J. R. R. Tolkien - Nedovrsene pripovijesti

ELRÒSOVA LOZA: KRALJEVI NÚMENORA 251

Elrosova loza: kraljevi Númenora

od utemeljenja grada Armenelosa do Propasti
Drži se da kraljevina Númenor započinje trideset druge godine Dru­
gog doba, kad je Elros, Eärendilov sin, sjeo na prijestolje u gradu
Armenelosu, u dobi od devedeset godina. U Svitku Kraljeva on
se nakon toga naziva imenom Tar-Minyatur; jer Kraljevi su stekli
običaj uzimati nazive u oblicima Quenye, Plemenitog vilenjačkog
jezika, budući da je to bio najuzvišeniji jezik na svijetu, i taj se običaj
održao sve do vremena Ar-Adûnakhôra (Tar-Herunúmena). Elros
Tar-Minyatur vladao je Númenórejcima četiri stotine i deset godina.
Jer Númenórejcima je bio podaren dug život, te su ostajali u naponu
snage tri puta dulje od životnog vijeka smrtnih ljudi u Međuzemlju;
ali Eärendilovu je sinu bio dan najdulji životni vijek među svim lju­
dima, a njegovim nasljednicima nešto kraći, pa ipak dulji od ostalih,
čak i među Númenórejcima; a tako je ostalo sve do dolaska Sjenke,
kada su godine Númenórejaca počele kopniti.1

1 Na više se mjesta navodi da su Elrosovi potomci imali dulji životni vijek od ostalih
Númenórejaca, povrh navoda u pripovijesti o Aldarionu i Erendis. Tako u Akallabêthu
{Silmarillion, str. 285-286) stoji da su svi pripadnici Elrosove loze "imali dug život, čak
i prema računanju Númenórejaca"; a u izdvojenoj bilješci ova razlika u dugovječnosti
dobiva točno određen raspon: "konac napona snage" za Elrosove potomke nastupao je
(prije nego što im je životni vijek počeo kopniti) oko četiristote godine života, ili nešto
ranije, dok je onima koji nisu bili iz te loze bio oko dvjesto pedesete, ili nešto kasnije.
Može se zapaziti da su gotovo svi Kraljevi od Vardamira do Tar-Ancalimona živjeli do
svoje četiristote godine, ili malo dulje, a ona trojica koja nisu, umrla su tek godinu-dvije
prije nje.

252 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

I Elros Tar-Minyatur
Rođen je pedeset osam godina prije početka Drugoga doba; ostao
je u naponu snage sve do svoje petstote godine, te položio život 442.
godine, nakon vladavine duge 410 godina.

II Vardamir Nólimon
Rođen je 61. godine Drugoga doba, a umro 471. Bio je prozvan
Nólimon, jer su mu najmilija bila drevna predanja, koja je prikupljao
od vilenjaka i ljudi. Nakon Elrosova odlaska, kad mu je bila 381
godina, nije sjeo na prijestolje, već je predao žezlo sinu. Svejedno
se vodi kao drugi Kralj i računa se kao da je vladao jednu godinu.2
Nakon toga sve do dana Tar-Atanamira ostao je običaj da Kralj
sljedniku preda žezlo prije nego što umre; a Kraljevi su umirali od
svoje slobodne volje, dok im je um još bio krepak.

Ali u najkasnijem zapisu o toj temi (koji, međutim, potječe iz otprilike istog razdoblja
kao i najkasniji rad na pripovijesti o Aldarionu i Erendis) ta je razlika u dugovječnosti
uvelike smanjena. Cijelome se númenórejskom narodu pripisuje životni vijek otprilike
pet puta dulji nego u ostalih ljudi (iako to proturječi izjavi u Dodatku A (I, i) Gospodara
prstenova da je Númenórejcima bio podaren vijek "u početku tri puta dulji od vijeka
običnih ljudi", a ta se izjava ponavlja u predgovoru ovome tekstu); a razlika između Elro-
sove loze i ostalih u tome pogledu nije njihovo obilježje i osobina, koliko puka sklonost
dugovječnijem životu. Iako se tu navode slučajevi Erendis, te nešto kraćih životnih vjekova
"Bëorijanaca" sa zapada, ovdje se i ne spominje, za razliku od pripovijesti o Aldarionu
i Erendis, da je razlika u njihovu mogućem životnom vijeku bila vrlo velika i ujedno
temeljna sastavnica njihovih sudbina, te da je to bila poznata činjenica.

U tome prikazu samo je Elrosu podarena osebujna dugovječnost, te se tu navodi da
on i njegov brat Elrond nisu bili drugačije obdareni tjelesnim životnim mogućnostima,
ali kako je Elros izabrao ostati u soju ljudi, zadržao je glavnu osobinu ljudi u odnosu
na Quende: "iskanje drugamo", kako su je nazivali Eldari, "umor", odnosno želju za
odlaskom iz svijeta. Dalje se objašnjava kako je produljenje vijeka Númenórejaca poteklo
iz toga što su svoj način življenja pripojili eldarskome: iako im je upućeno izričito upozo­
renje da nisu postali Eldari, već da su i dalje smrtni ljudi, te im je dano tek produljenje
razdoblja napona umne i tjelesne snage. Tako su (kao i Eldari) rasli uvelike jednakim
ritmom kao i drugi ljudi, ali nakon što su došli do "pune odraslosti" starjeli su, odnosno
"trošili se", mnogo sporije. Prvi tračak "umora od svijeta" bio im je, dapače, znak da
im se razdoblje napona snage bliži kraju. Ako bi oni ustrajali u življenju na izmaku tog
razdoblja, propadanje bi nailazilo, baš kao i rast prije njega, jednako brzo kao kod drugih
ljudi. Tako bi jedan Númenórejac prešao brzo, za možda deset godina, iz zdravlja i
umna napona u oronulost i ishlapjelost. U prijašnjim se naraštajima nisu "grčevito držali
života", već su ga dragovoljno napuštali. "Grčevito držanje života", nakon kojeg se umire
prinudno i bez svoje volje, bilo je jedna od promjena koju su donijele Sjenka i pobuna
Númenórejaca; pratilo ga je također smanjenje njihova prirodnog životnog vijeka.
2 Vidi str. 245, bilješku 26.

ELROSOVA LOZA: KRALJEVI NÚMENORA 253

III Tar-Amandil
Bio je sin Vardamira Nólimona, a rođen je 192. godine. Vladao je
148 godina,3 a žezlo predao 590.; umro je 603. godine.

IV Tar-Elendil
Bio je sin Tar-Amandila, a rođen je 350. godine. Vladao je 150 godi­
na, a žezlo predao 740.; umro je 751. godine. Zvan je još i Parmaitë,
jer je vlastoručno sastavio mnoge knjige i legende o predanjima što
ih je prikupio njegov djed. Oženio se u poodmakloj dobi, a prvo
dijete bila mu je kći, Silmarien, rođena 521. godine;4 njezin je sin
bio Valandil. Od Valandila su potekli prinčevi Andúnië, od kojih
je posljednji bio Amandil, otac Elendila Visokog, onoga koji je do­
šao u Međuzemlje nakon Propasti. Za vladavine Tar-Elendila lađe
Númenórejaca prvi put su prispjele natrag u Međuzemlje.

V Tar-Meneldur
Bio je jedini sin i treće dijete Tar-Elendila, a rođen je 543. godine.
Vladao je 143 godine, a žezlo predao 883.; umro je 942. godine.
"Pravo" mu je ime bilo Irimon; uzeo je naziv Meneldur zbog ljubavi
prema zvjezdoznanstvu. Vjenčao se s Almarian, kćeri Vëantura,
Kapetana brodovlja pod vlašću Tar-Elendila. Bio je mudar, ali blag i
strpljiv. Predao je prijestolje sinu, nenadano i mnogo prije potrebnog
vremena, naglom vladarskom odlukom, za vrijeme nevolja nastalih
uslijed nespokoja Gil-galada u Lindonu, nakon što je on doznao da
se neki zao duh, neprijateljski nastrojen prema Eldarima i Dúne-
dainima, budi u Međuzemlju.

3 Brojka od 148 (umjesto 147) zacijelo predstavlja godine stvarnoga vladanja Tar-Aman-
diia, te ne uzima u obzir pojmovnu godinu Vardamirova kraljevanja.

4 Uopće nije sporno da je Silmarien bila najstarije dijete Tar-Elendila; nekoliko se puta,
pak, navodi da je ona rođena 521. godine Drugog doba, dok je rođenje njezina brata Tar-
-Meneldura točno određeno na 543. godinu. Međutim, u Izvješću o godinama (Dodatak
B Gospodara prstenova) rođenje Silmarien upisano je pod stavkom za 548. godinu; taj
datum potječe iz najranijih inačica toga teksta. Mislim da je vrlo vjerojatno kako se to
trebalo preinačiti, ali je došlo do previda.

254 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

VI Tar-Aldarion
Bio je najstarije dijete i jedini sin Tar-Meneldura, a rođen je 700.
godine. Vladao je 192 godine, a žezlo predao kćeri 1075.; umro
je 1098. godine. "Pravo" mu je ime bilo Anardil; ali zarana je po­
stao poznat pod imenom Aldarion, zato što se veoma zanimao za
drveće, te je zasadio velebne šume koje će građom opskrbljivati
brodogradilišta. Bio je velik pomorac i brodograditelj; sâm je često
plovio u Međuzemlje, gdje je postao Gil-galadov prijatelj i savjetnik.
Dugim je boravcima u inozemstvu razljutio svoju ženu Erendis, te
su se rastali 882. godine. Jedino mu je dijete bila kći Ancalimë,
prava ljepotica. Zbog nje je Aldarion izmijenio zakon o sljedbi,
tako da Kralja može naslijediti (najstarija) kći ako on nema sinova.
Ta promjena nije bila po volji Elrosovim potomcima, a ponajprije
nasljedniku prema starome zakonu, Sorontu, Aldarionovu nećaku,
sinu njegove starije sestre Ailinel.5

VII Tar-Ancalimë
Bila je jedino dijete Tar-Aldariona, te prva Kraljica vladarica Núme-
nora. Rođena je 873. godine, a kraljevala 205 godina, dulje od bilo
kojeg vladara nakon Elrosa; žezlo je predala 1280., a umrla 1285.
godine. Dugo nije stupala u brak; ali kad ju je Soronto izložio pri­
tisku da odstupi, njemu za inat udala se 1000. godine za Hallacara,
sina Hallatana, Vardamirova potomka.6 Nakon rođenja njezina sina
Anáriona nastao je raskol između Ancalimë i Hallacara. Bila je
uznosita i svojeglava. Nakon Aldarionove smrti zanemarila je sva
načela njegove vladavine i nije pružala daljnju pomoć Gil-galadu.

VIII Tar-Anárion
Bio je sin Tar-Ancalimë, a rođen je 1003. godine. Vladao je 114
godina, a žezlo predao 1394.; umro je 1404. godine.

5 Ovo se ne slaže s prikazom ranijih i kasnijih zakona o sljedbi koji se iznose na str. 244-
245, prema kojima je Soronto mogao postao nasljednik Ancalimë (u slučaju da ona
umre bez djece) tek na temelju novog zakona, kao potomak po ženskoj liniji. "Njegova
starija sestra" nedvojbeno znači "starija od njegovih dviju sestara".

6 Vidi str. 247.

ELROSOVA LOZA: KRALJEVI NÚMENORA 255

IX Tar-Súrion

Bio je treće dijete Tar-Anáriona; njegove su sestre odbile žezlo.7
Rođen je 1174. godine, a vladao 162 godine; žezlo je predao 1556.,
a umro 1574. godine.

X Tar-Telperien

Bila je druga Kraljica vladarica Númenora. Bila je dugovječna (jer
žene su među Númenórejcima živjele dulje, odnosno teže su po-
lagale živote), a nije se htjela udati ni za jednog muškarca. Stoga
je nakon njezina vremena žezlo pripalo Minastiru; on je bio sin
Isilma, drugoga potomka Tar-Súriona.8 Tar-Telperien rođena je
1320. godine; vladala je 175 godina, sve do 1731., godine u kojoj je
i umrla.9

XI Tar-Minastir

Nosio je to ime zato što je sagradio visoku kulu na brdu Oromet, u
blizini Andúnië i zapadnih obala, te provodio velik dio svojih dana
gledajući odatle prema Zapadu. Jer čežnja je tad već nabujala u
srcima Númenórejaca. Volio je Eldare, ali im je i zavidio. Upravo
je on odaslao veliku flotu u pomoć Gil-galadu u prvom ratu protiv
Saurona. Rođen je 1474. godine, a vladao 138 godina; žezlo je pre­
dao 1869., a umro 1873. godine.

XII Tar-Ciryatan
Rođen je 1634. godine, a vladao 160 godina; žezlo je predao 2029.,
a umro 2035. godine. Bio je moćan Kralj, ali pohlepan za bogat-

7 Vidi str. 249 i bilješku 28 na istoj stranici.
8 Čudno je da je žezlo pripalo Tar-Telperien kad je Tar-Súrion imao sina, Isilma. Lako

je moguće da u ovom slučaju sljedba ovisi o odredbama iz novoga zakona navedenog u
Gospodaru prstenova, odnosno o jednostavnome pravu prvorođenog djeteta neovisno
o spolu (vidi str. 244), prije negoli o prijelazu sljedbe na kćer samo ako Vladar nema
sina.
9 Godina 1731., koja se ovdje navodi kao kraj vladavine Tar-Telperien i početak kralje-
vanja Tar-Minastira, u neobičnom je nesuglasju s godinom prvoga rata protiv Saurona,
koja se navodi na mnogo mjesta; jer velika númenórejska flota koju je poslao Tar-
-Minastir stigla je u Meduzemlje 1700. godine. Ne mogu dati nikakvo objašnjenje za
tu nepodudarnost.

256 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti
stvom; izgradio je veliku flotu kraljevskog brodovlja, te su mu sluge
donosili veliku zalihu kovina i dragulja, ugnjetavajući pritom ljude
u Međuzemlju. Prezirao je očeve čežnje, te tažio nespokoj svojega
srca putovanjima na istok, sjever i jug, sve dok nije primio žezlo.
Kazuje se da je primorao oca da mu ga preda prije nego što bi on to
od svoje volje učinio. U tome je (smatra se) moguće vidjeti padanje
prvoga tračka Sjenke na blaženstvo Númenora.

XIII Tar-Atanamir Veliki
Rođen je 1800. godine, a vladao 192 godine, sve do 2221., godine
svoje smrti. Ljetopisi spašeni iz Propasti štošta govore o ovome
Kralju. Jer bio je poput oca uznosit i pohlepan za bogatstvom, a
Númenórejci u njegovoj službi nametali su teške daće ljudima s
obala Međuzemlja. U njegovo je vrijeme Sjenka pala na Númenor;
a Kralj se, s onima koji su slijedili njegov nauk, otvoreno usprotivio
zabrani Valara, te su se njihova srca okrenula protiv Valara i Eldara;
ali mudrost su još zadržali, pa su se i dalje bojali Gospodara Zapada,
te im se nisu suprotstavili. Atanamir se naziva i Nevoljni, jer je bio
prvi Kralj koji je odbio položiti svoj život, odnosno odreći se žezla;
živio je tako sve dok ga smrt nije ishlapjelog silom uzela.10

XIV Tar-Ancalimon
Rođen je 1986. godine, a vladao 165 godina, sve do smrti 2386.
godine. U njegovo se vrijeme proširio jaz između Kraljevih ljudi
(koji su bili u većini) i onih koji su zadržavali drevno prijateljstvo

10 U Izvješću o godinama (Dodatak B Gospodara prstenova) nalazi se ova stavka: "2251.
Tar-Atanamir preuzima žezlo. Počinje pobuna i razdor među Númenórejcima". To je
u potpunom nesuglasju s ovim tekstom, prema kojemu je Tar-Atanamir umro 2221.
godine. Ta godina 2221., međutim, ispravak je prvotno upisane 2251.; a i drugdje se
navodi da je njegova smrt nastupila 2251. godine. Tako se ista godina javlja u različi­
tim tekstovima i kao godina početka njegova kraljevanja i godina njegove smrti: cijela
struktura ove kronologije stoga jasno pokazuje da prva mogućnost mora biti kriva.
Štoviše, u Akallabêthu (Silmarillion, str. 290) piše da se u vrijeme Atanamirova sina
Ancalimona narod Númenora počeo razdvajati. Stoga sam poprilično uvjeren da je
ta stavka u Izvješću o godinama pogrešna, te bi ondje zapravo trebalo stajati: "2251.
Umire Tar-Atanamir. Tar-Ancalimon preuzima žezlo. Počinje pobuna i razdor među
Númenórejcima". Ali ako je tako, ostaje neobično što je godina Atanamirove smrti
bila promijenjena u "Elrosovoj lozi", kad je već bila jednoznačno utvrđena stavkom u
Izvješću o godinama.

ELROSOVA LOZA: KRALJEVI NÚMENORA 257

s Eldarima. Mnogi su se Kraljevi ljudi prestajali služiti vilenjačkim
jezicima, te ih više nisu predavali djeci. Ali kraljevski su se nazivi
još uvijek davali na Quenyi, prije iz drevnog običaja nego iz ljubavi,
u strahu da kršenje stare navade ne donese nesreću.

XV Tar-Telemmaitë
Rođen je 2136. godine, a vladao 140 godina, sve do smrti 2526.
godine. Otada su Kraljevi službeno vladali od očeve do vlastite smrti,
iako je zbiljska vlast često prelazila na njihove sinove ili savjetnike;
dani Elrosovih potomaka kopnili su pod Sjenkom. Ovaj je kralj tako
bio nazvan zbog svoje ljubavi prema srebru, a od slugu je tražio da
navijek tragaju za mithrilom.

XVI Ta r- Va nimeldë
Bila je treća Kraljica vladarica; rođena je 2277. godine, a vladala
111 godina, do smrti 2637. godine. Nije marila za vladanje, jer više
su joj se milili glazba i ples; vlast je pak obnašao njezin muž Heru-
calmo, mlađi od nje, ali Tar-Atanamirov potomak u istom koljenu.
Herucalmo je primio žezlo nakon smrti svoje žene, prozvao se Tar-
-Anducal i uskratio vlast sinu Alcarinu; ipak, neki ga ne računaju kao
sedamnaestog u Lozi kraljeva, već prelaze na Alcarina. Tar-Anducal
rođen je 2286., a umro 2657 godine.

