goblin, demon", srodnu riječi púca iz koje potječe Puck) u Rohanu bio rabljen samo
za kipove iz Dunharrowa.

430 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Istari

Najpotpuniji prikaz Istara napisan je, kako se čini, 1954. godine
(vidi Uvod, str. 25-26, gdje je objašnjeno njegovo podrijetlo).
Ovdje ga dajem u cijelosti, a u daljnjem ga tekstu zovem "esej
o Istarima".

Riječ čarobnjak prevodi kvenijsku riječ istar (sindarinske ithron):
označava pripadnika "reda" (kako su ga zvali) koji je tvrdio da po­
sjeduje, a pritom i iskazivao, najcjelovitije poznavanje povijesti i
prirode Svijeta. Taj prijevod (premda je prikladan, zbog povezanosti
s riječju "čaranje" i drugim drevnim izrazima za znanja, sličnima
kvenijskoj riječi istar) možda nije najsretniji, jer se Heren Istarion,
odnosno "Čarobnjački red", u dobroj mjeri razlikovao od "čarobnja­
ka" i "magova" iz kasnijih predanja; pripadali su isključivo Trećem
dobu i nakon njega otišli, a da nitko, osim možda Elronda, Círdana
i Galadriel, nije otkrio ni kakva su oni soja, ni odakle su došli.

Što se ljudi tiče, oni koji su s njima dolazili u doticaj smatrali
su (isprva) da se radi o ljudima koji su svoja saznanja i umijeća
stekli nakon dugog i potajnog izučavanja. Prvi put su se pojavili
u Međuzemlju oko 1000. godine Trećega doba, ali dugo su se još
kretali u jednostavnom obličju, s izgledom ljudi u već poodmaklim
godinama ali krepkih tijela, namjernika i lutalica koji stječu znanja
o Međuzemlju i svemu što ondje obitava, ali nikome ne otkrivaju
svoje moći i nakane. U to su ih vrijeme ljudi rijetko viđali i za njih
nisu naročito marili. Ali prionuli su djelu kad je Sauronova sjenka

ISTARI 431

iznova stala rasti i oblikovati se, navijek se nastojeći suprotstaviti
rastu Sjenke, a vilenjake i ljude buditi na oprez od te pogibelji.
Nato se nadaleko i naširoko među ljudima pročuo glas o njihovim
dolascima i odlascima, te uplitanju u štošta; i ljudi su opazili da oni
ne umiru, već da ostaju isti (možda tek izgledom nešto stariji), dok
ljudskim očevima i sinovima dani istječu. Ljudi su ih se, stoga, počeli
plašiti, čak i oni koji su ih voljeli, pa se smatralo da pripadaju rasi
vilenjaka (s kojima su, dapače, često provodili vrijeme).

No nisu bili takvi. Jer došli su preko Mora, s Najdaljeg zapada;
premda je još dugo to znao jedino Círdan, Čuvar Trećeg prstena,
gospodar Sivih luka, koji ih je vidio gdje pristaju na zapadnim oba­
lama. Bili su izaslanici Gospodara Zapada, Valara, koji su još vodili
brigu oko upravljanja Međuzemljem, pa su pribjegli takvom načinu
otpora Sauronu kad se njegova sjenka iznova stala buditi. Jer uz Eru-
ov su pristanak odaslali pripadnike vlastita visoka reda, ali odjevene
u tijela ljudi, ne prividna, već prava, podložna strahovima i bolima
i umoru zemlje, sposobna da gladuju i žeđaju i stradavaju; premda
zbog svojih plemenitih duhova nisu umirali, a starjeli su samo nakon
dugih godina punih briga i napora. A tako su Valari postupili u
želji da isprave pogreške iz davnine, prije svega svoj pokušaj da
očuvaju i izdvoje Eldare tako što će im potpuno otkriti vlastitu moć
i veličajnost; stoga se njihovi izaslanici sad nisu smjeli iskazivati u
veličanstvenu obličju, ni nastojati ovladati voljom ljudi ili vilenjaka
otvorenim iskazima moći, već im je bilo naloženo da takvi kakvi su
došli, slaba i ponizna lika, savjetuju i nagovaraju ljude i vilenjake na
dobro, te da nastoje u ljubavi i razumijevanju ujediniti sve one koje
će Sauron, pojavi li se opet, uznastojati pokoriti i iskvariti.

Ne zna se broj pripadnika ovoga Reda; ali među onima koji su
došli na sjever Međuzemlja, gdje je bilo najviše nade (zbog preostalih
Dúnedaina i Eldara koji su ga nastavali), petorica su bila glavna. Prvi
koji je došao bio je plemenita izraza i držanja, vrane kose i ugodna
glasa, a nosio je bijelo; veoma je bio vičan djelima ruku, a gotovo
svi su ga, čak i Eldari, smatrali glavarem Reda.1 I drugih je bilo:
dvojica odjevena u modro, te jedan koji je nosio zemljano smeđe;

l U Dvije kule III 8 piše da su Sarumana "mnogi smatrali poglavarom Čarobnjaka", a
Gandalf to i izričito kaže na Elrondovu vijeću (Prstenova družina II 2): "Saruman je
Bijeli najveći u našem redu."

432 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

a posljednji je pristigao onaj koji se doimao najmanje važnim, ne
toliko visok kao ostali, izgledom vremešniji, sijede kose i sive odjeće,
oslonjen o štap. Ali Círdan je već pri njihovu prvom susretu u Sivim
lukama u njemu razabrao najveći i najmudriji duh; dočekao ga je sa
štovanjem i na čuvanje mu dao Treći prsten, Crvenog Naryu.

"Jer", kazao mu je, "veliki trudovi i pogibelji pred tobom leže.
pa da ti se zadaća ne pokaže prevelikom i preteškom, uzmi ovaj
Prsten da ti pruži pomoć i okrepu. Povjeren mi je samo da ga držim
u tajnosti, a ovdje je, na zapadnim obalama, dokon; ali smatram da
će u danima što se bliže dospjeti u plemenitije ruke od mojih, koje će
njime moći u svim srcima zapaliti iskru hrabrosti."2 A Sivi je glasnik
primio Prsten i navijek ga čuvao u tajnosti; no Bijeli je glasnik (vješt
u otkrivanju svih tajni) nakon nekog vremena doznao za taj dar, te
mu ga zamjerio, odakle je potekla njegova skrivena zlovolja prema
Sivome, što se poslije otvoreno iskazala.

Dakle, kasnije je Bijeli glasnik među vilenjacima postao poznat
kao Curunír, Vješt čovjek, a na jeziku ljudi sa Sjevera Saruman;
ali to je bilo nakon što je po povratku s mnogih putovanja došao u
kraljevinu Gondor i ondje se nastanio. O Modrima se na Zapadu
malo što znalo, tako da nisu imali drugih imena doli Ithryn Luin,
"Modri čarobnjaci"; jer otišli su na Istok s Curunírom, ali nikad se
nisu vratili, pa se više ne zna jesu li na Istoku i ostali, boreći se ondje
za ciljeve poradi kojih su bili poslani, ili su stradali, ili su, kako neki
drže, pali u Sauronovu stupicu i postali njegovi sluge.3 Ali ni jedna
od tih mogućnosti nije bila neostvariva; jer, ma koliko se to doista
moglo činiti čudnim, Istari su se, onako odjeveni u tijela iz Među-
zemlja, mogli odroditi od svojih ciljeva baš kao i ljudi i vilenjaci, te

2 Druga inačica Cirdanovih riječi upućenih Gandalfu prilikom predavanja Prstena vatre
u Sivim lukama nalazi se u tekstu O Prstenovima moći (Silmarillion, str. 332), kao i vrlo
slično sročena u Dodatku B Gospodara prstenova (uvodna riječ Izvješću o godinama
Trećega doba).

