J. R. R. Tolkien - Nedovrsene pripovijesti

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 51

pustošima? Ili nisi čuo za vilenjački putokruh? A ja još čuvam onaj
što ga svi mornari ostavljaju za sâm kraj." Zatim mu pokaza pod
svojim plaštom zapečaćeni telećak prikopčan za opasač. "Ni voda ni
nevrijeme neće mu nauditi dokle god je zapečaćen. Ali valja nam ga
štedjeti sve do velike potrebe; a nema sumnje da će jedan odmetnik i
lovac uspjeti naći i drugu hranu prije nego što se godina pogorša."

"Možda", reče Tuor. "Ali nije u svim krajevima uputno loviti, ma
koliko da je divljač mnogobrojna. A lov zadržava putovanje."

Tuor i Voronwë spremiše se sad za polazak. Tuor sa sobom uze ma­
len lûk i strijele koje je nosio, uz opremu što ju je uzeo iz dvornice;
ali svoje koplje, na kojem je vilenjačkim runama sa Sjevera pisalo
njegovo ime, postavi na zid kao znamenje da je onuda prošao. Vo­
ronwë ne imaše drugoga oružja do jednog kratkog mača.

Prije zore napustiše drevno Turgonovo prebivalište, pa Voronwë
povede Tuora uokolo, zapadno od strmih obronaka Tarasa i pre­
ko velikoga rta. Onuda je nekoć prolazila cesta iz Nevrasta za Bri-
thombar, što je sada bila tek zelena staza između starih, tratinom
prekrivenih nasipa. Tako su zašli u Beleriand i sjeverno područje
Falasa; a kad su svrnuli prema istoku, poiskali su tamne rubove
Ered Wethrina, te ondje legli u zaklon i odmarali se sve dok dan
nije istekao u sumrak. Jer iako su drevna staništa Falathrimâ, Bri-
thombar i Eglarest, još bila vrlo daleka, ondje su sada živjeli orci, a
sav taj kraj bio je preplavljen Morgothovim uhodama: strahovao je
od Círdanovih lađa što su povremeno napadale obale na prepad, u
sprezi s vojnim upadima odaslanim iz Nargothronda.

Sad, dok su sjedili zaogrnuti u svoje plašteve poput sjena pod
brdima, Tuor i Voronwë mnogo su razgovarali. Tuor je propitkivao
Voronwëa o Turgonu, ali Voronwë mu je malo što htio reći o takvim
stvarima, već je radije govorio o boravištima na otoku Balaru, te o
Lisgardhu, zemlji tršćaka pri ušću Siriona.

"Ondje sada Eldari postaju brojniji", reče, "jer navijek u sve ve­
ćem broju, iz svakoga roda, bježe onamo iz straha od Morgotha,
umorni od ratovanja. Ali ja ne ostavih svoj narod vlastitom odlukom.
Jer nakon Bragollacha i sloma Opsade Angbanda u Turgonovo srce
prvi put uđe sumnja da bi se Morgoth mogao pokazati prejakim.
Te godine odasla prve iz svoga naroda da iznutra prema van prođu

52 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

njegovim dverima: tek nekolicinu, tajnim zadatkom. Oni se spustiše
niz Sirion do obala oko ušća i ondje sagradiše brodove. Ali od njih
im ne bje nikakove vajde, osim što stigoše do velikoga Balarskog
otoka i ondje uspostaviše samotna boravišta, daleko od Morgothova
dosega. Jer Noldori ne posjeduju vještinu gradnje brodova koji dugo
mogu izdržati valove velikoga Belegaera.13

Ali kada kasnije Turgon ču da je Falas opustošen i da su po­
harane drevne Brodograditeljske luke što leže ondje daleko pred
nama, i kad se pročulo da je Círdan spasio preostatak svoga naroda
i otplovio na jug do zaljeva Balar, onda on ponovno posla glasnike.
To se zbi tek nedavno, no spominjem ga se kao najdužeg dijela
svog života. Jer bijah medu onima koje on posla, ovako godinama
mlad među Eldarima. Rođen sam ovdje u Međuzemlju, u zemlji
Nevrastu. Majka mi je pripadala Sivim vilenjacima iz Falasa i bila
u rodu sa samim Círdanom - narodi Nevrasta mnogo se miješaše u
prvim danima Turgonova kraljevanja - te imam morsko srce puka
svoje majke. Stoga bijah medu odabranima, budući da nam je valjalo
stići do Círdana i zatražiti ga za pomoć pri gradnji naših brodova,
ne bi li neka poruka i molba za pomoć mogle stići do Gospodarâ
Zapada dok još nije sve izgubljeno. Ali zadržah se putem. Jer dotad
vidjeh tek malo krajeva Međuzemlja, a mi stigosmo u Nan-tathren
u proljeće te godine. Krasan je to kraj što očarava srce, Tuore, kao
što ćeš otkriti pođu li ti koraci ikada putevima duž Siriona prema
jugu. Ondje je lijek svakoj čežnji prema moru, izuzev za one koje
Prokletstvo neće otpustiti. Ondje je Ulmo tek sluga Yavanni, a ze­
mlja je iznijela u život tolike krasote da ih ni zamisliti ne mogu srca

13 Usporedi Silmarillion, str. 172-3: "[Turgon je vjerovao] kako je kraj Opsade značio
početak propasti Noldora, ako im ne pristigne pomoć; stoga je kradomice poslao čete
Gondolindrima na ušće Siriona i Balarski otok. Oni ondje izgradiše brodove i otisnuše
se na krajnji Zapad prema Turgonovu nalogu, istući Valinor kako bi izmolili oprost i
pomoć od Valara; a preklinjali su morske ptice da ih vode. Ali mora bijahu divlja i široka,
a sjenke i čarolije ležahu nad njima, te je Valinor bio skriven. Tako nijedan Turgonov
poslanik nije stigao na Zapad, mnogi su se izgubili, a premalo ih se vratilo."
U jednom od "sastavnih tekstova" Silmarilliona stoji da iako Noldori "nisu poznavali
umijeće brodogradnje, a sva plovila koja bi sazdali tonula su ili su ih vjetrovi vraćali",
ipak je nakon Dagor Bragollacha "Turgon stalno držao tajno pribježište na otoku Ba-
laru", a kad su nakon Nirnaeth Arnoediada Círdan i ostatak njegova naroda pobjegli
iz Brithombara i Eglaresta u Balar, "pomiješali su se s tamošnjom Turgonovom na­
seobinom". Ali ovaj element priče zatim je izbačen, tako da se u objavljenome tekstu
Silmarilliona ne spominje uspostava staništa vilenjaka iz Gondolina na Balaru.

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 53

iz gorkih sjevernih brda. U tom kraju Narog utječe u Sirion, pa se
struja više ne žuri, već teče široko i spokojno živućim livadama; svuda
oko te sjajne rijeke stjegovi lopoča rastu poput rascvale šume, a trava
je ispunjena cvjetovima, poput dragulja, poput zvona, poput crvenih
i zlaćanih plamenova, poput prostranstva raznobojnih zvijezda na
zelenome svodu. No od svega su najkrasnije vrbe Nan-tathrena,
blijedozelene, ili na vjetru srebrne, a šuštanje njihovih nebrojenih
listova čarolija je glazbe: dani i noći protreperili bi nezamijećeni dok
stajah u travi do koljena i osluškivah. Začarah se tako i zaboravih
More u svome srcu. Onuda lutah nadijevajući imena novim cvjeto­
vima ili ležah u sanjama sred pjesme ptica i zujanja pčela i buba;
a ondje bih i dalje mogao živjeti sretan, zanemarivši sav svoj rod,
telerske lađe i noldorske mačeve, ali moja sudba ne htjede tako. Ili
sâm Gospodar Voda, možda; jer on bijaše snažan u tome kraju.

Tako mi u srce dođe pomisao da sazdam splav od vrbova granja
i pođem svijetlim njedrima Siriona; pa tako i učinih, a tako me i po­
nesoše. Jer jednoga dana, dok bijah nasred riječne matice, odjednom
naiđe vjetar i dohvati me, te odnese daleko od Zemlje vrba, sve dolje
do Mora. Tako stigoh Círdanu kao posljednji glasnik; a od sedam
brodova što ih on sagradi na Turgonovu molbu još samo jedan ne
bijaše posve sazdan. I jedan po jedan oni otploviše prema Zapadu,
a nijedan se još nije vratio, niti je od njih pristigla ikakva vijest.

Ali slani morski zrak tada iznova probudi srce majčina roda u
meni, pa se radovah valovima i stadoh učiti sva pomorska predanja,
kao da se otprije kriju u meni. I tako, kada posljednji i najveći brod
bijaše spreman, gorio sam od želje da krenem, govoreći u mislima:
'Ako su noldorske riječi istinite, na Zapadu leže livade s kojima se
Zemlja vrba usporediti ne može. Ništa ne sahne, a proljeću konca
nema. I možda čak i ja, Voronwë, mogu onamo stići. A u najgorem,
lutanje vodama mnogo je bolje od Sjenke na Sjeveru.' I ne plaših
se, jer brodove Telera nijedna voda potopiti ne može.

Ali Veliko je more strašno, Tuore, sine Huorov; i mrzi Noldore,
jer provodi Prokletstvo Valara. Gore stvari ono krije od pogibije
što je nosi potonuće u bezdan: gnušanje, osamljenost i mahnitost;
stravu od vjetra i bure, i tišinu, i sjene, kad mine svaka nada i svakom
se živom obličju zametne trag. I mnoge ono oplakuje obale, zle i
čudnovate, i mnogi su opasni i strašni otoci posuti njime. Neću ti
mračiti srce, sine Međuzemlja, pripovijedanjem o svojoj sedmogo-

54 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

dišnjoj pečalbi na Velikome moru od Sjevera sve do samoga Juga,
ali nikada do Zapada. Jer on je nama zapriječen.

Naposljetku, u crnom beznađu, umorni od čitava svijeta, okrenu-
smo se i utekosmo prokletstvu što nas je štedjelo toliko dugo, ne bi
li nas to okrutnije pogodilo. Jer baš kad izdaleka uočismo planinu, a
ja kliknuh: 'Gle! Eno Tarasa i moga rodnog kraja', nadiže se vjetar,
a sa zapada naiđoše golemi oblaci prepuni gromova. Tada se valovi
dadoše u potjeru za nama poput živih stvorova ispunjenih pakošću,
a munje nas udaraše; kad nas razvališe do bespomoćna korita, vode
nas gnjevno poklopiše. Ali, kao što vidiš, ja bijah pošteđen; jer učini
mi se da je naišao jedan val, krupniji, pa ipak spokojniji od svih
drugih, te me dohvatio, podigao s broda i ponio visoko na svojim
ramenima, a kad se prevalio preko kopna, zbacio me na tlo i zatim
otekao, prelivši se natrag preko litice u velikome slapu. Ondje sam
sjedio tek oko sata kad si naišao na me, još ošamućenog morem.
I još ćutim strah od njega, a gorko mi nedostaju svi prijatelji koji
sa mnom tako dugo i tako daleko putovahu, s onu stranu vidika
smrtnih zemalja."

Voronwë uzdahnu, a zatim progovori tiše, kao za sebe. "Ali ve­
oma sjajne bijahu zvijezde na obodu svijeta, kad bi se povremeno
oblaci oko Zapada pomaknuli u stranu. Ipak, jesmo li to ugledali
samo nove, još dalje oblake, ili smo doista opazili, kako neki sma­
trahu, gorje Pelóri oko izgubljenih žalova našega davnašnjeg doma,
ne znam. Daleko, daleko ondje ono stoji, a nitko iz smrtnih zemalja
nikada se više njega domoći neće, sudim." Zatim Voronwë ušutje;
jer pala je već noć, a zvijezde sjahu bijele i studene.

Uskoro potom Tuor i Voronwë ustadoše, okrenuše leđa moru i kre­
nuše na svoje dugo putovanje mrakom; o njemu se nema mnogošto
kazati, jer Ulmova je sjena optakala Tuora, pa ih nitko ne vidje gdje
prolaze, šumom ili stijenama, poljem ili močvarom, između zalaska
i izlaska sunca. Ali navijek su oprezno kročili, kloneći se noćnookih
Morgothovih lovaca i po strani ostavljajući utabane puteve vilenja­
ka i ljudi. Voronwë im je odabirao put, a Tuor ga je slijedio. Nije
postavljao uzaludna pitanja, ali dobro je zapazio da uvijek idu na
istok duž poteza sve višega gorja te da se nikako ne okreću prema
jugu: to ga začudi, jer je vjerovao, kao uostalom i gotovo svi vilenjaci
i ljudi, da Turgon boravi daleko od bojišnica Sjevera.

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 55

Polagano su se kretali sumrakom ili noću tim divljim bespućem,
a oštra je zima hitro naišla iz Morgothove kraljevine. Premda su im
brda pružala zaklon, vjetrovi bijahu snažni i britki, pa visočja uskoro
pokri dubok snijeg, koji zamete prijevoje i napada na šume Núatha
prije nego što s njih posve otpade sasušeno lišće.14 Stoga, iako su
krenuli prije sredine mjeseca narquelië, hísimë stiže s jetkim mrazom
baš dok su se bližili izvorima Naroga.

Ondje se zaustaviše krajem umorne noći u sivu svjetlu zore; a
Voronwë pade u očaj kad pogleda oko sebe u tuzi i strahu. Ondje
gdje nekada ležaše krasno jezero Ivrin u velikoj kamenoj zdjeli iz­
dubljenoj vodama slapa, a svud oko njega bijaše šumom obrasla
udubina pod brdima, on sada vidje oskvrnut i opustošen kraj. Drveće
bijaše spaljeno ili iščupano, a kameni obodi jezera razbijeni, pa se
tako vode Ivrina razlijevahu kojekuda, stvorivši veliku beživotnu ba­
ruštinu sred tog razaranja. Sve je sada bilo tek naplavina zamrznuta
gliba, a vonj truleži nalijegao je na tlo poput smradne maglice.

"Jao! Zar je zlo čak i ovamo stiglo?" kriknu Voronwë. "Ovo
mjesto nekoć bijaše daleko od grožnje Angbanda; ali Morgothovi
prsti sežu navijek dalje."

"Baš kao što mi Ulmo kaza", reče Tuor; "Vrela su zatrovana, a
moja se moć povlači iz voda ove zemlje."

"Ipak," reče Voronwë, "ovuda je prošla neka pakost mnogo snaž­
nija od orkovske. Strah tišti ovo mjesto." I on stade pretraživati
rubove gliba, sve dok odjednom ne stade u mjestu i opet ne kriknu:
"Tako je, veliko zlo!" I pozva Tuora, pa kad Tuor onamo stiže, ugle­
da procijep poput goleme brazde što se udaljavala prema jugu, a s
obje strane, ovdje zamrljani, ondje stvrdnuti i bjelodani od mraza,
ležali su tragovi velikih stopa s pandžama. "Vidi!" reče Voronwë,
a lice mu bijaše blijedo od užasa i gnušanja. "Ovdje je još nedavno
bio Veliki pozoj iz Angbanda, najgroznije stvorenje Neprijateljevo!
Zadatak kojim smo pošli Turgonu već kasni. Valja nam pohitati."

***

14 Šume Núatha ne spominju se u Silmarillionu i nisu obilježene na pripadajućemu zem­
ljovidu. Pružale su se na zapad od gornjeg dijela toka Naroga prema izvoru rijeke
Nenning.

56 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Dok je još to govorio, začuše krik iz šume, pa se ukočiše u mjestu
poput sivih kamenova, osluškujući. Ali to bijaše lijep glas, premda
ispunjen tugom, a činilo se da uporno zaziva neko ime, kao da traži
nekoga izgubljenog. I dok su tako čekali, između stabala pomoli se
netko, te vidješe da je to visok čovjek, naoružan, odjeven u crno, s
isukanim dugim mačem; začudiše se, jer oštrica mača također bijaše
crna, ali rubovi joj blistahu sjajno i hladno. Nesreća mu bijaše ureza­
na u lice, a kad ugleda ruševine Ivrina, stade glasno zapomagati od
tuge, kazivajući: "Ivrin, Faelivrin! Gwindor i Beleg! Jednom ovdje
bijah izliječen. Ali sad više nikada neću popiti gutljaj mira."

Zatim se hitro udaljio prema Sjeveru, kao netko tko progoni,
ili ide vrlo žurnim zadatkom, a čuli su kako zapomaže Faelivrin,
Finduilas! sve dok mu glas ne iščeznu u šumi.15 Ali nisu znali da je
Nargothrond već pao, te da je ovo Túrin, sin Húrinov, Crni mač.
Tako su se samo na trenutak, i nikada više, susreli putovi tih rođaka,
Túrina i Tuora.

Kada je Crni mač prošao, Tuor i Voronwë nastavili su još malo
svojim putem, iako se razdanilo; jer spomen na njegovu tugu teško
ih je tištao, a nisu mogli podnijeti ostanak uz oskvrnuti Ivrin. Ali
nedugo su zatim poiskali skrovište, jer cijeli su kraj sad prožimale zle
slutnje. Spavali su malo i nespokojno, a dan se s vremenom smračio
i stao je padati obilan snijeg, dok je noć donijela ciči mraz. Nakon
toga ni snijeg ni led nimalo nisu popuštali, pa je pet mjeseci Oštra
zima, dugo još pamćena, cio Sjever držala u stisku. Sad, Tuor i Vo­
ronwë su, na mukama od studeni, strahovali da ih snijeg ne otkrije
neprijateljskim lovcima ili da ne upadnu u skrivenu opasnost pod
prijetvornom krinkom. Devet dana držali su se puta, sve sporije i
sve bolnije, a Voronwë je svrnuo malo na sjever, sve dok nisu prešli
tri izvorna pritoka Teiglina; zatim je nastavio opet na istok, sišavši s
gorja i kročivši oprezno, sve dok nisu prešli Glithui i došli do potoka
Malduina, što bijaše smrznut i crn.16

15 Usporedi Silmarillion, str. 229: "[Gwindora prepozna] Finduilas, kći kralja Orodretha, i
srdačno ga dočeka, budući da ga je ljubila prije Nirnaetha, a Gwindor zauzvrat toliko lju­
bio njezinu ljepotu da ju je nazvao Faelivrin, što znači sunčev sjaj u jezerima Ivrina."