XVII Tar-Alcarin
Rođen je 2406. godine, a vladao 80 godina do smrti 2737. godine,
dok je pravo na naziv Kralja polagao stotinu godina.

XVIII Tar-Calmacil
Rođen je 2516. godine, a vladao 88 godina do smrti 2825. godine.
To je ime uzeo stoga što je u mladosti bio veliki kapetan, te osvojio
široka područja uz obale Međuzemlja. Zbog toga ga je zamrzio
Sauron, koji se ipak povukao i stao uzdizati svoju silu na Istoku,
daleko od obala, čekajući da dođe njegova prilika. U danima Tar-
-Calmacila Kraljevo se ime prvi put izgovorilo na adunaičkom; Kralja
su njegovi ljudi zvali Ar-Belzagar.

258 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

XIX Tar-Ardamin
Rođen je 2618. godine, a vladao 74 godine do smrti 2899. godine.
Njegovo je ime na adûnaičkom jeziku bilo Ar-Abattârik.11

XX Ar-Adûnakhôr (Tar-Herunúmen)
Rođen je 2709. godine, a vladao 63 godine do smrti 2962. godine.
Bio je prvi Kralj koji je uzeo žezlo s nazivom na adûnaičkom jeziku;
iz straha je, ipak (kako je već rečeno), u Svitke upisano ime na kve-
nijskom. Ali te su nazive Vjerni smatrali svetogrdnima, jer značenje
im je bilo "Gospodar Zapada", a tim su nazivom bili voljni nazvati
tek jednog od velikih Valara, u prvom redu Manwëa. Za ovoga
kraljevanja vilenjačkim se jezicima više nije služilo, a nisu se smjeli ni
učiti, već su ih Vjerni održavali u tajnosti; a otada su lađe iz Eressëe
dolazile rijetko i potajice na zapadne obale Númenora.

11 U popisu kraljeva i kraljica Númenora u Dodatku A (I, i) Gospodara prstenova, vladar
nakon Tar-Calmacila (osamnaestoga) bio je Ar-Adûnakhôr (devetnaesti). U Izvješću
o godinama u Dodatku B piše da je Ar-Adûnakhôr preuzeo žezlo 2899. godine; na
temelju toga, pak, gospodin Robert Forster u knjizi The Complete Guide to Middle-earth

navodi da je godina smrti Tar-Calmacila bila 2899. S druge strane, na jednom kasnijem

mjestu u prikazu vladara Númenora u Dodatku A za Ar-Adûnakhôra se kaže da je bio

dvadeseti kralj; a moj otac je 1964. godine u odgovor na pismo s upitom o tome napisao
sljedeće; "Kako rodoslovlje sada stoji, on bi se trebao nazivati šesnaestim kraljem i
devetnaestim vladarom. Moguće je da bi umjesto dvadeset trebalo stajati devetnaest;
ali također je moguće da je jedno ime ispušteno." Objasnio je da ne može biti siguran
zbog toga što mu u vrijeme kad je pisao odgovor nisu bili dostupni vlastiti spisi o toj
temi.

Pri uređivanju Akallabêtha izmijenio sam izvorni tekst "Dvadeseti je kralj preuzeo
žezlo svojih očeva i naslijedio prijestolje pod imenom Adûnakhôr" u "Devetnaesti je
kralj..." (Silmarillion, str. 292). te u istom smislu "dvadeset četiri" u "dvadeset tri
(Silmarillion, str. 294). Tada nisam bio zapazio da u "Elrosovoj lozi" vladar nakon Tar-
-Calmacila nije bio Ar-Adûnakhôr, već Tar-Ardamin; ali sad mi se čini posve jasnim,
već na temelju same činjenice da se ovdje navodi da Tar-Ardaminova smrt pada u 2899.
godinu, kako je on bio greškom izostavljen iz popisa u Gospodaru prstenova.

S druge strane, utvrđeni dio predanja (koji se navodi u Dodatku A, u Akallabêthu
i u "Elrosovoj lozi") kaže da je Ar-Adûnakhôr bio prvi Kralj koji je preuzeo žezlo s
imenom na adûnaičkom jeziku. Ako se pretpostavi da je Tar-Ardamin pukim previdom
ispao s popisa u Dodatku A, iznenađuje što se ondje promjena vrste kraljevskih imena
pripisuje prvome vladaru nakon Tar-Calmacila. Moguće je da iza tog odlomka leži
složenija tekstualna situacija od pukog izostavljanja greškom.

ELROSOVA LOZA: KRALJEVI NÚMENORA 259

XXI Ar-Zimrathon (Tar-Hostamir)
Rođen je 2798. godine, a vladao 71 godinu do smrti 3033. godine.

XXII Ar-Sakalthôr (Tar-Falassion)
Rođen je 2976. godine, a vladao 69 godina do smrti 3102. godine.

XXIII Ar-Gimilzôr (Tar-Telemnar)
Rođen je 2960. godine, a vladao 75 godina do smrti 3177. godine.
Bio je najveći neprijatelj Vjernih koji se dotada pojavio; sasvim je
zabranio služenje eldarskim jezicima i nije dopuštao nijednome
Eldi da dođe u tu zemlju, te je kažnjavao one koji su im pružali
dobrodošlicu. Ništa mu nije bilo sveto i nijednom nije otišao na
Eruovo svetište. Vjenčao se s Inzilbêth, gospom koja je potjecala od
Tar-Calmacila;12 ali ona je potajice pripadala Vjernima, jer majka
joj je bila Lindórië iz Kuće prinčeva Andúnië, tako da se nisu baš
voljeli, a između njihovih sinova nastao je razdor. Jer majka je veoma
voljela starijeg sina Inziladûna13, koji je dijelio njezine nazore; ali
mlađi Gimilkhâd bio je sin svojega oca, te bi ga Ar-Gimilzôr rado
bio imenovao nasljednikom, da su to dopuštali zakoni. Gimilkhâd
je rođen 3044. godine, a umro 3243.14

XXIV Tar-Palantir (Ar-Inziladûn)
Rođen je 3035. godine, a vladao 78 godina do smrti 3255 godine.
Tar-Palantir pokajao se zbog navada Kraljeva koji su mu prethodili,
te bi rado bio povratio prijateljstvo Eldara i Gospodara Zapada.
To je ime Inziladûn uzeo jer je bio dalekovidan okom kao i umom,
pa su se čak i oni koji su ga mrzili plašili njegovih riječi, kao iskaza

12 Dva rodoslovna stabla prikazuju da joj je otac bio Gimilzagar, drugi sin Tar-Calmacila
(rođen 2630. godine), ali to je bjelodano nemoguće: Inzilbêth je morala biti za više
koljena udaljen potomak Tar-Calmacila.

13 Postoji jedan vrlo formalan cvjetni grb koji je izradio moj otac, stilski sličan onome
prikazanom u knjizi Pictures by J. R. R. Tolkien, 1979., br. 45, dolje desno, a koji nosi
naslov Inziladûn, dok ispod njega i na feanorskom pismu i transliterirano piše Númellótë
["Zapadni cvijet"].

14 Prema Akallabêthu (Silmarillion, str. 294) Gimilkhâd je umro "dvije godine prije svojeg
dvjestotog rođendana (što smatrahu ranom smrću za nekoga od Elrosova roda, čak i u
propadanju)".

260 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti
istinskog vidioca. Također je htio dane provoditi u luci Andúnië, jer
je Lindórië, majka njegove majke, bila iz roda Prinčeva, pače sestra
Eärendura, petnaestoga Princa i djeda Númendila, princa Andúnië
u danima bratića mu Tar-Palantira; a Tar-Palantir često bi se popeo
na drevnu kulu kralja Minastira i čeznutljivo gledao prema zapadu,
u nadi da će, možda, vidjeti gdje neko jedro stiže iz Eressëe. Ali
nijedna lađa nikad više nije došla sa Zapada, zbog drskosti Kraljeva,
a i stoga što su srca najvećeg dijela Númenórejaca još bila okorjela.
Jer Gimilkhâd je slijedio navade Ar-Gimilzôra i postao vođa Kra­
ljeve stranke, te se opirao volji Tar-Palantira najotvorenije što se
usuđivao, a još i više u tajnosti. Ali Vjerni su izvjesno vrijeme živjeli
u miru; Kralj je uvijek u predviđeno vrijeme odlazio na Svetište
ponad Meneltarme, a Bijelo se drvo iznova održavalo i ukazivale su
mu se počasti. Jer Tar-Palantir u proročanstvu je kazao da će, kada
to Drvo umre, loza Kraljeva također propasti.

Tar-Palantir oženio se kasno i nije imao sina, a kćeri je dao ime
Míriel na vilenjačkom jeziku. Ali kad je Kralj umro, nju je za ženu
uzeo Pharazôn, sin Gimilkhâda (također već mrtvog), protiv nje­
zine volje, kao i protiv zakona Númenora, budući da je bila dijete
njegova strica. Zatim je prigrabio žezlo, uzevši naziv Ar-Pharazôn
(Tar-Calion); a Míriel je prozvana Ar-Zimraphel.15

15 Kako bilježi Dodatak A Gospodara prstenova, Míriel je trebala biti četvrta Kraljica
vladarica.
Konačna nepodudarnost između "Elrosove loze" i Izvješča o godinama potječe iz
godišta vezanih uz Tar-Palantira. U Akallabêthu (str. 293) stoji da, kad je "Inziladun
prihvatio žezlo, uzeo je ponovno titulu na vilenjačkom jeziku kao u davnini, nazvavši se
Tar-Palantir"; a u Izvješću o godinama javlja se ova stavka: "3175. Pokajanje Tar-Pa­
lantira. Građanski rat u Númenoru." Na temelju tih navoda čini se gotovo izvjesnim da
je njegovo kraljevanje počelo 3175. godine; a to podupire i činjenica da je u "Elrosovoj
lozi" prvotno bilo navedeno da je godina smrti njegova oca Ar-Gimilzôra bila 3l75.,
koja je tek kasnije izmijenjena u 3177. Kao i u slučaju godine smrti Tar-Atanarnira
(prije, bilješka 10) teško je shvatiti zašto je učinjena ta mala preinaka, proturječna
Izvješću o godinama.

ELROSOVA LOZA: KRALJEVI NÚMENORA 261

XXV Ar-Pharazôn (Tar-Calion)
Najmoćniji i posljednji kralj Númenora. Rođen je 3118. godine, vladao
64 godine, a poginuo u Propasti 3319. godine, preotevši žezlo od:

Tar-Míriel (Ar-Zimraphel)
Rođena je 3117. godine, a poginula je u Propasti.

O djelima Ar-Pharazôna, o njegovoj slavi i njegovoj ludosti, ka­
zuje se više u pripovijesti o Propasti Númenora, koju je zapisao
Elendil, a koja se čuvala u Gondoru.16

16 Izjava da je Elendil bio pisac Akallabêtha iznosi se samo ovdje. Drugdje se također
navodi da je priča o Aldarionu i Erendis, "jedna od rijetkih podrobnih povijesti spašenih
iz Númenora" sačuvana zahvaljujući tome što se Elendil zanimao za nju.

262 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Povijest Galadriel i Celeborna

te Amrotha, kralja Lóriena

Nijedan dio povijesti Međuzemlja nije prožetiji poteškoćama od
priče o Galadriel i Celebornu, te valja priznati kako su ozbiljne
nedosljednosti "usađene u sama predanja"; odnosno, pogledamo
li građu s drugog motrišta, da su Galadrielina uloga i važnost vrlo
sporo izlazile na vidjelo, a priča o njoj neprestano je preinačivana.

Tako je već na početku jasno kako je ranija predodžba bila da je
Galadriel otišla preko gorja na istok iz Belerianda sama, prije kraja
Prvog doba, te da je upoznala Celeborna u Lórienu, zemlji koja je
pripadala njemu; to se izrijekom navodi u neobjavljenim zapisima,
a na istoj se zamisli temelje Galadrieline riječi upućene Frodu u
Prstenovoj družini II 7, gdje ona za Celeborna kaže: "On je boravio
na zapadu od pradavnih dana, a ja živim s njim bezbroj godina; jer
ja sam prešla preko gorja prije pada Nargothronda i Gondolina, i
zajedno smo se stoljećima ovoga svijeta borili protiv dugotrajnog
poraza." Posve je vjerojatno kako je u toj predodžbi Celeborn bio
nandorski vilenjak (to jest, jedan od Telera koji su odbili prijeći
Magleno gorje pri Velikome putovanju iz Cuiviénena).

S druge strane, u Dodatku B Gospodara prstenova javlja se ka­
snija inačica te priče; jer ondje stoji: "početkom Drugoga doba u
Lindonu, južno od Lunea, stolovao je neko vrijeme Celeborn, rođak
Thingolov; žena mu bijaše Galadriel, najslavnija od svih vilin-žena".

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 263

A u bilješkama za knjigu The Road Goes Ever On (1968., str. 60)
piše kako je Galadriel "prešla gorje Eredluin sa svojim mužem Ce-
lebornom (jednim od Sindara) i otišla u Eregion".

U Silmarillionu se spominje upoznavanje Galadriel i Celeborna u
Doriathu, te njegovo srodstvo s Thingolom (str. 122); kao i da su
oni bili među Eldarima koji su ostali u Međuzemlju nakon kraja
Prvoga doba (str. 278).

Izlažu se različiti razlozi i povodi Galadrielina ostanka u Međuzem­
lju. Upravo navedeni odlomak iz knjige The Road Goes Ever On
jasno navodi: "Nakon svrgavanja Morgotha potkraj Prvoga doba njoj
je povratak zabranjen, a na to je uznosito odvratila da se vratiti i ne
želi." Tako izričite izjave u Gospodaru prstenova nema; ali u jednom
pismu iz 1967. godine moj otac je napisao:

Izgnanicima je bio dopušten povratak - izuzev nekolicini kolovo­
đa pobune, od kojih je u vrijeme Gospodara prstenova preostala
jedino Galadriel. U vrijeme Tužbalice u Lórienu vjerovala je
kako će to trajati dovijeka, dokle i sama Zemlja bude postojala.
Stoga ona svoju tužbalicu zaključuje željom, odnosno molitvom,
da Frodu kao naročita milost bude podaren čistilišni (ali ne kaz­
neni) boravak na Eressëi, samotnome otoku u vidokrugu Amana,
iako je njoj samoj taj put zapriječen. Njezinoj molitvi bilo je
udovoljeno - ali bila je ukinuta i vlastita joj zabrana, u znak
priznanja za njezine zasluge protiv Saurona, te iznad svega zato
što se othrvala iskušenju da uzme Prsten kad joj je bio ponuđen.
Tako je na kraju vidimo kako se ukrcava na lađu.

Ta izjava, sama po sebi veoma nedvosmislena, ipak ne dokazuje da
je predodžba zabrane Galadrielina povratka na Zapad postojala pri
stvaranju poglavlja "Oproštaj s Lórienom", mnogo godina prije; a
ja sam sklon zaključku da nije (vidi str. 269).

U jednom vrlo kasnom i prvenstveno filološkom eseju, svakako
napisanom nakon objavljivanja knjige The Road Goes Ever On, priča
glasi izrazito drugačije:

Galadriel i njezin brat Finrod bili su djeca Finarfina, drugoga
Indisina sina. Finarfin je umom i tijelom sličio majci, te je po-

264 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

put Vanyara bio zlatokos, plemenit i blag, i ljubio je Valare.
Stajao je po strani od razdora između svoje braće, te njihova
udaljavanja od Valara, i često je tražio spokoj medu Telerima,
čiji je jezik naučio. Vjenčao se s Eärwen, kćeri kralja Olwëa iz
Alqualondë, te su njegova djeca bila u rodu s kraljem Eluom
Thingolom iz Doriatha u Beleriandu, Olwëovim bratom; to ih
je srodstvo dijelom ponukalo da priđu Izgonu, a to se pokazalo
vrlo bitnim kasnije u Beleriandu. Finrod je sličio ocu naočitim
licem i zlaćanom kosom, te plemenitim i velikodušnim srcem,
iako se odlikovao iznimnom noldorskom hrabrošću, a u mladosti
i njihovim žustrim i nespokojnim duhom; od telerske je majke
ponio i ljubav prema moru i snovima o dalekim, nikad viđenim
zemljama. Galadriel je bila najveća medu Noldorima, izuzev
možda Fëanora, iako je bila mudrija od njega, a mudrost joj je
s dugim godinama rasla.

Majčinsko joj je ime bilo Nerwen ("muška djeva"),1 a rastom
je nadvisila čak i noldorske žene; bila je snažna tijelom, umom i
voljom, ravna i najučenijim znalcima i najčilijim prvacima Eldara
u danima njihove mladosti. Čak se i među Eldarima smatrala
krasoticom, a kosu joj se držalo čudom kakvom nema ravna.
Bila je zlaćana poput kose njezina oca i pramajke joj Indis, ali
bogatija i blistavija, jer zlato u njoj prožimao je neki spomen
na zvjezdano srebro njezine majke; a Eldari su kazivali da je
to u njezine uvojke upredena svjetlost Dva drveta, Laurelina i
Telperiona. Mnogi su držali kako je ta izreka prva u Fëanoru
pobudila pomisao da zarobi i pomiješa svjetlost Drveća, koja se
kasnije pod njegovim rukama uobličila u Silmarile, Jer Fëanor
je s divljenjem i oduševljenjem promatrao Galadrielinu kosu.
Triput je od nje zatražio uvojak, ali Galadriel mu nije htjela dati
ni jednu jedinu vlas. To dvoje rođaka, najvećih među Eldarima
iz Valinora, bili su vječni neprijatelji.

