J. R. R. Tolkien - Nedovrsene pripovijesti

NARN I CHÎN HÚRIN 101

u dvorani; a za one koji ovdje isuku oštrice, odmetništvo je najblaža
osuda. Izvan dvora ću ti odgovor dati, Šumski divljače!"

Ali kad Túrin vidje krv na stolu, ćud mu se sledi; on otrese Ma-
blungov stisak i izađe iz dvorane bez i jedne riječi.

Tad Mablung reče Saerosu: "Sto te snađe večeras? Za ovo zlo
tebe krivim; možda Kraljev zakon još prosudi razbijena usta pra­
vednim uzvratom za to podbadanje."

"Ima li mladunac prigovora, nek ih iznese pred Kraljevim su­
dom", odvrati Saeros. "Ali za isukavanje mačeva na ovome mjestu
takove isprike ne vrijede. Izvan dvorane, ako taj šumski divljak isuče
mač na mene, ubit ću ga."

"To mi se manje izvjesnim čini," reče Mablung, "ali strada li
tko, bit će to zao čin, priličniji Angbandu nego Doriathu, a iz njega
će novo zlo proisteći. Doista, držim da je to neka sjenka sa Sjeve­
ra večeras ispružila ruku i dotaknula nas. Dobro pripazi, Saerose,
Ithilborov sine, da ne ispuniš u svojoj oholosti volju Morgothovu, i
imaj na umu da si eldarskoga roda."

"To ne zaboravljam", reče Saeros; ali gnjev mu se nije ublažio, te
je kroz noć pakost u njemu nastavila rasti, dok je viđao ranu.

Kad ujutro Túrin krenu iz Menegrotha u povratak na sjeverne
međe, Saeros ga zaskoči i potrča na njega s isukanim mačem i šti­
tom na raci. Ali Túrin se u divljini izvještio u oprezu, pa ga spazi
kutem oka, skoči u stranu, hitro isuka mač i okrenu se na suparnika.
"Morwen!" zavapi, "sada će onaj koji te ismijao platiti za prezir!"
I rascijepi Saerosu štit, te zapodjenuše borbu hitrim oštricama. Ali
Túrin je dugo učio teške škole i postao okretan poput vilenjaka,
samo još snažniji. Uskoro je nadvladao Saerosa, ranio mu ruku s
mačem i dobio ga sebi na milost. Tada stade na mač koji je ispao
Saerosu. "Saerose," reče mu, "duga ti trka predstoji, u kojoj će ti
odjeća smetati; vlasi ti moraju dostajati." I odjednom ga baci na tlo
i svuče, a Saeros osjeti veliku Túrinovu snagu i obuze ga strah. Ali
Túrin ga pusti da ustane, te "Trči!" viknu. "Trči! A ne budeš li brzao
kao divljač, straga ću te bosti." I Saeros s glasnim vapajima uteče u
šumu; Túrin se poput lovačkog psa nada za njim, i ma kako da je
Saeros trčao ili vijugao, uvijek ga je mač straga tjerao dalje.

Saerosovi pozivi u pomoć prizvaše u tu potjeru još mnoge koji
pođoše za njima, ali tek su najhitriji mogli održati korak s trkačima.

102 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Njima na čelu bijaše Mablung, obuzet brigom, jer iako mu se ono
izazivanje učinilo zlim, "pakost što se izjutra probudi postat će prije
mraka Morgothu veselje"; a uz to se smatralo ozbiljnim prijestupom
izložiti bilo koga iz vilenjačkog puka sramoti, svojevoljno, umjesto
da stvar bude iznesena pred sud. Nitko u tome času nije znao da je
Saeros prvi napao Túrina, u nakani da ga ubije.

"Stoj, stoj, Túrine!" povika Mablung. "Orkovska je to rabota u
šumi!" Ali Túrin mu doviknu: "Orkovska rabota u šumi za orkovske
riječi u dvorani!" i pohita dalje za Saerosom, koji je pak bez nade
u pomoć i uvjeren da ga smrt u stopu prati samo mahnito trčao,
sve dok nije odjednom izbio na rub provalije izdubljene u visokim
stijenama, kojom je tekao jedan pritok Esgalduina, tako širok da ga
srna jedva može preskočiti. Ondje se Saeros u veliku strahu odvaži
na skok; ali ne uspije se dočekati na suprotnoj strani, već s krikom
pade i razbi se o golemu stijenu u vodi. Tako je okončao njegov
život u Doriathu; Mandos ga je još dugo držao.

Túrin pogleda gdje mu tijelo leži u potoku i pomisli: "Luda jedna
nesretna! Odavde bih ga pustio da se korakom vrati u Menegroth.
Sada me nezasluženo opteretio krivnjom." I on se okrenu i mračno
pogleda Mablunga i njegove sudrugove, koji su bili prišli i stali uz
rub provalije blizu njega. Mablung pošutje, pa reče: "Jao! Ali vrati se
sada s nama, Túrine, jer Kralj mora donijeti sud o ovim djelima."

Ali Túrin reče: "Kad bi Kralj bio pravičan, nevinim bi me pro­
sudio. Ali nije li ovo bio njegov savjetnik? Zar bi pravičan kralj
izabrao srce puno pakosti za prijatelja? Odričem se njegova zakona
i njegova suda."

"Riječi ti nisu mudre", kaza Mablung, iako je u srcu osjetio sami­
lost prema Túrinu. "Nećeš se izroditi u odbjeglicu. Molim te, vrati
se sa mnom, kao s prijateljem. A ima i drugih svjedoka. Kada Kralj
sazna istinu, možeš se uzdati u njegov oprost."

Ali Túrinu je bilo dosta vilenjačkih dvorova, a i strahovao je da
ga ne zarobe; stoga reče Mablungu: "Odbijam tvoju molbu. Neću
nizašto tražiti oprost od kralja Thingola; a sada idem onamo gdje me
njegov sud ne može naći. Izbor vam je tek dvojak: ili me pustite da
slobodno odem ili me ubijte, ako vam zakon to dopušta. Jer odveć
vas je malo da biste me uhvatili živa."

NARN I CHÎN HÚRIN 103

Vidješe mu u očima da je to točno te ga pustiše da prođe; a Ma-
blung reče: "Jedna smrt je dovoljna."

"Nisam to želio, ali ne žalim što je tako", reče Túrin. "Neka mu
Mandos pravično presudi; a ako se ikad vrati u zemlje živih, neka
se mudrijim pokaže. Sretan ti ostanak!"

"Slobodno nastavi!" reče mu Mablung; "jer takova ti je želja. Ali
sretnome nastavku ne nadam se za te, pođeš li tim putem. Sjenka ti
na srcu leži. Kad se opet sretnemo, neka tamnija ne bude."

Túrin na to ne odgovori, već ode od njih i hitro se udalji, a nisu
znali kamo.

Kazuje se da je, kad se Túrin nije vratio na sjeverne međe Doria-
tha, a vijesti o njemu nigdje se nije moglo čuti, Beleg od Čvrstog
lûka došao u Menegroth da ga potraži; ondje teška srca primi vijest
o Túrinovim djelima i bijegu. Uskoro se potom Thingol i Melian
vratiše u dvorove, jer ljeto je bilo na izmaku; kada Kralj sazna što
se zbilo, sjede na svoje prijestolje u velikoj dvorani Menegrotha,
okružen svim velmožama i savjetnicima Doriatha.

Tada su sve pretresli i ispričali, sve do Túrinovih riječi na rastan­
ku; a nakon toga Thingol uzdahnu i reče: "Jao! Kako li se ta sjenka
zavukla u moju kraljevinu? Saerosa smatrah vjernim i mudrim; ali da
je još živ, oćutio bi moj bijes, jer zao je bio njegov izazov i krivcem
ga držim za sve što se u dvorani zbilo. Utoliko Túrinu opraštam.
Ali kad je Saerosa izložio sramoti i natjerao ga u smrt, počinio je
krivdu veću od uvrede, a preko tih djela ne mogu prijeći. Kroz njih
prosijava tvrdo srce, i uznosito." Zatim Thingol ušutje, a kad opet
prozbori, glas mu bijaše tužan. "Nezahvalan je to posinak, i čovjek
preponosan za svoj položaj. Kako da udomim onoga koji prezire i
mene i moj zakon ili oprostim onome koji kajanja nema? Stoga ću
prognati Túrina, Húrinova sina, iz kraljevstva Doriatha. Zatraži li
ulaz, ima ga se dovesti pred mene da mu sudim; a dok mi ne padne
pod noge i ne zamoli me za oprost, moj sin više nije. Smatra li to
ovdje itko nepoštenim, neka sada zbori."

U dvorani ušutješe, pa Thingol podiže ruku da objavi svoj sud.
Ali u taj čas, sav u žurbi, ude Beleg i doviknu: "Gospodaru, smijem
li prozboriti?"

104 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Kasno stižeš", reče Thingol. "Nisi li bio pozvan zajedno s osta­
lima?"

"Jesam, gospodaru," odgovori Beleg, "ali zadržao sam se; tražio
sam nekoga. Sada napokon dovodim svjedoka kojeg valja saslušati
prije nego što se vaš sud donese."

"Svi bijahu pozvani koji imadoše nešto reći", reče Kralj. "Što ii
to taj sada može reći a što bi imalo veću težinu od onih koje sam
već čuo?"

"Prosudit ćete kada čujete", reče Beleg. "Dopustite mi ovo, ako
ikad zaslužih vašu milost."

"Tebi dopuštam", reče Thingol. Tada Beleg izađe, te za ruku
uvede onu djevu Nellas, koja je živjela u šumama i nikad još nije prije
došla u Menegroth; bila je u strahu, kako zbog velebne dvorane sa
stupovima i kamenim svodom, tako i zbog očiju okupljena mnoštva,
uprtih u nju. A kad joj Thingol kaza da prozbori, ona reče: "Gospo­
daru, sjedila sam u krošnji", ali zatim umuknu od strahopoštovanja
prema Kralju i ništa više ne bijaše u stanju reći.

Kralj se tad osmjehnu i reče: "I drugi su, ali ne smatrahu mi to
nužnim reći."

"I drugi su, dakako", reče ona, sad hrabrija zbog njegova osmi­
jeha. "Čak i Lúthien! A baš o njoj razmišljah toga jutra, kao i o
čovjeku Berenu."

Thingol joj ne uzvrati, a osmijeh mu uminu; on tek pričeka da
Nellas opet prozbori.

"Jer Túrin me podsjeća na Berena", reče ona napokon. "U rodu
su, kako čujem, a njihovo je srodstvo nekima i vidljivo: onima koji
pomnije pogledaju."

Thingol postade prijek. "Možda je tako", reče. "Ali Túrin, Húri-
nov sin, ode od mene s prezirom, te ga više vidjeti nećeš da mu
iščitavaš srodstvo. Jer sad ću donijeti presudu."

"Gospodaru Kralju!" kriknu ona tada. "Saslušajte me, dopustite
mi da prvo nešto kažem. Sjedila sam u krošnji jer sam željela po­
gledom ispratiti Túrina dok odlazi; a vidjeh gdje Saeros s mačem i
štitom izlazi iz šume, te skače na Túrina iz zasjede."

Nato se dvoranom pronese žamor; Kralj pak podiže ruku i reče:
"Ne vjerovah da ćeš tako ozbiljnu vijest mojim ušima donijeti. Dobro

NARN I CHÎN HÚRIN 105

pazi na sve što sada kazati kaniš; jer na ovome sudištu konačna se
presuda zbori."

"To mi i Beleg reče", odgovori ona, "i samo se zato i usudih
amo doći, da se Túrina naopako ne osudi. Odvažan je on, ali i sa-
milosan. Boriše se, gospodaru, njih dvojica, sve dok Túrin nije lišio
Saerosa i štita i mača; ali nije ga ubio. Stoga ne vjerujem da ga je
smjerao pogubiti. Ako Saeros i jest bio ponižen, to je poniženje
sâm zaslužio."

"Taj sud je na meni", reče Thingol. "Ali vodit ću se time što si
kazala." Zatim je podrobno ispitao Nellas; a nakon toga se obra­
tio Mablungu riječima: "Čudno mi je da ti Túrin ništa o tome ne
reče."

"Pa ipak, ne reče mi", reče Mablung. "A da je kazao nešto o
tome, drugačije bih mu riječi na rastanku uputio."

"A drugačija će sada i moja presuda biti", reče Thingol. "Počujte!
Túrinu oprost sada dajem za svu krivnju koja se u njemu može naći,
jer smatram da je bio oštećen i izazvan. A kako mu je odista, kao
što i sâm reče, tu nepravdu jedan od mojih savjetnika nanio, nije mu
nužno tražiti oprost od mene, već mu ga odaslati kanim, gdje god
on sada bio; i pozvat ću ga da se časno vrati u moje dvorove."

Ali kada presuda bi izrečena, Nellas odjednom zaplače. "Ta gdje
li se nalazi?" reče. "Iz naše je zemlje otišao, a svijet je širok."

"Naći ćemo ga", reče Thingol. Zatim ustade, a Beleg izvede Ne­
llas iz Menegrotha, te joj reče: "Ne plači; jer ako je Túrin još na
životu, ako još nekuda kroči, ja ću ga pronaći, sve i ako nitko drugi
u tome ne uspije."

Sutradan je Beleg izašao pred Thingola i Melian, a Kralj mu reče:
"Posavjetuj me, Belegu; jer ojađen sam. Držao sam Húrinova sina
svojim sinom, a to će i ostati, ako se pak sâm Húrin ne vrati iz sjenki
da povrati ono što mu pripada. Neću dopustiti da se pripovijeda
kako je Túrin nepravedno otjeran u divljinu, a natrag bih ga primio
raširenih ruku, jer sam ga veoma ljubio."

A Beleg odgovori: "Tražit ću Túrina dok ga ne nađem i dovest ću
ga natrag u Menegroth, ako uzmognem, jer ga i ja ljubim." Zatim
se otputi; i diljem Belerianda uzalud je tragao za glasima o Túrinu,
kroz mnoge pogibelji; prošla je tako ta zima, a za njom i proljeće.

106 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

TÚRIN MEĐU ODMETNICIMA

Sada se priča vraća Túrinu. On se, uvjeren da je odmetnik za kojim
kralj traga, nije vratio Belegu na sjeverne međe Doriatha, već se
otputio na zapad, kradom izašao iz Zaštićene kraljevine i dospio u
šumovite krajeve južno od Teiglina. Ondje je prije Nirnaetha živjelo
mnoštvo ljudi u raštrkanim gazdinstvima; najvećim su dijelom bili iz
Halethina puka, ali nisu imali poglavara, a živjeli su i od lova i od
ratarstva, držali svinje u žirištima te obrađivali šumske proplanke
ograđene od divljine. Ali sada su većinom bili uništeni ili su utekli
u Brethil, te je cijelo to područje bilo u strahu od orkâ, a i od od­
metnika. Jer u tim vremenima propasti mnogi su ljudski beskućnici i
očajnici pošli krivim putem: preživjeli iz boja i poraza, i iz poharanih
krajeva; a bilo je i ljudi koji su u divljinu pošli zbog zlodjela. Lovili
su i prikupljali hrane koliko su mogli; ali kad bi ih zimi gonila glad,
bili su strašni poput vukova, pa su ih imenom Gaurwaith, Vučjaci,
prozvali oni koji su još branili svoje domove. Pedesetak se takvih
udružilo u četu i lutalo šumama oko zapadnih međa Doriatha; a
jedva da su manje bili omraženi od orkâ, jer među njima je bilo
otpadnika tvrda srca, kivnih na vlastiti soj. Najmrkiji među njima
bijaše jedan po imenu Andróg, koji je utekao iz Dor-lómina, gdje je
ubio jednu ženu; a bilo je i drugih rodom iz te zemlje: stari Algund,
najstariji u družini, koji je pobjegao iz Nirnaetha, te Forweg, kako
se sâm prozvao, kapetan te čete, čovjek svijetle kose i nemirnih,
svjetlucavih očiju, krupan i odvažan, ali uvelike odrođen od vrlina
Edaina iz Hadorova naroda. Postali su vrlo sumnjičavi, te su se
okruživali izviđačima ili stražom, bilo u pokretu, bilo pri odmoru; i
tako su brzo saznali za Túrina kad je zalutao u njihova staništa. Ušli
su mu u trag i stegnuli obruč oko njega; tako se odjednom, kad je
izbio na proplanak pokraj jednog potočića, našao okružen ljudima
s napetim lûkovima i isukanim mačevima.

Túrin tad zastade, ali na njemu se nije vidjelo nikakva straha.
"Tko ste?" reče. "Smatrah da samo orci postavljaju ljudima zasjede,
ali vidim da sam pogriješio."

"Možda još zažališ tu grešku," reče Forweg, "jer ovo je naš kraj
i ne damo drugim ljudima da tuda idu. Živote im smatramo pro-
igranima ako ih ne mogu otkupiti."

NARN I CHÎN HÚRIN 107

Túrin se nato nasmija. "Otkupa za me radije ne očekujte," reče
im, "za otpadnika i odmetnika. Možete me pretražiti nakon što stra­
dam, ali skupo će vas koštati da doznate kako vam istinu zborim."

Svejedno, činilo se da mu je smrt blizu, jer mnoge su strijele bile
zataknute u tetivu i samo čekale na kapetanovu riječ; nijedan mu
neprijatelj nije stajao dovoljno blizu da na njega skoči s isukanim
mačem. Ali Túrin se, vidjevši neko kamenje na rubu potoka pod
svojim nogama, odjednom sagnu; u tom trenu jedan od njih odape,
ljut zbog njegovih riječi. Ali strijela preletje Túrina, a on skoči i
baci kamen u tog strijelca, silovito i nepogrešivo; ovaj se razbijene
lubanje sruši na zemlju.