3 U pismu iz 1958. godine moj otac navodi da ne zna ništa određeno o "ostaloj dvojici .
budući da oni nisu bili vezani uz povijest sjeverozapada Međuzemlja. "Mislim", napisao
je, "da su otišli kao poslanici u daleka područja, na Istok i Jug, daleko od númenórskog
dosega: kao izaslanici u krajeve pod "neprijateljskom okupacijom', reklo bi se. Ne znam
kakav su uspjeh mogli imati; ali bojim se da su doživjeli neuspjeh, kao i Saruman, premda
bez sumnje na različite načine; a sve mi se čini da su bili utemeljitelji ili začetnici tajnih
kultova i 'magijskih' tradicija što su nadživjele Sauronov pad."

ISTARI 433

se okrenuti zlu, zaboravljajući na dobro u potrazi za moći kojom bi
ga provodili u djelo.

Odvojen odlomak napisan na margini bez sumnje pripada ovamo:

Jer, doista, kazuje se da su kao utjelovljena bića Istari štošta tre­
bali iznova naučiti putem polagana iskustva, a iako su znali odakle
potječu, uspomena na Blaženo kraljevstvo bila im je udaljena vizija
za kojom su (sve dok su ostajali vjerni svome poslanstvu) izrazito
žudjeli. Stoga su dragovoljnim podnošenjem izgnaničkih tegoba i
Sauronovih varki bili u stanju ispravljati zla iz onoga vremena.

Dapače, među svim Istarima samo je jedan ostao vjeran, i to onaj
koji je došao posljednji. Jer četvrti se, Radagast, zaljubio u razno­
rodnu zvjerad i ptice što su nastavale Međuzemlje, pa je zanemario
vilenjake i ljude, te dane provodio među divljim stvorenjima. Odatle
je i dobio ime (koje je na starom númenórejskom jeziku, a znači,
kazano je, "skrbnik životinja").4 A Curunír 'Lân, Saruman Bijeli,
odrodio se od svoje visoke dužnosti, postao ohol i nestrpljiv i zaljub­
ljen u moć, te pokušao silom ostvariti svoju volju i istisnuti Saurona;
ali taj mračni duh, snažniji od njega, ulovio ga je u stupicu.

Ali posljednji je pridošlica među vilenjacima dobio ime Mithran-
dir, Sivi hodočasnik, jer nigdje nije imao stana, a oko sebe nije okup­
ljao ni bogatstvo ni sljedbu, već je navijek išao amo-tamo po Zapad­
nim zemljama od Gondora do Angmara i od Lindona do Lóriena,
kao prijatelj svih naroda u teškim vremenima. Duh mu je bio topao
i žestok (što je prsten Narya još pojačavao), jer bio je Neprijatelj
Sauronov, te se plamenu što guta i satire suprotstavljao vatrom što
grije i snaži kada nada blijedi, kad se jadi skupe; ali i njegova radost
i njegov nagli gnjev bili su zastrti odjećom sivom poput pepela, tako
da su samo oni koji su ga dobro znali mogli uočiti baklju u njemu.
Znao je biti veseo i drag prema mladima i prostodušnima, a katkad
opet brz na oštrim riječima i korenju gluposti; ali nije bio ohol i nije

4 U vrlo kasnoj bilješci o imenima Istara piše da Radagastovo ime potječe od ljudi iz
dolina Anduina i "više ga se ne može jasno protumačiti". Za Rhosgobel, nazvan "Rada-
gastovom starom kućom" u Prstenovoj družini II 3, kaže se da se nalazio "na granicama
šume između Stanca-kamena i Staroga šumskog puta".

434 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

žudio ni za moći ni za hvalom, pa su ga zato nadaleko i naširoko
voljeli svi oni koji ni sami nisu bili oholi. Uglavnom je, ne zamarajući
se, putovao pješice, podupirući se štapom; pa je stoga među ljudima
sa sjevera bio zvan Gandalf, "Vilenjak s čarobnim štapom". Jer
oni su (premda pogrešno, kako je već kazano) smatrali da pripada
vilenjačkome rodu, jer je povremeno medu njima činio čuda, ljubeći
naročito ljepotu vatre; pa ipak je takva čudesa stvarao mahom zbog
smijeha i oduševljenja, te mu nije bila želja da ga bilo tko gleda sa
strahopoštovanjem ili da iz straha prihvaća njegove savjete.

Drugdje je ispripovijedano kako je on, kad se Sauron iznova
uzdigao, također ustao i djelomice otkrio svoju moć, postao glavni
pokretač otpora Sauronu i naposljetku izvojevao pobjedu, budnošću
i trudom privevši sve do onoga kraja što su ga nakanili Valari pod
onim Jednim koji jest nad njima. No kaže se da je pri okončavanju
zadaće zbog koje je bio poslan podnio velike patnje, i stradao, i bio
nakratko vraćen iz smrti odjeven u bijelo, i postao blistav plamen
(no i dalje zakriven, izuzev u velikoj potrebi). A kad je sve bilo
svršeno i Sauronova je Sjenka bila uklonjena, otišao je zanavijek
preko Mora. Curunír je pak bio zbačen i hametice ponižen, stradavši
na koncu od ruke potlačena roba; a duh mu je otišao kamo god ga
je usud već otpravio, te se u Međuzemlje, bilo nag bilo utjelovljen,
više nikad nije vratio.

U Gospodaru prstenova jedina opća izjava o Istarima nalazi se u
uvodnoj riječi Izvješća o godinama Trećega doba iz Dodatka B:

Kad je prošlo možda i tisuću godina i prva sjena pala na Veliku
Zelenšumu, u Međuzemlju su se pojavili Istari ili Mudri. Poslije
se pričalo da su došli s Krajnjeg zapada i bili glasnici poslani da
se suprotstave moći Sauronovoj i da ujedine sve one koji imaju
volju da mu se odupru; ali bilo im je zabranjeno silom uzvratili na
njegovu silu, ili nastojati silom i strahom zagospodariti vilenjacima
ili ljudima.

Stoga su se pojavili u ljudskom liku, iako nikad nisu bili mladi i
vrlo su sporo starjeli i posjedovali su veliku moć u umu i rukama. Tek
su malobrojnima otkrili svoja prava imena. Uglavnom su se služili
imenima koja su im drugi nadjenuli. Dvojicu najviših u ovom redu (a
kažu da su svega bila petorica) Eldari su prozvali Curunir, "Umješan

ISTARI 435

čovjek", i Mithrandir, "Sivi hodočasnik", a ljudi na sjeveru Saruman
i Gandalf. Curunir je često putovao na istok, ali se na kraju skrasio
u Isengardu. Mithrandir je najviše prijateljevao s Eldarima i potucao
se uglavnom po zapadu, i nikad se nije zasvagda skrasio.

Zatim slijedi prikaz čuvanja Triju vilenjačkih prstenova, gdje se
kaže da je Círdan dao Crveni prsten Gandalfu kada je ovaj preko
Mora došao u Sive luke ("jer Cirdan je vidio dalje i dublje nego
itko drugi u Međuzemlju").