Galadriel je rođena u blaženstvu Valinora, no nije prošlo dugo,
prema računanju Blaženoga kraljevstva, prije nego što je ono
minulo; a nakon toga u sebi više nije mogla naći mira. Jer u to je
vrijeme kušnje sred noldorskoga razdora bila rastrgana između
jednih i drugih. Bila je uznosita, snažna i samovoljna kao i svi
Finwëovi potomci, izuzev Finarfina; a poput brata Finroda, srcu
joj dražeg od svih iz njezina roda, snivala je o dalekim krajevima
i područjima koje bi mogla urediti kako je volja, bez nadzora. No
još je dublje u njoj gorio plemenit i velikodušan duh Vanyara, uz
štovanje Valara koje nije mogla zanemariti. Od najranijih je dana
imala čudesan dar uvida u tuđe umove, ali sudila ih je milosrdno

1 Vidi Dodatak E, str. 304.

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 265

i s razumijevanjem, te je prema svima gajila dobru volju, izuzev
prema Fëanoru. U njemu je opazila tamu koja joj je bila odbojna
i koje se plašila, iako nije opazila da je sjenka istoga zla pala na
umove svih Noldora, pa i na njezin.

I tako se, kad su Noldori pomislili da je svjetlost Valinora
zanavijek minula, pridružila pobuni protiv Valara, koji su im
zapovjedili da ne odlaze; a nakon što je zakoračila na taj put
izgnanstva, nije se htjela predomisliti, već je odbacila zadnju
poruku Valara i tako potpala pod Mandosovo prokletstvo. Čak
i nakon nemilosrdnog napada na Telere i otmice njihovih lađa,
iako se gorljivo borila protiv Fëanora u obrani roda svoje majke,
nije se pokolebala. Ponos joj nije davao da se poražena vrati i
zamoli za oprost; ali sad je izgarala od želje da u bijesu pođe za
Fëanorom ma kamo on otišao, i pritom ga sujeti kako god bude
mogla. Ponos ju je i dalje gonio kad je, na izmaku Drevnih dana,
nakon konačnoga svrgavanja Morgotha, odbila oprost Valara
za sve koji su se borili protiv njega i ostala u Meduzemlju. Tek
nakon što su prošla još dva duga doba, kad joj je napokon u
ruke došlo sve što je u mladosti željela, Prsten moći i dugo žu-
đena vlast nad Međuzemljem, mudrost je u njoj posve sazrela i
ona ga je odbila, prošla time posljednji ispit i zauvijek napustila
Međuzemlje.

Ova posljednja rečenica blisko je vezana uz prizor u Lothlórienu,
kad je Frodo pružio Galadriel Prsten Jedan (Prstenova družina II 7):
"I sad je, eto, napokon tu. Dajete mi ga od svoje volje! Na mjesto
Gospodara tame želite ustoličiti kraljicu."

U Silmarillionu se navodi (na str. 88) kako je u vrijeme pobune
Noldora u Valinoru Galadriel

bila željna otići. Ničim se nije zaklinjala, ali su Fëanorove riječi
o Meduzemlju zapalile njezino srce, jer je žudjela vidjeti široke
nečuvane zemlje i vladati ondje nekim kraljevstvom po svojoj
volji.

Međutim, u ovom prikazu ima nekoliko navoda od kojih u Silma­
rillionu nema ni traga: srodstvo Finarfinove djece s Thingolom kao
jedan od čimbenika koji su ih ponukali da se pridruže Fëanorovoj
pobuni; osebujna nesklonost i nepovjerenje koje je Galadriel od
samoga početka gajila prema Fëanoru, i učinak koji je imala na
njega; te borba u Alqualondëu među samim Noldorima - Angrod

266 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

je pred Thingolom u Menegrothu kazao tek da Finarfinov rod nije
kriv za umorstvo Telera (Silmarillion, str. 129). Iznad svega, ipak
u upravo navedenom odlomku valja zamijetiti izričitu izjavu da je
Galadriel odbila oprost Valara na kraju Prvoga doba.

Na kasnijem mjestu u ovome eseju navodi se da iako ju je majka
prozvala Nerwen, a otac Artanis ("plemenita žena"), sindarinsko
ime koje je odabrala za sebe bilo je Galadriel, "jer to je bilo najljepše
od njezinih imena, a dao joj ga je onaj kojeg je voljela, Teleporno
Telerski, s kojim se kasnije vjenčala u Beleriandu". Teleporno je
Celeborn, kojemu je ovdje dana drugačija povijest, a koja se razma­
tra u daljnjem tijeku teksta (str. 268); za samo ime vidi Dodatak E,
str. 304.

Posve drugačija priča o tome kako se Galadriel ponijela u vrijeme
pobune Noldora, naznačena ali nikad ispripovijedana, javlja se u
jednoj vrlo kasnoj i djelomično nečitkoj bilješci: to je posljednji zapis
mojega oca posvećen Galadriel i Celebornu, a vjerojatno i posljednji
o Međuzemlju i Valinoru, zabilježen u posljednjem mjesecu njegova
života. U njemu je naglasio dominantan status koji je Galadriel imala
već u Valinoru, ravna Fëanoru, iako darom drugačija od njega; a
ondje piše i da ne samo da se nije pridružila Fëanoru u buni, već
mu se u svakom pogledu suprotstavljala. Željela je, doista, napustiti
Valinor i otići u široki svijet Međuzemlja kako bi dala maha svojem
daru; jer "onako pronicava umom i hitra djelom, već je zarana upila
sve što je mogla od učenja koja su Valari smatrali za shodno dati
Eldarima", te se osjećala sputanom pod skrbništvom Amana. Ova
Galadrielina želja bila je, čini se, znana Manwëu, koji joj je nije
zabranio; ali nije ni dobila službeno dopuštenje za odlazak. Dok je
razmišljala što da učini, Galadriel se sjetila telerskih lađa, te otišla
živjeti na neko vrijeme s rodbinom svoje majke u Alqualondëu.
Ondje je upoznala Celeborna, koji je ovdje ponovno telerski knez.
unuk Olwëa iz Alqualondë i time njezin blizak srodnik. Zajedno
su nakanili sagraditi lađu i otploviti u Međuzemlje; i upravo su se
spremali zatražiti dopuštenje od Valara za plovidbu kad je Melkor
utekao iz Valmara, vratio se onamo s Ungoliant i uništio svjetlost
Drveća. U Fëanorovoj buni koja je uslijedila nakon Sumraka Va-
linora Galadriel nije sudjelovala: dapače, zajedno s Celebornom
junački se borila da obrani Alqualondë od napada Noldora, te su sa­
čuvali Celebornovu lađu. Galadriel je zatim izgubila nadu u Valinor,

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 267

užasnula se Fëanorovim nasiljem i okrutnošću, te zaplovila u mrak
ne čekajući Manwëovo dopuštenje, koje bi joj bez sumnje u tom
času bilo uskraćeno, ma koliko joj želja sama po sebi bila valjana.
Tako je potpala pod proglašenu zabranu svih odlazaka, što joj je
zapriječilo povratak u Valinor. Ali zajedno s Celebornom stigla je u
Međuzemlje nešto prije Fëanora, uplovivši u luku kojom je vladao
Círdan. Ondje su ih radosno dočekali kao rođake Elwëa (Thingola).
U godinama nakon toga nisu se pridružili ratu protiv Angbanda, koji
su prosudili beznadnim pod zabranom Valara i bez njihove pomoći;
držali su da bi se valjalo povući iz Belerianda i okupiti vojnu silu
dalje na istoku (odakle bi inače Morgoth mogao dovući pojačanja,
kako su strahovali), te se sprijateljiti s Mrkim vilenjacima i ljudima
iz tih područja, i podučiti ih. Ali kako nije bilo nade da bi vilenjaci
u Beleriandu mogli prihvatiti takav pristup, Galadriel i Celeborn
otišli su preko Ered Lindona prije kraja Prvog doba; a kad su dobili
dopuštenje Valara da se vrate na Zapad, odbili su ga.

Ova priča, koja dokida svaku Galadrielinu vezu s Fëanorovom
pobunom, čak dotle da joj daje zaseban odlazak (s Celebornom) iz
Amana, iz temelja je oprečna svemu što se drugdje navodi. Ponikla
je iz "filozofskih" (a ne iz "historijskih") razloga, vezanih uz točnu
prirodu Galadrielina neposluha u Valinoru s jedne strane, te uz
njezin status i moć u Međuzemlju s druge. Bjelodano je da bi iz nje
proistekle opsežne preinake u radnji Silmarilliona; ali moj otac ih
je bez sumnje imao namjeru provesti. Ovdje bi se moglo zamijetiti
da se Galadriel ne javlja u prvotnoj priči o pobuni i bijegu Noldora,
koja je postojala mnogo prije nje; kao i da su se, naravno, nakon
njezina ulaska u priče o Prvome dobu njezina djela i dalje mogla
iz temelja mijenjati, budući da Silmarillion nije bio objavljen. Ta
knjiga je u svome objavljenom obliku, međutim, bila sastavljena
od dovršenih pripovijesti, tako da nisam mogao uzimati u obzir tek
zacrtane preinake.

S druge strane, pretvaranje Celeborna u telerskog vilenjaka iz
Amana ne samo da je u suprotnosti s navodima u Silmarillionu, već
i s onima prije navedenim (str. 294) iz knjige The Road Goes Ever
On i Dodatka B Gospodara prstenova, u kojima je Celeborn sindarski
vilenjak iz Belerianda. Na pitanje o razlozima iz kojih se ta temeljna
preinaka njegove povijesti trebala provesti, moglo bi se odgovoriti
da su oni proistekli iz novog elementa radnje, gdje Galadriel odlazi

268 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti
iz Amana odvojeno od povorki pobunjenih Noldora; ali Celeborn
je već bio preobražen u telerskog vilenjaka u tekstu navedenom na
str. 298, u kojem je Galadriel još sudjelovala u Fëanorovoj buni i
pohodu iz Valinora, i gdje nema ni naznake načina na koji je Ce­
leborn stigao u Meduzemlje.

Ranija priča (po strani od pitanja zabrane i oprosta), na kojoj
se temelje navodi u Silmarillionu, knjizi The Road Goes Ever On i
Dodatku B Gospodara prstenova, dosta je jasna: Galadriel je došla
u Meduzemlje kao jedna od vođa druge povorke Noldora, upoznala
Celeborna u Doriathu, te se kasnije vjenčala s njim; on je bio unuk
Thingolova brata Elma - nejasna lika o kojem nema zapisa, izuzev
navoda da je bio mlađi brat Elwëa (Thingola) i Olwëa, te da ga je
"ljubio Elwë, s kojim je ostao". (Elmov sin zvao se Galadhon, a
njegovi sinovi bili su Celeborn i Galathil; Galathil je bio otac Ni-
mloth, koja se udala za Diora, Thingolova nasljednika, i bila majka
Elwing. Prema tom rodoslovlju, Celeborn je bio u rodu s Galadriel,
unukom Olwëa iz Alqualondë, ali ne u tako bliskom rodu kao prema
onom koje ga pretvara u Olwëova unuka.) Prirodno je pretpostaviti
kako su Celeborn i Galadriel nazočili propasti Doriatha (na jednom
se mjestu navodi kako je Celeborn "uspio pobjeći iz haranja Dori­
atha"), te da su možda pomogli Elwing da pobjegne u Sirionske luke
sa Silmarilom - ali to nigdje nije zapisano. U Dodatku B Gospodara
prstenova spominje se da je Celeborn stolovao neko vrijeme u Lin-
donu, južno od Lunea;2 ali početkom Drugoga doba prešli su Gorje
i ušli u Eriador. Njihovu potonju povijest, iz iste faze (da je tako
nazovem) zapisa moga oca, donosi kratka radnja što slijedi.

GLEDE GALADRIEL I CELEBORNA

Ovaj naslov nosi kratka i na brzinu sročena skica, stilski vrlo gruba,
koja je ipak gotovo jedini pripovjedni izvor podataka o zbivanjima na
zapadu Međuzemlja prije poraza i izgona Saurona iz Eriadora 1701.

2 U jednoj bilješci iz neobjavljene građe stoji da su vilenjaci iz Harlindona, odnosno
Lindona južno od rijeke Lunea, bili mahom sindarskog podrijetla, te da je to područje
bilo leno pod vladavinom Celeborna. Prirodno je dovesti to u vezu s navodom u Dodatku
B; ali bilješka bi se možda mogla odnositi na neko kasnije razdoblje, jer su kretanja i
boravišta Celeborna i Galadriel nakon pada Eregiona 1697. godine iznimno nejasna.

POVIJEST GALADRIEL 1 CELEBORNA 269

godine Drugog doba. Povrh nje postoji tek malo toga: kratke i rijetke
natuknice u Izvješću o godinama, te mnogo općenitiji i probraniji
prikaz u tekstu O Prstenovima moći i Trećem dobu (objavljenom u
Silmarillionu). Neprijeporno je da je tekst o kojemu je ovdje riječ
nastao nakon objavljivanja Gospodara prstenova, stoga što se knjiga
tu spominje, a i stoga što se tu za Galadriel kaže da je kći Finarfina i
sestra Finroda Felagunda (jer to su kasnija imena tih kneževa koja se
javljaju tek u prerađenome izdanju: vidi str. 290, bilješka 20). Tekst
nosi mnoge dopune, te nije na svakome mjestu moguće odrediti što
pripada vremenu sastavljanja rukopisa, a što je neodredivo kasnije.
To vrijedi za slučajeve u kojima se za Amrotha navodi da je sin
Galadriel i Celeborna; ali svuda gdje su uvršteni takvi navodi, mislim
da je praktički izvjesno kako je to bila nova konstrukcija, kasnija od
pisanja Gospodara prstenova. Da se on već u vrijeme pisanja smatrao
njihovim sinom, ta bi činjenica svakako bila spomenuta.

Itekako valja uočiti kako ovdje ne samo da se ne spominje da je
povratak na Zapad bio zabranjen za Galadriel, već i da se iz jednog
odlomka na početku zapisa čini kako takva zamisao tad još nije
postojala; dok se kasnije u radnji Galadrielin ostanak u Međuzemlju
nakon Sauronova poraza u Eriadoru pripisuje tome što je smatrala
kako joj je dužnost ne otići dok on još nije konačno poražen. Ovo
je glavni prilog (nevoljko) iznesenoj tvrdnji (str. 263) da je priča o
zabrani kasnija od pisanja Gospodara prstenova; usporedi također
odlomak iz priče o dragulju Elessaru, na str. 289-290.

Sada slijedi prepričani tekst ove skice, prožet određenim brojem
opaski, označenih uglatim zagradama.

Galadriel je bila kći Finarfina i sestra Finroda Felagunda. Bila je
dobrodošla u Doriathu, jer joj je majka Eärwen, Olwëova kći, bila
Telerica i Thingolova nećakinja, te zato što Finarfinov narod nije
imao udjela u Rodoubojstvu u Alqualondëu; ondje se sprijateljila
s Melian. U Doriathu je upoznala Celeborna, unuka Elma, Thin­
golova brata. Iz ljubavi prema Celebornu, koji nije htio napustiti
Međuzemlje (a vjerojatno i zbog ponositosti, jer pripadala je onima
koji su jedva čekali poći onamo u pustolovinu), nije otišla na Zapad
pri Propasti Melkorovoj, već je prešla Ered Lindon s Celebornom i
došla u Eriador. Kad su zašli u to područje, uz njih je stiglo mnoštvo

270 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Noldora, zajedno sa Sivim vilenjacima i Zelenim vilenjacima; neko su
vrijeme proboravili u kraju oko jezera Nenuiala (Evendima, sjeverno
od Shirea). Celeborna i Galadriel počelo se smatrati Gospodarom i
Gospodaricom Eldara u Eriadoru, te lutajućih družbi nandorskoga
podrijetla koje nikada nisu prešle na zapad preko Ered Lindona i
sišle u Ossiriand [vidi Silmarillion, str. 100-101]. Za boravka u blizini
Nenuiala rodio im se, negdje između 350. i 400. godine, sin Amroth.
[Vrijeme i mjesto Celebrianina rođenja, bilo ovdje, bilo kasnije u
Eregionu, bilo još kasnije u Lórienu, nije konačno određeno.]

Ali napokon je Galadriel shvatila da je Sauron, kao i u pradav­
nim danima Melkorova zatočeništva [vidi Silmarillion, str. 54], opet
izmaknuo. Ili, točnije, kako Sauron tad još nije imao tek jedno ime,
a nije se zapazilo da njegova djelovanja potječu od jednog jedinog
zlog duha, glavnog Melkorova sluge, ona je opazila kako svijetom
seže neka zla, nadmoćna nakana, koja kao da potječe iz nekog izvora
dalje na Istoku, s druge strane Eriadora i Maglenoga gorja.

Celeborn i Galadriel zbog toga su oko 700. godine Drugog doba
otišli na istok, te osnovali (prvenstveno, ali nikako ne isključivo)
noldorsku kraljevinu Eregion. Može biti da je Galadriel odabrala
to mjesto jer je znala za patuljke iz Khazad-dûma (Morije). Na
istočnoj strani Ered Lindona bilo je i uvijek ostalo patuljaka,3 ondje
gdje su nekoć stajala vrlo drevna zdanja Nogrod i Belegost - ne
tako daleko od Nenuiala; ali oni su većinu snaga preselili u Khazad-
-dûm. Celebornu nisu bili dragi patuljci ni iz jednog soja (kao što
je pokazao Gimliju u Lothlórienu) i nikad im nije oprostio ulogu
u uništenju Doriatha; ali u tom napadu sudjelovala je samo vojska
iz Nogroda, koja je stradala u bici na Sarn Athradu [Silmarillion,
str. 256-258]. Patuljci iz Belegosta zaprepastili su se saznavši za tu
strahotu i prepali zbog njezinih posljedica, što im je ubrzalo odlazak
na istok u Khazad-dûm.4 Stoga se može pretpostaviti da su patuljci
iz Morije bili nedužni u propasti Doriatha i da nisu bili neprijateljski

3 Usporedi Prstenova družina I 2: "Prastara Cesta istok-zapad prolazila je kroz Shire sve
do svoga kraja u Sivim lukama, a patuljci su uvijek putovali njome do svojih rudnika u
Modrom gorju."