"Možda bih vam bolje došao živ, namjesto ovog nesretnika", reče
Túrin; Forwegu pak kaza: "Ako si ti tu kapetan, ne bi smio dopuštati
svojima da strijeljaju bez naredbe."

"I ne dopuštam," reče Forweg; "ali dostatno je hitar prijekor
zaradio. Uzet ću te na njegovo mjesto, ako budeš bolje slušao moje
riječi."

Nato se dvojica odmetnika pobuniše protiv njega; jedan bija­
še prijatelj stradaloga. Ulrad se zvaše. "Čudan li je to put pristu­
panja družini," reče on; "ubijanjem jednog od njezinih najboljih
članova."

"Ne bez izazova", reče Túrin. "Ali hajde onda! Oprijet ću vam
se obojici zajedno, oružjem ili čistom snagom; a tad ćete vidjeti je­
sam li u stanju zamijeniti jednog od vaših najboljih članova." Zatim
zakorači prema njima; ali Ulrad ustuknu i ne htjede se boriti. Onaj
drugi baci svoj lûk i premjeri Túrina pogledom; to bijaše upravo
onaj Andróg iz Dor-lómina.

"Nisam ti ravan", reče on napokon i odmahnu glavom. "Nitko od
nas nije, držim. Možeš nam se pridružiti, što se mene tiče. Ali ima
u tebi nečega čudnog; opasan si čovjek. Kako ti glasi ime?"

"Zovem se Neithan, Krivooptužem", reče Túrin, pa ga odmet­
nici nakon toga zvaše Neithan; ali iako im je rekao da je pretrpio
nepravdu (te je za svakog koji bi slično kazao uvijek imao i odvi­
še razumijevanja), ništa više nije želio otkriti o svojemu životu ili
domu. No oni su dokučili da je pao s nekog visokog položaja, te
da su mu oružje izradili vilin-kovači, sve i ako nema drugih posje­
da. Uskoro je među njima izbio na dobar glas, jer bio je snažan i

108 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

srčan, te snalažljiviji u šumi od njih; stekao je njihovo pouzdanje,
jer nije bio pohlepan, a za sebe je slabo mario; ali i plašili su ga se,
zbog njegovih iznenadnih provala bijesa, koje su tek rijetko shvaćali.
U Doriath se Túrin nije mogao, ili iz ponosa nije htio vratiti; u Nar-
gothrond nitko nije mogao ući od Felagundove pogibije. Bilo mu je
ispod časti otići nižemu Halethinu puku iz Brethila; a u Dor-lómin
se nije usuđivao, jer bio je pod čvrstim okruženjem, te u to vrijeme
nije bilo nade, držao je, u samostalan prolazak prijevojima Gorja
sjenâ. Tako je Túrin ostao među odmetnicima, budući da je uz ma
kakvo ljudsko društvo bilo lakše izdržati u divljini; a kako je želio
ostati na životu i nije mogao stalno biti u sukobu s njima, slabo je
mario da priječi njihova zlodjela. No u njemu bi se katkad probudili
samilost i sram, a tad bi se razbjesnio i postao pogibeljan. Tako je
ostao živjeti do kraja te godine, a zatim i kroz oskudicu i glad zime,
sve dok nije stiglo Buđenje, a zatim i krasno proljeće.

Sad, u šumama južno od Teiglina još se, kako je već rečeno, dalo
naći poneko gazdinstvo ljudi, otpornih i opreznih, no sada malo­
brojnih. Iako ih uopće nisu ljubili i nije im ih bilo žao, po cičoj bi
zimi ostavljali Gaurwaithu hrane koliko bi već mogli na neko vidno
mjesto; tako su se nadali izbjeći združene napade izgladnjelih. Ali
time su manje zahvalnosti stjecali od odmetnika negoli od životinja i
ptica, te su ih zapravo spašavali psi i ograde. Jer svako je gazdinstvo
velikim živicama opasalo svoje iskrčene posjede, a kuće su im bile
opkopane i ograđene koljem; nastambe su bile povezane stazama,
te su mogli dozivati pomoć i potporu pozivima roga.

Ali s dolaskom proljeća Gaurwaithu je postalo pogibeljno zadr­
žavati se tako blizu kuća Šumljaka, koji bi se mogli okupiti i poći u
lov na njih; Túrin se stoga čudio što ih Forweg ne vodi odatle. Više
se hrane i divljači, a i manje pogibelji, moglo naći dalje na Jugu,
gdje ljudi više uopće nije bilo. A jednoga dana Túrin uoči da nema
ni Forwega ni prijatelja mu Andróga, pa upita gdje su, ali sudruzi
mu se nasmijaše.

"Otišli su svojim poslom, valjda", reče Ulrad. "Vratit će se oni
uskoro, a tad ćemo u pokret. Žurno, možda; jer imat ćemo sreće
ako za sobom ne dovedu roj pčela."

Sunce je sjalo i mlado se lišće zelenjelo; a Túrina ozlojedi prljavi
tabor odmetnika, pa sam odluta daleko u šumu. Nehotice se prisjeti

NARN I CHÎN HÚRIN 109

Skrivena kraljevstva, te kao da začu imena cvjetova iz Doriatha, po­
put odjeka nekog gotovo zaboravljenog starog jezika. Ali iznenada
dopru krici i iz lijeskova gustiša istrči jedna mlada žena; trnje joj je
izdrapalo odjeću, a bila je u velikom strahu, pa se spotaknu i zadi­
hano pade na tlo. Túrin tad skoči prema gustišu s isukanim mačem
i posiječe čovjeka koji je izbio iz lijeske u potjeri za njom; a tek je
pri samome udarcu shvatio da je to Forweg.

Ali dok je stajao i zatravljeno gledao u krv na travi pod sobom, po­
javi se Andróg, pa i on zapanjeno stade. "Zlodjelo, Neithane!" viknu
on, te isuka mač; ali Túrinu se ćud ohladi, te reče Andrógu: "Gdje li
su onda orci? Jeste li ih vi to pretekli da njoj pomognete?"

"Orci?" reče Andróg. "Ludo! A odmetnikom se nazivaš. Odmet­
nici nemaju drugog zakona do svojih potreba. Gledaj svoja posla,
Neithane, a nama prepusti naša."

"Tako i kanim", reče Túrin. "Ali danas nam se putevi preklopiše.
Ženu ćeš prepustiti meni, ili ćeš se pridružiti Forwegu."

Andróg mu se nasmija. "Ako je tako, nek bude po tvome", reče.
"Ne tvrdim da ti sâm mogu biti ravan; ali našoj družini ovo smaknuće
možda ne bude po volji."

Žena se tada osovi na noge i položi dlan na Túrinovu ruku. Ona
pogleda u krv pa u Túrina, te joj se oči ozariše. "Ubij ga, gospoda­
ru!" reče. "Ubij i njega! A zatim pođi sa mnom. Doneseš li njihove
glave, mome ocu Larnachu neće biti krivo. Za dvije 'vučjačke glave'
znao je već dobro nagraditi ljude."

Ali Túrin reče Andrógu: "Je li daleko njezin dom?"
"Oko milju odavde," odvrati mu on, "u onom gazdinstvu. Odlu­
tala je odatle."
"Onda pođi brzo", reče Túrin, obrativši se opet ženi. "Kaži ocu
da te bolje čuva. Ali glave drugovima neću odrubiti ne bih li kupio
njegovu milost, ili bilo što drugo."
On zatim spremi mač. "Dođi!" reče Andrógu. "Vratit ćemo se. Ali
želiš li pokopati svojega kapetana, ne računaj na moju pomoć. Požuri
se, jer možda se još nadigne potjera. Ponesi njegovo oružje!"
I Túrin ode odatle bez i jedne riječi više, a Andróg ga isprati
pogledom, mršteći se kao čovjek koji pokušava dokučiti neku za­
gonetku.

110 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

***

Kad se vratio u tabor odmetnika, Túrin ih zateče nemirne i pune
nelagode; jer već su se predugo bili zadržali na jednome mjestu, blizu
dobro čuvanih gazdinstava, te su počeli rogoboriti protiv Forwega.
"Izlaže se pogibelji na našu štetu," govorili su; "a drugi možda još
plate za njegove naslade."

"Onda izaberite novoga kapetana!" reče Túrin, kad je stao pred
njih. "Forweg vas više ne može predvoditi; jer on je mrtav."

"Kako znaš?" reče Ulrad. "Jesi li tražio med iz iste košnice? Jesu
li ga pčele ubole?"

"Ne", reče Túrin. "Jedan ubod bijaše dovoljan. Sasijekoh ga. Ali
poštedih Andróga, koji se uskoro vraća." Zatim im ispriča sve što se
učinilo, prekorivši one koji čine takva djela; a još dok je govorio, vrati
se Andróg, noseći Forwegovo oružje. "Vidiš, Neithane!" doviknu
on. "Nije digla uzbunu. Možda se nada da će te opet sresti."

"Budeš li se sprdao sa mnom," reče Túrin, "požalit ću što ti preko
volje sačuvah glavu. Sad ispripovjedaj što imaš, i budi kratak."

Zatim Andróg prilično pošteno ispriča sve što se zbilo. "Kakvim
je poslom Neithan onamo išao, pitam se sada", reče. "Nije našim,
čini mi se. Jer kad sam naišao, već je bio sasjekao Forwega. Ženi
se to podosta svidjelo, pa je ponudila poći s njime, moleći ga da joj
naše glave dade kao dotu. Ali on ju nije htio, te ju je otjerao; tako
da mi nije jasno što je to zamjerio kapetanu. Meni je glavu ostavio
na ramenima, na čemu sam mu zahvalan, premda sam i nemalo
zbunjen."

"Onda ti poričem tvrdnju da potječeš iz Hadorova naroda", reče
Túrin. "Uz Uldora Prokletog prije ti je mjesto, pa bolje potraži
službu u Angbandu. Ali čujte me sada!" viknu on svima. "Ovaj vam
izbor dajem. Valja vam uzeti me za kapetana namjesto Forwega, ili
me otpustiti. Od sada zapovijedam ovom družinom, ili je napuštam.
Ali želite li me ubiti, hajde! Borit ću se sa svima do smrti - svoje
ili vaše."

Tada se mnogi mašiše oružja, ali Andróg poviknu: "Ne! Nije
bezumna glava što je on poštedje. Zapodjenemo li borbu, ne jedan
će poginuti nepotrebno, prije nego što ubijemo najboljega među

NARN I CHÎN HÚRIN 111

sobom." Zatim se nasmija. "Opet je onako kako je bilo kad nam
se pridružio. Ubija da sebi stvori mjesto. Ako se to prije pokazalo
dobrim, možda će se i opet; a pod njegovim vodstvom možda nas
krene bolje od kopanja po tuđim otpacima."

A stari Algund reče: "Najbolji među nama. Nekoć bismo i sami
postupili tako, kad bismo se usudili; ali štošta smo zaboravili. Možda
nas on na koncu dovede kući."

Nato Túrin odjednom pomisli kako bi se od vođe ove male čete
mogao uspeti do položaja slobodna i samostalna vladara. Ali on
pogleda Algunda i Andróga, te im reče: "Kući, kažete? Visoko i
studeno koči se Gorje sjenâ između nas i nje. Za njim je Uldorov
narod, a svud oko njega angbandske su legije. Ako takovo što neće
obeshrabriti vas sedam puta sedam, koliko vas ima, mogu vas povesti
kući. Ali dokle ćemo stići, prije nego što poginemo?"

Svi to odšutješe. Túrin se zatim opet oglasi. "Uzimate li me za
kapetana? Ako je tako, smjesta vas vodim u divljinu, daleko od do­
mova ljudi. Ondje nam možda bolje krene, a možda i ne; ali barem
ćemo zaslužiti manje mržnje vlastita soja."

Tada svi oni rodom iz Hadorova naroda stadoše uz njega i uzeše
ga za kapetana; a ostali se s manje odobravanja složiše s time. A on
ih smjesta odvede iz toga kraja.10

Brojne je glasnike Thingol odaslao da tragaju za Túrinom unutar
Doriatha i oko njegovih granica; ali u godini njegova bijega tragali
su za njim zaludu, jer nitko nije znao, niti je slutio, da je među od­
metnicima i neprijateljima ljudi. S nailaskom zime vratili su se kralju,
svi osim Belega. On je nakon odlaska ostalih nastavio sâm.

10 U jednoj inačici teksta ovog dijela priče Túrin ovom prilikom objavi odmetnicima svoje
pravo ime; i kaže da je, bivajući po pravu vladar i sudac Hadorova naroda, s pravom
sasjekao Forwega, jer je ovaj bio čovjek iz Dor-lómina. Zatim Algund, stari odmetnik
koji je bio pobjegao niz Sirion iz Nirnaeth Arnoediada, kaže da ga Túrinove oči već dugo
podsjećaju na nečije tuđe kojih se nikako nije mogao sjetiti, ali sad ga prepoznaje kao
Húrinova sina. "'Ali on je bio niži rastom, nizak za svoj rod, makar prožet plamenom;
a kosa mu bijaše zlaćano crvena. Ti si taman i visok. U tebi vidim tvoju majku, sad kad
te bolje pogledam; ona je potjecala iz Bëorova naroda. Pitam se kakva li je sudbina nju
snašla.' 'Nije mi znano', reče Túrin. 'Nikakvi glasi sa Sjevera ne stižu.'" U toj inačici
upravo to saznanje, da je Neithan zapravo Túrin, sin Húrinov, tjera one odmetnike koji
su bili podrijetlom iz Dor-lómina da ga prihvate za vođu svoje čete.

112 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Ali u Dimbaru i duž sjevernih međa Doriatha stanje se pogoršalo.
Zmajski se šljem ondje više nije viđao u bici, a i Čvrsti je lûk nedo-
stajao; slugani su se Morgothovi pak osokolili i postajali sve brojniji
i odvažniji. Zima je došla i prošla, a s proljećem su napali iznova;
pregazili su Dimbar, a među ljudima iz Brethila zavladao je strah,
jer zlo je sad vrebalo na svim njihovim granicama, izuzev južne.

Prošla je već gotovo godina dana od Túrinova bijega, a Beleg
ga je još iskao, sa sve manje nade. Odlutao je na sjever sve do Tei-
glinskih prijelaza, gdje je čuo lošu vijest o novom prodoru orkâ iz
Taur-nu-Fuina, te pošao natrag i stigao, kako se slučilo, do domova
Sumljaka netom nakon što je Túrin napustio to područje. Ondje je
čuo neobičnu pripovijest što je kružila među njima. Visok se čovjek
vladarska izgleda, ili pak vilenjački ratnik, kako su neki govorili, po­
javio u šumama i sasjekao jednog pripadnika Gaurwaitha, te spasio
Larnachovu kćer koju su oni gonili. "Vrlo je ponosit bio," kazala
je Larnachova kći Belegu, "sjajnih očiju što se jedva uđostojiše da
me pogledaju. Pa ipak je Vučjake svojim drugovima zvao, te nije
htio sasjeći još jednoga koji je stajao ondje i znao mu ime. Neithan,
tako ga je nazvao."

"Je li tebi jasna ta zagonetka?" upitao je Larnach vilenjaka.
"Jasna mi je, jao", rekao je Beleg. "Tražim upravo toga čovjeka
o kojemu zborite." Ništa više o Túrinu nije kazao Šumljacima; ali
upozorio ih je na zlo što se okuplja sjeverno odatle. "Uskoro će orci
početi harati ovim krajem u tolikom broju da im se nećete moći
oduprijeti", rekao je. "Ove se godine napokon morate odreći svoje
slobode ili svojih života. Pođite u Brethil dok još ima vremena!"
Zatim je Beleg žurno otišao dalje, išćući odmetnička skrovišta i
svaki znak koji bi mu otkrio kamo su otišli. Uskoro ih je i našao; ali
Túrin je sad imao nekoliko dana prednosti i kretao se hitro, u strahu
od potjere Sumljaka, te rabio sve znane vještine da nadmudri ili na
krivi trag navede svakoga koji bi ih pokušao slijediti. Rijetko su dvije
noći ostajali u istom taboru i malo je tragova kretanja i boravaka
ostajalo za njima. Stoga ih je čak i Beleg uzaludno lovio. Vođen
znakovima koje je uspijevao pročitati, ili glasima o prolasku ljudi
među divljim stvorovima čiji je govor znao, često bi im se približio,
ali skrovište im je uvijek bilo napušteno kad bi stigao; jer danonoć­
no su držali straže, te bi se na prvi šušanj hitro digli i utekli. "Jao!"

NARN I CHÎN HÚRIN 113

zavapio je. "Predobro podučih to ljudsko dijete vještinama šume i
polja! Gotovo bi se moglo pomisliti da je to neka četa vilenjaka." Ali
oni su sa svoje strane razabrali da ih to u stopu prati neki neumorni
gonič, kojega ne uspijevaju vidjeti, ali ne uspijevaju ga se ni otresti;
i prožeo ih je nespokoj.11

Nedugo potom, kao što je Beleg i strahovao, orci su prešli Brithiach,
a kako im se Handir iz Brethila odupro svom silom koju je uzmogao
okupiti, otišli su na jug preko Teiglinskih prijelaza, u pljačku. Mnogi
Šumljaci poslušali su Belegov savjet i poslali žene i djecu u Brethil
da zatraže utočište. Oni su s pratnjom uspjeli pobjeći, na vrijeme
prešavši Prijelaze; ali naoružane muževe koji su išli za njima doče­
kali su orci i ljudi su bili nadjačani. Nekolicina se uspjela probiti
i dokopati Brethila, ali orci su mnoge pobili ili zarobili; zatim su
produžili do gazdinstava, poharali ih i spalili. Potom su se smjesta
okrenuli natrag na zapad, u potrazi za Cestom, jer su se sada željeli
što hitrije vratiti na Sjever s plijenom i zarobljenicima.