Navedeni esej o Istarima govori mnogo toga o njima i njihovu
podrijetlu što se ne zatječe u Gospodaru prstenova (a sadrži i
nekoliko vrlo zanimljivih usputnih opaski o Valarima, nastavku
njihove brige za Meduzemlje i priznanju vlastite drevne pogreš­
ke, o čemu nije moguće ovdje raspravljati). Pozornost najviše
zaslužuju opis Istara kao "pripadnika vlastita visokog reda" (reda
Valara) i izjave o njihovu utjelovljavanju u ljudska obličja.5 Ali
valja uočiti i dolazak Istara u Meduzemlje u različita vremena,
Sarumanovo saznanje da Gandalf posjeduje Crveni prsten i oda­
tle proisteklu zavist, stav prema Radagastu, da nije ostao vjeran
svome poslanju, još dvojicu "Modrih čarobnjaka", neimenovanih,
koji su otišli na istok sa Sarumanom, ali se za razliku od njega
nikada nisu vratili u Zapadne zemlje, broj pripadnika reda Istara
(ovdje se kaže da nije poznat, ali da su među onima koji su došli
na sjever Međuzemlja "glavna" bila petorica), objašnjenje imena
Gandalf i Radagast, te sindarinsku riječ ithron, množina ithryn.

Odlomak o Istarima iz teksta O Prstenovima moći (Silmarilli-
on, str. 326-327) iznimno je blizak navedenoj izjavi iz Dodatka B
Gospodara prstenova, čak i u izrazima; ali ondje postoji i sljedeća
rečenica, sukladna eseju o Istarima:

Od ovih je Curunir bio najstariji i stigao prvi, a nakon njega dođoše
Mithrandir i Radagast, te drugi Istari koji su otišli na istok Među­
zemlja i ne stupaju u ove priče.

Preostali napisi o Istarima (kao skupini) većinom nažalost nisu
više od vrlo brzih pribilježaka, često nečitkih. Iznimno je zanim­
ljiva, međutim, kratka i vrlo žurno zapisana skica za pripovijest

5 Doista, iz Olórinova spomena u Valaquenti (SilniariUion str. 31) čini se da su Istari bili
Maiari; jer Olórin je bio Gandalf.

436 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

o vijeću Valara što ga je, čini se, sazvao Manwë ("a možda je po­
zvao Erua za savjet?"), na kojem su odlučili odaslati tri poslanika
u Međuzemlje. "Tko će ići? Jer moraju biti moćni, ravni Sauronu,
ali valja im se odreći sile i odjenuti se krvlju i mesom ne bi li se
ravnopravno odnosili prema vilenjacima i ljudima, te pridobili
njihovo povjerenje. Ali to će ih dovesti u pogibelj, zamutiti im
mudrost i znanje, te ih zbuniti strahovima, brigama i zamorima
poteklim od mesa." Ali samo dvojica istupiše: Curumo, kojeg je
izabrao Aulë, te Alatar, kojeg je poslao Oromë. Zatim Manwë
upita: gdje je Olórin? A Olórin, odjeven u sivo, tek što se bio
vratio s puta, pa je sjedio na rubu vijeća; on upita Manwëa što od
njega želi. Manwë mu odvrati da mu je želja da Olórin pode kao
treći glasnik u Međuzemlje (u zagradi se spominje da je "Olórin
volio Eldare koji su ondje ostali", vjerojatno kako bi se objasnio
Manwëov izbor). Ali Olórin izjavi da je preslab za takvu zadaću,
te da se plaši Saurona. Zatim Manwë reče da je to razlog više
zašto bi trebao poći, te da naređuje Olórinu (slijede nečitke riječi
u kojima se vjerojatno nalazi riječ "treći"). Ali nato ih Varda
pogleda i reče: "Ne kao treći"; a Curumo to upamti.

Bilješka završava izjavom da je Curumo [Saruman] poveo
Aiwendila [Radagasta] na molbu Yavanne, dok je Alatar poveo
Pallanda kao prijatelja."

Na drugom listu s pribilješkama što očito pripadaju istome
razdoblju piše da je "Curumo bio dužan povesti Aiwendila kako
bi ugodio Yavanni, ženi Aulëovoj". Tu se također nalaze grube
tablice gdje se imena Istara dovode u odnos s imenima Valara:
Olórin s Manwëom i Vardom, Curumo s Aulëom, Aiwendil s
Yavannom, Alatar s Oromëom, a Pallando također s Oromëom
(ali zatim je Pallando prebačen uz Mandosa i Niennu).

Značenje ovih odnosa između Istara i Valara, u svjetlu upravo
navedene kratke pripovijesti, očito leži u tome da je pojedinoga
Istara izabrao pojedini Vala zbog prirođenih mu osobina - mož­
da čak i u tome da je svaki od njih bio pripadnik "naroda" toga
Vale. u istom smislu kao što se za Saurona kaže u Vaìaquenti
(Silmarillion, str. 32) da je na svom početku "bio jedan od Au-
lëovih Maiara i posjedovao silno znanje toga naroda". Stoga ite-

6 Po svemu sudeći, Curumo je Sarumanovo ime na kvenijskome, nigdje drugdje zabilje­
ženo; sindarinski je oblik bio Curunír. Saruman. njegovo ime među ljudima sa sjevera,
sadrži anglosasku riječ searu, saru, "vještina, umijeće, domišljata naprava". Aiwendil
zacijelo znači "ljubitelj ptica"; usporedi Linaewen, "ptičje jezero" u Nevrastu (vidi Do­
datak Silmarillionu, stavku lin (1).) Za značenje imena Radagast vidi str. 433 i bilješku
4. Ime Pallando, usprkos tomu kako se piše, možda sadrži riječ palan, "izdaleka", kao
u riječi palantír i u imenu Aldarionova broda, Palarran, "Daleki lutalica".

ISTA RI 437

kako valja uočiti da je Curuma (Sarumana) izabrao Aule. Nema
ni traga objašnjenju zbog čega se Yavannina bjelodana želja
da među Istarima bude prisutan i jedan koji će naročito voljeti
stvorove koji su njezino djelo mogla ispuniti samo nametanjem
Radagastova društva Sarumanu; dok izjava u eseju o Istarima
(str. 433), da je Radagast zanemario svrhu zbog koje je poslan
kad se zaljubio u divlja stvorenja Meduzemlja, možda nije posve
suglasna sa zamisli da ga je posebno izabrala Yavanna. Štoviše,
i u eseju o Istarima i u tekstu O Prstenovima moći Saruman je
došao prvi i došao je sam. S druge strane, moguće je zamijetiti
trag priče o Radagastovu neželjenom društvu u Sarumanovu
iznimnom preziru prema njemu, kako ga opisuje Gandalf na
Elrondovu vijeću:

"'Radagast Mrki!' nasmije se Saruman ne krijući više svoj prezir
prema meni. 'Radagast, Pripitomljivač ptica! Radagast Prostodušni!
Radagast Ludi! Imao je taman toliko pameti da odigra ulogu koju
sam mu namijenio.'"

Dok se u eseju o Istarima kaže da ona dvojica koja su otišla na
istok nisu imala drugih imena osim Ithryn Luin, "Modri čarob­
njaci" (što, jasno, znači da nisu imali imena na zapadu Meduzem­
lja), ovdje se imenuju kao Alatar i Pallando, te dovode u vezu s
Oromëom, iako se ne daje nikakva naznaka odakle bi taj odnos
mogao potjecali. Moglo bi biti (premda je ovo tek pretpostavka)
da je između svih Valara Oromë najbolje poznavao udaljenije
krajeve Međuzemlja, te da je Modrim čarobnjacima bilo suđeno
otputovati u ta područja i ondje ostati.