4 U Dodatku A (III) Gospodara prstenova stoji da su drevni gradovi Nogrod i Belegost
razoreni pri slomu Thangorodrima; ali u Izvješću o godinama u Dodatku B piše: "cca.
40. Mnogi patuljci napuštaju svoje stare gradove u Ered Luinu i odlaze u Moriju pove­
ćavajući broj njenih stanovnika".

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 271

nastrojeni prema vilenjacima. U svakom slučaju, Galadriel je tu
bila dalekovidnija od Celeborna; od početka je zapažala kako će se
Međuzemlje moći spasiti od "zaostatka zla" koje je Morgoth ostavio
za sobom jedino sjedinjenjem svih naroda koji mu se na svoj način i
u svojoj mjeri suprotstavljaju. Na patuljke je također gledala očima
zapovjednika, vidjevši u njima najbolje ratnike za sukob s orcima.
Nadalje, Galadriel je bila Noldo, te je prirodno shvaćala njihove
umove i strasnu ljubav za umijeća ruku, razumijevanje mnogo veće
od onoga kakvo se zatjecalo među mnogim Eldarima: patuljci su bili
"Aulëova djeca", a Galadriel je, poput ostalih Noldora, u Valinoru
naukovala kod Aulëa i Yavanne.

Uz Galadriel i Celeborna bio je noldorski majstor po imenu Ce­
lebrimbor. [Ovdje se opisuje jedan od preživjelih iz Gondolina, koji
se ubrajao u Turgonove najvještije obrtnike; ali tekst je prerađen
u kasniju priču, u kojoj je on Fëanorov potomak, kao što spominje
Dodatak B Gospodara prstenova (samo u prepravljenom izdanju),
te iscrpnije opisuje Silmarillion (str. 191, 312), koji za njega kaže
da je bio sin Curufina, petoga Fëanorova sina, te da se odrekao
očevih djela i ostao u Nargothrondu kad su Celegorm i Curufin
bili protjerani.] Celebrimbor je bio "gotovo 'patuljački' opsjednut
umijećima"; uskoro je postao glavni obrtnik u Eregionu i zasnovao
blisku suradnju s patuljcima iz Khazad-dûma, među kojima mu je
najveći prijatelj bio Narvi. [S natpisa na Zapadnim dverima Mori­
je Gandalf je pročitao riječi: Im Narvi hain echant: Celebrimbor o
Eregion teithant i thiw hin: "Ja sam ih, Narvi, načinio. Celebrimbor
od Zelenike upisa ove znake." Prstenova družina II 4.] I vilenjaci i
patuljci imali su velike koristi od ovog zajedništva: tako je Eregion
postao mnogo jači, a Khazad-dûm mnogo ljepši, nego što bi ijedan
bio samostalno.

[Ovaj opis nastanka Eregiona slaže se s onim što navodi tekst
O Prstenovima moći (Silmarillion, str. 312), ali ni ondje ni u krat­
kim natuknicama u Dodatku B Gospodara prstenova ne spominje
se prisutnost Galadriel i Celeborna; dapače, u potonjem se (opet,
samo u prepravljenom izdanju) Celebrimbor naziva gospodarom
Eregiona.]

Gradnja glavnoga grada Eregiona, Ost-in-Edhila, otpočela je 750.
godine Drugog doba [uz taj datum u Izvješću o godinama stoji nol-

272 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

dorsko utemeljenje Eregiona]. Vijest o tome doprla je do Saurono-
vih ušiju, raspirivši u njemu strah potaknut dolaskom Númenórejaca
u Lindon i na obale dalje prema jugu, te njihovim prijateljstvom s
Gil-galadom; a čuo je i da je Aldarion, sin Tar-Meneldura, kralja
Númenora, izrastao u velikog brodograditelja koji plovi čak do ha-
radskih luka. Sauron je zato na neko vrijeme ostavio Eriador na
miru, te izabrao zemlju koja se poslije zvala Mordor za uporište iz
kojeg će se oduprijeti prijetnji dolazaka Númenórejaca [Izvješće o
godinama to datira oko 1000. godine]. Kad se tu osjetio sigurnim,
poslao je izaslanike u Eriador, te napokon, oko 1200. godine Dru­
goga doba, onamo došao i sâm, odjeven u najljepše obličje koje je
uspio postići.

Ali u međuvremenu je moć Galadriel i Celeborna narasla, a Ga-
ladriel je, zahvaljujući svojem prijateljstvu s patuljcima iz Morije,
stupila u doticaj s Lórinandom, nandorskom kraljevinom sa suprot­
ne strane Maglenoga gorja.5 Ondje su živjeli oni vilenjaci koji su
odustali od Velikoga putovanja Eldara iz Cuiviénena i nastanili se

5 U jednoj bilješci u ovome tekstu objašnjava se kako je Lórinand bilo nandorsko ime
ovoga područja (kasnije zvanog Lónen i Lóthlorien), te da je sadržavalo vilenjačku riječ
sa značenjem "zlaćana svjetlost": "dolina zlata". Kvenijski oblik bio bi Laurenandë. sin-
darinski Gloman ili Nan Law. I ovdje i drugdje objašnjava se da se značenje tog imena
odnosi na zlaćana stabla mallorna u Lóthlorienu; ali njih je onamo donijela Galadriel
(za priču o njihovu podrijetlu vidi str. 196), dok se u jednoj kasnijoj raspravi kaže da je
samo ime Lórinand bila preinaka, nastala nakon donošenja mallorna, još starijeg imena
Lindórinand, "Dolina Zemlje pjevača". Kako su vilenjaci iz ove zemlje podrijetlom bili
Teleri, ovdje se bez sumnje javlja ime kojim su Teleri sami sebe zvali, Lindar, "Pjevači".
Iz mnogih drugih rasprava o imenima Lóthloriena, donekle međusobno neskladnih,
može se zaključiti kako su sva kasnija imena vjerojatno potekla od same Galadriel.
spregom različitih sastavnica: laurë, "zlato", nan(d), "dolina", lin-, "pjevati"; a ime
Laurelindórenan, "Dolina raspjevanog zlata" (koje je bilo ranije, kao što je Drvobradaš
kazao hobitima), namjerno sadrži odjek imena Zlatnog drveta koje je raslo u Valinoru.
"za kojim je, kao što je bjelodano, Galadriel čeznula sve više iz godine u godinu, sve
dok ju nije proželo neizdrživo žaljenje".
Samo ime Lórien prvotno je bilo kvenijski naziv za jedan predio u Valinoru, što se
često rabio kao ime onog Vale (Irma) kojem je ono pripadalo: "mjesto odmora sred
sjenovitih stabala i vrela, za povlačenje od briga i tugovanja". Daljnja promjena iz imena
Lórinand, "Dolina zlata", u Lórien "lako bi mogla potjecati od same Galadriel", jer "ta
podudarnost ne može biti slučajna. Ona se trudila od Lóriena stvoriti pribježište i otok
mira i ljepote, spomen na prastare dane, ali sad su je prožimali žalovanja i bojazni, jer
je znala da taj zlaćani san hita k sivom buđenju. Može se zamijetiti i da je Drvobradaš
preveo Lothlórien kao 'Cvijet sna'."
U cijelome tekstu "Glede Galadriel i Celeborna" zadržao sam ime Lórinand, iako je
u vrijeme pisanja Lórinand bio smatran prvotnim i pradavnim nandorskim imenom tog
područja, a priča o tome da je Galadriel donijela mallorne još nije bila stvorena.

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 273

u šumama u dolini Anduina [Silmarillion, str. 100-101]; sezalo je u
šume s obje strane Velike rijeke, uključujući i područje gdje je poslije
stajao Dol Guldur. Ti vilenjaci nisu imali ni kneževa ni vladara,
te su živjeli bezbrižno sve dok je središte Morgothove sile bilo na
sjeverozapadu Međuzemlja;6 "ali mnogi Sindari i Noldori došli su
među njih i tu ostali, čime je započelo njihovo 'sindariziranje' pod
utjecajem beleriandske kulture". [Nije pojašnjeno kada je došlo do
tog prijelaza u Lórinand; moguće je da su došli iz Eregiona kroz
Khazad-dûm i pod Galadrielinim okriljem.] Galadriel je imala

uspjeha u Lórinandu u nastojanjima da potre Sauronove spletke; u
Lindonu je pritom Gil-galad odbacio Sauronove poslanike, pa čak i
samog Saurona [kao što iscrpnije prenosi tekst O Prstenovima moći
(Silmarillion, str. 313)]. Ali Sauron je bio bolje sreće s Noldorima iz
Eregiona, a napose s Celebrimborom, koji je u srcu žudio vještinom
i slavom postati ravan Fëanoru. [Sauronovo ulagivanje kovačima iz
Eregiona, te njegovo uzimanje imena Annatar, Gospodar darova,
opisano je u tekstu O Prstenovima moći; ali ondje se Galadriel ne
spominje.]

U Eregionu se Sauron izdavao za izaslanika Valara, kojeg su
poslali u Međuzemlje ("pretkazavši tako Istare") ili kojem su na­
redili da ondje ostane kako bi pomagao vilenjacima. Smjesta je
opazio da će mu Galadriel biti glavni suparnik i prepreka, te ju je
nastojao udobrovoljiti, podnosivši njezin prezir s izvanjskim strp­
ljenjem i uljudnošću. [Ova na brzinu sročena skica ne objašnjava
zašto je Galadriel prezirala Saurona, osim ako nije prozrela njegovu
krinku, a niti zašto mu je, ako je već uspjela opaziti njegovu istinsku
prirodu, dopustila da ostane u Eregionu.]7 Sauron se poslužio svim

6 To je kasnija dopuna: tekst je izvorno navodio da su Lórinandom vladali tamošnji
kneževi.

7 U izdvojenoj bilješci, neodrediva vremena nastanka, stoji da premda se ime Sauron
navodi i ranije od ovog mjesta u Izvješću o godinama, što ukazuje na njegovu istovjetnost
s velikim Morgothovim doglavnikom iz Silmarilliona, ono zapravo nije bilo poznato sve
do oko 1600. godine Drugoga doba, vremena kad je skovan Prsten Jedan. Tu zagonetnu
silu, neprijateljski nastrojenu prema vilenjacima i Edainima, oni su opazili ubrzo na­
kon 500. godine, a medu Númenórejcima najprije Aldarion, pri kraju osmoga stoljeća
(otprilike u vrijeme kad je osnovao luku Vinyalondë, str. 206). Ali nije se znalo gdje bi
moglo biti središte te sile. Sauron se trudio zadržati razliku između svojih dviju strana:
neprijatelja i napasnika. Došavši među Noldore, sebi je dao prividno lijep oblik (u svoje­
vrsnom hinjenom predviđanju kasnijih Istara), kao i lijepo ime: Artano, "velekovač", ili
Aulendil, što znači onaj koji je odan služenju Vale Aulëa. (U tekstu O Prstenovima moći.

274 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

svojim umijećima na Celebrimboru i njegovim sudruzima kovačima
koji su se bili udružili u bratstvo, odnosno društvo, vrlo utjecajno u
Eregionu, zvano Gwaith-i-Mírdain; ali djelovao je u tajnosti, tako
da Galadriel i Celeborn nisu znali za nj. Sauron je uskoro podveo
Gwaith-i-Mírdain pod svoj utjecaj, jer isprva su imali velike koristi
od njegovih uputa u tajna znanja o tim vještinama.8 Toliku je moć
nad Mírdainima stekao da ih je na koncu nagovorio da se pobune
protiv Galadriel i Celeborna i preuzmu vlast u Eregionu; to se zbilo
negdje između 1350. i 1400. godine Drugog doba. Galadriel je tada
napustila Eregion i kroz Khazad-dûm otišla u Lórinand, povevši
Amrotha i Celebrian; ali Celeborn nije htio ući u patuljačka zdanja,
te se zadržao u Eregionu, gdje Celebrimbor nije mario za njega.
U Lórinandu je Galadriel preuzela vlast, kao i skrb oko obrane od
Saurona.

Sâm je Sauron otišao iz Eregiona oko 1500. godine, nakon što su
Mírdaini počeli stvarati Prstenove moći. Sad, Celebrimbor nije bio
iskvaren u srcu ili vjeri, već je prihvatio Saurona onakvoga kakvim
se predstavljao; a kad je napokon otkrio postojanje Prstena Jednog,
pobunio se protiv Saurona i otišao u Lórinand da se još jedanput
posavjetuje s Galadriel. Trebali su tom prilikom uništiti sve Prste­
nove moći, "ali nisu uspjeli smoći snage". Galadrielin savjet bio je
da Tri vilenjačka Prstena valja sakriti, nikad se njima ne služiti, te ih
raštrkati daleko od Eregiona, gdje Sauron smatra da se nalaze. Tom
prilikom od Celebrimbora je primila Nenyu, Bijeli prsten, čija je moć

str. 313, ime koje si je Sauron u to vrijeme dao bilo jeAnnatar, Gospodar darova; ali to
se ime ovdje ne spominje.) Bilješka zatim navodi kako to nije zavaralo Galadriel, koja
je kazala da ovaj Aulendil nije bio u Auléovoj sljedbi u Valinoru: "ali to nije bio konačan
sud, jer je Aule postojao prije 'Sazdavanja Arde', a izgledno je da je Sauron zapravo
bio jedan od aulëovskih Maiara, koje je 'prije početka Arde' izopačio Melkor." S tim
se mogu usporediti uvodne rečenice teksta O Prstenovima moći: "Od davnine postojao
je Sauron Maia... U ranim danima Arde Melkor ga je zaveo na svoju stranu."
8 U jednom pismu iz rujna 1954. moj otac je naveo: "Na početku Drugoga doba on [Sau­
ron] još je bio oku lijep, ili je još mogao uzeti na se lijepi vidljivi oblik - i, dapače, nije
bio posve zao, barem ne ako svi 'reformisti' koji žele ubrzati 'rekonstrukciju' i 'reorga­
nizaciju' nisu posve zli, čak i prije nego što ih proždere oholost i žudnja za nametanjem
vlastite volje. Konkretna grana Plemenitih vilenjaka o kojoj se ovdje radi, Noldori.
odnosno Znalci, uvijek su bili ranjivi na strani 'znanosti i tehnologije', kako bismo mi
to nazvali: htjeli su doći do znanja koje je Sauron uistinu imao, te su oni iz Eregiona
odbacili upozorenja Gil-galada i Elronda. Konkretna 'žudnja' eregionskih vilenjaka
- 'alegorija', ako hoćete, ljubavi prema strojevima i tehničkim napravama - također je
simbolizirana u njihovu posebnom prijateljstvu s patuljcima iz Morije."

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 275

donijela snagu i ljepotu kraljevini Lórinand; ali također je nad njom
imao veliku i nepredviđenu moć, jer osnažio je skrovitu čežnju za
Morem i povratkom na Zapad u njoj, tako da joj se radost boravka
u Međuzemlju smanjila.9 Celebrimbor je poslušao njezin savjet da
Prsten zraka i Prsten vatre treba ukloniti iz Eregiona; povjerio ih
je tako Gil-galadu u Lindonu. (Ovdje se navodi da je tom prilikom
Gil-galad dao Naryu, Crveni prsten, Círdanu, gospodaru Luka, ali
u kasnijoj bilješci na margini teksta stoji da ga je zadržao sve do
polaska u rat Posljednjeg saveza.)

Kad je Sauron saznao za Celebrimborovo pokajanje i pobunu,
krinka je spala s njega, otkrivši njegov gnjev; okupio je veliku ratnu
silu i preko Calenardhona (Rohana) pošao u pohod na Eriador
1695. godine. Kad je vijest o tome doprla do Gil-galada, on je oda­
slao ratnu silu pod zapovjedništvom Elronda Poluvilenjaka; ali pred
Elrondom je bio dalek put, a Sauron je svrnuo na sjever i smjesta
pošao na Eregion. Izviđači i prethodnica Sauronove vojske već su
se približavali kad je Celeborn izveo nenadan udar i odbacio ih; ali
premda je uspio spojiti svoje snage s Elrondovima, nisu se mogli
vratiti u Eregion, jer Sauronova je vojska bila puno veća od njiho­
ve, dostatna i da ih zadrži na razmaku i da čvrsto opkoli Eregion.
Napokon, napadači su se probili u Eregion, razorili ga i opustošili,
te zarobili glavni cilj Sauronova napada, Dom Mírdainâ, gdje su
im bile kovačnice i riznice. Celebrimbor se, u očaju, sâm odupro
Sauronu na stubištu pred velikim dverima Mírdaina; ali sapeli su
ga kukama i zarobili, a Dom su opljačkali. Ondje je Sauron uzeo
Devet prstenova i druga manja djela Mirdaina; ali Sedam i Tri nije
mogao naći. Zatim su Celebrimbora stavili na muke, te je Sauron od
njega saznao kome je bilo podareno onih Sedam. To je Celebrimbor
otkrio zbog toga što mu ni do Sedam ni do Devet nije bilo stalo
tako kao do ona Tri; Sedam i Devet bili su sazdani uz Sauronovu
pomoć, dok je Tri sazdao Celebrimbor sâm, s drugačijom snagom i
svrhom. [Ovdje se ne kaže izrijekom da je Sauron pritom prisvojio
Sedam prstenova, iako se to vjerojatno podrazumijeva. U Dodatku
A (III) Gospodara prstenova stoji da su patuljci Durinova naroda

9 Galadriel se nije mogla okoristiti moćima Nenye sve do mnogo kasnijeg vremena, nakon
gubitka Prstena Vladara; ali valja priznati da u tekstu to nipošto ne stoji (iako se odmah
prije ovoga navodi da je ona savjetovala Celebrimboru da se vilenjačkim Prstenovima
nikad ne bi trebalo služiti).

276 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

vjerovali da su Durinu III., kralju Khazad-dûma, Prsten dali sami
vilin-kovači, a ne Sauron; ali ovaj tekst ne spominje kako je Sedam
prstenova došlo u posjed patuljaka.] O ona Tri prstena Sauron ništa
nije mogao saznati od Celebrimbora; stoga ga je dao pogubiti. Ali
točno je pogodio da su Tri bila povjerena vilenjačkim čuvarima: to
je zacijelo značilo da su u pitanju Galadriel i Gil-galad.