Ali odmetnički izviđači ubrzo su saznali za njih; a iako im do
zarobljenika nije bilo naročito stalo, plijen otet Šumljacima pot-
pirio je pohlepu u njima. Túrin je smatrao kako bi bilo pogibeljno
otkriti se orcima, sve dok se ne sazna koliko ih ima; ali odmetnici
ga nisu htjeli poslušati, jer u divljini im je trebalo štošta, a neki su
već bili počeli žaliti što ih on predvodi. Stoga je Túrin samo s nekim
Orlegom otišao uhoditi orke; a zapovjedništvo nad četom predao
je Andrógu i naložio mu da dobro skriven ostane u blizini dok se
njih dvojica ne vrate.

Sad, tih je orkâ bilo puno više od odmetnika u četi, ali išli su
krajevima u koje su se orci rijetko usuđivali zaći, a znali su i to da
iza Ceste leži Talath Dirnen, Branjena ravnica, nad kojom stražare

11 Najkasnije napisane inačice ovoga dijela priče potvrđuju da je Túrin, nakon što je postao
njihov kapetan, odveo odmetnike iz šume južno od Teiglina, u kojoj su živjeli Šumljaci,
te da je Beleg dospio onamo uskoro nakon njihova odlaska; ali zemljopisni su odnosi
nejasni, a prikazi kretanja odmetnika proturječni. Čini se nužnim pretpostaviti, u svjetlu
daljnjeg tijeka radnje, da su se zadržali u dolini Siriona, te da, dapače, nisu ođmak-
nuli daleko od svojih prethodnih staništa iz vremena orkovskog pohoda na Šumljake.
U jednoj predloženoj inačici otišli su prema jugu i stigli u kraj "iznad Aelin-uiala i
močvara Siriona"; ali nakon što su ljudi postali nezadovoljni u toj "zemlji bez utočišta",
Túrina su nagovorili da ih odvede natrag u one šumovite krajeve južno od Teiglina gdje
ih je prvi put susreo. To bi odgovaralo prohtjevima radnje.

114 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

izviđači i uhode iz Nargothronda; u strahu od opasnosti bili su stoga
oprezni, te su im se izviđači šuljali kroz drveće s obje strane kolona
u maršu. Tako su otkrili Túrina i Orlega, jer tri su izviđača nabasala
na njih dok su ležali skriveni; a premda su dvojicu sasjekli, treći je
pobjegao, vičući u trku: Golug! Golug! A tim su imenom oni zvali
Noldore. Šuma se smjesta ispunila orcima, koji su se šutke raštrkali i
dali se u lov nadaleko i naširoko. Tada ih je Túrin, konačno uvidjevši
da ima malo nade u bijeg, pokušao zavarati i odmamiti od mjesta
gdje su se njegovi skrivali; a kako je od povika Golug! opazio da se
boje nargothrondskih uhoda, utekao je s Orlegom na zapad. Potje­
ra je hitro pošla za njima, sve dok nisu usprkos svim vijuganjima i
izmicanjima napokon morali izbiti iz šume; a tad ih opaziše, pa u
pokušaju prelaska Ceste mnoge strijele oboriše Orlega. Ali Túrina
je spasila vilenjačka verižnjača, te je sâm pobjegao u divljinu sa
suprotne strane; brzinom i vještinom izbjegao je neprijateljima i
utekao daleko u neznane mu predjele. Tada orci, u strahu da se na
njih ne dignu vilenjaci iz Nargothronda, pobiše sve zarobljenike i
žurno pođoše prema Sjeveru.

Sad, nakon što su prošla tri dana, a Túrin i Orleg nikako se nisu
vraćali, neki odmetnici ushtjedoše napustiti pećinu u kojoj su se
bili skrili; ali Andróg se tomu usprotivi. A baš dok su bili usred te
rasprave, odjednom pred njih stade jedna siva prilika. To ih je Beleg
napokon našao. On pođe prema njima bez oružja, pokazujući im
da je goloruk; ali oni odskočiše u strahu, a Andróg mu priđe s leđa,
preko njega namače omču i stegnu je tako da mu je sputao ruke.

"Ne želite li goste, pozornije stražu držite", reče im Beleg. "Čemu
ovakav doček? Kao prijatelj dolazim, i tek jednog prijatelja tražim.
Čujem da ga zovete Neithan."

"Nije tu", reče Ulrad. "Ali odakle znaš to ime, osim ako nas već
dugo ne uhodiš?"

"Dugo nas već uhodi", reče Andróg. "To je ta sjena što nas upor­
no slijedi. Možda sada saznamo što doista smjera." Zatim im naloži
da privežu Belega uz stablo pokraj pećine; a nakon što mu čvrsto
svezaše ruke i noge, stadoše ga ispitivati. Ali na sva njihova pitanja
Beleg je imao tek jedan odgovor: "Prijatelj bijah tome Neithanu još

NARN I CHÎN HÚRIN 115

otkako ga upoznah u šumi, kad bijaše dijete. Išćem ga tek stoga što
ga ljubim, te da mu dobre novosti donesem."

"Pogubimo tu uhodu, da ga se riješimo", reče gnjevno Andróg,
a gledao je velebni Belegov lûk i žudio za njime, jer je bio streličar.
Ali oni bolja srca usprotiviše mu se, a Algund mu reče: "Kapetan se
možda još vrati; a tada ćeš zažaliti, sazna li on da su mu u isti mah
oduzeti i prijatelj i dobre novosti."

"Ne vjerujem u to što kaže taj vilenjak", reče Andróg. "Uhoda
je kralja Doriatha. Ali ako doista ima nekih novosti, neka nam ih
onda kaže; mi ćemo prosuditi daju li nam one razloga da ga osta­
vimo na životu."

"Čekat ću dok ne dođe vaš kapetan", reče Beleg.
"Stajat ćeš tu sve dok ne progovoriš", reče Andróg.
Zatim na Andrógov nagovor ostaviše Belega zavezana za stablo
bez hrane i vode, a sami sjedoše jesti i piti u blizini; ali on im više
ništa ne reče. Kad su tako prošla dva dana i dvije noći, obuze ih bijes
i strah, pa jedva čekahu da odu; a većina ih je sad bila spremna smak­
nuti vilenjaka. U smiraj dana svi su se okupili oko njega, a Ulrad je
donio usijan žarač s vatre što je gorjela na ulazu u pećinu. Ali u taj
čas vrati se Túrin. Pristigavši nečujno, kao i uvijek, on zasta u sjeni
izvan obruča ljudi i u sjaju žarača spazi Belegovo napaćeno lice.

To ga pogodi poput koplja i oči mu se ispuniše dugo neisplaka-
nim suzama, poput mraza što se iznenada topi. On iskoči i pritrča
stablu. "Belegu! Belegu!" kriknu. "Kako li si samo ovamo došao?
I zbog čega ovako stojiš?" On smjesta prereže uze svoga prijatelja,
pa mu se Beleg sruči u naručje.

Kad je Túrin saslušao sve što su mu ljudi htjeli reći, razljutio se i
ražalostio; ali isprva je mario tek za Belega. Dok se skrbio za njega
što je vještije mogao, sjetio se svog života u šumi i naljutio na sebe.
Jer neznanci su često stradavali kad bi ih odmetnici zatekli u blizini
svojih skrovišta, ili kad bi ih zaskočili, a on to nije branio; a često
je sâm ružno zborio o kralju Thingolu i o Sivim vilenjacima, tako
da je, ako se s njima postupalo kao s dušmanima, krivnja bila i na
njemu. Zatim se ogorčeno obratio ljudima. "Okrutni ste," reče im,
"i to nepotrebno okrutni. Nikad još nismo mučili zarobljenika; ali do
takove nas je orkovske rabote doveo život kojim živimo. Nezakonita

116 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

i jalova sva su naša djela bila, jer služila su samo nama samima i
podjarivala nam mržnju u srcima."

Ali Andróg reče: "Kome služiti, ako već ne sebi? Koga voljeti,
kad nas svi mrze?"

"Bar ja ruku više nikad dići neću na vilenjake ili ljude", reče
Túrin. "Angband ima već dovoljno slugu. Ako se drugi ne žele za­
kleti sa mnom, nastavit ću dalje sam."

Tad Beleg otvori oči i podiže glavu. "Ne sam!" reče. "Sada ti
konačno mogu kazati novosti što ih nosim. Odmetnik nisi, a ime ti
Neithan ne dolikuje. Sva ti je pripisivana krivnja oproštena. Cijelu
se godinu za tobom traga, ne bi li te se vratilo časti i službi kraljevoj.
Zmajski nam šljem već odviše dugo nedostaje."

Ali Túrin se ne obradova toj vijesti, već dugo osta šutke sjediti;
jer na Belegove se riječi sjenka opet nadvila nad njega. "Pričekajmo
da prođe noć", reče napokon. "Onda ću donijeti odluku. Ma kakva
bila, sutra nam valja napustiti ovo skrovište; jer nisu svi koji tragaju
za nama dobronamjerni."

"Ne, nijedan nije", reče Andróg i baci zao pogled na Belega.

Ujutro je Beleg, hitro se oporavivši od bolova, kako je to već bilo
kod vilenjačkoga soja iz davnine, prozborio s Túrinom po strani od
ostalih.

"Očekivah više radovanja novostima koje donesoh", reče on.
"Jamačno ćeš se sada vratiti u Doriath?" I on stade kako je znao
i umio kumiti Túrina da tako postupi; ali što ga je više nagovarao,
Túrin se više nećkao. Pa ipak, potanko je propitao Belega o Thin-
golovu sudu. Beleg mu tada ispriča sve što zna, a Túrin mu potom
reče: "Znači da se Mablung pokazao kao moj prijatelj, kakvim mi
se nekoć i činio?"

"Kao prijatelj istine, točnije," reče mu Beleg, "što je na koncu
i bilo najbolje. Ali zbog čega mu, Túrine, nisi kazao da te Saeros
napao? Sasvim drugačije bi stvari tada možda pošle. A ti bi", reče,
pogledavši ljude polegle uz grotlo pećine, "još možda ponosito svoj
šljem nosio, umjesto da spadneš na ovo."

"Možda je tako, ako ovo padom zoveš", reče mu Túrin. "Možda
je tako. Ali onako se zbilo; a meni riječi u grlu zapeše. U očima mu

NARN I CHÎN HÚRIN 117

vidjeh prijekor zbog djela koje ne počinih a da me ništa ni pitao nije.
Ljudsko mi srce bijaše uznosito, kako Vilin-kralj reče. I još je takovo,
Belegu Cúthalione. Još mi ne dopušta da se vratim u Menegroth
i ondje trpim poglede pune samilosti i oprosta, kao da sam zablu­
djeli dječak koji se pokajao. Ja bih oprost trebao dati, a ne primiti.
A dječak više nisam, već čovjek, primjereno svojoj vrsti; i to čovjek
tvrd, zbog svoje sudbine."

Nato se Beleg zabrinu. "Što ćeš onda učiniti?" upita ga.
"Nastaviti slobodno", reče Turin. "Tu mi želju Mablung uputi na
rastanku. Milost Thingolova neće se protegnuti do gostoprimstva
ovim mojim sudruzima u padu, držim; ali s njima se sada neću ra-
stajati, ako se oni od mene rastajati ne žele. Volim ih na svoj način,
donekle čak i najgorega. Mojoj vrsti pripadaju, a u svakome ima ne­
što dobra što možda još naraste. Mislim da će oni ostati uza me."
"Gledaš očima drugačijim od mojih", reče Beleg. "Pokušaš li ih
odbiti od zla, iznevjerit će te. Sumnjam u njih, a u jednoga ponaj­
više."
"Kako da jedan vilenjak sudi o ljudima?" reče Túrin.
"Kako sudi svim djelima, ma tko ih učinio", odgovori mu Beleg,
ali ne reče ništa više, i ne spomenu Andrógovu pakost, glavni razlog
nemila postupanja s njime; jer opazivši kakva je Túrinova ćud, bo­
jao se da ne prouzroči nevjericu koja bi naškodila njihovu starom
prijateljstvu i opet otjerala Túrina u zle navade.
"Nastavit ćeš slobodno, kažeš, Túrine, prijatelju", reče. "Što zna­
če tvoje riječi?"
"Želim voditi vlastite ljude i ratovati na vlastiti način", odgovori
mu Túrin. "Ali u ovome se barem moje srce promijenilo: kajem se
zbog svakog udarca, izuzev zbog onih zadanih Neprijatelju ljudi i vi­
lenjaka. A više od svega htio bih da si uza me. Ostani sa mnom!"
"Kad bih ostao uza te, ljubav bi me vodila, a ne mudrost", reče
Beleg. "Srce me upozorava da nam se valja vratiti u Doriath."
"Svejedno, onamo neću", reče Túrin.
Nato ga Beleg pokuša još jedanput nagovoriti da se vrati u službu
kralja Thingola, te reče da su njegova snaga i junaštvo prijeko po­
trebni na sjevernoj međi Doriatha, i spomenu mu nove prodore orka,
koji se preko prolaza Anach spuštaju u Dimbar s Taur-nu-Fuina.

118 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Ali sve su mu riječi bile uzaludne, te napokon reče: "Tvrdim si se
čovjekom nazvao, Túrine. Tvrda si srca, i tvrdoglav. Sad sam ja na
redu. Ako doista želiš Čvrsti lûk uza se, tad me potraži u Dimbaru;
jer onamo se vraćam."

Tada Túrin šutke sjede i uhvati se u koštac s ponosom, koji mu
nije dao da se vrati; i saletješe ga misli o godinama što ležahu za
njime. Ali odjednom se prenu iz misli i reče Belegu: "Ta vilin-djeva
koju si spomenuo: velik sam joj dužnik na pravodobnu svjedočenju;
pa ipak, ne mogu je se prisjetiti. Zašto je motrila moje pute?"

Nato ga Beleg prijeko pogleda. "Zašto, doista?" reče. "Túrine,
jesu li ti cijeli život srce i pola svijesti bili daleko? S Nellas si šetao
u šumama Doriatha, kao dječak."

"Davno je to bilo", reče Túrin. "Ili mi djetinjstvo barem tako
djeluje, i magla ga cijeloga nadvija - izuzev kuće mojega oca u Dor-
-lóminu. Ali zbog čega sam ja to šetao s jednom vilin-djevom?"

"Da naučiš od nje, možda, ono čemu te mogla podučiti", reče
Beleg. "Jao, dijete ljudsko! Ima u Međuzemlju i druge tuge osim
tvoje, kao i rana što ne potječu od oružja. Doista, sve mi se više čini
kako se vilenjaci i ljudi ne bi trebali ni susretati ni miješati."

Túrin ništa na to ne reče, već se samo dugo zagleda u Belego-
vo lice, kao da kani odatle iščitati odgonetku njegovih riječi. Ali
Nellas iz Doriatha nikada ga više nije vidjela, a njegova je sjenka
sišla s nje.12

O PATULJKU MÎMU

Nakon Belegova odlaska (koji se dogodio drugog ljeta nakon Túri-
nova bijega iz Doriatha)13 za odmetnike nastupiše loši dani. Kiše su
padale kad im nije bilo vrijeme, a orci su u većem broju nego prije
silazili sa Sjevera, prelazili Teiglin starom Južnom cestom i harali

12 U Silmarillionu se radnja nastavlja (str. 219-221) Belegovim oproštajem od Túrina.
Túrinovim neobičnim predznanjem da će ga sudbina odvesti na Amon Rûdh, Belegovim
dolaskom u Menegroth (gdje dobiva mač Anglachel od Thingola i lembas od Melian),
te njegovim povratkom u ratovanje protiv orkâ u Dimbaru. Nema drugog teksta koji bi
nadomjestio ondje navedeni, pa je stoga taj odlomak ovdje izostavljen.

13 Túrin je utekao iz Doriatha ljeti; proveo je jesen i zimu medu odmetnicima, te sasjekao
Forwega i postao njihov kapetan dogodine u proljeće. Ovdje opisani događaji zbili su
se idućega ljeta.

NARN I CHÎN HÚRIN 119

svim šumama na zapadnim granicama Doriatha. Rijetko se gdje
mogao naći siguran zaklon ili odmorište, a družina je češće bila
lovljena nego što je sama lovila.

Jedne noći, dok su ležali na oprezu u mraku bez vatre, Túrin sa­
gleda svoj život, te mu se učini da bi ga se moglo poboljšati. "Valja
mi naći neko sigurno pribježište", pomisli, "i na vrijeme se pobrinuti
za zimu i glad"; pa sutradan povede ljude dalje nego što su ikad
prije otišli od Teiglina i meda Doriatha. Nakon trodnevna putovanja
zaustaviše se na zapadnom rubu šume u dolini Siriona. Taj kraj više
nije bio tako vlažan i šumovit, jer se počinjao uspinjati u vrištine.

Uskoro potom zgodilo se da su Túrin i njegovi ljudi u smiraj
siva, kišna dana našli zaklon pod gustom božikovinom; pred njima
je ležala čistina bez drveća, na kojoj je bilo mnogo krupnih stijena,
nagnutih ili navaljanih u gomile. Sve je bilo mirno, po strani od
kapanja kiše s lišća. Odjednom se oglasi stražar, a oni poskočiše i
spaziše gdje krišom između stijena prolaze tri zakukuljena, u sivo
odjevena lika. Svaki je na leđima nosio poveliku vreću, ali svejedno
su se kretali hitro.

