Haruki Murakami - Kafka na zalu

Haruki Murakami
Kafka na žalu

のカフカ
Umibe no Kafuka
Kafka on the Shore

Dječak zvan Čavka

Onda je sve u redu s novcem, je li? - upita dječak zvan Čavka
tipičnim lijenim glasom. Onom vrstom glasa kao kad si se tek
probudio pa su ti usta još teška i troma. Ali on se samo pravi.
Potpuno je budan. Kao i uvijek.

Ja kimnem potvrdno.
- Koliko?
Zbrajam svote u glavi. - Gotovo trista pedeset tisuća u gotovini, plus
nešto novca što mogu dignuti s bankomata. Znam da nije puno, ali
trebalo bi biti dovoljno. Za neko vrijeme.
- Nije loše - kaže dječak zvan Čavka. - Za neko vrijeme.
Ja mu još jedanput kimnem.
- Nadam se da to nije božićni novac od Djeda Mraza.
- Da, imaš pravo - odgovorim.
Čavka se smijulji i gleda oko sebe. - Zamišljam da ćeš početi kopati
po ladicama, imam li pravo?
Ne kažem ništa. On zna o čijem novcu govorimo, pa nema nikakve
potrebe za dugačkim ispitivanjima. Samo me muči.
- Nije važno - kaže Čavka. - Taj novac ti zbilja treba i ti ćeš ga
nabaviti - izmoliti, posuditi ili ukrasti. To je novac tvog oca, pa koga je
briga, zar ne? Dočepaj ga se toliko i morao bi uspjeti. Za neko
vrijeme. Ali kakav je plan kad sve potrošiš? Novci nisu kao gljive u
šumi - oni ne rastu sami od sebe, znaš. Morat ćeš jesti, negdje
spavati. Jednog ćeš dana ostati na suhom.
- O tome ću misliti kad dođe vrijeme - kažem ja.
- Kad dođe vrijeme - ponovi Čavka, kao da te riječi važe u ruci.
Ja kimnem.
- Kao naći neki posao ili slično?
- Možda - kažem.
Čavka zaklima glavom. - Znaš, moraš mnogo naučiti o svijetu.
Slušaj - kakav bi posao mogao naći petnaestogodišnji dječak u
nekom dalekom mjestu gdje nikada prije nije bio? Nisi završio ni
osnovnu školu. Što misliš tko će te zaposliti?
Ja se malo zacrvenim. Meni ne treba puno da se zacrvenim.
- Zaboravi to - kaže on. - Ti tek počinješ i ne bih te trebao
opterećivati svim tim ružnim stvarima. Već si odlučio što ćeš učiniti,

ostalo je samo da se pokrenu kotači. Hoću reći, to je tvoj život. U biti
moraš nastaviti s onim što misliš da je u redu.

Tako je. Na kraju krajeva, to je moj život.
- Reći ću ti jednu stvar, ipak. Morat ćeš postati mnogo snažniji ako
želiš uspjeti.
- Trudim se koliko mogu - kažem.
- Siguran sam da se trudiš - kaže Čavka. - Posljednjih par godina
puno si ojačao. To ti moram priznati.
Ponovno kimnem.
- Ali recimo otvoreno - imaš samo petnaest godina - nastavlja
Čavka. - Tvoj je život tek počeo, i tamo u svijetu ima more stvari koje
tvoje oči nikada nisu vidjele. Stvari koje nikada ne bi mogao zamisliti.
Sjedimo kao uvijek jedan kraj drugoga na staroj sofi u radnoj sobi
moga oca. Čavka voli tu sobu i sve sitne predmete razbacane
naokolo. Sad se igra sa staklenim pritiskivačem za papir u obliku
pčele. Da je otac kod kuće, mogli biste se okladiti da se Čavka ne bi
ni približio tom predmetu.
- Ali moram se maknuti odavde - kažem mu. - Drugoga izlaza
nema.
- Da, mislim da imaš pravo. - Stavlja pritiskač za papir natrag na
stol i spaja ruke iza glave. - To ne znači da će se bježanjem sve
riješiti. Ne želim ti kvariti veselje ili bilo što, ali ja se ne bih oslanjao
na kidanje odavde da sam na tvom mjestu. Bez obzira na to koliko
daleko pobjegneš. Možda udaljenost ne bi mišta riješila.
Dječak zvan Čavka uzdahne, zatim položi vrške prstiju na
sklopljene vjeđe i počne govoriti iz unutarnje tame.
- A da se igramo naše igre? - kaže on.
- U redu - kažem ja. Sklopim oči i šutke duboko udahnem.
- Dobro, zamisli strašnu pješčanu oluju - kaže on. - Sve ostalo
izbaci iz glave.
Učinim što je kazao, izbacim sve ostalo iz glave. Čak zaboravim tko
sam. Zatim stvari počinju izbijati na površinu. Stvari koje - dok tu
sjedimo na kožnoj sofi u radnoj sobi moga oca - obojica možemo
vidjeti.
- Katkada je sudbina kao mala pješčana oluja koja stalno mijenja
smjer - kaže Čavka.

Katkada je sudbina kao mala pješčana oluja koja stalno
mijenja smjer. Ti promijeniš smjer ali pješčana te oluja progoni.
Opet skreneš, ali oluja se prilagodi. Neprekidno se tako igraš,
kao u nekakvu zloslutnom plesu sa smrti točno prije zore.
Zašto? Zato što ta oluja nije nešto što je zapuhnulo iz daljine,
nešto što nema nikakve veze s tobom. Ta oluja si ti. Nešto
unutar tebe. Tako je sve što možeš učiniti to da joj se predaš, da
stupiš upravo unutar te oluje, sklopivši oči i začepivši uši da u
njih ne ulazi pijesak, i kroz nju ideš, korak po korak. Tu nema
sunca, ni mjeseca, ni pravca, ni osjećaja vremena. Samo fini
pijesak što se kovitla u nebo kao kosti samljevene u prah. To je
ta vrsta pješčane oluje koju trebaš zamisliti.

I to je točno ono što činim. Zamišljam bijeli lijevak što se pruža
vertikalno uvis kao debelo uže. Oči su mi čvrsto stisnute, dlanovi
priljubljeni na ušima, tako se ona fina pješčana zrnca ne mogu
zavući u mene. Pješčana oluja stalno puše. Mogu osjetiti kako mi
zrak pritišće kožu. Doista će me progutati.

Dječak zvan Čavka blago mi spušta ruku na rame, i time oluja
iščezava.

- Od sada unaprijed, bez obzira na sve, ti moraš biti najžilaviji
petnaestogodišnjak na svijetu. To je jedini način da preživiš. A da bi
to postigao, moraš shvatiti što znači biti snažan. Ti me shvaćaš?

Držim stisnute oči i ne odgovaram. Samo želim potonuti u san baš
tako, s njegovom rukom na mojem ramenu. Čujem slabašno
lepršanje krila.

- Ti ćeš biti najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu - šapće Čavka
dok ja pokušavam usnuti. Kao da je urezivao te riječi u dubokoj
plavoj tetovaži na mojem srcu.

I doista ćeš se morati probijati kroz tu silovitu, metafizičku,
simboličnu oluju. Bez obzira na to koliko metafizička ili
simbolična bila, nemoj se zavaravati: ona će se zasijecati u
meso kao tisuću oštrica britve. Ljudi će u njoj krvariti, i ti ćeš
krvariti. Vrelom, crvenom krvlju. Hvatat ćeš tu krv u šake,
vlastitu krv i tuđu krv.

A kada jednom oluja prođe nećeš se sjećati kako si uspio
preživjeti. Nećeš biti ni siguran, zapravo, je li oluja stvarno

prošla. Ali jedna stvar je izvjesna. Kad izađeš iz oluje nećeš biti
ista ona osoba koja je u nju ušla. O tome se radi u toj oluji.

Na svoj petnaesti rođendan pobjeći ću od kuće, otputovati u neki
udaljeni grad, i živjeti u kutu neke male knjižnice. Trebat će tjedan
dana da se uđe u cijelu stvar. Zato ću dati samo najvažnije. Na svoj
petnaesti rođendan pobjeći ću od kuće, otputovati u neki
udaljeni grad, i živjeti u kutu neke male knjižnice.

To pomalo zvuči kao bajka. Ali nije bajka, vjeruj mi. Bez obzira na to
kakvim je predivom zaodjeneš.

Poglavlje 1

Gotovina nije jedino što uzimam iz očeve radne sobe kad napuštam
dom. Uzimam mali stari zlatni upaljač - sviđa mi se dizajn i njegov
dodir - i sklopiv nož s doista britkom oštricom. Napravljen je za
deranje jelenje kože, ima oštricu od dvanaest centimetara i zgodnu
težinu. Vjerojatno kupljeno na jednom od njegovih putovanja u
inozemstvo. Uzimam i poveliku džepnu lampu iz ladice. Plus plave
sunčane naočale Revo da sakrijem svoje godine.

Razmišljam o tome da uzmem očev omiljeni Sea-Dweller Oyster
Rolex. To je krasan sat, ali nešto blistavo samo će privlačiti
pozornost. Moj jeftini plastični Casio bit če sasvim dobar kao budilica
i štoperica, i mogao bi zapravo biti korisniji. Preko volje vraćam
Rolex u ladicu.

S dna druge ladice vadim fotografiju na kojoj smo ja i starija sestra
kad smo bili maleni, dvoje nas negdje na nekoj plaži s ukočenim
smiješcima na licu. Sestra gleda u stranu tako da joj je pola lica u
sjeni i njezin smiješak je presječen točno napola. Sliči na jednu od
onih maska iz grčke tragedije u udžbeniku - polovica predstavlja
jednu ideju a polovica suprotnu. Svjetlo i tama. Nada i očaj. Smijeh i
tuga. Povjerenje i osamljenost. Što se mene tiče, ja zurim ravno
naprijed, neustrašiv, u kameru. Nitko drugi nije ondje na plaži. Sestra
i ja imamo kupaće kostime - njezin je jednodijelni s crvenim cvjetnim
motivima, moj nekakve ovješene stare plave hlačice. Držim plastični
štap u ruci. Bijela pjena prelijeva se preko naših stopala.

Tko je to snimio, i gdje i kada, pojma nemam. I kako sam mogao
izgledati tako sretan.I zašto je otac sačuvao upravo tu fotografiju?

Cijela stvar je čista tajna. Ja sam morao imati tri godine, sestra
devet. Jesmo li se doista tako dobro slagali? Ne sjećam se da sam
ikada išao na plažu s obitelji. Ne sjećam se da sam ikamo s njima
išao. Nije važno, svejedno - nije dolazilo u obzir da tu fotografiju
ostavim kod oca, pa je stavljam u novčanik. Nisam imao nikakvih
fotografija moje majke. Otac ih je sve bacio.

Pošto sam o tome malo razmislio, odlučim uzeti sa sobom mobitel.
Čim otkrije da sam ga uzeo, otac će vjerojatno zatražiti od telefonske
kompanije da isključi broj. Ipak ga ubacujem u uprtnjaču, skupa s
punjačem. Ne povećava mnogo težinu, pa zašto ne. Kad ne bude
više radio samo ću ga baciti.

Samo najnužnije stvari, to je sve što mi treba. Najteže je odlučiti
koju odjeću da uzmem. Trebat će mi par džempera i donjega rublja.
Ali što je s košuljama i hlačama? Rukavice, šalovi, kratke hlače,
kaput? Tomu nema kraja. Ipak jednu stvar znam. Ne želim se skitati
naokolo po nekom nepoznatom mjestu s golemom uprtnjačom koja
svima viče: Hej, prijavite bjegunca! Učinite tako i netko će se sigurno
zaustaviti i primijetiti. Sljedeća vam je poznata stvar da će me policija
uhvatiti i poslati ravno doma. Ako prije ne završim u nekoj bandi.

Svako hladno mjesto definitivno otpada, odlučujem. Dosta je lako -
samo izaberi suprotno - neko toplo mjesto. Onda mogu ostaviti kaput
i rukavice, i proći s pola odjeće. Uzimam stvari koje se samo peru i
nose, najlakše koje imam, uredno ih slažem i nabijam u uprtnjaču.
Spremam i vreću za spavanje, onu vrstu za tri godišnja doba koja se
fino i čvrsto smota, toaletni pribor, pončo za kišu, bilježnicu i olovku,
walkman i deset diskova - moram imati svoju glazbu - skupa s
rezervnom baterijom koja se puni. To je otprilike sve. Ne treba mi
nikakva oprema za kuhanje, preteška je i zauzima previše mjesta, jer
mogu kupovati hranu u mjesnim samoposlugama.

To traje neko vrijeme, ali uspijevam izbaciti rnnogo stvari s popisa.
Neke stvari dodam, prekrižim ih,zatim dodam čitavu drugu gomilu pa
i njih isto lako prekrižim.

Moj petnaesti rođendan je idealan trenutak da se pobjegne od
kuće. Imalo prije, bilo bi prerano. Imalo poslije, propustio bih prigodu.

Tijekom petoga i šestoga razreda dosta sam vježbao, spremajući
se za ovaj dan. Počeo sam se baviti džudom u nižim razredima
osnovne škole, i katkada sam odlazio i u višim. Ali nisam se pridružio
nijednoj školskoj momčadi. Kad god sam imao vremena trčao sam
oko školskih igrališta, plivao, ili išao u mjesnu teretanu. Ondje su mi
mladi treneri davali besplatne savjete, pokazujući mi najbolje vrste
vježbi istezanja i kako se služiti spravama za razvijanje tijela. Naučili
su me kojim se mišićima služimo svaki dan i koji se mogu razviti
samo sa spravama, čak i pravilan način dizanja utega na klupi. Ja
sam prilično visok za početak, pa sam sa svim tim vježbanjem razvio
prilično široka ramena i prsi. Većina bi stranaca mislila da mi je

sedamnaest godina. Da pobjegnem izgledajući kako odgovara mojoj
dobi, možete zamisliti kakve bih sve probleme stvorio.

Osim s trenerima u teretani i pazikućom što nam dolazi u kuću
svaki drugi dan - i naravno najmanje moguće što je nužno da se
prođe u školi - jedva i s kim govorim. Dugo smo otac i ja izbjegavali
da se međusobno viđamo. Živimo pod istim krovom, ali naši
rasporedi su potpuno različiti. On provodi većinu vremena u radnoj
sobi, daleko, a ja činim sve što mogu da ga izbjegnem.