Povrh činjenice da su ove bilješke o izboru Istara svakako
nastale nakon dovršetka Gospodara prstenova, nisam u stanju
pronaći ništa što bi razjasnilo njihov odnos, prema vremenu sa­
stavljanja, s esejem o Istarima.7

7 U jednom pismu iz 1956. godine moj otac navodi: "U Gospodom prstenora jedva da se
i spominju stvari koje zapravo ne postoje na svojoj ravni (u sekundarnoj, odnosno pod-
kreacijskoj stvarnosti)", te u bilješci dodaje: "Mačke kraljice Berúthiel i imena druge
dvojice čarobnjaka (pet, manje Saruman, Gandalf, Radagast) jesu sve što mi pada na
pamet." (U Moriji je Aragorn rekao za Gandalfa: "Sigurnije je da će on naći put do
kuće u mrkloj noći nego mačke kraljice Berúthiel.")
Međutim, postoji čak i priča o kraljici Berúthiel, premda samo u vrlo "primitivnom"
nacrtu, tek dijelom čitkom. Ona je bila podmukla, samotna i za ljubav nesposobna žena
Tarannona, dvanaestog gondorskog kralja (830.-913. godine Trećega doba) i prvog iz
loze "brodokraljeva". koji je okrunjen kao "Gospodar obala", Falastur, i bio prvi kralj
bez djece (Gospodar prstenovu, Dodatak A, ii te iv). Berúthiel je živjela u Kraljevoj kući

438 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Ne znam za bilo koje druge napise o Istarima, izuzev nekoliko
vrlo grubih i djelomice nerazaberivih bilježaka što su svakako na­
stale mnogo kasnije od bilo čega dosad navedenog, a vjerojatno
potječu iz 1972. godine:

Valja nam pretpostaviti da su oni [Istari] svi bili Maiari, odnosno
osobe iz ''anđeoskoga" reda, premda ne nužno i istog reda veličine.
Maiari su bili "duhovi", ali sposobni sami se utjeloviti, pa su mogli
uzeti "čovjekolika" (napose vilenjačka) obličja. Za Sarumana se kaže
(npr. u riječima samoga Gandalfa) da je bio glavar Istara - odnosno,
viši u valinórejskome statusu od ostalih. Radagast je prikazan kao
osoba mnogo manje moći i mudrosti. O drugoj se dvojici u objav­
ljenim djelima ne navodi ništa, izuzev spomena Petorice čarobnjaka
u prepirci između Gandalfa i Sarumana [Dvije kule III 10]. Sad, te
su Maiare u presudnom trenutku za povijest Međuzemlja poslali
Valari ne bi li pojačali otpor vilenjaka sa Zapada, čija je snaga jenja­
vala, te neiskvarenih ljudi sa Zapada, kojima su oni s Istoka i Juga
brojčano bili izuzetno premoćni. Može se uočiti da je svaki od njih
imao slobodu učiniti koliko može u tom poslanstvu; da im nije bilo
zapovijeđeno niti je bilo predviđeno da djeluju zajednički kao malo
središnje tijelo snage i mudrosti; te da je svaki od njih imao drugačije
moći i sklonosti, a Valari su ih izabrali imajući to na umu.

Predmet ostalih zapisa isključivo je Gandalf (Olórin, Mithran-
dir). Na poleđini izdvojenog lista na kojemu se nalazi pripovijest

u Osgiliathu i mrzila zvukove i mirise mora, kao i kuću što ju je Tarannon sagradio
nizvodno od Pelargira "na lukovima što su duboko gazili u široke vode Ethir Anduina":
mrzila je svako stvaranje, sve boje i složene ukrase, nosila samo crno i srebrno, te živjela
u golim odajama, dok su vrtovi kuće u Osgiliathu bili puni izobličenih skulptura ispod
čempresa i tisa. Imala je devet crnih mačaka i jednu bijelu, kao robove, pa je s njima
razgovarala ili im čitala pamćenje, te ih slala da otkrivaju sve mračne tajne Gondora.
tako doznajući sve ono "što ljudi najviše žele zadržati u tajnosti"; postavila je bijelu
mačku da uhodi crne, a sve ih je mučila. Nitko u Gondoru nije se usuđivao dotaknuti
ih; svi su ih se plašili i izgovarali kletve kad bi ih ugledali gdje prolaze. Ono što slijedi
uglavnom je posve nečitko u tom jednom jedinom rukopisu, izuzev svršetka, gdje se
navodi da je njezino ime bilo izbrisano iz Knjige kraljeva ("ali sjećanja ljudi nisu posve
zapretena u knjigama, pa mačke kraljice Berúthiel nikad nisu posve izašle iz govora
ljudi") i da je Tarannon dao da je se samu sa svojim mačkama stavi na brod, te da ga
se pusti da otplovi gonjen sjevernim vjetrom. Brod je posljednji put viđen kako pod
mjesečevim srpom jezdi pokraj Umbara, s jednom mačkom na vrhu jarbola i drugom
kao polenom na kljunu.

ISTARI 439

o valarskome izboru Istara javlja se sljedeća bilješka, vrijedna
velike pozornosti:

Elendil i Gil-galad djelovali su zajednički; ali to je bio "Posljednji
savez" vilenjaka i ljudi. Pri Sauronovu konačnom svrgavanju vilenjaci
na samome poprištu nisu djelatno sudjelovali. Legolas je među De­
vetoricom pješaka vjerojatno postigao najmanje. Galadriel, največa
među preostalim Eldarima Međuzemlja, bila je silna ponajviše u mu­
drosti i dobroti, kao predvodnica ili savjetnica u borbi, nepokoriva
u otporu (napose umom i duhom), ali nije mogla poduzeti kazneno
djelovanje. Što se sveukupnog djelovanja tiče, poprimila je razmje­
re slične Manwëovima. Manwë, međutim, čak ni nakon Propasti
Númenora i razlamanja staroga svijeta, čak ni u Trećem dobu kad
se Blaženo kraljevstvo već nalazilo izvan "Krugova Svijeta", još nije
bio puki promatrač. Bjelodano je da su iz Valinora došli poslanici
zvani Istari (ili Čarobnjaci), a među njima Gandalf, koji se pokazao
kao predvodnik i upravitelj i u napadu i u obrani.

Tko je bio "Gandalf"? Kaže se da su u kasnijim vremenima (kad
se iznova u Kraljevstvu uzdigla sjenka zla) mnogi "Vjerni" bili uvje­
reni da je "Gandalf" iz onih dana bio posljednja objava samoga
Manwëa, prije nego što se on zanavijek povukao u svoju kulu stra-
žaru na Taniquetilu. (Gandalfova izjava da mu je ime "na Zapadu"
bilo Olórin smatrala se, prema tom vjerovanju, prihvaćanjem tajnog
imena, pukog nadimka.) Ne znam (naravno) kako glasi cijela istina u
ovome slučaju, ali kad bih je i znao, bilo bi pogrešno biti određeniji
nego što je Gandalf bio. Manwë se neće spustiti s Planine sve do
Dagora Dagoratha i nailaska Kraja, kad se Melkor vrati.8 Na svr­
gavanje Morgotha poslao je svoga glasnika Eönwëa. Ne bi li, onda,
na poraz Saurona poslao nekog manjeg duha iz anđeoskog naroda,
nekoga istorodnog i, bez sumnje, ravnog Sauronu u svome početku,
ali ne više? Zvao se Olórin. Ali o Olórinu nikada nećemo znati više
nego što je otkrio kroz Gandalfa.

Nakon toga slijedi šesnaest stihova u aliterativnom metru:

8 Ovo se odnosi na "Drugo Mandosovo proročanstvo", koje se ne javlja u Silmarillionu;
nije moguće pokušati ga ovdje potanje objasniti, jer bi za to bio potreban određen prikaz
povijesti mitologije u odnosu na objavljenu inačicu.