Túrin im doviknu da stanu, a ljudi potrčaše na njih kao psi goniči;
no oni produžiše dalje, a iako je Andróg za njima odapeo strelice,
dva nestadoše u sumraku. Jedan zaosta, jer je bio sporiji, ili je nosio
teži teret; a njega uskoro ščepaše, oboriše na tlo i obuzdaše mnogim
čvrstim rukama, iako se otimao i grizao poput divljeg stvora. Ali
Túrin priđe i prekori svoje ljude. "Kakav vam je to stvor?" reče.
"Čemu takova okrutnost? Star je i malen. Kakve li vam škode on
može nanijeti?"

"Grize", reče Andróg i pokaza krvavu šaku. "Ork je, ili orkov-
skoga roda. Ubij ga!"

"Ne zaslužuje ništa manje, kad nam je izigrao nadu", reče drugi,
koji je oteo vreću. "Ovdje nema ničega do korijenja i kamenčića."

"Ne," reče Túrin, "bradat je. To je tek patuljak, čini mi se. Dajte
mu da ustane i prozbori."

Tako je Mîm ušao u Priču o Húrinovoj djeci. Jer kleknuo je Túri-
nu pod noge i stao ga preklinjati da mu poštedi život. "Star sam",
reče mu, "i siromašan. Običan sam patuljak, kako kažeš, a ne ork.

120 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Zovem se Mîm. Ne daj im da me pogube iz čista mira, gospodaru,
kao što bi me orci."

Nato se Túrin u srcu sažali nad njime, ali reče: "Siromašno mi
izgledaš, Mîme, iako je to čudno za patuljka; ali mi smo siromašniji,
držim: ljudi bez kuće i prijatelja. Kad bih ti kazao da ne štedimo
druge iz puke samilosti, jer smo vrlo potrebiti, što bi nam ponudio
kao otkup?"

"Ne znam kakva ti je želja, gospodaru", reče mu Mîm oprezno.
"Trenutačno, vrlo malena!" reče Túrin i obazre se ogorčeno s
kišom u očima. "Tek sigurno počivalište namjesto mokre šume. Bez
dvojbe imaš neko takovo za se."
"Imam," reče Mîm; "ali u otkup ga ne mogu dati. Prestar sam
da bih živio pod vedrim nebom."
"Nije nužno da uopće više ostariš", reče mu Andróg, te mu pri­
stupi s nožem u neozlijeđenoj ruci. "Toga te mogu poštedjeti."
"Gospodaru!" zavapi nato Mîm u velikom strahu. "Izgubim li
život, ostat ćete bez staništa; jer bez Mîma ga nećete naći. Dati ga ne
mogu, ali podijelit ću ga s vama. Više ima mjesta unutra no nekoć:
toliki su ga zauvijek napustili", te stade jecati.
"Život ti je pošteđen, Mîme", reče mu Túrin.
"Barem dok ne dođemo do njegova skrovišta", reče Andróg.
Ali Túrin se lecnu na to i otpovrnu: "Dovede li nas Mîm u svoj
dom bez smicalica i bude li nam ondje dobro, otkupio je život; neće
ga pogubiti nijedan koji mene slijedi. Na to prisežem."
Tada Mîm obgrli Túrina oko koljena, s riječima: "Mîm će ti biti
prijatelj, gospodaru. Isprva pomislih da si vilenjak, zbog tvojega
govora i tvojega glasa; ali ako si čovjek, to bolje. Mîm vilenjake ne
ljubi."
"Gdje je ta tvoja kuća?" reče Andróg. "Morala bi biti odista
dobra da bi je Andróg podijelio s jednim patuljkom. Jer Andrógu
se patuljci ne mile. Malo je koju dobru priču o tome soju njegov
narod donio s Istoka."
"Sudi mi dom kad ga vidiš", reče Mîm. "Ali trebat će vam svjetlo
da stignete onamo, ljudi jedni trapavi. Vratit ću se kad se razdani,
da vas povedem."

NARN I CHÎN HÚRIN 121

"Ne, ne!" reče Andróg. "Pa valjda mu to nećeš dopustiti, kape­
tane? Ta tada više nikad ne bi vidio ovoga starog lupeža."

"Mrači se", reče Túrin. "Neka nam ostavi nešto u zalog. Da za­
držimo tvoju vreću i njezin sadržaj, Mîme?"

Ali nato patuljak opet pade na koljena u teškoj muci. "Kad se
Mîm ne bi kanio vratiti, ne bi se vratio za staru vreću punu korije­
nja", reče. "Vratit ću se. Pusti me!"

"Neću", reče mu Túrin. "Ako se ne želiš rastati od svoje vreće,
valja ti ostati s njom. Nakon noći provedene pod lišćem, možda se
i ti nad nama sažališ." Ali opazio je, kao i ostali, da Mîm cijeni svoj
teret više nego što se naoko činio vrijednim.

Odvedoše tako staroga patuljka u svoj bijedni tabor, a on je putem
mrmljao sebi u bradu na nekom čudnom jeziku koji se činio prijek
od pradavne mržnje; ali kad mu sapeše noge, on iznenada ušutje.
A oni koji su držali stražu vidjeli su ga kako cijele noći sjedi tih i
nepomičan poput stijene, dok mu samo besane oči svjetlucaju u
zvjeranju kroz mrak.

Kiša pred jutro stade, a vjetar našušuri krošnje. Zora svanu sjaj­
nija nego već danima, a laki uzduh s juga raširi nebo, blijedo i bistro
pri izlasku sunca. Mîm je samo nepomično sjedio, naizgled mrtav;
jer sad su mu teške vjeđe bile sklopljene preko očiju, a jutarnje ga
je svjetlo otkrilo sparušena i stisnuta od starosti. Túrin stade nad
njega i pogleda ga. "Sada se dovoljno razdanilo", reče mu.

Mîm tad otvori oči i pokaza svoje uze; a kad mu ih skinuše, on
silovito progovori. "Naučite ovo, lude!" reče. "Ne sapinjite patuljka!
To vam neće oprostiti. Umrijeti ne želim, ali srce mi je jaro zbog
vašega djela. Kajem se zbog danoga obećanja."

"Ali ja se ne kajem", reče Túrin. "Povest ćeš me u svoj dom.
Dotad smrt spominjati nećemo. Tako ja želim." On postojano po­
gleda patuljka u oči, a Mîm to ne mogaše izdržati; doista, malo se
tko mogao oprijeti Túrinovim očima kad je bio čvrste volje ili gnje­
van. Uskoro odvrati pogled i ustade. "Pođi za mnom, gospodaru!"
reče.

"Dobro!" reče Túrin. "Ali sada ću pridodati ovo: shvaćam tvoj
ponos. Možda ćeš umrijeti, ali više nikada nećeš biti sapet."

122 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Zatim ih Mîm odvede do mjesta gdje su ga zarobili, te pokaza na
zapad. "Eno mi doma!" reče. "Često ga viđaste, valjda, jer visok je.
Zvali smo ga Sharbhund, prije nego što su vilenjaci promijenili sva
imena." Tada opaziše da im on to pokazuje na Amon Rûdh, Ćelavo
brdo, čija je gola glava gledala na mnoge lige divljine.

"Viđasmo ga, ali nikad izbliza", reče Andróg. "Jer kakva li sigur­
na skrovišta ondje može biti, ili vode, ili bilo čega drugog što nam
treba? Učinilo se meni da je tu neka smicalica posrijedi. Zar da se
ljudi kriju po brdskim vrhovima?"

"Dalek pogled može biti sigurniji od vrebanja", reče Túrin. "Amon
Rûdh gleda nadaleko i naširoko. Pa, Mîme, doći ću da vidim što
nam imaš pokazati. Koliko će trebati nama, trapavim ljudima, da
stignemo do tamo?"

"Cijeli ovaj dan do sumraka", odgovori mu Mîm.

Družina je krenula na zapad, a Túrin je pošao na čelu s Mîmom
uza se. Oprezno su išli nakon izlaska iz šume, ali cijeli taj kraj bio
je prazan i miran. Prešli su navaljane stijene i počeli se uspinjati;
jer Amon Rûdh stajao je na istočnom rubu pustopoljina što su se
uzdizale između dolina Siriona i Naroga, a čak se i nad kamenitu
vrištinu u svojemu podnožju njegovo krunište uzdizalo tisuću stopa i
više. S istočne mu se strane krševit krajolik polako uspinjao u visoke
grebene među nakupinama breze i oskoruše te drevnih trnjaka što
izbijaju iz stijene. Niže padine Amon Rûdha bile su obrasle gustišima
aeglosa; ali njegova je strma siva glava bila gola i jedino joj je crveni
seregon prekrivao stijene.14

U smiraj dana odmetnici su se približili podnožju brda. Primicali
su mu se sad sa sjevera, jer tako ih je vodio Mîm, kad svjetlost sunca
što se naginjalo prema zapadu osvijetli krunište Amon Rûdha, na
kojem je seregon bio u punom cvatu.

"Gle! Vrh brda je obliven krvlju", reče Andróg.
"Još nije", reče Túrin.

14 Za aeglos, "snježni trn", kaže se da je bio poput štipavca (borovice), ali veći, a cvjetovi su
mu bili bijeli. Aeglos je također bilo ime Gil-galadova koplja. Seregon, "krv stijene", bio je
biljka penjačica kakva se na hrvatskom zove "žednjak"; cvjetovi su joj bili dubokocrvene
boje.

NARN I CHÎN HÚRIN 123

***

Sunce je zalazilo, a u gudurama se mračilo. Brdo se sad nadvijalo
pred njima i nad njima, pa su se upitali ima li potrebe za vodičem
do tako očita cilja. Ali kad ih je Mîm poveo dalje, u uspon po zad­
njim strmim obroncima, opazili su da slijedi neku stazu po tajnim
znakovima ili staroj navici. Sad mu je smjer zavijao tamo-amo, a
kad bi pogledali oko sebe, vidjeli bi da se sa svake strane otvaraju
tamni dolovi i bila, ili da se brdo obrušava u pustoši velih stijena, gdje
šikara i trnje skrivaju litice i jame. Ondje bi se bez vodiča danima
možda verali i upinjali da pronađu put.

Naposljetku su izbili na strmije, ali manje neravno tlo. Zašli su
pod sjene pradavnih stabala oskoruše, u prolaze među dugonogim
aeglosom: u mrak prožet slatkastim mirisom.15 Tada odjednom iz-
biše pred liticu, ravnu i strmu, što se uzdizala visoko nad njima u
tmini.

"Jesu li ovo vrata tvoje kuće?" reče Túrin. "Patuljci ljube kamen,
kažu." Primaknuo se Mîmu, da ih na samome kraju puta nekako
ne izigra.

"Nisu to vrata kuće, već dveri predvorja", reče Mîm. Zatim udari
nadesno uz podnožje stijene, te se nakon dvadeset koraka iznenada
zaustavi; a Túrin tad spazi da je djelom ruku ili zubom vremena on­
dje nastao procjep takva oblika da se dvije stijenke litice preklapaju,
a otvor vodi natrag ulijevo između njih. Taj su ulaz zastirale razrasle
biljke ukorijenjene u pukotinama odozgo, ali unutra je ležala strma
kamenita staza što se uspinjala kroz mrak. Voda je curila niz nju
i vonjalo je po memli. Pošli su njome jedan po jedan. Na vrhu je
staza opet svrnula nadesno i na jug, te ih izvela kroz trnovit gustiš
na zelenu zaravan, odakle je zalazila opet u sjenu. Tako su stigli u
Mîmovu kuću, u Bar-en-Nibin-noeg,16 koju su pamtile samo drevne

15 Jednako tako su Frodo, Sam i Golum u Ithilienu naišli na mnogo grmlja borovice žutih
cvjetova, "mršavog i tankonogog pri dnu a gustog na vrhu", tako da su mogli uspravno
hodati pod njime, "prolazeći kroz duge suhe prolaze", a cvijeće s njihova granja je
"svjetlomrcalo u mraku i širilo oko sebe slabašan i slatkast miris" (Dvije kule IV 7).

16 Drugdje se sindarinsko ime Sitnih patuljaka navodi kao Noegyth Nibin (tako stoji u
Silmarillionu, str. 223) i kao Nibin-Nogrim. "Pustopoljine što su se uzdizale između
dolina Siriona i Naroga" sjeveroistočno od Nargothronda (vidi str. 122) ne jednom se
nazivaju imenom Vrištine Nibin-noega (ili inačicama toga imena).

124 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

pripovijesti iz Doriatha i Nargothronda, i koju nijedan čovjek dotad
nije vidio. Ali padala je noć, na istoku su se krijesile zvijezde, a oni
još nisu mogli razabrati kakva je oblika to čudnovato mjesto.

Amon Rûdh imao je krunište: veliku masu poput strme kamene
kape s golim, spljoštenim vrhom. Na sjevernoj je strani iz nje stršala
izbočina, vodoravna i gotovo četvrtasta, koju se nije moglo vidjeti
odozdo; jer iza nje se poput zida dizalo krunište brda, a zapadno i
istočno s njezina su se ruba obrušavale strme litice. Tek su sa sjeve­
ra, kao što su oni došli, do nje mogli stići oni koji poznaju put.17 Iz
tog je procjepa vodila staza i ubrzo zalazila u malen lug patuljastih
breza što je obrastao bistro jezerce u koritu izdubljenom u stijeni.
Jezerce se napajalo s izvora u podnožju stjenovita zida otraga, te je
otjecalo žlijebom i poput bijela se pramena prelijevalo preko zapad­
nog ruba izbočine. Zaklonjena stablima uz izvor, između dva visoka
kamena potpornja, stajala je pećina. Izgledala je kao puka duplja
u stijeni, s niskim, slomljenim svodom; ali pri dnu su je produbile
i još duboko pod brdo proširile polagane ruke Sitnih patuljaka u
dugim ljetima što ih ondje proboraviše, sigurni od uplitanja Sivih
vilenjaka iz šuma.

Kroz sve mrkliji mrak Mîm ih je proveo pokraj jezerca, u koje­
mu su se sada blijede zvijezde odražavale među sjenama brezovih
krošanja. Na ulazu u pećinu on stade pred Túrina i nakloni mu
se. "Uđi", reče, "u Bar-en-Danwedh, Kuću otkupa; jer tako će se
odsad zvati."

"Možda tako bude", reče Túrin. "Prvo ću je pogledati." Zatim je
ušao s Mîmom, a ostali, kad su vidjeli da se on ne boji, pošli su za
njima, čak i Andróg, koji je najviše sumnjao u patuljka. Uskoro se
nađoše u mrklu mraku; ali Mîm pljesnu rukama i iza nekog se zavoja
pojavi tračak svjetlosti: iz prolaza u dnu vanjske duplje iskorači još
jedan patuljak s malenom bakljom u ruci.

"Ha! Promašio sam ga, kako sam se i bojao!" reče Andróg. Ali
Mîm stade s njime brzo razgovarati na njihovu grubu jeziku te se
vidno zabrinu ili razljuti onime što je čuo, jer ubrzo šmugnu u prolaz

17 Visoka litica kroz koju ih je Mîm proveo usjekom koji je nazvao "dverima predvorja"
bila je (čini se) sjeverni rub izbočine; litice na istočnoj i zapadnoj strani bile su puno
strmije.

NARN I CHÎN HÚRIN 125

i nestade. Nato ih Andróg stade nagovarati da pođu za njima. "Na-
padnimo prvi!" reče. "Možda ih je cijela košnica; ali maleni su."

"Samo ih je trojica, rekao bih", reče Túrin; i on ih povede da­
lje, dok su odmetnici za njim pipali put niz grube stijenke prolaza.
Mnogo puta je skretao amo-tamo pod oštrim kutem, ali napokon
pred njima ljesnu blijeda svjetlost te uđoše u malenu ali dičnu oda­
ju, blijedo obasjanu svjetiljkama što su o tankim lancima visjele sa
sjenovita stropa. Mîma ondje nije bilo, ali čuo mu se glas, pa Túrin
za njime ode do vrata pobočne komore u dnu odaje. Pogleda u nju
i spazi gdje Mîm kleči na podu. Do njega je šutke stajao onaj pa­
tuljak s bakljom; ali na kamenoj počivaljci pokraj suprotnoga zida
ležao je još jedan. "Khîme, Khîme, Khîme!" jecao je stari patuljak
i čupao si bradu.

"Nisu svi tvoji hici zabludjeli", reče Túrin Andrógu. "Ali ovaj bi se
pogodak zlim mogao pokazati. Olako odapinješ; ali možda ne poži-
viš dovoljno dugo da se naučiš mudrosti." Túrin zatim oprezno uđe,
zastade pokraj Mîma, te mu se obrati. "Kakva te to nevolja snašla,
Mîme?" reče. "Znadem ponešto o viđanju. Mogu li ti pomoći?"

Mîm okrenu glavu, a oči mu se crveno zakrijesiše. "Ne, ako ne
možeš vratiti vrijeme i onda svojim ljudima odsjeći te okrutne ruke",
odgovorio mu je. "Ovo je moj sin, proboden strelicom. Više nikad
neće progovoriti. Umro je u suton. Tvoje su me uze spriječile da
ga izliječim."

A davno okorjela samilost opet navre iz Túrinova srca poput
vode iz stijene. "Jao!" reče. "Kad bih mogao, pozvao bih natrag tu
strelicu. Sada je ovo uistinu Bar-en-Danwedh, Kuća otkupa. Jer
nastanili se mi ili ne, smatrat ću se tvojim dužnikom; a ako se ikad
domognem bogatstva, platit ću ti otkupninu u teškome zlatu za tvo­
jega sina, u zalog za tugovanje, makar nikad ne dostajala da se tvoje
srce razveseli."