Škola u koju idem je privatna osnovna škola, za djecu koja su iz
više klase, ili barem bogata. To je ona vrsta škole iz koje, osim ako
baš ne zaribaš, automatski prelaziš u srednju školu unutar istoga
kampusa. Svi su učenici uredno odjeveni, imaju krasne ravne zube i
dosadni su kao sam vrag. Naravno, nemam ni jednog jedinog
prijatelja. Sagradio sam zid oko sebe, nikada nikoga ne puštam
unutra i trudim se ne izlaziti izvan sebe. Tko bi mogao voljeti nekoga
tko je takav? Svi me oni drže na oku, izdaleka. Mogli su me mrziti, ili
me se čak bojati, ali meni je drago što mi nisu dosađivali. Jer sam
imao more stvari da se o njima brinem, uključujući da provodim
mnogo slobodna vremena gutajući knjige u školskoj knjižnici.

Međutim, uvijek sam pozorno slušao što se govorilo u razredu.
Upravo kako je savjetovao mladić zvan Čavka.

Činjenice i tehnike ili što god te uče u razredu neće biti jako
korisno u stvarnom svijetu, to je sigumo. Priznaj učitelji su
uglavnom hrpa glupana. Ali moraš zapamtiti ovo: ti bježiš od
kuće. Vjerojatno nećeš više imati prilike da ideš u školu, pa bilo
ti drago ili ne, bolje ti je da upiješ sve što možeš dok ti se pruža
prilika. Postani kao list bugačice i sve upijaj u sebe. Poslije
možeš razmotriti što treba zadržati a što izbaciti.

Činio sam što je rekao, kao što gotovo uvijek činim. Mozak mi je
kao spužva, usredotočio bih se na svaku riječ izrečenu u razredu i
puštao je da potone, razmislio što znači i sve predavao pamćenju.
Zahvaljujući tomu, jedva da sam trebao učiti izvan razreda, ali sam
uvijek stizao do samoga vrha na ispitima.

Mišići su mi postajali tvrdi kao čelik, kao što sam jednako bivao
povučeniji i šutljiviji. Uporno sam pokušavao ne pokazivati osjećaje
tako da nitko - ni kolege ni učitelji - nisu imali pojma o čemu

razmišljam. Uskoro ću upasti u grubi svijet odraslih, i znao sam da
ću morati biti žilaviji od svakoga drugoga ako želim opstati.

Moje oči u zrcalu hladne su kao u guštera, izraz lica ukočen i
nečitljiv. Ne mogu se sjetiti kad sam se posljednji put nasmijao ili
barem pokazao tračak smiješka drugima. Čak ni samom sebi.

Ne želim time reći da mogu održavati tu šutljivu, osamljeničku
fasadu cijelo vrijeme. Katkada se uruši zid koji sam podignuo oko
sebe. To se ne događa vrlo često, ali katkada, još prije nego shvatim
što se događa, eto me - gol i nezaštićen i potpuno zbunjen. U takvim
prigodama uvijek osjećam da me doziva nekakva slutnja, poput
mračna, sveprisutna bazena vode.

Mračan, sveprisutan bazen vode.
Vjerojatno sam oduvijek bio u njemu, negdje sakriven. Ali kad
dođe vrijeme voda tiho navre, ledeći svaku stanicu tvoga tijela.
Utapaš se u toj okrutnoj poplavi, boriš se za dah. Pripijaš se uz
ventilaciju blizu stropa, boriš se, ali zrak koji uspijevaš udahnuti
suh je i prži ti grlo. Voda i žeđ, hladnoća i toplina - navodno
protivni elementi udružuju se da te napadnu.
Svijet je golem prostor, ali prostor koji će tebe primiti - i ne
mora biti vrlo velik - nigdje se ne može naći. Tražiš glas, ali što
nalaziš? Tišinu. Obzireš se za tišinom, ali pogodi što se zbiva.?
Sve što opet i opet i opet čuješ glas je one slutnje. A katkada taj
proročanski glas pritisne neki tajni prekidač skriven duboko u
tvome mozgu.
Tvoje srce je kao velika rijeka poslije dugačka razdoblja kiša,
napunjena do rubova. Svi stupovi s oznakama što su nekoć
stajali na tlu nestali su, preplavila ih je i odnijela ta navala vode.
A kiša i dalje bubnja po površini rijeke. Svaki put kad na
vijestima vidiš takvu poplavu kažeš sam sebi: To je to. To je
moje srce.
Prije nego ću pobjeći od kuće perem ruke i umivam lice, uređujem
nokte, čistim uši i perem zube. Ne žurim se, provjeravam je li mi
cijelo tijelo dobro očišćeno. Biti doista čist katkada je najvažnija stvar
na svijetu. Pomnjivo promatram svoje lice u zrcalu. Geni koje sam
dobio od oca i majke - što ne znači da se imalo sjećam kako je ona
izgledala - stvorili su to lice. Mogu se potruditi da ne pokažem

nikakav osjećaj, držati oči tako da ništa ne otkrivaju, napinjati mišiće,
ali ne mogu bogzna što učiniti sa svojim izgledom. Ne mogu se
odvojiti od očevih dugačkih, gustih obrva i dubokih brazda između
njih. Vjerojatno sam ga mogao ubiti da sam htio - sigurno sam
dovoljno jak - i mogu izbrisati majku iz sjećanja. Ali nema načina da
se izbriše DNK koji su prenijeli na mene. Ako bih htio to odbaciti,
morao bih se riješiti sebe.

U tome je sadržana neka slutnja. Mehanizam pokopan u meni.
Mehanizam pokopan u tebi.
Gasim svjetlo i izlazim iz kupaonice. Teško, vlažno mrtvilo leži nad
kućom. Šapat ljudi koji ne postoje, dah mrtvih. Gledam oko sebe,
ukočeno stojim, udišem duboko. Sat pokazuje tri popodne, dvije
kazaljke su hladne i udaljene. Prave se da su nepristrane, ali ja
znam da nisu na mojoj strani. Bliži se vrijeme da se oprostim.
Uzimam uprtnjaču i zabacujem je preko ramena. Nosio sam je
bezbroj puta, ali sad se čini da je mnogo teža.
Shikoku, odlučujem. Tamo ću poći. Nema nikakva posebna razloga
da to bude Shikoku, samo sam proučavajući kartu osjetio da tamo
moram krenuti. Što više promatram kartu - zapravo svaki put kad je
proučavam - to više osjećam da me Shikoku privlači. To je daleko na
jug od Tokija, odijeljeno od glavnoga kopna vodom, ima toplu klimu.
Nikada ondje nisam bio, nemam ondje prijatelja ni rodbine, tako ako
me netko počne tražiti - u što nekako sumnjam - Shikoku će biti
posljednje mjesto na koje će pomisliti.
Podižem putnu kartu koju sam rezervirao na šalteru i penjem se u
noćni autobus. To je najjeftiniji put da se stigne u Takamatsu - jedva
malo više od devet tisuća jena. Nitko na mene ne svraća pozornost,
ne pitaju koliko mi je godina, ne zagledaju se u mene. Vozač mi
automatski poništava putnu kartu.
Samo je trećina mjesta zauzeta. Putnici većinom putuju sami, kao
ja, i autobus je čudnovato tih. Duga je vožnja do Takamatsua, deset
sati prema rasporedu, i stići ćemo rano ujutro. Ali to meni nije važno.
Imam mnogo vremena. Autobus kreće s kolodvora u osam, i ja
naginjem natrag naslon sjedala. Čim sam se udobno namjestio,
moja svijest počinje iščezavati poput baterije kojoj se istrošilo
punjenje, i ja zaspim.

U neko doba noći počinje padati gusta kiša. Budim se svako malo
vremena, razmičem platneni zastor na prozoru i zurim u autocestu
koja promiče. Kišne kapi udaraju o staklo, zamućujući ulična svjetla
duž ceste što se pružaju u daljinu na jednakim razmacima kao da su
zabodena da mjere zemlju. Poneko novo svjetlo zaleti se blizu i
začas izblijedi iza nas. Gledam na sat i vidim da je prošla ponoć.
Iskočivši odjedanput naprijed, pojavljuje se moj petnaesti rođendan.

- Hej, sretan rođendan - veli mladić zvan Čavka.
- Hvala - odgovaram.
Ona slutnja je i dalje uza me, svejedno, kao sjena. Provjeravam da
budem siguran da je zid oko mene još na mjestu. Zatim navučeni
zastor i opet zaspim.

Poglavlje 2

Sljedeći dokument, pohranjen kao državna tajna u Ministarstvu
obrane SAD, objavljen je godine 1986. po Zakonu o slobodi
informiranja. Dokument se sada čuva u

Nacionalnom arhivu u Washingtonu i ondje se može dobiti na
uvid.

Istraživanje koje je u njemu zabilježeno vodio je bojnik James
P. Warren od ožujka do travnja 1946. Istraživanje na terenu u
općini [ime izbačeno], okrug Yamanashi, vodili su potporučnik
Robert O'Connor i stariji vodnik Harold Katayama. Ispitivač u
svim razgovorima bio je potporučnik O'Connor. Vodnik
Katayama prevodio je s japanskoga, a vojnik William Cohen
pripremao dokumente.

Razgovori su vođeni u razdoblju od dvanaest dana u dvorani
za primanje vijećnice grada [ime izbačeno] u okrugu
Yamanashi. Sljedeći svjedoci odgovarali su pojedinačno na
pitanja potporučnika O'Connora: učiteljica u državnoj školi u
gradu [izbačeno], okrugu [izbačeno], liječnik s prebivalištem u
istom gradu, dva ophodna službenika mjesne policijske postaje
i šestero djece.

Priložene zemljovide dotičnoga područja u omjerima 1:10.000 i
1:2.000 osigurao je Topografski zavod Ministarstva unutarnjih
poslova.

IZVJEŠĆE OBAVJEŠTAJNOG ODJELA
AMERIČKE VOJSKE (MIS)
Datum: 12. svibnja 1946.

Naslov: Izvješće o događaju na brijegu Zdjela Riže,
1944. Broj dokumenta: PTYX-722-8936745-42ZI3-WWN

Slijedi snimljeni razgovor sa Setsuko Okamochi (26),
učiteljicom zaduženom za 4B razred u državnoj školi u gradu
[izbačeno], okrug [izbačeno]. Materijali vezani uz taj razgovor
dostupni su pod brojem PTYX-722-SQ-II8.

Dojmovi voditelja razgovora, potporučnika Roberta O'Connora:
Setsuko Okamochi je zgodna, sitna žena. Inteligentna i

odgovorna, na pitanja je odgovarala točno i iskreno. Ali izgleda
da je još lagano u šoku od događaja. Dok je tragala po sjećanju
katkada je bila veoma napeta, i kada god se to događalo
počinjala je sporije govoriti.

Mislim da je moralo biti malo poslije deset ujutro kad sam vidjela
srebrnastu svjetlost daleko na nebu. Sjajan blijesak srebra. Točno, to
je svakako bila svjetlost koja se odbijala od nečega metalnoga. Ta se
svjetlost gibala veoma sporo nebom od istoka prema zapadu. Svi
smo mislili da je to morao biti B-29. Bio je točno iznad nas, pa smo
morali gledati ravno uvis da ga vidimo. Nebo je bilo vedro, a svjetlost
je bila tako sjajna da smo mogli vidjeti samo to srebro, predmet kao
od duraluminija.

Ali nismo mogli razabrati oblik, jer je bio previsoko. Pretpostavila
sam da ni oni ne mogu vidjeti nas, pa se nismo bojali da će nas
napasti ili da će odjednom na nas pljusnuti bombe. Bacati bombe
ovdje u planinama bilo bi ionako besmisleno. Zaključila sam da je to
zrakoplov na putu da negdje bombardira neki veliki grad ili možda na
povratku s napada. Tako se nismo uplašili kad smo ugledali
zrakoplov, i nastavili smo hodati. Razmišljala sam samo kako je ta
svjetlost imala u sebi neku čudnu ljepotu.

- Prema vojnim izvješćima nikakvi američki bombarderi i
nikakvi drugi zrakoplovi nisu letjeli iznad toga kraja u to
vrijeme, to jest, 7. studenoga 1944. oko 10 sati prije podne.

Ali ja sam ga jasno vidjela, a vidjelo ga je i šesnaestero djece iz
moga razreda. Svi smo mislili da je to morao biti B-29. Svi smo viđali
mnoge formacije B-29, i to su bili jedini zrakoplovi koji su uopće
mogli letjeti tako visoko. Bila je mala zračna baza u našem okrugu, i
povremeno sam viđala kako lete japanski zrakoplovi, ali svi su oni
bili maleni i nisu mogli letjeti visoko kao ono što sam vidjela. Osim
toga, duraluminij odbija svjetlo drukčije od drugih vrsta metala, a
jedino su zrakoplovi B-29 načinjeni od toga. Ali sam pomislila kako je
to pomalo čudno, doista, da jedan zrakoplov leti potpuno sam, ne
kao dio formacije.

- Jeste li vi rođeni u tome kraju?

Nisam, rodila sam se u Hirošimi. Udala sam se 1941., i tada sam
došla ovamo. Muž mi je bio učitelj glazbe u višim razredima jedne
osnovne škole u ovom okrugu. Unovačen je 1943. i poginuo boreći
se na Luzonu u lipnju 1945. Koliko sam poslije čula, čuvao je
skladište municije u predgrađu Manile kad su skladište pogodile
američke granate i raznijele ga, a njega ubile. Nemamo djece.

- Govoreći o djeci, za koliko ste njih bili zaduženi na tom
izletu?

Ukupno šesnaestero, dječaka i djevojčica. Dvoje je bilo bolesno, ali
osim njih bio je čitav razred. Osam dječaka i osam djevojčica. Petero
njih su bila djeca evakuirana iz Tokija.

Krenuli smo iz škole u devet ujutro. Bio je to tipičan školski izlet,
tako su svi nosili sa sobom čuturicu i ručak. Nismo namjeravali ništa
posebno proučavati; samo smo išli u bregove da beremo gljive i
jestive samonikle biljke. Okolno područje gdje smo živjeli bilo je
poljoprivredno, tako nismo odveč loše stajali u pogledu hrane - što
ne znači da smo imali jela u izobilju. Važio je strogi sustav
racioniranja i većina nas je bila gladna cijelo vrijeme.