16 Rijeka Glithui ne spominje se u Silmarillionu i ime joj nije navedeno na zemljovidu,
iako je ondje prikazana: to je pritok Teiglina što se spaja s tom rijekom nešto sjevernije
od utoka Malduina.

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 57

Tada Tuor reče Voronwëu: "Oštar je ovaj mraz i smrt mi se bliži,
iako možda ne i tebi." Jer sada su bili u zlu položaju: odavno već nisu
pronašli nikakve hrane u divljini, a putokruh im je bio na izmaku;
bili su i promrzli i iznureni. "Strašno je biti zarobljen između Valar-
skoga prokletstva i Neprijateljeve pakosti", reče Voronwë. "Zar sam
utekao morskim ždrijelima samo da bih počinuo pod snijegom?"

Ali Tuor reče: "Koliko nam još valja putovati? Jer napokon se,
Voronwë, moraš riješiti tajnosti preda mnom. Vodiš li me pravo,
i kamo me vodiš? Jer, ako mi valja utrošiti posljednju snagu, znao
bih u koju će svrhu to biti."

"Vodio sam te pravo koliko mi je sigurnost dopuštala", odgovori
Voronwë. "Znaj sad stoga da Turgon još nastava sjever eldarske
zemlje, premda malo tko u to vjeruje. Već mu se primakosmo. No
još su pred nama mnoge lige, čak i mjereno letom ptice; a nama
još valja prijeći Sirion, dok veliko zlo, možda, leži pred njime. Jer
uskoro moramo stići do Glavne ceste što se nekoć spuštala od Mi-
nasa kralja Finroda do Nargothronda.17 Neprijateljevi će se sluge
onuda kretati i stražariti."

"Smatrah se najprekaljenijim među ljudima", reče Tuor, "i iz­
držali jade mnogih zima u gorju; ali tada imadoh pećinu za leđima
i oganj, a sada dvojim da ću imati snage otići mnogo dalje ovako
gladan po tako oštru vremenu. Ali pođimo dalje koliko budemo
mogli, prije nego što nas nada izda."

"Druge nam nema," reče Voronwë, "osim da ovdje legnemo i
pričekamo snježni san."

Stoga su cijeloga tog gorkog dana prtili dalje, sudeći dušmansku
pogibelj manjim zlom od zime; ali kako su odmicali, zatjecali su sve
manje snijega, jer sada su se opet spuštali na jug u dolinu Siriona,
a gorje Dor-lómin ostavili su daleko za sobom. U sâm smiraj dana
naišli su na Glavnu cestu u dnu visoka šumovita obronka. Odjednom
do njih dopriješe glasovi, pa oprezno proviriše kroz stabla i ugledaše
crvenu svjetlost pod sobom. Postrojba orka utaborila se posred ceste,
okupljena oko velikog krijesa.

17 Ova se cesta spominje u Silmarillionu na str. 224: "[Drevna cesta] što je vodila niz dugi
tjesnac Siriona, pokraj otoka na kojem je stajao Finrodov Minas Tirith i dalje, preko
zemlje između Malduina i Siriona i uz rub Brethila sve do Teiglinskog prijelaza."

58 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Gurth an Glamhoth!" procijedi Tuor.18 "Sad će se mač isukati
ispod plašta. Izložit ću se smrti ne bih li ovladao onom vatrom, a
čak bi i orkovsko meso sada bilo dobar plijen."

"Ne!" reče Voronwë. "Na ovome pohodu samo krinka služi. Mo­
raš se odreći te vatre, ili se odrekni Turgona. Ova četa nije jedina u
divljini: ne opaža li tvoj smrtni vid udaljeni plamen drugih taborišta
na sjeveru i na jugu? Metež će cijelu vojsku navući na nas. Počuj me,
Tuore! Zakon Skrivenoga kraljevstva ne dopušta da itko pristupi
ulazu s dušmanima za petama; a ja taj zakon prekršiti neću, ni na
Ulmov nagovor ni zbog smrti. Izazoveš li orke, napustit ću te."

"Neka ih, onda", reče Tuor. "Ali možda još doživim dan kad se
neću morati odšuljati od šačice orka poput ustrašena pseta."

"Ta hajde!" reče Voronwë. "Ne raspravljajmo, da nas ne nanjuše.
Za mnom!"

Stao se šuljati između stabala prema jugu, niz vjetar, dok nisu
stigli na pola puta između te orkovske vatre i sljedeće duž ceste.
Ondje je zastao i dugo nepomično osluškivao.

"Ne čujem nikakvo kretanje cestom," reče, "ali ne znamo što bi
moglo vrebati u sjenama." Proviri preda se u tminu i strese se. "Zrak
je zao", promrmlja. "Jao! Ondje leže zemlja za kojom tragamo i
nada u život, ali između kroči smrt."

"Smrt je posvuda oko nas", reče Tuor. "Ali meni je preostalo
snage tek za najkraći put. Ovdje moram prijeći ili poginuti. Pouzdat
ću se u Ulmov plašt, a on će i tebe prekriti. Sada ja vodim dalje!"

Rekavši to, prikrade se granici ceste. Zatim prigrli Voronwëa i obo­
jicu zakrili naborima sivoga plašta Gospodara Voda, te iskorači.

Sve bijaše nepomično. Hladni je vjetar uzdisao dok je šibao drevnom
cestom. Zatim je, odjednom, i on utihnuo. Tuor je osjetio promjenu
u zraku, kao da je to dah iz Morgothove zemlje nakratko posustao
te je, slab poput spomena na More, naišao lahor sa Zapada. Poput

18 "Smrt Glamhothu!" To je ime, premda se ne javlja ni u Silmarillionu ni u Gospodaru
prstenova, bilo uvriježen izraz za orke na sindarinskom jeziku. Značenje je "rulja koja
galami", "čopor koji graji"; usporedi Gandalfov mač Glamdring te Tol-in-Gaurhoth,
Otok (čopora) vukodlaka.

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 59

sive maglice na vjetru prešli su kamenu cestu i zašli u gustiš na nje­

zinu istočnom rubu.

Odjednom je odnekud izbliza dopro divlji krik, kojem su odgo­
vorili mnogi drugi niz granice ceste. Resko je zatulio rog i začuo se
topot trčanja. Ali Tuor se nije smeo. Dovoljno je upoznao orkovski
jezik za svoga ropstva, pa je znao što znače ti krici: stražari su ih
nanjušili i čuli, ali nisu ih i vidjeli. Sad su se dali u lov. Očajnički se
spoticao i šuljao dalje s Voronwëom uza se, uz dugu kosinu duboko
obraslu štipavcem i borovnicom među čvorovima oskoruša i niskih
breza. Zastali su na vrhu grebena, osluškujući povike iza sebe i or­
kovski lom u niskom raslinju pod sobom.

Pokraj njih je jedna gromada pomaljala glavu iz gusto ispreple­
tena vrijesa i kupinjaka, a ispod nje nalazila se jazbina kakvu bi
progonjena zvjerka mogla potražiti u nadi da će tako izbjeći potjeru,
ili barem okrenuta leđima stijeni skupo prodati svoj život. Dolje
u tu tamnu sjenu Tuor je povukao Voronwëa te su legli jedan do
drugog pod sivim plaštem i samo dahtali poput umornih lisica. Nisu
prozborili ni riječi; sva im se pozornost skupila u ušima.

Krici lovaca polako su jenjali; jer orci nikada nisu zadirali duboko
u divljinu s obje strane, već su radije pretraživali cestu po dužini,
ovamo i onamo. Nisu naročito sumnjali da se radi o zaostalim bje­
guncima, već su se plašili uhoda i izvidnika svojih naoružanih duš-
mana; jer Morgoth nije postavio stražu na cestu ne bi li ulovio Tuora
i Voronwëa (o kojima tada još nije znao ništa), niti bilo koga tko bi
naišao sa zapada, već kako bi uvrebao Crnoga mača, u slučaju da
on pobjegne i nada se u potjeru za zarobljenicima iz Nargothronda,
primivši pritom, možda, pomoć iz Doriatha.

Noć je prošla i mukla je tišina ponovno nalegla na te puste kra­
jeve. Iznuren i iscrpljen, Tuor je spavao pod Ulmovim plaštem; ali
Voronwë se iskrao i uspravio poput stijene, šutljiv i nepomičan, te
vilenjačkim očima stao prozirati sjene. Tuora je probudio u prasko­
zorje, a kad je ispuzao, vidio je da se vrijeme zasad doista popravilo,
te su se crni oblaci otkotrljali u stranu. Zora je bila rumena, a daleko
pred sobom vidio je vrhove neznana gorja gdje svjetlucaju spram
vatre na istoku.

60 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Tada je Voronwë prigušeno kazao: "Alae! Ered en Echoriath, ered
e-mbar nín!"19 Jer znao je da gleda Kružno gorje i zidine Turgonove
kraljevine. Pod njima je, istočno, u dubokoj i sjenovitoj dolini ležao
Sirion krasni, što ga pjesma slavi; a iza njega se, obavijena izmagli­
com, siva zemlja uspinjala od rijeke prema razlomljenim brdima u
podnožju planina. "Ondje leži Dimbar", reče Voronwë. "Da smo
bar tamo! Jer naši se dušmani rijetko usuđuju kretati onuda. Tako
je barem nekoć bilo, dok je Ulmova moć snažno tekla Sirionom.
Ali sada je možda sve izmijenjeno20 - izuzev pogibelji rijeke: tu je
već duboka i brza, te ju je čak i Eldarima opasno prijeći. Ali dobro
sam te vodio; jer ondje svjetluca gaz Brithiach, tek malo južnije,
gdje je rijeku prelazila Istočna cesta što je u davnini išla sve od
Tarasa na zapadu. Nitko se više ne usuđuje onuda proći, izuzev
u prijekoj potrebi, ni vilenjak ni čovjek ni ork, budući da ta cesta
vodi u Dungortheb i stravični kraj između Gorgorotha i Melianina
pojasa; a odavna je već zarasla u divljinu ili se svela na puku stazu
sred korova i trnjaka."21

Tada Tuor pogleda kamo mu je Voronwë pokazao te opazi da u
daljini kao da svjetluca voda tekućica na letimičnu svjetlu zore; ali
mrak se nadvijao iza nje, ondje gdje se velika šuma Brethil uspinjala
u daljinu na jug do daleke visoravni. Sad se oprezno spustiše niz
obronak doline, sve dok napokon nisu stigli do drevne ceste što se
spuštala s raspuća na granicama Brethila, gdje se križala s glavnom
cestom iz Nargothronda. Tada Tuor vidje da su se približili Sirionu.
Obale njegova duboka usjeka na tom su se mjestu širile, a njegove
vode, zagušene golemom naplavinom kamenja,22 rasprostrle su se u
široke pličine, pune mramora namreškanih potočića. Nedaleko odatle

19 Echoriath: Kružno gorje oko ravnice Gondolina; ered e-mbar nín: gorje mojega doma.
20 U Silmarillionu, na str. 219. Beleg iz Doriatha kazao je Túrinu (neko vrijeme prije

sadašnje radnje) da su orci načinili cestu kroz prolaz Anach, "pa Dimbar kojim je nekoć
vladao mir, propada pod Crnom rukom".
21 Ovom su cestom Maeglin i Aredhel utekli u Gondolin dok ih je gonio Eöl (Silmarillion,
XVI. poglavlje); a kasnije su Celegorm i Curufin pošli njome nakon što su bili izgnani iz
Nargothronda (isto, str. 191-2). Jedino se u ovome tekstu spominje njezin produžetak
na zapad prema Turgonovu drevnome domu u Vinyamaru podno gore Taras: a njezina
trasa nije obilježena na zemljovidu nakon križanja sa starom južnom cestom za Nargoth-
rond na sjeverozapadnome rubu Brethila.
22 Ime Brithiach sadrži sastavnicu brith, "šljunak", koja se također zatječe u imenima rijeke
Brithon i luke Brithombar.

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 61

rijeka se opet sjedinjavala, dubila novo korito i otjecala prema šumi
te daleko odatle iščezavala u gustoj maglici koju mu oči nisu mogle
prozreti; jer ondje je ležala, iako njemu neznana, sjeverna međa
Doriatha unutar sjene Melianina pojasa.

Tuor htjede smjesta požuriti do gaza, ali Voronwë ga obuzda i
reče: "Preko Brithiacha ne možemo za dana, a ni dok je još potjera
iole moguća."

"Zar da onda sjednemo ovdje i trunemo?" reče Tuor. "Jer takva
će mogućnost ostati sve dok Morgothova vladavina istrajava. Dođi!
Pod sjenkom Ulmova plašta moramo poći dalje."

Voronwë se još kolebao, te je pogledao natrag prema zapadu;
ali staza iza njih bila je pusta, a svuda oko njih bilo je tiho, izuzev
hučanja voda. Pogledao je uvis, a nebo je bilo sivo i prazno, jer se
nijedna jedina ptica nije kretala. Tad mu se odjednom lice ozari
radošću i on uskliknu: "Dobro je! Brithiach još čuvaju Neprijateljevi
neprijatelji. Orci nas ovuda neće slijediti; pod plastom sad možemo
prijeći bez daljnjega dvoumljenja."

"Što si to novo vidio?" upita ga Tuor.

"Kratko li vide smrtni ljudi!" reče Voronwë. "Vidim Orlove s
Crissaegrima, a oni dolaze ovamo. Motri sad malo!"

Tada Tuor stade i zagleda se; uskoro visoko u zraku uoči tri oblič­
ja kako zamasima snažnih krila dolijeću s dalekih gorskih vrhunaca,
sad opet optočenih oblacima. Polako su se spuštali u širokim kru­
govima, a zatim se odjednom obrušili prema namjernicima; ali prije
nego što ih je Voronwë uzmogao dozvati, okrenuli su se u širokom
luku i zamahu te odletjeli na sjever duž poteza rijeke.

"Pođimo sada", reče Voronwë. "Ako je u blizini ijedan ork, ležat
će šćućuren nosom uz tlo sve dok orlovi daleko ne odmaknu."

Smjesta su požurili niz dug obronak te prešli Brithiach, kora­
cajući često po suhome duž šljunčanih prudi ili gacajući pličinama
što su im sezale tek do koljena. Voda je bila bistra i vrlo hladna, a
led se nahvatao na plitkim jezercima, gdje su se potočići u lutanju
zagubili među kamenjem; ali nikada, čak ni u Oštroj zimi kad je pao

62 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Nargothrond, smrtonosni dah sjevera nije mogao zalediti glavnu
maticu Siriona.23

Na suprotnoj strani gaza naišli su na vododerinu, naizgled korito
nekog starog potoka, kuda više nije tekla voda; no nekoć je, činilo se,
bujica ondje usjekla duboku jarugu pri spuštanju sa sjevera iz planina
Echoriatha, odakle je nanijela sve kamenje Brithiacha u Sirion.

"Napokon ga nenadano nađosmo!" uzviknu Voronwë. "Vidi!
Ovdje je ušće Suhe rijeke, a to je put kojim moramo poći."24 Tad su
zašli u jarugu, a kako je ona svrnula na sjever medu strme obronke
toga kraja, tako su joj se obale uzdigle s obje strane, pa se Tuor stao
spoticati u tmini po kamenju kojim joj je bilo prekriveno korito.
"Ako je ovo put," reče, "onda je zao za umorne."

"Ipak, to je put do Turgona", reče Voronwë.
"Onda se još više čudim", reče Tuor, "što mu ulaz leži na otvore­
nome i nebranjen. Očekivao sam pronaći velike dveri pod snažnom
stražom."
"Njih tek imaš vidjeti", reče Voronwë. "Ovo je samo prilaz. Pu­
tem ga nazivam; no njime nitko nije prošao već više od tristo go­
dina, izuzev rijetkih i tajnih glasnika, a Noldori uložiše svu svoju
vještinu da ga prikriju nakon ulaska Skrivenoga naroda. Leži li na
otvorenome? Bi li bi ga prepoznao da ti netko iz Skrivenoga kra­
ljevstva nije vodič? Ili bi pretpostavio da je to tek djelo vremena i
voda u divljini? I zar ono nisu Orlovi, kao što si vidio? To je rod
Thorondora, koji nekoć življaše čak na Thangorodrimu, prije nego

23 U usporednoj inačici teksta na ovome mjestu, koja je gotovo sigurno bila odbačena u
korist ovdje navedene, putnici nisu prešli Sirion preko gaza Brithiach, već su stigli do
rijeke nekoliko liga sjeverno odatle. "Mučnim su koracima doprtili do obale rijeke, a
ondje Voronwë viknu: 'Gle čuda! I dobra i zla slutnja leže u njemu. Sirion se zaledio,
premda nijedna pripovijest ne spominje takvo što sve od dolaska Eldara s Istoka. Tako
možemo prijeći i uštedjeti si mnoge naporne milje, preduge za našu snagu. Ipak, tako
su i drugi mogli prijeći, ili nas mogu slijediti.'" Prešli su rijeku preko leda bez poteškoća,
te "tako Ulmovi savjeti svrću Neprijateljevu pakost u korist, jer je njihov put time bio
skraćen, te su na izmaku svoje nade i snage Tuor i Voronwë naposljetku stigli do Suhe
rijeke na mjestu gdje je istjecala iz vanjskih litica gorja."

24 Usporedi Silmarillion, str. 134: "Ali postojao je podzemni prolaz pod planinama koji
su u tami svijeta prorovale vode što istjecahu kako bi se pridružile pritocima Siriona; a
ovaj je put pronašao Turgon i njime dospio do zelene doline među planinama i ugledao
otok-brijeg od čvrsta glatka kamena koji je ondje stajao; jer je dolina bila veliko jezero
u drevnim danima."