Mîm se nato podiže na noge i pomno promotri Túrina. "Čujem
što govoriš", reče. "Zboriš poput patuljačkog kneza iz davnine; a
tomu se čudim. Moje je srce sad mirno, premda ne i radosno. Svoju
otkupninu, stoga, namjeravam platiti; u ovoj kući možeš živjeti, ako
želiš. Ali ovo ću dodati: onome koji je ispalio taj hitac valja slomiti
svoj lûk i strijele i položiti ih pod noge mome sinu, i nek se nikad

126 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

više ne maši ni strijele ni lûka. Učini li to, od njih će stradati. Tom
ga kletvom proklinjem."

Andróg se prepade čuvši tu kletvu; slomi svoj lûk i strijele, iako
vrlo nevoljko, i položi ih pod noge mrtvome patuljku. Ali na izlasku
iz komore on baci zao pogled prema Mîmu, promrmljavši: "Patulj-
kova kletva nikada ne umire, kažu; ali možda i jedna ljudska može
pogoditi. Nek pogine sa strelicom u grlu!"18

Tu su noć proležali u odaji i nemirno spavali zbog zapomaganja
Mîma i Ibuna, njegova drugog sina. Kada je ono prestalo, nisu toč­
no znali; ali kad su se napokon probudili, patuljaka više nije bilo, a
komora je bila zatvorena kamenom. Dan je opet bio lijep, pa su se
na jutarnjem suncu odmetnici oprali u jezercetu i spravili ono hrane
što su imali; a upravo dok su jeli, Mîm stade pred njih.

On se nakloni Túrinu. "Nema ga više, i sve je obavljeno", reče.
"Leži sa svojim očima. Sada se okrećemo onome životu što je već
preostao, iako nas čekaju možda tek kratki dani. Je li ti Mîmov dom
po volji? Je li otkup plaćen i prihvaćen?"

"Jest", reče Túrin.
"Onda je sve vaše, da ovdje uredite svoj boravak kako vam drago,
izuzev ovoga: tu komoru što je zatvorena nitko do mene otvoriti
neće."
"Dobro te čujemo", reče Túrin. "Ali što se našega života ovdje
tiče, na sigurnom smo, ili se barem tako čini; ali svejedno moramo
pribavljati hranu, a i drugo. Kako li ćemo izlaziti odavde; štoviše,
kako li ćemo se vraćati?"
Mîm se na njihovu nelagodu grleno nasmija. "Zar se bojite da
ste za paukom otišli do srca njegove mreže?" reče. "Mîm ne jede
ljude! A pauk bi teško mogao izaći na kraj s trideset osa u isti mah.
Gle, vi ste naoružani, a ja tu stojim goloruk. Ne, valja nam dijeliti,
vama i meni: kuću, hranu i vatru, a možda i druge stečevine. Na
kuću ćete, držim, paziti i držati je u tajnosti za svoje dobro, čak i

18 Andrógova kletva bilježi se i ovako: "Nek mu pri ruci ne bude lûka u smrtnoj pogibelji."
Kako se ispostavilo, Mîm je stradao od Húrinova mača pred dverima Nargothronda
(Silmarillion, str. 253).

NARN I CHÎN HÚRIN 127

kad joj upoznate izlaze i ulaze. Već ćete ih naučiti. Ali dotad vas
mora voditi Mîm, ili Ibun, njegov sin."

Túrin se s time složio i zahvalio Mîmu, a većini ljudi bilo je drago;
jer pod jutarnjim suncem, dok je ljeto još bilo u jeku, to im se bo­
ravište činilo krasnim. Tek Andrógu to nije bilo po volji. "Što prije
ovladamo svojim dolascima i odlascima, to bolje", reče. "Nikad još
nismo vodili kivna zarobljenika amo i tamo u pohode."

Toga su dana otpočinuli, te očistili oružje i popravili opremu; imali
su još hrane da im dostane za bar dan-dva, a Mîm im je na to još
pridodao. Posudio im je tri velika lonca za kuhanje, kao i luči; donio
je i vreću. "Tričarije", rekao je. "Ne vrijedi ih krasti. Samo divlji
gomolji."

Ali kad su ih skuhali, gomolji su se pokazali dobrim za jelo, done­
kle sličnim kruhu; a odmetnicima je zbog toga bilo drago, jer već su
dugo bili bez kruha, osim kad bi ga uspjeli ukrasti. "Divlji vilenjaci
ne znaju za njih; Sivi vilenjaci nisu ih našli; oni ponosni koji stigoše
preko Mora odviše su ponositi da bi kopali", reče Mîm.

"Kako se zovu?" reče Túrin.
Mîm ga iskosa pogleda. "Nemaju imena, izuzev na patuljačkom
jeziku, a njega ne povjeravamo", reče. "A ljude ne podučavamo da
ih pronalaze, jer ljudi su pohlepni i rastrošni, pa ih ne bi štedjeli
sve dok svaka biljka ne bi iščezla; dok sada pak prolaze pokraj njih
dok basrljaju divljinom. Više od mene nećete saznati; ali smijete
uzimati koliko vam treba od moje berbe, sve dok iskreno zborite,
ne uhodite i ne kradete." Zatim se opet grleno nasmija. "Vrlo su
vrijedni", reče. "Više od zlata u gladnoj zimi, jer može ih se zgrnuti
kao što vjeverica skuplja lješnjake, a mi smo već počeli prikupljati
zalihu od prvih koji su dozreli. Ali lude ste ako mislite da se ne bih
odrekao jedne male berbe čak i po cijenu svoje glave."
"Dobro te čujem", reče Ulrad, koji je onomad kad su ulovili
Mîma pogledao u vreću. "Pa ipak, nisi je se htio odreći, pa me tvoje
riječi to više čude."
Mîm se okrenu i mračno ga pogleda. "Jedna si od onih luda za
kojima proljeće neće žalovati ako im zima glave dođe", reče mu.
"Dadoh riječ, te se bijah dužan vratiti, drage volje ili ne, s vrećom

128 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

ili bez nje, a čovjek što ni zakona ni vjere nema neka misli što ga
je volja! Ali ne mili mi se da me opaki odvajaju od svojine, pa bila
to tek puka vezica za cipelu. Zar se ne sjećam da tvoje ruke bijahu
među onima što me sapeše uzama, što me tako držaše da nisam više
sa sinom niti riječi prozborio? Čak i kad budem dijelio zemljani kruh
iz svoje zalihe, tebe ću izostaviti, a sve i ako ga budeš jeo, jest ćeš
od onoga što tvoji sudruzi dobiju, a ne od mojega."

Mîm zatim ode; ali Ulrad, koji je ustuknuo pred njegovim bije­
som, dobaci za njim: "Teške riječi! Stara je bitanga svejedno imala
i drugočega u svojoj vreći, slična oblika, ali tvrđeg i težeg. Možda
u divljini ima i drugih stvari osim zemljanoga kruha, koje vilenjaci
nisu našli, a ljudi za njih ne smiju znati!"19

"Možda je tako", reče Túrin. "Pa ipak, patuljak je kazao istinu
barem u jednome, kada te ludom nazvao. Odakle ti potreba da
kažeš što ti je na umu? Ako ti lijepe riječi već zapinju u grlu, šutnja
će bolje poslužiti svim našim ciljevima."

Dan je prošao u miru i nijedan odmetnik nije poželio otići odan­
de. Túrin je često šetao po zelenom travnjaku na izbočini, od ruba
do ruba; gledao je u smjeru istoka, zapada i sjevera, i u čudu otkrio
dokle mu sve pogled seže kroz bistar zrak. Na sjever je gledao i opa­
zio šumu Brethil gdje se uspinje zelena oko Amon Obela u njezinu
središtu, i onamo su mu se oči najviše vraćale a da ni sam nije znao
zašto; srce ga je radije vuklo sjeverozapadu, gdje je ligama i ligama
daleko, na samome rubu neba, kako mu se činilo, mogao nazreti
Gorje sjenâ, zidine svojega doma. Ali uvečer je Túrin gledao prema
zapadu i sutonu, dok je crveno srce uranjalo u izmaglice nad dalekim
obalama, a dolina Naroga ležala duboko u sjenci između njih.

Tako je počeo boravak Túrina, Húrinova sina, u dvorima Mî-
movim, u Bar-en-Danwedhu, Kući otkupa.

19 Zagonetka ostalih predmeta u Mimovoj vreći nije objašnjena. Jedina druga izjava o toj
temi nalazi se u jednoj na brzinu zapisanoj bilješci, koja nagovješćuje da je tu možda
bilo zlatnih grumenova prerušenih u korijenje, te spominje da je Mîm tragao "za starim
blagom jedne patuljačke kuće u blizini "pljosnatih stijena'." Riječ je bez sumnje o onima
koje tekst (na str. 119) spominje kao "krupne stijene, nagnute ili navaljane u gomile"
na mjestu gdje je Mîm bio zarobljen. Ali nigdje nema ni naznake o tome kakvu je ulogu
to blago trebalo igrati u priči o Bar-en-Danwedhu.

NARN I CHÎN HÚRIN 129

Za nastavak priče o Túrinu, od njegova dolaska u Bar-en-Danwedh do
pada Nargothronda, vidi Silmarillion, str. 223-235, te dalje, Dodatak
tekstu Narn i Chîn Húrin, str. 177.

TÚRINOV POVRATAK U DOR-LÓMIN

Na kraju, iznuren žurbom i dugom cestom (četrdeset liga i više bio je
prevalio bez odmora) stiže Túrin s prvim zimskim ledom na Ivrinska
jezera, gdje je prije bio uzdravljen. Ali ona sad bijahu samo zaleđen
glib i više se iz njih nije dalo piti.

Odatle stiže do prijevoja za Dor-lómin;20 a oštar snijeg naiđe sa
Sjevera, donijevši pogibelj i studen putevima. Iako su dvadeset tri
ljeta minula otkako je prošao tim putem, bio mu je urezan u srce,
kolika je tuga prožimala svaki korak njegova rastanka od Morwen.
Tako se konačno vratio u zemlju svojega djetinjstva. Bijaše pusta
i gola; a tamošnji ljudi bili su malobrojni i neotesani, i služili se
grubim istočnjačkim jezikom, dok je stari jezik sad postao govor
kmetova, ili dušmana.

Stoga je Túrin kročio oprezno, zakukuljen i nečujan, dok nije
došao do kuće za kojom je tragao. Stajala je prazna i mračna, i ničeg
živog nije bilo u blizini; jer Morwen je bila otišla, a Pridošlica Brodda
(onaj što silom uze Aerin, Húrinovu rođakinju, za ženu) opljačkao
joj je kuću i uzeo sva preostala dobra i sluge. Broddina kuća bila
je najbliža staroj Húrinovoj kući, pa je Túrin, iznuren od lutanja i
tugovanja, otišao onamo zamoliti za krov nad glavom; dobio ga je,
jer ondje je Aerin još održavala dio uljudnih navada iz davnine. Dali
su mu da sjedne uz ognjište među slugama, pokraj nekoliko mrkih
skitnica, umornih od puta gotovo poput njega; a onda ih je upitao
kakvih vijesti ima o toj zemlji.

Nato družina umuknu, a neki ustuknuše, gledajući neznanca isko­
sa. Ali jedan stari skitnica, sa štakom, reče mu: "Moraš li već govoriti
starim jezikom, gosparu, govori tiše, i ne pitaj za novosti. Zašto da
te prebiju kao bitangu ili objese kao uhodu? Jer i jedno bi i drugo
izgledom lako mogao biti. Što će tek reći," doda, primaknuvši se
Túrinu i prigušeno mu progovorivši u uho, "jedan od onih uljudnih

20 Na str. 87 stoji da je prijevoj preko obronka Amon Darthira bio jedini prolaz "između
Serecha i dalekoga zapadnog predjela gdje je Dor-lómin graničio s Nevrastom".

130 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

iz davnine koji dođoše s Hadorom, dok još glave nisu resile vučje
vlasi. I ovdje ih ima takovih, iako su sada stjerani u prošnju i ropstvo,
pa da nije gospe Aerin, ne bi dobili ni ovo ognjište ni ovaj odvarak.
Odakle si, i kakve te to vijesti zanimaju?"

"Tu bijaše gospa po imenu Morwen," odgovori Túrin, "u čijoj
kući nekada davno živjeh i sâm. Onamo nakon dugih lutanja do­
đoh očekujući dobrodošlicu, no tamo više ni ognjišta ni živa roda
nema."

"A tako je cijele ove duge godine, a i dulje", odgovori mu starac.
"Ali malo je bilo i ognja i roda u toj kući još od smrtonosnog rata;
jer ona bijaše iz staroga naroda - kao što zacijelo znaš, udova našega
glavara Húrina, Galdorova sina. Nisu se drznuli da je taknu, ipak,
jer bili su u strahu od nje; uznosite i krasotne poput kraljice, prije
nego što ju je tuga smračila. Vještakušom je zvaše, te je se kloniše.
Vještakuša: to znači tek 'vilenjacima vična' na novome jeziku. No
orobiše je. Često bi ona i kći joj ostale gladne, da nije bilo gospe
Aerin. Pomagala im je potajice, kažu, te je zbog toga često batina
dobivala od onog propalice Brodde, svojega muža iz nužde."

"A tako je već cijele ove duge godine, i dulje?" reče Túrin. "Jesu
li mrtve, ili pak bačene u sužanjstvo? Ili su je možda orci napali?"

"Ne zna se točno", reče starac. "Ali otišla je s kćeri; a ovaj ju je
Brodda opljačkao i odnio sve što je za njom ostalo. Nema ondje više
ni pseta, a ono malo njezinih uzeo je sebi za roblje; izuzev nekolici­
ne koji postadoše prosjaci, poput mene. Služio sam je mnogo ljeta,
kao i velikoga Glavara prije nje, ja, Sador Jednonogi: prokleta bila
ona sjekira u šumi jednom davno, inače bih sada ležao u Velikome
humku. Dobro se sjećam onoga dana kad Húrinova sina poslaše
od kuće, i gorkih njegovih suza; a i njezinih, nakon što on ode. U
Skriveno je kraljevstvo otišao, govorilo se."

S tim riječima starac ušutje i sumnjičavim pogledom odmjeri
Túrina. "Star sam i blebećem", reče. "Pričam svašta! Ali premda je
ugodno razgovarati starim jezikom s nekim tko njime zbori krasno
kao nekoć, sad su dani crni i valja biti na oprezu. Nisu svi što govore
krasnim jezikom krasni i u srcu."

"Istina", reče Túrin. "Meni je srce mrko. Ali strahuješ li da sam
uhoda Sjevera ili Istoka, onda ti mudrost nije mnogo veća nego što
je nekoć bila, Sadore Labadale."

NARN I CHÎN HÚRIN 131

Starac ga razrogačeno pogleda; zatim drhtavo prozbori. "Pođimo
van! Hladnije je, ali i sigurnije. Govoriš preglasno, a ja prekomjerno,
za dvornicu jednog Istočnjaka."

Kad su izašli u dvorište, on čvrsto primi Túrina za plašt. "Nekoć
si živio u toj kući, kažeš. Gospodaru Túrine, Húrinov sine, zašto si
se vratio? Konačno mi oči vide, a uši čuju; očevim glasom zboriš.
Ali jedino me mladi Túrin imenom Labadal zvao. Nije mislio ništa
loše: veseli prijatelji u tim smo danima bili. Po što li je sada došao?
Malo nas je još ostalo; stari smo i goloruki. Sretniji su oni u Veli­
kome humku."

"Nisam došao s bitkom u mislima," reče Túrin, "premda tvoje
riječi sad probudiše tu pomisao u meni, Labadale. Ali valja na nju
još pričekati. Stigoh u potrazi za gospom Morwen i za Nienor. Što
mi možeš kazati, i to brzo?"

"Malo što, gospodaru", reče Sador. "Potajice su otišle. Među
nama se šaptalo da ih je pozvao gospodar Túrin; jer nismo sumnjali
da je s godinama postao velikan, kralj ili velmoža u nekoj južnoj
zemlji. Ali čini se da nije tako bilo."

"Nije", odgovori mu Túrin. "Velmoža bijah u jednoj južnoj zem­
lji, premda sam sad skitnica. Ali nisam ih ja pozvao."

"Onda ne znam što bih ti rekao", reče Sador. "Ali gospa Aerin će
znati, u to ne sumnjam. Ona je znala sve što tvoja majka smjera."

"Kako da dođem do nje?"
"To ne bih znao. Zaradila bi mnogo muke da je ulove kako šapće
na vratima s bijednim lutalicom iz pogažena naroda, čak i da je neka
poruka uspije dozvati. A prosjak poput tebe neće u dvornici uspjeti
prići ni blizu visokome stolu prije nego što ga Istočnjaci ščepaju i
prebiju, ili mu učine štogod još i gore."

Nato Túrin u bijesu kriknu: "Zar ja to ne smijem ući u Broddinu
dvornicu, jer će me inače prebiti? Pođi sa mnom, pa vidi!"

S tim riječima ode u dvornicu, zabaci kapuljaču i razmičući sve
sebi s puta, dugim koracima krenu prema stolu za kojim su sjedili
gazda kuće i njegova žena, uz druge istočnjačke glavare. Nato neki
potrčaše da ga ščepaju, ali on ih baci na pod i kriknu: "Zar nitko ne
vlada ovom kućom, ili je to orkovski brlog? Gdje je gazda?"