440 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Zar počut nećeš pripovijest od pamtivijeka skritu
o Petorici što tragom su iz tajne one zemlje?
Jedan tek jest opet ondje. Još ostali čekaju,
pod mnogih vlašću muževa Međuzemlje ne traže
do Dagora Dagoratha, dana kad Usud stiže.
Skrovita tog svjetovanja spominješ li se još
Zapadnih gospodara u zemlji Amanu?
Skrivene su staze duge i samotne već leže,
a muževima smrtnim Manwë se ne obraća.
S negdanjeg Zapada neki neznani lahor pahnu;
muklim mrakom noćnim more ga prenese:
šumne vijesti šapnu šutljivim spavačima
iz visina izopćenih, izgubljenih stoljeća,
umovima umornim od uporne potrage.
Najstariji kralj nije još na sve zaboravio.
Saurona je shvaćao kao sporu prijetnju...

Mnogo toga ovdje odnosi se na šire pitanje brige Manwëa i Va-
lara za sudbinu Međuzemlja nakon Propasti Númenora, a što
svakako ne pripada u raspon ove knjige.

Nakon riječi "Ali o Olórinu nikada nećemo znati više nego
što je otkrio kroz Gandalfa", moj otac je naknadno dodao:

izuzev toga što je Olórin ime na jeziku Plemenitih vilenjaka, pa su
mu ga stoga zacijelo nadjenuli Eldari u Valinoru, ili je "prijevod"
koji bi za njih trebao imati značenja. Kako god bilo, što je značilo to
ime, bilo ono nadjenuto ili prispodobljeno? Olor je riječ koja se često
prevodi kao "san", ali to se ne odnosi na (većinu) ljudskih "snova",
svakako ne na spavačke snove. Za Eldare je ona podrazumijevala
žive sadržaje njihovih spomena, što će reći njihove mašte: odnosila se,
zapravo, na jasno viđenje, umno, stvari koje nisu protežno prisutne u
prostoru što ga zauzima tijelo. Ali ne samo na pojam, već na njegovu
punu uobličenost u konkretno obličje i pojedinosti.

Jedna izdvojena etimološka nota objašnjava značenje na sličan
način:

olo-s: vizija, "sanja": ime na zajedničkom vilenjačkom za "umni
konstrukt" što ga Eä zapravo ne sadrži (prethodno) po strani od

ISTARI 441

konstrukta, ali ga Eldari mogu učiniti vidljivim i spoznatljivim putem
Umjetnosti (Karmë). Olos se obično rabi za lijepe konstrukte sazdane
isključivo s umjetničkim ciljem (tj. nakana im nije ni obmana, ni
stjecanje moći).

Navode se i riječi izvedene iz tog korijena: kvenijska olos, "san,
sanja", množina olozi/olori; ôla- (nepovratni glagol), "sanjati";
olosta, "snovit". Zatim se spominje Olofantur, kako je glasilo ra­
nije "pravo" ime Lóriena, Vale koji je bio "vladar vizija i snova",
prije nego što je u Silmarillionu promijenjeno u Irmo (kao što je i
ime Nurufantur promijenjeno u Námo (Mandos): iako je množina
Fëanturi za tu dvojicu "braće" zadržana u Valaquenti).

Ove rasprave o riječi olos, olor bjelodano se odnose na odlo­
mak u Valaquenti (Silmarillion, str. 31), koji navodi da je Olórin
u Valinoru obitavao u Lórienu, te također

premda je iskreno volio vilenjake, ipak je među njima hodao nevid­
ljiv ili u obličju jednog od njih, te oni nisu znali odakle su dolazile
krasne sanje ili mudri odgovori koje je on umetao u njihova srca.

U ranijoj se inačici ovog odlomka kazuje da je Olórin bio "Irmov
savjetnik", te da je u srcima onih koji su ga htjeli počuti budio
pomisli na "lijepe stvari što još ne postoje, ali tek bi mogle biti
stvorene kako bi se Arda obogatila".

Jedna duga bilješka objašnjava odlomak iz Dvije kule IV 5 u
kojem Faramir u Henneth Annûnu kaže da je Gandalf rekao:

Ja imam razna imena u raznim zemljama. Mithrandir među vile­
njacima; Tharkûn za patuljke. Olórin bijah u mladosti na zaborav-
ljenom zapadu,9 na jugu Incánus, na sjeveru Gandalf; ka istoku ja

ne hodim.

Bilješka potječe iz vremena prije objavljivanja drugog izdanja
Gospodara prstenova 1966. godine, a glasi ovako:

9 Gandalf je opet kazao "Olórin bijah na zaboravljenome zapadu" kad je pripovijedao
hobitima i Gimliju u Minas Tirithu nakon krunidbe kralja Elessara: vidi "Pohod na
Ercbor", str. 368.

442 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Datum Gandalfova dolaska neizvjestan je. Došao je s onu stranu
Mora, čini se baš u vrijeme kad su zamijećeni prvi znaci ponovnog
uzdizanja "Sjenke": nova javljanja i širenja zlih stvorova. Ali malo
ga koji godišnjak ili zapis spominje u drugome tisućljeću Trećega
doba. Vjerojatno je dugo lutao (u različitim pojavama), zauzet ne
djelima i zbivanjima, već istraživanjem srdaca vilenjaka i ljudi koji su
nekoć bili, a možda su i dalje suprotstavljeni Sauronu. Sačuvana je
njegova izjava (ili jedna njezina inačica, koja u svakom slučaju nije
bila posve shvaćena) da mu je u mladosti na zapadu ime bilo Olórin,
ali da je među vilenjacima bio zvan Mithrandir (Sivi putnik), medu
patuljcima Tharkûn (što navodno znači "Čovjek sa štapom"), na
jugu Incánus, a na sjeveru Gandalf, dok "ka istoku ja ne hodim".

"Zapad" tu bjelodano označava Daleki zapad s onu stranu Mora,
a ne neki dio Međuzemlja; ime Olórin ima plemenito-vilenjački
oblik. "Sjever" se zacijelo odnosi na sjeverozapadna područja Me­
đuzemlja, gdje je većina žitelja ili govorom obdarenih naroda bila
i ostala neiskvarena rabotama Morgotha ili Saurona. Ti će krajevi
pružati najsnažniji otpor zlima koja je za sobom ostavio Neprijatelj,
ili njegovu sluzi Sauronu, pojavi li se ponovno. Međe toga područja
bile su prirodno nejasne; istočna mu je granica otprilike išla niz
rijeku Carnen do ušća s Celduinom (Hitrom rijekom), dalje sve do
Núrnena, a zatim prema jugu do drevnih rubova Južnoga Gondora.
(Isprva nije bio isključen Mordor, koji je Sauron zauzeo, iako se
nalazio izvan njegovih prvotnih kraljevina "na istoku", u znak na­
mjerne prijetnje Zapadu i Númenórejcima.) "Sjever" stoga uključuje
svu tu golemu površinu: sa zapada na istok otprilike od Lhûnskoga

zatona do Núrnena, a od sjevera na jug od Carn Dûma do južnih
krajeva drevnoga Gondora, između njega i Bliskoga Harada. Dalje
od Núrnena Gandalf nikada nije bio.

Ovaj odlomak jedini je sačuvani dokaz o tome da su njegova
putovanja sezala dalje na jug. Aragorn tvrdi da je prodro do "dalekih
zemalja Rhûna i Harada gdje sjaju nepoznate zvijezde" (Prstenova
družina II 2).10 Nije nužno pretpostaviti isto i za Gandalfa. Ova su
predanja usredotočena na sjever - jer je kao povijesna činjenica

10 Te se "nepoznate zvijezde" odnose u strogom smislu samo na Harad, a znače zacijelo to
da je Aragorn otputovao ili otplovio na određenu udaljenost u južnu polutku. [Piščeva
bilješka.]

