J. R. R. Tolkien - Nedovrsene pripovijesti

ALDARION I ERENDIS 201

Aldarion i Erendis

Pomorčeva žena

Meneldur je bio sin Tar-Elendila, četvrtoga kralja Númenora. Bio je
Kraljevo treće dijete, jer imao je dvije sestre, po imenu Silmarien i
Isilmë. Starija se udala za Elatana iz Andúnië, a sin im je bio Valan-
dil, princ Andúnië, od kojega su mnogo poslije potekle loze kraljeva
Gondora i Arnora u Međuzemlju.

Meneldur je bio blage ćudi, lišen oholosti, skloniji misaonim
izazovima nego tjelesnim pothvatima. Svim je srcem volio zemlju
Númenor i sve u njoj, ali nimalo nije mario za More što ga je okru­
živalo sa svih strana; jer umom je gledao dalje od Međuzemlja:
bio je zaljubljen u zvijezde i nebesa. Izučavao je sva dostupna mu
naučavanja Eldara i Edaina vezana uz Eü i dubine što leže oko
kraljevine Arde, a više od svega radovalo ga je promatranje zvijezda.
Sagradio je kulu u Forostaru (najsjevernijem predjelu otoka), gdje
je uzduh bio najbistriji, te noću iz nje pregledavao nebesa i motrio
sva kretanja svjetala na nebeskome svodu.1

Meneldur se odselio iz Forostara nakon što je primio Žezlo, kako
je i morao, te se nastanio u velikoj kući Kraljeva u Armenelosu.
Pokazao se kao dobar i mudar kralj, iako nikad nije prestao čeznuti
za danima kad će moći obogatiti svoje znanje o nebesima. Žena mu
je bila prava ljepotica po imenu Almarian. Bila je kći Vëantura,

1 U "Opisu Númenora" (str. 195) on se naziva Tar-Meneldur Elentirmo (Motritelj zvi­
jezda). Vidi i stavku o njemu u "Elrosovoj lozi" (str. 253).

202 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

kapetana Kraljeva brodovlja pod vlašću Tar-Elendila; a iako sama
nije voljela lađe i more ništa više od većine žena iz te zemlje, sin joj
je u tome bio sličniji njezinu ocu Vëanturu, nego Menelduru.

Sin Meneldura i Almarian bio je Anardil, koji je poslije postao
slavan među kraljevima Númenora pod imenom Tar-Aldarion. Imao
je dvije sestre, mlađe od sebe: Ailinel i Almiel, od kojih se starija
udala za Orchaldora, potomka Hadorove kuće, sina Hatholdira,
bliskog Meneldurova prijatelja; a sin Orchaldora i Ailinel bio je
Soronto, koji kasnije ulazi u ovu pripovijest.2

Aldarion, jer to ime nosi u svim pripovijestima, hitro je izrastao
u čovjeka iznimna stasa, snažna i čila umom i tijelom, zlatokosa
poput majke, spremna na veselje i velikodušna, ali uznositijeg od
oca i mnogo sklonijeg samovolji. Zarana je zavolio More i stao se
zanimati za umijeće brodogradnje. Sjeverni mu kraj nije bio po
volji, pa je, kad bi mu to otac dopustio, provodio vrijeme uz morske
obale, napose oko Rómenne, gdje je ležala glavna luka Númenora,
s najvećim brodogradilištima i najvještijim graditeljima brodova.
Otac mu to godinama nije pretjerano priječio, jer bilo mu je drago
što Aldarion ima vježbu od koje će očvrsnuti, kao i posao za misli
i ruke.

Aldariona je veoma ljubio Vëantur, otac njegove majke, te je on
često boravio u Veanturovoj kući na južnoj strani zatona Rómenne.
Ta je kuća imala vlastiti mol, gdje je uvijek na vezu bilo mnogo
malih barki, jer Vëantur nikad nije htio putovati kopnom ako je
mogao morem; i ondje je kao mali Aldarion naučio veslati, a poslije i
baratati jedrom. Prije nego što je posve stasao mogao je zapovijedati
brodom brojne posade i ploviti od luke do luke.

Jednoga je dana Vëantur kazao unuku: "Anardilya, proljeće se
bliži, kao i dan tvoje pune zrelosti" (jer idućega će travnja Aldarion
navršiti dvadeset pet godina). "Smislio sam kako da se to dostojno
obilježi. Moja su ljeta mnogo brojnija pa držim da neću više često
smoći volje da napustim svoju lijepu kuću i blažene obale Númenora;
ali još bih barem jedanput zabrazdio Velikim morem i suočio se sa
sjevercem i istočnjakom. Ove ćeš godine poći sa mnom, pa ćemo
otići u Mithlond i ondje vidjeti visoke modre gore Međuzemlja i

2 Sorontova uloga u ovoj priči sada se može tek nazreti; vidi str. 248-249.

ALDARION I ERENDIS 203

pod njima zelenu zemlju Eldara. Lijepo će te ugostiti Círdan Bro­
dograditelj i kralj Gil-galad. Kaži to svojemu ocu."3

Kad mu je Aldarion kazao za tu plovidbu morem, te ga zamolio
za dopuštenje da ode čim proljetni vjetrovi budu povoljni, Meneldur
mu ga nikako nije htio dati. Prošli su ga srsi, kao da mu je srce
oćutjelo da o tome ovisi više no što mu um može predvidjeti. Ali kad
je pogledao sinovo harno lice, nije mu to ničim odao. "Pođi kamo
te srce zove, onya", rekao mu je. "Bolno ćeš mi nedostajati; ali uz

3 Kako navodi "Opis Númenora" (str. 200) upravo je Vëantur prvi uspio doploviti do
Međuzemlja 600. godine Drugoga doba (rođen je 451.). U Izvješću o godinama u Do­
datku B Gospodara prstenova stavka za 600. godinu glasi: "Pred obalama se pojavljuju
prve lađe Númenórejaca."
U jednom kasnom filološkom eseju nalazi se opis prvog susreta Númenórejaca s
ljudima iz Eriadora u to vrijeme: "Šest stotina godina nakon odlaska preživjelih Atana
[Edaina] preko mora u Númenor, jedna se lađa prvi put vratila sa Zapada u Međuzemlje
i preplovila Lhûnski zaton. Njezina je kapetana i pomorce s dobrodošlicom dočekao
Gil-galad, počevši tako prijateljstvo i savez Númenora s lindonskim Eldarima. Vijest se
brzo proširila, ispunivši ljude iz Eriadora čuđenjem. Iako su u Prvome dobu živjeli na
Istoku, do njih su doprli glasi o groznome ratu 'iza Zapadnoga gorja' [tj. Ered Luina];
ali njihova predaja nije sačuvala jasan prikaz toga rata, te su vjerovali da su svi ljudi koji
su nastavali krajeve s one strane stradali ili se utopili u velikim plamenim previranjima
i morskim prodorima. Ali budući da se i dalje među njima kazivalo da su ti ljudi u
nepamtivo davnim godinama bili upravo s njima u rodu, poslali su poruke Gil-galadu,
tražeći dopuštenje da upoznaju te lađare "koji se vratiše iz smrti u dubinama Mora".
Tako se zbilo da je između njih došlo do susreta na Kulskim brdima; a na taj susret s
Númenórejcima došlo je samo dvanaest ljudi iz Eriadora, veoma srčanih i odvažnih,
jer njihov je narod mahom strahovao da su ti novopridošlice zapravo pogibeljni dusi
Mrtvih. Ali kad su ugledali lađare, strah im je minuo, iako su neko vrijeme samo stajali
nijemo od udivljenja; jer ma koliko da ih se moćnima smatralo u njihovu rodu, ovi su
lađari držanjem i odorama bili sličniji vilenjačkim glavarima nego smrtnim ljudima. Ipak,
nisu uopće dvojili da su s njima u pradavnom rodu; a lađari su jednako tako s radosnim
iznenađenjem motrili ljude iz Međuzemlja, jer u Númenoru se vjerovalo da su ti Ljudi
koji su ostali za njima bili potomci onih zlih ljudi koje je Morgoth u posljednjim danima
ratova protiv njega prizvao s Istoka. Ali sada su gledali lica slobodna od Sjenke i ljude
koji bi mogli prošetati Númenórom a da ih se ne smatra strancima, izuzev po odjeći i
oružju. Zatim su odjednom, nakon što su pošutjeli, i Númenórejci i ljudi iz Eriadora
progovorili riječima dobrodošlice i pozdrava na svojim jezicima, kao da se obraćaju
prijateljima i rođacima koje dugo nisu vidjeli. Isprva su se razočarali, jer nijedna strana
nije mogla razumjeti onu drugu; ali kad su malo prijateljski drugovali, otkrili su da su
im i dalje zajedničke vrlo mnoge još uvijek jasno prepoznatljive riječi, a da se druge
pozornim slušanjem mogu razumjeti, pa su mogli s prekidima razgovarati o jednostavnim
temama." Drugdje u tom eseju objašnjava se da su ti ljudi obitavali oko jezera Evendim,
Sjevernoga humlja i Vjetrenih brda, kao i u krajevima između njih, sve do Brandywinea,
zapadno od kojega su često znali odlutati, iako se ondje nisu nastanili. Bili su naklonjeni
vilenjacima, iako su na njih gledali s udivljenjem; a Mora su se plašili i nisu ga htjeli ni
pogledati. Čini se da su podrijetlom bili ljudi istoga soja kao i Bëorov i Hadorov narod,
samo što oni nisu prešli u Beleriand preko Modroga gorja tijekom Prvoga doba.

204 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Vëanturovo zapovjedništvo, pod milošću Valara, živjet ću s dobrom
nadom u tvoj povratak. Ali ne zaljubi se u Velike zemlje, ti, kojemu
jednoga dana valja biti Kraljem i Ocem ovoga Otoka!"

Tako se zbilo da je jednoga jutra pod bistrim suncem i bijelim vje­
trom, vedra proljeća sedam stotina dvadeset pete godine Drugoga
doba, sin númenórejskoga Kraljeva nasljednika4 otplovio iz te ze­
mlje; a prije izmaka dana vidio ju je gdje treperavo tone u more, dok
na samome kraju tek vrh Meneltarme nije još stajao poput tamna
prsta naspram zalaska sunca.

Kazuje se da je Aldarion svojeručno zapisao prikaze svih svojih
putovanja u Međuzemlje, koji su se zatim dugo čuvali u Rómenni,
premda su svi kasnije bili izgubljeni. O njegovu prvom putovanju
malo se znade, izuzev toga da se sprijateljio s Círdanom i Gil-ga-
ladom, da je nadaleko putovao Lindonom i zapadom Eriadora, te
da se divio svemu što je vidio. Nije se vratio više od dvije godine,
pa je Meneldura snašla teška briga. Kazuje se da je kasnio zbog
svoje nestrpljive želje da sazna sve što može od Círdana, kako o
izradi i vođenju brodova, tako i o gradnji zidova koji će odoljeti
gladi mora.

Radost je zavladala Rómennom i Armenelosom kad su ljudi vi­
djeli gdje s mora stiže velika lađa Númerrámar (što znači "Zapadna
krila"), zlaćanih jedara rumenih od zalazećeg sunca. Ljeto je već
gotovo bilo na izmaku i bližio se Eruhantalë.5 Kad je dočekao sina
u Vëanturovoj kući, Menelduru se učinilo da je stasom viši i da mu
se oči sjajnije krijese; ali gledale su nekamo u daljinu.

"Što li si to, onya, na svojim dalekim putovanjima vidio, a da je
sad najživlje u tvojem sjećanju?"

Ali Aldarion je pogledao na istok, prema noći, šutke. Napokon
je odgovorio, ali tiho, kao da to samome sebi govori: "Krasan narod
vilenjaka? Zelene obale? Oblakom zavijene gore? Neznane predjele
pod izmaglicom i sjenom? Ne znam." Ušutio je, a Meneldur je znao
da nije kazao sve što mu je na srcu. Jer Aldarion se bio zaljubio u

4 Sin Kraljeva nasljednika: Aldarion, Meneldurov sin. Tar-Elendil predao je žezlo Me­
nelduru tek nakon daljnjih petnaest godina.

5 Eruhantalë: "Zahvalnost Eruu", jesenji blagdan u Númenoru: vidi "Opis Númenora .
str. 194.

ALDARION I ERENDIS 205

Veliko more i u lađu što njime samotno brazdi bez kopna na vidiku,
dok je vjetrovi s pjenom na grlu nose prema tkozna kojim obalama
i lukama; a ta ljubav i čežnja nisu ga napustile sve do kraja života.

Vëantur nije više isplovio iz Númenora; ali Númerrámar je dao
Aldarionu na dar. Nakon tri godine Aldarion je zamolio za dopu­
štenje da opet pođe, te otplovio u Lindon. Tri je godine izbivao;
a nedugo potom otišao je na još jedno putovanje, koje je trajalo
četiri godine, jer kazuje se da mu više nije bilo dovoljno otploviti
u Mithlond, već je počeo istraživati obale dalje prema jugu, niz
ušća Baranduina i Gwathla i Angrena, a zatim oplovio tamni rt Ras
Morthil i ugledao veliki Belfalaski zaljev, kao i gorje Amrothove
zemlje, gdje još borave nandorski vilenjaci.6

Trideset devete godine svojega vijeka Aldarion se vratio u Núme-
nor i donio ocu Gil-galadove darove; jer dogodine je, kao što je
davno objavio, Tar-Elendil sinu prepustio Žezlo, te je Tar-Meneldur
postao Kralj. Tada je Aldarion suspregnuo čežnju u sebi i neko vri­
jeme ostao kod kuće da ospokoji oca; u tim se danima počeo služiti
znanjem izrade brodova koje je stekao od Círdana, domišljajući se
i sâm još mnogočemu, a otpočeo je i radove na poboljšavanju luka
i molova, jer mu je navijek bilo stalo da gradi sve veća plovila. Ali
žuđenje za morem opet ga je snašlo, pa je još jednom i još jednom
otišao iz Númenora; a misli su mu se sad svrnule plovidbama koje
se ne bi mogle ostvariti tek jednim plovilom. Stoga je osnovao Ceh
moreplovaca, koji se kasnije proslavio; tome su se bratstvu pridružili
svi najprekaljeniji i najharniji pomorci, a u njega su tražili prijem
čak i mladići iz unutrašnjosti Númenora, dok su Aldariona prozvali
Velikim kapetanom. U to vrijeme, budući da nije kanio živjeti na
kopnu u Armenelosu, dao je da se izgradi lađa koja će mu služiti kao
stan; stoga ju je nazvao Eämbar i katkad u njoj plovio Númenorom
od luke do luke, ali najčešće je bila usidrena uz Tol Uinen: a to je
bio otočić u zaljevu Rómenne koji je ondje postavila Uinen, Morska

6 (Sir) Angren je bilo vilenjačko ime rijeke Isen. Ime Ras Morthil. koje se ne zatječe
drugdje, zacijelo pripada velikom rtu na kraju sjevernog poluotoka Belfalaskog zaljeva,
zvanom i Andrast (Dugi rat).
Spomen "Amrothove zemlje, gdje još borave nandorski vilenjaci" može se protu­
mačiti u smislu da je pripovijest o Aldarionu i Erendis bila zapisana u Gondoru prije
odlaska posljednje lađe iz luke Šumskih vilenjaka pokraj Dol Amrotha 1981. godine
Trećeg doba; vidi str. 279 i dalje.

206 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

gospa.7 Na Eämbaru se nalazila cehovska kuća Moreplovaca, gdje su
se čuvali zapisi o njihovim velikim plovidbama;8 jer Tar-Meneldur
hladno je gledao na sinove pothvate i nije mario za slušanje iskazâ
o njegovim putovanjima, uvjeren da on time samo sije sjeme ne-
spokoja i žudnje za osvajanjem drugih zemalja.

U to se vrijeme Aldarion otuđio od oca i prestao otvoreno zboriti
o svojim nakanama i žudnjama; ali kraljica Almarian podupirala je
sina u svim njegovim djelima, pa je Meneldur bio prinuđen pustiti da
stvari teku kako moraju. Jer Moreplovci su postajali sve brojniji i sve
cjenjeniji među ljudima, te stekli ime Uinendili, privrženici Uinen;
a njihova je Kapetana postalo utoliko teže prekoriti ili obuzdati.
Brodovlje Númenórejaca navijek je u tim danima raslo veličinom
i istisninom, sve dok nije moglo kretati u daleke plovidbe, s mnoš­
tvom ljudi i teškim teretima na sebi; Aldarion je zato često dugo
izbivao iz Númenora. Tar-Meneldur navijek se suprotstavljao sinu,
te je ukazom ograničio sječu stabala u Númenoru poradi gradnje
plovila; tako je Aldarionu palo na pamet da drvnu građu potraži u
Međuzemlju i da ondje pronađe luku za popravak brodovlja. Pri
plovidbama duž obala udivljeno je promatrao velebne šume; a na
ušću one rijeke što su je Númenórejci prozvali Gwathir, Sjenovita
rijeka, zasnovao je Vinyalondë, Novu Luku.9

Ali kad je gotovo osam stotina godina prošlo od početka Drugog
doba, Tar-Meneldur naredio je sinu da ostane u Númenoru i na
neko vrijeme obustavi putovanja na istok; jer želio je proglasiti Al-
dariona Kraljevim nasljednikom, što su u toj Nasljednikovoj dobi
činili i Kraljevi prije njega. Tada su se Meneldur i njegov sin pomirili,
na to vrijeme, te je između njih zavladao mir; a sred radosti i slavlja
Aldarion je proglašen Nasljednikom u stotoj godini svojeg života,
primivši od oca naziv i ovlasti Kneza númenórejskih lađa i luka.