Tako smo djecu poticali da traže hranu gdje god je mogu naći.
Zemlja je bila u ratu, uostalom, i hrana je bila važnija od učenja. Svi
su išli na takvu vrstu školskih izleta, na školske satove u prirodi, kako
se to zvalo. Kako je naša škola bila okružena bregovima i šumama,
bilo je mnogo zgodnih mjesta kamo smo običavali ići. Mislim da smo
bili sretni u tom smislu. Ljudi u gradovima svi su skapavali. Opskrbni
putovi s Tajvana i kontinenta već su bili prekinuti u to vrijeme, pa su
gradska područja užasno patila zbog nestašice hrane i goriva.

- Spomenuli ste da je petero vaših učenika bilo evakuirano iz
Tokija. Jesu li se oni dobro slagali s domaćom djecom?

Jesu, barem u mojem razredu. Sredine u kojima su te dvije skupine
odrasle, naravno, bile su potpuno različite - jedni u zabačenoj
pokrajini, drugi u srcu Tokija. Govorili su različito, čak su se različito

odijevali. Većina domaće djece bila je iz ratarskih obitelji, dok je
većina tokijske djece imala očeve koji su radili za poduzeća ili u
državnoj službi. Tako ne bih mogla reći da su se stvarno razumjeli.

Naročito u početku mogli ste osjetiti nekakvu napetost između tih
dviju skupina. Ne kažem da su bili nasilni jedni prema drugima, ili da
su zapadali u tučnjave, jer to nisu. Hoću reći, jedna skupina kao da
nije razumjela što druga skupina misli. Tako su se nastojali držati za
sebe, domaća djeca s drugom domaćom djecom, tokijska djeca u
svojoj maloj skupini. Ali tako je bilo samo prva dva mjeseca. Poslije
toga dobro su se slagali. Znate kako je to. Kad se djeca počnu
zajedno igrati i potpuno se unesu u sve što rade, nije im više stalo do
takvih stvari.

- Volio bih da opišete, s najviše pojedinosti što možete, mjesto
kamo ste odveli svoj razred toga dana.

Bio je to brijeg na koji smo često išli na izletima. Brijeg je bio
okrugao, u obliku prevrnute zdjele. Obično smo ga zvali "Owan
jaama" (Zdjela Riže). Od Škole do njega trebalo je malo hoda na
zapad i uopće nije bio strm, tako da se svatko mogao na nj popeti.
Dječjim korakom trajalo je oko dva sata dok bismo se popeli na vrh.
Usput su tražili gljive po šumi, zatim smo imali skroman ručak. Djeca
su, naravno, uživala ići na te školske satove u prirodi mnogo više
nego ostajati u razredu i učiti.

Blistavi zrakoplov koji smo vidjeli visoko na nebu podsjetio nas je
trenutačno na rat, ali samo nakratko, i svi smo bili dobro raspoloženi.
Nije bilo nikakva oblaka na nebu, nikakva vjetra, i sve je bilo tiho oko
nas - mogli smo čuti samo kako ptice cvrkuću u šumi. Rat se činio
kao nešto u nekoj dalekoj zemlji što nema nikakve veze s nama.
Pjevali smo pjesmice dok smo se penjali uz brijeg, katkada
oponašali ptice koje smo čuli. Izuzevši činjenicu da je rat i dalje
trajao, bilo je to savršeno jutro.

- Ušli ste u šumu uskoro nakon što ste vidjeli taj predmet nalik
na zrakoplov, točno?

To je točno. Rekla bih da je prošlo manje od pet minuta otkako smo
bili ušli u šumu. Skrenuli smo s glavnoga puta koji je vodio uzbrdo i
pošli utrtom stazom po šumovitoj padini. Bilo je prilično strmo. Poslije
deset minuta pješačenja stigli smo do neke čistine, do široke
površine ravne kao stol. Čim smo zašli u šumu zavladala je potpuna
tišina, i zbog zaklonjena sunca bilo je hladno, ali kad smo stupili na
tu čistinu bilo nam je kao da se nalazimo na minijaturnom gradskom
trgu, s vedrim nebom iznad nas. Moj se razred često zaustavljao na
tome mjestu kada smo se uspinjali na Owan yamu. To mjesto nas je
smirivalo i svi smo se nekako osjećali lijepo i udobno.

Zastali smo sigurno stigavši na taj "trg", odložili uprtnjače, i zatim su
se djeca razišla po šumi u skupinama od troje-četvero da traže
gljive. Zahtijevala sam da jedni druge nikada ne gube iz vida. Prije
nego što su krenuli, skupila sam ih sve zajedno i provjerila jesu li to
razumjeli. Dobro smo poznavali to mjesto, ali šuma je šuma,
uostalom, te ako bi se itko od njih odvojio i izgubio imali bismo puno
muke da ga nađemo. Ipak, morate imati na umu da su to mala djeca,
i kada jednom počnu tražili gljive mogla bi iako zaboravititlo pravilo.
Tako sam ih stalno držala na oku dok sam i sama tražila gljive,
neprekidno provjeravajući brojno stanje.

Bilo je prošlo desetak minuta otkad smo krenuli u potragu za
gljivama kad su se djeca počela rušiti.

Kad sam vidjela prvu skupinu od troje njih svaljenih na zemlji, bila
sam sigurna da su jeli otrovne gljive. Bilo je vrlo otrovnih gljiva u
okolici, čak i smrtonosnih. Domaća djeca znaju koje se ne smiju
brati, ali neke je vrste teško razlikovati. Zato sam uvijek upozoravala
djecu da ne kušaju nijednu gljivu dok se ne vratimo u školu i
zovnemo stručnjaka da ih pregleda. Ali ne možete očekivati da vas
djeca uvijek slušaju, zar ne?

Otrčala sam do onoga mjesta i podigla djecu koja su pala. Tijela su
im bila mlitava, poput gume koja je ostavljena na suncu. Bilo je kao
da nosite prazne ljuske - snaga je iz njih bila potpuno iscurila. Ali
pravilno su disali. Srce im je normalno kucalo, nitko nije imao
temperaturu. Izgledali su smireno, ničim nisu odavali nikakvu bol.
Isključila sam stvari kao što su pčelinji ubodi ili zmijski ugrizi. Djeca
su jednostavno bila u nesvijesti.

Najčudnije su bile njihove oči. Tijela su im bila mlitava kao da su u
komi, ali oči su bile otvorene kao da u nešto gledaju. Trepnuli bi u
određenim razmacima, tako da nije izgledalo da spavaju. I oči su im
se vrlo polagano micale s jedne na drugu stranu kao da pretražuju
daleki obzor. Barem su njihove oči bile pri svijesti. Ali one zapravo
nisu ni u što gledale, ili barem ni u što vidljivo. Mahnula sam rukom
nekoliko puta ispred njihova lica, ali nije bilo reakcije.

Podignula sam svako od troje djece redom, i sva su bila točno
jednaka. Svako je bilo onesviješteno, oči su im se polagano micale s
jedne na drugu stranu. Bila je to najneobičnija stvar koju sam ikada
vidjela.

- Opišite skupinu koja se prva srušila.

Bila je to skupina djevojčica. Tri djevojčice koje su bile dobre
prijateljice. Zvala sam ih po imenu i pljuskala ih po obrazu - prilično
snažno, zapravo - ali nije bilo reakcije. Ništa nisu osjećale. Bio je to
čudan osjećaj, kao da se dodiruje praznina.

Prva mi je misao bila poslati nekoga da otrči do škole po pomoć.
Nikako nisam mogla sama odnijeti dolje tri onesviještena djeteta.
Tako sam se počela osvrtati za najbržim trkačem u razredu, za
jednim dječakom. Ali kad sam se uspravila i pogledala naokolo
vidjela sam da su se sva djeca srušila. Svih šesnaestero njih
popadalo po zemlji i izgubilo svijest. Jedina sam ja još bila pri svijesti
i stajala. Bilo je to kao... nekakvo bojno polje.

- Jeste li primijetili išta neobično na licu mjesta? Nekakav
čudan miris ili zvuk - ili svjetlost?

[Razmišlja o tome neko vrijeme.] Ne, kako sam već rekla, bilo je
vrlo tiho i mirno. Nikakvih čudnih zvukova ni svjetlosti ni mirisa.
Jedina neobična stvar bilo je to što se svaki učenik iz moga razreda
srušio i ležao ondje bez svijesti. Osjećala sam se užasno sama, kao
da sam posljednja živa osoba na zemlji. Ne mogu opisati taj osjećaj
posvemašnje osamljenosti. Samo sam se željela rasplinuti u zrak i
ne misliti ni o čemu.

To nisam mogla učiniti, naravno, imala sam dužnosti kao učiteljica.
Pribrala sam se i pojurila niz padinu brzo koliko me noge nose, da
zatražim pomoć u školi.

Poglavlje 3

Već je gotovo zora kad sam se probudio. Razmičem zastor da
bacim pogled. Valjda je upravo prestala kiša, jer je sve još mokro i
puno kapi. Oblaci na istoku oštro se ocrtavaju na nebu, svaki je
uokviren svjedom. Nebo izgleda zloslutno na trenutak, priziva ono
što slijedi. Sve ovisi o kutu gledanja.

Autobus klizi autocestom ustaljenom brzinom, čuje se zujanje
guma, nikada nimalo glasnije ni tiše. Ista je stvar s motorom -
jednoličan zvuk poput stupe što glatko melje vrijeme i svijest ljudi u
autobusu. Svi su drugi putnici potpuno potonuli natrag u sjedala,
usnuli, zastori su im navučeni do kraja. Budni smo samo vozač i ja.
Vozimo se, uspješno i dosadno, prema odredištu.

Osjetivši žeđ, vadim bocu mineralne vode iz džepa na uprtnjači i
pijem malo mlake vode. Iz istoga džepa izvlačim kutiju krekera i
pojedem ih nekoliko, uživajući u poznatom suhom okusu. Na mojem
je satu 4,32. Provjeravam datum i dan u tjednu, tek toliko da budem
siguran. Prošlo je trinaest sati otkad sam napustio dom. Vrijeme nije
skočilo naprijed više nego što je trebalo niti je neočekivano poteklo
unatrag. Još je moj rođendan, prvi dan moga potpuno nova života.
Sklapam oči, opet ih otvaram, opet provjeravam vrijeme i datum na
satu. Zatim palim svjetlo za čitanje, vadim džepnu knjigu i počinjem
čitati.

Malo poslije pet, bez upozorenja, autobus izlazi s autoceste i
zaustavlja se u kutu usputnog odmorišta. Otvaraju se prednja vrata
autobusa uz pištanje zraka, unutra zatrepere svjetla, a vozač kratko
najavljuje: "Dobro jutro svima. Nadam se da ste se dobro odmorili.
Držimo se voznog reda i trebali bismo stići do naše posljednje
postaje Takamatsu otprilike za jedan sat. Ali ovdje ćemo se
zaustaviti dvadesetak minuta. Krenut ćemo u pet i trideset, stoga vas
molim da se do tada ponovno ukrcate."

Najava budi većinu putnika, oni se tiho pridižu i zijevaju dok
posrćući izlaze iz autobusa. Ovdje se ljudi ureduju prije nego što će
stići u Takamatsu. I ja silazim, udahnem duboko dva-tri puta i
napravim nekoliko jednostavnih vježbi istazanja na svježem
jutarnjem zraku. Odlazim u muški zahod i pljusnem malo vode po
licu. Čudim se gdje smo to dovraga. Izlazim i gledam naokolo. Ništa

osobito, tek tipični prizori koje nalaziš kraj autoceste. Možda ja samo
umišljam stvari, ali oblici brda i boje stabala izgledaju različito od
onih u Tokiju.

Nalazim se u kafeteriji i pijuckam besplatnu šalicu vruća čaja kada
mi priđe mlada djevojka i svali se na plastičnu sjedalicu pokraj mene.
U desnoj ruci ima papirnatu šalicu s vrućom kavom iz automata, iz
nje se diže para, a u lijevoj ruci drži malu kutiju sa sendvičima - još
jedna ponuda iz automata za sladokusce, sudeći po izgledu.

Nekako smiješno izgleda. Na licu joj je poremećena ravnoteža -
široko čelo, prćast nos, pjegavi obrazi, šiljaste uši. Ugrubo sklepana
vrsta lica koje ne možeš zanemariti. Ipak, cijeli sklop nije tako loš.
Koliko znam možda nije tako ushićena svojim izgledom, ali čini se da
je zadovoljna s tim kakva je, a to je važna stvar. Ima kod nje nečega
djetinjasta što djeluje umirujuće, barem na mene. Vrlo je visoka, ima
lijepe grudi za tako vitko tijelo i dobre noge.

Njezine tanke metalne naušnice blistaju kao duraluminij. Kosa joj je
do ramena, obojena tamnosmeđe, gotovo crvenkasto, i nosi
dolčevitu na široke pruge, dugih rukava, uz vrat. Mala kožna
uprtnjača visi s jednog ramena, a lagan džemper joj je svezan oko
vrata. Blijedožuta kratka suknja dopunjava njezinu odjeću, bez
čarapa. Očito se umila, jer se nekoliko čuperaka kose, poput
tankoga korijenja neke biljke, prilijepilo za široko čelo. Prilično je
čudno, ali ti me raspušteni čuperci privlače k njoj.

- Bio si u autobusu, je li tako? - upita me, glas joj je malo promukao.
- Da, tako je.
Ona se mršti dok pije gutljaj kave. - Koliko ti je godina.?
- Sedamnaest - slažem.
- Onda si u srednjoj školi.
Kimnem potvrdno.
- Kamo si krenuo.?
- Takamatsu.
- I ja - veli ona. - Ideš u posjet, ili ondje živiš?
- U posjet - odgovorim.
- I ja. Imam prijatelja ondje. Jednu prijateljicu. A ti.?
- Rođake.
Ah tako, kaže njezino klimanje glavom. Nema više pitanja. - Imam
mlađega brata tvojih godina - iznenada mi kaže, kao da se toga

upravo sjetila. - Dogodile se neke stvari, nismo se dugo vidjeli...
Znaš što? Jako sličiš na onoga momka. li ti to itko dosad rekao?