ISTARI 443

prikazano da se borba protiv Morgotha i njegovih slugu zbivala
uglavnom na sjeveru, a napose na sjeverozapadu Međuzemlja, i to
zbog toga što je kretanje vilenjaka, kao i ljudi koji su kasnije bježali
od Morgotha, neizbježno teklo na zapad, prema Blaženome kraljev­
stvu, te na sjeverozapad, zato što su ondje obale Međuzemlja bile
najbliže Amanu. Harad, "Jug", stoga predstavlja neodređen izraz, a
premda su ljudi iz Númenora prije njegove propasti istražili obale
Međuzemlja daleko prema jugu, njihove su naseobine iza Umbara
izgubile samosvojnost, ili su, u slučajevima kad su ih nastavali ljudi
koje je Sauron izopačio već u Númenoru, postale neprijateljske, pod
Sauronovom vlašću. Ali južna su se područja u doticaju s Gondorom
(koja su ljudi iz Gondora zvali jednostavno Harad, "Jug", Bliski ili
Daleki) vjerojatno lakše mogla preobratiti na "otpor", a ondje je i
Sauron bio najzauzetiji u Trećem dobu, budući da je tu nalazio izvor
ljudstva koje se najlakše moglo iskoristiti protiv Gondora. Lako je
moguće da je Gandalf putovao u te krajeve u ranijim danima svoga
djelovanja.

Ali uglavnom je djelovao na "sjeveru", a i tu prije svega na sjeve­
rozapadu, u Lindonu, Eriadoru i dolinama Anduina. Prvenstveno je
bio odan Elrondu i sjevernim Dúnedainima (Graničarima). Osebuj­
nost mu je bila ljubav prema "polutanima", koje je dobro upoznao,
jer je onako mudar slutio koliko će u konačnici biti važni, istodobno
prepoznavši urođenu im vrijednost. Gondor mu je bio manje zanim­
ljiv, iz istog razloga zbog kojeg je više zaokupljao Sarumana: bio je
središte znanja i moći. Njegovi su vladari naslijeđem i svim svojim
običajima bili neopozivo suprotstavljeni Sauronu, u svakom slučaju
načelno: kraljevina im se uzdigla kao prijetnja njemu, te nastavila
postojati samo utoliko i dotle dok njegovu prijetnju bude mogla
suzbijati oružanom silom. Gandalf nije mogao naročitije utjecati na
njezine ponosite vladare, niti ih poučavati, pa se počeo duboko zani­
mati za njih tek kad im se moć počela urušavati, kad su ih oplemenile
hrabrost i ustrajnost u naizgled unaprijed izgubljenoj borbi.

Ime Incánus doima se "tuđinskim"; drugim riječima, nije ni na
vestronu, ni na vilenjačkom (sindarinskom ili kvenijskom), a ne
mogu ga objasniti ni sačuvani jezici ljudi sa Sjevera. Jedna bilješka
u Thainovoj knjizi navodi da se radi o riječi iz haradrimskog jezika,

444 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

prilagođenoj kvenijskom obliku, koja znači jednostavno "sjeverna
uhoda" (Inkâ + nûs).11

Gandalf služi kao zamjena pri pripovijedanju na engleskom, jed-
nako onako kao što se postupa s hobitskim i patuljačkim imenima.
Radi se o postojećem nordijskom imenu (tako se zove jedan patuljak
iz poeme Völuspá),12 a ja ga rabim zbog toga što mi se čini da sadrži
riječ gandr, štap, napose onaj koji služi za "čaranje", pa se može
pretpostaviti da znači "vilenjačka prikaza sa (čarobnim) štapom".
Gandalf nije bio vilenjak, ali ljudi su ga po svoj prilici povezivali s
njima, jer su im njegova odanost i prijateljevanje s vilenjacima bili
dobro poznati. Budući da se ovo ime pripisuje "sjeveru" općenito,
valja pretpostaviti da je Gandalf vestronsko ime, ali sazdano od
sastavnica koje nisu izvedene iz vilenjačkih jezika.

Posve drugačiji pogled na značenje Gandalfovih riječi "na jugu
Incánus", kao i na etimologiju toga imena, dobiva se iz bilješke
napisane 1967. godine:

Veoma je nejasno na što se misli pod riječima "na jugu". Gandalf je
porekao da je ikada posjetio "istok", ali zapravo se čini da je ogra­
ničio svoja putovanja i zaštitu na zapadne zemlje, napučene vilenja­
cima i narodima koji su mahom bili neprijateljski nastrojeni prema
Sauronu. U svakom slučaju, čini se malo vjerojatnim da je ikada
putovao u Harad (ili Daleki Harad!), odnosno da se ondje zadržao
dovoljno dugo da bi stekao posebno ime na bilo kojem tuđinskom
jeziku iz tih slabo poznatih krajeva. Jug bi se tako trebao odnositi
na Gondor (u najširem smislu, na zemlje pod upravom Gondora
na vrhuncu moći). U doba ove Pripovijesti, međutim, otkrivamo da
Gandalf u Gondoru uvijek nosi ime Mithrandir (za časnike ili ljude
númenorskog podrijetla, poput Denethora, Faramira itd.). Ono je
sindarinsko, a predstavlja se kao ime koje rabe vilenjaci; ali gondor-
ski su časnici poznavali taj jezik i služili se njime. "Uobičajeno" je
ime na vestronu ili zajedničkom govoru očito bilo ono sa značenjem
"Sivoplašt", ali kako je bilo smišljeno u davnim vremenima, sad je

11 Oznaka nad posljednjim slovom zapisa Inkâ-nûs odaje da je posljednji suglasnik bio š.
12 Dio zbirke vrlo drevnog nordijskog pjesništva poznate pod imenom "Pjesnička Edda",

odnosno '"Starija Edda".

ISTARI 445

imalo arhaičan oblik. Njega možda predstavlja izraz Sivoskuti, što
ga rabi Eomer u Rohanu.

Moj je otac ovdje zaključio da se "na jugu" ipak odnosilo na
Gondor, te da je Incánus (kao i Olórin) bilo ime na kvenijskom, ali
smišljeno u Gondoru u ranijim vremenima, kad su se učeni ljudi
još često služili kvenijskim, koji je stoga bio jezik mnogih povijesnih
zapisa, baš kao i u Númenoru.

Gandalf se, kako navodi Izvješće o godinama, pojavio na zapadu
početkom jedanaestoga stoljeća Trećega doba. Pretpostavimo li da
je najprije posjećivao Gondor, dovoljno često i dovoljno dugo da
ondje stekne jedno ili više imena - recimo, za vladavine Atanatara
Alcarina, oko 1800 godina prije Rata za Prsten - moglo bi se pri­
hvatiti da je "Incánus" bilo za njega smišljeno kvenijsko ime koje
je kasnije zastarjelo, te su ga pamtili samo učeni.

Uz tu se pretpostavku iznosi prijedlog etimologije iz kvenijskih sa­
stavnica in (id)-, "um", te kan-, "vladar", naročito iz riječi cáno, canu,
"vladar, upravitelj, poglavica" (potonja tvori drugu sastavnicu imena
Turgon i Fingon). U toj bilješci moj otac spominje latinsku riječ
incánus, "sijed", i to na takav način da ukazuje na to kako je odatle
zapravo poteklo ovo Gandalfovo ime prilikom pisanja Gospodara
prstenova, što je vrlo iznenađujuće ako je istinito; a na kraju rasprave
upozorava da se istovjetnost oblika kvenijskoga imena i latinske
riječi mora smatrati "slučajnošću", jednako kao što se sindarinsko
ime Orthanc, "račvast vis", slučajno podudara s anglosaskom rječju
orþanc, "domišljata naprava", kako glasi prijevod pravog imena iz

jezika Rohirrimâ.