7 O Uinen, supruzi Ossëa (Maiarima Mora) vidi više u Silmarillionu, str. 30. Ondje se
kazuje da ''Númenórejci dugo življahu pod njezinom zaštitom i držahu je ravnom Va-
larima".

8 Postoji navod da su Cehovsku kuću Moreplovaca "zaplijenili Kraljevi, te je prenijeli u
zapadnu luku Andúnië; svi su zapisi iz nje stradali" (tj. u Propasti), uključujući sve po­
drobne zemljovide Númenora. Ali nije navedeno kada se zbila ta zapljena Eämbara.

9 Rijeka se kasnije zvala Gwathló, odnosno Sivotok, a luka Lond Daer; vidi str. 299 i
dalje.

ALDARION I ERENDIS 207

Na slavlje u Armenelosu došao je i neki Beregar koji je živio na
zapadnoj strani Otoka, a s njime je stigla i kći mu Erendis. Ondje
je kraljica Almarian opazila njezinu ljepotu, kakva se rijetko kad
viđala u Númenoru; jer Beregar je iz davnine vukao podrijetlo od
Bëorove kuće, iako ne i od kraljevske Elrosove loze, pa je Erendis
bila tamnokosa i skladno vitka, bistrih sivih očiju svojega roda.10
Ali Erendis je ugledala Aldariona kad je projahao pokraj nje, a uz
njegovu ljepotu i gordo držanje mogla je vidjeti malo što drugo.
Poslije toga Erendis je ušla u Kraljičino kućanstvo, gdje je stekla i
naklonost Kralja; ali jedva da je viđala Aldariona, koji se posvetio
skrbi za šume, budući da mu je bilo stalo da u danima što stižu
u Númenoru ne ponestane građe. Pomorci iz Ceha moreplovaca
uskoro su se onespokojili, jer im nikako nije bilo po volji ploviti kraće
i rjeđe pod nižim zapovjednicima; a kad je od proglašenja Kraljeva
nasljednika prošlo šest godina, Aldarion se odlučio opet zaputiti
u Međuzemlje. Kralj mu je tek preko volje dao dopuštenje, jer on
nije htio poslušati očev nagovor da ostane u Númenoru i potraži
si nevjestu; otplovio je tako u proljeće te godine. Ali kad se došao
oprostiti s majkom, opazio je Erendis među Kraljičinim družicama;
a kad je promotrio njezinu ljepotu, dokučio je snagu koja prikrivena
leži u njoj.

Tada mu je Almarian rekla: "Moraš li baš opet na put, Aldario-
ne, sine? Zar nema ničega što bi te zadržalo u najkrasnijoj od svih
smrtnih zemalja?"

"Još ne," odgovorio je; "ali čovjek će u Armenelosu naći pone­
što krasnije no ma gdje drugdje, čak i u eldarskim zemljama. Ali
pomorci su ljudi s dvije ćudi, u ratu sa samima sobom; a čežnja za
Morem još me drži."

Erendis je vjerovala da su te riječi bile izgovorene i za njezine uši;
i nakon tog vremena srce joj je bilo posvećeno jedino Aldarionu,
iako ne u nadi. U to vrijeme nije bilo potrebe, ni zakonske ni obi­
čajne, da pripadnici kraljevske kuće, ma bio to i Kraljev nasljednik,
stupaju u brak samo s potomcima Elrosa Tar-Minyatura; ali Erendis

10 Usporedi Silmarillion, str. 160: "Ljudi iz te kuće [tj. Bëorove] bijahu tamnih ili smeđih
vlasi sa sivim očima". Prema jednom rodoslovlju Bëorove kuće, Erendis je potjecala
od Bereth, koja je bila sestra Baragunda i Belegunda, te strina Morwen, majke Túrina
Turambara, i Rían, majke Tuorove.

208 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

je držala Aldariona preuzvišenim za se. No više nikad nijednoga nije
pogledala sa zanimanjem, a svakog je prosca odbacila.

Sedam je godina prošlo prije nego što se Aldarion vratio, donijev-
ši srebrnu i zlatnu rudaču sa sobom; i zborio je ocu o svojoj plovibi i
svojim djelima. Ali Meneldur mu je rekao: "Od svih vijesti i darova iz
Tamnih zemalja milije bi mi bilo da si uza me ostao. To je uloga za
trgovce i istraživače, ne za Kraljeva nasljednika. Kakve li to potrebe
imamo za još srebra i zlata, doli da ih uznosito rabimo ondje gdje bi
jednako poslužile i druge tvari? Kraljevoj pak kući treba čovjek koji
poznaje i voli svoju zemlju i narod, kojim će vladati."

"Ne izučavam li ja ljude svakodnevno?" rekao je Aldarion. "Mogu
ih voditi i upravljati njima kako god poželim."

"Radije reci, tek neke muškarce, ćudi slične tvojoj", odgovo­
rio mu je Kralj. "U Númenoru i žena ima, jedva manje brojnih od
muškaraca; a izuzev svoje majke, koju doista možeš voditi kako god
poželiš, što li zapravo o njima znadeš? Pa ipak, jednoga dana valja
ti se oženiti."

"Jednoga dana!" rekao mu je Aldarion. "Ali ne prije nego što
budem morao; a i kasnije ću, pokuša li me itko natjerati u brak. Valja
mi učiniti neodgodivije stvari, jer njima sam se posvetio. 'Sudba
pomorčeve žene jest da u studeni vene'; a pomorac koji je posvećen
samo jednome, i nije privezan za obalu, stići će dalje i bolje se naučiti
nošenju s morem."

"Dalje, ali ne i s više koristi", rekao je Meneldur. "A ti se ne 'nosiš
s morem', Aldarione, sine. Zaboravljaš li da Edaini borave ovdje uz
milost Gospodara Zapada, da nam je Uinen naklonjena, a Ossë se
suspreže? Naše lađe uživaju zaštitu, i nisu naše ruke te koje ih vode.
Ne budi stoga odviše uznosit, da ta milost ne jenja; i ne računaj s
tim da će je primiti oni koji se nepotrebno izlažu opasnosti pred
stijenama neznanih obala ili u zemljama ljudi iz mraka."

"Čemu onda davanje milosti našem brodovlju," rekao je Alda­
rion, "ako ni do jedne obale otploviti neće, i ne smije tražiti ništa
što već viđeno nije?"

Nije više razgovarao s ocem o takvim stvarima, već je provodio
dane na brodu Eämbaru u društvu Moreplovaca, te u gradnji plovila
većeg od svih dotad izrađenih: tome je brodu dao ime Palarran, Da­
leki lutalica. No sada se često viđao s Erendis (i to zato što je Kraljica

ALDARION I ERENDIS 209

tako uredila); a kad je Kralj saznao za njihove susrete, prožela ga je
strepnja, ali nije se usprotivio. "Bilo bi uviđavnije izliječiti Aldariona
od nespokoja," rekao je, "prije nego što osvoji srce ma koje žene."
"Kako ga drugačije izliječiti, ako ne ljubavlju?" upitala ga je Kraljica.
"Erendis je još mlada", rekao je Meneldur. Ali Almarian mu je
odgovorila: "Erendisin rod ne živi dugim vijekom kakav je podaren
Elrosovim potomcima; a njezino je srce već osvojio."11

I tako, kad je izgrađen veliki brod Palarran, Aldarion je nakanio
opet poći na put. To je razgnjevilo Meneldura, iako ga na Kraljičin
nagovor nije htio zadržati kraljevskom ovlašću. Ovdje valja spome­
nuti običaj prema kojemu je pri odlasku lađe Velikim morem iz
Númenora za Međuzemlje jedna žena, najčešće iz kapetanova roda,
trebala na pramac plovila zataknuti Zelenu granu povratka; sjekla se
s drveta oiolairë, što znači "Vječno ljeto", koje su Eldari dali Núme-
nórejcima,12 kazavši im da ga stavljaju na brodove u znak prijateljstva
s Ossëom i Uinen. Lišće tog drveta bilo je svagda zeleno, sjajno i
mirisno; a raslo je od morskog zraka. Ali Meneldur je zabranio Kra­
ljici i Aldarionovim sestrama da odnesu granu oiolairëa u Rómennu,
gdje je počivao Palarran, kazavši da odbija dati blagoslov sinu, koji se
upušta na put protiv njegove volje; a kad je Aldarion to čuo, kazao
je: "Moram li poći bez blagoslova ili grane, poći ću tako."

To je ražalostilo Kraljicu; ali Erendis joj je rekla: "Tarinya, ako
biste odsjekli tu granu s vilenjačkoga drveta, ja ću je odnijeti u luku,
s vašim dopuštenjem; jer Kralj to meni nije zabranio."

Pomorcima se nije mililo što Kapetan smjera tako otputovati; ali
kad je sve bilo spremno i posada se spremila dići sidro, onamo je
stigla Erendis, ma koliko da nije voljela buku i strku tog velikog pri­
staništa i kričanje galebova. Aldarion ju je pozdravio zaprepašteno i
radosno; a ona je rekla: "Donosim vam Granu povratka, kneže, od
Kraljice." "Od Kraljice?" rekao je Aldarion drugačijim tonom. "Da,
kneže," rekla je; "ali ja od nje zatražih dopust. Ima ih koji s vama
nisu u rodu, a radovat će ih vaš povratak, čim do njega dođe."

II O razlici životnog vijeka među Númenórejcima vidi Bilješku 31 u tekstu "Elrosova loza"
str. 251.

12 O drvetu oiolairë vidi "Opis Númenora", str. 196.

210 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Tom je prilikom Aldarion prvi put pogledao Erendis s ljubavlju;
i dugo je još s krme gledao za njom dok je Palarran odmicao na
pučinu. Kazuje se da je požurio svoj povratak i da je izbivao kraće
nego što je namjeravao; a kad se vratio, donio je darove Kraljici i
gospama iz njezine kuće, ali najizdašniji je dar donio Erendis, a to
je bio jedan dijamant. Hladni su sada bili pozdravi između Kralja i
njegova sina; Meneldur ga je prekorio, kazavši mu da takav dar ne
priliči Kraljevu nasljedniku ako nije riječ o zaručničkom daru, te je
zatražio od Aldariona da iskaže svoje nakane.

"U zahvalnosti ga donesoh," rekao je, "za toplo srce sred hlad­
noće ostalih."

"Hladna srca ne mogu potpiriti toplinu u drugima da ih grije pri
odlascima i dolascima", rekao je Meneldur; još jedanput je usrdno
zatražio od Aldariona da porazmisli o braku, iako mu Erendis nije
spomenuo. Ali Aldarion za brak nije htio ni čuti, jer uvijek se i u
svakom pitanju to više odupirao što su ga oni oko njega više nagova­
rali; a sad se ohladio prema Erendis, te odlučio napustiti Númenor
i nastaviti svoja djela u Vinyalondëu. Život na kopnu jedio ga je,
jer na svojemu brodu nije podlijegao ničijoj volji, a Moreplovci koji
su išli s njime prema Velikom su kapetanu ćutjeli samo ljubav i
poštovanje. Ali sad mu je Meneldur zabranio da ode; a Aldarion je,
prije punog isteka zime, s flotom od sedam brodova i većim dijelom
Moreplovaca zaplovio u inat Kralju. Kraljica se nije usudila izazvati
Meneldurov gnjev; ali u noći je jedna plaštem obavijena žena došla u
luku s granom, predala je Aldarionu u ruke, rekla mu: "Donosim je
od Zapadinske gospe" (jer tako su zvali Erendis) i otišla u mrak.

Nakon te otvorene Aldarionove pobune, Kralj mu je opozvao
ovlast Kneza númenórejskih lađa i luka; naložio je i da se Cehovska
kuća Moreplovaca zatvori te da brodogradilišta u Rómenni obustave
rad, uz zabranu sječe svih stabala za gradnju brodova. Pet je godina
prošlo; Aldarion se vratio s devet brodova, jer dva su još sazdana
u Vinyalondëu, svih krcatih dobrom građom iz priobalnih šuma
Međuzemlja. Silno se Aldarion razljutio otkrivši što je učinjeno;
ocu je kazao: "Ako za me u Númenoru nema dobrodošlice, i za
moje ruke nema posla, a ni skrbi za moje brodove u ovdašnjim lu­
kama, onda ću opet na put, i to skoro; jer vjetrovi bijahu ljuti,13 te

13 Ovo valja shvatiti kao znamenje.

ALDARION I ERENDIS 211

su mi popravci nužni. Nema li Kraljev sin boljega zanimanja doli da
promatra ženska lica ne bi li sebi našao družicu? Šumarskog sam se
posla prihvatio i u njemu razborit bio; više će građe u Númenoru biti
nakon isteka mojih dana nego pod tvojim žezlom." I kako je i kazao,
Aldarion se iste godine opet otputio s tri broda i najprekaljenijim
Morepolovcima, otišavši i bez blagoslova i bez grane; jer Meneldur
je izdao zabranu svim ženama iz svoje kuće i iz Moreplovačke, a
oko Rómenne je postavio stražu.

Na toj plovidbi Aldarion je izbivao tako dugo da je narod po­
čeo strahovati za njega; a i samoga je Meneldura snašao nespokoj,
usprkos milosti Valara koja je svagda štitila númenórejske lađe.14
Kad je prošlo deset godina otkako je isplovio, Erendis je konačno
pala u očaj pa je, uvjerena da je Aldarion stradao ili se pak odlučio
nastaniti u Međuzemlju, a i ne bi li izbjegla salijetanja prosaca, za­
molila Kraljicu za dopust, otišla iz Armenelosa i vratila se svojemu
rodu u Zapadinu. Ali nakon još četiri godine Aldarion se napokon
vratio, brodovlja oštećenog i razbijenog morima. Bio je otplovio
prvo do luke Vinyalondë, odakle je pošao na veliko putovanje uz
obalu prema jugu, mnogo dalje nego što su brodovi Númenórejaca
ikad prije doprli; ali pri povratku na sjever saletjeli su ga oprečni
vjetrovi i silne oluje, jedva je izbjegao brodolom u Haradu i otkrio
da su Vinyalondë razvalila silovita mora i opljačkali neprijateljski
nastrojeni ljudi. Triput su ga s prelaska Velikog mora vraćali snažni
zapadni vjetrovi, a vlastiti mu je brod pogodila munja i slomila mu
jarbol; tek se s trudom i mukom naposljetku uspio vratiti s otvorena
mora u númenórejsku luku. Menelduru je veoma laknulo pri Alda-
rionovu povratku; ali ukorio ga je zbog pobune protiv kralja i oca,
čime se odrekao skrbi Valara, te je Ossëovu gnjevu izložio ne samo
sebe nego i ljude koje je odanošću vezao uza se. To je osujetilo Al-
darionovu ćud, pa je primio oprost od Meneldura, koji mu je vratio
zvanje Kneza lađa i luka, te mu pridodao naziv Glavnoga šumara.

Aldarion je s tugom otkrio da Erendis više nije u Armenelosu,
ali bio je odviše ponosit da je pođe potražiti; to pače nije ni mogao
doli ako bi je htio zaprositi, a još se nije bio voljan obvezati brakom.

14 Usporedi Akallabêth (Silinarillion, str. 302), gdje se kazuje da u vrijeme Ar-Pharazôna
"svako bi se malo jedan od velikih brodova Númenórejaca potopio i više se ne bi vratio
u luku, premda ih takva nesreća nije pogodila još od izlaska Zvijezde".

212 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Posvetio se popravljanju propusta učinjenih tijekom svojega dugog
izbivanja, jer nije ga bilo skoro dvadeset godina; i u to su vrijeme
poduzeti veliki lučki radovi, napose u Rómenni. Otkrio je da je velik
broj stabala posječen za gradnju i izradu mnogočega, ali da se sve to
radilo bez skrbi za budućnost, te je malo njih posađeno u zamjenu
za oduzeta; stoga se zaputio nadaleko i naširoko Númenorom da
izvidi preostale šume.

Dok je jednog dana jahao šumama Zapadine, ugledao je ženu
tamne kose koja joj vijori na vjetru, ogrnutu zelenim plaštom zakop­
čanim pri grlu blistavim draguljem; pomislio je da pripada Eldarima,
jer oni su katkad dolazili u te dijelove otoka. Ali kad mu je prišla,
razabrao je da je to Erendis, te opazio da ona to nosi dragulj koji
joj je dao; tada je učas shvatio da gaji ljubav prema njoj, te oćutio
prazninu svojih dana. Kad ga je Erendis ugledala, problijedjela je
i ushtjela odjahati, ali on ju je sustigao i rekao joj: "Itekako za­
služili da odjašeš od mene, kada tako često i tako daleko bježah!
Ali oprosti mi, i ostani sada." Zatim su zajedno odjahali do kuće
njezina oca Beregara, gdje je Aldarion izjavio da se želi zaručiti s
Erendis; ali sad Erendis nije bila od volje, iako joj je prema običaju
i navadi njezina naroda već itekako bilo vrijeme da stupi u brak.
Prema njemu nije osjećala ništa manju ljubav, a nije se ni povukla
sa zadnjim namjerama; ali sada je u srcu strahovala da u ratu za
prevlast nad Aldarionom između nje i Mora neće odnijeti pobjedu.
Nikad Erendis nije htjela prihvatiti manje, da ne izgubi sve; iz straha
od Mora, a i zato što je svim brodovima zamjerala sječu stabala koje
je voljela, čvrsto je odlučila da joj valja hametice poraziti More i
brodovlje, ili biti sâma hametice poražena.