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 63

što Morgoth postade toliko moćan, a sada nastava Turgonovo gorje,
sve od Fingolfinove pogibije.25 Samo oni izuzev Noldora znaju za
Skriveno kraljevstvo i stražare nebom nad njim, iako se zasad još
nijedan Neprijateljev sluga nije usudio uzletjeti u visoki zrak; a oni
donose mnoge vijesti Kralju o svemu što se kreće po izvanjskim
zemljama. Da smo bili orci, ne sumnjaj da bi nas ščepali i s velike
visine bacili na bešćutne stijene."

"Ne sumnjam u to", reče Tuor. "Ali također mi pada na pamet
pitanje hoće li sada do Turgona brže od nas samih doprijeti vijest o
našemu dolasku. A je li to dobro ili zlo, samo ti možeš kazati."

"Niti dobro, niti zlo", reče Voronwë. "Jer kroz Čuvane dveri
ne možemo neopaženo proći, očekivali nas ondje ili ne; a dođemo
li onamo, Straži neće trebati dojava da nismo orci. Ali za prolaz
nam treba ozbiljnija molba od te. Jer i ne pretpostavljaš, Tuore, s
kolikom ćemo se pogibelji tada suočiti. Ne krivi me, kao da te ne
upozorih, za ono što se tada može zbiti; neka se doista iskaže moć
Gospodara Voda! Jer samo u toj nadi bijah voljan povesti te, a ako
nas ona iznevjeri, onda ćemo stradati izvjesnije nego od svih pogi­
belji divljine i zime."

Ali Tuor reče: "Ne sluti više zlo. Smrt u divljini izvjesna je; a
još dvojim u smrt na Dverima, ma što ti kazao. Vodi me svejedno
dalje!"

Mnogo su milja mučno prešli kamenjem Suhe rijeke, sve dok više
nisu mogli dalje, i kad je večer u duboki usjek donijela mrak; tada
su se ispeli na istočnu obalu, postigavši već do razlomljenih brda
što su ležala u podnožju gorja. I Tuor pogleda uvis i vidje da se
ono uzdiže drugačije od bilo kojega gorja što ga je dotada vidio; jer
litice mu bijahu poput glatkih zidina, svaka naslagana iznad i iza

25 U Silmarillionu se ne navodi da su veliki orlovi ikada živjeli na Thangorodrimu. U
XIII. poglavlju (str. 118) Manwë je "poslao jato orlova, zapovjedivši im da se nastane
na sjevernim liticama i stražare nad Morgothom"; dok u XVIII. poglavlju "Thoron-
dor doletje žurno iz svojega visokog gnijezda među vrhuncima Crissaegrima" da spasi
Fingolfinovo tijelo pred dverima Angbanda. Usporedi također Povratak kralja VI 4:
stari Thorondor "koji je svoja gnijezda savio na nepristupačnim vrhuncima Kružnoga
gorja dok je Međuzemlje bilo još mlado". Najvjerojatnije je zamisao o Thorondorovu
prvotnom boravku na Thangorodrimu, koja se zatječe i u jednom ranom tekstu Silmaril-
liona, poslije bila odbačena.

64 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

one pod sobom, kao da su to velike kule s mnogo strmih katova. Ali
dan bijaše izmaknuo i cijeli je taj kraj bio siv i zamagljen, a dolinu
Siriona zastirala je sjena. Tada ga Voronwë povede do plitke špilje
u obronku što je gledala na samotno prigorje Dimbara; ušuljaše se
u nju i zalegoše skriveni; pojeli su posljednje mrvice hrane, bilo im
je hladno i bili su umorni, ali nisu zaspali. Tako su Tuor i Voronwë
u sumrak osamnaestoga dana mjeseca hísimë, trideset sedmoga od
početka putovanja, došli do kula Echoriatha i Turgonova praga, uz
Ulmovu moć umaknuvši i Prokletstvu i Pakosti.

Kad se prvi tračak dana sivo probio kroz izmaglice Dimbara,
odšuljali su se natrag u Suhu rijeku, kojoj je smjer uskoro potom svr­
nuo na istok, vijugajući naviše sve do samih gorskih zidina; a ravno
pred njima nadvila se golema litica što se okomito i naglo uzdizala
iz strma obronka na kojem je rastao isprepleten gustiš trnovitih
stabala. Kamenita je jaruga zalazila u taj gustiš, gdje je još vladao
noćni mrak; oni zastadoše, jer su strane jaruge gotovo do dna bile
obrasle trnjem, koje je svojim prožetim granjem tvorilo i gust krov
nada njom, tako nizak da su često Tuor i Voronwë morali puzati
pod njim poput zvjeradi što se krišom vraća u brlog.

Ali napokon, kad su s velikim trudom stigli do samoga podnožja
provalije, pronašli su otvor, svojevrstan ulaz u tunel što su ga pri
istjecanju iz srca toga gorja u tvrdoj stijeni probile vode. Ušli su;
unutra nije bilo ni tračka svjetlosti, ali Voronwë je postojano napre­
dovao, dok ga je Tuor slijedio držeći mu ruku na ramenu, pomalo
zguren, jer je svod bio nizak. Tako su neko vrijeme naslijepo išli
dalje, korak po korak, sve dok učas nisu osjetili da im je tlo pod
nogama ravnije i da više nema rastresita kamenja. Tada zastadoše
i zadihano uzeše osluškivati. Zrak im se doimao svježim i izdašnim
te su ćutjeli da je oko njih i nad njima velik prostor; ali sve je bilo
tiho, čak se ni kapanje vode nije čulo. Tuoru se učini da se Voronwë
zabrinuo i da dvoji, te prošapta: "Gdje li su, onda, te Čuvane dveri?
Ili smo ih već doista prošli?"

"Ne", reče Voronwë. "No ipak sam u čudu, jer neobično je da se
ma koji pridošlica može ovako daleko došuljati a da ga ne zaustave.
Bojim se nekog napada u mraku."

Ali njihov šapat pobudi uspavane odjeke, a oni se pojačaše i
umnožiše te rasprostriješe svodom i neopazivim zidovima, sikćući

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 65

i mrmoreći poput zvuka mnogih kradomičnih glasova. I još dok je
jeka zamirala u kamenu, Tuor začu iz srca tame glas kako govori
vilenjačkim jezicima: isprva Plemenitim govorom Noldora, koji nije
znao; a zatim jezikom Belerianda, premda na način pomalo stran
njegovim ušima, kao da pripada narodu što je odavna razdvojen od
svojega roda.26

"Stojte!" reče. "Ne mrdajte! Ili ćete umrijeti, bili vi dušmani ili

prijatelji."

"Prijatelji smo", reče Voronwë.

"Onda postupite kako tražimo", reče glas.

Jeka njihovih glasova odbi se u tišinu. Voronwë i Tuor stajahu
nepomično, a Tuoru se učini da je prošlo mnogo sporih minuta, dok
mu je srce stezao strah kakav mu nije donijela nijedna druga pogibelj
njegova puta. Zatim naiđe topot stopa i stade jačati do koracanja
glasna poput marširanja trolova u tom šupljem prostoru. Odjednom
kukma bi skinuta s vilenjačke svjetiljke i njezin se sjajni snop okrenu
prema Voronwëu pred njim, ali Tuor ne vidje ništa do zasljepljujuće
zvijezde u tami; a znao je da se ne može ni pokrenuti dokle god taj
snop sja u njega, ni da utekne ni da pohita dalje.

Načas bijahu tako sapeti okom svjetiljke, a zatim glas prozbori
opet, kazavši: "Pokažite lica!" I Voronwë zabaci kukuljicu te mu
lice zasja pod svjetlošću zrake tvrdo i jasno, kao iz kamena isklesa­
no; a Tuor se začudi kad vidje njegovu ljepotu. Zatim on ponosito
prozbori, kazavši: "Ne znaš li koga to vidiš? Ja sam Voronwë, sin
Aranwëov, iz Fingolfinove kuće. Ili me već nakon nekoliko ljeta
zaboraviše u vlastitome kraju? Lutao sam daleko od spomena na
Međuzemlje, no ja se tvojega glasa sjećam, Elemmakile."

26 U Silmarillionu ne piše ništa konkretno o govoru vilenjaka iz Gondolina: ali ovaj odlo­
mak navodi na zaključak da je nekima od njih bilo uobičajeno služiti se Uzvišenim
govorom (Quenyom). U jednom kasnom lingvističkom eseju navodi se da je u Tur-
gonovoj kući kvenijski jezik bio u svakodnevnoj uporabi, te da je to bio Eärendilov
materinji jezik; ali "za većinu žitelja Gondolina to je postao jezik iz knjiga, te su se kao
i drugi Noldori u svakodnevnom govoru služili sindarinskim". Usporedi Silmarillion,
str. 139: nakon Thingolove zapovijedi "Izgnanici preniješe sindarinski jezik u svoju
svakodnevnu upotrebu, te su Uzvišenim govorom Zapada razgovarali jedino noldorski
kneževi između sebe. No taj je govor zauvijek živio kao jezik znanosti, gdje god da je
itko od toga naroda živio."

66 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Onda se Voronwë sjeća i zakona svojega kraja", rekao je glas.
"Kako je na zapovijed otišao odavde, pravo mu je da se vrati. Ali
ne i da amo dovede nikakva stranca. Tim je činom svoje pravo po­
ništio, te ga kao zarobljenika valja odvesti kralju da mu presudi. Što
se stranca tiče, bit će pogubljen ili utamničen prema sudu Straže.
Dovedi ga amo da mogu donijeti sud."

Tada Voronwë povede Tuora prema svjetlosti, a dok su prila­
zili, mnogi Noldori, odjeveni u verižnjače i naoružani, iskoračiše iz
tame i okružiše ih s isukanim mačevima. A Elemmakil, zapovjed­
nik Straže, koji je nosio blistavu svjetiljku, stade ih dugo i pomno
razgledavati.

"Čudim ti se zbog ovoga, Voronwë", reče. "Dugo bijasmo pri­
jatelji. Zašto me onda tako okrutno siliš da stanem između zakona
i našega prijateljstva? Sve i da si ovamo nepozvana doveo nekog
iz drugih noldorskih kuća, već bi i to dovoljno bilo. Ali pružio si
saznanje o Putu smrtnome čovjeku - jer prema očima mu opažam
kojega je soja. No nikada više ne može on slobodno otići, jer znade
tajnu; a kao pripadnika tuđinskog soja koji se odvažio ući, valja mi
ga pogubiti - sve ako ti i jest prijatelj drag."

"U širokim zemljama što vani leže, Elemmakile, štošta te čud­
no može snaći, i nenadane te zadaće dopasti mogu", odvrati mu
Voronwë. "Drugačiji se lutalica vraća nego što je odlutao. Ovo što
učinih, učinih po zapovijedi višoj od zakona Straže. Jedino Kralj
može suditi meni i onomu koji sa mnom stiže."

Zatim Tuor prozbori, jer više ne bijaše u strahu. "Dolazim s Vo-
ronwëom, sinom Aranwëovim, jer njega Gospodar Voda imenova
za mojeg vodiča. S tim ciljem on bijaše izbavljen od gnjeva Mora i
Prokletstva Valara. Jer ja to stižem po Ulmovu zadatku sinu Fin-
golfinovu, kojemu ću ga povjeriti."

Nato Elemmakil pogleda Tuora u čudu. "Tko si onda?" reče.
"I odakle stižeš?"

"Ja sam Tuor, sin Huorov, iz Hadorove kuće i roda Húrinova, a
ta imena, kazano mi je, nisu neznana u Skrivenome kraljevstvu. Iz
Nevrasta stigoh kroz mnoge pogibelji u potrazi za njime."

"Iz Nevrasta?" reče Elemmakil. "Kazuje se da ondje nitko više
ne živi, sve otkako se naš narod odselio."

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 67

"Kazuje se kako i jest", odvrati mu Tuor. "Prazni i hladni dvori
Vinyamara stoje. No odatle stižem. Odvedi me sad onomu koji sazda
te drevne dvornice."

"O tako velikim pitanjima suditi ne mogu", reče Elemmakil. "Sto­
ga ću vas povesti na svjetlost koja će možda objaviti više i predati
vas Čuvaru Velikih dveri."

Zatim izda zapovijed, pa Tuora i Voronwëa postaviše između
visokih stražara, dvojice pred njima i trojice za njima; njihov ih za­
povjednik povede iz špilje Predstraže te zađoše, učini im se, u ravan
prolaz, gdje su dugo hodali ravnim podom, sve dok blijeda svjetlost
nije zasjala pred njima. Tako su naposljetku stigli do široka luka s
visokim stupovima s obiju strana, isklesanim iz stijene, među koji­
ma je visjela velebna rešetka od iskrižanih drvenih greda, čudesno
izrezbarenih i prekrivenih željeznim zakovicama.

Elemmakil je dotače i ona se bešumno uzdignu, te prođoše; Tuor
vidje da stoje u dnu klanca kakva nikada još niti vidje niti si predoči
u mislima, ma koliko da je dugo kročio divljim planinama Sjevera;
jer u usporedbi s Orfalch Echorom, Cirith Ninniach bijaše tek utor
u stijeni. Tu su ruke samih Valara u drevnim ratovima s početka
svijeta rascijepile golemo gorje, te rubovi procijepa bijahu glatki kao
sjekirom raskoljeni i uzdizahu se do neodredivih visina. Ondje se
daleko u visini sterala pruga neba, a spram njezina duboka plavetnila
stajali su crni vrhovi i nazubljeni grebeni, udaljeni ali tvrdi, okrutni
poput kopalja. Previsoke bijahu te moćne zidine da ih zimsko sunce
nadvisi, pa iako je sad jutro bilo granulo, zvijezde su slabašno trepe­
rile iznad gorskih vrhunaca, dok je pod njima sve bilo u tmini koju
su probijale jedino blijede zrake svjetiljaka svrnutih na uspon staze.
Jer dno klanca strmo se uzdizalo prema istoku, dok je slijeva, uz
korito potoka, Tuor opazio širok probijen put, prekriven kamenim
pločama, što se zavojito uspinjao i pri vrhu iščezavao u sjeni.

"Prođoste kroz Prve dveri, Dveri od drveta", reče Elemmakil.
"Eno puta. Valja nam požuriti."

Koliko duga bijaše ta duboka staza, to Tuor nije mogao procije­
niti, a dok je upirao pogled preda se, težak se umor poput oblaka
svalio na njega. Studen je vjetar siktao stijenkama litica, pa se on

68 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

čvrsto umotao u plašt. "Hladno li puše vjetar iz Skrivena kraljev­
stva!" reče.

"Da, upravo tako", reče Voronwë; "strancu bi se moglo učiniti da
je oholost Turgonove sluge učinila bešćutnima. Dugima se i teškim
doimlju lige između Sedam dveri gladnima i umornima od puta."

"Kad bi naš zakon bio iole blaži, odavno bi već izdaja i mržnja
ušle ovamo i uništile nas. To dobro znadeš", reče Elemmakil. "Ali
bešćutni nismo. Ovdje nema hrane, a stranac se ne može vratiti
dverima kroz koja je prošao. Izdržite stoga još malo, jer Druge će
vam dveri donijeti olakšanje."

"Dobro je", reče Tuor i nastavi kako mu kazaše. Uskoro se okre­
nu i vidje da samo Elemmakil hoda za njim s Voronwëom. "Više
nema potrebe za stražarima", reče Elemmakil, pročitavši mu misao.
"Iz Orfalcha nema bijega ni vilenjaku ni čovjeku, a ni povratka."

Tako su nastavili strmim putem, katkad dugim stubištima, katkad
zavojitim obroncima, pod strahotnom sjenom litice, sve dok na ot­
prilike pola lige od Dveri od drveta Tuor ne vidje da im put priječi
golem zid sazdan od ruba do ruba klanca, s krupnim kamenitim
kulama na objema stranama. U zidu je bio veleban luk iznad staze,
ali činilo se da su ga klesari zapunili jednim jedinim moćnim kame­
nom. Kad su se približili, njegova tamna i ulaštena stijenka treperila
je pod svjetlošću bijele svjetiljke obješene iznad sredine luka.

"Ovdje stoje Druge dveri, Dveri od kamena", reče Elemmakil, te
im priđe i lagano ih gurnu. Stadoše se zakretati na nevidljivu stožeru,
sve dok im se rub ne usmjeri prema njima, a put se ne rastvori s
obiju strana; i prođoše tuda u predvorje gdje na straži stajahu mnogi
oružnici odjeveni u sivo. Nitko ne prozbori ni riječi, ali Elemmakil
povede svoje štićenike u komoru pod sjevernom kulom; a ondje im
donesoše hranu i vino, te im dopustiše da nakratko otpočinu.

"Oskudnim se objed može učiniti", reče Elemmakil Tuoru. "Ali
dokaže li se tvoja tvrdnja, ubuduće će se izdašno popuniti."

"Dovoljan je", reče Tuor. "Tek bi slabašno srce bolje viđanje
iskalo." I doista, takvu je okrepu našao u piću i hrani Noldora da je
uskoro poželio nastaviti.

***

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 69

Nakon kratka hoda stigoše do zida još većeg i jačeg od prijašnjih,
a u njemu bijahu smještene Treće dveri, Dveri od bronce: velebne
dvostruke vratnice okićene brončanim štitovima i pločama, na ko­
jima bijahu izrezbareni mnogi likovi i čudni znakovi. Na zidu iznad
njihova nadboja stajale su tri četvrtaste kule, pokrivene i optočene
bakrom koji je nekom kovačkom vještinom još blistao i plamenim
sjajem odražavao zrake crvenih svjetiljaka poredanih poput baklji
duž zida. Opet su šutke prošli kroz dveri, te u predvorju iza njih
ugledali još i veću postrojbu stražara u verižnjačama što su se lje­
skale poput mutne vatre; a sječiva sjekira bila su im rumena. Iz
roda Sindara iz Nevrasta najvećim dijelom bijahu ti koji su držali
ove dveri.