U crnom se bijesu vratio ratovanju; za barjak je uzeo Celebrim-
borovo tijelo obješeno o motku, probodeno orkovskim strijelama,
i okomio se na Elrondove snage. Elrond je dotad okupio ono malo
vilenjaka iz Eregiona koji su pobjegli, ali nije imao snage da se odu­
pre toj navali. Doživio bi pače i poraz da Sauronova vojska nije bila
napadnuta s leđa; jer Durin je poslao patuljačku postrojbu iz Kha­
zad-dûma, a uz njih su došli vilenjaci iz Lórinanda pod Amrothovim
vodstvom. Elrond se uspio izvući, ali bio je prisiljen uzmaknuti na
sjever te je tada [1697. godine, prema Izvješću o godinama] utemeljio
pribježište i uporište u Imladrisu (Rivendellu). Sauron se povukao iz
potjere za Elrondom, okomio na patuljke i vilenjake iz Lórinanda,
i odbacio ih; ali iza njih su se zatvorile Dveri Morije, pa nije mogao
ući. Otada je Sauron gajio mržnju prema Moriji, a svim orcima bilo
je zapovjeđeno da salijeću patuljke kad god mogu.

Sad je Sauron pokušao podjarmiti Eriador: na Lórinand je mogao
pričekati. Ali dok je harao tim zemljama, ubijajući ili tjerajući sve
male skupine ljudi i loveći preostale vilenjake, mnogi su izbjeglice
prišli Elrondovoj vojsci na sjeveru i pojačali je. Sad, Sauronova ne­
posredna nakana bila je zauzeti Lindon, jer je vjerovao kako će
ondje imati najviše izgleda da se dočepa jednog od Triju prstenova,
ili više njih; stoga je okupio raštrkane snage i krenuo u pohod na
zapad prema Gil-galadovoj zemlji, paleći i pljačkajući po putu. Ali
vojnu silu oslabila mu je nužnost ostavljanja snažne postrojbe koje
će zadržati Elronda i spriječiti ga da nasrne na njega s leđa.

Sad, brodovi Númenórejaca godinama su već uplovljavali u Sive
luke, gdje su bili dobrodošli. Čim je Gil-galad počeo strahovati da
bi Sauron mogao doći u Eriador i otvoreno zaratiti, poslao je po­
ruke u Númenor; a Númenórejci su na obalama Lindona počeli
okupljati ratne snage i potrepštine. Kad je Sauron napao Eriador
1695. godine, Gil-galad je pozvao Númenor u pomoć. Nato je kralj
Tar-Minastir odaslao veliku mornaričku silu; ali bila je zadržana

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 277

putem, te nije stigla do obala Međuzemlja sve do 1700. godine.
Dotad je Sauron već podjarmio cijeli Eriador, izuzev tek opkoljenog
Imladrisa, te stigao do toka rijeke Lhûn. Bio je pozvao nove snage,
koje su mu stizale s jugoistoka; dapače, nalazile su se već u Ened-
waithu, na Tharbadskom prijelazu, koji je bio vrlo slabo branjen. Gil-
-galad i Númenórejci držali su Lhûn u očajničkom pokušaju obrane
Sivih luka, kad je u sâm zadnji čas stigla velebna Tar-Minastirova
ratna sila; Sauronova je vojska doživjela težak poraz i bila odbačena.
Númenórejski admiral Ciryatur poslao je dio svojega brodovlja da
pristane uz obale dalje prema jugu.

Sauron je bio otjeran na jugoistok nakon velikog pokolja na gazu
Sarn (prijelazu preko Baranduina); a iako ga je osnažila njegova
postrojba iz Tharbada, iznenada je opet zatekao númenórejsku voj­
sku u svom zaleđu, jer Ciryatur je bio iskrcao snažnu postrojbu na
ušće rijeke Gwathíó (Sivotok) "gdje je stajalo malo númenórejsko
pristanište". [To je bio Tar-Aldarionov Vinyalondë, kasnije znan kao
Lond Daer; vidi Dodatak D, str. 299.] U Bici na Gwathlu Sauron
je bio hametice nadvladan, do te mjere da je i sâm jedva pobjegao.
Njegova mala preostala sila bila je napadnuta na istočnoj strani
Calenardhona, dok je on tek s tjelesnom stražom utekao u područje
kasnije zvano Dagorlad (Bojno polje), odakle se slomljen i ponižen
vratio u Mordor, gdje se zakleo osvetiti Númenoru. Vojska koja
je držala Imladris pod opsadom zatekla se između Elronda i Gil-
-galada, koji su je posve satrli. Eriador je bio očišćen od neprijatelja,
ali ležao je mahom u ruševinama.

U to je vrijeme održano prvo Vijeće,10 na kojem je bilo određe­
no da bi se vilenjačko uporište na istočnoj strani Eriadora trebalo
držati u Imladrisu, umjesto u Eregionu. Tom prilikom je Gil-galad
Elrondu dao Vilyu, Plavi prsten, te ga imenovao svojim potkraljem u
Eriadoru; ali Crveni je prsten zadržao, sve dok ga nije dao Círdanu
na odlasku iz Lindona u danima Posljednjeg saveza,11 Godinama

10 Dopunom je tekst preinačen u "prvo Bijelo vijeće". U Izvješću o godinama utemeljenje
Bijeloga vijeća uvedeno je pod 2463. godinu Trećega doba; ali moguće je kako je ime
toga Vijeća iz Trećega doba namjerno podsjećalo na ime ovoga davno prije održanog
Vijeća, pogotovo imajući u vidu da je nekolicina glavnih članova jednoga sudjelovala i
u drugome.

11 Na ranijem mjestu u tekstu (str. 275.) stoji da je Gil-galad Cirdanu dao Naryu, Crve­
ni prsten, čim ga je primio od Celebrimbora, a to se slaže s navodima u Dodatku B

278 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti
su Zapadne zemlje uživale mir, uz dovoljno vremena da im rane
zacijele; ali Númenórejci su okusili moć u Međuzemlju, te su od tog
doba počeli stvarati trajne naseobine na zapadnim obalama [što je
datirano "cca. 1800." u Izvješću o godinama], postavši tako moćni
da se Sauron nije još dugo usuđivao krenuti na zapad iz Mordora.

U zaključnom se odlomku radnja vraća na Galadriel, navodeći
da je morska čežnja u njoj postala tako snažna da je (premda je
smatrala svojom dužnošću ostati u Međuzemlju sve dok Sauron ne
bude svladan) odlučila napustiti Lórinand i nastaniti se uz more.
Predala je Lórinand Amrothu, opet prošla kroz Moriju s Celebrian
i stigla u Imladris, u potrazi za Celebornom. Ondje ga je (čini se)
pronašla, te su ondje još dugo bili zajedno; tom je prilikom Elrond
prvi put vidio Celebrian, te ju zavolio, iako ništa o tome nije rekao.
Upravo dok je Galadriel bila u Imladrisu, održano je spomenuto
Vijeće. Ali u neko kasnije vrijeme [nema naznake datuma] Galadriel
i Celeborn zajedno su s Celebrian otišli iz Imladrisa i pristigli u slabo
nastanjene krajeve između ušća rijeke Gwathló i Ethir Anduina.
Ondje su se nastanili u Belfalasu, na mjestu koje se poslije zvalo
Dol Amroth; tamo ih je povremeno posjećivao njihov sin Amroth,
dok su se brojni nandorski vilenjaci iz Lórinanda pridružili njihovoj
pratnji. Galadriel se tek daleko u Trećem dobu, kad je Amroth bio
izgubljen, a Lórinand je dospio u pogibelj, vratila onamo, 1981.
godine. Ovime završava tekst "Glede Galadriel i Celeborna".

*
Ovdje bi se moglo zamijetiti kako je odsutnost suprotnih naznaka u
Gospodaru prstenova navela komentatore na prirodnu pretpostavku
da su Galadriel i Celeborn proveli drugu polovicu Drugog doba
i cijelo Treće u Lothlórienu; ali nije bilo tako, iako je priča koju
o njima ocrtava tekst "Glede Galadriel i Celeborna" poslije bila
uvelike izmijenjena, kako će biti pokazano.

Gospodara prstenova i tekstu O Prstenovima moći, gdje stoji da ga je Círdan posjedovao
od početka. Ovaj navod ovdje, nesuglasan s ostalima, bio je dodan na marginu teksta.

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 279

AMROTH I NIMRODEL

Već sam spomenuo (str. 269) da bi, u slučaju da se Amroth doista smatrao
sinom Galadriel i Celeborna u vrijeme pisanja Gospodara prstenova, tako bitna
veza teško mogla ostati prešućena. Ali bilo tome tako ili ne, takvo je gleda­
nje na njegovo podrijetlo kasnije odbačeno. Ovdje dajem kratku pripovijest
(koja potječe najranije iz 1969.) s naslovom "Kratak prikaz dijela predanja o
Amrothu i Nimrodel".

Amroth je bio kralj Lóriena nakon što je njegov otac Amdír
poginuo u Bici na Dagorladu [3434. godine Drugoga doba].
Njegova je zemlja nakon Sauronova poraza godinama živjela u
miru. Iako je podrijetlom bio Sinda, živio je na način Šumskih
vilenjaka i nastanio se u visokim stablima svrh jednog velikog
zelenog humka, koji se kasnije navijek zvao Cerin Amroth.
To je učinio iz ljubavi prema Nimrodel. Godinama ju je volio,
te se nije ženio, jer se ona nije htjela vjenčati s njime. Ona
ga je također voljela, dapače, jer bio je lijep čak i za jednog
Eldu, te odvažan i mudar; ali pripadala je narodu Šumskih
vilenjaka i žalila zbog dolaska vilenjaka sa Zapada, koji su
(kako je govorila) donijeli ratove i razorili davnašnji mir. Htjela
je govoriti samo jezikom Šumskih, čak i nakon što su se žitelji
Lóriena mahom prestali služiti njime;12 i živjela je sama pokraj
slapova rijeke Nimrodela kojoj je dala svoje ime. Ali kad je
strava izašla iz Morije i istjerala patuljke, na čije su se mjesto
došuljali orci, užasnuto je sama pobjegla u prazne krajeve na
jugu [1981. godine Trećega doba]. Amroth je otišao za njom i
naposljetku je pronašao na rubu Fangorna, koji je u to vrijeme
prilazio mnogo bliže Lórienu.13 Nije se usudila ući u tu šumu,
jer joj je drveće prijetilo, kako je rekla, a neka stabla su joj
prepriječila put.

Ondje su Amroth i Nimrodel zapodjenuli dugu raspravu; i
na koncu su se obećali jedno drugome. "Bit ću tome vjerna,"
rekla je, "a vjenčat ćemo se kad me dovedeš u neki kraj gdje
vlada mir." Amroth se zavjetovao da će njoj za ljubav napustiti
svoj narod, iako ga je sad snašla nevolja, te s njom potražiti
takav kraj. "Ali u Međuzemlju više takva nema," rekao je,

12 Za Šumske vilenjake i njihov govor vidi Dodatak A, str. 293.
13 Vidi Dodatak C, str. 297, o granicama Lóriena.

280 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"a neće ga ni biti za vilin-puk. Valja nam poiskati put preko
Velikoga mora na pradavni Zapad." I kazao joj je da na jugu
postoji luka u koju su davno otišli mnogi iz njegova naroda.
"Sada su malobrojni, jer većina je otplovila na Zapad; ali pre­
ostali još grade lađe i prevest će svakoga iz svoga roda koji
im dođe umoran od Međuzemlja. Kazuje se kako se milost
prelaska Mora što nam je Valari dadoše sada ukazuje i sva­
kome od onih koji su pošli na Veliko putovanje, čak i ako u
prošlim dobima ne stigoše do obala i još nijedanput ne vidješe
Blaženu zemlju."

Nije ovdje mjesto za kazivanje o njihovu putovanju u zemlju
Gondor. Bilo je to u doba Eärnila Drugog, pretposljednjeg
kralja Južne kraljevine, čije su zemlje proživljavale teške dane.
[Eärnil II. vladao je Gondorom od 1945. do 2043.] Drugdje
se kazuje [ali ne u bilo kojem postojećem zapisu] kako su se
razdvojili i kako je Amroth, nakon što ju je uzalud iskao, otišao
u tu vilin-luku i otkrio da ih je ondje još vrlo malo. Manje nego
što bi stalo u jednu lađu; a samo im je jedna mogla zaploviti.
U njoj su se sada spremali otisnuti na pučinu i napustiti Među-
zemlje. Amrothu su pružili dobrodošlicu, jer bilo im je drago
što je njegov dolazak ojačao njihovu malu družbu; ali nisu bili
voljni pričekati Nimrodel, u čiji dolazak više nisu gajili nade.
"Pođe li kroz naseljene krajeve Gondora," kazali su, "nitko
je neće ometati, a možda će primiti i pomoć; jer gondorski su
ljudi dobri, a njima vladaju potomci Prijatelja vilenjaka iz dav­
nine, koji još, na svoj način, govore našim jezikom; ali u gorju
ima mnogo neprijateljski nastrojenih ljudi i zlih stvorova."

Godina je istjecala prema jeseni, i uskoro su se očekivali
snažni vjetrovi, neprijateljski i opasni čak i za vilin-lađe, dok
se još nalaze u blizini Međuzemlja. Ali tako je teško Amroth
tugovao da su ipak odgađali polazak još tjednima; a živjeli su
na svojoj lađi, jer su im kuće na obali bile ispražnjene i puste.
Zatim se jedne jesenje noći digla silna oluja, jedna od naj­
strašnijih u ljetopisima Gondora. Stigla je iz studene Sjeverne
pustoši i prohujala Eriadorom do gondorskih zemalja, harajući
sve pred sobom; Bijelo joj gorje nije zapriječilo put i mnoge
je ljudske brodove otpuhala na pučinu Belfalaskog zaljeva,
gdje ih je progutalo more. Laku vilin-lađu otrgnula je s veza

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 281

i stjerala u divlje vode, u smjeru obala Umbara. Ni glasa se o
njoj u Međuzemlju nikad više nije čulo; ali vilin-lađe građene
za to putovanje nisu tonule, pa nema sumnje da je napustila
Krugove Svijeta i naposljetku stigla u Eressëu. Ali nije onamo
dovela Amrotha. Oluja je na gondorske obale udarila baš kad
je zora zarudjela kroz hitre oblake; ali kad se Amroth probudio,
lađa je već bila daleko od kopna. Kriknuo je glasno u očaju:
Nimrodel!, skočio u more i zaplivao prema obali što se gubila
u daljini. Pomorci su ga vilenjačkim vidom još dugo promatrali
gdje se bori s valovima, sve dok jutarnje sunce nije zasjalo kroz
oblake i u daljini mu obasjalo svijetlu kosu, sličnu zlatnoj iskri.
Ni vilenjačke ni ljudske oči više ga nisu vidjele u Međuzemlju.
Ovdje se ništa ne kazuje o tome što je zadesilo Nimrodel, iako
su o njezinoj sudbini kružila mnoga predanja.

Prethodni zapis zapravo je bio sročen kao ogranak jedne etimološke rasprave
o imenima izvjesnih rijeka u Međuzemlju, u dotičnom slučaju Gilraina, rijeke
iz Lebennina u Gondoru što je utjecala u Belfalaski zaljev zapadno od Ethir
Anduina; još jedan vid predanja o Nimrodel javlja se u raspravi o sastavnici
rain. Vjerojatno se radilo o izvedenici iz korijena ran- "odlutati, zabludjeti,
otići u neizvjesnu smjeru" (kao u imenu Mithrandir, te u Mjesečevu nazivu
Rána).

Ne čini se prikladnim ni za jednu gondorsku rijeku; ali imena
rijeka često se odnose samo na dio njihova toka, na izvor, na
niže poteze ili na druge osobine što su se dojmile istraživača
koji su im nadjenuli ime. U ovom slučaju, međutim, objašnje­
nje pružaju ostaci predanja o Amrothu i Nimrodel. Gilrain
je hitro tekla s gorja, kao i druge rijeke u tom području; ali
pri dolasku do kraja onog ogranka Ered Nimraisa koji ju je
razdvajao od Celosa [vidi zemljovid pridodan trećem dijelu
Gospodara prstenova] utjecala je u široko, plitko uleknuće.
Tuda je neko vrijeme vijugala, stvorivši jezerce na južnom
kraju prije nego što će se probiti kroz jedan greben i opet
hitro nastaviti prema utoku u Serni. Kazuje se da je Nimrodel,
nakon bijega iz Lóriena, u potrazi za morem zalutala u Bijelom
gorju, sve dok nije napokon stigla (ne spominje se kojim putem
ili prijevojem) do rijeke, koja ju je podsjetila na vlastitu rječicu
u Lórienu. Srce joj se razvedrilo, pa je sjela uz jezerce i počela

282 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

promatrati odraze zvijezda u njegovim mrkim vodama, i slu­
šati slapove preko kojih je rijeka nastavljala putovanje prema
moru. Ondje je zapala u dubok san od umora i tako je dugo
spavala da je stigla u Belfalas tek nakon što je Amrothova
lađa bila otpuhana na pučinu, a on je stradao u nastojanju da
otpliva natrag u Belfalas. Ovo je predanje bilo dobro znano u
Dor-en-Ernilu (Kneževoj zemlji),14 pa nema sumnje da je ime
bilo nadjeveno njemu u spomen.

Esej se nastavlja kratkim objašnjenjem odnosa koji je Amroth, kao kralj Lórie-
na, imao s tamošnjom vladavinom Celeborna i Galadriel:

Žitelji Lóriena čak su i tada [tj. u vrijeme kad je Amroth na­
stradao] bili uglavnom onakvi kakvi su bili na kraju Trećega
doba: rodom Šumski vilenjaci, ali pod vlašću kneževa sindar-
skog podrijetla (kao i u Thranduilovoj kraljevini u sjevernim
dijelovima Mrkodola; iako se više ne zna jesu li Thranduil i
Amroth bili u rodu.)15 Međutim, bili su uvelike pomiješani s
Noldorima (sindarinskog govora), koji su stigli kroz Moriju
nakon što je Sauron uništio Eregion 1697. godine Drugoga
doba. U to vrijeme Elrond je otišao na zapad [sic; vjerojatno se
time želi reći samo da nije prešao Magleno gorje] i utemeljio
pribježište Imladris; ali Celeborn je prvo otišao u Lórien i utvr­
dio ga za svaki budući Sauronov pokušaj prelaska Anduina.
Kad se, međutim, Sauron povukao u Mordor, te se (prema
dojavama) sasvim posvetio osvajanjima na Istoku, Celeborn
se ponovno pridružio Galadriel u Lindonu.