Ali Aldarion je usrdno nastavio prositi Erendis, te ići svuda kud i
ona; zanemario je luke i brodogradilišta i sve poslove Ceha moreplo-
vaca, nije sjekao stabla već se posvetio isključivo njihovu sadenju, te
je u tim danima našao više spokoja nego ikada u svome životu, iako
je to spoznao tek kad ih se prisjetio nakon što ga je snašla starost.
Naposljetku je uznastojao nagovoriti Erendis da pođe s njim na
plovidbu oko Otoka u brodu Eämbaru; jer stotinu je godina sada
već bilo prošlo otkako je Aldarion osnovao Ceh moreplovaca, te su
se u svim númenórejskim lukama imala upriličiti slavlja. Na to je
Erendis pristala, prikrivši odbojnost i strah u sebi; otputovali su iz
Rómenne i stigli u Andúnië na zapadu Otoka. Ondje je Valandil,

ALDARION I ERENDIS 213

princ Andúnië i bliski rođak Aldarionov,15 upriličio veliko slavlje;
i tad je na gozbi nazdravio Erendis, prozvavši je Uinéniel, Kćeri
Uinen, novom Morskom gospom. Ali Erendis, koja je sjedila pokraj
Valandilove žene, glasno je kazala: "Ne zovite me takvim imenom!
Ja kći Uinen nisam: prije bih je svojom dušmanicom prozvala."

Na neko su vrijeme nakon toga dvojbe iznova snašle Erendis, jer
Aldarion se opet posvetio radovima u Rómenni, obuzevši se grad­
njom velikih morskih zidina i uzdizanjem visoke kule na Tol Uinenu:
Calmindon, Kula svjetlosti, bilo joj je ime. Ali nakon što je sve to
obavljeno, Aldarion se vratio Erendis i zaprosio je u zaruke; no ona
je nastavila odgađati, kazavši: "Putovala sam brodom s vama, kneže.
Prije negoli vam odgovorim, nećete li putovati sa mnom kopnom,
do onih mjesta koja volim? Preslabo poznajete ovu zemlju za onoga
koji će njezinim Kraljem biti." Stoga su zajedno pošli na put i stigli
u Emerië, kraj sred valovita, travnata humlja, glavnu ispašu ovaca
u Númenoru; vidjeli su bijele kuće zemljoradnika i pastira te čuli
blejanje stada.

Ondje se Erendis obratila Aldarionu i rekla: "Ovdje bi mi milo
moglo biti!"

"Živjet ćeš gdje te volja, kao žena Kraljeva nasljednika", rekao
je Aldarion. "A kao Kraljica, u mnogim krasnim kućama, kakve već
budeš željela."

"Kada Kraljem postaneš, starica ću biti", rekla je Erendis. "Gdje
li će u međuvremenu živjeti Kraljev nasljednik?"

"Sa svojom ženom," rekao je Aldarion, "kad mu to poslovi do­
puste, ako ona ne bude mogla sudjelovati u njima."

"Ne želim dijeliti muža s gospom Uinen", rekla je Erendis.

"Naopaka je to izjava", rekao je Aldarion. "Jednako bih tako
ja mogao kazati da ne želim dijeliti ženu s gospodarom Oromëom
Šumskim, zato što ona ljubi drveće što divlje raste."

"Doista ne želiš," rekla je Erendis; "jer ti bi posjekao, bilo koju
šumu na dar Uinen, dođe li te takva volja."

15 Valandil je bio Aldarionov bratić, kao sin Silmarien, kćeri Tar-Elendila i sestre Tar-
-Meneldura. Valandil, prvi u lozi prinčeva Andúnië, bio je predak Elendila Visokog,
oca Isildura i Anáriona.

214 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Navedi koje stablo ljubiš i ono će stajati dok ne usahne", rekao
je Aldarion.

"Ljubim ih sva što na ovome Otoku rastu", rekla je Erendis.
Zatim su još podugo šutke jahali; sutradan su se rastali, a Eren­
dis se vratila u očevu kuću. Njemu ništa nije rekla, ali svojoj majci
Núneth kazala je riječi koje je razmijenila s Aldarionom.
"Sve ili ništa, Erendis", rekla je Núneth. "Takva si bila kao dijete.
Ali ovoga čovjeka voliš, a on je velik čovjek, bez obzira na svoj po­
ložaj; ti iz svojega srca ljubav nećeš lako odagnati, a ni bez velike
boli za sebe samu. Ženi valja dijeliti muževu ljubav prema njegovu
poslu i plamenu što gori u njemu, ili će joj on nedragim postati. Ali
sve mi se čini da takav savjet ti nikada nećeš shvatiti. Pa ipak, tužna
sam, jer svakako ti je vrijeme da se udaš; a kako rodih krasno dijete,
nadah se da ću vidjeti i krasne unuke; ne bi me srdilo ni da im dom
u Kraljevoj kući bude."
Ovaj savjet doista nije taknuo Erendis; svejedno, shvatila je da joj
volja ne može upravljati srcem, te su joj dani postali prazni; prazniji
no u godinama Aldarionova izbivanja. Jer on je još boravio u Núme-
noru, i još su prolazili dani, a da on više nije dolazio na zapad.
I tako je kraljica Almarian, kad je od Núneth saznala što se zbilo,
te se uplašila da Aldarion iznova ne potraži utjehu u plovidbama
(jer dugo je bio na kopnu), odaslala Erendis molbu da se vrati u Ar-
menelos; a Erendis je na nagovore i Núneth i svojega srca postupila
kako je od nje zatraženo. Ondje se pomirila s Aldarionom; pa kad
je nastupilo proljeće, a s njim i blagdan Erukyermë, u Kraljevoj su se
povorci uspeli na vrhunac Meneltarme, koja je bila Posvećena gora
Númenórejaca.16 Nakon što su svi sišli, Aldarion i Erendis ostali su
iza njih; i pogledali su oko sebe, promotrivši cijeli otok Zapadnih
strana što je pod njima proljetno zelen ležao, i ugledali treperavi sjaj
na Zapadu, gdje je u daljini ležala Avallónë,17 kao i sjene na Istoku

16 Erukyermë: "Molitva Eruu", Blagdan proljeća u Númenoru: vidi "Opis Númenora .
str. 194.

17 U Akallabêthu (Silmarillion, str. 302) piše: "s vremena na vrijeme, kad je zrak bio čist, a
sunce na istoku, promatrali su pučinu i u daljini nazirali na zapadu blistavobijeli grad na
dalekoj obali, veliku luku i kulu. U ono su vrijeme, naime, Númenórejci bili dalekovidni:
ali ipak su samo oni oštrih očiju uspijevali vidjeti ovu viziju, možda s vrha Meneltarme
ili s kakvog broda koji bi odmakao od zapadne obale... Ali mudri među njima ipak su
znali da ta daleka zemlja nije bila Blaženo kraljevstvo Valinora, već Avallónë, luka
Eldara na Eressëi, najistočnijoj od Neumirućih zemalja."

ALDARION I ERENDIS 215

nad Velikim morem; a Menel se plavio nad njima. Ništa nisu rekli,
jer nitko, izuzev tek Kralja, nije govorio na visu Meneltarme; ali dok
su silazili, Erendis je načas zastala, pogledala prema kraju Emerië i
dalje od njega, prema šumama svojega doma.

"Zar ne voliš Yôzâyan?" rekla je.
"Volim ga, doista," odvratio je, "premda držim da sumnjaš u
to. Jer također imam na umu što sve on može biti u predstojećem
vremenu, kao i nadu i sjaj njegova naroda; a vjerujem da daru ne
priliči da jalovo u riznici leži."
Ali Erendis mu je porekla riječi, kazavši: "One darove što dolaze
od Valara, pa putem njih i od Jednoga, valja voljeti po sebi sada,
i u svakoj sadašnjici. Nisu dani za trgovinu, za uvećavanje ili za
poboljšavanje. Edaini su i dalje smrtni ljudi, Aldarione, ma kako
velebni bili: i ne možemo obitavati u vremenu što tek predstoji,
kako svoju sadašnjicu ne bismo izgubili poradi utvare što smo je u
sebi uobrazili." Tada je odjednom skinula dragulj sa svojega grla i
upitala ga: "Bi li htio da trgujem ovime poradi kupnje drugih dobara
koja želim?"
"Ne!" rekao je. "Ali ti ga ne držiš u riznici pod ključem. No držim
da mu previsoko mjesto daješ; jer mrk je podno sjaja tvojih očiju."
Tad ju je poljubio u vjeđe, a u tome je trenutku ona zanemarila
strah i prihvatila ga; i obećali su se jedno drugome na strmoj stazi
oko Meneltarme.
Zatim su se vratili u Armenelos, gdje je Aldarion Tar-Menelduru
predstavio Erendis kao zaručnicu Kraljeva nasljednika; Kralj se
obradovao, a u gradu i diljem Otoka nastupilo je slavlje. Kao zaruč­
nički dar Meneldur je Erendis dao dobar dio zemlje u kraju Emerië,
gdje je za nju sazdao i bijelu kuću. Ali Aldarion joj je rekao: "Drugih
dragulja imam u riznici, kraljevskih darova iz dalekih zemalja kojima
su númenórejske lađe donijele pomoć. Imam dragulja zelenih poput
svjetlosti sunca u krošnjama drveća koje ljubiš."
"Ne!" rekla je Erendis. "Zaručnički sam dar dobila, iako je stigao
prije. To je jedini dragulj koji imam i koji bih htjela imati; i dat ću
mu još više mjesto." Tada je opazio da je dala da se taj bijeli dragi
kamen umetne poput zvijezde u srebrn obruč, koji joj je postavio oko
čela nakon što ga je zamolila. Tako ga je nosila još godinama, sve
dok je tuga nije snašla; stoga je nadaleko i naširoko bila znana kao

216 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti
Tar-Elestirnë, Gospa Čela zvjezdana.18 Tako su na neko vrijeme mir
i radost vladali Kraljevom kućom u Armenelosu, i cijelim Otokom,
dok drevne knjige bilježe iznimne urode zlaćanoga ljeta te godine,
koja je bila osam stotina pedeset osma Drugoga doba.

Ali u narodu jedino pomorci iz Ceha moreplovaca nisu bili posve
spokojni. Jer petnaest je godina Aldarion ostao u Númenoru, ne
pokrenuvši nijedno istraživačko putovanje, a iako je bilo smionih
kapetana koje je on izučio, bez bogatstva i ugleda Kraljeva sina nji­
hova su putovanja bila rjeđa i kraća, te su tek rijetko zalazila dalje od
Gil-galadove zemlje. Uz to, brodogradilištima je uzmanjkalo grade,
jer Aldarion je zanemario šume; i Moreplovci su ga usrdno zamolili
da se opet posveti tome poslu. Na njihovu je molbu Aldarion tako i
učinio, a Erendis je isprva išla s njim u obilazak šuma; ali rastužila
se pri pogledu na stabla oborena u punoj snazi i zatim otesana i
ispiljena. Uskoro je stoga Aldarion počeo ići samostalno, pa su sve
manje bili zajedno.

Sada je stigla godina u kojoj su svi očekivali da Kraljev nasljednik
stupi u brak; jer nije bio običaj da zaruke traju mnogo dulje od tri
godine. Jednog jutra tog proljeća Aldarion je izjahao iz pristaništa
Andúnië i krenuo cestom prema Beregarovoj kući; jer ondje je tre­
bao biti gost, i onamo je Erendis pošla pred njim, otišavši iz Arme-
nelosa zemljanim putevima. Kad je izbio na vrh velikoga grebena
što je stršao iz zemlje i zaklanjao pristanište sa sjevera, okrenuo se i
opet promotrio more. Puhao je zapadni vjetar, kao i često u to doba
godine, omiljen među onima koji su kanili odjedriti u Međuzemlje, i
bijele su se kreste valova valjale prema obali. Tada ga je odjednom
čežnja za morem ščepala kao da mu silna ruka stišće grlo, i srce
mu je zalupalo, i dah zastao. Uzeo joj se opirati, te je naposljetku
uspio okrenuti leđa i zaputiti se dalje; a namjerno je udario putem
kroz onu šumu gdje je bio opazio Erendis kako jaše kao Eldarica,
sad već prije punih petnaest godina. Gotovo je očekivao da će je
tako još jedanput opaziti; ali nije je bilo ondje, a želja da joj opet
vidi lice natjerala ga je da požuri, tako da je prije večeri stigao u
Beregarovu kuću.

18 Odatle je potekla, kazuje se, kasnija navada Kraljeva i Kraljica da poput zvijezde nose
bijeli dragulj na čelu, dok krune nisu imali. [Piščeva bilješka.]

ALDARION I ERENDIS 217

Ondje ga je radosno dočekala, što ga je obradovalo; ali nije ni
riječju spomenuo njihovo vjenčanje, iako su svi držali kako se i zbog
toga zaputio u Zapadinu. Kako su dani prolazili, Erendis je zami­
jetila da on često biva šutljiv u društvu gdje se ostali vesele; a kad
bi ga nenadano pogledala, opazila bi da su mu oči uprte u nju. To
bi joj svaki put potreslo srce; jer plave Aldarionove oči sad su joj se
činile sive i studene, no u njegovu je pogledu razabrala kao neku
glad. Taj je pogled prije i prečesto viđala, i uplašila se onoga što
u njemu sluti; ali ništa nije rekla. To je bilo drago Núneth, koja je
opazila sve što se zbilo; jer "riječi rane rado rastvore", kako je rekla.
Nedugo potom Aldarion i Erendis odjahali su natrag u Armenelos,
a kako su se udaljavali od mora, on je opet bivao sve bolje volje. Pa
ipak, ništa joj nije rekao o svojoj muci: jer, doista, u sebi je vodio
tešku bitku, a bio je neodlučan.

Tako je godina odmicala a da Aldarion nije spominjao ni more
ni vjenčanje; ali često je bio u Rómenni, u društvu Moreplovaca.
Naposljetku, kad je stigla nova godina, Kralj ga je pozvao u svoje
odaje; bilo im je drago što su skupa i više ništa nije zastiralo ljubav
koju su jedan prema drugome gajili.

"Sine," rekao mu je Tar-Meneldur, "kada ćeš mi podariti kćer
za kojom tako dugo žudim? Prošlo je sada više od tri godine, a to je
dovoljno. Čudim se kako možeš izdržati tako dugo odgađanje."

Aldarion je to odšutio, ali potom je rekao: "Opet me spopade,
Átarinya. Dug je post što osamnaest godina traje. Jedva da mogu
mirno ležati u postelji ili se zadržati na konju, a tvrdo kamenito tlo
ranjava mi stopala."

Meneldura je to snuždilo, i sažalio se nad sinom; ali kako sâm
nikad nije ljubio brodove, nije shvatio njegovu muku, pa je rekao:
"Jao! Ali zaručen si. A prema zakonima Númenora i pravičnim
navadama Eldara i Edaina, čovjek ne bi smio imati dvije supruge.
Ne možeš se vjenčati s Morem, jer isprosio si Erendis."

Nato se Aldarionu srce stvrdnulo, jer te su ga riječi podsjetile na
razgovor koji je vodio s Erendis na putu kroz Emerië; pomislio je
(ali netočno) da se posavjetovala s njegovim ocem. Ćud mu je uvijek
bila takva da je, kad god bi pomislio kako su se drugi urotili da ga
nagovore na neki put koji su izabrali, postupao suprotno. "Kovači

218 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

smiju kovati, i konjanici jahati, i rudari kopati, kad su zaručeni",
rekao je. "Zašto, onda, pomorci ne bi smjeli ploviti?"

"Kada bi kovači po pet godina ostajali za nakovnjem, rijetke bi
bile kovačke žene", rekao mu je Kralj. "A rijetke su žene pomoraca,
i one trpe što moraju, jer takva im je nasušna potreba i takva im je
nužda. Kraljev nasljednik nije pomorac po zanimanju, a nije ni iz
nužde."

"Čovjek ima i drugih poriva osim nasušne potrebe", rekao je
Aldarion. "A godina još ima napretek."

"Ne, ne," rekao je Meneldur, "svoju milost uzimaš zdravo za
gotovo: Erendis se kraće može nadati od tebe, jer ljeta njoj brže
jenjavaju. Ona nije iz Elrosove loze; a ljubav prema tebi gaji već
godinama."

"Suzdržavala se skoro punih dvanaest godina, dok je meni bilo
stalo", rekao je Aldarion. "Ja sada ne tražim ni trećinu toga vre­
mena."

"Tada nije bila zaručena", rekao je Meneldur. "Ali ni ti ni ona
sada niste slobodni. A ako se suzdržavala, ne sumnjam da je to bilo
iz straha od onog što se sada posve izglednim čini, ne uzmogneš
li se obuzdati. Nekako ti je zacijelo uspjelo uspokojiti taj strah; a
premda možda i nisi ništa izričito kazao, svejedno si se obvezao,
kako sudim."

Nato je Aldarion ljutito rekao: "Bilo bi mi bolje da sa svojom
zaručnicom sâm razgovaram, umjesto da putem posrednika pre­
govaram." I otišao je od oca. Nedugo zatim u povjerenju je kazao
Erendis da želi opet zajezditi pučinama, dodavši da mu zbog toga
nema ni sna ni odmora. Ali ona je samo problijedjela i umuknula.
Naposljetku mu je rekla: "Mislila sam da si došao da se posavjetu-
jemo o vjenčanju."