Nato dođoše do iznimno naporne staze, jer sred Orfalcha strmina
bijaše najveća, a dok se uspinjahu, Tuor ugleda gdje se najvelebnija
zidina mračno koči nad njim. Tako se na koncu približiše Četvrtim
dverima, Dverima od izvijena željeza. Visok i crn bijaše taj neosvi­
jetljeni zid. Četiri željezne kule stajahu na njemu, a između dvaju
unutrašnjih tornjeva bijaše postavljen željezni lik moćna orla, upravo
prikaz samoga kralja Thorondora, kao da slijeće na neku goru iz
zračnih visina. Ali dok je Tuor stajao pred dverima, začudo mu se
učini da kroz granje i debla neprolaznih stabala promatra blijed
Mjesečev proplanak. Jer svjetlost se probijala kroz urešene rešetke
dveri, izvijene i iskovane u obliku stabala s izvijenim korijenjem i
isprepletenim granjem punim lišća i cvijeća. A dok je prolazio, on
opazi kako je to moguće; zid bijaše podebeo, a nije imao tek jednu
rešetku, već tri uzastopne, postavljene tako da je za onoga tko bi
prilazio sredinom puta svaka od njih tvorila dio cjeline; ali svjetlost
iza njih bijaše dnevna.

Jer sad su se ispeli na veliku visinu povrh nizina iz kojih su kre­
nuli, a staza je iza Željeznih dveri vodila gotovo ravno. Štoviše, prešli
su hrbat i srce Echoriatha, pa su sada planinske kule hitro opadale
prema unutrašnjim brdima, a klanac se proširio i litice su mu postale
manje strme. Dugi su mu hrbati bili zagrnuti bijelim snijegom, a od
snijega odražena svjetlost neba dopirala je bijela poput mjesečine
kroza zrak prožet treperavom maglicom.

Sada su prošli kroz redove Željezne straže koja je stajala iza
Dveri; crni im bijahu plaštevi i verižnjače i dugi štitovi, a lica im

70 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

zastiraše štitnici u obliku orlovih kljunova. Tada je Elemmakil pošao
pred njima pa su izašli za njim na blijedu svjetlost; Tuor pokraj puta
uoči tratinu, gdje je poput zvjezdica cvao bijeli uilos, cvijet spomenka
što ne zna za godišnja doba i ne vene;27 te tako u čudu i laknula srca
on stiže do Dveri od srebra.

Zidina Petih dveri bila je sazdana od bijela mramora, niska i
široka, a grudobran mu je tvorila srebrna ograda između pet veli­
kih mramornih kugli; ondje je stajalo mnoštvo streličara u bijelim
odorama. Dveri su imale oblik triju četvrtina kruga, sazdane od
srebra i biserja iz Nevrasta u oblicima Mjeseca; ali nad Dverima je,
povrh središnje kugle, stajao lik Bijeloga stabla Telperiona, izrađen
od srebra i malahita, s cvjetovima načinjenim od velikih bisera iz
Balara.28 A iza Dveri, u široku predvorju popločenom mramorom,
zelenim i bijelim, stajali su streličari u srebrnim verižnjačama i kaci­
gama s bijelim krestama, po stotinu sa svake strane. Tada Elemmakil
povede Tuora i Voronwëa kroz njihove mukle redove, pa izbiše na
dugu, bijelu stazu što je tekla ravno prema Šestim dverima; kako su
išli, travnjak se širio, a medu bijelim zvjezdicama uilosa rastvarali su
se mnogi cvjetići, poput zlaćanih očiju.

Tako su stigli do Zlatnih dveri, zadnjih od onih drevnih Tur-
gonovih dveri što bijahu sazdane prije Nirnaetha; bile su uvelike
slične Dverima od srebra, osim što im je zidinu gradio žut mramor,
a kugle i grudobran rumeno zlato; kugala je pak bilo šest, dok se na
sredini, svrh zlatne piramide, kočio lik Laurelina, Sunčeva drveta,
s cvjetovima izrađenim od topaza u dugim grozdovima na tankim
zlatnim lancima. A same su Dveri resili zlatni diskovi, zrakasti, u
obličju Sunca, postavljeni sred grbova od granata i topaza i žutih
dijamanata. U predvorju iza njih postrojeno je bilo tri stotine streli­
čara s dugim lukovima, a verižnjače im bijahu pozlaćene, dok su im

27 Radilo se o cvjetovima koji su izdašno cvali po grobnim humcima rohanskih kraljeva
podno Edorasa, a koje je Gandalf imenovao na jeziku Rohirrimâ (kako ga se prevodi
na staroengleski) simbelmynë, odnosno "spomenak", "jer cvjetaju u svako godišnje
doba i rastu tamo gdje počivaju mrtvi ljudi". (Dvije kule III 6.) Vilenjačko ime uilos
zatječe se jedino u ovome odlomku, ali riječ se nalazi i u pojmu Amon Uilos, sindarin-
skom prijevodu kvenijskoga imena Oiolossë ("Vječno snježnobijela", Manwëova gora).
U tekstu "Cirion i Eorl" cvijet dobiva još jedno vilenjačko ime, alfirin (str. 347).

28 U Silmarillionu se na str. 98 navodi da je Thingol nagradio patuljke iz Belegosta mnogim
biserjem: "Ove mu je dao Círdan, jer ih se velik broj nalazio u plićacima oko Balarskog
otoka."

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 71

iz kaciga izbijale visoke zlatne peruške; veliki okrugli štitovi bijahu
im rumeni poput plamena.

Sada je sunce obasjavalo ostatak staze, jer zidine brda postadoše
s obje strane niske i zelene, izuzev snjegova na vrhu; a Elemmakil se
požuri dalje, jer put je bio kratak do Sedmih dveri, nazvanih Veliki­
ma, do Dveri od čelika što ih Maeglin nakon povratka iz Nirnaetha
izradi preko široka ulaza u Orfalch Echor.

Zidine ondje ne stajahu, već s obje strane dvije vrlo visoke, okru­
gle kule pune prozora, što se u sedam katova sužavahu do tornjića
od blistava čelika, dok se između kula protezaše moćna ograda od
čelika što ne hrđa, već hladno i bijelo svjetluca. Sedam silnih čelič­
nih stupova u njoj bijaše, visinom i opsegom sličnih snažnim mla­
dim stablima, iako im vrh tvorahu opaki šiljci što se tanjiše u oštre
igle; medu stupovima stajaše sedam poprečnih greda od čelika, a
u svakom razmaku sedam puta po sedam okomitih čeličnih šipki, s
glavama sličnim širokim vršcima kopalja. Ali posred njih se, iznad
srednjega i najvećega stupa, uzdizaše veleban lik Turgonove kraljev­
ske kacige, Krune Skrivenoga kraljevstva, optočene dijamantima.

Ni dveri ni vrata Tuor ne vidje u toj moćnoj živici od čelika, ali
kad joj se približi, kroz procijepe između greda u njoj dopre, kako
mu se učini, zasljepljujuća svjetlost, pa on rukom zakloni oči i stade
u mjestu, u stravi i čudu. A Elemmakil nastavi dalje, no nikakve mu
se dveri ne otvoriše na dodir; on pak udari jednu gredu, a ograda
jeknu poput harfe s mnogo žica, oglasivši se mnoštvom jasnih, su­
glasnih nota što odjeknuše od kule do kule.

Nato smjesta iz kula izjahaše konjanici, ali pred onima iz sjeverne
kule stiže jedan na bijelome konju; on sjaše i zaputi se korakom pre­
ma njima. A ma kako da je uzvišen i plemenit bio Elemmakil, veći
je i vladarskiji likom bio Ecthelion, Gospodar Vrela, u to vrijeme
Čuvar Velikih dveri.29 Odora mu sva bijaše od srebra, a na blistavoj
mu se kacigi kočio šiljak od čelika s vrhom od dijamanta; a kad
njegov paž preuze štit, on zasvjetluca kao da je orošen kapljicama
kiše, koje su zapravo bile tisuću kristalnih zakovica.

29 Ecthelion od Vrela spominje se u Silmarillionu kao jedan od Turgonovih kapetana koji
su čuvali krila gondolinske vojske pri povlačenju niz Sirion iz Nirnaeth Arnoediada,
te kao onaj koji je umorio Gothmoga, kneza Balroga, koji je pritom umorio i njega, u
napadu na grad.

72 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Elemmakil ga pozdravi i reče: "Ovamo dovedoh Voronwëa Aran-
wiona, koji se iz Balara vraća; ovdje je i stranac kojega on dovede
amo, a koji traži da izađe pred Kralja."

Tada se Ecthelion okrenu Tuoru, ali on se čvršće umota u svoj
plašt i ne reče ništa, promatrajući ga; a Voronwëu se učini da ma­
glica obavija Tuora i da se uzvisio rastom, te mu se vršak visoke
kapuljače nadvija nad kacigu vilenjačkoga vladara, poput kreste
siva morskog vala što se obara na kopno. Ali Ecthelion upre bistar
pogled u Tuora, pošutje i ozbiljno progovori ovim riječima:30 "Stigao
si do Zadnjih dveri. Znaj stoga da nijedan stranac koji njima prođe
više nikada izaći neće, izuzev na vrata smrti."

"Ne govori zloguko! Prođe li glasnik Gospodara Voda kroz ta
vrata, onda će svi koji ovdje žive poći za njim. Gospodaru Vrela, ne
priječi put glasniku Gospodara Voda!"

Nato Voronwë i svi koji su stajali oko njih pogledaše opet osupnu­
to Tuora, čudeći se njegovim riječima i njegovu glasu. A Voronwëu
se učini da čuje veleban glas, ali koji kao da pripada nekome tko
doziva izdaleka. No Tuoru se učini da tek sluša svoje riječi, kao da
to netko drugi zbori njegovim ustima.

Neko je vrijeme Ecthelion samo šutke promatrao Tuora, a udiv-
ljenje mu je polako prožimalo lice, kao da to u sivoj sjeni Tuorova
plašta promatra neka daleka viđenja. Zatim se nakloni, priđe ogradi
i položi na nju ruke, a dveri se s obje strane stupa Krune otvoriše
prema unutra. Tada Tuor prođe njima i izbi na visok travnjak, odakle
je pucao pogled na dolinu preko puta, te ugleda blistavi Gondolin
sred bijela snijega. I taj ga prizor toliko opčini da dugo nije mogao
pogledati ništa drugo; jer pred njim je napokon stajalo viđenje za
kojim je žudio u snovima punim čežnje.

Tako je stajao bez ijedne riječi. Šutke mu s obiju strana stajahu
ratnici iz vojske Gondolina; bilo ih je iz svake od sedam vrsta sa
Sedam dveri; ali njihovi su zapovjednici i glavari sjedili na konjima,
bijelim i sivim. I baš dok su u čudu gledali Tuora, s njega spade plašt
i on se ukaza pred njima u moćnoj odori iz Nevrasta. A mnogo ih

30 Na ovome mjestu prestaje pažljivo ispisan, premda umnogome ispravljan rukopis, dok
je ostatak teksta na brzinu zapisan rukom na komad papira.

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 73

je ondje bilo koji su vidjeli kako sâm Turgon postavlja te predmete
na zid iza Visoke stolice u Vinyamaru.

Tada Ecthelion napokon kaza: "Daljnjih nam dokaza sad više ne
treba; a čak je i ime Huorova sina, što nam ga dade, manje bitno od
ove jasne istine, da on od samoga Ulma stiže."31

31 Pripovijedanje na ovome mjestu napokon prestaje, pa preostaje samo nekoliko na brzinu
zapisanih naputaka za daljnji tijek priče:
Tuor je upitao kako se Grad zove i saznao njegovih sedam imena. (Vrijedno je
pozornosti, i bez sumnje namjerno, da se ime Gondolin ni jedan jedini put ne spo­
minje u tekstu sve do samoga kraja (str. 72): uvijek se naziva Skrivenim kraljevstvom
ili Skrivenim gradom.) Ecthelion je izdao zapovijedi za davanje znaka te su se oglasile
trublje s kula Velikih dveri, odjeknuvši u brdima. Nakon stanke, začuli su daleki odgovor
glasova trublji s gradskih zidina. Dovedeni su konji (za Tuora zelenko); te su odjahali
u Gondolin.
Trebao je uslijediti opis Gondolina, stubišta što vodi do njegova visokog podija i ve­
lebnih dveri, humaka (ova riječ nije sasvim čitljiva) s mallornima, brezama i zimzelenim
stablima, te Trga Vrela, Kraljeve kule nad arkadom stupova i Fingolfinova barjaka.
Zatim bi se pojavio sâm Turgon, "najveći među svom Djecom Svijeta, izuzev Thingola",
s bijelim i zlatnim mačem u toku od bjelokosti (slonovače) i izrazio dobrodošlicu Tuoru.
Vidjelo bi se Maeglina gdje stoji desno od prijestolja, te Idril, Kraljevu kćer, gdje sjedi
desno; a Tuor bi izgovorio Ulmovu poruku ili "tako da svi čuju" ili "u vijećnici".
Druge nevezane bilješke nagovješćuju da se tu trebao naći opis Gondolina kako ga
je izdaleka vidio Tuor, da će Ulmov plašt iščeznuti kada Tuor izgovori poruku za Tur-
gona, da će biti objašnjeno zašto ne postoji kraljica Gondolina, te da će se istaknuti, ili
kad Tuor prvi put ugleda Idril ili u nekom ranijem trenutku, daje on u životu upoznao,
ili čak vidio, vrlo malo žena. Većina žena i sva djeca iz Annaelove družbe u Mithrimu
bila su poslana daleko na jug; kao sužanj, Tuor je vidio samo ohole i barbarske žene
Istočnjaka, koje su se prema njemu ponašale kao prema zvijeri, ili nesretne ropkinje,
primorane na težak rad od djetinjstva, prema kojima je osjećao tek samilost.

Može se zamijetiti da kasnija spominjanja mallorna u Numenoru, Lindonu i Loth-
lórienu ne navode na zaključak, iako ga i ne poriču, da su ta stabla rasla u Gondolinu u
Starim danima (vidi str. 195-1%); a također daje žena Turgonova, Elenwë, davno prije
stradala pri prijelazu Fingolfinove vojske preko Helcaraxëa (Silmarillion, str. 96).

74 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Narn i Chîn Húrin

Priča o Húrinovoj djeci

TÚRINOVO DJETINJSTVO

Hador Zlatokosi bio je glavar Edaina, omiljen među Eldarima. Do
isteka svojih dana živio je pod vrhovnom vlašću Fingolfina, koji mu
je dao široke zemlje u onom predjelu Hithluma što se zvao Dor-
-lómin. Njegova kći Glóredhel udala se za Haldira, Halmirova sina,
poglavara ljudi iz Brethila; a na istoj se svadbi njegov sin Galdor
Visoki oženio Hareth, Halmirovom kćeri.

Galdor i Hareth imali su dva sina, Húrina i Huora. Húrin je bio
tri godine stariji, ali rastom niži od ostalih ljudi svojega roda; to je
naslijedio od majčina naroda, ali u svemu ostalome bio je poput
djeda mu Hadora, naočita lica i zlaćanih vlasi, snažna tijela i jare
ćudi. Ali jara je u njemu postojano plamtjela, dok mu je volja bila
vrlo izdržljiva. Među ljudima sa Sjevera bio je najupućeniji u nakane
Noldora. Brat mu je Huor bio visok, najviši među Edainima izuzev
tek vlastita sina Tuora, a i hitar u trku; ali ako bi utrka bila duga i
teška, Húrin bi prvi stigao na cilj, budući da je jednakom snagom
trčao na kraju staze kao i na početku. Braća su se vrlo voljela, te su
se u mladosti rijetko kad rastajala.

Húrin se oženio Morwen, kćeri Baragunda, Bregolasova sina, iz
Bëorove kuće; bila je time u bliskome rodu s Berenom Jednorukim.
Morwen bijaše tamnokosa i visoka, a zbog sjajnih očiju i ljepote
lica ljudi su je prozvali Eledhwen, vilin-krasna; ali ćud joj je bila

NARN I CHÎN HÚRIN 75

pomalo stroga i uznosita. Tuga Bëorove kuće tištala joj je srce; jer
utekla je kao izgnanica u Dor-lómin iz Dorthoniona, nakon propasti
Bragollacha.

Túrin je bilo ime najstarijega djeteta Húrina i Morwen, rođena
one godine kad je Beren stigao u Doriath i našao Lúthien Tinúviel,
Thingolovu kćer. Morwen je Húrinu na svijet donijela i kćer, koju
su nazvali Urwen; ali imenom Lalaith, što znači Smijeh, zvali su je
svi oni koji su je upoznali za njezina kratka života.

Huor se oženio Rían, sestričnom Morweninom; ona je bila kći
Belegunda, Bregolasova sina. Teška joj sudba dade da se rodi u
takvim vremenima, jer bila je nježna srca i nije voljela ni lov ni rat.
Ljubav je darivala drveću i divljem cvijeću, a voljela je i pjevati i
sastavljati pjesme. Dva je mjeseca tek bila u braku s Huorom kad
je on s bratom otišao u Nirnaeth Arnoediad, i više ga nikad nije
vidjela.1

U godinama nakon Dagor Bragollacha i Fingolfinove pogibije pro­
dubila se sjenka straha od Morgotha. Ali ljeta četiri stotine šezdeset
i devetoga od povratka Noldora u Međuzemlje oživjela je opet nada
među vilenjacima i ljudima; jer među njima su se pronijeli glasi o
djelima Berena i Lúthien, te o sramoćenju Morgotha na samome
prijestolju Angbanda, dok su neki kazivali da Beren i Lúthien još
žive, ili da su se vratili iz Mrtvih. Te su godine i velika Maedhrosova
vijećanja bila pri kraju, dok je oživjela snaga Eldara i Edaina obuz­
dala Morgothovo napredovanje, a orci su bili istjerani iz Belerianda.
Nato su neki počeli spominjati predstojeće pobjede, i uzvrat za Bitku
Bragollach, kada će Maedhros povesti objedinjene vojske u boj,
satjerati Morgotha pod zemlju i zapečatiti Vrata Angbanda.