- Na kojega momka?
- Znaš, momka koji pjeva u onom sastavu! Čim sam te vidjela u
autobusu pomislila sam kako sličiš na njega, ali nikako da izađem na
kraj s njegovim imenom. Mora da sam iskopala rupu u mozgu
pokušavajući se sjetiti. Događa se ponekad, je li tako? Na vrhu ti je
jezika, ali jednostavno se ne možeš domisliti. Je li ti to itko dosad
rekao - to da ih podsjećaš na nekoga?
Odmahujem glavom. Nitko mi to nikada nije rekao. Ona stalno zuri
u mene, oči su joj pozorno sužene. - Na koju to osobu misliš? -
upitam.
- Na momka s televizije.
- Na momka koji je na televiziji?
- Tako je - veli ona, uzme sendvič sa šunkom, nevoljko zagrize i
zalogaj spere gutljajem kave. - Na momka koji pjeva u nekom
sastavu. K vragu, ne mogu se sjetiti ni imena toga sastava. Onaj
visoki momak što govori kansajskim narječjem. Nemaš pojma na
koga mislim?
- Oprosti, ne gledam televiziju.
Djevojka se namršti i strogo me pogleda. - Uopće ne gledaš?
Šutke odmahnem glavom. Čekaj malo - trebam li ovdje kimnuti ili
odmahnuti glavom? Odlučim se kimnuti.
- Nisi baš govorljiv, ha? Kao da ti je stil svaki put po jedan redak.
Jesi li uvijek tako šutljiv?
Zacrvenim se. Prije svega nekako sam miran tip, ali djelomice je
razlog zašto ne želim mnogo govoriti to što mi se još nije potpuno
promijenio glas. Najčešće mi je glas dubok, ali iznenada se okrene
protiv mene i počne kreštati. Zato nastojim da sve što kažem bude
kratko i blago.
- Ukratko - nastavlja ona - hoću reći da jako sličiš na onoga pjevača
što govori kansajskim narječjem. To ne znači da se kod tebe
primjećuje kansajsko ili bilo kakvo narječje. To je baš - ne znam, ima
nečega kod tebe što jako sliči na njega. On izgleda kao stvarno
krasan momak, to je sve.
Njezin osmijeh silazi s pozornice na trenutak, zatim se opet
pojavljuje, sve dok se ja bavim svojim zarumenjenim licem. - Još

više bi sličio na njega da promijeniš frizuru - veli ona. - Pusti je da
malo naraste, posluži se nekim gelom da se malo podigne. Voljela
bih to pokušati. Sigurno bi onako dobro izgledao. Zapravo, ja sam
frizerka.

Ja gucnem malo čaja. U kafeteriji je grobna tišina. Nikakve
uobičajene glazbe u pozadini, nitko drugi ne govori osim nas.

- Možda ne voliš govoriti? - veli ona, oslanjajući glavu na ruku i
gledajući me ozbiljno.

Odmahujem glavom. - Ne, nije to.
- Misliš da je mučno razgovarati s ljudima?
Ponovno odmahnem glavom.
Ona uzme drugi sendvič, s džemom od jagoda umjesto šunke,
zatim se namršti i pogleda me s nevjericom. - Bi li ovo pojeo umjesto
mene? Mrzim sendviče s džemom od jagoda više nego išta. Još od
djetinjstva.
Uzmem ga od nje. Sendviči s džemom od jagoda nisu baš točno na
vrhu moga popisa od deset vrsta, ali ne kažem ni riječi i počnem
jesti.
S druge strane stola ona me promatra dok ne pojedem posljednju
mrvicu. - Bi li mi mogao učiniti jednu uslugu? - veli.
- Uslugu?
Mogu li sjediti kraj tebe dok ne stignemo u Takamatsu?
Jednostavno ne mogu se opustiti kad sjedim sama. Uvijek osjećam
kao da će se neka čudna osoba uvaliti kraj mene, pa onda ne mogu
zaspati. Kad sam kupovala kartu rekli su mi da su sva sjedala za
jednu osobu, ali kad sam ušla vidjela sam da su sva dvostruka.
Samo želim malo odrijemati prije nego stignemo, a ti izgledaš kao
dobar momak. To ti smeta?
- Nema problema.
- Hvala - veli ona. - Na putu drug... kao što kaže poslovica.
Ja kimnem. Kimati, kimati, kimati - reklo bi se da sam samo to
sposoban. Ali što bih trebao reći?
- Kako završava?
- Kako završava što?
- Poslije drug, kako ide? Ne mogu se sjetiti. Nikada mi nije jako
dobro išao japanski.
- U životu plačidrug - kažem ja.

- Na putu drug, u životu plačidrug - ponovi ona, da utvrdi gradivo.
Da je imala papir i olovku, ne bi me iznenadilo kad bi to zapisala. - A
što to zapravo znači? Jednostavnim riječima.

Malo razmislim. Treba mi vremena da priberem misli, ali ona
strpljivo čeka.

- Mislim da to znači - kažem - da su slučajni susreti ono što nas
tjera naprijed. Jednostavnim riječima.

Ona o tome mozga neko vrijeme, zatim polako spaja ruke na stolu i
tu ih lagano odmara. - Mislim da u tome imaš pravo, da nas slučajni
susreti tjeraju naprijed.

Bacim pogled na sat. Već je pet i trideset. - Možda je bolje da se
vratimo.

- Da, slažem se. Idemo - veli ona, ali se ne miče da bi ustala.
- Usput rečeno, gdje smo? - upitam.
- Pojma nemam - kaže ona. Istegne vrat i očima preleti po prostoriji.
Naušnice joj se zanjišu kao dva osjetljiva zrela ploda spremna da
otpadnu. - Po vremenu nagađam da smo blizu Kurashikija, ali nije
važno. Odmorište na autocesti je samo mjesto kroz koje prođeš. Da
bi odavde stigao onamo. - Drži podignut desni kažiprst i lijevi kažiprst
na razmaku od tridesetak centimetara.
- Zar je važno kako se zove? - nastavlja. - Imaš svoj zahod i svoju
hranu. Svoje fluorescentno svjetlo i svoje plastične stolice. Usranu
kavu. Sendviče s džemom od jagoda. Sve je besmisleno, ako
pretpostavimo da u tome tražiš neki smisao. Dolazimo odnekud,
putujemo nekamo drugdje. To je sve što trebaš znati, je Ii tako?
Potvrdno kimam. I kimam. I kimam.

Kad smo se vratili u autobus ostali putnici su se već ukrcali, samo
mi zadržavamo cijelu stvar. Vozač je mlad čovjek s onim napetim
licem što me podsjeća na nekakva stroga stražara. Svrne pogled na
nas dvoje s predbacivanjem ali ništa ne kaže, a djevojka ga strijelja
nevinim smiješkom koji kaže; Oprostite, kasnimo. On pruži ruku da
pritisne polugu i vrata se zatvore sa šištanjem. Djevojka dovuče
malen kofer i sjedne kraj mene - nevrijedan kofer koji je morala
pokupiti na nekoj rasprodaji - a ja ga uzmem od nje i stavim ga u
mrežu iznad glave. Prilično je težak za svoju veličinu. Ona mi
zahvali, zatim nagne sjedalo i potone u san. Kao da jedva čeka da

krene, autobus počinje kliziti čim se smjestimo. Vadim džepnu knjigu
i nastavljam gdje sam prekinuo.

Djevojka uskoro tvrdo zaspi, i kako se autobus zaljulja na svakoj
okuci njezina se glava naslanja na moje rame da bi se na njemu
napokon smirila. Zatvorena su joj usta, diše tiho kroz nos, dah
dodiruje moje rame u pravilnim razmacima. Pogledam niže i nazrem
naramenicu njezina grudnjaka kroz dolčevitu, tanku, svijetlosmeđu
vrpcu. Meke grudi ispod nje. Ružičaste bradavice tvrde pod mojim
prstima. To ne znači da sve to pokušavam zamisliti, ali ne mogu si
pomoći. I - nikakvo iznenađenje - meni se jako digne. Tako kruto da
se čudim kako ijedan dio tijela može uopće postati tako tvrd kao
kamen.

Tek tada me presiječe misao. Možda je - tek možda - ta djevojka
moja sestra. Otprilike je tih godina. Njezin izgled nije nimalo sličan
curici na fotografiji, ali ne možeš uvijek s tim računati. Ovisno o tome
kako su snimljeni, ljudi katkada izgledaju sasvim drukčije. Rekla je
da ima brata mojih godina kojega nije vjekovima vidjela. Zar taj brat
ne bih mogao biti ja - barem u teoriji?

Zurim u njezine grudi. Dok diše, okrugli vršci pomiču se gore-dolje
kao valovi, podsjećaju me nekako na kišu koja blago pada na
morsku pučinu. Ja sam osamljen putnik što stoji na palubi, a ona je
more. Nebo je siv pokrivač što se stapa sa sivim morem daleko na
obzoru. Teško je reći razliku između mora i neba. Između putnika i
mora. Između stvarnosti i tvorevina srca.

Djevojka nosi dva prstena na prstima, nijedan od njih nije vjenčani
ni zaručnički prsten, tek jeftine stvari kakve nalazite u malim buticima
gdje kupuju mladi ljudi. Prsti su joj dugački i vitki ali izgledaju jaki,
nokti su kratki i uredno premazani ružičastim lakom. Ruke joj se
lagano oslanjaju na koljena koja se ističu ispod kratke suknje. Želim
dodirnuti te ruke, ali to ne činim, naravno. Dok spava, izgleda kao
maleno dijete. Jedno šiljasto uho viri iz čuperaka kose kao mala
gljiva, izgleda neobično krhko.

Zatvaram knjigu i neko vrijeme promatram okolinu koja promiče. Ali
vrlo brzo, prije nego što sam toga svjestan, i sam potonem u san.

Poglavlje 4

IZVJEŠĆE OBAVJEŠTAJNOG ODJELA
AMERIČKE VOJSKE (MIS)
Datum: iz. svibnja 1946.

Naslov: Izvješće o događaju na brijegu Zdjela Riže,
1944. Broj dokumenta: PTYX-722-8936745-422I6-WWN

Slijedi snimljeni razgovor s liječnikom Juichijem Nakazawom
(53), koji je vodio kliniku interne medicine u gradu [izbačeno],
okrug [izbačeno], u vrijeme događaja. Materijali vezani uz taj
razgovor dostupni su pod brojem PTYX-722-SQ-II8.

Dojmovi voditelja razgovora, potporučnika Roberta O'Connora:
Dr. Nakazawa je tako jakih kostiju i tamne kože da više izgleda
kao predradnik na farmi nego kao liječnik. Smirena je ponašanja
ali veoma žustar i točan, i kaže sve što ima na umu. Pogled
njegovih očiju iza naočala vrlo je oštar i budan, pamćenje mu je
naizgled vjerodostojno.

To je točno - 7. studenoga 1944. u 11 sati primio sam telefonski
poziv od pomoćnika ravnatelja mjesne osnovne škole. Bio sam
školski liječnik, ili nešto slično, pa su se najprije meni javili.

Pomoćnik ravnatelja bio je strašno uznemiren. Rekao mi je da je
cijeli jedan razred izgubio svijest dok su na izletu u brdima brali
gljive. Po njegovim riječima bili su potpuno onesviješteni. Samo je
zadužena učiteljica ostala pri svijesti, i ona je upravo tada dotrčala u
školu po pomoć. Bio je toliko zbunjen da nisam mogao shvatiti cijelu
situaciju, premda je jedna činjenica jasno i glasno izašla na vidjelo:
šesnaestero djece srušilo se u šumi.

Djeca su brala gljive, pa je tako moja prva misao bila da su jeli
otrovne gljive i ostali paralizirani. Ako je to bio slučaj, teško će se
riješiti. Različite vrste gljiva imaju različite razine otrovnosti, pa
postupci variraju. Najviše što bismo mogli učiniti u tome času bilo bi
ispumpavanje želudca. Međutim, u slučaju visokih stupnjeva
otrovanosti otrov je mogao brzo ući u krvotok i mi bismo zakasnili. U
okolici nekoliko ljudi na godinu umre od otrovnih gljiva.

Strpao sam u torbu neke lijekove za hitne slučajeve i odjašio na
biciklu do škole najbrže što sam mogao. Policija je bila obaviještena i
dva su policajca već bila ondje. Znali smo da moramo prevesti
onesviještenu djecu u grad pa će nam trebati sva pomoć koju
možemo dobiti. Ali većina mlađih muškaraca bila je u ratu, pa smo
krenuli najbolje što smo mogli - ja, pomoćnik ravnatelja i ravnatelj, te
školski podvornik. I naravno razrednica koja je bila s djecom.
Pograbili smo sve bicikle koje smo mogli naći, ali nije ih bilo
dovoljno, te su se neki od nas vozili udvoje.

- U koje ste vrijeme stigli na lice mjesta?

Bilo je 11,45. Sjećam se jer sam pogledao na sat kad smo došli
tamo. Vozili smo se na bicklima do podnožja brijega, dokle god smo
mogli ići, zatim smo se ostatak popeli pješice.

Dok smo stigli tamo neka su se djeca djelomice bila osvijestila.
Troje-četvero njih, koliko se sjećam. Ali nisu bili potpuno svjesni -
nekako im se svima vrtjelo u glavi. Ostala su djeca još ležala na tlu.
Nakon nekog vremena i neki drugi su počinjali dolaziti k sebi, tijela
su im se valovito micala kao da su veliki crvi. Bio je to veoma čudan
prizor. Djeca su se srušila na neobičnom, ravnom, otvorenom
prostoru u šumi gdje se činilo da su sva stabla bila uredno uklonjena,
pod jesenskim suncem koje je jasno sjalo. I tu ste imali, na tome
mjestu ili na njegovim rubovima, šesnaestero pučkoškolske djece
rasute ničice po zemlji - neka su se počinjala micati, neka potpuno
mirna. Cijela stvar me podsjetila na nekakvu nastranu avangardnu
dramu.

Na trenutak sam zaboravio da se od mene očekuje da pomognem
djeci, samo sam ondje stajao ukočen, zureći u onaj prizor. Ne samo
ja - svi iz spasilačke skupine reagirali su jednako, paralizirani neko
vrijeme pred onim što su vidjeli. Ovo može izgledati kao čudan način
izražavanja, možda, ali bilo je kao da se dogodila neka pogrješka
koja nam je omogućila da vidimo ono što ljudi nikada ne bi smjeli
vidjeti. Bilo je ratno vrijeme, ja sam stalno bio mentalno spreman,
kao liječnik, nositi se sa svime što se desi, u sklopu daleke
mogućnosti da bi se nešto grozno moglo dogoditi u tome zabačenom
kraju. Spreman kao japanski građanin da mirno ispunim svoju

dužnost ako iskrsne potreba. Ali kad sam vidio onaj prizor u šumi
doslovce sam se sledio.