"I hoćemo", rekao je Aldarion. "Upriličit ćemo ga čim se vratim,
budeš li me htjela čekati." Ali ganula ga je tuga na njezinu licu pa
mu je sinula jedna misao. "Sada ćemo ga upriličiti", rekao joj je.
"Prije isteka ove godine. A zatim ću opremiti takav brod kakva
još Moreplovci nikad ne sazdaše, Kraljičinu kuću na vodi. I ti ćeš
zaploviti sa mnom, Erendis, pod milošću Valara, Yavanne i Oromëa
koje ljubiš; otplovit ćeš u zemlje gdje ću ti pokazati lugove kakve
još nikada vidjela nisi, gdje i danas Eldari pjesme poju; ili šume od

ALDARION I ERENDIS 219

Númenora šire, slobodne i divlje od početka vremena, gdje možda
još uspiješ čuti veliki rog gospodara Oromëa."

Ali Erendis se nato rasplakala. "Neću, Aldarione", rekla je. "Ra­
dujem se što u svijetu još ima svega toga o čemu zboriš; ali nikada to
moje oči neće vidjeti. Jer nije mi stalo: srce sam šumama Númenora
dala. I, jao! kad bih iz ljubavi prema tebi pošla na brod, ne bih se
vratila. Preslaba sam da to izdržim; a umrla bih da mi se kopno
izgubi s vidika. More me mrzi; a sada mi se sveti što sam te njemu
uskratila, a ipak od tebe pobjegla. Idi, gospodaru! Ali smiluj mi se,
i ne izbivaj onoliko ljeta koliko sam ja prije izgubila."

Aldarion se nato postidio; jer kako je on prije uzvratio ocu u ne­
smotrenu bijesu, tako je ona sada prozborila u ljubavi. Nije otplovio
te godine; ali rijetko je nalazio mira ili radosti. "Umrla bi da joj se
kopno izgubi s vidika!" rekao je. "Uskoro ću sâm umrijeti, ako mi
ostane na vidiku. Dakle, ako nam valja skupa provesti makar i ne­
koliko ljeta, valja mi poći samome, i to uskoro." Pripremio se stoga
da konačno isplovi na proljeće; a Moreplovcima je to bilo drago,
sve i ako nitko drugi na Otoku nije znao što se sprema. Tri su broda
priredili te ih otisnuli u mjesecu víressë. Sama je Erendis zataknula
zelenu granu oiolairëa na pramac Palarrana i suspregnula suze, sve
dok brod nije isplovio kroz nove, silne zidine pristaništa.

Šest je godina i više prošlo prije nego što se Aldarion vratio u
Númenor. Otkrio je da mu čak i kraljica Almarien pruža hladniji do­
ček, a Moreplovci su izašli na loš glas; jer držalo se da nije postupio
prema Erendis kako treba. Ali, doista, izbivao je dulje nego što je
kanio; jer zatekao je luku Vinyalondë posve razrušenu, a silina mora
satrla je sav trud koji je uložio u obnovu. Priobalni ljudi počinjali
su se plašiti Númenórejaca ili postajati otvoreno neprijateljski; a
Aldarion je čuo glasine o nekom vladaru iz Međuzemlja koji mrzi
lađare. Zatim, kad se nakanio okrenuti kući, silan je vjetar zapuhao
s juga i odnio ga daleko na sjever. Zadržao se neko vrijeme u Mith-
londu, ali kad su mu brodovi ponovno isplovili, opet su bili odbačeni
na sjever i satjerani u pustoši pogibeljna leda, gdje ih je spregnula
studen. Naposljetku su more i vjetar popustili, ali baš kad je Aldarion
čeznutljivo pogledao s pramca Palarrana i razabro Meneltarmu u
daljini, za oko mu je zapala zelena grana, i opazio je da se sparušila.
Srce je na to izdalo Aldariona, jer takvo što nikad se prije nije zbilo

220 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

s granom oiolairëa, sve dok bi je oblijevala morska rosa. "To je od
mraza, kapetane", rekao mu je pomorac koji je stajao do njega.
"Bilo je prehladno. Milo mi je što vidim Stup."

Kad je Aldarion pronašao Erendis, prodorno ga je pogledala, ali
nije mu pošla u susret; a on je neko vrijeme samo stajao ne znajući
što da kaže, što mu nije bilo slično. "Sjedni, gospodaru," rekla mu je
Erendis, "i prvo mi ispripovjedaj o svojim djelima. Štošta si zacijelo
vidio i učinio u ovim dugim godinama!"

Tad je Aldarion nespretno prozborio, a ona je šutke sjedila i sluša­
la ga dok je pripovijedao sve po redu o svojim kušnjama i zastojima; a
kad je završio, rekla je: "Hvala Valarima, čijom si se milošću konačno
vratio. Ali hvala im i zato što ne pođoh s tobom; jer sparušila bih se
brže od svake zelene grane."

"Tvoja zelena grana nije namjerno otišla u ciču studen", odgo­
vorio joj je. "Ali otpusti me sada, ako tako hoćeš, i držim da te ljudi
neće kriviti. Ipak, smijem li se nadati da će se tvoja ljubav pokazati
izdržljivijom čak i od krasnoga oiolairëa?"

"Takvom se doista pokazuje", rekla je Erendis. "Nije još stradala
od mraza, Aldarione. Jao! Kako da te otpustim, kad te opet ovakva
vidim, kad mi se vraćaš krasan poput sunca nakon zime!"

"Nek onda proljeće i ljeto sada svanu!" rekao je.
"I nek se zima ne vrati", rekla je Erendis.

Tada je na radost Meneldura i Almarian svadba Kraljeva nasljed­
nika bila dogovorena za iduće proljeće; a tako se i zbilo. Osamsto
sedamdesete godine Drugog doba Aldarion i Erendis vjenčali su se
u Armenelosu, i u svakoj se kući sviralo, i na svim je ulicama muško
i žensko pjevalo. A nakon toga Kraljev nasljednik i njegova nevjesta
objahali su bez hitnje cijeli Otok i prvog dana ljeta stigli u Andúnië.
gdje im je konačni pir priredio tamošnji princ Valandil; ondje se
okupio sav narod Zapadine, iz ljubavi prema Erendis i ponosa što
jedna kraljica Númenora potječe odande.

Jutro uoči slavlja Aldarion je stao na prozor svoje ložnice s pogle­
dom na Zapad-preko-mora. "Gle, Erendis!" doviknuo joj je. "Eno.
jedna lađa hita u luku; a nije to brod iz Númenora, već jedan na
kakva ni ti ni ja nikad kročiti nećemo, čak ni kad bismo to htjeli."

ALDARION I ERENDIS 221

Pogledala je tada i Erendis, i ugledala visoku bijelu lađu, oko koje
se svuda na suncu jate bijele ptice; a jedra joj srebrno trepere dok s
pjenom na kljunu jezdi prema pristaništu. Tako su Eldari počastili
Erendisino vjenčanje, iz ljubavi prema narodu Zapadine, s kojim
su najbliže prijateljevali.19 Lađa im je bila krcata cvijećem za ures
slavlja, a kad je stigla večer, svi su uzvanici nosili vijence od elanom20
i slatkog lissuina čiji miris srcu donosi spokoj. Doveli su i glazbenike,
pjevače koji su se spominjali pjesama vilenjaka i ljudi iz davnih dana
Nargothronda i Gondolina; a mnogi Eldari, plemeniti i krasni, sjedili
su za trpezom među ljudima. Ali kad su žitelji Andúnië pogledali
te blažene svečare, kazali su da nijedan nije krasniji od Erendis; i

19 U Zapadini i u mjestu Andúnië vilin-jezikom [sindarinskim] govorili su i plemeniti i
pučani. Na tom je jeziku odgojena Erendis; ali Aldarion je govorio númenórejskim
jezikom, iako je kao i svi plemeniti ljudi Númenora znao i jezik Belerianda. [Piščeva
bilješka]. - Drugdje, u jednoj bilješci o jezicima u Númenoru, stoji da je opća uporaba
sindarinskog na sjeverozapadu Otoka potjecala odatle što su te dijelove uglavnom na­
selili ljudi "bëorovskog" podrijetla; a Beorov narod u Beleriandu je rano napustio svoj
govor i prihvatio sindarinski. (U Silmarillionu se to ne spominje, iako ondje stoji (str.
160) da u Dor-lóminu u Fingolftnovo doba Hadorov narod nije zaboravio svoj govor,
"te se iz njega razvio zajednički jezik Númenora".) U drugim područjima Númenora
materinji jezik naroda bio je adûnaički, iako su u izvjesnoj mjeri gotovo svi znali sin­
darinski; u kraljevskoj kući, kao i u većini plemenitih ili učenih kuća, sindarinski je
obično bio materinji jezik, sve do nakon vremena Tar-Atanamira. (Na kasnijem mjestu
u ovoj pripovijesti (str. 227) stoji da je Aldarionu zapravo bio draži númenórejski govor;
može biti da je u tome predstavljao iznimku.) Ova bilješka dalje navodi da iako je
sindarinski obično u dugoj uporabi među smrtnim ljudima postajao raznorodan i dijelio
se na narječja, u Númenoru je taj proces najvećim dijelom bio obuzdan, barem među
plemenitima i učenima, zbog doticaja s Eldarima s Eressëe i iz Lindona. Kvenijski se u
Númenoru nije govorio. Znali su ga samo učeni, uz obitelji uzvišena podrijetla, gdje se
naučavao u ranoj mladosti. Rabio se u službenim poveljama predviđenim za pohranu,
poput Zakona, te u Popisu i Godišnjacima Kraljeva (usporedi Akallabêth, str. 292:
"U Popisu kraljeva bilo je ipak zapisano ime Herunúmen na jeziku Plemenitih vilenja-
ka"), a često i u zakučastijim djelima iz predaje. Također se uvelike rabio za nazivlje:
službena imena svih mjestâ, područjâ i toponima na Otoku bila su u kvenijskom obliku
(iako su obično imala i mjesne nazive, uglavnom istoznačne, na sindarinskom ili na
adûnaičkom). Osobna, a napose službena i javna imena svih članova kraljevske kuće,
te cijele Elrosove loze, davala su se u kvenijskom obliku.

Iz spominjanja ove problematike u Gospodaru prstenova. Dodatak F, I (odjeljak
"O ljudima"), stječe se donekle drugačiji dojam o mjestu sindarinskoga među jezicima
Númenora: "Dúnedaini su jedini od svih ljudskih rasa znali i govorili i jedan vilenjački
jezik, jer su im praoci bili naučili sindarinski i prenijeli to znanje na svoju djecu kao
pučku predaju, koja se s godinama nije mnogo mijenjala."
20 Elanor je bio zlaćan cvjetić zvjezdasta oblika; također je rastao na humku Cerin Amrothu
u Lothlórienu (Prstenova družina II 6). Sam Gamgee njegovo je ime, na Frodov prijed­
log, nadjenuo svojoj kćeri (Povratak kralja VI 9).

222 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

kazali su još da su joj oči bistre poput očiju Morwen Eledhwen iz
davnine,21 ili čak poput onih iz Avallónë.

I mnoge su darove donijeli Eldari. Aldarion je od njih dobio mla­
dicu drveta snježnobijele kore i uspravna stabla, snažnu i podatnu
kao da je čelična; ali nije još bilo olistalo. "Zahvaljujem vam", rekao
je Aldarion vilenjacima. "Drvo takova stabla bez sumnje je doista
dragocjeno."

"Možda; nije nam znano", rekli su mu. "Nijedno nikada ne po-
sjekosmo. Ljeti mu raste prohladno lišće, a zimi cvate. Zbog toga
je nama vrijedno."

Erendis je od njih dobila par ptica, siva perja i zlatnih kljunova i
nožica. Pjevale su milo jedna drugoj mnoge napjeve što se nijednom
nisu ponavljali u dugom cvrkutu pjesme; ali kada bi ih se razdvojilo,
smjesta bi odletjele da budu zajedno, i nisu htjele pjevati dok su
same.

"Kako da ih držim?" upitala ih je Erendis.
"Pusti ih da lete i budu slobodne", odgovorili su joj Eldari. "Jer
kazasmo im tvoje ime; ostat će uza te ma gdje se nastanila. Ostaju
zajedno do kraja života, koji im dugo traje. Možda će mnoge takove
pjevati u vrtovima tvoje djece."

Te noći se Erendis probudila, a kroz prozorsku rešetku dopirao je
miomiris; ali noć je bila vedra, jer pun je mjesec zapadao. Erendis je
tada ustala iz postelje i pogledala van, i vidjela gdje cijela zemlja u
srebru spava; ali one dvije ptice sjedile su jedna do druge na njezinoj
prozorskoj dasci.

Kad je piru došao kraj, Aldarion i Erendis na neko su vrijeme otišli
u njezin dom; a ptice su joj i ondje sletjele na prozorsku dasku.
Kad je napokon došlo vrijeme da se oproste s Beregarom i Núneth.
odjahali su natrag u Armenelos; jer Kraljeva je želja bila da se njegov
Nasljednik ondje nastani, pa je sred jednog perivoja za njih bila
pripremljena kuća. Ondje su zasadili vilin-drvo, a vilin-ptice pjevale
su mu u krošnji.

21 Vidi bilješku 10, prije, za navod Erendisina podrijetla od Bereth, sestre Morwenina oca
Baragunda.

ALDARION I ERENDIS 223

***

Nakon dvije godine Erendis je zatrudnjela, te dogodine u proljeće
Aldarionu rodila kćer. Već od rođenja bila je krasotica, a rastom
je postajala sve ljepša: najljepša koja se rodila, kako kazuju stare
pripovijesti, u cijeloj lozi Elrosovoj, sve do Ar-Zimraphel, posljednje.
Kad je došlo vrijeme da joj nadjenu prvo ime, prozvali su je Ancali-
më. Erendis se u srcu obradovala, jer mislila je ovako: "Aldarion će
sada zacijelo poželjeti sina, da mu bude nasljednik; pa će se još dugo
zadržati uza me." Jer još se potajice plašila Mora i snage kojom ono
privlači njegovo srce; a premda je to nastojala prikriti, te je bila voljna
s njime razgovarati o njegovim starim plovidbama, te o njegovim
nadama i naumima, s ljubomorom ga je gledala kad bi odlazio u
svoj brod-kuću ili kad bi mnogo vremena provodio s Moreplovcima.
Jedanput ju je Aldarion pozvao da dođe na Eämbar, ali kako joj je
smjesta opazio u očima da nije posve voljna, više je nikad nije pozvao.
Nije bezrazložan bio Erendisin strah. Kad je Aldarion bio na kopnu
već pet godina, opet se posvetio poslovima Glavnog šumara, te je
često danima izbivao iz kuće. Sad je u Númenoru doista bilo dovoljno
građe (i to ponajprije zahvaljujući njegovoj razboritosti); no kako je
sad i stanovništvo bilo brojnije, postojala je stalna potreba za drve-
tom za gradnju i za izradu još mnogočega pride. Jer u tim drevnim
danima, iako su mnogi bili vrlo vični klesarstvu i kovinarstvu (budući
da su Edaini u davnini štošta naučili od Noldora), Númenórejci su
voljeli stvari izrađene od drva, bilo za svakodnevnu uporebu, bilo
zbog ljepote rezbarija. U to je vrijeme Aldarion opet stao ozbiljno
mariti za budućnost, sadeći mladice svugdje gdje se sjeklo, te po-
šumljavajući one krajeve gdje je još bilo mjesta, slobodnu zemlju
prikladnu za raznovrsno drveće. Tada je postao najšire znan pod
imenom Aldarion, kako ga se pamti među onima koji su držali žezlo
u Númenoru. No još su mnogi uz Erendis držali kako on drveće samo
po sebi ne ljubi naročito, već se prije skrbi za njega jer predstavlja
građu što će poslužiti njegovim naumima.

Nije mnogo drugačije bilo ni s Morem. Jer kako je Núneth još
davno bila rekla Erendis: "Brodove on možda ljubi, kćeri, jer njih
sazdaše ljudski umovi i ruke; ali rekla bih da mu srce ne izgara
ovako ni zbog vjetrova ni zbog pučina, pa ni zbog pogleda na ne­
znane zemlje, već zbog nekog žara što mu je u duhu ili zbog nekog

224 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

sna što ga progoni." A može biti da nije bila daleko od istine; jer
Aldarion je bio dalekovidan, pa je računao s danima kad će narodu
ustrebati više prostora i bogatstva; sve i ako mu to nije bilo posve
jasno, sanjao je o slavi Númenora i moći njegovih kraljeva, te tražio
uporišta iz kojih bi oni mogli prijeći u šire posjede. Tako se zbilo da
se od šumarstva ubrzo opet okrenuo brodogradnji, a u svijesti mu
se pojavio prizor broda moćna poput kule, visokih jarbola i silnih
jedara sličnih oblacima, na koji stane ljudi i zaliha dovoljno za čitav
grad. Zatim su u brodogradilištima Rómenne pile i čekići prionuli
na posao, te se među mnogim manjim plovilima stalo uobličavati
silno rebrasto korito; ljudi ga gledaše u čudu. Turuphanto, Drveni
kit, prozvali su ga, ali to mu nije bilo pravo ime.

Erendis je za sve to saznala, iako joj Aldarion nikad to nije spo­
minjao, te ju je prožeo nespokoj. Stoga mu je jednog dana rekla:
"Kakva li je to silna obuzetost brodovljem, Kneže luka? Ta zar ga
nemamo već dovoljno? Koliko je samo krasnih stabala ove godine
moralo pasti u naponu snage?" Rekla mu je to blagim glasom, uz
osmijeh.