Brodda tad gnjevno ustade. "Ja sam glava ove kuće", reče.

132 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Ali prije nego što stiže išta dodati, Túrin reče: "Onda se nisi
naučio uljudnosti što je prije tebe postojala u ovoj zemlji. Imaju li
sada ljudi navadu puštati da im slugani nasrću na rođake vlastitih
supruga? Jer ja to jesam, a stižem zato što mi treba gospa Aerin.
Da priđem slobodno, ili da priđem kako me volja?"

"Priđi!" reče mu Brodda prijeka lica; ali Aerin problijedi.
Tada Túrin pristupi visokome stolu, stade pred njega i nakloni
se. "Oprostite mi, gospo Aerin," reče, "što vam ovako upadam; ali
u teškoj sam hitnji dug put ovamo prevalio. Ištem Morwen, Gospu
Dor-lómina, te kćer joj Nienor. Ali njezina je kuća prazna i opljač­
kana. Što mi možete kazati?"
"Ništa", reče Aerin u veliku strahu, jer Brodda je pogleda stisnu­
tih očiju. "Ništa, izuzev toga da je više nema."
"U to ne vjerujem", reče Túrin.
Tad Brodda skoči, sav rumen od supijana bijesa. "Dosta!" viknu.
"Hoće li mojoj ženi preda mnom proturječiti nekakav prosjak koji
govori jezikom kmetova? Nema ovdje nikakve Gospe Dor-lómina.
Ali što se Morwen tiče, ta je bila iz sužanjskoga naroda, pa je utekla,
kako to već sa sužnjima biva. A ti postupi jednako tako, i to brzo,
dok te nisam o prvo drvo objesio!"
Tad Túrin skoči na njega, isuka svoj crni mač, ščepa Broddu za
kosu i zabaci mu glavu. "Da se nitko ni maknuo nije," reče, "da
ova glava ne padne s ramena! Gospo Aerin, još jednom bih vam se
ispričao, kad ne bih mislio da vam ova propalica nikad ništa doli zla
nije nanijela. Ali prozborite sada i ne uskratite mi odgovora! Nisam
li ja Túrin, glavar Dor-Lómina? Moram li vam zapovjediti?"
"Zapovjedite mi", odgovori mu ona.
"Tko je opljačkao Morweninu kuću?"
"Brodda", odgovori mu.
"Kada je utekla, i kamo?"
"Ima tomu godina i tri mjeseca", reče Aerin. "Gazda Brodda i
drugi Pridošlice s Istoka iz ovoga kraja teško su je ugnjetavali. Davno
je već bila pozvana u Skriveno kraljevstvo; napokon je otišla onamo.
Jer krajevi prema njemu tada su na neko vrijeme bili slobodni od
zla, zahvaljujući neustrašivosti Crnoga mača iz južne zemlje, kako

NARN I CHÎN HÚRIN 133

kažu; ali sad je tome došao kraj. Nadala se da će je ondje dočekati
sin. Ali ako si to ti, onda se bojim da je sve krenulo naopako."

Túrin se nato gorko nasmija. "Naopako, naopako?" kriknu. "Da,
navijek naopako: izopačeno poput Morgotha!" I odjednom se strese
od crna gnjeva; jer oči mu se sad otvoriše, i posljednje se niti Glau-
rungove čarolije odriješiše, i on prozre laži što ga prevariše. "Zar
bijah zavaran, ne bih li došao amo i obeščašćen poginuo, ja, koji
sam bar mogao odvažno stradati pred Dverima Nargothronda?"
I učini mu se da čuje gdje odnekud iz mraka oko dvornice za njim
vapi Finduilas.

"Neću prvi ovdje stradati!" kriknu. I ščepa Broddu, te ga sna­
gom silna čemera i gnjeva visoko podiže i protrese, kao da je pseto.
"Morwen iz sužanjskog naroda, je li? Podlački sine, lopove, ropski
robe!" I s tim riječima on baci Broddu naglavce preko vlastita stola,
pravo u lice jednog Istočnjaka koji je ustao da napadne Túrina.

Pri tom padu Broddi se slomi vrat; a Túrin skoči kamo ga je
bacio i pogubi još trojicu koji se ondje šćućuriše, jer ih je zatekao
goloruke. Dvornicom zavlada metež. Istočnjaci koji su ondje sjedili
htjedoše nasrnuti na Túrina, ali mnogo ih je ondje još na okupu bilo
iz starijeg dor-lóminskog naroda: dugo su bili samo krotki sluge,
ali sada se uzdigoše s povicima na bunu. Uskoro u dvornici zavlada
silna borba, a premda se sužnji tek noževima za meso i predmetima
što im bijahu na dohvat ruke opiraše bodežima i mačevima, mnogi
umah padoše na obje strane, prije nego što Túrin skoči dolje među
njih i pobi preostale žive Istočnjake u dvornici.

Zatim otpočinu, naslonjen na stup, a bijesna mu jara utrnu u
pepeo. Ali stari Sador dopuza do njega i obgrli mu koljena, jer bio
je smrtno ranjen. "Triput po sedam godina i više, dugo je to bilo
čekati na ovaj čas", reče. "Ali sada idi, idi, gospodaru! Idi i ne vraćaj
se, osim s većom silom. Cijelu će zemlju dići na tebe. Mnogi utekoše
iz dvornice. Idi, ili ćeš ovdje skončati. Sretan ti put!" A zatim pade
na pod i umre.

"Istinitim glasom umirućih on zbori", reče Aerin. "Saznao si što si
htio. Idi sad smjesta! Ali prvo otiđi do Morwen i utješi je, da mi ne bi
teško bilo oprostiti sve stradanje koje si amo donio. Jer sve i ako mi
je život dosad mučan bio, svojim si mi nasiljem donio smrt. Pridošlice

134 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

će se za ovu noć osvetiti svima koji su ovdje bili. Prijeka su ti djela,
Húrinov sine, kao da si još uvijek ono dijete koje sam znala."

"A u tebe je plaho srce, Aerin, Indorova kćeri, kao što je bilo
i dok sam te tetkom zvao, kad te već i oštriji pas znao natjerati u
strah", reče Túrin. "Za uljudniji si svijet rođena. Ali pođi sa mnom!
Odvest ću te do Morwen."

"Snijeg leži na zemlji, ali meni i dublje na duši", odgovori mu ona.
"Stradala bih s tobom u divljini brzo kao i od surovih Istočnjaka.
Učinjeno popraviti ne možeš. Idi! Ostankom bi sve još pogoršao, i
Morwen u jad nizašto zavio. Idi, kumim te!"

Túrin joj se tada duboko nakloni, te se okrenu i napusti Broddinu
dvornicu; ali s njime pođoše svi pobunjenici koji su za to imali snage.
Utekli su prema gorju, jer među njima su neki dobro znali puteve
kroz divljinu, a blagoslovili su snijeg što je pao za njima i prekrio
im trag. Tako su, premda je progon umah počeo, uz mnogo ljudi i
pasa i rzanja konja, pobjegli na jug u brda. Tad su pogledali iza sebe
i opazili crven sjaj daleko dolje u kraju koji su napustili.

"Zapalili su dvornicu", reče Túrin. "Kakve li svrhe oni vide u
tome?"

"Oni? Ne, gospodaru: ona, rekao bih", reče jedan, po imenu
Asgon. "Mnogi će bojovnik krivo protumačiti strpljenje i mirnoću.
Mnogo je dobrih djela među nama učinila, uz visoku cijenu. Srce
joj ne bje plaho, a strpljenje se posljednje slama."

Sad uz Túrina ostadoše neki najprekaljeniji, koji su mogli podni­
jeti zimu, te ga čudnim putevima odvedoše u jedno utočište u gorju,
u špilju znanu odmetnicima i bjeguncima; ondje je bila skrivena i
manja zaliha hrane. Tu su pričekali da snijeg stane, a onda su mu
dali hrane i odveli ga do malo korištena prijevoja što je vodio na
jug, u dolinu Siriona, gdje snijega još nije bilo. Na silaznom se putu
rastadoše.

"Sretan ti put, gospodaru Dor-lómina", reče Asgon. "Ali ne za­
boravi nas. Sad ćemo biti progonjeni ljudi; a Vučji će narod biti još
okrutniji zbog tvojega dolaska. Stoga idi i ne vraćaj se, ako ne stižeš
s dostatnom silom da nas oslobodiš. Sretan ti put!"

NARN I CHÎN HÚRIN 135

TÚRINOV DOLAZAK U BRETHIL

Sad Túrin poče silaziti prema Sirionu, a duša mu se trgala. Jer dok
mu je prije izbor bio dvojak i gorak, činilo mu se da je sada postao
trojak, jer zvao ga je vlastiti ugnjeteni narod, kojem je donio samo
još veću patnju. Jedina mu je utjeha bila ova: da su bez ikakve dvojbe
Morwen i Nienor odavno već stigle u Doriath, a samo im je neu-
strašivost Crnog mača iz Nargothronda zajamčila siguran put. Pa
reče u sebi: 'Gdje sam ih na sigurnije mogao skloniti, sve i da sam
prije stigao? Ako Melianin pojas bude slomljen, svemu će doći kraj.
Ne, bolje je pustiti da stvari stoje onakve kakve su; jer ja gnjevom i
prenagljenim djelima bacam sjenku kamo god pođem. Neka ih čuva
Melian! A ja ću ih barem nakratko ostaviti u nezasjenjenu miru.'

Ali prekasno se sad Túrin dao u potragu za Finduilas, krstareći
šumama pod obroncima Ered Wethrina, plah i oprezan poput zvi­
jeri; a vrebao je kraj svake ceste što je vodila na sjever prema Siri-
onskom prolazu. Prekasno. Jer sve su tragove već bile isprale kiše i
snjegovi. Ali zato se zbilo da je Túrin, spustivši se uz Teiglin, nabasao
na nekoliko pripadnika Halethina naroda iz šume Brethil. Nakon
rata preostalo ih je vrlo malo, a živjeli su uglavnom potajice unutar
ograde od kolja na Amon Obelu, duboko u šumi. To se mjesto zvalo
Ephel Brandir; jer Brandir, Handirov sin, bio je sada njihov glavar,
nakon što mu je otac poginuo. A Brandir nije bio vičan ratu, onako
hrom na jednu nogu, koju je slomio nekom nezgodom u djetinj­
stvu; bio je k tome i blage ćudi, privrženiji drvu negoli kovinama,
te znanjima o stvorovima što rastu iz tla više negoli naučavanjima
druge vrste.

Ali neki od tih šumljaka još su lovili orke na svojim granicama; i
tako se zbilo da je Túrin došavši onamo začuo zvuke okršaja. Pohitao
je prema njemu, oprezno provirio kroz drveće i ugledao malu druži­
nu ljudi koju su opkolili orci. Očajnički su se branili, leđima okrenuti
malenu lugu što je rastao na proplanku; ali orci su bili mnogobrojni,
tako da im je bilo malo nade u bijeg, ako im ne pristigne pomoć.
Túrin zato, onako skriven od pogleda u gustišu, stade nadizati silnu
buku topota i loma, a zatim podviknu iz sveg glasa, kao da predvodi
mnoge: "Ha! Nađosmo ih! Svi za mnom! Na njih, bez milosti!"

Nato se mnogi orci ustrašeno stadoše osvrtati, a tad Túrin iskoči,
mašući kao drugim ljudima iza sebe, a bridovi Gurthanga zapaluca-

136 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

še mu kao plamičci u ruci. Predobro orci poznavaše tu oštricu, pa
se čak i prije nego što je jurnuo na njih mnogi raštrkaše i utekoše.
Tada šumljaci pritekoše na njegovu stranu, te zajedno satjeraše svoje
dušmane u rijeku: malo ih je prešlo preko nje.

Napokon se zaustaviše na obali, a Dorlas, vođa tih šumskih ljudi,
reče: "Hitar si u lovu, gospodaru; ali tvoji te ljudi ne prate baš u
stopu."

"Ne," reče Túrin, "mi svi trčimo skupa kao jedan, i ne želimo se
rastajati."

Nato se ljudi iz Brethila nasmijaše i rekoše: "Pa, jedan takav
vrijedi za mnoge. A mi ti dugujemo veliku zahvalnost. Ali tko si i
zbog čega si ovdje?"

"Samo se bavim svojim zanimanjem, a to je sječa orkâ", reče im
Túrin. "A stanujem ondje gdje me zanimanje odvede. Ja sam Divlji
čovjek iz šume."

"Onda dođi i nastani se s nama", rekoše. "Jer mi živimo u šumi,
a takvi su nam majstori potrebni. Rado bismo te primili!"

Túrin ih tad čudno pogleda i reče: "Znači li to da ih još ima koji
pristaju da im zamračim vrata? Ali, prijatelji, još me čeka tužan
zadatak: naći Finduilas, kći Orodretha iz Nargothronda, ili barem
čuti vijesti o njoj. Jao! Mnogi su tjedni prošli otkako je odvedoše iz
Nargothronda, ali ipak tragati moram."

Nato ga samilosno pogledaše, a Dorlas reče: "Ne tragaj više. Jer
jedna vojska orkâ naišla je iz Nargothronda u smjeru Teiglinskih
prijelaza, a mi smo za nju doznali unaprijed: išla je vrlo sporim mar-
šem, zbog brojnih uznika koje je vodila. Ali jao! čim ih napadosmo,
orkovske gnusobe prvo poklaše žene među zarobljenicima; a kćer
Orodrethovu pribiše kopljem uz jedno drvo."

Túrin osta stajati kao smrtno pogođen. "Odakle to znate?"
"Jer mi se obratila, prije nego što će izdahnuti", reče Dorlas.
"Pogledala nas je kao da traga za nekim kojega je očekivala, a za­
tim je kazala: 'Mormegil. Recite Mormegilu da je Finduilas ovdje.'
Ništa više nije rekla. Ali zbog njezinih posljednjih riječi položismo
je ondje gdje je umrla. Počiva u humku pokraj Teiglina. Ima otad
mjesec dana."

NARN I CHÎN HÚRIN 137

"Vodite me onamo", reče Túrin; i odvedoše ga do jednog brdašca
pokraj Teiglinskih prijelaza. Ondje on ničice pade, a mrak ga obavi,
tako da pomisliše da je mrtav. Ali Dorlas ga promotri dok je ležao
te se okrenu svojima i reče: "Prekasno! Žalosno se ovo sluči. Ali
gledajte: ovdje leži sâm Mormegil, veliki kapetan iz Nargothronda.
Po maču smo ga trebali poznati, kao što ga orci prepoznaše." Jer
slava Crnoga mača s Juga proširila se nadaleko i naširoko, čak i u
šumske zakutke.

Sada ga stoga sa štovanjem podigoše i odniješe u Ephel Brandir;
a kad im Brandir izađe ususret, začudi se vidjevši im nosiljku. Zatim
odiže prekrivač i pogleda u lice Túrina, Húrinova sina; i tamna mu
sjenka pade na srce.

"O, okrutni Halethini ljudi!" kriknu. "Zašto otjeraste smrt od
ovoga? Teškim ste trudom ovamo donijeli posljednju kletvu za naš
narod."

Ali šumljaci mu rekoše: "Ne, ovo je Mormegil iz Nargothronda,21
moćan zatornik orkâ, koji će nam biti od velike pomoći ako preživi.
A ne bude li tako, zar smo trebali ostaviti čovjeka da shrvan od boli
leži poput strvine pokraj puta?"

"Niste trebali, doista", reče Brandir. "Kob tako ne htjede." I on
primi Túrina u svoj dom i stade ga brižno njegovati.

Ali kad je Túrin napokon otresao mrak sa sebe, vraćalo se pro­
ljeće; i on se probudi i vidje sunce na zelenim pupoljcima. Tad se u
njemu razbudi i hrabrost Hadorove kuće, te on usta i u srcu kaza:
"Sva moja djela i minuli dani bijahu tamni i puni zla. Ali svanuo je
novi dan. Ovdje ću ostati u miru, te se odreći imena i roda; i tako
ću ostaviti svoju sjenku za sobom, ili bar njome neću prekriti one
koje ljubim."

Stoga on uze novo ime i prozva se Turambar, što na jeziku Ple­
menitih vilenjaka znači Gospodar sudbine; i nastani se među tim
ljudima iz šume, koji ga zavolješe, a on im naloži da zaborave nje­
govo bivše ime, već da ga drže rođenim u Brethilu. No s promjenom
imena nije mogao posve promijeniti svoju ćud, a ni posve zaboraviti

21 Kako priču prenosi Silmarillion (str. 237), Brandiru je zla slutnja došla nakon što je
čuo "vijesti koje mu je donio Dorlas", pa time (čini se) i tek nakon što je saznao da je
taj čovjek na nosiljci Crni mač iz Nargothronda, za kojeg se pričalo da je sin Húrina iz
Dor-lómina.

138 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

svoje stare kivnje na Morgothove slugane; tako je išao u lov na orke
s nekolicinom istomišljenika, iako to Brandiru nije bilo po volji. Jer
on se prije nadao šutnjom i skrovitošću sačuvati svoj narod.

"Mormegila nema više," reče on, "no dobro pazi da srčanost
Turambara ne dovede sličnu odmazdu u Brethil!"

Stoga je Turambar odložio svoj crni mač na stranu; više ga nije
nosio u boj, već je radije išao naoružan lûkom i kopljem. Ali nije
mogao otrpjeti da se orci služe Teiglinskim prijelazima ili da prilaze
humku u kojem je počivala Finduilas. Zvao se Haudh-en-Elleth,
Humak vilin-djeve, a orci se uskoro naučiše groziti tog mjesta, te
ga se kloniše. A Dorlas reče Turambaru: "Imena si se odrekao, ali
Crni si mač još uvijek; a ne kaže li točno glasina da on bijaše sin
Húrina iz Dor-lómina, poglavara Hadorove kuće?"