Ubrzo sam se izvukao iz toga stanja i podignuo jedno dijete, neku
djevojčicu. U tijelu joj nije bilo nimalo snage, cijelo je bilo mlitavo kao
krpena lutka. Disanje joj je bilo stabilno ali još je bila onesviještena.
Međutim, oči su joj bile otvorene, pratile su nešto tamo-amo. Izvadio
sam džepnu lampu iz torbe i osvijetlio joj zjenice. Uopće nisu
reagirale. Oči su joj funkcionirale, nešto su gledale, ali nisu
odgovarale na podražaj svjetla. Podignuo sam nekoliko druge djece i
pregledao ih - bila su potpuno jednaka, nisu reagirala. To mi se činilo
veoma čudnim.

Zatim sam im mjerio puls i temperaturu. Puls je bio između 50 i 55,
a temperatura im je svima bila malo ispod 36 stupnjeva. Negdje oko
35,5 ili tako nekako, koliko se sjećam. To je točno, u djece te dobi
broj otkucaja je prilično ispod normale, a tjelesna temperatura jedan
stupanj ispod prosjeka. Omirisao sam im dah, ali nije bilo ničega
neobična. Ista stvar s njihovim grlom i jezikom.

Odmah sam utvrdio da to nisu simptomi trovanja hranom. Nitko nije
povraćao niti imao proljev, i činilo se da nitko od njih ne osjeća
bolove. Da su djeca pojela nešto loše mogli ste očekivati - kad je već
prošlo toliko vremena - pojavu barem jednoga od tih simptoma. S
olakšanjem sam odahnuo što nije bilo posrijedi trovanje hranom. Ali
tada sam se zbunio, jer nisam imao pojma što im se dogodilo.

Simptomi su bili slični sunčanici. Ljeti se djeca od nje često sruše.
Kao da je zarazna - čim se jedno od njih sruši, svi mu prijatelji učine
isto to, jedno za drugim. Ali bio je mjesec studeni, u hladnoj šumi,
ništa manje. Jedna je stvar da jedno ili dvoje dobije sunčanicu, ali da
od nje popada šesnaestero djece u isto vrijeme nije dolazilo u obzir.

Sljedeća mi je misao bila neka vrsta otrovnog plina ili nervnog plina,
bilo prirodnoga ili umjetnoga. Ali kako se zaboga mogao pojaviti plin
usred šume u takvu zabačenom dijelu zemlje? To nisam mogao
shvatiti. Ali otrovan plin je mogao logično objasniti ono što sam vidio
toga dana. Svi su ga udahnuli, izgubili svijest i srušili se na mjestu.
Razrednica se nije srušila jer koncentracija plina nije bila dovoljno
jaka da djeluje na odraslu osobu.

Ali kad sam počeo pregledavati djecu, bio sam potpuno
bespomoćan. Ja sam jednostavno provincijski liječnik i nisam

nikakav stručnjak za otrovne plinove, tako da sam se zatekao izvan
svog područja. Nalazili smo se u tome zabačenom gradu i nisam
mogao nazvati specijalista. Vrlo postupno, doduše, nekoj djeci je
bivalo bolje, pa sam pomislio kako će se s vremenom svima vratiti
svijest. Znam da je to pretjerano optimistično gledište, ali u ono
vrijeme nisam mogao smisliti ništa drugo što bih učinio. Tako sam
predložio da ih samo pustimo da ondje mirno leže neko vrijeme i
vidimo kako će se stvar razvijati.

- Je li bilo išta neobično u zraku?

I mene je to zanimalo, pa sam nekoliko puta duboko udahnuo da
vidim mogu li otkriti ikakav neobičan vonj. Ali bio je to samo običan
miris šume u brdima. Oštar miris koji se širi iz stabala. Također, ništa
neobično što se tiče biljaka i cvijeća ondje naokolo. Ništa nije bilo
promijenilo oblik ili izgubilo boju.

Pregledao sam jednu po jednu gljivu što su ih djeca nabrala. Nije ih
bilo mnogo, što me je navelo na zaključak da su se srušila nedugo
nakon što su ih počela brati. Sve su to bile tipične jestive gljive. Bio
sam tu liječnik već neko vrijeme i dobro sam upoznao različite vrste.
Naravno, da budem sasvim siguran, sve sam ih skupio i ponio sa
sobom i dao stručnjaku da ih ispita. Ali koliko sam mogao vidjeti, sve
su bile obične jestive gljive.

- Rekli ste da su se oči onesviještene djece micale tamo-amo,
ali niste primijetili nikakve druge neobične simptome ili
reakcije? Na primjer, veličinu njihovih zjenica, boju bjeloočnica,
učestalost treptanja?

Ne. Osim micanja njihovih očiju tamo-amo poput reflektora, nije bilo
ničega neobična. Sve druge funkcije bile su potpuno normalne.
Djeca su u nešto gledala. Da bih to bolje naglasio, djeca nisu gledala
u nešto što smo mi mogli vidjeti, nego u nešto što nismo mogli
vidjeti. Bilo je to više kao da nešto promatraju, prije nego da u to
samo gledaju. Bila su bez ikakva izražaja, ali općenito su izgledala
mirno, nisu bila uplašena niti su osjećala bol. To je također bio jedan
od razloga zašto sam odlučio da ih samo pustimo da ondje leže i

vidimo kako će se stvar razvijati. Kad nisu osjećala nikakvu bol,
odlučio sam da onda samo ostanu tako neko vrijeme.

- Je li itko spomenuo mogućnost da su djeca otrovana plinom?

Da, neki su spomenuli. Ali kao ni ja nisu mogli objasniti kako je to
moguće. Hoću reći, nikada nitko nije čuo da je netko pošao na put u
šumu i bio otrovan plinom. Onda je netko ondje rekao - pomoćnik
ravnatelja, čini mi se da je on bio - da su plin mogli baciti Amerikanci.
Morali su baciti bombu s otrovnim plinom, rekao je. Razrednica se
sjetila da su na nebu vidjeli kako im nešto nalik na B-29 leti točno
iznad glave, čas prije nego što su krenuli uzbrdo. To je to! - svi su
rekli. - Amerikanci su napravili neku novu bombu s otrovnim plinom.
Glasine o tome kako Amerikanci prave novu vrstu bombe stigle su
čak do naših ušiju u šumama. Ali zašto bi Amerikanci bacili svoje
najnovije oružje na takvo zabačeno mjesto? To nismo znali objasniti.
Ali pogrješke su dio života, i rekao bih da neke stvari ne moramo
razumjeti.

- Poslije toga, dakle, djeca su se postupno sama oporavila?

Da. Ne mogu vam reći koliko mi je odlaknulo. Isprva su se počela
vrpoljiti, onda su nesigurno sjela, vraćajući se postupno k svijesti.

Nijedno se pritom nije potužilo ni na kakvu bol. Sve je to bilo vrlo
tiho, kao da se bude iz duboka sna. I čim im se vratila svijest očna
su gibanja opet postala normalna. Pokazivala su normalnu reakciju
na svjetlo kad sam im lampom zasvijetlio u oči. Ipak im je trebalo
nešto vremena da počnu govoriti - kao svima kad se tek probude.

Upitali smo svako dijete što se dogodilo, ali oni su izgledali
zabezeknuti, kao da ih ispitujemo o nečemu čega se ne sjećaju da
se zbilo, išli su uz brijeg, počeli brati gljive - toliko su se sjećali. Sve
poslije toga bila je potpuna praznina. Nisu imali osjećaj da je ikakvo
vrijeme proteklo između onda i sada. Počinju brati gljive, onda pada
zastor, i evo ih gdje leže na tlu, okruženi svim tim odraslim osobama.
Djeca nisu mogla shvatiti zašto smo svi uznemireni, zašto u njih
buljimo s tim zabrinutim izrazima lica. Činilo se da ih više plašimo mi
nego išta drugo.

Na žalost, bilo je jedno dijete, jedan dječak, kojemu se nije vratila
svijest. Jedno od djece koja su evakuirana iz Tokija. Satoru Nakata,
mislim da se tako zvao. Malen, blijed dječačić. On je jedini ostao
onesviješten. Samo je ležao na zemlji, oči su mu se micale tamo-
amo. Morali smo ga nositi niz brijeg. Druga su djeca hodala natrag
kao da se ništa nije dogodilo.

- Osim toga dječaka, Nakate, nijedno drugo dijete nije
pokazivalo nikakvih simptoma poslije toga?

Što se tiče izvanjskih znakova, ne, nisu pokazivali nikakvih
simptoma. Nitko se nije tužio na bol ili nelagodu. Čim smo se vratili u
školu odveo sam djecu u posebnu sobu i jedno po jedno pregledao -
izmjerio temperaturu, poslušao srce stetoskopom, provjerio vid.
Učinio sam sve što sam u to vrijeme mogao. Zadavao sam im
jednostavne aritmetičke zadatke, tražio da stoje na jednoj nozi
zatvorenih očiju, takve stvari. Tjelesno su bili u redu. Nisu izgledali
umorno i imali su zdrav apetit. Propustili su ručak i svi su rekli da su
gladni. Dali smo im rižine okruglice, oni su ih pohlepno pojeli.

Nakon nekoliko dana svratio sam se u školu da provjerim kako su
djeca. Pozvao sam ih nekoliko u posebnu sobu i ispitivao ih. Ali opet
je sve izgledalo u redu. Nisu ostali nikakvi tragovi njihova čudnog
iskustva, tjelesni ni duševni. Nisu se mogli sjetiti ni da se to dogodilo.
Život im se sasvim vratio u normalno stanje, onaj događaj nije na nj
utjecao. Imali su nastavu kao i obično, pjevali pjesme, igrali se vani
za vrijeme odmora, sve što normalna djeca čine. No s njihovom
razrednicom bila je druga priča: ona je i dalje bila kao u šoku.

Ali onaj dječak, Nakata, nije se osvijestio, pa je sljedećega dana
prevezen u Kofu, u sveučilišnu bolnicu. Poslije toga prebačen je u
neku vojnu bolnicu, i nikada se više nije vratio u naš grad. Nikada
nisam čuo što je s njim bilo.

Taj događaj nikada nije izašao u novinama. Naslućujem da su vlasti
smatrale kako bi samo izazvao nemir, pa su zabranili da se
spominje. Morate imati na umu da su tijekom rata vojne vlasti
pokušavale ugušiti sve što su smatrale neutemeljenim glasinama.
Rat se nepovoljno razvijao, vojska se povlačila na južnoj fronti,
samoubilački napadi jedan za drugim, zračni udari na gradove stalno
sve gori. Vojska se osobito bojala svakog proturatnog ili mirotvornog

osjećaja koji bi niknuo u stanovništvu. Nekoliko dana poslije tog
događaja pozvala nas je policija i upozorila da nipošto ne govorimo o
onome što smo vidjeli.

Cijela stvar je bila čudan, neugodan doživljaj. Sve do današnjeg
dana nalik je na nekakvu moru koja me pritišće.

Poglavlje 5

Spavam dok naš autobus juri golemim novim mostom preko
Unutarnjeg mora. Taj most sam vidio samo na kartama i radovao
sam se što ću ga vidjeti u stvarnosti. Netko me lagano lupka po
ramenu i budi.

- Hej, tu smo - veli ona djevojka.
Protežem se, nadlanicom trljam oči i gledam kroz prozor. Pa da,
autobus upravo skreće valjda na trg ispred nekoga kolodvora.
Svježe jutarnje svjetlo obasjava prizor. To svjetlo gotovo zasljepljuje,
ali nekako je blago, različito od onoga na koje sam naviknuo u
Tokiju. Bacim pogled na sat - 6,32.
- Uh, kakvo dugačko putovanje - kaže ona umorno. - Mislila sam da
će mi križa puknuti. I vrat me ubija. Neću više ni priviriti u cjelonoćni
autobus. Odsada letim zrakoplovom, ma koliko bilo skuplje.
Turbulencije, otmice - baš me briga. Idem avionom.
Spuštam njezin kofer i svoju uprtnjaču iz mreže nad glavom. - Kako
ti je ime? - upitam.
- Moje ime?
- Da.
- Sakura - veli ona. - A tvoje?
- Kafka Tamura - odgovorim.
- Kafka Tamura - zamisli se ona. - Čudno ime. Ali se lako pamti.
Kimnem potvrdno. Možda je teško postati drukčija osoba, ali uzeti
drukčije ime ne stvara nikakvih problema.
Ona izlazi iz autobusa, spušta kofer na zemlju i sjeda na njega,
zatim izvlači bilježnicu iz džepa male uprtnjače, nešto črčka, istrgne
list i pruži ga meni. Broj telefona, kako se čini.
- Broj moga mobitela - kaže s iskrivljenim izrazom lica. - Ostajem u
prijateljičinu stanu neko vrijeme, ako nekad poželiš koga vidjeti,
zovni me. Možemo izaći na ručak ili tako nešto.
Javi se ponekad, u redu? I slučajni susreti su... kako ono ide
ostatak?
- Posljedica karme.
- Točno, točno - veli ona. - Ali što to znači?
- Da su stvari u našem životu sudbinski određene po našim
prijašnjim životima. Da ni u najmanjim događajima nema nikakve
slučajnosti.

Ona i dalje sjedi na žutom koferu, drži bilježnicu i o tome malo
razmišlja. - Hmm... to je nekakva filozofija, zar ne. Nije to loš način
razmišljanja o životu. Nekakva reinkarnacija, nešto kao new age. Ali,
Kafka, zapamti ovo, u redu? Ja ne dajem broj svoga mobitela bilo
kome. Znaš što hoću reći?

Kažem joj da to cijenim. Presavijam onaj list papira i stavljam ga u
džep vjetrovke. Razmislivši malo bolje, prebacujem ga u novčanik.