Ali oni mudriji i dalje su bili nespokojni, iz straha da Maedhros
ne otkrije prerano svoju rastuću snagu i time Morgothu dade dovolj­
no vremena da odluči kako mu se oduprijeti. "Navijek će se neko
novo zlo začeti u Angbandu, kakvo ne slute ni vilenjaci ni ljudi",
kazivaše. A ujesen te godine, u odgovor na njihove riječi, naišao je

Na ovome mjestu u tekstu Narna slijedi odlomak koji opisuje kratak boravak Húrina
i Huora u Gondolinu. Vrlo se blisko temelji na priči koju prenosi jedan od "sastavnih
tekstova" Silmarilliona - do te mjere blisko da mu je tek inačica, te ga ovdje ne ponav­
ljam. Priča se može pročitati u Silmarillionu na str. 170-172.

76 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

opak vjetar sa Sjevera pod olovnim nebom. Nazvali su ga Zao dah,
jer bio je kužan; i mnogi su se razboljeli i umrli koncem te godine
u sjevernim zemljama na granici s Anfauglithom, i to mahom djeca
ili propupala mladež u kućama ljudi.

U to je doba Túrinu, sinu Húrinovu, bilo tek pet godina, a nje­
gova je sestra Urwen navršila treću početkom proljeća. Kosa joj je
bila poput žutih ljiljana u travi dok je trčala poljima, a smijeh sličan
veselome zvuku potočića što je zvonko padao s brda pokraj zidova
kuće njezina oca. Zvao se Nen Lalaith, pa je po njemu sav živalj u
kućanstvu prozvao dijete Lalaith, a srca su im se radovala dok je
bila među njima.

Ali Túrina nisu voljeli tako kao nju. Bio je tamnokos poput svo­
je majke, a obećavao je i da će imati ćud sličnu njezinoj; jer bio je
neveseo, a zborio je rijetko, iako je rano progovorio i uvijek se doi­
mao starijim od svoje dobi. Túrin je teško zaboravljao nepravdu ili
porugu; ali jara njegova oca plamtjela je i u njemu, pa je znao biti
prijek i ljutit. No hitro bi se znao i sažaliti, a bol i tuga živih stvorova
mogli su ga ganuti do suza; a i time je bio sličan ocu, jer Morwen
je prema drugima bila stroga kao i prema sebi. Volio je majku, jer
mu se obraćala izravno i jasno; ali oca je rijetko viđao, jer Húrin je
počesto izbivao s Fingonovom vojskom, koja je čuvala istočne gra­
nice Hithluma, a kad bi se vratio, svojim je brzim govorom, punim
neznanih riječi, doskočica i nejasnoća, zbunjivao Túrina i donosio
mu nespokoj. U to je doba svu toplinu srca darivao svojoj sestrici
Lalaith; ali rijetko se igrao s njom, jer bilo mu je draže bdjeti nad
njom tako da ga ona ne vidi i promatrati je dok šeta tratinama ili
pod krošnjama, i pjeva one pjesme što su ih djeca Edaina ispjevala
nekoć davno, dok im je jezik vilenjaka još bio svjež na usnama.

"Krasna kao vilenjačko dijete je Lalaith," reče Húrin svojoj Mor­
wen, "ali kraćega je vijeka, jao! a stoga i krasnija, možda, ili draža."
A kad je Túrin čuo te riječi, zamislio se nad njima, ali nije ih uspio
shvatiti. Jer nikad još nije vidio vilenjačko dijete. Niti jedan Elda u
to vrijeme nije nastavao zemlje njegova oca, pa ih je vidio tek je­
dan jedini put, kad je kralj Fingon s mnogim velmožama projahao
Dor-lóminom i prešao most na Nen Lalaithu, blistajući u srebru i
bjelini.

NARN I CHÎN HÚRIN 77

Ali prije isteka godine pokazala se istina u riječima njegova oca;
jer Zao dah stigao je u Dor-lómin, a Túrin se razbolio i dugo ostao
ležati u groznici i mračnu snu. A kad je ozdravio, jer takva mu je bila
sudbina i tako je snažan život u sebi nosio, upitao je za Lalaith. Ali
vidarica mu je odgovorila: "Ne spominji više Lalaith, sine Húrinov;
ali glase o svojoj sestri Urwen morat ćeš zatražiti od majke."

A kad mu je Morwen došla, Túrin joj reče: "Više nisam bolestan
i želio bih vidjeti Urwen; ali zašto više ne smijem reći Lalaith?"

"Zato što je Urwen umrla, a smijeh je uminuo u ovoj kući", od­
govori mu ona. "Ali ti si živ, sine Morwenin; a živ je i Neprijatelj
koji nam ovo učini."

Nije ga pokušala utješiti više nego samu sebe; jer svoju je tugu
dočekala šutnjom i hladnim srcem. Ali Húrin je otvoreno žalovao,
pa se latio harfe i nakanio spjevati tužaljku; ali nije mogao, pa je
slomio harfu, izašao iz kuće i podigao ruku prema Sjeveru, kriknuv-
ši: "Mračitelju Međuzemlja, da te bar mogu vidjeti licem u lice, i
pozlijediti te kao što te moj gospodar Fingolfin pozlijedio!"

Ali Túrin je u noćnoj osami gorko plakao, iako pred Morwen više
nijednom nije izgovorio ime svoje sestrice. Tek se jednom prijatelju
povjerio u to doba i ispričao mu o svome jadu i praznini kuće. Taj
se prijatelj zvao Sador, a bio je podvornik u Húrinovoj službi; bio
je hrom i malo je tko mario za njega. Nekoć je bio šumljak; zbog
zle sreće ili nespretna vitlanja sjekirom sâm je sebi odsjekao desno
stopalo, a sakata mu se noga sparušila. Túrin ga je zvao Labadal,
što znači "Skočinog"; taj nadimak Sadoru ipak nije bio mrzak, jer
ga je dobio iz sažaljenja, a ne iz prezira. Sador je, kao prilično vješt
drvodjelja, izrađivao ili popravljao sitne predmete za kućanstvo u
pratećim zdanjima na imanju; a Túrin mu ju donosio što treba, da
mu poštedi nogu, a katkad bi mu potajice odnio i neku alatku ili ko­
mad drveta na koje drugi ne bi pazili, ako bi pomislio da bi njegovu
prijatelju to moglo dobro doći. Tada bi mu se Sador nasmiješio, ali i
rekao da vrati darove gdje im je mjesto; "Daruj široke ruke, ali daruj
samo svoje", kazao bi. Djetetovu je dobrotu nagrađivao koliko je
mogao, te za njega rezbario obličja ljudi i zvijeri; ali Túrina su naj­
više radovale Sadorove pripovijesti, jer ovaj je bio mladić u danima
Bragollacha, a sad mu se milio spomen na kratke dane svoje pune
muževnosti prije sakaćenja.

78 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Bijaše to velebna bitka, kažu, sine Húrinov. Pozvaše me s mo­
jih šumskih zadaća u nuždi te godine; ali ne bijah u Bragollachu,
gdje bih možda časnije zadobio tu ranu. Jer stigosmo prekasno, pa
dospjesmo tek ponijeti odar staroga poglavara Hadora, štono pade
u obrani kralja Fingolfina. Nakon toga postadoh vojnik i duge go­
dine provedoh u Eithel Sirionu, velikoj utvrdi vilenjačkih kraljeva;
barem mi se tako danas čini, jer šuplja ljeta što uslijediše razaznaju
se po malo čemu. U Eithel Sirionu bijah kad ga Crni kralj napade,
a tada ondje u Kraljevo ime zapovijedaše Galdor, tvojega oca otac.
On pogibe u tom napadu; a ja vidjeh gdje njegovu ovlast i njegovo
zapovjedništvo preuzima tvoj otac, iako je tek netom bio stasao.
Mač mu se u ruci žario od jare što je plamsala u njemu, pričalo se.
Za njim satjerasmo orke u pijesak; a oni se od toga dana ne usudiše
više pomoliti na vidiku tih zidina. Ali jao! ljubav prema bici u meni
tad minu, jer nagledah se prolivene krvi i rana; pa me otpustiše da
se vratim u šume za kojima čeznuh. A ondje zadobih svoju ranu;
jer onaj koji bježi od svojega straha možda još otkrije da mu je tek
prečacem pošao u susret."

Tako je Sador zborio Túrinu dok je ovaj rastao; a Túrin je stao
postavljati mnoga pitanja na koja je Sadoru teško bilo odgovoriti,
jer je držao da ga je bliži rod tomu trebao podučiti. A jednog dana
Túrin reče: "Je li Lalaith uistinu bila kao vilenjačko dijete, kako reče
moj otac? I na što je mislio kad je kazao da je kraćega vijeka?"

"Baš je bila," reče Sador, "jer u prvoj mladosti djeca ljudi i vile­
njaka izgledaju vrlo srodno. Ali ljudska hitrije rastu, a mladost im
brzo prođe; takova nam je sudbina."

Nato ga Túrin upita: "Što je to sudbina?"
"Što se sudbine ljudi tiče," reče Sador, "valja ti upitati mudrije od
Labadala. Ali mi se, što je svima bjelodano, brzo umorimo i umre-
mo; nesreća pak mnogima donese smrt još i prije. Ali vilenjaci se
ne umaraju, a i ne umiru, osim tek od ljute rane. Od ozljeda i jada
što bi nas ljude usmrtili, oni se mogu izliječiti; a čak i kad im tijela
nastradaju, opet se vrate, kako neki kažu. S nama nije tako."
"Znači da se Lalaith neće vratiti?" reče Túrin. "Kamo je ona
otišla?"
"Neće se vratiti", reče Sador. "Ali ne zna se kamo je otišla; ili to
barem ja ne znam."

NARN I CHÎN HÚRIN 79

"Je li oduvijek tako? Ili to, možda, trpimo kletvu opakoga Kralja,
sličnu Zlu dahu?"

"Nije mi znano. Za nama je mrak, iz kojega tek rijetke pripo­
vijesti izađoše. Očevi naših otaca možda su mogli štošta kazati, ali
ništa kazali nisu. Ni imena im se ne pamte. Gorje stoji između nas
i života iz kojega su došli, u bijegu od tko zna čega."

"Jesu li bili u strahu?" upita Túrin.
"Možda je tako", reče Sador. "Možda smo to u strahu utekli od
Mraka, a zatim ga samo zatekli ovdje pred sobom, kad više nismo
imali kamo dalje, doli u More."
"Više nismo u strahu," reče Túrin, "bar ne svi mi. Moj otac nije
u strahu, a ni ja neću biti; ili ću, barem, poput svoje majke, biti u
strahu, ali to ničim neću do znanja dati."
Tada se Sadoru učini da Túrinove oči ne gledaju djetinjim pogle­
dom, te pomisli: 'Tuga je brus tvrdoga duha.' Ali naglas kaza ovo:
"Sine Húrina i Morwen, kako će biti s tvojim srcem, to Labadal
pogoditi ne može; ali tek ćeš rijetko i tek rijetkima otkriti što se u
njemu krije."
Nato Túrin reče: "Možda je bolje ne kazati što ti je želja, ako
je ne možeš ostvariti. Ali ja bih želio, Labadale, da sam eldarskoga
soja. Tada bi se Lalaith mogla vratiti, a ja bih je ovdje čekao, sve i
da je vrlo daleko. Otići ću za vojnika nekom vilenjačkom kralju čim
za to stasam, kao što si i ti, Labadale."

"Štošta ćeš još, možda, naučiti od njih", reče Sador, te uzdahnu.
"Krasan je to puk i čudesan, a resi ga moć nad srcima ljudi. Pa ipak,
katkad pomislim da bi nam bilo možda bolje da ih nismo ni upoznali,
već da smo tek nastavili po nekoj svojoj, priprostijoj navadi. Jer oni
su već svojim znanjem drevni; a k tomu su i ponosni i istrajni. Spram
njihove svjetlosti mi potamnimo, ili buknemo prebrzim plamenom,
a sudbina to teže nalegne na nas."

"Ali moj ih otac ljubi," reče Túrin, "i nije sretan bez njih. Kaže
da smo od njih naučili gotovo sve što znamo, te time postali ple­
menitiji narod; a kaže i da su oni ljudi koji odnedavna stižu preko
Gorja jedva išta bolji od orka."

"Istinu zbori," odgovori mu Sador; "istinu što se barem nekih od
nas tiče. Ali uspon je bolan, a s uzvisina je lako pasti na dno."

80 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

***

Túrinu se tada bližio osmi rođendan, u mjesecu gwaeronu prema ra­
čunanju Edainâ, one godine koja se zaboraviti ne može. Među star­
ješinama već su kolali glasi o veliku zboru i okupljanju pod oružjem,
ali do Túrina nisu doprli; a kako je Húrin dobro poznavao Morwe-
ninu hrabrost i suzdržan jezik, često je razgovarao s njom o tome
što kane Vilin-kraljevi, te što bi moglo biti pođe li po dobru, a što
pođe li po zlu. Srce mu je sokolila nada, pa jedva da je strahovao za
ishod bitke; jer činilo mu se da nijedna sila u Međuzemlju ne može
svrgnuti moć i sjaj Eldara. "Oni vidješe Svjetlost na Zapadu," reče,
"pa Mrak jednom mora uteći od njihovih lica." Morwen mu nije
proturječila; jer miliji se ishod uz Húrina navijek činio izglednijim.
Ali i njezin je rod znao vilin-predanja, pa je za se rekla: "Ipak, nisu
li napustili Svjetlost, i zar im ona nije sada zapriječena? Može biti
da Gospodari Zapada više ne mare za njih; a ako je tako, kako da
čak i Starija djeca nadvladaju Moćnike?"

Ni sjenka takve sumnje nije se vidjela na Húrinu Thalionu; no
jednog se jutra u proljeće te godine on probudi iz nemirna sna, te tog
dana njegovu vedrinu zastre oblak; a uvečer iznenada reče: "Kad me
pozovu, Morwen Eledhwen, tebi ću na čuvanje ostaviti nasljednika
Hadorove kuće. Kratki su životi ljudi, a u njima štošta pođe po zlu,
čak i u vrijeme mira."

"Oduvijek je tako", odgovori ona. "Ali, što li to pod tvojim rije­
čima leži?"

"Razboritost, a ne dvojba", reče Húrin; nešto ga je svejedno ti­
štalo. "Ali onaj koji gleda preda se mora uočiti ovo: ništa neće ostati
kako je bilo. Ovo će biti silan udarac, pa jedna strana mora pasti
niže nego što sada stoji. Budu li Vilin-kraljevi ti koji padnu, tada će
za Edaine nužno poći po zlu; a mi živimo najbliže Neprijatelju. Ali
ako i pođe po zlu, neću ti reći: Ne boj se! Jer ti se bojiš onoga čega
se bojati valja, i jedino toga; a strah te ne tjera u očaj. Ali reći ću
ti: Ne čekaj! Vratit ću ti se kako već mogu, ali ne čekaj! Pođi na jug
što hitrije možeš; a ja ću za tobom, i pronaći ću te, sve i ako budem
morao pretražiti cio Beleriand."

NARN I CHÎN HÚRIN 81

"Širok je Beleriand, a u njemu za prognanike doma nema", reče
Morwen. "Kamo da uteknem, bilo uz malobrojne, bilo uz mnogo­
brojne?"

Nato Húrin neko vrijeme šutke porazmisli. "Znaš za rod moje
majke u Brethilu", reče. "To je tridesetak liga odavde, mjereno
letom orla."

"Stigne li doista tako zlo vrijeme, kakve li nam pomoći može
biti od ljudi?" reče Morwen. "Bëorova je kuća pala. Padne li i ve­
lika Hadorova kuća, u kakve će li se rupe zavući maleni Halethin
narod?"

"Malo ih je i ne znaju baš mnogo, ali ne sumnjaj u njihovu srča­
nost", reče Húrin. "Ta gdje drugdje ima nade?"

"O Gondolinu ne zboriš", reče Morwen.
"Ne, jer to ime nikada s mojih usana sišlo nije", reče Húrin. "Pa
ipak, točni su glasi koje si čula. Bijah ondje. Ali sada ti istinu zborim,
koju dosad ne povjerih nikome drugom, a ni neću: nije mi znano
gdje stoji."
"Ali nagađaš, i to nagađaš blisko, čini mi se", reče Morwen.
"Možda je tako", reče Húrin. "Ali osim ako me sâm Turgon ne
odriješi prisege, ne smijem svoja nagađanja povjeriti čak ni tebi;
zaludu bi stoga tragala. Ali sve i da ti kažem, na svoju sramotu, u
najboljem bi slučaju stigla tek pred zatvorene dveri; jer ako Turgon
ne izađe u rat (a o tome se ni glasa nije čulo, i tomu se ne nadamo),
nitko neće onamo ući."

"Onda, ako u tvome rodu nema nade, a prijatelji te ne žele,"
reče Morwen, "morat ću sama donijeti odluku; a meni sada misli
prema Doriathu teku. Od svih crta obrane posljednji će pasti Me-
lianin pojas, držim; a Bëorovu kuću s prezirom u Doriathu primiti
neće. Nisam li ja sada u srodstvu s kraljem? Jer Beren, Barahirov
sin, bijaše Bregorov unuk, baš kao i moj otac."

"Srce mi nije sklono Thingolu", reče Húrin. "On ne želi pomoći
kralju Fingonu; a duh mi na spomen Doriatha obuzima neka ne­
znana sjenka."

"Na spomen Brethila i moje se srce zatamni", reče Morwen.
Húrin se odjednom glasno nasmija, te reče: "Evo nas gdje sjedi­
mo u raspravi o nečemu izvan svog dosega, o sjenama što stižu iz sna.