A Turambar mu odgovori: "To i ja čuh. Ali ne širi toga glasa,
molim te kao prijatelja."

PUTOVANJE MORWEN I NIENOR U NARGOTHROND

Kad se Oštra zima povukla, nove vijesti o Nargothrondu stigoše u
Doriath. Jer neki koji su izbjegli pustošenje i uspjeli preživjeti zimu
u divljini naposljetku potražiše utočište kod Thingola, a graničari ih
dovedoše Kralju. I neki rekoše da su se svi neprijatelji povukli na sje­
ver, a drugi da Glaurung još obitava u Felagundovim dvorima; neki
su pak govorili da je Mormegil pao, a drugi da ga je Zmaj začarao i
da ga se ondje još može naći preobraženog u kamen. Ali svi izjaviše
da je mnogima u Nargothrondu bilo znano prije kraja da Crni mač
nije bio nitko drugi doli Túrin, sin Húrina iz Dor-lómina.

Nato silan strah i tuga obuzeše Morwen i Nienor; a Morwen
reče: "Takova je sumnja djelo samoga Morgotha! Zar ne možemo
saznati istinu i sa sigurnošću doznati ono najgore što nam valja
pretrpjeti?"

Sad, sâm je Thingol itekako želio saznati više o sudbini Nargoth-
ronda; već je bio naumio odaslati neke koji bi onamo pošli oprezno,
ali vjerovao je da je Túrin doista poginuo ili da mu nema spasa,
te je strepio od časa kad će to Morwen bjelodano spoznati. Stoga
joj reče: "Pogibeljna je ovo stvar, Gospo Dor-lómina, o kojoj valja

NARN I CHÎN HÚRIN 139

razmisliti. Takova bi sumnja doista mogla biti Morgothovo djelo,
kojim nas on kani nagnati na kakvu brzopletost."

Ali Morwen sva izvan sebe zavapi: "Brzopletost, gospodaru! Ako
moj sin šumama gladan luta, ako je uzama sapet, ako mu tijelo ne-
pokopano leži, rado ću biti brzopleta. Ni časa časila ne bih da odem
u potragu za njim."

"Gospo Dor-lómina," reče Thingol, "Húrinov sin to jamačno ne
bi želio. Ovdje bi vas smatrao bolje zbrinutima no u ma kojoj zemlji
što opstaje: pod paskom Melian. U ime Húrina i Túrina, ne bih da
lutate drugdje u crnoj pogibelji današnjih dana."

"Túrina niste zadržali od odlaska u pogibelj, ali mene kanite
zadržati od odlaska po njega", zavapi Morwen. "Pod paskom Me­
lian! Da, kao zatočenicu Pojasa. Dugo se suzdržavah dok ne stupih
u njega, a sad se gorko kajem."

"Ne, ako tako zborite, Gospo Dor-lómina," reče Thingol, "znaj­
te ovo: Pojas je otvoren. Slobodno ste došli ovamo; slobodno ćete
ovdje i ostati - ili otići."

Tada Melian, koja je dotad šutjela, kaza: "Ne odlazi odavde,
Morwen. Istinitu si riječ rekla: ova sumnja od Morgotha stiže. Pođeš
li, odlaziš njegovom voljom."

"Strah od Morgotha neće me zadržati od poziva moje krvi", od­
govori Morwen. "Ali ako strahujete za mene, gospodaru, dajte mi
nekoliko ljudi."

"Vama zapovijedati ne mogu", reče Thingol. "Ali svojim ljudima
sâm zapovijedam kako me volja. Poslat ću ih kada ja to nađem za
shodno."

Nato Morwen ne reče više ništa, već se rasplaka i udalji iz Kra­
ljeve nazočnosti. Thingol ondje osta teška srca, jer učinilo mu se
da je Morwen sada zlehude ćudi; on upita Melian neće li je ona
zadržati svojom moći.

"Protiv dolaska zla štošta mogu učiniti", odgovori mu ona. "Ali
protiv izlaska onih što izaći žele, ništa. Ta je uloga na tebi. Ako je
valja zadržati ovdje, silom ti je zadržati valja. No možda ćeš tako
slomiti njezinu volju."

***

140 J. R. R. Tolk ien: Nedovršene pripovijesti

Sad Morwen ode do Nienor i reče: "Sretno mi ostaj, Húrinova kćeri.
Idem poiskati sina svoga, ili istinite glase o njemu, jer nitko ovdje
ništa ne kani poduzeti, i radije će oklijevati sve dok ne bude preka­
sno. Čekaj me ovdje, jer možda se još i vratim."

Tada je Nienor u stravi i jadu pokuša zadržati, ali Morwen joj
ne odgovori, već ode u svoju odaju; a kad svanu jutro, vidješe da je
uzela konja i otišla.

Sad, Thingol je bio zapovjedio da je se ne zaustavlja i da joj se ni
prividno ne priječi put. Ali čim je otišla, on okupi družinu svojih naj-
odvažnijih i najvještijih graničara, i na čelo joj postavi Mablunga.

"Slijedite je sada žurno," reče, "no ne dajte da vas opazi. Ali za­
prijeti li joj opasnost kad zađe u divljinu, pokažite joj se; a ne bude
li se htjela vratiti, čuvajte je kako god znate. Ali htio bih da neki odu
naprijed što dalje mogu i saznaju sve što se dade."

Tako se zbilo da je Thingol odaslao brojniju družinu nego što je
isprva kanio, a među njima je bilo i deset jahača sa svježim konjima
priđe. Pošli su za Morwen, koja je otišla na jug kroz Region i stigla
na obale Siriona iznad Jezerâ sumraka; tu je stala, jer Sirion ondje
bijaše širok i snažan, a ona nije znala put. Stoga joj se čuvari sada
iz nužde morahu otkriti, te im Morwen reče: "Želi li me to Thingol
zaustaviti? Ili mi tek kasno šalje ranije uskraćenu pomoć?"

"I jedno i drugo", odgovori joj Mablung. "Zar se nećeš vratiti?"
"Ne!" reče ona.
"Onda ti moram pomoći," rekao je Mablung, "iako to ne želim.
Širok je i dubok ovdje Sirion, te bi i konju i čovjeku bilo pogibeljno
preplivati ga."
"Prevedi me tada kako već vilenjaci idu," reče Morwen; "inače
ću zaplivati."
Stoga je Mablung povede do Jezerâ sumraka. Na njihovoj su
se istočnoj obali sred struja i tršaka potajice čuvale skele; jer tako
su glasnici prolazili amo i tamo između Thingola i njegova roda u
Nargothrondu.22 Sad su pričekali dok zvjezdana noć nije poodmak-
la, te prešli na drugu stranu kroz bijele izmaglice praskozorja. A
baš kad sunce zarudje preko ruba Modroga gorja, i snažan jutarnji

22 Vidi str. 180, gdje se navodi da je Orodreth "tajnim putevima" razmjenjivao poruke s
Thingolom.

NARN I CHÎN HÚRIN 141

vjetar puhnu i rastjera izmaglice, čuvari kročiše na zapadnu obalu i
istupiše iz Melianina pojasa. Bijahu to visoki vilenjaci iz Doriatha, u
sivo odjeveni, verižnjača uvijenih u plašteve. Sa skele ih je Morwen
promatrala kako se nečujno kreću, a zatim je odjednom podviknula
i prstom pokazala na zadnjega u družini što je prošla pokraj nje.

"Odakle ovaj stiže?" reče. "Triput vas je po deset meni došlo.
Triput po deset i još jedan na obalu sada izlazi!"

Nato se ostali okrenuše i vidješe gdje se sunce ljeska na zlaćanoj
glavi: jer to bijaše Nienor, kojoj je vjetar zabacio kukuljicu. Tako se
otkri da je ona slijedila družinu i po mraku se umiješala u nju, prije
nego što će oni poći preko rijeke. I prože ih strah, a nikoga više nego
Morwen. "Vraćaj se, vraćaj se! Naređujem ti!" kriknu ona.

"Ako žena Húrinova može poći na put usprkos svim savjetima
kad je krv zove," reče Nienor, "onda to vrijedi i za Húrinovu kćer. Ti
me imenom Žalost prozva, ali žalovati sama neću, za ocem, bratom
i majkom. Ali od njih tek tebe upoznah, i više te od svih ljubim. A
čega se ne bojiš ti, toga se ni ja ne bojim."

Uistinu, straha se nije vidjelo na njezinu licu i u držanju. Visokom
im se i snažnom učinila; jer visoki su rastom bili pripadnici Hadorove
kuće, a onako odjevena u vilenjačku odoru, dobro je pristajala uz
čuvare, niža tek od najviših među njima.

"Što onda kaniš?" reče Morwen.
"Poći kamo i ti", reče Nienor. "Doista, ovaj ti izbor nosim. Da me
povedeš natrag i mirno predaš Melian na skrb; jer nije mudro odbiti
njezin savjet. Ili da shvatiš kako ću i ja za tobom u pogibelj." Jer,
uistinu, Nienor je došla poglavito u nadi da će joj se majka vratiti iz
straha i ljubavi prema njoj; i Morwen se doista stade kolebati.
"Jedno je odbiti savjet", reče ona. "Drugo je odbiti nalog rođene
majke. Vraćaj se!"
"Neću", reče Nienor. "Odavno već nisam dijete. Imam vlastitu
volju i mudrost, sve ako se dosad i nisu presjekle s tvojima. Idem
s tobom. Radije u Doriath, iz poštovanja prema onima koji njime
vladaju; ali ako već moram, onda na zapad. Dapače, ako bi ijedna od
nas trebala nastaviti odavde, to bih prije bila ja, u naponu snage."
Tad Morwen u sivim očima Nienor spazi Húrinovu nepokole­
bljivost; i minu je volja, ali ipak nije mogla zanemariti ponos, a nije

142 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

htjela ni da drugi pomisle kako ju je kći (makar i uz lijepe riječi)
kao onemoćalu staricu povela natrag.

"Nastavljam, kako sam i nakanila", reče. "Pođi i ti, ali protiv
moje volje."

"Neka bude tako", reče Nienor.
Tad Mablung reče družini: "Zaista, Húrinovu rodu razbora manj­
ka, a ne hrabrosti, kad jad drugima nosi! Tako i Túrin; no ne i oci
mu. Ali svi su sada zlehudi, što mi nije milo. Više strepim od ovoga
Kraljeva zadatka no od lova na Vuka. Sto učiniti?"
Ali Morwen, koja je bila izašla na obalu i sad im se približila,
čula je zadnje što je rekao. "Postupi kako ti Kralj nalaže", reče.
"Potraži novosti o Nargothrondu, kao i o Túrinu. Zbog toga smo
cilja svi zajedno došli."
"Još je pred nama dug i opasan put", reče Mablung. "Pođete li
dalje, obje ćete biti u sedlima i okružene jahačima, od kojih se ni
koraka nećete udaljavati."

Tako se zbilo da su krenuli kad je svanuo dan, polako i oprezno
izašli iz tog kraja tršaka i poleglih vrba, i stigli u sive šume što su se
sterale velikim dijelom južne ravnice pred Nargothrondom. Cijeli
su dan išli na zapad, ne vidjevši ništa do pustoši, i ne čuvši ništa; jer
ti su krajevi bili nijemi, a Mablungu se činilo da ih tišti netremičan
strah. Isti je put Beren prešao mnogo godina prije, kad su šume bile
pune skrivenih očiju lovaca; ali sad je sav narod Naroga bio zatrt, a
orci se, kako se činilo, nisu još usuđivali zalaziti dotle na jug. Te se
noći utaboriše u sivoj šumi, bez vatre i svjetla.

Nastavili su tako još dva dana, a potkraj trećeg dana putovanja od
Siriona bili su prešli ravnicu i počeli se približavati istočnim obala­
ma Naroga. Tada Mablunga obuze tako silna nelagoda da on stade
preklinjali Morwen da ne ide dalje. Ali ona mu se samo nasmija i
reče: "Drago će ti biti kad nas se uskoro riješiš, kako je sva prilika.
Preblizu sada dospjesmo a da se iz straha okrenemo."

Nato Mablung podviknu: "Zlehude ste obje, ovako ludo smione.
Ne pomažete, već otežavate svako skupljanje vijesti. Čujte me sada!
Naloženo mi je da vas silom ne zadržavam; ali naloženo mi je i da
vas čuvam, kako god znadem. A sad mogu tek jedno. I čuvat ću

NARN I CHÎN HÚRIN 143

vas. Sutra vas vodim na Amon Ethir, Brdo uhoda, koje leži blizu;
a ondje ćete sjesti pod stražom i ne odmaknuti se ni koraka dalje,
dok ja ovdje zapovijedam."

Sad, Amon Ethir bio je onaj humak, velik poput brda, što ga
je u davnini Felagund dao teškom mukom podići na ravnici pred
svojim Vratima, ligu istočno od Naroga. Obrastalo ga je drveće,
izuzev s vrha, odakle je na sve strane pucao širok vidik na ceste
što su vodile do velikoga mosta pred Nargothrondom i na okolne
zemlje. Na to brdo stigoše kasno izjutra i popeše se na nj s istočne
strane. Tad Mablung pogleda prema Visokom Farothu, smeđem i
golom s druge strane rijeke,23 te vilenjačkim vidom razabra terase
Nargothronda na strmoj zapadnoj obali i razjapljena Felagundova
vrata, slična maloj crnoj rupi u stijenci brda. Ali nikakva zvuka nije
čuo, nikakva traga neprijatelja nije opazio, a ni znaka od Zmaja,
izuzev paleža oko Vrata što ga on počini u danu razaranja. Sve je
mirno ležalo pod blijedim suncem.

Stoga sad Mablung, kako je i kazao, izda zapovijed svojoj dese­
torici jahača da pričuvaju Morwen i Nienor na vrhu brda i da se ne
miču odatle sve dok se on ne vrati, izuzev u slučaju da izbije neka
golema pogibelj: a dođe li do toga, jahačima valja postaviti Morwen
i Nienor između sebe i pobjeći što hitrije mogu na istok, prema
Doriathu, te poslati jednoga kao prethodnicu, da odnese vijesti i
zatraži pomoć.

Tad Mablung uze preostalu dvadesetoricu iz družine, te se za­
jedno odšuljaše niz brdo; zatim zađoše u polja sa zapadne strane,
gdje je drveće bilo rijetko, a ondje se raštrkaše i pođoše svaki svojim
putem, odvažno ali kriomice, do obala Naroga. Sâm Mablung udario
je po sredini, prema mostu, te stigao na njegov bliži kraj i zatekao
ga u cijelosti razrušenog; a duboko usječena rijeka, silovito nabujala
nakon kiša s dalekoga sjevera, pjenila se i hučala oko popadalih
kamenova.

Ali Glaurung je ondje ležao, tik unutar sjene velikoga prolaza što
je vodio u unutrašnjost od razorenih vrata, i odavno je već zapazio
uhode, sve i ako bi ih rijetko čije tuđe oči u Međuzemlju uspjele ra-

23 U Silmarillionu se (na str. 130-131) Visoki Faroth, odnosno Taur-en-Faroth, opisuje
kao "velebna šumovita brda". Ovdje se u opisu "smeđeg i golog" možda misli na gole
krošnje s početka proljeća.

144 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

zabrati. Ali pogled njegovih groznih očiju bio je oštriji od orlovskoga
i sezao dalje od prodornoga vida vilenjaka; a uz to je još znao da
se preostala nekolicina njih zadržala, pa sad sjede na golome vrhu
Amon Ethira.

Tako, još dok se Mablung šuljao kroz stijene i gledao može li
preko popadalih mosnih kamenova pregaziti bujicu, Glaurung naglo
nasrnu uz veleban udar vatre i spuznu u rijeku. Učas se nadigoše
strahotno siktanje i silno isparavanje, a Mablunga i u blizini mu
skrivene pratioce proguta zasljepljujuća para i gadan smrad; i većina
ih uteče kako je god znala prema Brdu uhoda. Ali kad Glaurung
zagazi preko Naroga, Mablung se skloni i leže pod jedan kamen,
gdje ostade; jer smatrao je da mu preostaje još jedan zadatak. Sada
je zaista znao da se Glaurung ubrložio u Nargothrondu, ali bilo
mu je naloženo i da dozna istinu o Húrinovu sinu, uzmogne li; i
onako odvažna srca on nakani prijeći rijeku čim se Glaurung udalji
i pretražiti Felagundove dvore. Jer držao je da su učinili sve što se
moglo ne bi li se Morwen i Nienor zaštitile: Glaurungov je nailazak
bio vidljiv, pa jahači već sada zacijelo hitaju u Doriath.

Glaurung tako prođe pokraj Mablunga, kao velebno obličje u
izmaglici; a kretao se hitro, jer bio je to moćan Pozoj, a ipak gibak.
Tad Mablung iza njega pregazi Narog u velikoj pogibelji; ali kad
promatrači na Amon Ethiru ugledaše Zmajev izlazak, srca ih izda-
še. Smjesta naložiše Morwen i Nienor da bez rasprave uzjašu, te se
spremiše pobjeći na istok, kako im je bilo naloženo. Ali baš kad se
spustiše s brda u ravnicu, neki zao vjetar ponese ona silna isparava-
nja na njih, donoseći smrad što ga nijedan konj nije mogao izdržati.
Umah se konji, zaslijepljeni magluštinom i u mahnitoj stravi od zmaj-
skoga zadaha, oteše jahačima i podivljalo jurnuše ovamo i onamo;
i stražari su se tako raštrkali, te se razbili o stabla i teško stradali ili
zaludu ostali tragati jedni za drugima. Njištanje konja i dozivanje
jahača dočule su Glaurungove uši; a to mu bijaše vrlo drago.