Lórien je zatim uživao u dugogodišnjem miru i zaboravu
pod vlašću vlastitoga kralja Amdira, sve do Propasti Númeno-
ra i iznenadnoga Sauronova povratka u Međuzemlje. Amdir
se odazvao na Gil-galadov poziv i sa sobom u Posljednji savez
doveo najveće moguće snage, ali poginuo je u Bici na Dagor-

14 Podrijetlo imena Dor-en-Ernil nigdje se ne navodi; ime se zatječe još jedino na velikom
zemljovidu Rohana, Gondora i Mordora u Gospodaru prstenova. Na tom zemljovidu
smješteno je na suprotnoj strani gorja od Dol Amrotha, ali njegovo pojavljivanje u ovom
kontekstu navodi na zaključak da je Ernil bio knez Dol Amrotha (što bi se ionako moglo
pretpostaviti).

15 Vidi Dodatak B, str. 295, o sindarskim kneževima Šumskih vilenjaka.

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 283

ladu, zajedno s najvećim dijelom svoje postrojbe. Amroth,
njegov sin, tada je postao kralj.

Ovaj prikaz, naravno, uvelike odudara od onoga koji donosi tekst "Glede
Galadriel i Celeborna". Amroth više nije sin Galadriel i Celeborna, već je sin
Amdíra, kneza sindarskog podrijetla. Čini se da je starija priča o odnosima
Galadriel i Celeborna s Eregionom i Lórienom doživjela preinake u mnogim
bitnim vidovima, ali nije moguće odrediti koliki bi se njezin dio zadržao u nekoj
cjelovito sročenoj pripovijesti. Celebornova povezanost s Lórienom sada se
smješta mnogo dalje u prošlost (jer u tekstu "Glede Galadriel i Celeborna" on
za cijelog trajanja Drugog doba uopće nije odlazio u Lórien); ovdje saznajemo
da su mnogi noldorski vilenjaci otišli kroz Moriju u Lórien nakon uništenja
Eregiona. Raniji prikaz to i ne spominje, a "beleriandski" vilenjaci ondje su
otišli u Lórien godinama prije, u mirnodopskim uvjetima (str. 272-273). Nave­
deni izvadak implicira kako je nakon pada Eregiona tu seobu u Lórien poveo
Celeborn, dok se Galadriel pridružila Gil-galadu u Lindonu; ali na drugome
mjestu, u zapisu koji potječe iz istog vremena kao i ovaj, izrijekom se navodi
da su oboje tom prilikom "prošli kroz Moriju sa znatnom pratnjom noldorskih
izgnanika i godinama se zadržali u Lórienu". Ti kasni zapisi niti tvrde niti
niječu da je Galadriel bila u odnosima s Lórienom prije 1697. (što vrijedi i
za Celeborna), dok izvan teksta "Glede Galadriel i Celeborna" nema nikak­
vog spomena Celebrimborove pobune (negdje između 1350. i 1400. godine)
protiv njihove vlasti u Eregionu, kao ni Galadrielina odlaska tom prilikom u
Lórien, gdje je preuzela vlast, dok se Celeborn zadržao u Eregionu. U kasnim
prikazima nije objašnjeno gdje su to Galadriel i Celeborn proveli duge godine
Drugoga doba nakon Sauronova poraza u Eriadoru; u svakom slučaju, ondje
se više ne spominje njihov dugogodišnji boravak u Belfalasu (str. 278).

Rasprava o Amrothu nastavlja se ovako:

Ali tijekom Trećeg doba Galadriel su prožele crne slutnje, pa
je s Celebornom otputovala u Lórien i ondje dugo ostala uz
Amrotha, jer su je posebno zanimale sve vijesti i glasine o ras­
tućoj sjenci u Mrkodolu i mračnome uporištu u Dol Gulduru.
Ali Amrothov je narod njime bio zadovoljan; bio je odvažan
i mudar, a njegovo je malo kraljevstvo još uživalo blagostanje
u svojoj ljepoti. Stoga su nakon dugih putovanja i raspitivanja
u Rhovanionu, od Gondora i granica Mordora do Thranduila
na sjeveru, Celeborn i Galadriel preko gorja prešli u Imladris,
gdje su se zadržali godinama; jer sad su bili u rodu s Elrondom,
koji se početkom Trećeg doba [109. godine, prema Izvješću o
godinama] vjenčao s njihovom kćeri Celebrian.

284 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Nakon stradavanja u Moriji [1980. godine] i tuge što je
snašla Lórien, koji je sad ostao bez vladara (jer Amroth se
utopio u moru Belfalaskog zaljeva, ne ostavivši nasljednika),
Celeborn i Galadriel vratili su se u Lórien, gdje ih je narod
dočekao s dobrodošlicom. Ondje su ostali do kraja Trećega
doba, ali nisu uzeli naziv Kralja ili Kraljice; jer kazali su da
su oni tek čuvari te malene ali krasne kraljevine, posljednje
istočne predstraže vilenjaka.

Drugdje postoji još jedan spomen njihovih kretanja tih godina:

U Lórien su se Celeborn i Galadriel vratili dvaput prije Po­
sljednjeg saveza i kraja Drugoga doba; a u Trećem dobu, kad
se nadigla sjenka Sauronova oporavka, ondje su opet često
boravili. U svojoj je mudrosti Galadriel uvidjela da će Lórien
biti uporište i središte moći, te spriječiti da Sjenka prijeđe
Anduin u ratu koji će neizbježno povesti prije svog ponovnog
poraza (bude li moguć); ali i da mu treba snažnija i mudrija
vladavina od one koju joj može dati šumski puk. Pa ipak, tek
nakon stradanja u Moriji, kad je na načine nedostupne Ga-
ladrielinoj vidovitosti Sauronova sila uspjela prijeći Anduin
i silno ugroziti Lórien, koji je izgubio kralja i čiji se narod
dao u bijeg, te ga zamalo posve napustio i predao orkovskim
zavojevačima, Galadriel i Celeborn trajno su se nastanili u
Lórienu i preuzeli upravu nad njime. Ali nisu uzeli naziv Kralja
ili Kraljice, već su mu bili čuvari koji su ga, kako se ispostavilo,
proveli neoskvrnjenog kroz Rat za Prsten.

U još jednoj etimološkoj raspravi iz istog razdoblja objašnjava se da je ime
Amroth bilo nadimak potekao od njegova stanovanja u visokom talanu ili
fletu. jednoj od drvenih platformi sazdanih visoko u krošnjama lóthlorienskih
stabala u kojima su živjeli Galadhrimi (vidi Prstenovu družinu II 6): značilo je
"visokosezac, penjač".16 U tom tekstu stoji kako navada stanovanja u krošnja­
ma nije bila opće uvriježena među svim vilenjacima, već se razvila u Lórienu

16 Ovo objašnjenje pretpostavlja da je prva sastavnica imena Amroth ista ona vilenjačka
riječ kao i kvenijska amba "uvis", koja se zatječe i u sindarinskoj amon, brdo ili gora
strmih obronaka; dok je druga sastavnica izvedena iz korijena rath-, sa značenjem "pe­
njati" (odakle potječe i imenica rath, kojom su se u númenórejskom sindarinskom, koji
je u Gondoru služio za davanje imena mjestima i osobama, označavale sve dulje cesti

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 285

zbog prirode i položaja te zemlje: ravne, bez dobra kamena, izuzev onog koji
se iz kamenoloma u gorju sa zapadne strane mogao uz mnogo truda dopremiti
niz Srebrotok. Glavno mu je bogatstvo bilo u drveću, preostatku velikih šuma
iz Drevnih dana. Ali nisu svi nastavali krošnje čak ni u Lórienu, a telain ili
fletovi bili su podrijetlom ili skloništa za slučaj napada, ili najčešće (pogotovo
oni visoko na golemim stablima) promatračnice s kojih su tu zemlju i njezine
granice mogle promatrati vilenjačke oči: jer Lórien je s krajem prvog tisućljeća
Trećega doba postao zemlja nelagodne budnosti, a Amroth je zacijelo živio u
sve većem nemiru nakon uspostave Dol Guldura u Mrkodolu.

Jedna takva promatračnica, kojom su se služili čuvari sjevernih
međa, bio je onaj flet u kojem je prenoćio Frodo. I Celebornovo
boravište u Caras Galadhonu bilo je takvog podrijetla; najviši
tamošnji flet, koji Prstenova družina nije vidjela, bio je najuz-
dignutija točka te zemlje. Prije je najviši bio Amrothov flet svrh
velikog humka, odnosno brijega, zvanog Cerin Amroth, uzdignu­
tog radom mnogih ruku i prvenstveno predviđenog za nadziranje
Dol Guldura s druge strane Anduina. Do preinake tih telain u
stalne nastambe došlo je tek kasnije, a takva su staništa jedino
u Caras Galadhonu bila brojna. Ali Caras Galadhon je sam po
sebi bio tvrđava, unutar čijih je zidina stanovao tek mali broj
Galadhrima. Život u tako uzvišenim kućama isprva se bez sumnje
smatrao posebnim, a Amroth ga je vjerojatno prvi prihvatio. Stoga
je to njegovo ime - jedino koje se kasnije pamtilo u predanjima
- najvjerojatnije poteklo iz njegova življenja u jednom visokom
talanu.

Bilješka uz riječi "Amroth ga je vjerojatno prvi prihvatio" glasi:

Osim ako to nije bila Nimrodel. Njezini su porivi bili druge
prirode. Voljela je vode i slapove Nimrodela, od kojih se nije
htjela rastajati na dulje vrijeme; ali kako su se vremena mrači­
la, ta se rječica našla odviše blizu sjevernih granica, i to u dijelu
gdje su Galadhrimi sad bili rijetki. Možda je od nje Amroth
preuzeo zamisao življenja u visokom fletu.17

i ulice u Minas Tirithu, od kojih su gotovo sve bile nakošene: odatle Rath Dínen, Tiha
ulica, što se spuštala iz Citadele prema Grobnicama Kraljeva).
17 U "Kratkom prepričavanju" predanja o Amrothu i Nimrodel stoji da se Amroth nastanio
u visokim stablima Cerin Amrotha "iz ljubavi prema Nimrodel" (str. 279).

286 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Vratimo se navedenom predanju o Amrothu i Nimrodel: u kojoj je to "luci na
jugu" Amroth čekao Nimrodel, kamo su (kao što joj je rekao) "davno otišli
mnogi iz njegova naroda" (str. 280)? Dva odlomka iz Gospodara prstenova
odnose se na to pitanje. Jedan je iz Prstenove družine II 6, u kojemu Legolas.
nakon što je otpjevao pjesmu o Amrothu i Nimrodel, spominje "Belfalaski
zaljev odakle su otplovili vilenjaci iz Lóriena". Drugi je u Povratku kralja V
9, u kojemu Legolas, pri pogledu na kneza Imrahila iz Dol Amrotha, zapaža
"da ovaj doista ima vilenjačke krvi" i kaže mu: "Premda je odavno Nimrodelin
narod otišao iz lórienskih šuma, još se vidi da nisu svi otplovili iz luke Amrotha
preko vode na zapad." Na što knez Imrahil odgovara: "Tako govore i predaje
moje zemlje."

Kasne i rascjepkane bilješke donekle objašnjavaju te izjave. Tako u jednoj
raspravi o lingvističkim i političkim međuodnosima u Međuzemlju (što potječe
najranije iz 1969. godine) postoji usputan spomen činjenice da su u danima
ranijih naseobina Númenórejaca obale Belfalaskog zaljeva još bile uglavnom
puste, "s izuzetkom jedne luke i male vilenjačke naseobine na jugu zajedničkog
ušća rijeka Morthond i Ringló" (tj. na samoj sjevernoj strani Dol Amrotha).

Nju su, prema predaji iz Dol Amrotha, utemeljili sindarski
pomorci iz zapadnih luka Belerianda, koji su pobjegli u trima
malim lađama kad je Morgothova sila porazila Eldare i Atane;
ali kasnije se povećala dolaskom pustolovnih Šumskih vilenja­
ka, koji su u potrazi za morem doplovili niz Anduin.

Šumski vilenjaci (ističe se ovdje) "nikad nisu bili posve lišeni nespokoja i
čežnje za Morem, koja je povremeno neke od njih navodila da odlutaju od
svojih domova." Kako bismo doveli ovu priču o "trima malim lađama" u vezu
s predajama koje bilježi Silmarillion, vjerojatno bismo morali pretpostaviti da
su one pobjegle iz Brithombara ili Eglaresta (falaskih luka na zapadnoj obali
Belerianda) kad su oni bili uništeni godinu dana nakon Nirnaeth Arnoediada
(Silmarillion, str. 214), ali dok su Círdan i Gil-galad izbjegli na otok Balar, posa­
de tih triju lađa otplovile su mnogo dalje na jug niz obale, sve do Belfalasa.

Ali posve drugačija radnja, u kojoj se te vilenjačke luke utemeljuju kasnije,
iznosi se u jednom nedovršenom odlomku posvećenom podrijetlu imena Belfa-
las. Tu se navodi da sastavnica Bel-, premda je nesumnjivo izvedena iz nekog
prednúmenórejskog imena, zapravo potječe iz sindarinskog jezika. Bilješka
biva privedena kraju prije davanja daljnjih obavijesti o sastavnici Bel-, ali kao
objašnjenje njezina sindarinskog podrijetla navodi se da je "Gondor sadržavao
jednu malu ali bitnu sastavnicu podosta iznimne prirode: eldarsku naseobinu .
Nakon sloma Thangorodrima, vilenjaci iz Belerianda, ako nisu otplovili preko
Velikog mora ili ostali u Lindonu, odlutali su na istok preko Modrog gorja
u Eriador; ali čini se da je svejedno postojala jedna skupina Sindara koji su

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 287

početkom Drugog doba otišli na jug. To su bili preživjeli žitelji Doriatha, još
kivni na Noldore; nakon što su neko vrijeme proveli u Sivim lukama, gdje su
stekli vještinu brodogradnje, "otišli su tijekom godina u potragu za mjestom
gdje će moći živjeti samostalno i naposljetku se nastanili na ušću Morthonda.
Ondje se već nalazila primitivna lučica ribarskog življa, ali ti ljudi su u strahu
od Eldara utekli u gorje."18

U bilješci napisanoj u prosincu 1972. ili poslije, koja pripada posljednjim
zapisima mojega oca o Međuzemlju, iznosi se rasprava o vilenjačkoj crti u
ljudima, koja se dade zapaziti u golobradosti onih koji vuku takvo podrijetlo
(golobradost je bila osobina svih vilenjaka); tu se u vezi s kneževskom kućom
Dol Amrotha zapaža da je "ta loza imala naročitu vilenjačku crtu, prema
vlastitim predanjima" (u odnosu na već navedeni razgovor između Legolasa
i Imrahila u Povratku kralja V 9).

Kao što se vidi iz Legolasova spominjanja Nimrodel, u blizini
Dol Amrotha nalazila se pradavna vilenjačka luka, uz koju je
stajalo malo naselje šumskih vilenjaka iz Lóriena. Predaja o
kneževoj lozi kazivala je kako se jedan od njihovih predaka
vjenčao s vilin-djevom: dapače, neke su inačice (očito ne baš
vjerojatne) navodile da je to bila sama Nimrodel. U drugim,
vjerojatnijim pripovijestima, to je bila jedna Nimrodelina dru­
žica, koja se izgubila u visokim gorskim gudurama.

Ova potonja inačica predanja javlja se u podrobnijem obliku u bilješci prido­
danoj neobjavljenom rodoslovlju loze Dol Amrotha počev od Angelimara,
dvadesetoga kneza, oca Adrahila, oca Imrahila, kneza Dol Amrotha u vrijeme
Rata za Prsten:

Prema predaji svoje kuće, Angelimar je bio dvadeseti u ne­
prekinutom nizu potomaka od Galadora, prvoga vladara Dol
Amrotha (cca. 2004.-2129. Trećega doba). Prema istim tim
predajama, Galador je bio sin Númenórejca Imrazôra, žitelja
Belfalasa, i vilin-gospe Mithrellas. Ona je bila među Nimro-

18 Mjesto vilenjačke luke u Belfalasu označeno je imenom Edhellond ("Vilenjačka luka",
vidi Dodatak Silmarilliona, stavke edhel i londë) na urešenome zemljovidu Međuzemlja
koji je izradila Pauline Baynes; ali to ime nisam uspio naći nigdje drugdje. Vidi Dodatak
D, str. 299. Usporedi Pustolovine Toma Bombadila (1962.), str. 74-75: "U Langstrandu
i Dol Amrothu postojala su mnoga predanja o pradavnim vilenjačkim naseobinama,
kao i o luci na ušću Morthonda iz koje su brodovi isplovljavali 'ka zapadu' još tamo u
vrijeme pada Eregiona u Drugome dobu."

288 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

delinim družicama, jedna od mnogih vilenjaka koji su izbjegli
na obalu oko 1980. godine Trećega doba, kada se u Moriji
probudilo zlo; tada su Nimrodel i njezine djeve zalutale u
šumovitim brdima i izgubile se. Ali u ovoj pripovijesti kazuje
se da je Imrazôr pružio Mithrellas utočište i oženio se njome.
Ali nakon što mu je dala sina Galadora i kćer Gilmith, jedne se
noći iskrala i više je nikad nije vidio. Ali iako je Mithrellas bila
iz nižeg šumskog roda (a ne jedna od Plemenitih ili pak Sivih
vilenjaka), navijek se držalo kako su kuća i rod vladara Dol
Amrotha plemeniti krvlju kao što su lijepi licem i umom.