- Onda, koliko ćeš dugo biti u Takamatsuu? - pita Sakura.
- Ne znam još - velim. - Ovisi o tome kako stvari krenu.
Ona me pozorno gleda, glava joj je lagano nagnuta na jednu
stranu. U redu, svejedno, možda misli. Sjeda u taksi, malo mi
mahne, i odlazi.
Opet sam potpuno sam. Sakura, pomišljam - to nije ime moje
sestre. Ali imena se vrlo lako mijenjaju. Osobito kada pokušavaš
pobjeći od nekoga.
Imam rezervaciju u jednom poslovnom hotelu u Takamatsuu. U
putničkoj agenciji za mlade u Tokiju rekli su mi za to mjesto i preko
njih sam dobio sobu s popustom. Ali to je samo za prva tri dana,
onda se vraća na normalnu cijenu.
Kad bih doista htio štedjeti novac, mogao bih se jednostavno
optužiti na klupi ispred kolodvora, ili bih mogao spavati u vreći za
spavanje u nekom parku, jer još je toplo. Ali onda će doći policajci i
ispitivati me - a to moram izbjegavati po svaku cijenu. Zbog toga
sam rezervirao hotel, barem za tri dana. Poslije toga nešto ću
smisliti.
Na kolodvoru upadam u prvi mali restoran koji mi zapne za oko i
najedem se do sita udona. Rodio sam se i odrastao u Tokiju, nisam
pojeo mnogo udona u životu. Ali sada sam u restoranu Udon
Central, na Shikokuu, suočen s okruglicama kakve nikada nisam
vidio. Svježe su i lako se žvaču, a juha sjajno miriše, zbilja je
miomirisna. I govori kako je jeftina. Sve je tako ukusno da naručujem
još jednu porciju, i prvi put sam nakon tko zna koliko vremena sretno
sit. Poslije toga svalim se na klupu na trgu do kolodvora i zurim u
sunčano nebo. Slobodan sam, podsjećam se. Poput oblaka što
plove nebom, prepušten sam sebi, posvema slobodan.

Odlučim ubiti vrijeme do večeri u nekoj knjižnici. Od malih nogu
volio sam provoditi vrijeme u čitaonicama, pa sam tako stigao u
Takamatsu oboružan informacijama o svim knjižnicama u gradu i
okolici. Razmislite malo o tome - dječak koji ne želi ići kući nema
mnogo mjesta kamo može ići. Kafići i kina su zabranjeni. Ostaju
samo knjižnice, a one su savršene - ne plaća se ulaznica, nitko se
ne uzrujava niti mu smeta što ulazi neki dječak. Samo sjedneš i čitaš
što god hoćeš. Poslije škole uvijek se odvezem biciklom do javne
knjižnice. Ondje sam provodio i praznike. Gutao bih sve što bi mi
došlo pod ruku - romane, životopise, povijesti, sve što bi ležalo oko
mene. Kad sam jednom prošao sve knjige za djecu, otišao sam do
općih polica i knjiga za odrasle. Možda nisam uvijek mnogo razumio,
ali sam ustrajavao do posljednje stranice. Kad bih se umorio od
čitanja, odlazio sam u one kabine sa slušalicama i uživao u glazbi.
Nisam imao pojma o glazbi pa sam jednostavno prebirao po nizu
CD-a koji se ondje nalaze i sve ih preslušavao. Tako sam doznao tko
su Duke Ellington, Beatlesi i Led Zeppelin.

Knjižnica je bila kao drugi dom. ili možda više kao pravi dom, više
nego mjesto gdje sam živio. Odlazeći svaki dan upoznao sam sve
knjižničarke koje su ondje radile. One su me znale po imenu i uvijek
bi me pozdravile. Ali ja sam bio bolno stidljiv, i jedva sam mogao
odgovoriti.

Prije dolaska u Takamatsu doznao sam da je neki bogat čovjek iz
stare obitelji u predgrađu preuredio osobnu knjižnicu u privatnu
knjižnicu koja je otvorena za javnost. Tu je bilo mnogo rijetkih knjiga,
i čuo sam da je vrijedno posjetiti samu zgradu i vrt oko nje. Vidio
sam fotografiju toga mjesta u časopisu Taryo. To je velika kuća u
japanskom stilu s doista otmjenom čitaonicom koja više sliči na
salon, gdje ljudi s knjigama sjede na udobnim sofama. Zbog nekoga
razloga ta se fotografija zadržala u meni, i htio sam to osobno vidjeti
jednoga dana ako se pruži prilika. Mjesto se zvalo Spomen-knjižnica
Komura.

Prilazim kiosku s turističkim informacijama na kolodvoru i
raspitujem se kako bih onamo stigao. Ljubazna gospođa srednjih
godina obilježava to mjesto na turističkoj karti i daje mi upute na koji
ću vlak sjesti. Vožnja traje dvadesetak minuta, objašnjava ona.
Zahvaljujem joj i proučavam raspored koji je izvješen na kolodvoru.

Vlakovi polaze svakih dvadesetak minuta. Nemam mnogo vremena,
pa kupujem ručak za van u nekoj maloj prodavaonici.

Vlak sačinjavaju tek dvoja mala kola, spojena skupa. Tračnice
prolaze kroz trgovački kvart s visokim građevinama, zatim pokraj
pomiješanih malih trgovina i kuća, tvornica i skladišta. Sljedeći je
jedan park sa stambenim kompleksima u izgradnji. Prislanjam lice uz
prozor, upijajući nepoznate vidike. Jedva sam ikada bio izvan Tokija,
pa sve izgleda svježe i novo. Vlak kojim se vozim odlazi iz grada,
gotovo je prazan u ovo doba jutra, ali platforme na drugoj strani
krcate su osnovnoškolcima u ljetnim uniformama, sa školskim
torbama na leđima. Svi kreću u školu. Svi osim mene. Ja sam sâm,
idem u suprotnom smjeru. Mi smo na različitim tračnicama, u više
nego jednom smislu. Odjednom zrak postaje rijedak i nešto teško
spušta se na moje grudi. Činim li doista pravu stvar? Od te misli
postajem bespomoćan, osamljen. Okrećem leđa školskoj djeci i
nastojim da ih više ne gledam.

Vlak juri neko vrijeme uz more, zatim se zasijeca u kopno.
Prolazimo mimo visokih kukuruzišta, nasada vinove loze, stabala
mandarinka što rastu na terasastim brežuljcima. Mjestimice lokve za
navodnjavanje blistaju na suncu. Rijeka što vijuga ravnom plohom
zemlje izgleda hladno i kao da poziva, pusta ledina obrasla je ljetnim
travama. U jednom času prolazimo pokraj psa što stoji uz tračnice,
zureći prazno u jureći vlak. Od promatranja te okoline opet se
osjećam toplo i smireno. Bit će sve u redu, kažem sam sebi i duboko
udahnem. Šibaj naprijed, to je sve što možeš učiniti.

Na postaji slijedim kartu i idem na sjever pokraj niza starih dućana i
kuća. Obje strane ulice obrubljene su zidovima oko obiteljskih kuća.
Nikada nisam vidio toliko različitih vrsta - crni zidovi od dasaka, bijeli
zidovi, zidovi od granitnih blokova, kameni zidovi sa živicom na vrhu.
Cijelo mjesto je mirno i tiho, nikoga nema na ulici. Jedva koje vozilo
prođe. Zrak miriše kao more koje mora biti blizu. Pozorno slušam ali
ne čujem nikakve valove. Izdaleka, međutim, čujem lagano zujanje
električne pile, možda s kakva gradilišta. Od postaje duž puta redaju
se mali znakovi sa strjelicama što upućuju prema knjižnici, tako se
ne mogu izgubiti.

Upravo ispred impozantnog glavnog ulaza u Spomen-knjižnicu
Komura stoje dva uredno obrezana šljivina stabla. Iza ulaza

šljunčana staza vijuga kraj drugih lijepo manikiranih grmova i stabala
- borova i magnolija, kerija i azaleja - s nijednim otpalim listom na
vidiku. Par kamenih svjetiljaka viri između drveća, isto tako mala
lokva. Napokon dolazim do zamršeno oblikovana ulaza. Zastajem
ispred otvorenih vrata, oklijevam jedan trenutak hoću li ući unutra. To
mjesto ne sliči ni na jednu knjižnicu koju sam dosad vidio. Ali kad
sam prešao sav taj put mogao bih isto tako i zaroniti. Točno na ulazu
sjedi mlad čovjek iza stola gdje se provjeravaju torbe. Spustim
uprtnjaču, zatim skinem sunčane naočale i kapu.

- Je li ovo tvoj prvi posjet? - pita me opuštenim, mirnim glasom.
Malo je visoka tona, ali je prijazan i umiruje.

Kimnem potvrdno, ali riječi ne dolaze. Pitanje me iznenađuje i
nekako sam napet.

Mladi čovjek drži dugačku, netom zašiljenu olovku među prstima i
neko vrijeme intenzivno zuri u moje lice. Olovka je žuta, ima gumicu
na kraju. Čovjekovo je lice omanje, crte su mu pravilne. Zgodan,
prije nego lijep, tako ga je najbolje opisati. Nosi bijelu pamučnu
košulju s ovratnikom na kopčanje i lagane zelene hlače, bez
ijednoga nabora na njima. Kada pogleda dolje poduža mu kosa pada
preko čela, on to povremeno opaža i prstima je vraća natrag. Rukavi
su mu zavrnuti do lakata, otkrivajući tanka bijela zapešća. Naočale
finih okvira upotpunjuju njegov izgled. Na maloj plastičnoj pločici na
grudima piše Oshima, Nije baš tip knjižničara na kakav sam
naviknut.

- Slobodno se posluži knjižnim fondom - kaže mi - pa ako nađeš
knjigu koju bi htio čitati, samo je odnesi u čitaonicu. Rijetke knjige
nose crveni pečat, i za njih trebaš ispuniti zahtjevnicu. Ondje zdesna
je soba s priručnim pomagalima. U njoj je popis signatura i računalo
kojim se možeš poslužiti za pretraživanje materijala. Ne dopuštamo
iznošenje knjiga. Nemamo nikakvih časopisa ni novina.
Fotografiranje nije dopušteno. I nije dopušteno nikakvo kopiranje.
Sva hrana i piće moraju se konzumirati vani na klupama. I
zatvaramo u pet. - Odlaže olovku na stol i dodaje: - Jesi li u srednjoj
školi?

- Da, jesam - kažem nakon duboka udisaja.
- Ova knjižnica je malo drukčija od onih na koje si vjerojatno
naviknut - kaže. - Mi smo specijalizirani za neke vrste knjiga,

uglavnom starih knjiga poezije tanka i haiku. Naravno, imamo i
običnih knjiga. Većina ljudi koji prijeđu toliki put vlakom istražuje ta
područja. Nitko ne dolazi ovamo čitati posljednji roman Stephena
Kinga. Možda katkada dobijemo nekoga studenta s diplomom, ali
vrlo rijetko nekoga tvojih godina. Dakle - istražuješ li tanka ili haiku?

- Ne - odgovorim.
- Tako sam i mislio.
- Je li i dalje u redu da koristim knjižnicu? - pitam bojažljivo,
pokušavajući spriječiti da mi ne pukne glas.
- Naravno. - On se nasmiješi i stavi obje ruke na stol. - Ovo je
knjižnica, i dobro je došao svatko tko želi čitati. Ovo može biti naša
mala tajna, ali ni meni se posebno ne sviđaju tanka ili haiku.
- Zgrada je uistinu lijepa - kažem ja.
On kimne potvrdno. - Obitelj Komura je glavni proizvođač sakea još
od razdoblja Edo - objašnjava - i prijašnja glava obitelji bio je pravi
bibliofil, nacionalno poznat po tome što je obilazio zemlju u potrazi
za knjigama. I njegov otac pisao je tanka poeziju, pa su se mnogi
pisci znali ovdje zaustaviti kad su dolazili na Shikoku. Wakayama
Bokusui, primjerice, ili Ishikawa Takuboku i Shiga Naoya. Nekima je
ovdje moralo biti naročito udobno, jer su dugo ostajali. Ukratko,
obitelj nije štedjela novca kad je bila riječ o književnoj umjetnosti. S
takvim obiteljima obično se dogodi da na kraju neki potomak spiska
nasljedstvo, ali srećom Komure su izbjegli tu sudbinu. Uživali su u
svojem hobiju, u svojoj kući, ali dobro su pazili da obiteljski posao
uspijeva.
- Oni su dakle bogati - kažem, konstatirajući očevidno.
- Veoma. - Usne mu se lagano nakrive. - Ne toliko koliko su bili prije
rata, ali još su prilično imućni. Zato mogu održavati ovakvu krasnu
knjižnicu. Naravno, pretvorivši je u zakladu snizili su porez na
nasljedstvo, ali to je druga priča. Ako te doista zanima ova zgrada,
preporučujem ti da jedanput ili dvaput pođeš u mali obilazak.
Održava se samo jednom tjedno, utorkom, a to je upravo danas.
Postoji jedinstvena zbirka slika i crteža na drugom katu, a zgrada je
sama po sebi, arhitektonski, prilično fascinantna. Znam da ćeš u njoj
uživati.
- Hvala vam - kažem.

Nema na čemu, tvrdi njegov osmijeh. Uzme ponovno olovku i
počne lupkati gumicom po stolu kao da me blago ohrabruje.

- Jeste li vi onaj tko predvodi obilazak?
Oshima se nasmiješi. - Ne, ja sam samo niži pomoćnik, na žalost.
Dama po imenu gospođica Saeki je ovdje glavna - moja šefica. Ona
je u srodstvu s Komurama i osobno predvodi obilazak. Znam da će ti
se svidjeti. Ona je krasna osoba.
Ulazim u prostoriju knjižnog fonda s visokim stropom i lutam između
polica, tražeći knjige koje izgledaju zanimljivo. Veličanstvene debele
grede pružaju se preko stropa, i blago sunce ranoga ljeta sja kroz
otvoren prozor, dok se iz vrta ulijeva cvrkut ptica. Knjige na policama
ispred mene doista su, kako reče Oshima, uglavnom knjige japanske
poezije. Tanka i haiku, ogledi o pjesništvu, životopisi raznih pjesnika.
Ima i dosta knjiga o mjesnoj povijesti. Polica u dnu prostorije sadrži
opću humanistiku - tu su zbirke japanske književnosti, svjetske
književnosti, pojedinačni pisci, klasici, filozofija, drama, povijest
umjetnosti, sociologija, povijest, biografije, zemljopis... Kad ih
otvaram, većina knjiga ima vonj prijašnjega vremena što curi između
stranica - poseban miris znanja i osjećaja koji su vjekovima mirno
počivali između korica. Udišući to, prelijećem pogledom preko
nekoliko stranica prije nego vratim svaku knjigu na njezinu policu.
Naposljetku se odlučujem za višesveščano izdanje, s prekrasnim
ovitcima, Burtonova prijevoda Tisuću i jedne noći, uzimam jednu
knjigu i nosim je u čitaonicu. Htio sam pročitati tu knjigu. Kako se
knjižnica tek otvorila toga dana, nikoga drugoga nije bilo ondje i
cijela otmjena čitaonica bila je samo za mene. Točno je kao na
fotografiji u časopisu - prostrana i udobna, s visokim stropom.
Povremeno unutra puhne blag povjetarac kroz otvoren prozor, bijeli
zastor nježno zašušti zrakom koji pomalo miriše na more. I sviđa mi
se udobna sofa. Stari pijanino stoji u kutu, i cijelo mjesto na mene
djeluje tako da se osjećam kao u kući nekoga prijatelja.
Dok se opuštam na sofi i gledam oko sebe pogodi me misao: Ovo
je točno ono mjesto koje sam oduvijek tražio. Malo skrovište negdje
u nekoj rupi. Uvijek sam o njemu razmišljao kao o nekom tajnom,
zamišljenom mjestu, i jedva mogu povjerovati da stvarno postoji.
Sklapam oči i udišem, a njegovo se čudo poput blaga oblaka spušta
na mene. Polagano milujem žućkasti pokrivač na sofi, zatim ustajem

i prilazim pijaninu te podižem poklopac, spuštajući svih deset prstiju
na neznatno požutjele tipke. Spuštam poklopac i hodam preko
izblijedjela saga s uzorkom grozdova do prozora te dodirujem
starinsku ručku koja ga otvara i zatvara. Palim i gasim podnu
svjetiljku, zatim pregledavam sve slike što vise na zidovima.
Napokon se opet svalim na sofu i nastavljam čitati gdje sam stao,
usredotočujući se neko vrijeme na Tisuću ijednu noć.