"Čovjek mora imati posla na kopnu," odgovorio joj je, "sve i ako
ima ženu krasoticu. Drveće raste i drveće pada. Sadim više nego što
se siječe." I on je to njoj kazao blago, ali nije ju pogledao u lice; i
više to nisu spominjali.

Ali kad je Ancalimë bilo skoro četiri godine, Aldarion je napokon
otvoreno kazao Erendis da želi opet otploviti s Númenora. Ona je to
odšutjela, jer nije joj rekao ništa što otprije ne bi znala; riječi bi joj
bile uzaludne. Odugovlačio je do Ancalimina rođendana, i toga joj se
dana naročito posvetio. Smijala se i veselila, iako se ostali u toj kući
nisu; a kad je pošla leći, ocu je rekla: "Kamo ćeš me odvesti kada
dođe ljeto, tatanya? Baš bih htjela vidjeti onu bijelu kuću u ovčjem
kraju o kojoj mamil priča." Aldarion joj nije odgovorio; sutradan
je otišao od kuće i danima se nije vraćao. Došao je kada je sve bilo
spremno, da se oprosti od Erendis. Njoj su tada i protiv volje suze
navrle na oči. Ražalostile su ga, no i rasrdile, jer bio je čvrsta nauma.
te je stegnuo srce. "Hajde, Erendis!" rekao joj je. "Osam godina
ostadoh. Ne možeš dovijeka mekim okovima sputavati Kraljeva sina
u kojem teče krv Tuora i Eärendila! A nije da idem u smrt. Uskoro
ću se vratiti."

ALDARION I ERENDIS 225

"Uskoro?" rekla je. "Ali godine su neumoljive, a ti ih nećeš vratiti
sa sobom. A moje su kraće od tvojih. Mladost mi je na izmaku; a
gdje su mi djeca i gdje je tebi nasljednik? Odskora mi je postelja
predugo i prečesto hladna."22

"Često mi se odskora čini da ti je tako draže", rekao joj je Al-
darion. "Ali ne ljutimo se, sve i ako se ne slažemo. Pogledaj svoj
odraz, Erendis. Ljepotica si, na kojoj još ni traga vremešnosti nema.
Možeš još podariti vremena mojoj dubokoj potrebi. Dvije godine!
Ta samo dvije godine tražim!"

Ali Erendis mu je odgovorila: "Radije reci: 'Dvije godine uzimam,
pristala ti ili ne.' Onda uzmi dvije godine! Ali ne više. Kraljevu sinu
u kojem teče krv Tuora i Eärendila valjalo bi biti i čovjekom od
riječi."

Sutradan ujutro Aldarion je otišao u žurbi. Podigao je Ancalimë u
naručje i poljubio je; ali iako ga je zagrlila, brzo ju je spustio na pod
i odjahao. Uskoro potom iz Rómenne je odjedrio onaj veliki brod.
Nazvao ga je Hirilondë, Nalaznik luka; ali iz Númenora je otišao bez
Tar-Meneldurova blagoslova; Erendis pak nije došla u pristanište
da zatakne zelenu Granu povratka, a nije ju ni poslala. Aldarion je
mrka i zamišljena lica stajao na pramcu Hirilondëa, na koji je žena
njegova kapetana postavila veliku granu oiolairëa; ali nije pogledao
iza sebe sve dok Meneltarma nije bila već daleko u sumraku.

Cijeli je taj dan Erendis prosjedila sama u svojoj odaji, tugujući;
ali dublje u srcu ćutjela je novu bol hladne ljutnje, a ljubav prema
Aldarionu bila je u njoj do srži pozlijeđena. Zamrzila je More; a više
nije htjela vidjeti čak ni drveće, koje je nekoć ljubila, jer podsjećalo
ju je na jarbole velebna brodovlja. Stoga je nedugo potom napustila
Armenelos i otišla u Emerië na sredini Otoka, kuda je vjetar u svako
doba, izbliza i izdaleka, pronosio blejanje ovaca. "Ušima mi je slađe
od kričanja galebova", rekla je kad je stala na vrata svoje bijele kuće,
koju joj je Kralj podario; stajala je na obronku, okrenuta prema
zapadu, okružena prostranim travnjacima što su se bez zidova i
živica stapali s pašnjacima. Onamo je odvela Ancalimë, i jedna su

22 Navodi se da su Númenórejci, poput Eldara, izbjegavali rađati djecu kad bi predvidjeli
mogućnost da dođe do bilo kakvog razdvajanja muža i žene između djetetova začeća i u
najmanju ruku njegova rana djetinjstva. Aldarion je ostao kod kuće vrlo kratko vrijeme
nakon rođenja svoje kćeri, ako se mjeri númenórejskim pojmom doličnosti.

226 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

drugoj bile jedino društvo. Jer Erendis je u svojem kućanstvu htjela
imati samo poslugu, i to isključivo žensku; i uvijek je težila oblikovati
kćer po vlastitoj ćudi i hraniti je vlastitom gorčinom prema muškom
rodu. Doista, Ancalimë je rijetko uopće viđala muškarce, jer Erendis
nije držala svitu, a onih nekoliko poslužitelja i pastira s gazdinstva
stanovali su podalje. Drugi muškarci onamo nisu dolazili, izuzev po­
kojeg rijetkog Kraljeva glasnika; a taj bi brzo odjahao, jer muškima
se činilo da u toj kući vlada studen što ih tjera na bijeg, a dok su bili
ondje, osjećali su se primoranima govoriti ispod glasa.

Jednog se jutra, uskoro nakon dolaska u Emerië, Erendis probu­
dila uz poj ptica, te na dasci svojega prozora zatekla one vilin-ptice
što su dugo boravile u njezinu vrtu u Armenelosu, ali koje je odande
zaboravila ponijeti. "Ludice slatke, odletite!" kazala im je. "Nema
ovdje mjesta za radost kakva je vaša."

Nato su umuknule i prhnule preko krošanja; triput su obletjele
krovove, a zatim se izgubile prema zapadu. Te su večeri sletjele
na prozor one odaje u kući Erendisina oca u kojoj je na povratku
s pira u Andúnië ona dijelila postelju s Aldarionom; i ondje su ih
sutradan ujutro zatekli Núneth i Beregar. Ali kad je Núneth prema
njima ispružila ruke, poletjele su ravno uvis i utekle, a ona ih je
promatrala sve dok nisu postale puke točkice spram sunca, što hitaju
prema moru, natrag u zemlju iz koje su došle.

"Opet je otišao, dakle, i ostavio je", kazala je Núneth.
"Zašto nam to onda nije javila?" rekao je Beregar. "Ili, zašto se
barem nije vratila domu?"
"Nego što da nam je javila", rekla je Núneth. "Jer otpustila je
vilin-ptice, što je hudo djelo. Neće to izaći na dobro. Zašto, zašto,
kćeri moja? Ta nije valjda da nisi znala s čime ti se valja nositi? Ali
ostavi je na miru, Beregare, ma gdje bila. Ovo više nije njezin dom i
ovdje ona neće prizdraviti. Vratit će se već on. A tad neka joj Valari
pošalju mudrost - ili prijetvornost, barem!"

Kad je stigla druga godina nakon Aldarionova isplovljavanja, po
Kraljevoj je želji Erendis naložila da se kuća u Armenelosu uresi
i priredi; ali sâma se nije pripremila za njegov povratak. Kralju je
poslala ovakav odgovor: "Doći ću ako me pozovete, atar aranya. Mu
je li mi sada dužnost pohitati? Neće li biti dovoljno vremena nakon

ALDARION I ERENDIS 227

Što se njegovo jedro ukaže na Istoku?" A u sebi je kazala: 'Zar to
Kralj želi da čekam na molovima poput mornarske cure? Kad bih
bar to bila, ali više nisam. Sita sam se naigrala te uloge.'

Ali ta je godina prošla a da se jedro nije ukazalo; stigla je i slje­
deća godina, te istekla do jeseni. Tada je Erendis postala tvrda i
mučaljiva. Naložila je da se kuća u Armenelosu zatvori, te više nije
putovala na više od nekoliko sati od svoje kuće u kraju Emerië.
Svu ljubav koju je u sebi imala poklanjala je kćeri, od koje se nije
odvajala, i nije dopuštala Ancalimë da se rastaje od nje čak ni da
bi otišla u posjet Núneth i svojoj rodbini u Zapadini. Ancalimë je
sve svoje obrazovanje stjecala od majke; dobro je naučila čitati i
pisati, i razgovarati na vilin-jeziku s Erendis, narječjem koje su rabili
plemeniti ljudi Númenora. Jer u Zapadini se on svakodnevno rabio
u kućama poput Beregarove, a Erendis se rijetko kad služila núme-
nórejskim jezikom, koji je Aldarionu bio miliji. Mnogo je Ancalimë
naučila i o Númenoru i o davnini iz onih knjiga i svitaka u kući
koje je mogla razumjeti; a i drugovrsne je predaje o narodu i zemlji
tu i tamo čula od žena iz kućanstva, iako Erendis za to nije znala.
Ali žene su djetetu sustezljivo pričale, strahujući od gospodarice;
i malo je bilo smijeha za Ancalimë u bijeloj kući u kraju Emerië.
Bila je mukla i lišena glazbe, kao da je tu netko netom umro; jer u
tim je vremenima u Númenoru sviranje bilo muška zadaća, pa je
jedina glazba koju je Ancalimë u djetinjstvu čula bila pjesma žena
pri radu, na otvorenom i podalje od ušiju Bijele gospe iz Emerië. Ali
Ancalimë je sad bilo sedam godina, te je kad god bi smjela izlazila
iz kuće i odlazila na široko humlje, gdje je mogla slobodno trčati;
a katkad bi išla s nekom pastiricom, skrbila se za ovce i jela pod
vedrim nebom.

Jednoga dana u ljeto te godine mlad je dječak, ali stariji od nje, po­
slom došao u kuću iz udaljena gazdinstva; a Ancalimë ga je zatekla
gdje žvače kruh i pije mlijeko u stajskom dvorištu iza kuće. Pogledao
ju je bez uniznosti, te nastavio piti. Zatim je odložio vrč.

"Zuri kad već moraš, okata!" rekao je. "Naočito si ti meni čeljade,
ali žgoljavo. Bi li štogod pojela?" Izvadio je štrucu iz torbe.

228 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Bježi, Îbale!" viknula je jedna starica, na izlasku s muže. "I pro-
tegni te duge noge, da do kuće ne zaboraviš poruku koju sam ti za
mater dala!"

"Kome treba pas čuvar uz vas živu, majko Zamîn!" dobacio joj
je dječak, te uz graktaj i ciktaj preskočio dvorišna vrata i klisnuo niz
brdo. Zamîn je bila stara seljanka, pričljiva i prilično svojeglava, čak
i pred Bijelom gospom.

"Kakav li je to bučan stvor bio?" upitala je Ancalimë.
"Dječak," rekla je Zamîn, "ako znaš što je to. Ali odakle bi? Oni
ti upadaju i jedu, uglavnom. Ovaj svagda nešto jede - ali ne zaludu.
Krasna će si momka njegov otac zateći kada se vrati; ali ne bude li
to uskoro, teško da će ga prepoznati. A to bi se i za druge moglo
kazati."
"Ima li onda i taj dječak oca?" upitala je Ancalimë.
"Nego kako", rekla je Zamîn. "Ulbara, koji kao pastir služi ve­
likome vladaru dolje na jugu: vladarom-ovčarom ga zovemo, toga
Kraljeva rođaka."
"Ta zašto onda dječakov otac nije kod kuće?"
"Zašto, hérinkë" rekla je Zamîn, "zato što je čuo za one More­
plovce, pa se s njima spetljao i otputovao s tvojim ocem, knezom
Aldarionom: ali Valari bi znali kamo, ili zašto."
Te je večeri Ancalimë odjednom rekla majci: "Je li moj otac znan
i kao knez Aldarion?"
"Bio je", rekla joj je Erendis. "Ali zašto pitaš?" Glas joj je bio
prigušen i hladan, ali u sebi se začudila i zabrinula; jer dotad se
Aldarion između njih ni riječju još nije spomenuo.
Ancalimë joj nije odgovorila na pitanje. "Kad će se vratiti?"
rekla je.
"Ne pitaj me to!" rekla je Erendis. "Ne znam. Nikad, možda. Ali
ne razbijaj si glavu time; jer majku imaš, a ona neće uteći, dokle
god je voliš."
Ancalimë oca više nije spomenula.
Dani su prolazili, donijevši još jednu godinu, pa još jednu; toga
je proljeća Ancalimë navršila devet godina. Janjad se rađala i rasla:
striža je stizala i prolazila; vruće je ljeto pržilo travu. Jesen je svrnula

ALDARION I ERENDIS 229

na kišu. Tada se s istoka Hirilondë vratio na oblačnu vjetru preko
sinjih mora, donijevši Aldariona u Rómennu; a vijest je poslana u
Emerië, ali Erendis ju nije nikom spomenula. Nitko nije dočekao
Aldariona na molu. Kroz kišu je odjahao u Armenelos; a kuću je
zatekao zatvorenu. To ga je duboko osupnulo, ali nikoga nije htio
pitati za novosti; prvo je htio do Kralja, jer je smatrao da mu štošta
treba reći.

Nije dobio topliji doček nego što ga je očekivao; a Meneldur se
prema njemu ponio kao Kralj prema kapetanu čije je ponašanje
sporno. "Dugo te nema", hladno mu je rekao. "Već je više od tri
godine prošlo od vremena koje si sâm odredio za svoj povratak."

"Jao!" rekao je Aldarion. "Čak je i mene zamorilo more, i srce
mi već dugo ište na zapad. Ali zadržao sam se protiv želje svojeg
srca: štošta valja učiniti. A sve ide naopako dok me nema."

"Ne sumnjam", rekao je Meneldur. "Otkrit ćeš da to vrijedi i
ovdje, u vlastitoj ti zemlji, bojim se."

"To se nadam ispraviti", rekao je Aldarion. "Ali svijet se opet
mijenja. Vani je već skoro tisuću godina prošlo otkako su Gospodari
Zapada poslali svoju silu na Angband; a ti su dani zaboravljeni, ili
obavijeni mutnim predanjima među ljudima u Međuzemlju. Opet su
zabrinuti, a strah im je za petama. Itekako bih se htio posavjetovati
s vama, ispripovjediti vam o svojim djelima, i o svojim stavovima
glede onoga što bi valjalo učiniti."

"Tako će i biti", rekao je Meneldur. "Dapače, manje i ne očeku­
jem. Ali ima i drugih pitanja, koja smatram neodložnijima. 'Neka
kralj prvo vlastitom kućom dobro vlada, a tek onda nek ispravlja
druge', kazuje se. Za svakoga to vrijedi. Dat ću ti sada savjet, Menel-
durov sine. I ti imaš svoj život. Polovicu sebe oduvijek si zapuštao.
Tebi sada kažem: svome domu pođi!"

Aldarion se odjednom ukočio, stroga izraza lica. "Ako znate,
recite mi", rekao je. "Gdje je moj dom?"

"Ondje gdje ti je žena", rekao je Meneldur. "Prekršio si danu joj
riječ, iz nužde ili ne. Ona sada stanuje u kraju Emerië, u vlastitoj
kući, daleko od mora. Onamo ti valja smjesta poći."

"Da me dočekala barem poruka kamo da pođem, otišao bih k
njoj ravno iz luke", rekao je Aldarion. "Ali sada bar ne moram

230 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

pitati strance za novosti." Okrenuo se na to da pođe, ali je zastao i
rekao: "Kapetan Aldarion zaboravio je nešto što pripada njegovoj
drugoj polovici, a to pak u svojoj zabludjelosti također drži hitnim.
U njega je pismo koje mu je bilo povjereno da ga preda Kralju u
Armenelosu." Zatim ga je uručio Menelduru, poklonio se i napustio
odaju; i već je za sat vremena zajahao konja i krenuo na put, premda
je padala noć. Sa sobom je poveo tek dva sudruga, iz posade svojega
broda: Hendercha iz Zapadine, te Ulbara, koji je bio rodom iz kraja
Emerië.

Oštrim su tempom stigli u Emerië sutradan u sumrak, a i ljudi i
konji bili su umorni. Hladna i bijela izgledala je kuća na brijegu u
posljednjem odbljesku sunca pod oblacima. Puhnuo je poziv u rog
čim ju je izdaleka ugledao.

Kad je skočio s konja, u vanjskom je dvorištu ugledao Erendis:
odjevena u bijelo stajala je na stubama što su vodile među stupove
pred ulazom. Držala se uspravno, ali kad joj se približio, opazio je
da je bijela i da joj se oči cakle.

"Kasno stižete, gospodaru", rekla je. "Davno sam vas već prestala
iščekivati. Bojim se da sada za vas nema onakva dočeka kakav sam
bila priredila kad vam je bilo vrijeme."

"Pomorce nije teško zadovoljiti", rekao je.
"Drago mi je to čuti", rekla je; zatim se okrenula i vratila u kuću,
ostavivši ga. Zatim su se pojavile dvije žene, kao i jedna baba koja je
krenula niza stube. Dok je Aldarion ulazio, rekla je njegovim ljudima
punim glasom, tako da je on čuje: "Nema za vas ovdje smještaja.
Siđite do zaselka na dnu brda!"
"Ne, Zamîn", rekao je Ulbar. "Ja ne ostajem. Idem kući, s dopu­
štenjem kneza Aldariona. Je li ondje sve kako treba?"
"Koliko je to moguće", rekla mu je. "Sin ti se projeo da ga pre­
poznati nećeš. Ali idi, pa sâm nalazi odgovore! Bit će ti ondje toplije
no tvome Kapetanu."