446 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Palantíri

Palantíri jamačno nikad nisu bili u općoj uporabi, a ni općepoznati,
čak ni u Númenoru. U Međuzemlju ih se držalo u prostorijama pod
stražom visoko u utvrđenim kulama, gdje su do njih mogli doći samo
kraljevi i vladari, uz imenovane čuvare, te ih nikad nisu pokazivali,
niti im se obraćali u javnosti. Ali do isteka vladavine Kraljeva nisu
bili mračna tajna. Nije bilo pogibelji u njihovoj uporabi, pa nije­
dan kralj, ili netko ovlašten da pogleda u njih, nije oklijevao otkriti
odakle mu potječu saznanja o djelima ili stavovima dalekih vladara,
ukoliko ih je stekao putem Kamenova.1

Nema daljnjeg spomena njihove javne i službene uporabe nakon
što je s padom Minas Ithila prošlo vrijeme Kraljeva. Nije više bilo
Kamena koji bi im mogao odgovarati sa sjevera nakon brodoloma
Posljednjega kralja, Arveduija, 1975. godine.2 Ithil-kamen izgubljen
je 2002. godine. Tako su preostali samo Anor-kamen u Minas Tirithu
i Orthanc-kamen.3

1 Bez sumnje su se rabili u pregovorima Arnora i Gondora oko baštinjenja Krune 1944.
godine. "Poruke" o teškim nevoljama što su zadesile Sjeverno kraljevstvo, primljene
1973. u Gondoru. možda su bile zadnji slučaj njihove uporabe sve do vremena uoči Rata
za Prsten. [Piščeva bilješka.]

2 S Arveduijem su izgubljeni Kamenovi iz Annúminasa i Amon Sûla (Vjetrovrha). Treći
palantír sa sjevera bio je u kuli Elostirion na Emvn Beraidu; imao je posebne osobine
(vidi bilješku 16 na stranici 454).

3 Kamen iz Osgiliatha bio je izgubljen u vodama Anduina 1437. godine, tijekom građan­
skoga rata zbog Rodbinskog razdora.

PALANTÍRI 447

Dvije su stvari tada pridonijele da se Kamenovi zanemare i padnu
u zaborav među najvećim dijelom naroda. Prva je bila neizvjesnost
oko toga što se zbilo s Ithil-kamenom: razumno se pretpostavljalo
da su ga branitelji uništili prije nego što je Minas Ithil bio zarobljen i
opustošen;4 ali bilo je posve moguće da im je bio otet i tako dospio u
Sauronov posjed, što su mudriji i dalekovidniji možda uzeli u obzir.
Čini se da i jesu, shvativši da će mu Kamen biti od male koristi da
naudi Gondoru ako ne uspostavi vezu s nekim Kamenom koji mu
je prilagođen.5 Zbog toga je, može se pretpostaviti, Anor-kamen, o
kojem svi zapisi Namjesnikâ šute sve do Rata za Prsten, bio pomno
čuvana tajna, dostupna isključivo Vladarima namjesnicima, koji (čini
se) nijednom nisu posegnuli za njime, sve do Denethora II.

Drugi je razlog bio propadanje Gondora, uz sve slabije poznava­
nje drevne povijesti i sve manje zanimanje za nju među svima izuzev
nekolicine, čak i među odličnicima u kraljevini, osim u pitanjima
vezanim uz rodoslovlja: uz njihovo podrijetlo i srodstvo. Gondor
je nakon Kraljeva zapao u "srednji vijek" sve bljeđeg znanja i sve
priprostijih vještina. Dojave su ovisile o glasnicima i teklićima, ili u
slučaju uzbune o svjetionicima, a sve i ako su se Kamenovi iz Anora
i Orthanca još čuvali kao blaga iz prošlosti za čije su postojanje znali
tek malobrojni, narod je najvećma zaboravio na Sedam kamenova iz
davnine, a stihovi iz predanja posvećeni njima nisu se više razumjeli,
sve i ako ih se pamtilo; njihova su djelovanja u pričama prerasla u
vilenjačke moći drevnih kraljeva prodornih očiju, te u hitre, pticama

4 O mogućnosti unišenja palantírâ vidi str. 455. U stavci iz Izvješća o godinama za 2002.,
kao i u Dodatku A (I, iv), zarobljavanje palantíra prilikom pada Minas Ithila navodi
se kao činjenica; ali moj otac je primijetio da su ti godišnjaci sastavljeni nakon Rata
za Prsten te da je ta izjava, ma koliko izvjesna, samo zaključak. Ithil-kamen nikad nije
pronađen, te je vjerojatno stradao pri rušenju Barad-dûra; vidi str. 455.

5 Sami po sebi, Kamenovi su mogli tek vidjeti: prizore i likove na dalekim mjestima, ili u
prošlosti. Viđenja nisu imala nikakva objašnjenja; ljudima iz kasnijih vremena ionako
je bilo naporno utjecati na to što će voljom ili željom motritelja biti prikazano. Ali kad
bi drugi um zauzeo neki prilagođen Kamen, misli su se mogle "prenijeti" (primiti kao
"govor"), a viđenja stvari iz uma motritelja jednog Kamena mogao je vidjeti drugi mo­
tritelj. [Vidi dalje, str. 456-458 i bilješku 21 na stranici 458.] Te su se moći prvotno rabile
uglavnom pri dogovaranju, razmjeni vijesti nužnih za vladanje, ili savjeta i prosudbi;
rjeđe zbog jednostavnog prijateljstva i zadovoljstva, ili pri davanju pozdrava i izraza
sućuti. Samo se Sauron poslužio jednim Kamenom u svrhu prijenosa svoje nadmoćne
volje, ovladavši slabijim motriteljem i natjeravši ga da mu otkrije skrivene misli i pokori
se zapovijedima. [Piščeva bilješka.]

448 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

slične duhove koji su ih služili, donoseći im vijesti ili odnoseći njihove
poruke.

Čini se da su u ovo vrijeme Namjesnici već odavno bili zanemarili
Orthanc-kamen: više im nije bio ni od kakve koristi, a u svojoj je
neosvojivoj kuli bio na sigurnom. Čak da i ga nisu zasjenile dvojbe
vezane uz Ithil-kamen, bio je smješten u području koje je sve ma­
nje zanimalo Gondor. Calenardhon, nikad gusto napučen, teško
je nastradao u Tamnoj kugi iz 1636. godine, a nakon nje se broj
njegovih stanovnika númenorskog podrijetla postojano smanjivao
uslijed seoba u Ithilien i krajeve bliže Anduinu. Isengard je ostao
osobni posjed Namjesnikâ, ali sâm je Orthanc opustio, tako da
je na kraju bio zatvoren, a ključevi su mu bili odneseni u Minas
Tirith. Ako je namjesnik Beren uopće i pomislio na Kamen kad ih
je predavao Sarumanu, vjerojatno je smatrao da on ne bi mogao
dospjeti u sigurnije ruke od onih koje pripadaju glavaru Vijeća
suprotstavljenog Sauronu.

Saruman je jamačno u svojim istragama6 naročito dobro upoznao
Kamenove, koji su mu lako privukli pozornost, pa je zaključio da
Orthanc-kamen i dalje leži netaknut u svojoj kuli. Do ključeva Or-
thanca došao je 2759. godine, službeno kao čuvar kule i pobočnik
gondorskoga Namjesnika. U to vrijeme pitanje Orthanc-kamena jed­
va da je zanimalo Bijelo vijeće. Tek je Saruman, stekavši naklonost
Namjesnikâ, dotad dovoljno dobro bio izučio zapise u Gondoru da
bi mogao uvidjeti zanimljivost palantírâ i moguću korist od onih što
su preostali; ali svojim sudruzima ništa nije kazao o tome. Saruman
je zbog zavisti i mržnje prema Gandalfu zatim prestao surađivati s
Vijećem, koje se posljednji put sastalo 2953. godine. Bez ikakve služ­
bene objave Saruman je tada zauzeo Isengard kao vlastiti posjed, ne
mareći više za Gondor. Nema sumnje da Vijeće to nije odobravalo:
ali Saruman je imao slobodu činiti kako ga je volja i pravo da, ako
želi, postupa samostalno i prema vlastitim nazorima u cilju pružanja
otpora Sauronu.7

6 Usporedi s Gandalfovim opaskama na Elrondovu vijeću, vezanim uz Sarumanovo du­
gogodišnje izučavanje svitaka i knjiga u Minas Tirithu.