82 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Neće sve poći baš dotle po zlu; ali pođe li, tad sve počiva na tvojoj
hrabrosti i tvojim odlukama. Postupi stoga kako ti srce nalaže; ali
samo postupi žurno. A ostvare li se naše nakane, vilenjački kraljevi
čvrsto tada kane vratiti sva lena Bëorove kuće njegovim nasljedni­
cima; naš će sin tada baštiniti mnogo toga."

Te se noći Túrin prenu iz sna, i učini mu se da mu otac i majka
stoje uz uzglavlje i promatraju ga pri svjetlosti svijeća u svojim ru­
kama; ali lica im nije mogao vidjeti.

Kad osvanu Túrinov rođendan, Húrin sinu na dar dade nož vilenjačke
izrade, sa srebrno-crnim drškom i tokom, pa mu reče: "Nasljedniče
Hadorove kuće, evo dara za današnji dan. Ali samo mudro! Ljuta je
to oštrica, a čelik služi tek onima koji njime vitlati mogu. Tvoju će
ruku posjeći jednako rado kao i ma što drugo." Pa posjednu Túrina
na stol, poljubi ga i reče: "Već me nadvisuješ, sine Morwenin; usko­
ro ćeš i na vlastitim nogama toliki biti. A onda će se mnogi, možda,
uplašiti tvoje oštrice."

Tada Túrin istrča kroz vrata i otiđe odande sam, a u srcu mu
bijaše toplo kao da ga grije sunce što obasjava hladnu zemlju i budi
rast. Ponavljao je u sebi očeve riječi, nasljednik Hadorove kuće; ali
prisjećao se i drugih riječi: daruj široke ruke, ali daruj samo svoje.
Ode on tako do Sadora i doviknu mu: "Labadale, rođendan mi je,
rođendan nasljednika Hadorove kuće! I evo dara za te u znak toga
dana. Evo noža, baš onakva kakav ti treba; presjeći će sve što poželiš,
jer tanak je poput vlasi."

Nato se Sador potišti, jer dobro je znao da je sâm Túrin toga
dana dobio taj nož; ali ljudi velikom uvredom smatrahu odbiti svo­
jevoljno poklonjen dar, iz ma čije ruke. Stoga mu ozbiljno kaza:
"Velikodušna si roda, Túrine, sine Húrinov. Ne učinih ništa ravno
tvome daru, niti se nadam učiniti išta bolje u danima što mi preo-
stahu; ali učinit ću koliko mogu." A kad Sador izvadi nož iz toka,
reče: "Ovo je doista pravi dar; oštrica od vilenjačkoga čelika. Dugo
mi već nedostaje njegov dodir."

Húrin uskoro opazi da Túrin ne nosi nož, te ga upita nije li ga
se prepao zbog očeva upozorenja. A Túrin mu odgovori: "Ne; nož
dadoh Sadoru drvodjelji."

NARN I CHÎN HÚRIN 83

"Prezireš li onda dar rođena oca?" reče Morwen; a Túrin i njoj
opet odgovori: "Ne; već ljubim Sadora, pa se smilovah nad njime."

Tada Húrin reče: "Sva si tri dara mogao dati, Túrine, jer bili su
tvoji: ljubav i milost, a nož ponajmanje."

"No teško da ih Sador zaslužuje", reče Morwen. "Sâm se osa­
katio jer je nevješt, a u poslu je spor, jer mnogo vremena gubi na
nepotrebne tričarije."

"Pa ipak, imaj milosti za njega", reče Húrin. "I poštena ruka i
valjano srce mogu zasjeći pogrešno; a takova će se rana možda teže
podnijeti nego da je dušmansko djelo."

"Ali sada ti valja čekati drugu oštricu", reče Morwen. "Tako da
dar bude istinski dar, čiju ćeš cijenu sam platiti."

Svejedno, Túrin je uočio da su nakon toga prema Sadoru bili
ljubazniji, te su mu tako povjerili izradu velike stolice na kojoj će
glavar sjediti u dvornici.

Svanu tako vedro jutro u mjesecu lothronu kad Túrina iznenada
probudiše trublje; on dotrča do vrata i ugleda u dvorištu veliku
stisku ljudi, pješaka i konjanika, svih pod punim oružjem, kao za
rat. Tu je stajao i Húrin, obraćao se ljudima i davao im zapovijedi;
i Túrin sazna da oni danas polaze za Barad Eithel. To bijahu Húri-
novi stražari i ljudi iz kućanstva; ali bili su pozvani svi muževi s
njegovih zemalja. Neki su već bili otišli s Huorom, bratom njegova
oca; a još će se mnogi putem pridružiti poglavaru Dor-lómina, te
pod njegovim barjakom poći na veliki Kraljev zbor.

Tada se Morwen rasta od Húrina bez suza; samo mu reče: "Čuvat
ću ono što mi ostavljaš na brizi, kako ono što jest, tako i ono što
ima tek biti."

A Húrin joj odgovori: "Sretno mi ostaj, Gospo Dor-lómina; ja-
semo sada s više nade no što nam je srca ikad još znadoše. Znajmo
da će nam usred iduće zime slavlje veselije biti no svih dosadašnjih
ljeta, a za njom će granuti neustrašivo proljeće!" Te podiže Túrina
na rame i viknu vojnicima: "Nek nasljednik Hadorove kuće vidi
svjetlost vaših mačeva!" I sunce zablista na pedeset oštrica kad kao
jedna iskočiše, a dvorište odjeknu bojnim pokličem Edaina sa Sje­
vera: Lacho calad! Drego morn! Bukni, svjetlo! Bježi, mraku!

84 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

I Húrin tad na sedlo skoči, i zlaćan mu se barjak zavijori, i trublje
još jednom jeknuše jutrom; i tako Húrin Thalion odjaha u Nirnaeth
Arnoediad.

Ali Morwen i Túrin stajahu nepomično na vratima, sve dok iz­
daleka ne začuše tihi zov jedne trublje na vjetru: to je Húrin prešao
greben onog brda iza kojega više nije mogao vidjeti svoju kuću.

RIJEČI HÚRINA I MORGOTHA

Vilenjaci mnoge pjesme ispjevaše i pripovijesti ispričaše o Nirnaeth
Arnoediadu, Bici suza nebrojenih, u kojoj Fingon strada, a cvijet
Eldara usahnu. Ljudski život ne bi dostajao da ih se sasluša, kad
bi se sve htjele prepričati;2 ali ovdje se kazuje tek što je zadesilo
Húrina, Galdorova sina, glavara Dor-lómina, nakon što je uz potok
Rivil naposljetku po Morgothovu nalogu bio živ uhvaćen i odveden
u Angband.

Húrina privedoše pred Morgotha, jer Morgoth je putem svojih vje­
ština i uhoda doznao da Húrin uživa prijateljstvo kralja Gondolina;
stoga ga je pokušao zastrašiti očima. Ali Húrin je još bio neustrašiv,
i suprotstavio se Morgothu. Stoga ga Morgoth baci u lance i stavi
na polagane muke; ali nakon nekog vremena obiđe ga i dade mu
izbor: da slobodno pođe kamo god želi ili da dobije ovlasti i naslov
najvećega Morgothova zapovjednika, samo ako mu otkrije gdje leži
Turgonova utvrda i uz to kaže sve što još znade o Kraljevim na­
kanama. Ali Húrin Nepokolebljivi naruga mu se ovako: "Slijep si,
Morgothe Baugliru, a slijep ćeš i navijek biti, kad samo mrak gledaš.
Ne znaš ti što to vlada srcima ljudi, a sve i kad bi znao, ne bi to
mogao dati. Ali luda je onaj tko prihvati što Morgoth ponudi. Prvo
ćeš uzeti cijenu, a zatim uskratiti obećano; a ja ću dobiti samo smrt,
kažem li ti ono što tražiš."

Nato se Morgoth nasmija i reče: "Smrt možda još poželiš od
mene, kao uslugu." I on odvede Húrina na Haudh-en-Nirnaeth,
koji tad bijaše tek sazdan i prožet zadahom smrti; Morgoth tu po­
stavi Húrina svrh humka i natjera ga da pogleda na zapad prema
Hithlumu, te da se sjeti žene i sina i ostaloga svojega roda. "Jer

2 Ovdje u tekstu Nama stoji odlomak s prikazom Nirnaeth Arnoediada, koji sam izostavio
iz razloga navedenih u bilješci 1; vidi Silmarillion, str. 205-213.

NARN I CHÎN HÚRIN 85

oni sada žive u mojoj kraljevini," reče Morgoth, "meni na milost i
nemilost."

"Nikakve milosti u tebi nema", odgovori mu Húrin. "Ali nećeš
preko njih doprijeti do Turgona; jer oni ne znaju njegove tajne."

Tada gnjev nadvlada Morgotha, te on reče: "Pa ipak, smožditi
mogu i tebe i cijelu tvoju prokletu kuću; i slomit ćete se o moju
volju, sve i da ste svi od čelika." Te uze dugi mač što je ondje ležao
i slomi ga pred očima Húrinovim, tako da mu krhotina ozlijedi lice;
ali Húrin se ne lecnu. Zatim Morgoth ispruži dugu ruku prema Dor-
-lóminu i prokle Húrina i Morwen i njihove potomke riječima: "Gle!
Sjenka moje misli tištat će ih ma gdje pošli, a moja će ih mržnja
progoniti na kraj svijeta."

Ali Húrin reče: "Zaludu zboriš. Jer niti ih vidiš, niti vladaš njima
izdaleka: ne dok se držiš ovoga obličja i dok još čezneš biti vidljivi
Kralj na zemlji."

Nato se Morgoth nadvi nad Húrina, te mu reče: "Ludo jedna,
sitna među ljudima, najmanjima od svih što za govor znadu! Jesi li ti
to vidio Valare, ili izmjerio moć Manwëa i Varde? Znadeš li dokle
njihova misao seže? Ili držiš, možda, da to njihove misli tebi teku,
pa će te oni možda zaštititi izdaleka?"

"Nije mi znano", reče Húrin. "A ipak bi tako moglo biti, naume
li. Jer Najstariji kralj neće biti svrgnut sve dok Arda stoji."

"Tako ti kažeš", reče Morgoth. "Ja sam Najstariji kralj: Melkor,
prvi i najmoćniji među Valarima, onaj koji bijaše prije svijeta i koji
ga stvori. Sjenka moje nakane na Ardi leži, i sve se u njoj polagano
i postojano prema mojoj volji svija. Ali moja će misao poput oblaka
Kobi tlačiti sve one koje ljubiš i bacati ih u mrak i očaj. Kamo god
da pođu, zlo će se probuditi. Što god da kažu, po zlu će svjetovati.
Sto god da učine, protiv njih će se okrenuti. Bez nade će umrijeti,
proklinjući i život i smrt."

Ali Húrin odgovori: "Zar zaboravljaš kome se to obraćaš? Slično
si jednom davno našim očima kazivao; ali mi pobjegosmo od tvoje
sjenke. A sada znamo tko si, jer vidjesmo lica koja gledahu Svjetlost
i čusmo glasove što zborahu s Manwëom. Prije Arde si bio, ali bili
su i drugi; a ti je nisi stvorio. Nisi ni najmoćniji; jer utrošio si snagu
na samoga sebe i potratio je na vlastitu prazninu. Ništa više sada ti
nisi do odbjegla sužnja Valara, čiji te lanac još čeka."

86 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Nabubao si poduku svojih gospodara", reče Morgoth. "Ali ta ti
djetinjasta predanja neće pomoći sada, kad su svi oni utekli."

"Onda ću ti reći tek još ovo, sužnju Morgothe," reče Húrin, "a to
ne potječe iz eldarskih predanja, već mi je stavljeno u srce u ovome
času. Ti nisi Gospodar ljudi, a nećeš ni biti, sve i da cijela Arda i
cio Menel potpadnu pod tvoju vlast. Ponad Krugova Svijeta nećeš
moći progoniti one koji te odbiju."

"Ponad Krugova Svijeta progoniti ih neću", reče Morgoth. "Jer
ponad Krugova Svijeta leži tek Ništa. Ali u njima mi neće pobjeći,
sve dok ne uđu u to Ništa."

"Lažeš", reče Húrin.
"Vidjet ćeš i priznat ćeš da ne lažem", reče mu Morgoth. Te
odvede Húrina natrag u Angband i posjede ga na kamenu stolicu u
vrhu Thangorodrima, odakle se u daljini mogla vidjeti zemlja Hith-
lum na zapadu i zemlje Belerianda na jugu. Ondje Húrina za nju
sveza Morgothova moć; a Morgoth stade uz njega, još jedanput baci
na nj kletvu i sape ga svojom snagom, tako da se odatle nije mogao
pomaknuti, a ni umrijeti, sve dok ga Morgoth ne otpusti.
"Sjedi sad ovdje", reče Morgoth, "i promatraj zemlje u kojima
će zlo i beznađe zateći one koje si mi predao. Jer meni si se usudio
narugati i posumnjati u moć Melkora, Gospodara sudbina u Ardi.
Stoga ćeš sad mojim očima gledati i mojim ušima slušati, i ništa od
tebe skriveno biti neće."

TÚRINOV ODLAZAK

Tek su se trojica uspjela vratiti u Brethil kroz Taur-nu-Fuin, i to
zlim putem; a kad je Glóredhel, Hadorova kći, saznala za Haldirovu
pogibiju, od žalovanja je umrla.

U Dor-lómin nisu stigli glasi. Rían, žena Huorova, utekla je shr­
vana u divljinu; ali u brdima Mithrima pritekoše joj u pomoć Sivi
vilenjaci, a kad rodi dijete, Tuora, uzeše se skrbiti za njega. Ali Rían
ode do Haudh-en-Nirnaetha, te leže na nj i umre.

Morwen Eledhwen ostala je u Hithlumu i šutke tugovala. Sinu
joj Túrinu ne bje još ni devet ljeta, a ona je opet čekala dijete. Crna
su joj bila vremena. Mnogobrojni su Istočnjaci pristigli u taj kraj i
okrutno se ponijeli prema Hadorovu narodu, oteli mu sve posjede i

NARN I CHÎN HÚRIN 87

zavili ga u ropstvo. Odveli su iz Húrinova zavičaja sve koji su mogli
raditi ili služiti nekoj svrsi, čak i sitnu čeljad, dok su starce pobili ili
otjerali u smrt od gladovanja. Ali još se nisu drznuli taknuti Gospu
Dor-lómina, niti je prognati iz doma; jer među njima se pronio glas
da je pogibeljna, da je vještica koja se roti s bijelim avetima: jer tako
su zvali vilenjake koje su mrzili, ali još ih se i više plašili.3 Zbog toga
su se plašili i gorja i izbjegavali ga, jer mnogi su Eldari pribjegli
onamo, napose na jugu zemlje; tako su se Istočnjaci nakon pljačke i
paleža povukli na sjever. Jer Húrinova je kuća stajala na jugoistoku
Dor-lómina, u blizini gorja; dapače, Nen Lalaith izvirao je u sjeni
Amon Darthira, preko čijeg je grebena vodio strm prijevoj. Onuda
su izdržljivi mogli prijeći Ered Wethrin i spustiti se uz vrelâ Glithuija
u Beleriand. Ali Istočnjaci za to nisu znali, a nije još ni Morgoth;
jer sav je taj kraj od njega bio zaštićen dok je stajala Fingolfinova
kuća, te nijedan njegov slugan nikada dotad onamo nije došao. On
se uzdao u to da je Ered Wethrin neprelazna zidina, kako za bijeg
sa sjevera, tako i protiv napada s juga; a doista nije bilo drugog pro­
laza, za one koji nemaju krila, između Serecha i dalekoga zapadnog
predjela gdje je Dor-lómin graničio s Nevrastom.

Tako se zbilo da su nakon prvih prodora Morwen ostavili na
miru, makar su neki ljudi vrebali po okolnim šumama, te je bilo
pogibeljno ići daleko od kuće. Pod Morweninim su okriljem još
ostali Sador drvodjelja, nešto staraca i starica, te Túrin, kojemu
nije dala da se udaljava s imanja. Ali Hurinovo je kućanstvo uskoro
počelo propadati, a Morwen je uza sav svoj trud bila siromašna, te
bi i gladovala da joj potajice pomoć nije slala Aerin, Húrinova ro­
đakinja koju je izvjesni Brodda, jedan od Istočnjaka, silom bio uzeo
za ženu. Milodari su za Morwen bili gorki; ali tu je pomoć primala
poradi Túrina i svojega nerođena djeteta, a i stoga što joj je, kako
je kazala, dolazila od vlastitoga. Jer baš je taj Brodda iz Húrinova
zavičaja oteo živalj, dobra i stoku, te ih otjerao u svoje boravište.

3 Postoji inačica teksta u kojoj se izričito navodi da je Morwen doista bila u dosluhu s
Eldarima, koji su imali tajna boravišta u gorju nedaleko od njezine kuće. "Ali nikakvih
novosti za nju nisu imali. Nitko nije vidio Húrinov pad. 'Nije bio uz Fingona,' kazali su:
'bio je potisnut na jug s Turgonom, ali ako je itko od njegova naroda uspio pobjeći, to
je bilo na začelju gondolinske vojske. Ali tko to može znati? Jer orci su sve poginule
naslagali na zajedničku gomilu, tako da je potraga uzaludna, sve kad bi se netko i usudio
otići do Haudh-en-Nirnaetha.'"

88 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Bio je to odvažan čovjek, ali jedva bitan u vlastitome narodu prije
dolaska u Hithlum; tako je, u želji da se obogati, bio spreman za­
posjesti zemlju koja se nije milila drugima iz njegova soja. Morwen
je vidio tek jednom, kad je u otimačini dojahao do njezine kuće;
ali tada ga je silno prestravila. Učinilo mu se da gleda u grozne oči
neke bijele aveti, pa ga je ispunio smrtni strah da ga kakvo zlo ne
snađe; stoga joj nije opljačkao kuću, a nije ni pronašao Túrina, inače
bi nasljedniku pravoga poglavara dani bili odbrojeni.