Jedan je vilenjački jahač, dok je u magli obuzdavao konja, ugle­
dao gospu Morwen gdje prolazi u blizini, poput sive sablasti na
mahnitu hatu; ali iščezla je u izmaglici, s povikom Nienor na usnama,
te je više nisu vidjeli.

Ali kad je slijepa strava snašla jahače, Nienorin konj se u divljem
trku spotaknuo i zbacio je sa sebe. Pala je meko u travu i nije se

NARN I CHÎN HÚRIN 145

ozlijedila; ali kad je ustala, bila je sama: izgubljena u magli, i bez
konja i bez druga. Srce ju nije izdalo, pa je razmislila; i učinilo joj se
da slabe vajde ima u polasku za ovim ili onim povikom, jer povici su
dopirali odasvud, ali sve slabiji. Učinilo joj se kako bi u tom slučaju
bolje bilo opet potražiti brdo: onamo će Mablung bez sumnje doći
prije odlaska, makar tek stoga da se uvjeri kako nikoga iz njegove
družine ondje više nema.

Stoga je pošla nasumce i pronašla brdo, koje je uistinu i ležalo
odmah ondje, tako što je pratila uspon tla pred nogama; polako
je pošla stazom što je s istoka vodila naviše. A kako se penjala,
magla se rijedila, sve dok napokon nije izbila na suncem obasjani
goli vrh. Iskoračila je na njega i pogledala prema zapadu. A ondje
je, ravno pred njom, bila golema glava Glaurunga, koji se upravo
tada došuljao sa suprotne strane; nije se ni uspjela snaći, kad joj se
pogled susrete s njegovim užasnim pogledom, punim grozna duha
gospodara mu Morgotha.

Tad se Nienor pokuša othrvati Glaurungu, jer bila je snažne volje;
ali on upre svoju moć u nju. "Sto tražiš ovdje?" reče joj.

A primorana da odgovori, ona mu kaza: "Tražim tek jednoga
po imenu Túrin, koji je ovdje neko vrijeme boravio. Ali može biti
da je poginuo."

"Nije mi znano", reče Glaurung. "Ostaviše ga ovdje da brani
žene i nejač; ali kad ja stigoh, on ih napusti i uteče. Hvastav je, ali
strašljiv, čini se. Zašto takovoga tražiš?"

"Lažeš", reče Nienor. "Húrinova djeca barem strašljiva nisu. Mi
te se ne bojimo."

Nato se Glaurung nasmija, jer tako se Húrinova kći otkrila nje­
govoj pakosti. "Onda ste lude, i ti i brat tvoj", reče on. "A to će vam
se hvastanje izjaloviti. Jer ja sam Glaurung!"

I on upi njezin pogled svojime, i volju joj smuti. I učini joj se da
sunce muka obuze i da se sve oko nje mrači; i golema se tama polako
oko nje spusti, tama što joj donese prazninu; i ništa nije više znala,
i ništa nije više čula, i ničeg se nije više sjećala.

Du go je Mablung pretraživao dvore Nargothronda, najbolje što je
mogao od mraka i smrada; ali ondje nije pronašao ništa živo: ništa

146 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

se nije micalo medu kostima i nitko mu nije odgovorio na doziva-
nja. Na koncu, onako potišten stravom toga mjesta, i u strahu da
se Glaurung ne vrati, vratio se na Vrata. Sunce je zapadalo, a sjene
su s Farotha odostraga tamno padale na terase i divlju rijeku pod
njim; ali u daljini, pod Amon Ethirom, uspio je razabrati, kako mu
se učinilo, zlo Zmajevo obličje. Teži je i pogibeljniji bio povratak
preko Naroga u takvoj žurbi i strahu; a jedva što je stigao na istočnu
stranu i zavukao se ukraj pod obalu, kad je Glaurung naišao. Ali ovaj
put se kretao polagano i kradomice; jer sav je plamen u njemu sada
tek tinjao: golemu je silu bio iz sebe izbacio, pa se kanio odmoriti i
zaspati u mraku. Tako je provijugao kroz vodu i svalio se pred vrata
poput goleme guje, pepeljasto siv, ostavljajući sluz s trbuha po tlu.

Ali on se okrenu prije nego što će ući i pogleda natrag prema
istoku, te iz njega dopre Morgothov smijeh, prigušen no stravičan,
kao odjek pakosti iz dalekih crnih dubina. I naiđe taj glas, hladan i
dubok: "Eno te gdje poput puha pod obalom ležiš, Mablungu moćni!
Hudo li obavljaš Thingolove zadatke. Požuri sad na brdo i pogledaj
što se s tvojom štićenicom zbilo!"

Glaurung zatim uđe u brlog, a sunce zađe i siva večer prohladno
stiže u taj kraj. Ali Mablung je požurio natrag na Amon Ethir; a
kad je izbio na vrh, zvijezde su se zakrijesile nad istokom. Naspram
njih on ugleda gdje mračna i nepomična stoji prilika kao isklesana
od kamena. Tako je stajala Nienor, i nije čula ništa što je rekao, i
nikako mu nije odgovorila. Ali kad ju je naposljetku primio za ruku,
pomaknula se i dopustila mu da je povede odande; a dok ju je držao,
slijedila ga je, ali kad bi je pustio, stala bi u mjestu.

Vrlo tužan i zbunjen Mablung tada bijaše; ali nije mu bilo druge
doli da tako povede Nienor na dugi put prema istoku, bez pomoći ili
sudruga. I tako, hodajući kao u snu, izbiše na ravnicu pod noćnom
sjenom. A kad se jutro vratilo, Nienor se spotače i pade, te ostade
nepomično ležati; Mablung tada zdvojno sjede pokraj nje.

"Ne strepih zaludu od ovoga zadatka", reče. "Jer bit će mi zadnji,
čini se. Stradat ću u divljini s ovim nesretnim ljudskim djetetom, a
ime će mi se u Doriathu prezreti: ako onamo uopće dopre glas o
našoj sudbini. Svi ostali bez sumnje izginuše, a ona jedina bijaše
pošteđena, premda ne iz milosti."

NARN I CHÎN HÚRIN 147

Tako ih pronađoše trojica iz družine koji su pri Glaurungovu
nailasku pobjegli s Naroga, te se poslije mnogo lutanja vratili na
brdo kad se magla razišla; a kad su ga zatekli praznog, odlučili su
se sami nekako vratiti kući. Mablungu se tada vratila nada; tako
krenuše zajedno u smjeru sjevera i istoka, jer s juga nije bilo puta
za povratak u Doriath, a nakon pada Nargothronda, čuvarima skele
bilo je zabranjeno prevoziti bilo koga preko rijeke, izuzev onih koji
bi došli s unutrašnje strane.

Putovali su sporo, kao oni koji sa sobom vode umorno dijete. Ali
kako su išli sve dalje od Nargothronda i prilazili sve bliže Doriathu,
tako se snaga malo-pomalo vraćala u Nienor, pa je poslušno hodala
sat za satom, vođena za ruku. No široke joj oči ništa nisu vidjele, i
uši joj ni riječi nisu čule, i usne joj ni riječi nisu izricale.

I konačno se nakon mnogih dana približiše zapadnoj granici Do-
riatha, nešto južnije od Teiglina; jer kanili su proći ograde malena
dijela Thingolove zemlje s druge strane Siriona i tako doći do ču­
vanoga mosta blizu utoka Esgalduina. Ondje se nakratko zaustavi-
še; Nienor položiše na travnatu postelju, a ona po prvi put dotad
sklopi oči, i učini im se da je zaspala. Tad i vilenjaci otpočinuše, a
od silna umora bijahu neoprezni. Tako ih na prepad zaskoči četa
orkovskih lovaca, jedna od onih koje su u to vrijeme često harale
onuda, onoliko blizu granica Doriatha koliko su se usuđivale. Usred
čarke Nienor iznenada s prostirke skoči na noge, kao da se usred
noći probudila od uzbune, te kriknu i šmugnu u šumu. Nato se orci
okrenuše i nadadoše u potjeru, a vilenjaci za njima. Ali neka je čudna
promjena snašla Nienor, te im je svima utekla, pohitavši poput srne
kroz drveće dok joj se kosa vijorila na vjetru strelovita trka. Orke pak
Mablung i njegovi sudruzi hitro dostigoše, do zadnjega posjekoše i
požuriše dalje. Ali tad se Nienor već bila izgubila poput sablasti; ni
traga ni glasa od nje nisu mogli naći, iako su je još danima lovili.

Tad se naposljetku Mablung vrati u Doriath, pognut od žalosti
i sramote. "Drugog vođu svojim lovcima nađi, gospodaru", reče on
Kralju. "Jer ja sam obeščašćen."

Ali Melian reče: "Nije tako, Mablungu. Učinio si sve što si mo­
gao, i nijedan drugi Kraljev sluga ne bi učinio toliko. Ali nesreća te
namjerila na silu kojoj nisi bio ravan: kojoj, doista, nije ravan nitko
tko u Međuzemlju danas živi."

148 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

"Poslah te da doneseš glase, što si i učinio", reče Thingol. "Nije
tvoja krivnja što su oni kojih se ti glasi najviše tiču sada predaleko
da bi ih čuli. Žalostan je doista ovaj kraj cijeloga Húrinova roda, ali
krivnja za to nije na tebi."

Jer ne samo da im je sada Nienor obeznanjeno utekla u divlji­
nu, već se i Morvven izgubila. Ni tada a ni poslije nijedna izvjesna
dojava o njezinoj sudbini nije stigla u Doriath, kao ni u Dor-lómin.
Svejedno, Mablung nije imao mira, te je s malom družinom otišao u
divljinu i još tri godine lutao nadaleko, od Ered Wethrina pa sve do
ušća Siriona, u potrazi za nekim tragom ili glasom o njima dvjema,
izgubljenima.

NIENOR U BRETHILU

Ali što se Nienor tiče, ona je samo trčala dalje u šumu, slušajući
povike potjere za sobom; počela je trgati sve sa sebe, odbacujući
odjeću u bijegu, sve dok nije ostala naga; i još je cijeli taj dan trčala,
poput divljači što je love dok joj srce ne pukne, jer se ne usuđuje
zastati ili barem doći do daha. Ali uvečer je mahnitost iznenada
prođe. Na tren zasta u mjestu, kao da se čudi, a onda, u nesvjesti­
ci posvemašnjeg umora, pade u duboko papratište kao pogođena.
I ondje, sred starih listova i mekih proljetnih izbojaka paprati, ostade
ležati u snu, ničega svjesna.

Izjutra se probudi i obradova svjetlu kao da je netom oživjela;
sve što bi ugledala činilo joj se novim i čudnim, a ničemu nije znala
imena. Jer za njom je ležala tek prazna tama, kroz koju nije dopirao
ni spomen ičega ikad joj znanog, a ni odjek ijedne riječi. Spominjala
se tek sjenke straha, i bila je plaha i navijek je iskala skrovišta: pela
se u krošnje ili svrtala u gustiše, hitra poput vjeverice ili lisice, čim
bi se prepala nekog zvuka ili sjene; a odande bi još dugo virila kroz
lišće prije nego što bi produžila dalje.

Nastavivši tako u smjeru kojim je isprva potrčala, ona stiže do
rijeke Teiglin, te utaži žeđ; ali hrane nije našla, niti je znala kako
da je nađe, a bila je sva izgladnjela i promrzla. A kako joj je drveće
preko puta djelovalo gušće i tamnije (kakvo je doista i bilo, jer to
su bili počeci šume Brethil), ona naposljetku prijeđe na suprotnu
obalu i stiže do zelena humka, na koji se svali: jer bila je na izmaku

NARN I CHÎN HÚRIN 149

snage, a činilo joj se da je ona tama iza nje ponovno sustiže i da
sunce gasne.

Ali s juga je to doista stigla crna oluja, bremenita munjama i
silnom kišom; i ona se u silnu strahu od grmljavine sva sklupča, a
tamna je kiša zapljusnu onako nagu.

Zbi se tako da neki šumljaci iz Brethila u taj čas naiđoše onuda,
u žurnu povratku prema obližnjem skloništu nakon udara na orke;
a tad bijesnu moćna munja i kao bijelim plamenom obasja Haudh-
en-Elleth. Tada Turambar, koji je išao na čelu, protrnu, prekri oči i
zadrhta; jer učinilo mu se da je ugledao sablast umorene djeve gdje
leži na Finduilasinu grobu.

Ali jedan njegov borac otrča do humka te doviknu: "Amo, gospo­
daru! Evo gdje leži jedna mlada žena, i to živa!" I Turambar priskoči
i podiže je; voda joj se slijevala iz natopljene kose, ali ona sklopi
oči i prestade drhturiti i upinjati se. Tad u čudu što ona leži tako
naga Turambar prebaci svoj plašt preko nje i odnese je do lovačke
kolibe u šumi. Ondje naložiše vatru i umotaše je prekrivačima, a
ona otvori oči i pogleda ih; a kad joj pogled pade na Turambara,
lice joj se ozari i ona ispruži ruku prema njemu, jer učinilo joj se
da je napokon pronašla nešto za čim je tragala u tami, a to ju je
utješilo. Ali Turambar je primi za ruku, osmjehnu joj se i reče: "A
sada, gospo, nećeš li nam reći kojeg si imena i roda, i kakvo te je
zlo zadesilo?"

Ona nato odmahnu glavom i ne reče ništa, već se rasplaka; a
onda je više nisu htjeli siliti, sve dok gladno nije pojela ono malo
hrane koju su joj već mogli dati. A kad je pojela, uzdahnula je i opet
stavila ruku u Turambarovu; a on joj reče: "Uz nas si sigurna. Ovdje
noćas možeš otpočinuti, a ujutro ćemo te odvesti do naših kuća na
šumskome visu. Ali htjeli bismo saznati kojeg si imena i od kojeg si
roda, da ga možemo naći, bude li moguće, i javiti mu za tebe. Nećeš
li nam kazati?"

Ali ona opet ne odgovori, nego se rasplaka.
"Ne brini se!" reče Turambar. "Možda je ta priča još odviše tuž­
na za pripovijedanje. Ali ja ću ti nadjenuti ime i prozvati te Níniel,
Suzna djeva." A čuvši to ime, ona ga pogleda i odmahnu glavom, ali
reče: Níniel. I to bijaše prva riječ što ju je izgovorila nakon svojega
pomračenja, te su je tim imenom šumljaci zvali sve otad.

150 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti

Ujutro ponesoše Níniel u Ephel Brandir, a staza se strmo uspi­
njala prema Amon Obelu sve do mjesta gdje je morala prijeći str­
moglavi potok Celebros. Ondje je bio podignut drveni most, pod
kojim se potok slijevao niz izlokani rub litice i rušio preko mnogih
izboja stijene u kameniti bazen u dubini; a zrak je bio pun pršteće
rose slične kiši. Uz vrh slapa sterala se široka livada, obrasla breza­
ma, ali s mosta je pucao pogled na Teiglinske klisure, udaljene oko
dvije milje odatle. Zrak je ondje bio svjež, a namjernici bi ljeti tu
zastajali da se odmore i napiju hladne vode. Ime je tome slapu bilo
Dimrost, Kišne stube, ali od toga dana Nen Girith, Drhtava voda;
jer Turambar ondje zastade s borcima, ali čim Níniel onamo stiže,
obuzeše je studen i drhtavica, te je ne mogoše ni utopliti ni utješiti.24
Stoga su brže pošli dalje; ali prije nego što su stigli u Ephel Brandir,
Níniel je već buncala u groznici.

Dugo je zatim bolesna ležala, a Brandir je davao sve od sebe ne
bi li je izliječio, dok su šumljačke žene danonoćno bdjele nad njom.
Ali samo kada bi Turambar ostajao pokraj nje, ležala je spokojno,
ili spavala ne stenjući; a svi što je motriše zapaziše ovo: cijelim tra­
janjem groznice, iako se često itekako mučila, nije promrmljala ni
jedne jedine riječi na bilo kojem jeziku vilenjaka ili ljudi. A kad je
polako prizdravila i opet počela hodati i jesti, brethilske su je žene
morale učiti govoru riječ po riječ, kao dijete. Ali to joj je učenje išlo
od ruke i donosilo joj veliko veselje, kao da iznova pronalazi velika
i mala zametnuta blaga; a kad je polako naučila dovoljno za raz­
govor s prijateljima, kazivala bi: "Kako je ime ovome? Jer izgubila
sam ga u svome mraku." A kad se opet mogla sama kretati, stala
je svraćati u Brandirovu kuću; jer silno je željela naučiti imena svih
živih stvorova, a on je mnogo znao o takvom čemu; i šetali su često
skupa po vrtovima i proplancima.

Tad se u Brandiru probudi ljubav prema njoj; a kad je ojačala,
davala mu je da se za nju primi dok šepa i nazivala ga bratom. Ali
srce je poklonila Turambaru, i samo ju je njegov dolazak mogao
ozariti, i samo su je njegove vedre riječi mogle nasmijati.

24 Moglo bi se pretpostaviti da je tek nakon što je svemu došao kraj, a Túrin i Nienor su
stradali, taj njezin napad drhtavice bio prizvan u sjećanje, te se njegovo značenje shvatilo
i Dimrost je bio preimenovan u Nen Girith; ali u predaji se ime Nen Girith koristi od
početka.