Erendis mu se nije pridružila za trpezom pri kasnom večernjem
objedu, gdje su Aldariona služile žene iz odijeljene prostorije. Ali,
prije nego što je pojeo do kraja, ušla je i pred ženama mu kazala:
"Zacijelo ste umorni, gospodaru, nakon takve žurbe. Gostinska je

ALDARION I ERENDIS 231

soba pripremljena za vas, kad budete voljni. Moje će vas žene po­
služiti. Ako vam je hladno, zatražite da se naloži."

Aldarion joj nije odgovorio. Rano je otišao u spavaću odaju, a
kako je sada bio doista umoran, sručio se na postelju i ubrzo u tvrdu
snu zaboravio sjene Međuzemlja i Númenora. Ali s prvim se pijetlom
probudio silno uzrujan i ljutit. Smjesta je ustao i nakanio se nečujno
udaljiti iz kuće: pronaći će svojeg čovjeka Hendercha i konje, te
odjahati rođaku Hallatanu, vladaru-ovčaru iz Hyarastornija. Kasnije
će pozvati Erendis da mu dovede kćer u Armenelos i s njom više
neće imati posla na njezinu tlu. Ali kad je došao do ulaza, pojavila
se Erendis. Te noći nije ni legla, a sad je stala pred njega na prag.

"Odlazite u većoj žurbi nego što ste došli, gospodaru", rekla je.
"Nadam se da vam (kao pomorcu) ova ženska kuća nije već postala
nesnosna, kad ovako odlazite neobavljena posla. Doista, kojim ste
to poslom došli ovamo? Smijem li saznati o čemu se radi prije nego
što otiđete?"

"U Armenelosu čuh da mi je žena ovdje, te da mi je ovamo pre­
selila kćer", odgovorio je. "Što se žene tiče, čini se da se varam, ali
zar ja kćeri nemam?"

"Imali ste, prije nekoliko godina", rekla je. "Ali moja kći još nije
ustala."

"Neka onda ustane, a ja ću za to vrijeme otići po konja", rekao
je Aldarion.

Erendis je kanila spriječiti da se Ancalimë tom prilikom susretne s
njim; ali strahovala je da ne ode dotle da izgubi Kraljevu naklonost,
a Vijeće23 je pak već odavno iskazalo nezadovoljstvo odgojem djeteta

23 U jednoj bilješci o "Vijeću Žezla" u ovom razdoblju povijesti Númenora navodi se kako
to Vijeće nije imalo ovlasti da upravlja Kraljem, izuzev savjetima; a takve ovlasti još se
nisu ni poželjele, niti se sanjalo kako bi mogle biti potrebne. Vijeće je bilo sastavljeno
od članova iz svakog predjela Númenora; ali Kraljev nasljednik je nakon proglašenja
također bio njegov član, da može naučiti o vladanju zemljom, a bilo je i članova koje je
kralj mogao pozvati, ili zatražiti da se izaberu, ako imaju posebna znanja o pitanjima
o kojima se u pojedinom trenutku raspravlja. U to su vrijeme samo dva člana Vijeća
(uz Aldariona) bila iz Elrosove loze: Valandil iz Andúnië za Andustar, te Hallatan iz
Hyarastornija za Mittalmar; ali svoje mjesto nisu dugovali ni podrijetlu ni bogatstvu,
već općem ugledu i ljubavi koje su stekli u svojim zemljama. (U Akallabêthu se [na str.
268] kaže da je princ Andúnië bio "uvijek među vrhovnim savjetodavcima Žezla".)

232 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

na selu. I tako, kad se Aldarion vratio s Henderchom, Ancalimë je
stajala na pragu pokraj majke. Držala se uspravno i kruto poput
majke, i nije mu uputila pristojna pozdrava kad je sjahao i stubama
pošao prema njoj. "Tko si ti?" rekla je. "I zašto tražiš da se budim
tako rano, čak i prije ranoranilica u kući?"

Aldarion ju je promotrio čvrstim pogledom, a premda mu je lice
bilo strogo, u sebi se osmjehnuo: jer pred sobom je vidio vlastito,
prije negoli Erendisino dijete, uza sav njezin odgoj.

"Jednoć si me poznavala, gospo Ancalimë," rekao je, "ali nije
bitno. Danas sam tek glasnik iz Armenelosa, koji te podsjeća da si
kći Kraljeva nasljednika; a (kako sada vidim) i sama ćeš biti njegova
Nasljednica kada za to dođe vrijeme. Nećeš dovijeka stanovati ovdje.
Ali vrati se sada u postelju, gospo, dok se sluškinja ne probudi, ako
si voljna. Ja žurim Kralju. Sretan ti ostanak!" Poljubio je Ancalimë u
ruku i sišao stubama; zatim je zajahao konja i otišao, mahnuvši joj.

Erendis ga je sama s prozora promatrala gdje jaše nizbrdo, te
zapazila da je udario prema Hyarastorniju, a ne prema Armenelo-
su. Zatim se rasplakala, od tuge, ali još i više od bijesa. Čekala je
barem neki znak kajanja, ne bi li mu mogla nakon prijekora udijeliti
oprost, zatraži li ga on; ali prema njoj je postupio kao da je ona tu
kriva, a pred njezinom se kćeri ponašao kao da nje nema. Prekasno
se prisjetila što joj je Núneth još davno prije kazala, i sad joj se
Aldarion učinio kao nešto krupno i neukrotivo, gonjeno vatrenom
voljom, još pogibeljnijom kad je hladna. Ustala je i okrenula se od
prozora, misli punih nanesenih joj nepravdi. "Pogibeljan!" kazala
je. "Tvrdo sam ja gvožđe, i teško me se slama. Otkrit će on to, sve
i da je kralj Númenora."

Aldarion je odjahao ka Hyarastorniju, prema kući svojeg bratića
Hallatana; jer kanio je ondje neko vrijeme otpočinuti i porazmisliti.
Kad se približio, začuo je zvuk glazbe i zatekao pastire u proslavi
Ulbarova povratka kući, uz mnogo čudesnih priča i obilje darova;
a Ulbarova je žena plesala s njime uz svirku svirala, s vijencem na
glavi. Isprva ga nitko nije zapazio, pa ih je samo gledao s konja sa
smiješkom na licu; ali tada je Ulbar odjednom poviknuo: "Veliki
kapetan!" a sin mu je Îbal dotrčao do Aldarionova stremena. "Kneže
kapetane!" rekao mu je harno.

ALDARION I ERENDIS 233

"Što je? U žurbi sam", odvratio mu je Aldarion; jer sad mu se
ćud izmijenila, i bio je ljutit i ogorčen.

"Samo bih pitao", rekao je dječak, "koliko star čovjek mora biti
da bi smio otići na brod, pa preko mora, kao moj otac?"

"Star poput brda, i bez druge nade u životu", rekao je Aldarion.
"Ili nek ode kada mu se prohtije! Ali tvoja majka, Ulbarov sine;
neće li me ona pozdraviti?"

Kad mu je prišla Ulbarova žena, Aldarion ju je primio za ruku.
"Primaš li ovo oda me?" rekao je. "To je tek malen uzvrat za šest go­
dina službe dobra čovjeka koju si mi dala." Zatim je iz telećaka pod
tunikom izvadio dragulj rumen poput plamena, na zlatnu obruču, te
joj ga stavio u ruku. "Stiže od Kralja vilenjaka", rekao je. "Ali složit
će se on da je u dobre ruke darovan, kad mu kažem." I Aldarion se
oprostio od tog naroda i odjahao, nemajući više želje da odsjedne u
onoj kući. Kad je Hallatan čuo za njegov neobičan dolazak i odlazak,
ostao je u čudu, sve dok do sela nisu stigle ostale vijesti.

Aldarion je prešao tek kratak put od Hyarastornija kad je zau­
stavio konja i obratio se sudrugu Henderchu. "Kakav god da te
doček, prijatelju, čeka na zapadu, neću te zadržavati. Odjaši sad
kući s mojom zahvalom. Radije bih nastavio sam."

"Ne priliči se to, Kneže kapetane", rekao je Henderch.
"Ne priliči se", rekao je Aldarion. "Ali tako tomu jest. Sretan
put!"

Zatim je nastavio prema Armenelosu, i nikada više nije stupio
u Emerië.

Nakon što je Aldarion napustio odaju, Meneldur je pogledao pi­
smo koje mu je sin predao, začuđen; jer opazio je da mu ga šalje
kralj Gil-galad iz Lindona. Bilo je zapečaćeno i urešeno njegovim
grbom bijelih zvijezda na modrom krugu.24 Na vanjskom je pregibu
pisalo:

24 Bilježi se da je Ereinion dobio ime Gil-galad, "Sjajna zvijezda", "zbog toga što su mu
kaciga i verižnjača, kao i štit prekriven srebrom i urešen grbom bijelih zvijezda, izdaleka
sjali poput zvijezde na suncu ili mjesečini, te su ih vilenjačke oči mogle vidjeti s velike
daljine ako bi stao na uzvisinu".

234 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Uručeno u Mithlondu knezu Aldarionu, Kraljevu nasljedniku
iz Númenórë, da ga osobno preda Visokome kralju u Arme-
nelosu.

Zatim je Meneldur slomio pečat i pročitao:

Ereinion Gil-galad, Fingonov sin, Tar-Menelduru iz Eärendilove
loze, pozdrav: Valari vas čuvali i nek sjenka ne padne na Otok
Kraljeva.

Dugo vam već dugujem zahvalnost, jer toliko ste mi puta pos­
lali svojeg sina Anardila Aldariona: najvećega Prijatelja vilenjaka
među ljudima u ovome vremenu, kako držim. Ovom vas prilikom
molim za oprost, ako ga predugo zadržah u svojoj službi; jer
silno su mi trebala znanja o ljudima i njihovim jezicima koja
jedino on posjeduje. Mnogim se pogibeljima usprkosio ne bi li
mi donio savjet. Moju će vam potrebu on razložiti; no on, ovako
mlad i pun nade, i ne sluti kolika je. Stoga pišem ovo samo za
oči kralja Númenórë.

Nova se sjenka diže na Istoku. Nije to tiranija zlih ljudi, kako
vaš sin vjeruje; to se jedan Morgothov sluga uzdiže, a zli se stvo­
rovi opet bude. Iz godine u godinu biva sve jači, jer ljudi su ma­
hom zreli za ono što kani. Nije dalek dan, sudim, kad će postati
odviše silan da mu se Eldari bez potpore odupru. Stoga mi u srcu
lakne svaki put kad ugledam visoku lađu Kraljeva ljudi. A sad
se usuđujem zatražiti vašu pomoć. Imate li ma koliku postrojbu
ljudi koje biste mogli odvojiti, ustupite mi je, kumim vas.

Sin će vam izložiti, ako želite, sve naše razloge. Ali, ukratko,
njegov je savjet (mudar kao i uvijek) da kada do napada dođe, u
što nema sumnje, uznastojimo zadržati Zapadne zemlje, gdje još
obitavaju Eldari, kao i ljudi vašega soja, čija srca još uvijek nisu
potamnjela. U najmanju nam ruku valja obraniti Eriador oko
dugih rijeka zapadno od gorja koje zovemo Hithaeglir: našega
glavnog bedema. Ali u toj gorskoj zidini stoje široka vrata, južno,
u zemlji Calenardhon; i kroz njih će prodor s Istoka nedvojbe­
no stići. Već se opačina duž obale šulja onamo. Moglo bi ih se
obraniti i osujetiti napad, kad bismo držali barem neko čvrsto
uporište na bližoj obali.

To je knez Aldarion odavno zapazio. U Vinyalondëu, na ušću
rijeke Gwathló, već se dugo trudi podići takvu luku, sigurnu s
mora i kopna; ali silni mu radovi bijahu uzaludni. Vrlo je učen
u takovu znanju, jer mnogo je naučio od Círdana i potrebe vaših
moćnih lađa poznaje bolje nego itko drugi. Ali nikada u njega

ALDARION I ERENDIS 235

. nije bilo dovoljno ljudi; Círdan pak ne može odvojiti svoje gra­
ditelje i klesare.

Kralj će znati vlastite potrebe; ali sasluša li blagonaklono kne­
za Aldariona, i podupre ga koliko već može, nada će u svijetu biti
to veća. Uspomene na Prvo doba mutne su i sve se u Međuzemlju
hladi. Nek drevno prijateljstvo Eldara i Dúnedainâ ne izblijedi
također.

Počujte! Mrak što se sprema prepun je mržnje prema nama,
ali vas ne mrzi ništa manje. Veliko more neće biti preširoko za
njegova krila, dopusti li mu se da naraste do pune snage.

Manwë vas čuvao pod Jednim, i dobar vam vjetar slao u jedra.

Meneldur je pustio da mu pergament padne u krilo. Teški oblaci
nošeni vjetrom s istoka rano su donijeli mrak, a visoke svijeće pokraj
njega kao da su se smanjile u tmini što je ispunila njegovu odaju.

"Nek me Eru pozove prije nego što takvo vrijeme dođe!" glasno
uzviknu. Zatim za se doda: 'Jao! što su zbog njegova ponosa i moje
hladnoće naši umovi već tako dugo razdvojeni. Ali sada će biti mud­
ro prepustiti mu Žezlo i prije nego što sam prvotno kanio. Jer ove
su stvari izvan mojeg dosega.

Kad nam Valari dadoše Darovanu zemlju, ne imenovaše nas
svojim podvladarima: dano nam je kraljevanje nad Númenorom,
ne nad svijetom. Oni su Gospodari. Mi smo ovdje trebali odbaciti
mržnju i ratovanje; jer ratu je došao kraj i Morgoth je bio izbačen
s Arde. Tako sam držao, i tako su me učili.

No ako svijet ponovno tamni, to Gospodari moraju znati; a nisu
mi poslali znaka. Osim ako ovo nije taj znak. Što tada? Naši oci
bijahu nagrađeni za pomoć koju su pružili pri porazu Velike sjenke.
Zar da im sinovi stoje po strani, nađe li zlo novo žarište?

Preteške me dvojbe salijeću da bih vladao. Pripraviti se ili pustiti?
Pripraviti se za rat, koji se još tek sluti: usred mira učiti obrtnike
i ratare prolijevanju krvi i boju: stavljati željezo u ruke gramzivih
zapovjednika koji će žudjeti samo za osvajanjem i brojiti poginule
kao mjeru svoje slave? Hoće li takvi kazati Eruu: barem su među
njima bili neprijatelji tvoji? Ili prekrižiti ruke, dok prijatelji nepra­
vedno ginu: pustiti da ljudi u slijepu miru žive, sve dok im dušmanin
na dveri ne dođe? A što će onda: golim se rukama oprijeti željezu i

236 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

zaludu izginuti, ili uteći, za sobom ostavljajući krikove žena? Hoće
li takvi kazati Eruu: barem krvi prolio nisam?

Kad oba puta u zlo odvesti mogu, vrijedi li uopće izbor? Nek Vala-
ri pod Eruom vladaju! Prepustit ću Žezlo Aldarionu. No i to je izbor,
jer dobro znadem kojim će putem on poći. Osim ako Erendis...'

Meneldurove se misli tad u nespokoju svrnuše na Erendis u kraju
Emerië. 'Ali ondje ima malo nade (ako se to nadom zvati dade). On
se neće poviti u tako ozbiljnoj stvari. Znadem što bi ona odabrala
- čak i kad bi slušala dovoljno dugo da shvati. Jer srce joj ne leti
dalje od Númenora, a o cijeni ni predodžbe nema. Kad bi je izbor
odveo u smrt za vlastita joj života, poginula bi hrabro. Ali što li će sa
životom učiniti, i s tuđim voljama? Sâmi Valari, baš kao i ja, moraju
pričekati da se to razvidi.'

Aldarion se vratio u Rómennu četvrtoga dana nakon povratka Hi-
rilondëa u luku. Bio je prljav od puta i umoran, i smjesta je otišao u
Eämbar, na kojemu se sada kanio nastaniti. Do tog su se vremena,
kako je s ogorčenjem otkrio, već mnogi zli jezici razvezali u Gradu.
Sutradan je okupio ljude u Rómenni i doveo ih u Armenelos. Ondje
je jednima naložio da posijeku sva stabla, osim jednoga, u njegovu
vrtu, i da ih odnesu u brodogradilišta; drugima je zapovjedio da
sravne njegovu kuću sa zemljom. Sačuvao je tek bijelo vilin-drvo;
a nakon što su drvosječe otišli, pogledao ga je gdje stoji samotno
sred pustoši i prvi put opazio da je samo po sebi lijepo. U svome
sporom vilenjačkom rastu stajalo je tek dvanaest stopa visoko, ravno,
vitko, mlađahno, sada propupalo zimskim cvjetovima na podignutim
granama uperenim u nebo. Podsjetilo ga je na kćer, te je rekao:
"I tebe ću zvati Ancalimë. Nek i ti i ona stojite tako u dugom životu,
neopterećeni vjetrom i voljom, i neokresani!"

Trećega dana nakon povratka iz kraja Emerië Aldarion je po­
tražio Kralja. Tar-Meneldur je nepomično sjedio u stolici i čekao.
Kad je pogledao sina, uplašio se; jer Aldarion se promijenio: lice
mu je postalo sivo, hladno i neljubazno, poput mora kada mutan
oblak iznenada zastre sunce. Stao je pred oca i polako prozborio
prezrivim, prije nego ljutitim glasom.