Brodda je Slamoglave, kako je nazvao Hadorov narod, bacio u
sužanjstvo i naložio im da mu grade drvenu dvornicu u kraju sjever­
no od Húrinove kuće; robove je pak satjerao u ogradu od kolja kao
stoku u obor, ali slabo čuvanu. Među njima se još znao naći poneko
prkosan i spreman pružiti pomoć Gospi Dor-lómina, sve i ako pri­
tom sebe izloži pogibelji; od takvih je Morwen potajice još primala
novosti o svojoj zemlji, iako je malo nade bilo u vijestima što su ih
donosili. Ali Brodda je uzeo Aerin za ženu, a ne za ropkinju, jer
među svojom je sljedbom imao malo žena, a nijedna nije bila ravna
edainskim kćerima; sâm se pak nadao doći na poglavarski položaj
u toj zemlji i dobiti nasljednika kojemu će ga namrijeti.

O onome što se zbilo i što bi se još moglo zbiti u danima što
slijede Morwen je malo što rekla Túrinu; a on se bojao prekidati
joj šutnju pitanjima. Kad su Istočnjaci tek bili došli u Dor-lómin,
upitao je majku: "Kada će se moj otac vratiti da izbaci ove ružne
tatove? Zašto još ne stiže?"

Morwen odgovori: "Nije mi znano. Možda je stradao, ili je za­
točen; a možda je pak bio otjeran daleko odavde i još se ne može
probiti kroz dušmane koji nas okružuju."

"Onda mislim da je mrtav," reče Túrin, te pred majkom suzdrža
suze; "jer nitko njega ne bi mogao spriječiti da se vrati i pomogne
nam, kad bi bio živ."

"Nekako mi se čini da ni jedno ni drugo nije točno, sine", reče
Morwen.

Kako je vrijeme odmicalo, Morwenino se srce mračilo od straha
za sina Túrina, nasljednika Dor-lómina i Ladrosa; jer za njega nije
vidjela veće nade no da postane rob istočnjačkih ljudi, nakon što
još samo malo poraste. Stoga se prisjetila razgovora s Húrinom, pa

NARN I CHÎN HÚRIN 89

su joj se misli ponovno upravile na Doriath; naposljetku je odlučila
potajice onamo poslati Túrina, ako se bude dalo, uz usrdnu molbu
kralju Thingolu da mu pruži pribježište. A dok je sjedila i razmišljala
kako bi se to moglo izvesti, u mislima je jasno začula Húrinov glas
kako joj kaže: Idi hitro! Ne čekaj me! Ali bližilo se rođenje njezi­
na djeteta, a put će biti težak i pogibeljan; što ih više bude pošlo,
manja će biti nada u bijeg. A srce ju je još varalo zanijekanom na­
dom; u najdubljim je mislima još slutila da Húrin nije mrtav, te mu
je osluškivala korake u dugim besanim satima noći, ili se budila
uvjerena da je u dvorištu čula rzaj njegova konja Arrocha. K tome,
premda je bila spremna dati sina na odgoj u tuđe dvore i pod tuđe
skrbništvo, prema običaju toga vremena, još nije bila voljna uniziti
svoj ponos i postati gost iz milosrđa, čak ni kraljev. Stoga je pore­
kla glas Húrinov, ili spomen na njegov glas, i time izatkala prvu nit
Túrinove sudbine.

Jesen Godine žalosti bila je na izmaku kad je Morwen napokon
donijela tu odluku, a tada se našla u žurbi; jer bilo je malo vremena
da se pođe, ali strahovala je da će joj Túrina oteti, bude li čekala
preko zime. Istočnjaci su vrebali po imanju i uhodili joj kuću. Stoga
ona iznenada reče Túrinu: "Otac ti ne stiže. Znači da moraš poći, i
to brzo. Tako bi on želio."

"Poći?" zavapi Túrin. "Ta kamo da pođemo? Preko Gorja?"
"Da," reče Morwen, "preko Gorja, prema jugu. Na Jug - ondje
još možda leži nešto nade. Ali ne kazah mi, sine. Ti moraš poći, ali
meni valja ostati."
"Ne mogu poći sam!" reče Túrin. "Neću te ostaviti. Zbog čega
ne možemo poći zajedno?"
"Ja poći ne mogu", reče Morwen. "Ali nećeš poći sam. Poslat ću
Gethrona s tobom, kao i Grithnira, možda."
"Zar nećeš poslati Labadala?" reče Túrin.
"Ne, jer Sador šepa," reče mu Morwen, "a put će biti težak. A
kako si ti moj sin, a dani su mrki, neću ti govoriti blago: na tome ćeš
putu možda umrijeti. Godina se bliži koncu. Ali ostaneš li, doživjet
ćeš gori kraj: postat ćeš sužanj. Želiš li biti pravi čovjek kada dospiješ
u muževne godine, učinit ćeš što tražim od tebe, i to hrabro."

90 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Ali ostavit ću te tek sa Sadorom, slijepim Ragnirom i starica­
ma", reče Túrin. "Ne reče li mi otac da sam nasljednik Hadorov?
Nasljedniku valja ostati u Hadorovoj kući da je brani. Sad bi mi
drago bilo da još uvijek imam svoj nož!"

"Nasljedniku valja ostati, ali ne smije", reče Morwen. "Ali jedno­
ga se dana možda on još vrati. A sad, glavu gore! Poći ću za tobom,
ako stvari krenu po većemu zlu; budem li mogla."

"Ali kako ćeš me pronaći, izgubljena u divljini?" reče Túrin; srce
ga odjednom izda, pa otvoreno zaplače.

"Budeš li zapomagao, drugi će te stvorovi prije mene pronaći",
reče Morwen. "Ali znadem kamo si pošao, a ako onamo stigneš i
ako ondje ostaneš, tamo ću te i naći, uzmognem li. Jer šaljem te
kralju Thingolu u Doriath. Zar ne bi radije bio kraljev gost negoli
sužanj?"

"Ne znam", reče Túrin. "Nije mi znano što je to sužanj."
"Šaljem te odavde kako ne bi to morao saznati", odgovori mu
Morwen. Zatim stavi Túrina preda se i pogleda ga u oči, kao da iz
njih nastoji pročitati neku zagonetku. "Teško je, sine moj Túrine",
reče ona napokon. "Nije samo tebi teško. Meni je u ovim zlim vre­
menima mučno prosuditi kako da najbolje postupim. Ali postupam
onako kako smatram da valja; jer zašto bih se inače rastajala od
onoga što mi je milije od svega što još imam?"
Nisu to više spominjali, a Túrin se rastuži, onako smeten. Ujutro
potraži Sadora; ovaj je baš cijepao granje za ogrjev, kojeg su imali
malo, jer se nisu usuđivali zaći u šume; a tada se osloni o štaku i
pogleda veliku Húrinovu stolicu, koja je onako nedovršena bila ba­
čena u kut. "Mora i ona otići," reče on, "jer u današnje se vrijeme
može udovoljiti samo nasušnim potrebama."
"Ne lomi je još", reče Túrin. "On se možda još vrati kući, a tada
će mu biti drago kad vidi što si učinio za njega dok ga nije bilo."
"Lažne su nade opasnije od strahova," reče Sador, "a one nas
neće ugrijati kad stigne zima." Opipao je rezbarije na stolici i uzdah­
nuo. "Potratio sam vrijeme," rekao je, "makar su mi godili ti sati.
Ali sve su takove stvari kratka vijeka; radost pri stvaranju jedina
im je istinska svrha, rekao bih. A sada bih ti baš i mogao vratiti dar
koji si mi dao."

NARN I CHÎN HÚRIN 91

Túrin ispruži ruku, a zatim je hitro povuče. "Čovjek ne prima
povrat svojih darova", reče.

"Ali ako pripada meni, zar ga ne mogu dati kome god želim?"
reče Sador.

"Da," reče Túrin, "bilo kome, osim meni. Ali zašto bi ga želio
dati?"

"Ne nadam se da će mi više poslužiti za išta vrijedno", reče
Sador. "Neće biti posla za Labadala u danima koji stižu, izuzev
sužanjskoga."

"Sto je to sužanj?" upita Túrin.
"Čovjek koji je čovjek, ali s kojim postupaju kao s marvom",
odgovori mu Sador. "Hrane ga tek da ostane na životu, ostaje na
životu samo da im radi, radi im samo iz straha od boli ili smrti. A ti
će mu razbojnici možda i zadati bol ili smrt, iz čiste zabave. Čujem
da znaju izabrati ponekog hitronogog i pustiti za njim lovačke pse.
Brže su oni usvojili poduku od orka nego mi od Krasnoga puka."
"Sada štošta bolje shvaćam", reče Túrin.
"Sramota je što iz nevolje tako rano moraš shvatiti takovo što",
reče Sador, a zatim, uočivši neobičan izraz na Túrinovu licu: "Što
li to sada shvaćaš?"
"Zašto me majka šalje odavde", reče Túrin, a suze mu navriješe
na oči.
"Ah!" reče Sador, a sebi u bradu promrmlja: "Ali zašto tek sada?"
Zatim se obrati Túrinu: "Ne bih rekao da je ta vijest vrijedna suza.
Ali ne valja ti naglas kazivati majčine odluke ni Labadalu, ni bilo
kome drugome. Svi zidovi i ograde u današnje vrijeme imaju uši,
uši što ne rastu na plavokosim glavama."

"Ali s nekim moram prozboriti!" reče Túrin. "Uvijek sam ti štošta
govorio. Ne želim otići od tebe, Labadale. Ne želim otići ni od ove
kuće, ni od svoje majke."

"Ali ne odeš li," reče Sador, "uskoro će zanavijek doći kraj Ha-
dorovoj kući, što ti sad mora biti jasno. Labadal ne želi da odeš; ali
Sador, Húrinov sluga, bit će sretniji kada Húrinov sin bude izvan
dosega Istočnjaka. Eto, eto, što se tu može: valja nam se rastati.
Nećeš li sad uzeti moj nož kao oproštajni dar?"

92 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Ne!" reče Túrin. "Idem vilenjacima, Kralju Doriatha, kaže mi
majka. Ondje ću još doći do takovih predmeta. Ali tebi neću moći
poslati nikakva dara, Labadale. Bit ću sasvim daleko, posve sam."
Túrin tada zaplače; ali Sador mu reče: "Ma hajde! Gdje li je sada
Húrinov sin? Jer čuo sam ga, nema tome dugo, kako kaže: Otići ću
za vojnika nekom vilenjačkom kralju, čim za to stasam."

Nato Túrin obuzda suze, te reče: "U redu, onda: ako takove
već bijahu riječi Húrinova sina, tad ih se on mora držati, i poći. Ali
kad god kažem da ću učiniti ovo ili ono, na koncu ispadne sasvim
drugačije. Sada nemam volje za to. Moram pripaziti da više tako
ne govorim."

"To bi doista bilo najbolje", reče Sador. "Mnogi ljudi tako pou­
čavaju, a malo koji to i nauči. Pusti neznane dane na miru. Današnji
je više nego dovoljan."

Sad Tvrina spremiše za put, pa se on oprosti od majke i u tajnosti
otputi s dvojicom pratilaca. Ali kad oni kazaše Túrinu da se okrene
i pogleda još jedanput očevu kuću, muka rastanka pogodi ga uto
poput mača, te zavapi: "Morwen, Morwen, kad li ću te opet vidjeti?"
Ali Morwen je stajala na pragu i čula odjek toga krika od šumovitih
brda, pa je stegnula dovratak tako čvrsto da su joj se prsti razderali.
To je bila prva tuga Túrinova.

Početkom one godine poslije Túrinova odlaska Morwen rodi djevoj­
čicu i nadjenu joj ime Nienor, što znači Žalost; ali Túrin je već bio
vrlo daleko kad se rodila. Dug i zao bio mu je put, jer Morgothova
je moć sezala nadaleko; ali vodili su ga Gethron i Grithnir, koji
bijahu mladi u doba Hadora, pa iako vremešni, bili su i odvažni, a
te su krajeve dobro znali, jer su nekoć često putovali Beleriandom.
Tako su ih sudbina i hrabrost preveli preko Sjenovita gorja, te su
sišli u dolinu Siriona i prešli u šumu Brethil; i napokon su, umorni i
ispaćeni, stigli do granica Doriatha. Ali ondje su se smeli, zapleli u
Kraljičine labirinte i stali izgubljeno lutati šumskim bespućima, sve
dok nisu posve ostali bez hrane. Tada su došli nadomak smrti, jer
sa Sjevera se studeno spustila zima; ali Túrinova kob nije bila tako
laka. Baš dok su ležali u beznađu, začuli su zov roga. To je Beleg

NARN I CHÎN HÚRIN 93

od Čvrstog lûka lovio onuda, jer on je navijek boravio na međama
Doriatha, a bio je najveći šumljak tih vremena. Čuo je njihove vapaje
i došao do njih, a kad im je dao hrane i pića, saznao je kako se zovu
i odakle dolaze, našto se ispunio čuđenjem i samilošću. A Túrin mu
se na prvi pogled omilio, jer je imao majčinu ljepotu i očeve oči, a
bio je i otporan i jak.

"Kakvu bi to uslugu ti zatražio od kralja Thingola?" upita Beleg
dječaka.

"Bio bih njegov vitez, da pođem u boj protiv Morgotha i osvetim
oca", reče mu Túrin.

"Tako možda i bude, kada stasaš s godinama", reče Beleg. "Jer
premda si još malen, u tebi leži klica odvažna muškarca, dostojnoga
sina Húrina Nepokolebljivog, ako je takovo što uopće moguće."
Jer ime se Húrinovo slavilo u svim vilenjačkim zemljama. Stoga je
Beleg rado postao vodič zalutalima, te ih odveo do kolibe u kojoj je
tada boravio s drugim lovcima; ondje su se nastanili, dok je glasnik
otišao u Menegroth. A kada se vratila poruka da će Thingol i Melian
primiti Húrinova sina i njegove čuvare, Beleg ih je tajnim putevima
odveo u Skriveno kraljevstvo.

Tako Túrin stiže do velebna mosta preko Esgalduina i prođe kroz
dveri Thingolovih dvorova; i kao mali ugleda čudesa Menegrotha,
što ih nijedan smrtni čovjek dotad ne vidje, izuzev tek Berena. Tada
Gethron izgovori Morweninu poruku pred Thingolom i Melian; a
Thingol ih ljubazno primi, pa posjede Túrina sebi na koljeno u čast
Húrina, najmoćnijega među ljudima, te njegova rođaka Berena.
A svi koji to vidješe, začudiše se, jer to bijaše znak da Thingol uzi­
ma Túrina za posinka; a u ono doba kraljevi to nisu činili, niti je
ikada više neki vilin-vladar tako postupio prema jednom čovjeku.
Tad mu Thingol kaza: "Ovo će ti, Húrinov sine, dom biti; i cijeloga
života smatrat ćeš se mojim sinom, sve i ako jesi čovjek. Primit ćeš
mudrost ponad mjere smrtnih ljudi i u ruke dobiti oružje vilenjaka.
Možda kucne čas kada ćeš povratiti zemlje svojega oca u Hithlumu;
ali zasad u ljubavi stanuj ovdje."

Tako poče boravak Túrina u Doriathu. S njime su neko vrijeme osta­
li Gethron i Grithnir, njegovi čuvari, iako su čeznuli za povratkom

94 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

svojoj gospi u Dor-lómin. Tad starost i bolest snađoše Grithnira i
on osta uz Túrina sve do smrti; ali Gethron otiđe, a Thingol s njime
pošalje pratioce, da ga vode i štite, te da Morwen prenesu Thingo-
lovu poruku. Uspjeli su stići do Húrinove kuće, a kad je Morwen
čula da je Túrin u Thingolovim dvorovima primljen s počašću, žalost
joj se ublaži; a vilenjaci joj donesoše i izdašne darove od Melian, uz
molbu da se s Thingolovim pratiocima vrati u Doriath. Jer Melian
se, onako mudra i vidovita, time ponadala otkloniti zlo skovano u
Morgothovu umu. Ali Morwen ne htjede otići od kuće, jer se još
nije predomislila i ponos joj je još bio uznosit; k tome, Nienor bijaše
tek dojenče. Stoga otpusti vilenjake iz Doriatha sa zahvalama, te
im na dar dade zadnje zlatne sitnice što ih je još imala, da prikrije
svoje siromaštvo; kaza im još da Thingolu ponesu i Hadorov šljem.
Ali Túrin je željno čekao povratak Thingolovih glasnika; a kada
su se vratili sami, utekao je u šumu i rasplakao se, jer znao je za
Melianinu molbu i nadao se da će Morwen doći s njima. To je bila
druga tuga Túrinova.

Kad su glasnici prenijeli Morwenin odgovor, Melian se ganula
u samilosti, jer joj je prozrela misli; uvidjela je da se usud koji je
pretkazala ne može lako odagnati.

Hadorov šljem uručili su Thingolu. Taj šljem bijaše izrađen od
siva čelika urešena zlatom, a u njega su bile urezane pobjedonosne
rune. Sadržavao je moć što je štitila od ozljede ili smrti svakoga koji
ga ponese, jer mač koji bi ga zasjekao, slomio bi se, a strelica koja bi
ga pogodila, odbila bi se. Izradio ga je Telchar, kovač iz Nogroda,
čija su djela bila glasovita. Imao je vizir (oblikovan prema onima
koji su patuljcima služili za zaštitu očiju pri kovanju), tako da je
lice onoga koji bi ga nosio ulijevalo strah u kosti svima koji bi ga
ugledali, dok je sâmo pak bilo zaštićeno od strelice i plamena. Na
kresti mu se prkosno kočio zlatan lik glave zmaja Glaurunga; jer bio
je izrađen netom nakon što je taj prvi put istupio iz Morgothovih
dveri. Hador ga je često nosio u ratu, kao i Galdor nakon njega;
a vojnicima Hithluma osokolila bi se srca kada bi ga usred bitke
spazili gdje stoji viši od svih, pa bi uzviknuli: "Više vrijedi Zmaj iz
Dor-lómina nego zlatni pozoj iz Angbanda!"