U podne iznosim bocu vode i kutiju s ručkom na verandu koja gleda
na vrt pa sjedam da jedem. Razne vrste ptica lete mi iznad glave,
lepršajući s jednoga stabla na drugo ili slijećući dolje do lokve da se
napiju i okupaju. Ima nekih koje nikada prije nisam vidio. Pojavljuje
se velika smeđa mačka, što je njima znak da se gube odatle, iako
mačka izgleda kao da joj nije nimalo stalo do ptica. Ona se samo želi
protegnuti na pristupnom kamenju i uživati na toplom suncu.

- Je li tvoja škola danas zatvorena? - upita Oshima kad spustim
uprtnjaču na povratku u čitaonicu.

- Nije - odgovorim pomno birajući riječi - samo sam odlučio uzeti
malo vremena za sebe.

- Odbijajući ići u školu - kaže on.
- Tako bih rekao.
Oshima me gleda s velikim zanimanjem. - Tako bi rekao.
- Ja ne odbijam ići u školu. Samo sam odlučio da ne idem.
- Veoma simireno, na vlastitu ruku, prestao si ići u školu?
Samo kimnem. Nemam pojma kako bih odgovorio.
- Prema Aristofanu u Platonovoj Gozbi, u drevnom mitskom svijetu
postojale su tri vreste judi - kaže Oshima. - Jesi li čuo o tome?
- Ne.
- U drevna vremena ljudi nisu bili samo muško ili žensko, nego
jedna od triju vrsta; muško/muško, muško/žensko ili žensko/žensko.
Drugim riječima, svaka je osoba bila načinjena od sastavnica dviju
osoba. Svi su bili sretni s takvim razvrstavanjem i nikada zapravo
nisu o tome previše razmišljali. Ali onda je bog uzeo nož i svakoga
razrezao nadvoje, upravo po sredini. Tako je poslije toga svijet ostao
razdijeljen točno na muške i ženske, a ishod je toga da ljudi provode
vrijeme jureći naokolo i pokušavajući naći drugu polovicu koja im
nedostaje.
- Zašto je bog to učinio?

- Zašto je podijelio ljude nadvoje? Ulovio si me. Bog radi na
tajanstven način. Postoji čitav onaj božji gnjev, sav onaj pretjerani
idealizam i tako dalje. Mislim da je to bila kazna za nešto. Kao u
Bibliji. Adam i Eva i njihov pad i tako dalje.

- Istočni grijeh - kažem ja.
- Točno, istočni grijeh. - Oshima drži olovku između srednjaka i
kažiprsta, vrteći je iznimno polako kao da iskušava ravnotežu. - U
svakom slučaju, želim reći da je ljudima doista teško da sami žive
svoj život.
U čitaonici se vraćam "Priči o Abu-el-Hasanu, mudrijašu", ali moj
duh luta daleko od knjige.. Muško/muško, muško/žensko i žensko/
žensko.

U dva sata odlažem knjigu i ustajem sa sofe da se pridružim
obilasku zgrade. Gospođica Saeki, koja predvodi obilazak, vitka je
žena rekao bih u srednjim četrdesetim. Malo je viša od svoje
generacije. Nosi plavu haljinu s polurukavima i žutosmeđu vestu, i
izvrsno se drži. Duga joj je kosa labavo svezana otraga, lice veoma
profinjeno i inteligentna izraza, s lijepim očima i tračkom osmijeha
koji joj lebdi iznad usana, osmijeha s osjećajem savršenstva koji je
nemoguće opisati. Podsjeća me na maleno, osunčano mjesto, na
posebnu krpicu sunčeva svjetla koju nalazite samo na nekom
dalekom, zabitnu mjestu. Moja kuća u Tokiju ima nešto upravo takvo
u vrtu, još odmalena sam volio to svijetlo maleno mjesto.

Ona ostavlja vrlo jak dojam na mene, navodi me da se osjećam
sjetno i nostalgično. Zar ne bi bilo krasno da je to moja majka? Ali tu
istu stvar pomislim svaki put kad naletim na neku šarmantnu ženu
srednjih godina. Vjerojatnost da je gospođica Saeki doista moja
majka jednaka je približno nuli, zaključujem. Ipak, budući da pojma
nemam kako moja majka izgleda, čak ni kako se zove, mogućnost
postoji, zar ne? Nema ničega što bi to potpuno isključivalo.

Jedini drugi ljudi na obilasku su bračni par srednjih godina iz
Osake. Žena je niska i zdepasta s naočalama koje su debele kao
boca koka-kole. Muž je mršav svat s tako krutom kosom da mu je,
kladim se, potrebna željezna četka da je ukroti. Njegove uske oči i
široko čelo podsjećaju me na nekakve kipove na jednom južnom
otoku, oči uperene u obzorje. Žena održava jednostranu

konverzaciju, muž samo povremeno progunđa koju jednosložnu riječ
da joj dade na znanje da je još živ. Osim toga, katkada kimne da
pokaže kako je dolično impresioniran ili pak mrmlja ulomke
komentara koje mogu uloviti. Oboje su odjeveni više za penjanje na
planinu nego za posjet knjižnici, svako nosi nepromočiv prsluk s
milijun džepova, teške zavezane bakandže i planinarski šešir. Možda
se uvijek tako oblače kad idu na izlet, tko zna. Izgledaju u redu - što
ne znači da bih njih poželio za roditelje ili bilo što - i meni je laknulo
što nisam jedini na obilasku.

Gospođica Saeki počinje objašnjavati povijest knjižnice - u biti istu
priču koju mi je Oshima ispripovjedio. Kako su otvorili javnosti knjige
i slike što ih je skupljao niz glava obitelji, posvećujući knjižnicu
kulturnom razvitku toga kraja. Zaklada je osnovana na pologu obitelji
Komura i sada upravlja knjižnicom i povremeno sponzorira
predavanja, koncerte komorne glazbe, i tomu slično. Sama zgrada
potječe iz ranoga razdoblja Meiji, kad je podignuta da bi služila kao
obiteljska knjižnica i kuća za goste. U razdoblju Taisho potpuno je
obnovljena kao dvokatna zgrada, s dodatkom veličanstvenih
gostinskih soba za pisce i umjetnike koji dođu u posjet. Od razdoblja
Taisho do ranoga razdoblja Showa, mnogi slavni umjetnici
posjećivali su Komure, ostavljajući za sobom uspomene - pjesme,
crteže, slike - u znak zahvalnosti što im je bilo dopušteno da tu
borave.

- Moći ćete vidjeti neke izabrane predmete iz te vrijedne zbirke u
galeriji na drugom katu - dodaje gospođica Saeki. Prije Drugoga
svjetskog rata živa ovdašnja kultura manje se razvijala kroz napore
mjesnih vlasti nego kroz zauzimanje bogatih poznavatelja kao što je
obitelj Komura. Ukratko, oni su bili pokrovitelji umjetnosti. Okrug
Kagawa dao je priličan broj nadarenih pisaca tanka i haiku poezije, a
jedan od razloga tomu bila je požrtvovnost s kojom je obitelj Komura
osnovala i podupirala lokalnu umjetničku scenu. Priličan broj knjiga,
ogleda i sjećanja objavljen je o povijesti ovih fascinantnih umjetničkih
krugova, i svi se oni nalaze u našoj čitaonici. Nadam se da ćete
iskoristiti priliku da ih pogledate.

- Glave obitelji Komura bili su godinama dobro upućeni u
umjetnosti, s posebno profinjenim osjećajem za istinsku vrsnoću. To
je moralo teći u krvi. Bili su veoma istaknuti pokrovitelji umjetnosti,

podupirali su umjetnike s najvišim ciljevima koji su stvarali
najiznimnija djela. Ali kao što ste sigurno svjesni, neki izvanredni
umjetnici nisu uživali njihovu naklonost ili nisu bili primljeni kako su
zasluživali. Jedan od njih bio je haiku pjesnik Taneda Santoka.
Prema knjizi gostiju, Santoka je ovdje boravio u brojnim prigodama,
ostavljajući svaki put za sobom pjesme i crteže. Glava obitelji,
međutim, zvao ga je "prosjakom i razmetljivcem", nije s njim htio
imati posla, i zapravo je većinu tih radova bacio.

- Kakva strašna šteta - veli gospođa iz Osake, očevidno iskreno
rastužena što to čuje. - Danas Santoka postiže visoku cijenu.

- Potpuno ste u pravu - veli gospođica Saeki ozareno. - Ali u ono
vrijeme, on je bio nepoznat, pa tu možda nije bilo pomoći. Ima
mnogo stvari koje jasno vidimo samo unatrag.

- U tome imate pravo - uplete se muž.
Poslije toga gospođica Saeki nas vodi po prvom katu, pokazujući
nam knjižni fond, čitaonicu, zbirku rijetkih knjiga.
- Kad je sagradio ovu knjižnicu, glava obitelji je odlučio da ne slijedi
jednostavan i elegantan stil koji su gajili umjetnici u Kyotu, nego je
izabrao nacrt koji je sličniji rustičnom prebivalištu. Ipak, kao što
možete vidjeti, suprotno smionoj strukturi zgrade, pokućstvo i okviri
na slikama su složeno obrađeni i raskošni. Ove izrezbarene ploče,
primjerice, vrlo su elegantne. Svaki najfiniji majstor na Shikoku
doveden je da sudjeluje u izgradnji.
Naša malena skupina počinje se penjati uza stube, dok se
nadsvođeni strop uzdiže iznad stubišta. Rukohvat od ebanovine
toliko je uglačan te se čini da ćete ostaviti trag ako ga dotaknete. Na
oslikanom staklu prozora blizu odmorišta srna isteže vrat da bi
zobala neko grožđe. Dva su salona na drugom katu, kao i prostrana
dvorana koja je u prošlosti vjerojatno bila obrubljena tatamijima za
gozbe i okupljanja. Sad je pod od obična drveta, a zidovi su
pokriveni uokvirenom kaligrafijom, obješenim svitcima i slikama u
japanskom stilu. U sredini su u staklenoj vitrini izloženi spomen-
predmeti i priča iza svakoga. Jedan je salon u japanskom stilu, drugi
u zapadnjačkom. Soba u zapadnjačkom stilu sadrži velik pisaći stol i
uredsku stolicu koja izgleda kao da se njome još netko služi. Niz
borova vidi se kroz prozor iza stola, a obzor se jedva nazire između
stabala.

Par iz Osake obilazi salon, razgledaju sve predmete, čitaju
objašnjenja u brošuri. Svaki put žena komentira, muž klima glavom
da potvrdi njezino mišljenje. To je sretan par što se u svemu slaže.
Izložene stvari meni ne znače mnogo, pa tako promatram
građevinske pojedinosti zgrade. Dok zabadam nos po zapadnom
salonu, gospođica Saeki dolazi i kaže: - Možeš sjesti na tu stolicu,
ako želiš. Shiga Naoya i Tanizaki znali su katkada tu sjediti. To ne
znači da je to ista stolica, naravno.

Sjedam na uredsku stolicu i mirno odmaram ruke na stolu.
- Kako je? Osjećaš da bi mogao nešto napisati?
Malo se zacrvenim i odmahnem glavom. Gospođica Saeki se smije
i vraća se onom paru. Sa stolice promatram kako se drži, svaka joj je
kretnja prirodna i elegantna. Ne znam se dobro izraziti, ali u tome
definitivno ima nečega posebnog, kao da bi mi njezin lik koji se
udaljava htio reći nešto što ne bi mogla iskazati dok me gleda u lice.
Ali što je to, pojma nemam. Suoči se s tim, podsjećam sam sebe,
ima more stvari o kojima pojma nemaš.
Sjedeći i dalje, bacam letimičan pogled po sobi. Na zidu je neka
slika u ulju, očito motiv obližnjega morskog žala. Načinjena je u
starinskom stilu, ali boje su još svježe i žive. Na stolu je velika
pepeljara i svjetiljka sa zelenim sjenilom. Pritisnem prekidač i,
dakako, svjetlo se upali. Crn sat visi na suprotnom zidu, starina po
izgledu, iako kazaljke pokazuju točno vrijeme. Tu i tamo drveni je
pod izlizan i lagano škripi dok po njemu hodate.
Na kraju obilaska par iz Osake zahvaljuje gospođici Saeki i nestaje.
Pokazalo se da su članovi nekog tanka društva u pokrajini Kansai.
Pitam se kakvu vrst poezije sastavljaju - naročito muž. Od gunđanja i
klimanja ne nastaje poezija. Ali možda pisanje poezije izvlači neki
dar skriven u tom čovjeku.
Vraćam se u čitaonicu, uzimam knjigu i nastavljam gdje sam
prekinuo. Tijekom popodneva upada još nekoliko čitatelja, većina
njih s naočalama za čitanje kakve nose stariji ljudi i zbog njih svi
jednako izgledaju. Vrijeme sporo prolazi. Nitko ne prozbori ni riječ,
svi su potonuli u čitanje. Jedna osoba sjeda za stol i nešto zapisuje,
ali ostali sjede tiho, ne mičući se, potpuno zadubljeni. Upravo kao ja.
U pet sati zatvaram knjigu i vraćam je na policu. Na izlazu pitam:
- U koliko sati ujutro otvarate.