"Kakvu ste ulogu u ovome igrali, to sâmi najbolje znate", rekao
mu je. "Ali Kralju valja imati na umu koliko čovjek može izdržati,

ALDARIONI ERENDIS 237

sve i ako mu jest podanik, pa čak i sin. Kanite li me okovati za
ovaj Otok, loše ste izabrali svoj lanac. Sada više nemam ni žene, ni
ljubavi prema ovoj zemlji. Otići ću s ovoga hudo začaranoga oto­
ka sanjarija, gdje žene drsko tjeraju muškarce da pužu. Svoje ću
dane uložiti u neku svrhu, drugdje, gdje me ne preziru, već časno
dočekuju. Drugoga Nasljednika možda ćete naći, prikladnijega za
kućnog slugu. Od svojega nasljedstva tražim tek ovo: brod Hiri-
londë i onoliko ljudi koliko u njega stane. I kćer bih poveo, da je
starija; ali nju ću povjeriti mojoj majci. Ako niste postali djetinjasto
privrženi ovcama, nećete me u tom spriječiti i nećete dopustiti da
dijete zakržlja, odgojeno među nijemim ženama u hladnoj drskosti
i preziru prema svojem rodu. Ona je iz Elrosove loze, a vi drugog
potomka od sina nećete dobiti. Gotov sam. Od sada se posvećujem
isplativijim djelima."

Dotad je Meneldur strpljivo sjedio spuštena pogleda i nije davao
ni znaka od sebe. Ali sad je uzdahnuo i pogledao preda se. "Aldario-
ne, sine," tužno mu je rekao, "Kralj bi kazao da i ti iskazuješ hladnu
drskost i prezir prema svojemu rodu, te sâm druge osuđuješ a da ih
nisi saslušao; ali tvoj otac, koji te voli i zbog tebe tuguje, prijeći će
preko toga. Nije samo na meni krivnja što do sada nisam shvaćao
tvoje razloge. Ali što se tiče toga što si pretrpio (o čemu, jao! sad i
premnogi zbore): na meni krivnje nema. Erendis sam volio, a kako
nam srca u istom smjeru teže, smatrao sam da joj valja izdržati što­
šta što je teško. Tvoji su mi razlozi sad postali jasni, iako bih, ako
si voljan čuti išta osim pohvala, kazao da te isprva vodilo i vlastito
zadovoljstvo. A može biti i da bi stvari drugačije krenule da si još
davno otvorenije prozborio."

"Kralj bi se u ovome možda i mogao potužiti," podviknuo je
Aldarion, u većoj jari, "ali ne tako kako zborite! Njoj sam se barem
povjeravao nadugo i često: hladnim ušima što ne shvaćaju. Tako bi
i neki deran mogao o penjanju po drveću pričati dadilji koju brine
samo drapanje odjeće i stizanje na objed! Volim je, inače me ne bi
bilo briga. Prošlost ću zadržati u srcu; budućnost je mrtva. Ne voli
ona ni mene, a ni bilo što drugo. Voli sebe s Númenorom u pozadini,
a mene kao krotka psa, koji bi kunjao uz ognjište sve dok se njoj
ne prohtije otići u šetnju vlastitim poljima. Ali kako su joj psi sada
odviše odbojni, uzet će Ancalimë da joj cvrkuće u kavezu. Ali, neću

238 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

više o tome. Imam li Kraljevo dopuštenje da odem? Ili mi on želi
štogod zapovjediti?"

"Kralj je", odgovorio mu je Tar-Meneldur, "o tim pitanjima do­
bro promislio u danima nakon tvojeg dolaska u Armenelos, koji se
sada dugima čine. Pročitao je Gil-galadovo pismo, koje je iskreno i
vrlo ozbiljno. Jao! Na njegovu molbu i tvoje želje Kralj Númenora
mora odgovoriti niječno. Drugačije ne može postupiti, sukladno
svome shvaćanju pogibelji što leži u obje mogućnosti: pripremiti se
za rat, ili se ne pripremiti."

Aldarion je slegnuo ramenima i zakoraknuo da će poći. Ali Me-
neldur je podigao ruku, u znak zapovijedi da ga sasluša, te nastavio:
"Pa ipak, Kralj, premda sad već stotinu četrdeset dvije godine vlada
zemljom Númenor, nije uvjeren da je njegovo shvaćanje ovog pi­
tanja dostatno za pravičnu odluku u pitanjima od tolike važnosti i
pogibeljnosti." Zastao je, primio vlastoručno ispisan pergament i s
njega jasnim glasom pročitao:

Stoga: kao prvo, poradi počasti svojemu ljubljenome sinu, i kao
drugo, poradi boljeg upravljanja kraljevinom u smjerovima koje
njegov sin jasnije shvaća, Kralj odlučuje ovako: ovime prepušta
Žezlo svojemu sinu, koji će sada postati Tar-Aldarion, Kralj.

"Ovo će," rekao je Meneldur, "nakon objave, svima na znanje dati
ukupnost mojih promišljanja o sadašnjim prilikama. Učinit će te
nedostupnim preziru; a tvojim će ovlastima dati slobodu, ne bi li se
drugi gubici učinili lakše podnosivim. Na Gil-galadovo ćeš pismo,
nakon što postaneš Kralj, odgovoriti kako posjednik Žezla već bude
smatrao primjerenim."

Aldarion je na trenutak nepomično stajao u čudu. Već je bio
spreman suočiti se s Kraljevom ljutnjom, koju je namjerno ushtio
raspiriti. Sad je samo smeteno stao. A zatim je, kao da ga je s nogu
oborio nenadani vjetar iz neočekivana smjera, pred ocem pao na
koljena; ali već za trenutak podigao je poklonjenu glavu i grleno se
nasmijao - kako je činio uvijek kad bi čuo za neko istinski nesebično
djelo, jer ono bi mu razdragalo srce.

"Oče," rekao je, "zamoli Kralja da zaboravi moju drskost pre­
ma njemu. Jer on je velik Kralj, kojega poniznost uzdiže daleko
ponad mojeg ponosa. Poražen sam: cio se predajem u vaše ruke.

ALDARION I ERENDIS 239

Nepojmljivo je da takav Kralj prepusti Žezlo dok je još u punoj
snazi i mudrosti."

"No tako je odlučeno", rekao je Meneldur. "Vijeće će smjesta
biti sazvano."

Kad se Vijeće sastalo, nakon što je prošlo sedam dana, Tar-Menel-
dur mu je izložio svoju odluku, te mu podastro svitak. Nato su se
svi zaprepastili, ne znajući koji su to smjerovi o kojima Kralj zbori;
i svi su se usprotivili, usrdno ga moleći da odgodi donošenje odlu­
ke, izuzev tek Hallatana iz Hyarastornija. Jer on je odavna cijenio
svojega rođaka Aldariona, premda se životom i sklonostima uvelike
razlikovao od njega; i Kraljevo je djelo procijenio plemenitim, kao
i promućurno iznesenim upravo u ovom trenutku, ako je već tako
moralo biti.

Ali ostalima koji su se iz ovog ili onog povoda opirali njegovoj
odluci, Meneldur je odgovorio: "Nisam bez razmišljanja došao do
toga zaključka, a u promišljanju sam razmotrio sve razloge koje
tako mudro obrazlažete. Sada je, a ne kasnije, najpovoljnije vrijeme
za objavu moje volje, iz razloga koje svi zacijelo pogađaju, iako ih
nitko ovdje nije izrekao. Smjesta nek se stoga ovaj proglas dade na
znanje. Ali ako želite, neće stupiti na snagu dok na proljeće ne svane
Erukyermë. Do tada ću zadržati Žezlo."

Kad je u Emerië stigla vijest o objavi proglasa, Erendis se rastužila;
jer u njemu je iščitala prijekor Kralja, u čiju se naklonost uzdala.
Utoliko je imala pravo, iako nije pojmila da u pozadini leži nešto
drugo i važnije. Uskoro potom dobila je od Tar-Meneldura poruku,
pače naredbu, premda ljubazno sročenu. Naloženo joj je da dođe u
Armenelos i sa sobom povede gospu Ancalimë, te da se ondje zadrže
barem do Erukyermëa i proglašenja novoga Kralja.

"Hitro on udara", pomislila je. "To sam trebala predvidjeti. Sve
će mi oduzeti. Ali meni samoj naredbe davati neće, makar i na usta
svojeg oca."

Stoga je Tar-Menelduru odgovorila ovako: "Kralju i oče, moja
kći Ancalimë doista mora doći, ako tako zapovijedate. Usrdno vas
molim da imate u vidu njezinu dob i da se pobrinete da bude smješ-

240 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

tena na mirnom mjestu. Što se mene tiče, kumim vas da me ispričate.
Saznajem da je moja kuća u Armenelosu uništena; a ovom prilikom
ne bih drage volje bila gošća, ponajmanje na brodu-kući među po­
morcima. Ovdje mi stoga dopustite da ostanem, u svojoj osami, osim
ako nije Kraljeva volja da mi se oduzme i ova kuća."

Ovo je pismo Tar-Meneldur zabrinuto pročitao, ali nije ga uspjelo
pogoditi u srce. Pokazao ga je Aldarionu, jer je smatrao kako je
upućeno prvenstveno njemu. Tad je Aldarion pročitao pismo; a
Kralj je, motreći sinovo lice, rekao: "Ne sumnjam da te rastužilo.
Ali čemu si se drugom nadao?"

"Ne ovome, barem", rekao je Aldarion. "Ovo je daleko ispod
onoga čemu se nadah od nje. Postala je sitna; a ako sam ja tomu
uzrok, crna je tad moja krivnja. Ali smanjuju li se veliki u nevolji?
Ovo nije način, čak ni u mržnji ili osveti! Trebala je naložiti da se
za nju priredi velika kuća, zatražiti Kraljičinu pratnju i vratiti se u
Armenelos urešene ljepote, kraljevski, sa zvijezdom na čelu; tako
bi gotovo sav otok Númenor mogla privesti na svoju stranu, a mene
prikazati kao sumanuta grubijana. Valari mi bili svjedoci, prije bih
da je tako: prije da me krasotica Kraljica sujeti i izlaže poruzi, nego
da slobodno vladam dok gospa Elestirnë zapada u tminu vlastita
sumraka."

Zatim se gorko nasmijao i vratio pismo Kralju. "Dakle: tako
tomu jest", rekao je. "Ali ako jedno nema volje stanovati na brodu
među pomorcima, drugome bi se mogla oprostiti nesklonost prema
ovčarskom imanju punom služavki. Ali ne dam da mi se kći tako
naučava. Ona će barem odabrati na temelju znanja." Ustao je i
zatražio dopuštenje da se udalji.

DALJNJI TIJEK RADNJE

Nakon točke u kojoj Aldarion pročita Erendisino pismo, s porukom
da se ona odbija vratiti u Armenelos, priča se može pratiti tek u
okrajcima i naznakama, iz bilježaka i natuknica: a čak ni one ne
tvore djeliće posve dosljedne priče, s obzirom na to da su sročene
u različitim prilikama i da su često proturječne.

***

ALDARION I ERENDIS 241

Čini se da je Aldarion, nakon što je 883. godine postao kralj Núme-
nora, odlučio smjesta otići u novi posjet Međuzemlju, te je otputovao
u Mithlond te iste godine, ili možda iduće. Bilježi se da na pramac
Hirilondëa nije zataknuo granu oiolairëa, već lik orla sa zlatnim
kljunom i očima od dragulja, koji mu je darovao Círdan.

Kočio se ondje, vještinom svojega tvorca, kao da je pripravan
na nepogrešiv let prema nekom dalekom cilju koji je zapazio.
"Ovaj će nas znak dovesti kamo smo nakanili", rekao je. "Za
naš povratak nek se Valari brinu - ako našim djelima nisu ne­
zadovoljni."

Također se navodi kako "više nema zapisa o kasnijim putovanjima
na koja je išao Aldarion", ali da je "znano kako je mnogo putovao
kopnom, kao i morem, te otišao uz rijeku Gwathló sve do Tharbada,
gdje se susreo s Galadriel". Ovaj se susret drugdje ne spominje; ali
u to vrijeme Galadriel i Celeborn stanovali su u Eregionu, na ne
naročito velikoj udaljenosti od Tharbada (vidi str. 270).

Ali svi su Aldarionovi radovi sravnjeni sa zemljom. Gradnje koje
je počeo iznova u Vinyalondëu nikad nisu bile privedene kraju,
a more ih je glodalo.25 Pa ipak, udario je temelj za postignuće
Tar-Minastira mnogo godina poslije toga, u prvome ratu sa Sau-
ronom, jer da nije bilo njegovih radova, númenórejske flote ne
bi mogle na vrijeme dopremiti svoju bojnu silu na pravo mjesto
- kao što je i predvidio. Neprijateljstvo je već tada raslo i tamni
ljudi iz gorja zadirali su u Enedwaith. Ali u Aldarionovim danima
Númenórejci nisu još žudjeli za širim prostorom, a njegovi su Mo­
replovci ostali malen narod, cijenjen, ali ne naročito slijeđen.

Nema spomena ikakvog daljnjeg razvoja saveza s Gil-galadom, ili
o slanju pomoći koju je zatražio u pismu Tar-Menelduru; dapače,
navodi se ovo:

Aldarion je stigao prekasno, ili pak prerano. Prekasno: jer sila
koja je mrzila Númenor već se bila probudila. Prerano: jer vri­
jeme još nije bilo sazrelo da Númenor pokaže svoju moć ili da
se vrati u boj za svijet.

25 Vidi str. 303.

242 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Númenor se uskomešao kad se Tar-Aldarion odlučio vratiti u Me-
đuzemlje 883. ili 884. godine, jer nijedan Kralj nikada dotad nije
napustio Otok, pa Vijeće nije za to imalo presedana. Čini se da je
Menelduru bilo ponuđeno mjesto regenta, ali ga je on odbio, te je
Hallatan iz Hyarastornija postao regent, pri čemu ga je imenovalo
ili Vijeće ili pak sâm Tar-Aldarion.

Povijest Ancalimë u godinama dok je odrastala nema jasan oblik.
Manje je dvojbe oko njezina donekle dvostrana karaktera, te utje­
caja koji je majka imala na nju. Bila je manje ukočena od Erendis
i posjedovala urođenu ljubav prema pokazivanju, nakitu, glazbi,
divljenju i pokornosti; ali ljubila ih je svojevoljno, i ne neprestano,
a majka i bijela kuća u kraju Emerië poslužili su joj kao izlika za
bijeg. Odobravala je, čini se, Erendisin postupak prema Aldarionu
pri njegovu zakašnjelu povratku, ali i Aldarionovu ljutnju, odbijanje
pokajanja i potonje neumoljivo brisanje Erendis iz njegova srca i
zanimanja. Gajila je duboku odbojnost prema braku iz dužnosti, a
unutar braka prema svakom ograničavanju vlastite volje. Majka joj
je neprestano govorila protiv muškaraca, a jedinstven se primjer
takva Erendisina naučavanja dapače i sačuvao:

Númenórejski muškarci napola su vilenjaci (rekla je Erendis), i to
ponajprije oni visoka roda; ti ne pripadaju ni jednima ni drugima.
Dug život koji im je dan obmanjuje ih, pa trate vrijeme u svijetu,
u duhu tek djeca, sve dok ih godine ne snađu - a onda se mnogi
odreknu igre na otvorenome samo da bi prešli na igru u kući. Od
svoje igre prave velika pitanja, a od velikih pitanja igru. Htjeli bi
biti i obrtnici i pripovjedači i junaci, sve u isti mah; a žene su im
tek vatre na ognjištu - za koje se drugi trebaju brinuti, sve dok
se oni pred večer ne umore od igre. Sve što postoji stvoreno je
da njima služi: brda su za kamenolome, rijeke za opskrbu vodom
ili okretanje kóla, drveće za daske, žene za tjelesnu potrebu ili,
ako su oku ugodne, da im rese trpezu i ognjište; a djeca da ih se
zadirkuje kad se nema drugog posla - ali jednako bi se rado igrali
sa štenadi svojih lovačkih pasa. Prema svima su uviđavni i srdačni,
razdragani kao ševe u zoru (ako je sunčano); jer razbjesnit će
se tek kad im drugo ne preostane. Muški bi trebali biti veseli,
drže oni, velikodušni kao bogataši, davati drugima sve što im ne
treba. Ljutnju pokazuju tek kada shvate, odjednom, da u svijetu

ALDARION I ERENDIS 243

ima i drugih volja osim njihove. A tad će biti nemilosrdni poput
vjetra smorca ako im se išta usudi usprkositi.

Tako je to, Ancalimë, i mi to ne možemo promijeniti. Jer
ljudi su oblikovali Númenor: ljudi, oni opjevani junaci iz davnine
- o čijim se ženama manje čuje, osim da su suze lile kad su im
muževi pogibali. Númenor je trebao biti odmor nakon rata. Ali
ako se umore od odmaranja i mirnodopskih igara, uskoro će se
vratiti svojoj velikoj igri, pokoljima i ratovanju. Tako je to; a mi
smo ovdje stavljene medu njih. Ali ne moramo im se pokoravati.
Ako i mi ljubimo Númenor, uživajmo u njemu prije nego što
ga upropaste. I mi smo kćeri velikana, i imamo svoju volju i
hrabrost. Stoga se ne povijaj, Ancalimë. Ako im se imalo povineš,
svijat će te sve više, sve dok se ne pogneš. Pusti korijenje u stijenu
i suoči se s vjetrom, makar ti sve lišće otpuhao.