NARN I CHÎN HÚRIN 95

Ali taj šljem zapravo nije bio izrađen za ljude, već za Azaghâla,
vladara Belegosta, onoga kojeg je Glaurung ubio u Godini žalosti.4
Azaghâl ga je darovao Maedhrosu u zalog tomu što mu je spasio
život i blago onomad kad je Azaghâl upao u zasjedu orkâ na Patu-
ljačkoj cesti u Istočnome Beleriandu.5 Maedhros ga je kasnije poslao
na dar Fingonu, s kojim je često razmjenjivao zaloge prijateljstva,
sjećajući se kako je Fingon stjerao Glaurunga u Angband. Ali u
cijelom se Hithlumu nije našlo glave i ramena dovoljno čvrstih da s
lakoćom ponesu taj patuljački šljem, doli u Hadora i sina mu Galdo-
ra. Fingon ga je stoga dao Hadom kad je Hador primao poglavarstvo
nad Dor-lóminom. Na nesreću, Galdor ga nije ponio pri obrani
Eithel Siriona, jer napad je bio iznenadan, te je gologlav otrčao na
zidine, a jedna mu je orkovska strijela probila oko. Ali Húrin nije s
lakoćom nosio Zmajski šljem, a nije ga ni htio stavljati, jer kazao je:
"Dušmane radije gledam svojim pravim licem." Svejedno, ubrajao
je taj šljem među najvažnije predmete iz baštine svoje kuće.

Sad, Thingol je u Menegrothu imao duboke oružnice prepune
velika bojeva blaga: kovine izrađene u obliku krljušti što sja poput
vode na mjesečini, sječiva i sjekire, štitove i šljemove, koje izradiše
ili sâm Telchar ili stari Gamil Zirak, njegov učitelj, ili vilenjački maj­
stori još vještiji od njih. Jer dobio je na dar i predmete podrijetlom
iz Valinora, što ih je u jeku svoje vičnosti načinio Fëanor, od kojega
u svim danima svijeta nije bilo većeg majstora. Ipak, Thingol primi
Hadorov šljem kao da blagom oskudijeva, te izgovori uljudne riječi,
kazavši: "Ponosna će biti glava koja bude nosila ovaj šljem, što je
resio pretke Húrinove."

Tada se dosjeti nečeg, pa pozva Túrina i kaza mu da je Morvven
sinu poslala jedan veleban predmet iz baštine njegovih otaca. "Uzmi
sada Zmajevu glavu sa Sjevera", reče, "i ponesi je valjano, kada dođe
vrijeme." Ali Túrin bijaše premlad da podigne šljem, te nije mario
za njega poradi tuge u svome srcu.

4 S ovim opisom Hadorova šljema usporedi "velebne maske užasnog oblika" koje su
nosili patuljci iz Belegosta u Nirnaeth Arnoediadu, te su im "dobro služile u borbi protiv
zmajeva" (Silmarillion, str. 211). Túrin je kasnije nosio patuljačku masku polazeći u boj
iz Nargothronda, "a njegovi bi se neprijatelji razbježali pred njegovim licem" (isto, str.
230). Vidi i niže, Dodatak Narnu, str. 182-183.

5 Orkovski napad u Istočnome Beleriandu pri kojem je Maedhros spasio Azaghâla ne
spominje se nigdje drugdje.

96 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

TÚRIN U DORIATHU

U godinama Túrinova djetinjstva u kraljevstvu Doriathu nad njim je
bdjela Melian, iako ju je rijetko viđao. Ali bijaše ondje jedna djeva
po imenu Nellas, koja je živjela u šumi; ona je na Melianinu molbu
išla za Túrinom kad bi on odlutao šumskim stazama i ondje se če­
sto susretala s njime, naizgled slučajno. Od Nellas je Túrin štošta
saznao o putevima i divljim stvorovima Doriatha, a naučila ga je i
da sindarinski jezik govori narječjem te drevne kraljevine, starijim
i uljuđenijim, bogatijim krasnim riječima.6 Tako mu se ćud na neko
vrijeme razvedrila, sve dok opet nije potpao pod sjenku, pa je to
prijateljstvo minulo poput proljetna jutra. Jer Nellas nije zalazila u
Menegroth, jer nikako nije bila voljna kročiti pod kamene svodove;
Túrin se tako, kad su ga s prolaskom dječaštva stala zanimati djela
ljudi, sve rjeđe viđao s njom, dok je naposljetku nije posve prestao
zvati. Ali ona je i dalje bdjela nad njim, premda je otada ostajala
skrivena.7

Devet je godina Túrin proveo u dvorovima Menegrotha. Srce
i misli navijek su mu tekli vlastitome rodu, a katkad bi mu stigle i
vijesti od njih, što bi ga utješilo. Jer Thingol je slao glasnike Morwen
što je češće mogao, a ona bi po njima sinu vraćala glase; tako je
Túrin saznao da je njegova sestra Nienor izrasla u ljepoticu, kao
cvijet na sivome Sjeveru, te da je Morwenina muka postala manja.
A Túrin je stasavao i napokon postao visok među ljudima, a nje­
gova su se snaga i otpornost pročule u Thingolovoj kraljevini. Tih
je godina stekao mnogovrsna znanja, željno slušajući povijesti o
drevnim danima; postao je i zamišljen, te škrt na riječima. Često je
Beleg od Čvrstog lûka dolazio u Menegroth po njega, te ga daleko
odvodio, podučavajući ga šumljaštvu i streličarstvu i (što mu je bilo
najmilije) vještini mača; ali izrađivačka umijeća slabije su mu išla,
jer sporo je spoznavao vlastitu snagu, te bi često nekim iznenadnim
udarcem oštetio ono što bi izradio. I u drugim se pogledima činilo da

6 Moj otac drugdje je napomenuo da je govor Doriatha, bilo Kraljev, bilo tuđi, čak i u
Turinovim danima bio starinski u usporedbi s onime kojim se drugdje govorilo; a i da
je Mîm zamijetio (iako postojeći napisi vezani uz Mima to ne spominju) da je taj govor
koji je stekao tijekom štićeništva bio jedina osobina koje se Túrin nikad nije riješio, ma
koliko da je inače bio kivan na Doriath.

7 U bilješci na margini jednoga sastavnog teksta na ovome mjestu piše: "Uvijek je u licima
svih žena tražio lice Lalaith."

NARN I CHÎN HÚRIN 97

mu sreća nije naklona, pa bi često ono što je naumio pošlo po krivu,
a ono za čim je žudio ne bi dobio; prijatelje pak nije lako stjecao,
jer bio je neveseo i rijetko se smijao, a nad njegovom je mladosti
ležala sjenka. Svejedno, oni koji su ga dobro poznavali voljeli su ga
i cijenili, a uživao je i čast kao Kraljev posinak.

No postojao je jedan koji mu je zamjerao na tome, to više što se
Túrin bližio muževnosti; zvao se Saeros, Ithilborov sin. Pripadao
je onim Nandorima koji su u Doriathu našli utočište nakon pada
svojega vladara Denethora na Amon Erebu u Prvoj beleriandskoj
bici. Ti su vilenjaci pretežno živjeli u Arthórienu između Arosa i
Celona, istočno od Doriatha, a znali su odlutati i preko Celona u
divlje krajeve s druge strane; Edainima nisu bili naklonjeni još otka­
ko su oni prošli Ossiriandom i nastanili se u Estoladu. Ali Saeros je
uglavnom boravio u Menegrothu, gdje je stekao kraljevo poštovanje;
bio je uznosit i oholo se držao prema onima koje je smatrao položa­
jem i vrijednošću nedostojnima sebe. Sprijateljio se s glazbenikom
Daeronom,8 jer je i sâm bio vičan pjesmi; ljude nikako nije volio, a
ponajmanje bilo kojeg srodnika Berena Erchamiona. "Nije li čud­
no", rekao je, "da ova zemlja prima još jednog iz tog nesretnog soja?
Nije li onaj drugi već počinio dovoljno štete u Doriathu?" Stoga je
iskosa gledao na Túrina i sva njegova djela, te o njima govorio sve
najružnije; ali riječi su mu bile lukave, a pakost prikrivena. Kad bi
Túrina susreo nasamo, obratio bi mu se oholo i jasno mu iskazao
prezir; a Turin ga se zasitio, iako je dugo na ružne riječi uzvraćao
šutnjom, jer Saeros je bio veličina medu žiteljima Doriatha, a k
tome i Kraljev savjetnik. Ali Túrin je šutnjom srdio Saerosa koliko
i riječima.

One godine kad je Túrinu bilo sedamnaest ljeta, tuga mu se obnovi;
jer tada prestadoše stizati sve vijesti iz njegova doma. Morgothova je
snaga rasla iz godine u godinu, pa je cio Hithlum sad zavio u svoju
sjenku. Bez sumnje je znao štošta o djelima Húrinova roda, te ga je
neko vrijeme bio pustio na miru, ne bi li se ispunila njegova zamisao;
ali sad je, kako bi pospješio svoje nakane, postavio guste straže na
sve prijevoje Sjenovita gorja, da nitko ne može ni izaći iz Hithluma

8 U jednoj inačici teksta u ovom se dijelu radnje za Saerosa kaže da je bio u rodu s Dae-
ronom, a u drugoj da je bio Daeronrv brat: objavljeni tekst vjerojstno je najkasniji.

98 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

ni u njega ući, osim uz veliku pogibelj; orci su pak vrvjeli oko izvora
Naroga i Teiglina i gornjeg toka Siriona. Tako dođe vrijeme kad se
Thingolovi glasnici ne vratiše, a on odluči ne slati druge. Nikad ni­
kome nije rado davao da ide izvan zaštićenih granica, te ničim nije u
većoj mjeri pokazao dobru volju prema Húrinu i njegovu rodu nego
slanjem vlastita puka na opasne puteve do Morwen u Dor-lóminu.

Sada je Túrinu postalo teško u srcu, jer nije znao kakvo se novo
zlo zbiva, a plašio se da je neka zla sudbina snašla Morwen i Nie-
nor; danima je samo šutke sjedio, prožet mračnim mislima o pro­
pasti Hadorove kuće i ljudi Sjevera. Zatim je ustao i pošao potražiti
Thingola; našao ga je gdje sjedi s Melian pod Hírilornom, velikom
bukvom Menegrotha.

Thingol pogleda Túrina u čudu, vidjevši odjednom ne svog posin-
ka pred sobom, već čovjeka, visoka i tamnokosa neznanca, koji ga
gleda očima duboko usađenim u bijelo lice. Tada Túrin zatraži od
Thingola da mu dade verižnjaču, mač i štit, te da mu vrati Zmajski
šljem Dor-lómina; kralj udovolji svemu što je tražio, kazavši: "Dat
ću ti mjesto među svojim vitezovima od mača; jer mač će navijek biti
tvoje oružje. U njihovim redovima možeš okušati rat na međama,
ako ti je takova volja."

Ali Túrin reče: "Dalje me od međa Doriatha tjera srce; prije
žudim za polaskom u napad na Neprijatelja nego za obranom gra­
ničnih krajeva."

"Onda idi sâm", reče Thingol. "O udjelu svojega naroda u ratu
s Angbandom odlučujem ja, prema svojoj mudrosti, Túrine, sine
Húrinov. Ne kanim odaslati oružanu silu iz Doriatha ni sada, ni u
ma kojem času što ga zasad vidim."

"Pa ipak, slobodno pođi kamo te volja, sine Morwenin", reče
Melian. "Melianin pojas ne priječi prolaz onima koji su s našim
dopuštenjem ušli."

"Osim ako te mudar savjet ne zadrži", reče Thingol.

"Kakav je vaš savjet, gospodaru?" reče Túrin.

"Stasom si poput čovjeka," odgovori Thingol, "ali ipak nisi još u
punoj muževnosti koja te tek čeka. Kada to vrijeme dođe, možda
ćeš se moći prisjetiti roda svoga; ali slaba je nada da jedan čovjek

NARN I CHÎN HÚRIN 99

sâm može protiv Mračnoga moćnika učiniti više doli da pruži pomoć
vilenjačkim vladarima u obrani, koliko ona već bude trajala."

Nato Túrin reče: "Moj rođak Beren učinio je više."
"Beren, uz Lúthien", reče Melian. "Ali ne priliči se takove riječi
kazati Lúthieninu ocu. Ne seže dotle tvoja sudbina, držim, Túrine,
sine Morwenin, iako ti je sudba isprepletena sa sudbinom vilin-puka,
na dobro ili na zlo. Čuvaj se sebe sama, da ne bi svrnulo na zlo."
Ona pošutje, pa mu se opet obrati riječima: "Pođi sada, posinče; i
poslušaj kraljev savjet. No ne mislim da ćeš dugo još živjeti s nama
u Doriathu nakon što posve stasaš u čovjeka. Ako se u danima što
predstoje prisjetiš onoga što će ti sad Melian reći, bit će to na tvoje
dobro: boj se i jare i studeni vlastita srca."

Tada se Túrin pokloni pred njima i udalji. I uskoro potom stavi
na glavu Zmajski šljem, oboruža se i otputi na sjeverne međe, gdje
se pridruži vilin-ratnicima koji su ondje bez predaha ratovali protiv
orkâ i svih slugana i stvorenja Morgothovih. Tako su se njegova sna­
ga i hrabrost dokazale dok je bio još jedva stariji od dječaka; kako
se sjećao nepravdi nanesenih svome rodu, navijek je bio na čelu od-
važnih djela, te zadobio mnoge rane od kopalja ili strijela ili izvijenih
orkovskih oštrica. Ali njegova ga je kob spasila od smrti; a šumama
se pronio glas, doprijevši mnogo dalje od Doriatha, da je Zmajski
šljem Dor-lómina iznova viđen. Nato mnogi u čudu rekoše: "Je li
moguće da se to duh Hadora ili Galdora Visokog vratio iz mrtvih;
ili je to Húrin Hithlumski doista pobjegao iz jama Angbanda?"

U to je vrijeme među čuvarima Thingolovih međa postojao tek
jedan borac moćniji od Túrina, a to je bio Beleg Cúthalion; i Beleg
i Túrin bijahu sudruzi u svakoj pogibelji, te zajedno kročiše kroz
divlje šume nadaleko i naširoko.

Tako prođoše tri godine u kojima je Túrin rijetko svraćao u Thin-
golove dvore; više nije mario ni kako izgleda ni što na sebi nosi, već
je kosu zapustio, a verižnjaču prekrio pohabanim i prljavim sivim
plaštom. Ali zbilo se trećega ljeta, kad je Túrinu bilo dvadeset go­
dina, da je u želji za odmorom i potrebi za kovačkim popravcima
jedne večeri neočekivano svratio u Menegroth; otišao je u dvoranu.
Thingola ondje nije bilo, jer bio se otputio u zelene šume s Melian,
što ga je znalo radovati na vrhuncu ljeta. Túrin tako sjede na jedno

100 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

mjesto, ne mareći da pita smije li, jer bio je umoran od puta i za­
mišljen; a na nesreću je zasjeo za stol s uglednicima te kraljevine,
upravo na ono mjesto gdje je Saeros imao navadu sjesti. Saeros tada
sa zakašnjenjem uđe i razljuti se, vjerujući da je Túrin tako postupio
iz oholosti, u namjeri da ga uvrijedi; ljutnja mu se nije umanjila kad
je otkrio da oni koji su tamo sjedili nisu prekorili Túrina, već su ga
dočekali s dobrodošlicom.

Stoga se neko vrijeme Saeros pretvarao da i sâm tako misli, pa je
sjeo na drugo mjesto za stolom, sučelice Túrinu. "Rijetko nas ovaj
graničar časti svojim društvom," reče, "te se rado odričem uvrije­
žena mjesta za priliku da razgovaram s njime." I štošta je još kazao
Túrinu, ispitujući ga o vijestima s granica, te o njegovim djelima u
divljini; iako su mu se riječi doimale ugodnima, o poruzi u njegovu
glasu nije moglo biti dvojbe. A Túrin se toga zasiti, pogleda oko
sebe i spozna gorčinu izgnanstva; usprkos svem tom svjetlu i smijehu
vilenjačkih dvorova, misli mu potekoše k Belegu i njihovu životu
u šumi, a zatim i mnogo dalje, do Morwen u Dor-lóminu, u kući
njegova oca; pa se namršti, onako pun tamnih misli, te prešutje sve
što Saeros reče. Na to, uvjeren da je mrštenje upućeno njemu, Sae­
ros prestade suzdržavati ljutnju, već uze zlatan češalj, baci ga pred
Túrina i reče: "Bez sumnje si, čovječe iz Hithluma, u žurbi sjeo za
ovaj stol, pa ti se otrcan plašt još i može ispričati; ali nema potrebe
da ti glava ostaje zapuštena poput gusta trnjaka. A možda bi, da ti
uši nisu prekrivene, bolje čuo što ti se govori."

Túrin ništa ne reče, već upre pogled u Saerosa, a u tamnim mu
očima nešto bijesnu. Ali Saeros zanemari to upozorenje i s prezirom
mu uzvrati pogled, kazavši tako da svi čuju: "Ako su ljudi Hithluma
tako divlji i surovi, kakve su im tek žene? Zar jurcaju uokolo poput
divljači zaogrnute jedino svojim vlasima?"

Nato Túrin dohvati kalež za piće i baci ga Saerosu u lice, te ovaj
vrlo bolno pade na leđa; a Túrin isuče mač i uze skočiti na njega,
ali spriječi ga Mablung Lovac, koji je sjedio do njega. Tada Saeros
ustade, pijunu krv na stol i reče kroz razbijena usta: "Koliko ćemo
još trpjeti ovoga šumskog divljaka?9 Tko li to večeras ovdje vlada?
Kraljev zakon strog je prema onima koji ozlijede njegove podanike

9 Šumski divljak: "woodwose"; vidi bilješku 14 u tekstu Drúedaini, dalje, str. 429.