7 Isengard je bio dobro smješten za svako "svjetovnije" djelovanje putem moći i ratne sile.
budući da je bio ključ Rohanskih vrata. To je bila slaba točka obrane Zapada, naročito

PALANTÍRI 449

Većina članova Vijeća zacijelo je neovisno o njemu znala za Ka-
menove i njihov drevni smještaj, ali nije držala da trenutačno imaju
naročitu važnost: ti su predmeti, čudesni i hvalevrijedni, bili dio
povijesti Kraljevstava Dúnedainâ, ali sad su uglavnom bili izgubljeni
ili ne naročito korisni. Valja imati na umu da su Kamenovi isprva bili
"nevini" i nisu imali zle svrhe. Tek ih je Sauron pretvorio u zlokobna
sredstva ovladavanja i obmane.

Premda je Vijeće (na Gandalfovo upozorenje) moglo polako po­
sumnjati u Sarumanove nakane što se Prstenova tiče, čak ni Gandalf
nije znao da je on postao saveznik, odnosno sluga, Sauronov. To je
Gandalf otkrio tek u srpnju 3018. godine. Ali, iako je Gandalf pret­
hodnih godina proširio vlastito i znanje Vijeća o povijesti Gondora
izučavanjem tamošnjih spisa, i njega i njih ipak je najviše zanimao
Prsten: neiskazane mogućnosti Kamenova nisu uviđali. Bjelodano je
da je tek u vrijeme Rata za Prsten Vijeće saznalo za sumnje vezane
uz sudbinu Ithil-kamena, te da nije uspjelo (što je razumljivo čak i
za osobe poput Elronda, Galadriel i Gandalfa, opterećene vlastitim
brigama) spoznati koliko je on važan i razmisliti do čega bi moglo
doći kad bi Sauron došao u posjed jednog Kamena, a bilo tko za­
tim upotrijebio neki drugi. Bilo je potrebno da se na Dol Baranu
pokaže učinak Orthanc-kamena na Peregrina kako bi se odjednom
otkrilo da je "spona" između Isengarda i Barad-dûra (uočena kad
je otkriveno da su se prilikom napada na Družinu na Parth Galenu
snagama Isengarda pridružile i one pod Sauronovim zapovjedniš­
tvom) zapravo bio Orthanc-kamen - uz još jedan palantír.

U razgovoru s Peregrinom dok su jahali na Shadowfaxu iz Dol
Barana (Dvije kule III 11), Gandalfu je glavni cilj bio prenijeti tom
hobitu određen pojam o povijesti palantírâ, ne bi li on počeo shvaćati
drevnost, čast i moć predmetâ u koje se drznuo pačati. Nije mu
kanio prikazivati na koji način dolazi do otkrića i zaključaka, osim u
posljednjoj stvari: ne bi li mu objasnio da je njima ovladao Sauron,

nakon što je Gondor počeo propadati. Tuda su potajice mogli proći neprijateljski uhode
i poslanici, a na koncu i vojna sila, kao u prethodnome Dobu. Budući da je Isengard
dugo godina bio strogo čuvan, čini se da Vijeće nije bilo svjesno što se zbiva unutar
njegova Obruča. Uporaba orkâ i mogući uzgoj njihovih posebnih vrsta bili su tajna, a
teško da su započeli mnogo prije 2990., u svakom slučaju. Čini se da se orkovska vojska
nikad nije slala izvan teritorija Isengarda prije napada na Rohan. Da je Vijeće znalo za
to, smjesta bi, naravno, shvatilo da je Saruman postao zao. [Piščeva bilješka.]

450 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

tako da je njihova uporaba pogibelj za svakoga, ma kako uzvišen
bio. Ali Gandalfov se um u isti mah predano posvetio Kamenovima,
razmatrajući značenje otkrića s Dol Barana za mnogo toga što je
opazio i što mu se kovitlalo mislima: poput Denethorove široke
upućenosti u daleka zbivanja, te njegova izgleda prerano ostarjela
čovjeka, prvi put vidljivoga netom nakon što je prešao šezdesetu
godinu života, iako je pripadao soju i rodu koji je još živio dulje od
ostalih ljudi. Nema sumnje da je Gandalfova žurba da stigne u Minas
Tirith, povrh neodgodivosti drugih zbivanja i neposredne bliskosti
rata, dobila poticaj zbog njegova naglog straha da Denethor također
nije posegnuo za palantírom, Anor-kamenom, te želje da procijeni
kakav je to učinak moglo na njega imati: neće li se u odsudnom ispitu
beznadna rata ispostaviti da mu se (kao i Sarumanu) više ne može
vjerovati, te da će se možda predati Morđoru. Gandalfov odnos
prema Denethoru po dolasku u Minas Tirith, te idućih dana, kao i
sve za što se navodi da su kazali jedan drugome, valja promatrati u
svjetlu ove dvojbe u Gandalfovu umu.8

Stoga je palantír iz Minas Tiritha u njegovim mislima postao
važan tek nakon Peregrinova doživljaja na Dol Baranu. Ali, naravno,
već je odavno znao ili pretpostavljao da on postoji. O Gandalfovoj
se povijesti malo zna sve do kraja Budnoga mira (2460.) i usposta­
ve Bijeloga vijeća (2463.), dok se njegovo naročito zanimanje za
Gondor počelo iskazivati, čini se, tek nakon što je Bilbo pronašao
Prsten (2941.), a Sauron se otvoreno vratio u Mordor (2951).9 Tada
je on (kao i Saruman) svu pozornost svrnuo na Isildurov Prsten; ali
može se pretpostaviti da je pri iščitavanjima u pismohranama Minas
Tiritha saznao štošta o palantírima iz Gondora, iako im moguće

8 Denethor je očigledno bio svjestan Gandalfovih pretpostavki i sumnji, što ga je u isti
mah i razljutilo i nagnalo na zluradu zajedljivost. Valja uočiti njegove riječi upućene
Gandalfu pri njihovu susretu u Minas Tirithu (Povratak kralja V i): "Znam već o svim
tim događajima koliko mi treba za moje planove glede opasnosti što mi prijeti s istoka",
a naročito podrugljive riječi nakon njih: "Da; ako su kamenovi i izgubljeni, kažu. ipak su
oči gospodara Gondora oštrije od očiju običnih ljudi i primaju mnoge poruke." Posve
po strani od palantíra, Denethor je bio čovjek velikih umnih moći. koji je brzo umio
pročitati misli što leže iza licâ i riječi, ali sasvim je moguće da je u Anor-kamenu zaista
i vidio zbivanja iz Rohana i Isengarda. [Piščeva bilješka.] - Vidi dalje, str. 458.

9 Valja uočiti odlomak u Dvije kule IV 5, gdje se Faramir (koji je bio rođen 2983.) prisjeća
da je vidio Gandalfa u Minas Tirithu dok je bio dijete, a nakon toga još dva ili tri puta;
kazao je da je onamo dolazio zato što su ga zanimali spisi. Bit će da se taj posljednji do­
lazak zbio 3017. godine, kad je Gandalf pronašao Isildurov svitak. [Piščeva bilješka.]