Uz to, i s većim posljedicama, Erendis je naviknula Ancalimë na
žensko okruženje: na hladan, miran, blag život u kraju Emerië bez
remećenja i uzbuna. Dječaci su, poput Îbala, vikali. Muškarci bi
dojahali i puhnuli u rog u nenavidne sate, te bi se nahranili uz silno
bučanje. Začinjali su djecu i ostavljali je na brigu ženama kad bi s
njom bilo teško. A iako je rađanje nosilo manje nevolja i pogibelji,
Númenor nije bio "raj na zemlji", i umor trudnoće i svega stvaranja
nije bio dokinut.

Ancalimë je, poput oca, bila neumoljiva u provedbi svojih odluka;
bila je i tvrdoglava poput njega, i odabirala smjer suprotan od svih
koje su joj savjetovali. Imala je u sebi nešto od majčine hladnoće i
pojma o osobnoj povrijeđenosti; a duboko joj je u srcu, gotovo, ali
ne i sasvim zaboravljena, ležala odsječnost s kojom joj je Aldarion
otpustio ruku i spustio je na zemlju kada se žurio otići. Silno je vo­
ljela nizine svojega doma i nikad u životu (kako je rekla) nije mogla
mirno spavati kad ne bi čula ovce. Ali nije odbila Nasljedništvo, već
je odlučila da će biti moćna Kraljica vladarica kad njezin dan svane;
a nakon što do toga dođe, da će živjeti gdje i kako joj je drago.

Čini se da je Aldarion nekih osamnaest godina nakon što je po­
stao Kralj počesto izbivao iz Númenora; a za to vrijeme Ancalimë je
provodila dane i u kraju Emerië i u Armenelosu, jer postala je veoma
draga kraljici Almarian, koja joj je udovoljavala kao i Aldarionu dok
je bio mali. Svi su se u Armenelosu prema njoj ponašali udvorno, a

244 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Aldarion više od mnogih; iako se isprva nije mogla opustiti, jer joj je
nedostajalo široko nebo njezina doma, s vremenom je prestala biti
stidljiva i razabrala da muškarci u čudu gledaju njezinu ljepotu, sada
rascvalu u potpunosti. S godinama je bivala sve svojeglavija, te joj
je postalo dosadno družiti se s Erendis, koja se držala kao udovica i
nije htjela biti Kraljica; ali i dalje je navraćala u Emerië, da se skloni
iz Armenelosa, a i zato što je željela time rasrditi Aldariona. Bila je
bistra, a i pakosna, i uviđala je priliku za razonodu, pa bi se ponašala
kao nagrada oko koje joj se majka i otac trebaju nadmetati.

Ancalimë je 892. godine, s devetnaest godina, proglašena Kraljevom
nasljednicom (u mnogo mlađoj dobi nego što je prethodno bio slu­
čaj, vidi str. 206); a u to je vrijeme Tar-Aldarion ukazom promijenio
zakon o sljedbi u Númenoru. Izrijekom se navodi da je Tar-Aldarion
tako postupio "iz razloga osobne prirode, a ne iz državničkih", te iz
"svoje dugotrajne odlučnosti da porazi Erendis". Ta promjena zakona
spominje se u Gospodaru prstenova, Dodatak A (I, i):

Šesti je kralj [Tar-Aldarion] imao samo jedno dijete, kćer. Ona
je postala prva kraljica [tj. Kraljica vladarka]; jer tada je donesen
zakon kraljevske kuće prema kojem žezlo nasljeđuje kraljevo
najstarije dijete, bilo ono muško ili žensko.

Ali na drugim se mjestima taj novi zakon izražava na različit način.
Najiscrpniji i najjasniji prikaz u prvom redu navodi da "stari zakon",
kako se poslije zvao, nije zapravo bio númenórejski "zakon", već
naslijeđeni običaj koji okolnosti dotad još nijednom nisu dovele u
pitanje; a prema tom običaju Žezlo je nasljeđivao Vladarev naj­
stariji sin. Podrazumijevalo se da će, ako sina nema, najbliži muški
rođak po muškoj liniji potomstva od Elrosa Tar-Minyatura postati
Nasljednik. Tako, da Tar-Meneldur nije imao sina, Nasljednik ne bi
bio njegov nećak Valandil (sin njegove sestre Silmarien), već njegov
bratić Malantur (unuk Tar-Elendilova mlađeg brata Eärendura).
Ali prema "novom zakonu" (najstarija) Vladareva kći nasljeđivala
je Žezlo ako on ne bi imao sina (što, naravno, proturječi onome što
stoji u Gospodaru prstenova). Na savjet Vijeća dometnuto je kako

ALDARION I ERENDIS 245

ona ima pravo odbiti.26 U tom slučaju, prema "novom zakonu",
Vladarev nasljednik postaje najbliži muški rođak, bilo po muškoj,
bilo po ženskoj liniji. Tako bi, da je Ancalimë odbila Žezlo, Tar-
-Aldarionov nasljednik bio Soronto, sin njegove sestre Ailinel; a
da se Ancalimë odrekla Žezla ili umrla bez potomaka, Soronto bi
također bio njezin nasljednik.

Vijeće je također uredilo da nasljednica mora odstupiti ako se ne
uda do određenog roka; a tim je odredbama Tar-Aldarion dodao
da se Kraljev nasljednik ne smije vjenčati izvan Elrosove loze, te da
svaki koji bi to učinio više ne može doći u obzir za Nasljedništvo.
Navodi se da je ta uredba potekla izravno iz Aldarionova porazna
braka s Erendis i njegovih promišljanja o tome; jer ona nije bila iz
Elrosove loze, i bila je kraćega vijeka, a on je čvrsto držao da u tome
leži korijen svih njihovih poteškoća.

Ove odredbe "novog zakona" neupitno su ostale zabilježene tako
podrobno zbog toga što će imati snažan utjecaj na kasniju povijest
ovih vladavina; ali, nažalost, o njoj se sada može kazati vrlo malo
toga.

Nekom kasnijom prilikom Tar-Aldarion je ukinuo zakon da se
Kraljica vladarica mora vjenčati, ili odstupiti (a to je zacijelo bilo
zato što se Ancalimë nije bila voljna prikloniti ijednoj od tih mo­
gućnosti); ali brak Nasljednika s drugim pripadnikom Elrosove loze
ostao je običaj sve otada.27

U svakom slučaju, prosci za Ancaliminu ruku uskoro su počeli
stizati u Emerië, i to ne samo zbog promjene u njezinu položaju,
jer cijelom se zemljom pronio glas o njezinoj ljepoti, njezinoj suz­
držanosti i oholosti, i o njezinu čudnom odgoju. U to su je vrijeme
počeli zvati imenom Emerwen Aranel, Kraljevna Pastirica. Kako bi
izbjegla salijetanja, Ancalimë se, uz pomoć starice Zamîn, sakrila na

26 Zakonit muški nasljednik, s druge strane, nije smio odbiti; ali kako se Kralj uvijek mogao
odreći Žezla, muški je nasljednik zapravo smjesta mogao odstupiti u korist svojega
legitimnog nasljednika. Tada se za njega također smatralo da je vladao barem jednu
godinu; a to je bio slučaj (jedini) s Vardamirom, Elrosovim sinom, koji nije stupio na
prijestolje, već je predao Žezlo sinu Amandilu.

27 Drugdje se navodi da ovo pravilo "'kraljevskog braka" nikad nije bilo uređeno zakonom,
već je iz ponosa postalo običaj; "bilo je vidljiv znak rasta Sjenke, budući da je postalo
neporecivo tek kada se razlika između Elrosove loze i drugih porodica, u odnosu na
životni vijek, krepkost ili sposobnost, umanjila ili potpuno izgubila".

246 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

ALDARION I ERENDIS 247

jednom imanju uz granicu zemalja Hallatana iz Hyarastornija, gdje
je neko vrijeme ostala živjeti životom pastirice. Prikazi (koji doista
nisu više od žurno zapisanih natuknica) na različite načine iznose
reakciju njezinih roditelja na takvo stanje stvari. Prema jednome,
Erendis je osobno znala gdje je Ancalimë i suglasila se s razlogom
njezina bijega, dok je Aldarion spriječio Vijeće da krene u potra­
gu za njom, jer mu je bilo po volji što se njegova kći ponaša tako
samostalno. Prema drugome, međutim, Erendis se uzrujala zbog
Ancalimina bijega, a Kralj se razbjesnio; i tom se prilikom Erendis
pokušala donekle izmiriti s njime, barem što se Ancalimë tiče. Ali
Aldarion se nije pokolebao, već je izjavio da Kralj nema ženu, ali
da ima kćer i nasljednicu, te da ne vjeruje kako Erendis ne zna gdje
se ona to skriva.

Izvjesno je barem to da se Ancalimë zbližila s pastirom koji je
čuvao stada u istome području; a taj čovjek joj je rekao da se zove
Mámandil. Ancalimë nikako nije bila naučena na druženje s nekim
poput njega, i oduševila se njegovim pjevanjem, jer bio mu je vičan;
a on joj je pjevao pjesme koje su potjecale iz dalekih dana, kad su
Edaini napasali stada u davnašnjem Eriadoru, još prije susreta s
Eldarima. Njih se dvoje tako sve češće sastajalo na pašnjacima, a
on je izmijenio stihove davnih pjesama o zaljubljenima i u njih unio
imena Emerwen i Mámandil; a Ancalimë se gradila da ne shvaća
na što smjeraju te riječi. Ali on joj je naposljetku otvoreno izjavio
ljubav, a ona je ustuknula, odbila ga i kazala mu da između njih leži
njezina sudbina, budući da je Kraljeva nasljednica. Ali Mámandil
se nije postidio, već se nasmijao i kazao joj da je pravim imenom
Hallacar, sin Hallatana iz Hyarastornija, iz loze Elrosa Tar-Minya-
tura. "A kako da te udvarač inače nađe?" rekao joj je.

Ancalimë se na to razljutila, jer zavaravao ju je, dok je sâm otpo-
četka znao tko je ona; ali odvratio joj je ovako: "To je dijelom točno.
Doista, smislio sam način da upoznam tu Gospu čije su navade tako
čudne da sam morao nekako bolje vidjeti kakva je. Ali onda sam
zavolio Emerwen, pa me sada nije briga tko je ona povrh toga. Ne
misli da sam se namjerio na tvoj visoki položaj; jer puno bi mi draže
bilo da si samo Emerwen. Radujem se tek ovome, da sam i sâm iz
Elrosove loze, jer držim da se inače ne bismo mogli vjenčati."

248 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Mogli bismo," rekla je Ancalimë, "kad bih bila iole voljna za
takvo što. Mogla bih se odreći kraljevskog položaja i postati slo­
bodna. Ali kad bih tako postupila, bila bih slobodna udati se za
koga hoću; a to bi bio Úner (što će reći, "Nitko"), koji mi je draži
od svih ostalih."

Zbilo se tako, međutim, da se Ancalimë na koncu vjenčala s Halla-
carom. Iz jedne se inačice čini da je Hallacarovo uporno snubljenje,
usprkos njezinu odbijanju, a uz nagovaranje Vijeća da se muž oda­
bere zbog mira u kraljevini, dovela do njihova braka ne mnogo
godina nakon njihova upoznavanja među stadima u kraju Emerië.
Ali drugdje se navodi da je ostala neudana tako dugo da ju je njezin
bratić Soronto, na temelju mogućnosti iz novoga zakona, pozvao da
se odrekne Nasljedništva, nakon čega se vjenčala s Hallacarom iz
inata Sorontu. U još jednoj kratkoj natuknici podrazumijeva se da
se vjenčala s Hallacarom nakon što je Aldarion ukinuo tu moguć­
nost, kako bi dokinuo Sorontove nade da će postati Kralj umre li
Ancalimë bez potomaka.

Kako god bilo, jasna je priča da Ancalimë nije željela ljubav,
a nije željela ni sina; te je rekla: "Moram li postati poput kraljice
Almarian, i maziti ga bez kraja i konca?" Život s Hallacarom nije joj
bio sretan, i zamjerala mu je na sinu Anárionu, i između njih nakon
njega je izbio sukob. Nastojala ga je podčiniti tvrdnjom da je ona
vlasnica njegove zemlje, te mu je zabranila da stanuje na njoj, jer nije
htjela, kako je kazala, da joj muž bude nadzornik gazdinstva. Iz ovog
razdoblja potječe posljednja zabilježena pripovijest o tim nesretnim
zbivanjima. Jer Ancalimë nije htjela nijednoj ženi iz svoje pratnje
dopustiti da se vjenča, pa premda se većina sudržala iz straha od nje,
one su potjecale iz okolnih sela i imale momke za koje su se htjele
udati. Ali Hallacar im je potajice uredio vjenčanja i objavio da će
zadnji pir prirediti u vlastitoj kući, prije nego što ode iz nje. Na taj
je pir pozvao i Ancalimë, kazavši joj da je to kuća njegove rodbine,
s kojom bi se trebalo iz pristojnosti oprostiti.

Ancalimë je došla, u pratnji svih svojih žena, jer nije htjela da
je služe muški. Kuću je zatekla punu svjetla i urešenu kao za veli­
ko slavlje, a muškarce iz domaćinstva s vijencima na glavi, kao za
svoju svadbu, i svaki je još u ruci imao po jedan vijenac za nevjestu.

ALDARION I ERENDIS 249

"Dođi!" rekao je Hallacar. "Vjenčanja su priređena, a bračne lož-
nice spremne. Ali kako je neprispodobivo da bismo mogli zatražiti
od gospe Ancalimë, Kraljeve nasljednice, da legne s nadzornikom
gazdinstva, onda ona, jao! noćas mora spavati sama." I Ancalimë je
silom ostala ondje, jer bilo joj je predaleko da se vraća na konju, a
nije ni htjela ići bez pratnje. Ni muškarci ni žene nisu skrivali osmije­
he na licima; a Ancalimë nije htjela doći na pir, već je legla u krevet
i slušala udaljeni smijeh, uvjerena da se to njoj smiju. Sutradan je
odjahala u hladnoj srdžbi, a Hallacar je poslao trojicu da je otprate.
Tako joj se osvetio, jer nikad se više nije vratila u kraj Emerië, gdje
kao da su joj se i same ovce rugale. Ali Hallacaru je poslije toga s
mržnjom pokušavala stati na kraj.

O kasnijim godinama Tar-Aldariona više se ništa ne može reći, osim
da je po svoj prilici nastavio s putovanjima u Međuzemlje te da je
ne jednom ostavio Ancalimë da mu bude regentica. Njegovo se
posljednje putovanje zbilo potkraj prvoga tisućljeća Drugog doba; a
1075. godine Ancalimë je postala prva Kraljica vladarica Númenora.
Navodi se da je nakon Tar-Aldarionove smrti 1098. Tar-Ancalimë
zanemarila sva načela očeve vladavine i nije pružala daljnju potporu
Gil-galadu u Lindonu. Njezin sin Anárion, koji je poslije postao osmi
Vladar Númenora, prvo je imao dvije kćeri. Njima Kraljica nije bila
draga i plašile su je se, te su odbile Nasljedništvo i ostale nevjenčane,
jer Kraljica im iz osvete nije htjela dopustiti da se udaju.28 Anárionov
sin Súrion rođen je zadnji, te je postao deveti Vladar Númenora.

Za Erendis se kazuje da ju je, kad su je poodmakle godine našle
u ogorčenoj osami, zanemarenu s Ancalimine strane, iznova obuzela
čežnja za Aldarionom; a kada je saznala da je on otišao iz Númenora
na putovanje za koje će se ispostaviti da mu je posljednje, ali da
uskoro očekuju njegov povratak, napokon je napustila Emerië, te
neprepoznata i neopažena otputovala do luke u Rómenni. Ondje se,
kako se čini, njezin život skončao; ali tek riječi "Erendis je stradala
u vodi 985. godine" preostaju kao naznaka onoga što se zbilo.

28 Ovo je čudno, budući da je Anárion postao Nasljednik za Ancaliniina života. U tekstu
"Elrosova loza" (str. 255) stoji samo to da su Anárionove kćeri "odbile žezlo".

250 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

NAPOMENA

VREMENSKI REDOSLIJED

Anardil (Aldarion) rođen je 700. godine Drugog doba, a njegovo
prvo putovanje u Međuzemlje zbilo se 725.-727. Njegov otac Me-
neldur postao je kralj Númenora 740. Ceh moreplovaca osnovan je
750., a Aldarion je proglašen Kraljevim nasljednikom 800. godine.
Erendis je rođena 771. Aldarionovo sedmogodišnje putovanje (str.
208) zbilo se između 806. i 813., prvo putovanje Palarrana (str. 209)
816.-820., putovanje sedam brodova usprkos Tar-Menelduru (str.
210) 824.-829., a četrnaestogodišnje putovanje koje je uslijedilo od­
mah za prethodnim (str. 211-212) 829.-843. godine.

Aldarion i Erendis zaručili su se 858. godine; putovanje na koje
je Aldarion otišao nakon zaruka (str. 219) trajalo je od 863. do 869.
godine, a vjenčanje je bilo 870. Ancalimë je rođena u proljeće 873.
Brod Hirilondë zaplovio je u proljeće 877., a Aldarionov povratak,
nakon kojeg je uslijedio prekid odnosa s Erendis, zbio se 882. godi­
ne; Žezlo Númenora primio je 883. godine.