ELESSAR

U neobjavljenim zapisima tek se malo toga još može naći glede povijesti Ce-
leborna i Galadriel, izuzev jednog vrlo grubog rukopisa na četiri stranice koji
nosi naslov "Elessar". U prvom je stadiju sročenosti, ali nekoliko je dopuna
uneseno olovkom; ne postoje druge inačice. Uz nekoliko vrlo sitnih uredničkih
dopuna, glasi ovako:

U Gondolinu je živio tvorac dragulja po imenu Enerdhil, najveći
majstor te vještine među Noldorima nakon smrti Fëanorove.
Enerdhil je ljubio sve zelene stvorove što rastu, a najviše ga
je radovalo vidjeti sjaj sunca kroz lišće u krošnjama. I srce mu
ushtjede sazdati dragulj u kojem bi se zarobila bistra svjetlost
sunca, ali tako da dragulj bude zelen poput lišća. I sazdao
ga je, takva da su mu se čak i Noldori divili. Jer kazuje se da
bi oni koji bi pogledali kroz taj kamen vidjeli sparušene ili
spaljene stvorove iznova cijelima ili onakvima kakvi su bili u
jeku mladosti, dok su ruke koje bi ga primile donosile iscje­
ljenje od boli svima koje bi dotakle. Taj je dragulj Enerdhil
dao Kraljevoj kćeri Idril, koja ga je nosila na prsima; tako se
spasio iz gondolinskog požara. A prije nego što će otploviti,
Idril reče svome sinu Eärendilu: "Elessar ostavljam tebi, jer u
Međuzemlju teških rana ima što ćeš ih ti, može biti, iscijeliti.
Ali nikome drugom predati ga nećeš." Uistinu, u Sirionskoj
luci valjalo je iscijeliti mnoge rane, i ljudske i vilenjačke, a i
medu grlima što su onamo utekla od užasa na Sjeveru; i dok je
Eärendil ondje boravio, uživali su zdravlje i blagostanje, a svi
su živi stvorovi na neko vrijeme bili zeleni i krasni. Ali kad je

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 289

Eärendil pošao na velika putovanja Morem, ponio je Elessar
na grudima, jer sred svih je potraga jedna misao navijek bila
pred njim: da će možda opet naći Idril; a prva uspomena na
Međuzemlje bila mu je zeleni kamen nad njezinim grudima,
kad mu je pjevala uz kolijevku dok je Gondolin bio još u cvatu.
Kad se Eärendil više nije vratio u Međuzemlje, Elessaru se
tako zameo trag.

U kasnijim je dobima postojao opet jedan Elessar, a o
njemu se kazuje dvojako, iako bi tek oni Mudri kojih više
nema mogli reći koje je točno. Jer neki kažu da je taj drugi
uistinu bio samo onaj prvi, koji se milošću Valara vratio; da
ga je sa Zapada sa sobom donio Olórin (u Međuzemlju znan
kao Mithrandir). I jednom tako Olórin posjeti Galadriel, koja
je tad stanovala pod krošnjama Velike Zelenšume; i dugo
razgovarahu. Jer godine izgnanstva počinjale su teško tištati
Noldorsku gospu, koja žudješe za vijestima o rodu i za blaže­
nim rodnim krajem, a ipak se ne htjede odreći Međuzemlja
[prepravljeno u: ali još se nije smjela odreći Međuzemlja]. A
kad joj Olórin prenese mnoge novosti, ona uzdahnu i reče:
"Žalujem u Međuzemlju, jer lišće pada i cvijeće blijedi; a srce
mi žudi dok se spominje drveća i trave što ne mriju. Htjela
bih takove imati u svome domu." Nato joj Olórin reče: "Bi li,
onda, htjela Elessar?"

A Galadriel reče: "Gdje je sada Eärendilov kamen? A Ener-
dhila više nema, onog koji ga sazda." "Tko to može znati?"
reče Olórin. "Zacijelo", reče Galadriel, "otiđoše preko Mora,
kao i gotovo sve krasote uz njih. I mora li Međuzemlje onda
dovijeka blijedjeti i propadati?" "To mu je sudbina", reče
Olórin. "No to se na neko vrijeme može ispraviti, vrati li se
Elessar. Tek nakratko, dok ne svanu ljudski dani." "Ako - pa
ipak, kako bi to moglo biti", reče Galadriel. "Jer, zacijelo,
Valari su sada premješteni i Međuzemlje im je daleko od misli,
a pod sjenkom su svi oni koji ga se još drže."

"Nije tako", reče Olórin. "Pogled im je još bistar i srca im
još ćute. U ime toga, pogledaj ovo!" I on joj pokaza Elessar,
a ona ga pogleda u čudu. A Olórin reče: "Ovo ti donosim od
Yavanne. Upotrijebi ga kako znaš i na neko će se vrijeme tvoja

290 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

postojbina pretvoriti u najkrasotnije mjesto u Međuzemlju. Ali
nije ti dano da ga posjeduješ. Predat ćeš ga kada dođe vrije­
me. Jer prije nego što te shrva umor i napokon se odrekneš
Međuzemlja, doći će jedan koji ga ima primiti, a nosit će ime
ovoga kamena: Elessar će se zvati."19

Druga pripovijest glasi ovako: jednom je davno, prije nego
što je Sauron zaveo kovače u Eregionu, onamo došla Galadriel
i kazala Celebrimboru, glavnome vilin-kovaču: "Žalosna sam
u Međuzemlju, jer lišće pada i cvijeće što ga voljeh blijedi, a
kraj u kome boravim prepun je sjete koju nijedno proljeće
otkloniti ne može."

"Kako bi za Eldare moglo biti drugačije, drže li se Me­
đuzemlja?" reče Celebrimbor. "Hoćeš li onda prijeći preko
Mora?"

"Neću", reče ona. "Angroda više nema, ni Aegnora više
nema, ni Felagunda više nema. Od Finarfinove djece posljed­
nja sam.20 Ali srce mi je još ponosito. Što li je to skrivila zla-
ćana kuća Finarfinova da mi valja tražiti oprost od Valara,
ili se zadovoljiti morskim otokom, meni, čija je rodna zemlja
Blaženi Aman? Ovdje sam moćnija."

"Što bi onda htjela?" reče Celebrimbor.

"Htjela bih drveće i travu oko sebe što ne mrije - tu, u
vlastitoj zemlji", odgovori mu ona. "Što se zbilo s eldarskom
vještinom?" A Celebrimbor reče: "Gdje je sada Eärendilov
kamen? A Enerdhila koji ga sazda više nema." "Otiđoše preko

19 Ovo se poklapa s odlomkom iz Prstenove družine II 8, gdje Galadriel, dajući Aragornu
zeleni kamen, kaže: "I sad je trenutak da uzmete ime koje vam je bilo predskazano.
ime Elessar, Vilin-kamen od kuće Elendilove!"

20 U tekstu na ovome mjestu i odmah ispod njega stoji Finrod, koje sam promijenio u
Finarfin kako bi se izbjegla zabuna. Prije objavljivanja prerađenog izdanja Gospodara
prstenova 1966. godine moj otac je preimenovao Finroda u Finarfina, dok je njegov sin
Felagund, prethodno zvan Inglor Felagund. postao Finrod Felagund. Dva odlomka u
Dodacima B i F bila su shodno tome preinačena u ovom prerađenom izdanju. Vrije­
di zamijetiti da Galadriel ovdje među svojom braćom ne spominje Orodretha, kralja
Nargothronda nakon Finroda Felagunda. Iz meni nepoznatog razloga, moj otac je
premjestio drugoga kralja Nargothronda na mjesto pripadnika iste obitelji u sljedećem
naraštaju: ali ta i njoj srodne rodoslovne preinake nikad nisu bile unesene u sastavne
tekstove Silmarilliona.

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 291

Mora," reče Galadriel, "kao i gotovo sve što krasno je. Ali
mora li onda Međuzemlje dovijeka blijedjeti i propadati?"

"To mu je sudbina, držim", reče Celebrimbor. "Ali ti znaš
da te ljubim (iako si se odlučila za Celeborna od Stabala) i za
tu ću ljubav učiniti sve što mogu ne bih li nekako umijećem
ublažio tvoju žalost." Ali nije kazao Galadriel da i sâm u dav­
nine bijaše iz Gondolina, gdje je prijateljevao s Enerdhilom,
iako ga je prijatelj uglavnom nadmašivao. No, da Enerdhila
nije bilo, Celebrimbor bi bio glasovitiji. Stoga je razmislio,
te prionuo na dug i osjetljiv rad, i za Galadriel izradio svoje
najveće djelo (izuzev tek Triju Prstenova). I kazuje se da je
istančaniji i bistriji od Enerdhilova bio zeleni dragulj što ga je
sazdao, no svjetlost mu ipak nije bila tako snažna. Jer dok je
Enerdhilov dragulj obasjala svjetlost Sunca u mladosti, već je
mnogo ljeta bilo prošlo prije nego što je Celebrimbor prionuo
na posao, a nigdje u Međuzemlju svjetlost nije bila onako
bistra kao prije, jer iako je Morgoth bio izbačen u Prazninu i
više se nije mogao vratiti, sjenka mu je izdaleka padala amo.
Svejedno, blistav je bio Celebrimborov Elessar; i umetnuo ga
je u velebnu srebrnu kopču u liku orla što polijeće raširenih
krila.21 Dok je imala Elessar, svi su stvorovi oko Galadriel rasli
u krasoti, sve do dolaska Sjene u Šumu. Ali poslije, kad joj je
Celebrimbor poslao Nenyu, glavnoga od Triju,22 dragulj joj
(kako je smatrala) više nije trebao, pa ga je dala svojoj kćeri
Celebrian, te je tako došao do Arwen i do Aragorna, zvanoga
Elessar.

A na kraju piše:

Elessara je u Gondolinu sazdao Celebrimbor, te je tako dopao
Idril i time Eärendila. Ali tome se izgubio trag. Ali drugog je
Elessara sazdao također Celebrimbor u Eregionu na zahtjev

21 Usporedi s opisom Vilin-kamena u Prstenovoj družini II 8: "Tad [Galadriel] uzme iz
svoga krila krupan dragulj bistre zelene boje umetnut u srebrnu kopču izrađenu u obliku
orla raširenih krila, a kad ga podigne uvis, dragulj blijesne poput sunca što je zasjalo
kroz krošnju u proljeće."

22 Ali u Povratku kralja VI 9, gdje se Modri prsten vidi na Elrondovu prstu, on se naziva
"Vilya, najmoćniji od Tri prstena".

292 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Gospodarice Galadriel (koju je ljubio) te nije potpadao pod
Jedan, budući da je bio sazdan prije nego što se Sauron iznova
uzdigao.

Sadržaj se u izvjesnim osobinama slaže s tekstom "Glede Galadriel i Celebor-
na", a po svoj prilici je i nastao otprilike u isto vrijeme, ili nešto ranije. Cele­
brimbor je tu ponovno tvorac dragulja iz Gondolina, a ne jedan od Fëanoraca
(usporedi str. 271); a za Galadriel se kaže da nije bila voljna odreći se Među-
zemlja (usporedi str. 269) - iako je tekst naknadno bio preinačen ne bi li se
uveo pojam zabrane, dok na kasnijem mjestu u radnji ona spominje oprost
Valara.

Enerdhil se ne javlja ni u jednom drugom zapisu; a zaključne riječi teksta
pokazuju da ga je Celebrimbor trebao zamijeniti u ulozi tvorca Elessara iz
Gondolina. Nigdje više nema traga od Celebrimborove ljubavi prema Ga­
ladriel. Tekst "Glede Galadriel i Celeborna" navodi na zaključak da je on s
njima došao u Eregion (str. 271); ali ondje, kao i u Silmarillionu, Galadriel
upoznaje Celeborna u Doriathu, te je teško objasniti Celebrimborove riječi
"iako si se odlučila za Celeborna od Stabala". Također je nejasno spominjanje
Galadrielina boravka "pod krošnjama Velike Zelenšume". To bi se moglo
protumačiti kao široka uporaba (nigdje drugdje zatečena) tog izraza, koja
bi uključivala i lórienske šume s druge strane Anduina; ali riječi "dolazak
Sjene u Šumu" nedvojbeno se odnose na uzdizanje Saurona u Dol Gulduru,
koje se u Dodatku A (III) Gospodara prstenova naziva "Sjena u šumi". To bi
moglo značiti da je Galadrielina moć u jednom razdoblju obuhvaćala i južne
dijelove Zelenšume Velike; a potvrda tome može se naći u tekstu "Glede
Galadriel i Celeborna", str. 273, gdje se za kraljevinu Lórinand (Lórien) kaže
da je sezala "u šume s obje strane Velike rijeke, uključujući i područje gdje
je poslije stajao Dol Guldur". Moguće je, također, da se na istome poimanju
zasniva izjava u Dodatku B Gospodara prstenova, u uvodnoj bilješci za Izvješće
o godinama Drugoga doba, kako je glasila u prvome izdanju: "mnogi su se od
Sindarâ preselili na istok i uspostavili kraljevstva vrlo daleko. Među njima su
glavni bili Thranduil na sjeveru Zelenšume Velike, te Celeborn na jugu šume'.
U prerađenome izdanju ta je opaska o Celebornu izostavljena, a umjesto nje
javlja se spomen njegova stolovanja u Lindonu (naveden prije, str. 262).

Za kraj, može se spomenuti da se iscjeliteljska moć u Sirionskim lukama,
koja se ovdje pripisuje Elessaru, u Silmarillionu (str. 270) objašnjava utjecajem
Silmarila.

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 293

DODACI

DODATAK A
ŠUMSKI VILENJACI I NJIHOV GOVOR

Kako spominje Silmarillion (str. 100-101), neki su Nandori, telerski
vilenjaci koji su odustali od pohoda Eldara na istočnoj strani Ma-
glenog gorja, "cijeli vijek boravili u šumama u Dolini Velike rijeke"
(dok su drugi, kako se navodi, otišli niz Anduin do njegovih ušća, a
bilo je i onih koji su zašli u Eriador: od potonjih su potekli Zeleni
vilenjaci iz Ossirianda).

U jednoj kasnoj etimološkoj raspravi o imenima Galadriel, Ce-
leborn i Lórien izrijekom stoji da su Šumski vilenjaci iz Mrkodola i
Lóriena bili potomci telerskih vilenjaka koji su se zadržali u Dolini
Anduina:

Šumski vilenjaci (Tawarwaith) bili su podrijetlom Teleri, pa tako
i daljnji rod Sindarâ, premda su od njih bili udaljeniji nego Teleri
iz Valinora. Bili su to potomci onih Telera koji se na Velikome
putovanju nisu usudili prijeći Magleno gorje, već su se zadržali u
Dolini Anduina i tako nikad nisu doprli do Belerianda ili Mora.
Sto ga su bili u bližem srodstvu s Nandorima (inače zvanima Ze­
leni vilenjaci) iz Ossirianda, koji su s vremenom ipak prešli gorje
i naposljetku stigli u Beleriand.

Šumski vilenjaci sakrili su se u šumskim uporištima s one strane
Maglenog gorja te postali malen i raštrkan narod, jedva razlučiv
od Avara;

ali još su pamtili da su prvotno bili Eldari, pripadnici Trećega
klana, te su pružali gostoprimstvo onim Noldorima i napose
Sindarima koji nisu otišli preko Mora, već su pošli u seobu na
istok [tj. početkom Drugoga doba]. Pod njihovim su vodstvom
opet postali uređeno društvo i stekli veću mudrost. Thranduil,
otac Legolasa iz Devetorice pješaka, bio je Sinda, te se tim je­
zikom govorilo u njegovoj kući, premda ne i u cijelom njegovu
narodu.

U Lórienu, gdje su mnogi bili podrijetlom Sindari, ili preži­
vjeli Noldori iz Eregiona [vidi str. 282], sindarinski je postao jezik
svih. Više se, naravno, ne zna u čemu se točno njihov sindarinski

294 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

razlikovao od oblika iz Belerianda - vidi Prstenovu družinu II 6,
gdje Frodo navodi da se jezik kojim je šumski narod međusob­
no govorio razlikovao od onoga na zapadu. Vjerojatno je bio
drugačiji mahom u onome što bi se danas popularno nazvalo
"naglaskom": uglavnom različit u intonacijama i izgovorima sa­
moglasnika, dovoljnim da smetu nekoga ne posve vičnog čistijem
sindarinskom, poput Froda. Možda je, naravno, bilo i izvjesnih
lokalizama i drugih osobina u osnovi proisteklih iz utjecaja bivšeg
šumskog jezika. Lórien je dugo bio prilično izdvojen od izvanj­
skoga svijeta. Svakako, neka imena sačuvana iz njegove prošlosti,
kao što su Amroth i Nimrodel, ne mogu se posve izvesti iz sinda-
rinskoga, iako mu pristaju oblikom. Čini se da je caras bila stara
riječ za utvrdu s opkopom, koja se ne zatječe u sindarinskom.
Lórien je vjerojatno preinaka starijeg, danas izgubljenog imena
[iako se na ranijem mjestu navodi da je prvotno šumsko, odnosno
nandorsko ime bilo Lórinand; vidi str. 272, bilješku 5].

S ovim opaskama o šumskim imenima usporediva je bilješka iz Do­
datka F (I) Gospodara prstenova, odjeljak "O vilenjacima" (postoji
samo u prerađenom izdanju).

Druga općenita izjava vezana uz šumski vilenjački zatječe se u
jednoj lingvističko-povijesnoj raspravi napisanoj u istom kasnom
razdoblju kad i upravo navedena:

Iako su se narječja šumskih vilenjaka do njihova ponovnog su­
sreta s davno razdvojenim srodnicima toliko udaljila od sinda-
rinskoga da su im bila jedva razumljiva, već je nakon kratkog
izučavanja postalo bjelodano da su srodni kao eldarski jezici.
Iako je usporedba šumskih narječja s vlastitim govorom itekako
zanimala učenjake, pogotovo one noldorskog podrijetla, danas
se tek malo zna o šumskom vilenjačkom. Šumski vilenjaci nisu
izumjeli nikakav oblik pisanja, a oni koji su naučili tu vještinu od
Sindara pisali su najbolje što su umjeli na sindarinskom. Potkraj
Trećega doba šumski se jezici vjerojatno više nisu govorili u dva
predjela važna u vrijeme Rata za Prsten: u Lórienu i u Thran-
duilovoj kraljevini na sjeveru Mrkodola. Od njih se u zapisima
sačuvala samo poneka riječ, uz nekoliko imena osoba i mjesta.