- U jedanaest - odgovara Oshima. - Hoćeš li sutra ponovno doći?
- Ako ne smetam.
Oshima škilji očima dok u me gleda. - Naravno da ne smetaš.
Knjižnica je mjesto za ljude koji žele čitati. Bio bih sretan da opet
dođeš. Nadam se da ne zamjeravaš što te pitam, ali nosiš li uvijek sa
sobom tu uprtnjaču? Izgleda prilično teško. Što bi to moglo u njoj
biti? Hrpa južnoafričkih zlatnika, možda?
Zacrvenim se.
- Bez brige, ne pokušavam doista doznati. - Oshima pritišće
gumicom s olovke desnu sljepoočnicu. - Onda, vidimo se sutra.
- Do viđenja - kažem.
Umjesto da digne ruku, on podiže olovku u znak pozdrava.
Vraćam se vlakom do kolodvora u Takamatsuu. Za večeru se
zaustavljam u jeftinu restoranu i naručujem pileći odrezak sa
salatom. Uzmem još porciju riže i čašu topla mlijeka nakon obroka. U
mini-marketu vani kupim bocu mineralne vode i dvije rižine kuglice u
slučaju da ogladnim usred noći, zatim se uputim prema hotelu. Ne
idem ni prebrzo ni presporo, običnim korakom kao svi drugi, tako me
nitko ne primjećuje.
Hotel je prilično velik, tipičan drugorazredni poslovni hotel. Ispunim
prijavu na recepciji, upišem Kafka umjesto svoga pravog imena,
lažnu adresu i godinu rođenja, te platim za jednu noć. Malo sam
nervozan, ali nitko od službenika ne pokazuje sumnjičavost. Nitko ne
viče: Hej, možemo mi skroz prezreti tvoju lukavost, ti mali
petnaestogodišnji bjegunče! Sve ide kao po loju, uobičajene stvari.
Dizalo zlokobno zaštropoće na šestom katu. Soba je strašno
malena, u njoj je neprivlačan krevet, jastuk tvrd kao kamen,
minijaturna isprika umjesto stola, sitan TV, zastori izblijedjeli od
sunca. Kupaonica jedva doseže veličinu zahoda, bez ijedne bočice
besplatnog šampona ili regeneratora. Pogled kroz prozor je zid
susjedne zgrade. Ne bih se ipak smio žaliti jer imam krov nad
glavom i toplu vodu što teče iz slavine. Bacam uprtnjaču na pod,
sjedam na stolicu i pokušavam se prilagoditi okolišu.
Slobodan sam, pomišljam. Sklapam oči, intenzivno razmišljam o
tome kako sam slobodan, ali ne mogu stvarno razumjeti što značiti
biti slobodan. Znam jedino da sam potpuno sam. Potpuno sam na
nepoznatu mjestu, kao neki osamljeni istraživač koji je izgubio

kompas i zemljovid. Je li to ono što znači biti slobodan? Ne znam, i
prestajem misliti o tome.

Dugo se kupam u vrućoj vodi i pomno perem zube nad
umivaonikom. Svalim se u krevet i čitam dok se ne umorim, zatim
gledam vijesti na TV-u. Ipak, kad se usporede sa svim što sam
doživio toga dana, vijesti su zastarjele i dosadne. Gasim TV i
zavlačim se pod pokrivače. Deset je sati, ali ne mogu zaspati. Nov
dan u novu novcatu mjestu. I moj petnaesti rođendan k tomu -
kojega sam veći dio proveo u onoj očaravajućoj, zabačenoj knjižnici.
I upoznao nekoliko ljudi. Sakura. Oshima. Gospođica Saeki. Nitko od
njih ne prijeti, bogu hvala. Dobar znak?

Razmišljam o svojem domu u Nogati, u Tokiju, i o ocu. Što li je on
osjetio kad je odjednom otkrio da sam nestao? Olakšanje, možda?
Zbunjenost? Ili uopće ništa. Kladim se da nije ni primijetio da sam
otišao.

Odjednom se sjetim očeva mobitela te ga izvadim iz uprtnjače.
Uključim ga i okrenem svoj kućni broj. Počinje zvoniti, 700 km
daleko, jasno kao da zovem susjednu sobu. To me prene, prekinem
vezu nakon dva zvonjenja. Srce mi ne prestaje lupati. Telefon i dalje
radi, što znači da moj otac nije poništio ugovor. Možda nije primijetio
da mu nema mobitela na stolu. Strpam mobitel natrag u džep
uprtnjače, gasim svjetlo i sklapam oči. Ne sanjam. Kad razmislim o
tome, već dugo nisam ništa sanjao.

Poglavlje 6

Hej ti tamo - zovnu starac.
Velik crn mačak starijeg izgleda podiže malo glavu i umorno uzvrati
pozdrav tihim glasom.
- Imamo vrlo lijepo vrijeme.
- Hmm - reče mačak.
- Ni oblačka na nebu.
- Za neko vrijeme.
- Hoće li se onda vrijeme pogoršati?
- Kao da će se podvečer naoblačiti. - Crni mačak polagano ispruži
nogu, zatim zažmiri i uputi starcu još jedan dug pogled.
Starac uzvrati izravnim pogledom uz širok osmijeh na licu. Mačak je
oklijevao neko vrijeme, zatim skočio naprijed i rekao: - Hmm... ti
dakle znaš govoriti.
- Tako je - reče starac u neprilici. Da bi pokazao poštovanje, skide
izlizani izletnički šešir od pamuka. - To ne znači da mogu govoriti sa
svakom mačkom koju sretnem, ali ako stvari teku kako treba, mogu.
Kao upravo sada.
- Zanimljivo - reče mačak jednostavno.
- Hoće li ti smetati ako sjednem na trenutak? Nakata je malo
umoran od hoda.
Crni se mačak mlitavo diže na noge, nakostriješenih brkova, i
zijevnu tako jako da su mu se čeljusti gotovo izglobile. - Ne smeta
mi. Ili bih možda trebao reći da me se to ne tiče. Možeš sjesti gdje
god želiš. Nitko ti zbog toga neće prigovoriti.
- Hvala lijepa - reče starac, spuštajući se kraj mačka. - Uh, uh,
hodam od šest ujutro.
- Hmm... Onda pretpostavljam da si ti g. Nakata?
- Tako je. Moje ime je Nakata. A ti bi bio?
- Zaboravio sam svoje ime - reče mačak. - Imao sam ga, znam da
sam ga imao, ali negdje u jednom trenutku nije mi više trebalo. Tako
mi je iscurilo iz pamćenja.
- Znam. Lako je zaboraviti stvari koje nam više ne trebaju. Nakata
je isti takav - reče starac češući se po glavi. - Onda to što kažeš, g.
Mačak, znači da ne pripadaš nekakvoj obitelji, negdje?
- Pripadao sam davno prije. Ali ne više. Neke obitelji u susjedstvu
dadu mi hrane da tu i tamo pojedem, ali nitko od njih nije moj vlasnik.

Nakata kimnu i umuknu neko vrijeme, zatim reče: - Bi li ti onda jako
smetalo ako te nazovem Otsuka?

- Otsuka? - reče mačak, gledajući ga iznenađeno. - O čemu ti to
govoriš? Zašto bih ja morao biti Otsuka?

- Nema posebna razloga. To mi je samo palo na pamet. Nakata je
izvukao jedno ime iz šešira. Meni je mnogo lakše ako imaš ime. Na
taj način netko kao ja, tko nije odveć bistar, može bolje organizirati
stvari. Na primjer, mogu reći: Toga dana toga mjeseca razgovarao
sam s crnim mačkom Otsukom na praznoj parceli u drugom kvartu.
To mi pomaže da se sjetim.

- Zanimljivo - reče mačak. - To ne znači da te potpuno razumijem.
Mačke mogu proći i bez imena. Mi se snalazimo po mirisu, obliku, po
takvim stvarima. Dok znamo te stvari, mi se ne brinemo.

- Nakata potpuno razumije. Ali znaš, g. Otsuka, ljudi nisu takvi.
Nama trebaju datumi i imena da bismo se sjetili raznih stvari.

Mačak frknu. - Meni to zvuči kao nekakva muka.
- Potpuno si u pravu. Mi moramo toliko toga pamtiti da je to prava
muka. Nakata mora pamtiti predsjednikovo ime, brojeve autobusa.
Ipak, ne smeta ti ako te zovem Otsuka? Možda ti je to malo
neugodno?
- No, kada već to spominješ, mislim da uopće nije ugodno... To ne
znači da je posebno neugodno, razumiješ. Tako bih rekao da mi
zapravo ne smeta. Ako me želiš zvati Otsukom, samo izvoli. Dodat
ću ipak da nije sasvim u redu kad me tako zoveš.
- Nakata je veoma sretan što je čuo da to kažeš. Velika ti hvala, g.
Otsuka.
- Moram reći da kao ljudsko stvorenje ti nekako čudno govoriš -
dodade Otsuka.
- Da, svi mi to kažu. Ali to je jedini način kako Nakata zna govoriti.
Pokušavam govoriti normalno ali događa se ovo. Nakata nije odveć
bistar, znaš. Nisam uvijek bio ovakav, ali kad sam bio malen
dogodila se neka nesreća i otada sam glup. Nakata ne zna pisati. Ni
čitati knjige ili novine.
- Nije da se hvastam ili tako nešto, ali ni ja ne znam pisati - reče
mačak ližući jastučiće na desnoj šapi. - Rekao bih da je moj mozak
prosječan, pa mi se to nikada nije učinilo nepriličnim.

- U mačjem svijetu to se i očekuje - reče Nakata. - Ali u ljudskom
svijetu ako ne znaš čitati i pisati smatraju te glupim. Nakatin otac - on
je davno preminuo - bio je glasovit sveučilišni profesor. Njegova je
struka bila nešto što se zove teerija uvjet nosti. Imam dva mlađa
brata, i oba su vrlo bistra. Jedan od njih radi u nekoj kompaniji, on je
šef od jela. Moj drugi brat radi na mjestu koje se zove mini starstvo
trgo vina. Njih oba žive u velikim kućama i jedu jegulje. Nakata je
jedini koji nije bistar.

- Ali ti se možeš ovako razgovarati s mačkama.
- To je točno - reče Nakata.
- Onda na kraju krajeva nisi toliko glup.
- Da. Ne... hoću reći, Nakata zapravo ne zna o tome, ali od malih
nogu ljudi su mi govorili: Ti si glup, ti si glup, pa pretpostavljam da
moram biti glup. Ne znam pročitati nazive postaja pa ne mogu kupiti
kartu i ukrcati se na vlak. Ipak, ako pokažem svoju invalidsku
iskaznicu, puštaju me da se vozim gradskim autobusom.
- Zanimljivo - reče Otsuka bez osobita zanimanja.
- Ako ne znaš čitati i pisati ne možeš naći posao.
- Pa od čega onda živiš?
- Dobivam pod poru.
- Pod poru?
- Predsjednik mi daje novac. Živim u maloj sobi u jednoj stambenoj
zgradi koja se zove Shoeiso, u Nogati. I jedem tri obroka na dan.
- To izgleda kao prilično lijep život. Barem meni.
- Imaš pravo. To je prilično lijep život. Nakata se može skloniti od
vjetra i kiše, i imam sve što mi treba. A katkada, kao sada, ljudi me
zamole da im pomognem naći mačku. Daju mi dar kad to učinim. Ali
to moram tajiti od predsjednika, zato nemoj nikomu reći. Mogli bi mi
ukinuti pod poru ako doznaju da dobivam novac pokraj toga. Nikada
to nije mnogo, ali zahvaljujući tomu mogu svako toliko jesti jegulje.
Nakata voli jegulje.
- I ja volim jegulje, lako sam ih jeo samo jedanput, prije mnogo
vremena, i ne mogu se zapravo sjetiti kakav okus imaju.
- Jegulje su prava poslastica. U njima ima nešto različito, kad se
usporede s drugom hranom. Neka hrana može se zamijeniti drugom
hranom, ali koliko znam, ništa ne može zamijeniti jegulju.

Cestom ispred prazne parcele prođe neki mladić s labradorskim
ptičarom kojemu je oko vrata bila svezana crvena svilena marama.
Pas je zirnuo na mačka i prošao. Starac i mačak sjedili su ondje na
parceli, tiho čekajući da pas i njegov gospodar iščeznu.

- Veliš da tražiš mačke? - upita Otsuka.
- To je točno. Tražim izgubljene mačke. Znam malo govoriti s
mačkama, pa idem svuda naokolo tragajući za onima koje nestanu.
Ljudi čuju da je Nakata dobar u tome, pa tako dođu i pitaju me da im
potražim izgubljene mačke. Ovih dana više provodim dane u
traganju za mačkama nego inače. Ne volim ići predaleko, tako da ih
tražim samo u četvrti Nakano. Inače bih se sam izgubio pa bi mene
tražili.
- Tako ti upravo sada tragaš za nekom izgubljenom mačkom?
- Da, to je točno. Nakata traži jednogodišnju mačku boje
kornjačevine koja se zove Goma. Ovo je njezina fotografija. - Nakata
izvadi fotografiju u boji iz platnene torbe s ramena i pokaže je Otsuki.
- Nosi smeđu ogrlicu protiv buha.
Otsuka se ispruži da pogleda fotografiju, zatim odmahne glavom.
- Ne, bojim se da na nju nikada nisam naletio. Poznajem većinu
mačaka u okolici, ali tu ne znam. Nikada je nisam vidio, nikada ništa
o njoj čuo.
- Tako dakle?
- Tražiš li je već dugo?
- No, danas je, da vidim... jedan, dva, tri... treći dan.
Otsuka je sjeo i razmišljao neko vrijeme. - Pretpostavljam da si
svjestan toga, ali mačke su uvelike stvorenja s navikama. Obično
žive veoma urednim životom, i općenito se nastoje držati kolotečine
osim ako se ne dogodi nešto izvanredno. To može prekinuti ili seks ili
kakva nesreća, jedno od to dvoje.
- Nakata misli to isto.
- Ako je seks, onda moraš samo čekati dok ga ne izbace iz svoga
sustava i one će se vratiti. Razumiješ što to znači kad kažem seks?
- Nisam to sam činio, ali mislim da razumijem. To ima veze s tvojim
malim, je li?
- Tako je. Tu je samo riječ o malome. - Otsuka kimne, a lice mu
poprimi ozbiljan izgled. - Ali ako govorimo o nesreći, možda je
nikada više ne vidiš.