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 295

DODATAK B
SINDARSKI KNEŽEVI ŠUMSKIH VILENJAKA

U Dodatku B Gospodara prstenova, u uvodnoj bilješci Izvješća o
godinama Drugoga doba, stoji: "prije podizanja Barad-dûra mnogi
su se od Sindarâ preselili na istok, a neki su od njih uspostavili
kraljevstva [u šumama] vrlo daleko, gdje su im žitelji bili mahom
[Šjumski vilenjaci. Jedan je od njih bio i Thranduil, kralj na sjeveru
Velike Zelenšume".

Nešto više o povijesti ovih sindarskih kneževa Šumskih vilenjaka
može se pronaći u kasnim filološkim zapisima mojega oca. Tako u
jednom eseju stoji da se Thranduilova kraljevina

prostirala na šume koje su okruživale Pustogoru i obrastale za­
padne obale Dugog jezera prije dolaska patuljaka izgnanih iz
Morije i Zmajeva prodora. Vilenjački žitelji te kraljevine doselili
su se s juga, te su bili srodnici i susjedi lórienskih vilenjaka; ali
ondje su stanovali u Zelenšumi Velikoj istočno od Anduina.
U Drugom se dobu njihov kralj Oropher [otac Thranduila, Le-
golasova oca] povukao na sjever poviše Gladdenskih polja. Tako
je postupio ne bi li se oslobodio utjecaja i zadiranja patuljaka iz
Morije, koja je izrasla u najveće patuljačko zdanje zabilježeno u
povijesti; a nisu mu bila po volji ni uplitanja Celeborna i Gala-
driel u Lórien. Ali tad je još bilo malo razloga za strah između
Zelenšume i Gorja, a njegov je narod bio u stalnom doticaju sa
svojim rodom preko Rijeke, sve do Rata Posljednjeg saveza.

Usprkos tome što su Šumski vilenjaci željeli imati što manje
veze s poslovima Noldora i Sindara, kao i bilo kojeg drugog na­
roda, patuljaka, ljudi ili orkova, Oropher je bio dovoljno mudar
da predvidi kako se mir neće vratiti sve dok Sauron ne bude
savladan. Stoga je okupio veliku vojsku svojega sad već brojnog
naroda, pripojio joj manju vojsku Malgalada iz Lóriena, te poveo
snage Šumskih vilenjaka u boj. Šumski su vilenjaci bili prekaljeni
i odvažni, ali slabo opremljeni oklopima ili oružjem u usporedbi s
Eldarima sa Zapada; bili su uz to i neovisni, te nisu htjeli stati pod
vrhovno zapovjedništvo Gil-galada. Gubici su im stoga bili teži
nego što je to bilo nužno, čak i u onom užasnom ratu. Malgalad je
s više od pola sljedbe stradao u velikoj bici na Dagorladu, nakon
što je bio odsječen od glavnine snaga i stjeran u Mrtve baruštine.
Oropher je poginuo u prvom nasrtaju na Mordor, kad je pohitao
na čelu svojih najsrčanijih ratnika prije nego što je Gil-galad dao
znak za napad. Njegov sin Thranduil ostao je na životu, ali nakon

296 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

što je rat završio, a Sauron stradao (kako se činilo), kući je poveo
jedva trećinu vojske koja je otišla u rat.

Malgalad iz Lóriena ne javlja se nigdje drugdje, a ovdje ne stoji
da je bio Amrothov otac. S druge strane, za Amdira, Amrothova
oca, dvaput se (prije, str. 279 i 282-283) kaže da je stradao u Bici
na Dagorladu, tako da se Malgalad vjerojatno može jednostavno
izjednačiti s Amdirom. Ali ne mogu reći koje je ime zamijenilo ono
drugo. Daljnji tekst eseja glasi:

Uslijedio je dugotrajan mir, kad su Šumski vilenjaci opet postali
brojni; ali živjeli su nespokojno i u strepnji, jer su osjećali pro­
mjenu svijeta koju nosi Treće doba. Ljudi su također postajali
sve brojniji i moćniji. Vladavina númenórejskih kraljeva Gon-
dora sezala je sve dalje na sjever, prema granicama Lóriena i
Zelenšume. Slobodni ljudi sa Sjevera (koje su vilenjaci tako zvali
jer nisu bili pod vlašću Dúnedainâ, a najvećim ih dijelom nisu
podčinili Sauron ili njegovi sluge) širili su se na jug: uglavnom
istočno od Zelenšume, iako su se neki nastanjivali na rubovima
šume i travnatim predjelima Dolina Anduina. Zlokobniji su glasi
stizali s daljeg Istoka: Divlji su se ljudi komešali. Ti negdašnji
sluge i štovatelji Sauronovi sad su bili slobodni od jarma njegove
tiranije, ali ne i od zla i mraka koje im je usadio u srca. Okrutni su
ratovi buktali među njima, iz kojih su se neki povlačili na zapad,
umova prepunih mržnje, smatrajući sve one koji žive na Zapadu
neprijateljima koje valja pobiti i poharati. Ali na Thranduilovu
je srcu ležala još veća sjena. Bio je vidio stravu Mordora i nije
ju mogao zaboraviti. Kad bi god pogledao prema jugu, spomen
na njega zatamnio bi mu sunčanu svjetlost, a iako je znao da je
sada razoren i napušten, pod paskom Kraljeva ljudi, strah mu je
zborio u srcu da nije zanavijek poražen: uzdići će se opet.

U drugom odlomku napisanom istodobno s navedenim stoji da su
se Šumski vilenjaci, kad je prošlo tisuću godina Trećega doba, te je
Sjenka pala na Veliku Zelenšumu, pod Thranduilovom vlašću

povukli pred njom dok se širila sve dalje na sjever, sve dok
Thranduil nije naposljetku osnovao kraljevinu na sjeveroistoku
šume, gdje je pod zemljom izdubio tvrđavu i velike dvornice.
Kako je Oropher bio sindarskog roda, nema sumnje da je njegov
sin Thranduil slijedio mnogo stariji primjer kralja Thingola iz
Doriatha; njegove se dvornice, svejedno, nisu dale usporediti s

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 297

Menegrothom. Nije u njega bilo ni te vještine, ni tog bogatstva,
a ni pomoći patuljaka; a u usporedbi s vilenjacima iz Doriatha,
njegov je šumski narod bio sirov i priprost. Oropher je među njih
došao samo sa šačicom Sindara, koji su se pak brzo stopili sa
Šumskim vilenjacima, prisvojili njihov jezik i uzeli imena šumskog
oblika i stila. To su učinili namjerno; jer oni su (kao i drugi slični
pustolovi, zaboravljeni ili tek usput spomenuti u predajama) stigli
iz Doriatha nakon njegove propasti i nikako nisu željeli napustiti
Međuzemlje, a ni stopiti se s ostalim Sindarima u Beleriandu, jer
njima su vladali noldorski Izgnanici, koji žiteljima Doriatha nisu
bili naročito mili. Dapače, željeli su postati šumski živalj i vratiti
se, kako su znali reći, jednostavnome životu, kakav je vilenjacima
bio prirođen prije nego što ga je poziv Valara poremetio.

Nigdje se (vjerujem) ne objašnjava kako se to što su šumski govor
prihvatili sindarski vladari Šumskih vilenjaka u Mrkodolu, kao što
je ovdje opisano, može dovesti u vezu s izjavom navedenom na str.
294, koja kaže da se potkraj Trećega doba šumski vilenjački jezik
više nije govorio u Thranduilovoj kraljevini.

Vidi dalje bilješku 14 u tekstu "Stradanje na Gladdenskim po­
ljima", str. 312.

DODATAK C
GRANICE LÓRIENA
U Dodatku A (I, iv) Gospodara prstenova stoji da se kraljevstvo
Gondor na vrhuncu svoje moći u doba kralja Hyarmendacila I.
(1015.-1149. Trećega doba) protezalo na sjever "sve do Celebranta
i južnih okrajaka Mrkodola". Moj otac je nekoliko puta izjavio kako
je to pogreška: točan tekst trebao bi glasiti "do Celebrantskoga
polja". Prema njegovim kasnim zapisima o međuodnosima jezika
Međuzemlja,

rijeka Celebrant (Srebrotok) bila je unutar granica kraljevine
Lórien, dok je praktička međa kraljevstva Gondor na sjeveru
(zapadno od Anduina) bila rijeka Limlight. Cijeli travnati predio
između Srebrotoka i Limlighta, gdje su se nekada lórienske šume
sterale dalje na jug, u Lórienu se nazivao Parth Celebrant (tj.
polje, odnosno omeđeni travnjak, Srebrotoka) i smatralo ga se
dijelom te kraljevine, iako njezini vilenjački žitelji nisu stanovali
izvan rubova tamošnjih šuma. U kasnijim je danima Gondor

298 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

sazdao most iznad gornjeg toka Limlighta te često zauzimao
uski predio između donjeg toka Limlighta i Anduina u okviru
svojih istočnih crta obrane, budući da je u velikim krivinama
Anduina (gdje se rijeka hitro obrušavala pokraj Lóriena i ulazila
u niske ravnice, prije nego što će se ponovno stuštiti u grotlo
Emyn Muila) bilo mnogo pličina i širokih sprudova preko kojih bi
odlučan i dobro opremljen neprijatelj mogao prevesti bojnu silu
splavovima ili pontonskim mostovima, napose na dva zapadna
zavoja, poznata pod imenom Sjeverna i Južna krivaja. Ovome
je kraju u Gondoru nadjenuto ime Parth Celebrant; i stoga se
koristilo pri određivanju pradavne sjeverne granice. U vrijeme
Rata za Prsten, kada su svi krajevi sjeverno od Bijeloga gorja
(izuzev Anóriena) sve do Limlighta pripadali kraljevstvu Rohan,
ime Parth (Polje) Celebrant rabilo se samo pri spominjanju one
velike bitke u kojoj je Eorl Mladi hametice potukao napadače
Gondora [vidi str. 341-342].

U drugom je eseju moj otac zabilježio da dok je na istoku i zapadu
prostor Lóriena bio omeđen Anduinom i gorjem (pri čemu se ni
riječju ne spominje bilo kakvo proširenje lórienske kraljevine preko
Anduina, vidi str. 292), sa sjeverne i južne strane nije imao jasno
određenih granica.

U davnini su Galadhrimi tvrdili da upravljaju šumama sve do
onih slapova Srebrotoka na kojima se okupao Frodo; prema jugu
vlast im se protezala mnogo dalje od Srebrotoka, na rijetke lugo­
ve manjih stabala što su se stapali sa šumom Fangorn, premda je
srce kraljevine uvijek bilo u kutu između Srebrotoka i Anduina,
gdje je stajao Caras Galadhon. Nije bilo vidljivih granica izme­
đu Lóriena i Fangorna, ali ni enti ni Galadhrimi nikad ih nisu
prelazili. Jer predaja je kazivala da se sâm Fangorn u pradavnim
vremenima susreo s kraljem Galadhrimâ, te da je Fangorn rekao:
"Ja znam svoje, a ti znaš svoje; neka ni jedna strana ne remeti što
je tuđe. Ali poželi li se neki vilenjak prošetati mojom zemljom
sebi za milinu, bit će rado viđen; a opazite li u svojoj zemlji nekog
enta, nemajte straha." Duga su ljeta prošla, međutim, otkako je
ent ili vilenjak stupio nogom u zemlju onoga drugog.

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 299

DODATAK D
LUKA LOND DAER

U tekstu "Glede Galadriel i Celeborna" spominje se kako je u ratu
protiv Saurona u Eriadoru potkraj sedamnaestog stoljeća Drugoga
doba númenórejski admiral Ciryatur iskrcao snažnu postrojbu na
ušće rijeke Gwathló (Sivotok) gdje je stajalo "malo númenórejsko
pristanište" (str. 277). Čini se da je to prvi spomen te luke, o kojoj
se u kasnijim tekstovima iznosi mnogo toga.

Najpotpuniji prikaz nalazi se u onom filološkom eseju posveće­
nom imenima rijeka koji je već bio navođen u vezi s predajom o
Amrothu i Nimrodel (str. 281 i dalje). U tome se eseju ime Gwathló
razmatra kako slijedi:

Ime rijeke Gwathló prevodi se kao "Sivotok". Ali gwath je sin-
darinska riječ za "sjenu", u smislu svjetla prigušenog oblacima
ili maglom, ili u dubokim dolinama. Čini se da to ne odgovara
zemljopisnom položaju. Široki krajevi što ih je Gwathló dijelio na
područja koja su Númenórejci zvali Minhiriath ("Međurječje",
između Baranduina i Gwathla) i Enedwaith ("Središnji puk") bili
su uglavnom ravničarski i otvoreni, bez i jednog jedinog pobrđa.
Na stjecištu Glanduina i Mitheithela [Hoarwella] zemlja je bila
gotovo pljosnata, i ondje se vodotok usporavao i težio razlijeva­
nju u močvarišta.* Ali stotinjak milja ispod Tharbada nagib se
povećavao. Rijeka Gwathló, međutim, nikad nije postajala brza,
pa su brodovi manje istisnine mogli njome bez poteškoća jedriti
ili ploviti na vesla sve do Tharbada.

Podrijetlo imena Gwathló mora se potražiti u povijesti. U
vrijeme Rata za Prsten ti su krajevi mjestimice još bili vrlo šu­
moviti, napose u Minhiriathu i na jugoistoku Enedwaitha; ali

* Rijeka Glanduin ("granična rijeka") istjecala je s Maglenog gorja južno od Morije
i ulijevala se u Mitheithel iznad Tharbada. Na prvotnome zemljovidu u Gospodaru
prstenova ime joj nije bilo zapisano (u knjizi se javlja samo jedanput, u Dodatku A (I,
iii)). Čini se da je 1969. godine moj otac priopćio gospođici Pauline Baynes određena
dodatna imena za uvrštavanje na njezin urešeni zemljovid Međuzemlja: "Edhellond"
(spomenut prije, str. 287, bilješka 18)," Andrast", "Drúwaith Iaur (Stara púkel-zemlja)",
"Lond Daer (ruševine)", "Eryn Vorn", "R. Adorn", "Labudovac" i "R. Glanduin".
Posljednja tri imena zatim su bila unesena i na prvotni zemljopis koji se objavljuje u
knjizi, ali nisam uspio otkriti zbog čega je to učinjeno; a dok je naziv "R. Adorn" točno
postavljen, "Labudovac" i "Rijeka Glandin" [sic] bili su šeprtljavo postavljeni uz gornji
tok Isena. Za točno tumačenje odnosa imena Glanduin i Labudovac vidi str. 302-303.

300 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

ravnice su uglavnom bile travnate. Nakon Velike kuge iz 1636.
godine Trećeg doba, Minhiriath je bio gotovo posve pust, iako
je u šumama živjelo nešto skrovitog lovačkog življa. Istočni dio
Enedwaitha, uz podnožje Maglenog gorja, nastavali su ostaci
Dunlandana; a dosta brojan, ali barbarski narod ribara živio je
između ušća Gwathla i Angrena (Isena).

Ali u ranijim danima, u vrijeme prvih istraživanja Númenóre-
jaca, okolnosti su bile prilično drugačije. Minhiriath i Enedwaith
prekrivale su goleme i gotovo neprekidne šume, izuzev u središ­
njem području Velikih močvara. Za potonje promjene velikim su
dijelom bili odgovorni postupci Tar-Aldariona, Kralja-pomorca,
koji je sklopio prijateljstvo i savez s Gil-galadom. Aldarion je
imao silnu glad za drvnom građom, u želji da od Númenora stvori
veliku mornaričku silu; njegova sječa stabala u Númenoru već je
izazvala velike razdore. U putovanjima duž obala s divljenjem
je gledao velebne šume te odlučio na širokome ušću Gwathla
osnovati novo pristanište, pod isključivo númenórejskom upra­
vom (Gondor tad još, naravno, nije postojao). Ondje je počeo
velike radove, koji su se nakon njegova vremena nastavili širiti.
Ta ispostava u Eriadoru pokazala se vrlo bitnom kasnije, za
rata protiv Saurona (1693.-1701. Drugoga doba); ali to je isprva
bila tovarišna luka za utovar građe i brodograđevno pristanište.
Domaće je stanovništvo bilo dosta brojno i ratoborno, ali to je
bio šumski živalj iz rašrtkanih naselja, bez središnjeg vodstva.
Na Númenórejce su gledali sa strahopoštovanjem i nisu im se
usprotivili sve dok sječa stabala nije prerasla u pustošenje. Tada
su počeli napadati Númenórejce i postavljati im zasjede u svakoj
prilici, dok su Númenórejci njih počeli smatrati neprijateljima, te
su nemilosrdno prionuli na sječu, ne mareći ni za šumarstvo ni
za sadnju novih mladica. Isprva se sjeklo s obje strane Gwathla,
a građa se rijekom spuštala u pristanište (Lond Daer); ali sad
su Númenórejci prosjekli široke staze i ceste kroz šume sjever­
no i istočno od Gwathla, a preživjeli je domaći živalj utekao iz
Minhiriatha u tamne šume velikog rta Eryn Vorn, južno od ušća
Baranduina, koje se ne bi usudili prijeći, ni da su mogli, iz straha
od vilin-puka. Oni iz Enedwaitha izbjegli su u gorje na istoku,
gdje je poslije bio Dunland; nisu prešli Isen, niti su pobjegli na
veliki rt između Isena i Lefnuija. koji je tvorio sjevernu stranu
Belfalaskog zaljeva [Ras Morthil, odnosno Andrast; vidi str. 205,
bilješku 6], zbog "púkel-ljudi"... [Za nastavak ovog odlomka
vidi str. 428.]